MAVRO ORBIN
 

KRALJEVSTVO  SLOVENA

 



ČITAOCU


Ovaj prevod počinje od strane 242. Orbinova originala, odnosno od poglavlja  koje podrobnije izlaže istoriju južnoslovenskih zemalja Raške i Srbije, Bosne, Huma, Hrvatske i Bugarske. Prethodna
Orbinova razmatranja, to jest prvo poglavlje pod naslovom Porijeklo Slovena i razvoj njihova carstva (r.5—203) i prvi dio drugog poglavlja pod naslovom Istorija kraljeva Dalmacije i ostalih susjednih zemalja Ilirika, od 495. do 1161. godine (r. 205—239), ovdje su svjesno izostavljena. Naime, Istorija kraljeva Dalmacije ... zapravo je Orbinov prevod sa latinskog Dukljaninove Istorije (Ljetopis Popa Dukljanina, ili Barski rodoslov), izvornog dokumenta koji nam je danas dostupan u osjetno pouzdanijim verzijama od one koju pruža Orbin. Njegov prevod danas je od interesa samo za uski krug specijalista koji, ispitujući stepen vjerodostojnosti Barskog rodoslova, proučavaju i rukopisnu tradiciju ovog spomenika. Što se tiče prvog poglavlja Orbinova djela, stvar je takođe po sebi jasna. Taj odjeljak, posvećen pretežno vanbalkanskom Slovenstvu, pisan je na osnovu prednaučne, panslavistiĉki usmjerene i potpuno nekritičke literature, kao i piščevih naivnih etimoloških domišljanja u istome smislu. Rezultat je jedna sasvim netačna, upravo fantastična i nerazmrsivo zbrkana slika o ''carstvu Slovena''. Da bi čitalac o tome dobio određeniju predstavu, dovoljno je da pročita sažeto i vjerno ispričan sadržaj ovog Orbinovog poglavlja (str. CXXXIX ovog izdanja). Zamorno čitanje punog teksta ovog poglavlja, sasvim je očigledno, privlačno je i nije dangubno samo onima koji ispituju istoriju našeg istoriopisanja.

REDAKCIJA

 
 

SADRŽAJ

                                     

Čitaocu; Predgovori; Miroslav Pantić: Mavro Orbin - život i rad ; Radovan Samardžić: ''Kraljevstvo Slovena'' u razvitku sr istoriografije ; Franjo Barišić: Porijeklo Slovena i razvoj njihova carstva [Kratak sadržaj I i II poglavlja Orbinova djela]; Istorija kraljeva Dalmacije i ostalih susjednih zemalja ilirika, od 495. do 1161. god. Mavro Orbin: Kraljevstvo Slovena; Čitaocima; Posveta; Nemanjići ; Mrnjavčevići; Nikola Altomanović, Balšići; Lazarevići i Brankovići; Bosna ; Kosače ; Hum; Hrvatska; Vugarska; Sima Ćirković: Komentari Sima Ćirković: Izvori Mavra Orbina - Orbinovi izvori koji se ne navode u njegovom spisku - Izgubljeni domaći izvori

 

 

IL R E G N 0 DE GLI SLAVI

HOGGI CORROTTAMENTE DETTI SCHIAVONI.
HISTORIA
DI DON MAVRO ORBINI RAVSEO

 

                                                                                         ABBATE MELITENSE

.

Nella quale si vede l'Origine quafi di rutti i Popoli, che furono della Lingua SLAVA, con molic, &
varieguerre, che fecero in Europa, Asia, & Africa, ilprogresso del l'Imperio loro, l'antico culto,& il tempo
della loro conuersionc al Christianesimo.
E in particolare veggonsi i successi de' Re, che anticamente dominarono in

 

DALMATIA, CROATIA. BOSNA, SERVIA, RASSIA, & BVLGARIA.
IN PESARO

Appresso Girolamo Concordia. Con licenza de Superiori,
M. D C I


                                                                                         naslovna strana originala

 

PREDGOVORI

     MAVRO ORBIN — ŽIVOT I RAD


 

Dubrovčanin Mavro, ili tačnije: Mavar, Orbin(1) zakoračio je u istoriju jugoslovenske kulture na samom osvitu XVII vijeka, i odmah je za sebe u njoj izborio istaknuto i časno mjesto. Njegov ulazak u tu kulturu imao je nešto od naglosti i silovitosti s kojima mjesto pod suncem osvajaju skorojevići, i isto je toliko izgledao neočekivan i bez stvarnih osnova. Razlozi su mu, međutim, bili duboki i on je pao u pravi čas, i stoga je označio poĉetak jednog uticaja koji se gotovo ne da sagledati po o bimu i koji jedva da je ikada prestao po trajanju.

(1) Odavno odomaćeni oblik njegovog imena i prezimena (Mavro Orbini) u stvari je oblik koji je pisac upotrebljavao kada je pisao italijanskim jezikom; na našem jeziku on se zvao, i njegovi sugrađani zvali su ga takođe, samo Mavar Orbin, kako se potpisao i ispod srpskohrvatske posvete svog Zrcala duhovnog, datirane 20. aprila 1606 (Dum Mavar Orbin Opat od Sfete Marie od Backe).

Kulturna pozornica njegovoga Grada u one dane, a to je, bezmalo, bila pozornica svekolike naše kulture onda, bila je šarena i živa, ali na njoj nijesu djelovale krupne figure njenih najznačajnijih protagonista. Marin Držić bio je mrtav, odavno, a Dživo Gundulić tek je ulazio u srednju školu.

Dubrovačkom poezijom vladao je izvještačeni i najčešće epigonski manirizam, čiji su mnogobrojni predstavnici gdjekad imali i srećnih zamisli, i lijepih inicijativa, ali mahom nijesu bili pravi pjesnici; najbolji među njima, Ranjina i Zlatarić, bili su uz sve to još i godinama pjesnički zamukli, i ako baš i nijesu sasvim okrenuli leđa Muzama, štampali su stihove iz mladosti. Barokna poezija, koja će donijeti izvjesno, doduše samo kratkotrajno, osvježenje našoj književnosti, još je čekala svoje pjesnike. Građanska komedija, zahvaljujući naporima komediografa, slikara i muzičara Martina Benetevića, odselila se iz Dubrovnika na Hvar, a za dubrovački teatar radili su još jedino prevodioci Tasovih i Gvarinovih pastorala i svirepih koliko i nepoetskih tragedija minornih italijanskih pjesnika, koje je jedva poneko čitao, a koje izvjesno niko nije gledao. Umjesto prave književnosti, spisatelji katoličke obnove zasipali su čitaoce ''libarcima od djevstva'' i ''naucima krstjanskim, istomačenim u jezik dubrovački'', komentarima pokajničkih psalama, ''rozarijima pričiste Djevice'' i ''načinima kojima se ima obsluţit u govorenju od mise''.

Duhu obnovljenog i militantnog katolicizma nijesu mogli u ovo doba uteći ni dubrovački filozofi, koji sada češće i ambicioznije no ranije pišu i štampaju svoja djela. Najeminentniji iz njihovoga kola,
Nikola Gučetić, koji je, tako reći iz godine u godinu, davao na svijet filozofske traktate potpuno svjetovne inspiracije — Komentare na Averoesov govor o suštini svijeta i Dijaloge o ljubavi i ljepoti, Govor o Aristotelovom Meteoru i Upravljanje porodicom, tumačenje Retorike velikog Stagirićanina i spise poput onog O republici prema shvatanju Aristotelovu — najednom je počeo da se okreće, u početku sve osjetnije, a potom i skoro isključivo, teološkim raspravama na razne teme i sastavima o pokori i psalmima. Nije manje karakterističan ni slučaj Antuna Meda, filozofa i bogatog trgovca iz poslednjih decenija XVI vijeka, koji je u svojim knjigama, štampanim 1598. i 1599. godine, raspredao o pojedinim odjeljcima Aristotelove Metafizike, ali nije zaboravljao da svoju, i njihovu, katoličku tendenciju nagovijesti još od podnaslova, u koji je stavljao poznatu hrišćansku devizu ''Gospode, gospode naš, kako je divno ime tvoje!'' Još je bitnija odlika vremena što se koracima sve bržim, i sve krupnijim, bližila era egzaktnih nauka i istorijske erudicije, koje su i u Dubrovniku, kao i drugdje u svijetu, utisnule neizbrisiv pečat baroknom razdoblju. Marin Getaldić nije, istina, još bio štampao svoje sjajne matematičke disertacije, ali se za njih pripremao, a probuđeno interesovanje za istorijska djela hranilo se, za prvi mah, već skoro čitavo stoleće starim spisima humaniste, patricija i benediktinskog opata Luja Crijevića Tuberona, tek sada prvi put štampanim.

Svijet je međutim bio pred krupnim istorijskim zbivanjima, koja su se osjećala u vazduhu, ili su se bar vatreno priželjkivala, među Slovenima i u Evropi uopšte. Na sve strane raslo je uvjerenje, a njega su sistematski podgrijavali propagandisti i misionari iz Rima, da je kraj turskog gospodstva nad hrišćanima neminovan i da je sloboda već sasvim blizu na vidiku. Ti dani nijesu se mogli dočekati s odavno zastarjelim humanističkim ''komentarima'', proisteklim iz sasvim drugog istorijskog osećanja; sada su bile potrebne nove vizije slavne prošlosti, načinjene ne samo nje radi, već isto toliko, i više, i radi slavne budućnosti. Utoliko prije što ni neposredna, svakodnevna stvarnost nije bila nimalo svijetla, zbog opšteg nazadovanja i krize, i zbog neprestanih opasnosti, koje su se poput tamnih oblaka gomilale na nebu Dubrovnika, jedinom još uvek slobodnom u našim stranama.

U takav trenutak, istorijski, kulturni i psihološki, pojavio se, izvanredno smjelo, Mavro Orbin sa svojim prvim, ali ujedno i najznačajnijim djelom, po kojem je i ostao poznat i koje mu je donijelo svjetsku slavu; to djelo bacilo je u zasjenak sve drugo što je taj skromni pisac za života radio. Štampano u Pezaru prve godine stoleća, pompezno i razmetljivo kao što je i priličilo eposi koja je počinjala, u raskošnom izdanju čije je troškove platio bogati mecena, i u knjizi čiji obim nije stajao unajboljoj slozi s vrijednošću sadržine, ono je s mnogo rodoljubivog ponosa i s ne manje barokne maglovitosti nazvano Kraljevstvom Slovena. Njegov autor odredio mu je najšire okvire i namijenio najzamamnije ciljeve: da bude i povjesnica čitavog slovenskog plemena, tako reći od legendarnih biblijskih trenutaka pa sve do propasti balkanskih srednjovjekovnih država, i pjesnička glorifikacija njihove minule slave, i polemički vatrena, prkosna, pa i pristrasna apologija njihovog istorijskog postupanja, i filozofski pogled u vjekove koji dolaze.

Imajući otprve u vidu čitaoce ne samo obrazovane već i učene, i one među strancima ne manje od onih u slovenskom svijetu, on je djelo pisao jezikom koji nije bio njegov i u čije tananosti nije bio upućen, ali koji je bio jezik međunarodnog sporazumijevanja; i mada je pod njegovim perom taj italijanski neprekidno škripao varvarski i rogobatno, zbog čega su se prefinjeni duhovi među čitaocima užasavali, i mada je, uz to, djelo imalo još i mnogo drugih mana, koje su se uočavale bez teškoća, broj njegovih čitalaca bio je sve veći i krug njegovog dejstvovanja stalno se širio. Za njim su posezali istoričari, pjesnici i svakodnevni prosječni čitaoci; ono je bilo ne samo izvor informacije već i knjiga nadahnuća; ono je posijalo klice ''slovinstva'', koje se odmah zatim, i najviše zahvaljujući tom djelu, raskošno rascvjetalo, i koje predstavlja jednu od najsuštinskijih, možda i najljepših, odlika našeg XVII vijeka; ono je, kao malo koja naša knjiga, prodrlo u svjetsku istoriografiju i u njoj je ostalo prisutno sve do danas(2); ono je - da najzad stavimo tačku na ovo nabrajanje, ali u stvari njega ne bi bilo teško i nastaviti - jedinstveno po još jednom svom svojstvu, skoro paradoksalnom: to je prva, a u isti mah valjda i poslednja, istorija svih Slovena, pa već i stoga predstavlja pokušaj koji nije ne samo nadmašen već ni ponovljen(3).

(2) Svjetske odjeke Orbinovog djela pratio je Nikola Radojčić u raspravi Oblik prvih modernih srpskih istorija, Zbornik Matice srpske, serija društvenih nauka, 2, Novi Sad, 1951, 5—56. Za uticaje koje je Kraljevstvo Slovena izvršilo na domaću istoriografiju od fundamentalne je važnosti rad istoga autora Srpska istorija Mavra Orbinija, Posebna izdanja SANU, knj. CLII, Odelj, društvenih nauka, nova serija, knj. 2, Beograd, 1950. Radojčićeva istraživanja nijesu mogla iscrpsti predmet, kao što je i razumljivo; za to su neophodna mnoga dalja istraţivanja.
(3) Upor. Arturo Cronia, La conoscenza del mondo slavo in Italia, Padova, 1958, 666: '' Nessuno ha tentato di scrivere una storia degli Slavi. Insuperabile resta ancora il fantastico secentesco don Mauro Orbini...''

Povoda za ponovni razgovor o Mavru Orbinu ima, dakle, napretek. Okolnost da se Kraljevstvo Slovena najzad javlja i na jeziku na kome je smišljano - poslije malo srećnog pokušaja Save Vladislavića to će stvarno biti prvi put - svim tim povodima samo je pridružila još jedan, i nov ...

 

1
 

Ko je u stvari bio taj Mavro Orbin? Otkud se on pojavio u dubrovaĉkom društvu i kako se obreo na dubrovačkom kulturnom obzorju? Kakva je bila, i u kojim je pravcima tekla, putanja njegovog ţivota? Šta je on radio, kao pisac i građanin, i u kojim je sve pravcima djelovao? Kada se, i na koji način, presijeca linija njegove egzistencije i gdje mu se gube dalji tragovi?

Pitanja istoga roda i težine mogla bi se produžiti po volji, a da opet ne bude iscrpljeno sve što je o starom istoričaru i piscu iz Dubrovnika ostalo do danas tamno i nepoznato. Mnogi su razlozi što je to tako. Osnovni je: što su dubrovački biografi XVIII vijeka, koji toliko puta čuvaju vjerna i brojna sjećanja na ranije pisce svoga grada, u slučaju M. Orbina zatajili skoro sasvim. A zatim su i razlozi ostali: što su hartije reda kome je Orbin pripadao uništene ili su se ko zna kuda razvukle čim su se ugasili benediktinski manastiri na teritoriji Dubrovačke Republike; što temeljna istraživanja u Vatikanskom arhivu nijesu obavljena i što je teško vjerovati da će ih u skoro vrijeme iko obaviti; što domaći arhivski izvori ne daju o našem piscu ni približno onoliko koliko bismo željeli, čak ni približno onoliko koliko daju inače. Sa svim tim nezgodama današnji biograf Mavra Orbina može tek u nekim momentima da bude širi, potpuniji i obavješteniji od svojih prethodnika, ali da u mnogo čemu drugome ostane, kao i oni, škrt i fragmentaran i da na mnoga pitanja umjesto činjenica ponudi jedino svoje sumnje.

Jedno se takvo pitanje zapliće već na samom početku razgovora o Orbinu. Spominjući njegovo porijeklo i porodicu iz koje je potekao, Saro Crijević, koji je o svim dubrovačkim piscima do sredine XVIII vijeka nesumnjivo znao najviše, ostao je, što je kod njega sasvim izuzetno, na samim nagađanjima i na ono nekoliko oskudnih vesti što ih je sam Orbin dao o sebi u autobiografskim digresijama svojih djela. ''Po ocu je iz porodice Orbin, koja je među građanima dosta poštovana'', zapisao je on lakonski, ali i sasvim nedovoljno i neodređeno za dalja traganja(4).

(4) Capo Crijević (Seraphinus Cerva), Bibliotheca Ragusina, t.III, 1741, 156. (Djelo nije štampano; autograf se čuva u biblioteci dominikanskog manastira u Dubrovniku.)

Koliko u ovom času znamo, prvi Orbin koji je u Dubrovniku zasnovao porodicu i s kojim je sigurno u nekoj vezi naš pisac, bio je izvjesni Vicko Nikolin Orbin, koji je u Dubrovnik došao iz Kotora, negdje pedesetih godina XVI vijeka. Bezbrojni dokumenti koji su o njemu sačuvani bjeleže njegovo prezime na razne načine (Orbini, de Orbino, Urbini, de Urbinis, Urbino, Urbinus) i dugo ne propuštaju da naznače njegovo kotorsko porijeklo(5).

(5) Tako, na primjer, 17. novembra 1561: Vincentius Nicolai de Urbinis de Catharo (Pacta Matrimonialia 9, 1558—1579, 41'), 30. marta 1573: Vincentius Nicolai Urbini de Catharo (Diversa Cancellariae 158, 1572-1573, 67') ili 30. marta 1593: Vincentius Nicolai Urbini de Catharo incola Ragusii (Pacta Matrimonialia 11, 1594-1617, 13-13'). Ovi i svi dalji dokumenti za koje se izričito ne kaže drukčije nalaze se u Historijskom arhivu u Dubrovniku.

Kada se po njima pođe za tim adoptiranim Dubrovčaninom, dobija se prilično razgovjetna i nesumnjivo zanimljiva slika o sudbinama doseljenika koji se oduvijek sležu u grad Svetoga Vlaha da u njemu potraže i, ako mogu, nađu bolju sreću od one koju im je nudila njihova postojbina. U Dubrovniku se Vicko Orbin isprva bavio trgovinom, dosta skromnom po obimu i kapitalu, i pretežno vezanom za tkanine i svilu, te ga stoga akti nazivaju gdjekad dubrovačkim trgovcem (mercator ragusinus, merciarius Ragusii)(6), a gdjekad i svilarom (suilaro, sfillarus)(7).


(6) Diversa Cancellariae 155, 1569, 119; isto 156 (1570-1571) 6'; isto 158, 67'; isto 159 (1573-1574), 111; Vendite di Cancellaria 76 (1569-1572), 33'.
(7) Diversa Cancellariae 151 (1565-1566) 88'; Sententiae Cancellariae 145 (1580), 75; Mobilia 38 (1580), 156'.

Ali je Vicko Orbin ulazio i u druge trgovačke i novčane poslove, bilo poslujući samostalno, bilo radeći u zajednici sa svojim ortacima, Ivanom Damjanijem iz Kotora(8), Nikolom Radovim, krznarom(9), Petrom Ivanovim Đonijem(10), Mihom Polijem(11) i drugima: kupovao je žito, ukrcavano u Italiji za Dubrovnik(12), držao je, ili prodavao, po koji brodski karat(13), učestvovao je u osiguranjima brodova, zaduživao se(14) ili je kreditirao druge(15), kupovao je ili uzimao pod zakup zemlje na Pilama ili u Gružu(16), i uopšte pokušavao je, kao što su činili i drugi, da na svaki način dođe do dukata. Trgovačku radnju imao je u glavnoj ulici u Dubrovniku(17), ali je povremeno, idući za potrebom i poslovima, putovao izvan grada: 1571. bio je u Bariju(18), a 1573. odlazio je u Lanĉano(19).

(8) S njim je imao trgovačko društvo (societas) od avgusta 1567. do maja 1572. god., ali su posle veoma dugo sređivali račune. Vid.Diversa Notariae 119 (1573-1575), 104'-105, 157; Diversa Cancellariae 164 (1578) 61; isto 165 (1578-1579), 102-104; isto 175 (1587), 31'.
(9) Diversa Cancellariae 157 (1571-1572), 5; isto 158, 67'
.
(10) Diversa Notariae 119, 48.
(11) Isto, 61.
(12) Isto 118 (1568-1573), 62.
(13) Isto 218; Div. Canc. 158, 6'-7.
(14) Vid. naroĉito Debita Notariae 90, 26', 28, 31', 50'. 63, 63', 64', 68', 71, 74, 75, 91, 116, 123. 161.
(15) Diversa Cancellariae 161 (1575), 3; isto 163 (1576-1578), 143.
(16) Vendite  di Cancellaria 76 (1569-1572), 33'-34; Diversa Cancellariae155, 119; isto 159, 111.
(17) U jednoj tuţbi, 4. jula 1573, on kaţe: ''Danas na Pjaci... gde sam bio u svojoj radnji'' (hogi alla piaza ... dove io ero alla butega mia), Lamenta de intus 110 (1572 - 1573), 177.
(18) Consilium Rogatorum 60 (1570-1572), 143'
(19) Isto 62 (1573-1575), 134.

Došavši do nekog ugleda među svojim novim sugrađanima bivao im je tutor i jamac, arbitar u sporovima i zastupnik u poslovnim transakcijama, a rano je primljen i u bratovštinu onoga sloja dubrovačkih građana koji su se nazivali lazarinima; godine 1568. bio je čak jedan od trojice ofičala bratovštine lazarinske(20). Ženio se rano, decembra 1561, Perom, ćerkom Frana ili Francina Radovog, Dubrovkinjom iz sasvim skromnih društvenih redova i već jednom udavanom(21), i s njom je, koliko sada možemo videti, imao sinove Nikolu, Stijepa i Ivana, i kćeri Franu i Elizabetu. Stanovao je u početku u stanu iznajmljenom od opštine(22), a nekakvu svoju kućicu, u Nikolić ulici, valjda odveć neudobnu i sirotinjsku, davao je pod kiriju(23); tek krajem 1584. kupio je veću kuću u Ulici Radaljević, pod Prijekim (in Radaglieuich uliza sub Priechi put), i tada je u nju prešao, sa svojom porodicom(24).


(20) Vid. Matrikulu lazarina u Historijskom arhivu u Dubrovniku (ser. HH-1, br. 15), - str. 34. i 49.
(21) Ženidbeni ugovor, registrovan u Pacta Matrimonialia 9 (1558-1579), na l. 41, načinjen je 17. novembra 1561, ali je unjemu rečeno da je Vicko dužan da odvede Peru svojoj kući rro consumatione matrimonii najdalje za mjesec dana. Miraz je iznosio 200 dukata, ali su u njih uračunata i 66 dukata i 12 groša koje je, takođe ime miraza, 1557. primio prvi Perin muž Pavo Radov iz Dračevice (Pacta Matrimonialia S, 195), kao i 15 dukata koje je njoj ostavio taj raniji muž, umirući u Aleksandriji, 1560. godine (Testamenta Notariae 41, 193-194).
(22) Consilium Minus 50 (1570-1572), 110.
(23) Diversa Cancellariae 163, 142'.
(24) Vendite di Cancellaria 81 (1583-1586), 147; kuća je nekada pripadala jednom plemiću iz porodice Benešića, a nasljedstvom je došla u posjed prokuratora Sv. Vlaha; oni su je Orbinu prodali tako da za nju plaća in perpetuum no 72 perpera godišnje.

Vremenom su mu se, izgleda, poslovi okrenuli na gore i u arhivske knjige počinju da ulaze zapisi o njegovim dugovima, koje ne štiţe, ili nije uvijek u mogućnosti, da plati na vrijeme(26). Možda je zato i bio prinuđen da se prihvati ne mnogo uglednog i ne naročito cijenjenog posla trgovačkog posrednika (senzala, publico sensale, messita Rhacusij), za koga ga je Malo vijeće izabralo 21. oktobra 1581. godine(28) i koji je vršio sve do smrti(27).

(25) Vid. npr. Consilium Minus 52 (1573-1575), 11' i 69.
(26) Consilium Minus 55 (1580-1581), 223: ''Vincentius Urbini fuit creatus messita Rhacusii cum honore et onere consuetis''. Ubrzo, 12. jula 1582, Orbin se udružio s drugim senzalima (Abram Abenum, Frano Ivanov, Nikola Kresiva, Janji Teodor i Manojlo Ivanov) da rade zajednički, kao jedna kompanija (vid. Jorjo Tadić, Jevreji u Dubrovniku do polovine XVII stoljeća, Sarajevo, 1937, 85).
(27) Ovu Vickovu djelatnost lijepo ilustruje ugovor koji je 14. januara 1600. sklopio s Viljemom Rubinsonom, francuskim i engleskim konzulom u Dubrovniku (Gulielmo Rubinson, consule della nazione francese et inglese) i Avramom Abenumom Jevrejinom; po tom ugovoru, od sve robe što je engleski i francuski brodovi donose u Dubrovnik, a koju oni budu prodali ili posredovali da se proda, četvrtina zarade ide Rubinsonu, a ostale tri četvrtine dijeliće popola Vicko i Avram (Diversa de Foris 16, 1607-1608, 151'-152; vid. i J. Tadić, nov. delo, 170). Ali se Avram nije držao sporazuma i zaključivao je mnoge poslove između francuskih i engleskih brodova i dubrovačkih trgovaca ne dajući obavezni dio Vicku, zbog čega se ovaj sa njim sporio na dubrovačkim sudovima (Intentiones Cancellariae 10 1606-1613, 22-23).

Prilike da se ogriješi na tom poslu - koji su mahom obavljali Jevreji i Grci - bilo je u izobilju, a i opasnosti je moglo biti u njemu svakovrsnih, i nije isključeno da je odatle i proizašao nekakav Orbinov pobožni zavjet, koji je i izvršio, podigavši oltar, posvećen Djevici Mariji i sveticama Ursuli i Agati, u crkvi dubrovačkih dominikanaca, ispod predikaonice(28). Ni u poslednjim decenijama života Vicko Orbin nije se htjeo odreći poslova: udruživši se sa sinovima Nikolom i Stijepom, koji su se bavili ponešto pomorstvom a ponešto trgovinom - njegov treći sin, Ivan, bio je apotekar (aromatarius) i, pošto je zanat izučio kod rođaka Eufemija Bolka, držao je samostalnu radnju u blizini crkve Sv. Vlaha(29) - sagradio je 1604. godine u Gružu brod ''Santa Maria di Rosario e Santa Anna'', novcima koje su zajednički prikupili, koje su pozajmili od dubrovačke vlade i koje su, prodajom jedanaest njegovih djelova, dobili od učesnika(30).

(28) Vendite di Cancellaria 76, 34: Orbin, koji je već bio podigao taj oltar, obavezuje se, 9. avgusta 1599, da će dominikancima plaćati po jedan perper godišnje za misu što će je oni pjevati svakog novembrain festo B. Mariae
(29) Dokument o tome vid. u Intentiones Cancellariae 11 (1607), 216; odatle se da nazreti ne baš mnogo pozitivan karakter ovoga Iva. O njemu ima i svakovrsnih drugih vijesti.
(30) Kada je brod bio gotov u brodogradilištu u Gružu, Vicko Orbin i njegovi sinovi Nikola i Stijepo načinili su i 14. avgusta 1604. regisgrovali dokument o međusobnim novčanim obavezama i o čitavom daljem poslovanju u vezi s tim brodom (Diversa Notariae 131, 1603-1604, 43-44). Odatle se vidi, između ostaloga, da su oni bili vlasnici trinajest od dvadeset četiri karata, i da su od tih trinajest karata jedanajest bili zajednički, a dva samo Nikolini. Od vlade su na zajam dobili 200 dukata, koje su počeli da vraćaju tek 1611. godine, i to, na osnovu ''gracije'' koju im je na njihovu molbu dodijelilo Veliko vijeće, po 25 dukata godišnje (Consilium Maius 32, 1610-1615, 36'-37). Jedan od učesnika bio je Jevrejin Jakob Danon, koji je posjedovao pet karata; kako mu Orbini nijesu uredno davali njegov dio zarade, sporio se sa njima sudski (vid. Diversa de Foris 16, 1607-1608, 9; J. Tadić, nav. djelo, 228).

Brod je zaplovio po Sredozemlju pod naizmjeničnom komandom dvojice braće - dok je jedan na njemu bio zapovjednik, drugi je vršio funkciju škrivana, a svake druge godine uloge su se mijenjale(31) - i jedno je vrijeme sve teklo dobro; ali su zatim naišli neuspjesi i dugovi su počeli da se sustižu, i lako je moguće da bi do katastrofe došlo i da brod nijesu zaplijenili gusari, negdje kod Milosa početkom 1616. godine, dok je on, nakrcan, išao za Veneciju(32). Od izvanrednog je interesa za shvatanje porodičnih odnosa koji su pokatkad vladali među poslovnim Dubrovčanima činjenica da je Vickov sin Nikola poslije ove nezgode naplatio u Mlecima premiju osiguranja broda i da je onda pokušao da odgovarajući njen dio sakrije i od rođenog oca!(33).

(31) U navedenom dokumentu od 14. avgusta 1607. to je ovako bilo odredjeno: '' ... habbiamo convenuto che il sopradetto Stephano nostro vada per padrone per anni due continui ... et in detto tempo di due anni del suo patronato che Nicolo sopradetto vada per scrivano e che amminstri l'offitio dello scrivanato ..., cosi anco quando ... esso Nicolo sara per padrone, che esso Stephano possa far il medesimo...'' Savjesno vršenje ovih dužnosti nadgledaće otac, i u njegovoj vlasti biće da one koji ih ne budu obavljali kako valja kazni na taj način što će ih tih dužnosti lišiti za određeno vrijeme.
(32) Intentiones Cancellariae 17 (1616-1617), 20.
(33) Isto. Dokument je registrovan 11. maja 1616. i u njemu piše: ''Vincentius Urbini in lite quam habet agendo contra Nicolaum Urbini ... intendit probare qualiter dictus Nicolaus Venetiis fecit securitatem navis nominatae S. Anna et S. Maria de Rosario de ratione intentionantis pro summa ducatorum 1000..., qualiter dicta navis capta fuit pro Millo a piratis dum navigabat onusta Venetias versus ..., qualiter dictus Nicolaus exegit Venetiis dictam securitatem ab assecuratoribus...''

U godinama koje su tekle u međuvremenu, stari Vicko zbrinuo je obje svoje kćeri: stariju, Franu, udao je za Mata Vickovog Cizilu iz Kotora(34), a mlađu, Elizabetu, za Antonija Julijani de Freddis, zlatara u Dubrovniku(35). Ovaj poslednji zet ga je, kako po svemu izgleda, jedino i pazio u starosti, i on ga je i sahranio - za njim ubrzo i njegovu ženu Peru - negde između aprila 1615, kada je poslednji put spomenut kao živ, i početka avgusta 1618, kada je već bio pokojnik(36).

(34) Dokument o mirazu (carta dotalis) načinjen je 30. marta 1595, i po njemu Cizila je od tasta dobio 2000 perpera u kotorskoj moneti (monetae catharinae), Dotium Notariae 15, 113'.
(35) Pacta Matrimonialia 11 (1594-1617), 156; ugovor koji su načinili Antonius Juliani de Freddis aurifex ex una parte et Elisabetta filia Vincentii Urbini ex alia parte, registrovan je 10. januara 1610, ali je brak već ranije bio sklopljen i ostvaren (contractum ... etiam consumatum); miraz koji je mladoženja dijelom primio, a dijelom mu je samo obećan, iznosio je 500 dukata. Po svoj prilici mlađi je brat ovoga Antonija dominikanac Karlo Julijani de Freddis, sin Andrije de Freddis iz Venecije, doseljenog krajem XVI veka u Dubrovnik; toga je dominikanca senat izabrao 1652, a papa potvrdio 3. februara 1653. za biskupa stonjskog i on je kao šezdesetogodišnjak umro u Stonu 3. novembra 1663. O njemu vid. D. Farlatus-J.Coletus, Ecclesiae Ragusinae historia, Venetiis, 1800, 358.
(36) Antonio je poslije imao grdne sporove s Nikolom, Stijepom i Ivanom Orbin oko skromnog nasleđa koje je ostalo od Pere i Vicka. Vid. Div. Canc.199, 208'; Intentiones Cancellariae 19, 130-130'; Mobilia 1618, 234-234'.

Cijela ova duga pripovijest o Vicku Nikolinom Orbinu, koji se sredinom XVI vijeka doselio u Dubrovnik iz Kotora, i tu ostao, ima u našoj stvari nekog smisla pod pretpostavkom da je on bio u najtješnjem srodstvu s dubrovačkim istoričarom. Mi čak mislimo da mu je to morao biti otac. Na žalost, pretpostavku nije sada mogužno poduprijeti nijednim sigurnim dokazom, i ona se temelji na pukom osjećanju. Međutim, ako nas osjećanje vara, i ako je Mavro Orbin stariji no što ga zamišljamo, jedanput će se možda pokazati i da su Vicko i Mavro Orbin bili braća. U pravoj poplavi arhivskih svedočanstava o Vicku Orbinu nema, za divno čudo, nijednoga - ili se nijedno nije našlo - u kome bi odnos između Vicka i budućeg pisca Kraljevstva Slovena bio na bilo koji način određen. Vickovi sinovi isto tako nikada nijesu pomenuli ovog svog eventualnog brata (ili strica?) - nije ni on njih! - tako da tajna njegovog porijekla ostaje do daljega kompletna i nerazmrsiva.

Od neke krupnije koristi u njenom rješavanju ne bi moglo biti ni tvrđenje Sara Crijevića da je Mavro Orbin po majci bio iz pučke porodice Flori, ugledne ne manje od porodice Orbin i na glasu u prvom redu po Šimunu Flori, slavnom ratniku i Mavrovom ujaku. Bez naročite je koristi ta vijest stoga što nas, za ono vrijeme kada su prezimena bila toliko neustaljena, ona ne može odvesti do izvjesnosti. Osim toga, Crijević je nju preuzeo od samoga Orbina, ali dajući joj smisao koji ona možda nije imala. Na jednom mjestu Kraljevstva Slovena Orbin s gordošću govori o svom rođaku - on kaže: mio zio - Šimunu Flori koji je ''u naše dane proslavio svoje ime i ime svoje domovine'', boraveći trideset i šest godina u Francuskoj i sluţeći za sve vrijeme francuske kraljeve. ''Toliki je on uspjeh imao u vojnim stvarima (nelle cose di guerra), da ga je vojvoda od Alansona gotovo stalno držao uza se, a od francuskih kraljeva Anrija i njegovog brata Šarla dobio je vrlo časna zvanja (carich i molto honorati)''. Orbin još citira četiri stiha koja je u slavu ovoga Florija ispjevao na latinskom jeziku ''izvrsni pjesnik'' (poeta eccellentissimo) Didak Pir:


Et miles intrepidus, et dux invictus in armis
Venit ab antiqua Florius Illyria,
Illius egregiam virtutem, et fortia facta
Experta est duris Gallia temporibus
(37)

.

(37) Il regno degli Slavi, 197. Značenje tih stihova: ''Flori, neustrašivi ratnik i vojskovođa nepobjediv u boju, došao je iz drevne Ilirije; njegove izvanredne vrline i junačka djela ogledala je Francuska u surovim vremenima.''

Nevolja je s ovom vijesti u tome što u njoj Orbin svog slavnog rođaka - kome, neka je rečeno uzgred, nema traga u dubrovačkim dokumentima - naziva zio, a ta italijanska riječ, kako se dobro zna, može značiti ujak, ali isto tako i stric.

Ne riješivši prvi problem koji se pred nas postavio u životopisu Mavra Orbina, nijesmo u mogućnosti da riješimo ni drugi, još bitniji: kada je on rođen. Ĉak ni nagađanja s približnim rokovima nemaju nikakvih izgleda da budu precizna. Ako je, kao što smo pretpostavili, Mavro Orbin doista bio sin Vicka Orbina, s čijim smo se životom upoznali, on nije nikako mogao ugledati svijeta prije 1563. godine; jer Vicko i Pera Orbin vjenčali su se decembra 1561, a prvi im je sin sigurno bio Nikola kada je baš on ponio ime djeda po ocu, što je, prema davnašnjem običaju u Dubrovniku, privilegija prvorođene djece. Pisac Kraljevstva Slovena bio bi onda tek drugi po redu i ime pod kojim je kršten moglo bi biti Frano, kako mu se zvao i dejd po majci, što bi opet bilo u skladu sa starim dubrovačkim ''užancama''. Ali vidjeli smo da bi se pretpostavka o odnosu Mavra i Vicka Orbina mogla i obrnuti i postaviti drukčije. Ako su, dakle, oni bili braća, pisac je rođen u Kotoru oko 1540. godine i u Dubrovnik je došao kao sasvim mlad čovjek, onda kada i Vicko.

Sve godine Orbinove mladosti, do poslednje, ostaju za nas u punom mraku takođe. Ono što se o njima može reći i bez dokumentarnih oslonaca, standardno je i jedva da nam išta objašnjava u životu pisca. Škole je on, barem početne i srednje, učio u Dubrovniku, dok je još nosio ime pod kojim je kršten i koje, potpuno izvjesno, nije bilo Mavro; te škole bile su dobre i među njihovim profesorima brojilo se nekoliko izvrsnih humanista i uglednih pisaca. Niko sada ne zna razloge koji su potonjeg istoričara nagnali da već u petnajestoj godini okrene leđa svijetu i da uđe u tišinu manastira, kao monah. Ti su razlozi ponajpre mogli biti ekonomske prirode: u sirotinjskoj kući s mnogo djece to je bio neki izlaz i nekakva šansa; ali su mogli biti i više idealni: ako je žudio da se otisne u svijet nauke, mladi čovjek iz društvenih redova iz kojih je potekao Orbin mogao je to u ono vrijeme najlakše, ako ne i isključivo, ukrcavši se na veliki i moćni brod rimske crkve.

U prilog tom drugom možda bi svjedočila još i okolnost da se, izbirajući, opredijelio za red trudoljubivih i učenih benediktinaca, u čijim je osamljenim manastirima, smještenim na najljepšim tačkama dubrovačke okoline i punim rukopisa i knjiga, mogao da se sav prepusti kontemplaciji i studijama. ''Obukao se kaluđer'' - kako se u Dubrovniku govorilo za monašenje benediktinaca - u manastiru Sv. Marije na Mljetu, kao što je sam zabiljležio opisujući to ostrvo neizrecive ljepote(38), i tom prilikom uzeo je ime po glasovitom benediktinskom misionaru i svecu iz VI vijeka, učeniku sv. Benedikta. Isto to ime već je nosio jedan dubrovački benediktinac; bio je to Nestor dubrovačkih pesnika Mavro Vetranović Čavčić.

(38) Isto, 200: ''Poi in un seno del detto luogo s'erge un picciolo scoglio, sopra di cui e edificata una venerabile Badia, e Monastero dei Padri di San Benedetto negri, capo della Congregatione di detto ordine monacale, percio Melitense addimandata, ove io mi sono fatto monaco.''

Da li je ''dum Mavar'' još uvek bio u životu kada je jedan njegov novi sabrat, polažući svečane monaške zavjete poslije dvanajest mjeseci provedenih, prema regulama, na probi i kušanju, u takozvanom ''novicijatu'', takođe birao za sebe ime slavnog benediktinskog sveca, ime koje je on nosio već sedam decenija? U to je vrlo teško povjerovati, već i stoga što su se među monasima svakog manastira ovakva gomilanja istog imena i u isto vrijeme po pravilu izbjegavala, iz praktičnih, ali i drugih razloga. Ova nas okolnost možda ujedno dovodi i bliže trenutku u koji je Mavro Orbin postao kaluđer(39). Kako je Mavro Vetranović, kao starac od preko devedeset tri godine, umro 15. januara 1576(40), najvjerovatnije je da se Mavro Orbin zamonašio tek poslije tog datuma.

(39) Milan Rešetar, Zivot i rad Inacija Gorgi (Đurdjevića), Stari pisci hrvatski XXV(2), Zagreb, 1926, str. XLIX nap. 2: ''U Dubrovniku su zvali ''kaluđerima'' samo Benediktince, a nikako ostale monahe zapadne crkve.'
(40) S. Crijević u Vetranovićevoj biografiji (nav. delo,  III, 166) izriĉito tvrdi: ''... hoc certum quod vita excessit XVIII Kal. Februari as anno LXXVI supra MD.'' Bilo je, istina, pokušaja da se, na osnovu jednog arhivskog dokumenta od 11. januara 1592, trenutak Vetranovićeve smrti pomjeri u 1593. godinu  (Vicko Lisičar, Tri dubrovačka otočića, Dubrovnik, 1935, 112), ali se taj dokument ne odnosi na Vetranovića, već na našeg Orbina.

Ali i ovdje, kao i gotovo svuda gdje je riječ o
Mavru Orbinu, stvari kao da su se zavjerile da nas do kraja ostave u nedoumici: čim se u njegovoj biografiji dođe do nečega što liči na kakvu - takvu izvjesnost, smjesta iskrsava i drugo što donosi nova pitanja i unosi nova nespokojstva. Jedan davnašnji biograf pisaca koji su pripadali benediktinskoj kongregaciji Svete Justine - od 1504. ta se kongregacija zove i montekasinska - nehotice je posijao klicu sumnje.

Suprotno svakom očekivanju, taj je biograf među pisce svoje kongregacije uvrstio i Mavra Orbina, koji joj - nije pripadao (41).
Zna se: dubrovački benediktinski manastiri, svi osim jednoga, onoga Sv. Marije na Lokrumu, odvojili su se od montekasinske kongregacije još na početku XVI vijeka i obrazovali zasebnu, mljetsku kongregaciju, prozvanu tako po središnom svom manastiru, koji je bio na ostrvu Mljetu
(42).

(41) Marianus Armellini, Bibliotheca benedictino - casinensis sive scriptorum Casinensis Congregationis alias S. Justina e Patavinae, qui in ea ad haec usque tempora floruerunt operum et gestorum notitiae, II, Assisii, 1732, 103 - 104.
(42) Najnoviji prikaz istorije mljetske kongregacije dao je Ivan Ostojić u djelu Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima. Sv. II. Benediktinci u Dalmaciji, Split, 1964. Tamo je navedena i sva ranija literatura o tom predmetu.

Ali dešavalo se, izgleda da je u XVI vijeku to bilo čak često, da pojedini dubrovački benediktinci provedu neko vrijeme po montekasinskim manastirima, u Italiji ili u Svetoj Mariji na Lokrumu, pa je prema uvjerenju upravo citiranog biografa, to uradio i Orbin. U starim registrima lokrumskog manastira našao se, pod godinom 1555, doista nekakav tek zaređen benediktinac Mavro iz Dubrovnika (D. Maurus a Ragusio) i M.Armellini, povezavši tu vijest s činjenicom da su se po bibliotekama italijanskih manastira montekasinske kongregacije čuvala pojedina Orbinova djela, štampana ili rukopisna(43), pomislio je da bi taj lokrumski don Mavro mogao biti kasniji pisac Kraljevstva Slovena, Mavro Orbin(44).

(43) O svemu tome biće više riječi u daljem tekstu ovoga osvrta.
(44) D. Maurus je među monasima mljetskog manastira naveden i 22. oktobra 1555. u dokumentu registrovanom u Diversa Cancellariae 141 (1555 - 1556), 118.

Ako se njegova kombinacija približila istini, jedino mogućni zaključak bio bi ovakav: pošto je kao dječak došao s bratom u Dubrovnik iz Kotora, sin izvesnog Nikole Orbina stupio je pred godinom 1555. u manastir Sv. Marije na Mljetu, a onda je, poslije kratkotrajnog boravka na Lokrumu, otišao u Italiju i decenijama prebivao po tamošnjim benediktinskim manastirima, da se tek pred kraj XVI vijeka vrati u Dubrovnik i od tada svoju sudbinu uglavnom veže za njega. Ono što takvoj pretpostavci silno smeta nije beznačajno: Mavro Orbin nije se počeo javljati u dokumentima mnogo prije svršetka XVI vijeka, a osim toga - i još simptomatičnije - valjda bi on za tolike decenije što ih je proboravio u Italiji morao bolje naučiti italijanski jezik no što je pokazao da ga je naučio.

Bilo kako bilo, za Mljet i benediktinski manastir na njemu vezale su se mnoge godine Orbinovog života, i izvjesno je da će tu negdje biti i objašnjenje njegovog lijepog i s oduševljenjem rađenog opisa toga ostrva, koji je umetnuo u okvire Kraljevstva Slovena(45).

(45) Taj opis zahvata str. 199-201. i veći je no opis ijednog drugog mjesta u dubrovačkoj okolini.

Spomenuo je on tom prilikom mljetske uvale i tjesnace, u kojima je uživao, i njegove obale po kojima se šetao i nad kojima su se, sve do mora, nadnosile grane borova i staroga hrašća, praveći ugodan hlad i dajući stan kamenicama koje se po njima hvataju; nije zaboravio ni mljetska jaka i omamljujuća crvena vina, govorio je o ribama koje se u njegovim vodama hvataju i o morskim medvjedima koji zalaze u njegovo jezero, pa poslije ne nahode puta da se vrate i izlaze na kolno, ne bojeći se ljudi i postupajući prema njihovim zapovjestima; sjetio se dirljivih i fantastičnih legendi koje se na ostrvu pričaju i pomenuo je kako se mljetski seljaci razgovaraju zvižducima; nije propustio, kao dobar monah, da Mlećane, koji su svi bili kmetovi njegovog manastira, prekori što se često ''bez ijednog pravičnog razloga dižu protiv svojih gospodara i ovima povremeno zadaju velike glavobolje''.
U manastiru u kome je živio i radio njegovala se uspomena na mnoge negdašnje benediktince koji su tu živjeli i radili takođe, i čuvali su se, uz njihove portrete, rukopisi i knjige koji su im pripadali ili koje su oni pisali. Ali i među živom
Orbinovom sabraćom bilo je učenih i izuzetnih ličnosti, i znalaca mnogih jezika i kultura. One ranije, o kojima je bez sumnje mnogo slušao i mislio, kao i ove koji su mu bili savremenici i s kojima je bivao svakodnevno, Orbin je poslije, u Kraljevstvu Slovena, izdvojio i istakao s naročitom hvalom i s posebnim ponosom(46). Oni su bez sumnje, a u duhu najboljih benediktinskih tradicija, i njemu samome bili ugled i podsticaj da trenutke koji mu preostanu od uobičajenih dužnosti i obaveza provede nad knjigom i u studijama.

(46) II regno degli Slavi, 200.

Crijević je odnekud znao - ako nije govorio napamet - da su Orbina njegova sabraća voljela i cijenila zbog mudrosti i vrijednoće, zbog blagosti i ljubavi za red i disciplinu, i da su ga ne jedanput birala za starješinu i opata. Ako je tako i bilo, svakako nije bilo uvijek, i nije bilo čak ni dugo. U monaškoj karijeri Mavra Orbina češće su bile duge i silovite bure, i dramatični sukobi, i raskidi poslije kojih su povraci bili teški ili i nemogućni; bonace i spokojstva bilo je malo.

Prvi put se dum Mavar Orbin javlja u nekoj funkciji, i to je ujedno i prvi spomen o njemu u arhivskim izvorima uopšte, tek 1592. godine. Tada je on prior manastira Sv. Andrije na ostrvu istoga imena (prior Sancti Andreae de Pellago), na kome su, davno prije njega, živjeli u samoći i zaboravu jedan dubrovački istoričar, Lujo Crijević Tuberon, i jedan pjesnik, Mavro Vetranović Čavčić. Ovaj poslednji u odužoj pjesmi koju je s razlogom nazvao Remeta, prolio je mnogo suza i iskrenih, a ne samo literarnih, zbog stostrukih nevolja i neizmjernog čemera koji prate život smirenih kaluđera na tom pustom i nepristupačnom školju. Kao svetoandrejski prior, Orbin je, uz saglasnost ostalih monaha iz istoga manastira (cum consensu ut dixit et expressa voluntate omnium monacorum dicti monasterii), 30. januara 1592. iznajmio vlastelinu Stijepu Benešiću, zastupniku Petra Palikuće, sveštenika sa Lopuda, učitelja dubrovačke djece i prevodioca pobožnih hagiografskih tekstova, neke zemlje s kućicom na Lopudu, na mjestu nazvanom Pod svetim Ivanom, za dva perpera i tri groša godišnje kirije(47). Ima i drugi spomen o M. Orbinu iz istog mjeseca došavši na Šipan u posjetu izvesnom dum Teofilu, opatu benediktinskog manastira u Pakljenom, on je bio, skupa sa svojim domaćinom, svjedok na nekakvom tamošnjem vjenčanju(48).

(47) Diversa Cancellariae 182 (1592), a tergo, 10'-11.
(48) Vijest je zapisana u knjizi vjenčanih (Liber matrimoniorum) ţupe Pakljena-Suđurađ, 1590-1690, na str. 92. Orbin je tu naznačen kao D. Mauro, priore de Santo Andrea. Vid. V. Lisiĉar, nav. djelo, 112.

Ovoliko bezazlene i ovako idilične vijesti o M. Orbinu sasvim su rijetke, i u stvari prestaju da se javljaju odmah na početku dokumentarnog praćenja njegove sudbine. Najranija velika oluja podigla se u njoj već sredinom avgusta 1593. godine; Orbin je tada upravo bio izabran za opata nevelikog ali starog manastira Sv. Mihajla Arhanđela, smještenog na istočnom dijelu ostrva Šipana ''u predjelu Pakljeno, u kotlini obrubljenoj brežuljcima''(49).
Mogao je raditi spokojno u tom samotnom manastiru koji se odbrambenom kulom zaštitio od iznenadnih upada turskih gusara i kojim je prije njega nekoliko godina već upravljao jedan istoričar i stariji
Orbinov sabrat, Evsevije Kabuž(50).

(49) I. Ostojić, nav. djelo, 458.
(50) Kao opat Sv. Mihajla u Pakljeni na Šipanu (abbas monasterii Sancti Michaelis insulae Giuppanae) Kabuţić je spomenut u dokumentima 13. VII 1579 (Diversa Notariae 121, 162), 9. I 1580 (Isto, 190') i 16. VI 1581 (Diversa Cancellariae 168, 43'). Od svih dela tog učenog benediktinca, koji je umro u Stonu 1594, sada je poznato jedino De exemplis illustrium virorum Rhacusanae civitatis vel et exterorum qui in eam aliquo beneficio noti habentur; Ono se u prepisu Iva Aletina čuva u negdašnjoj biblioteci Milana Rešetara u Pragu. Ostala dva, latinski pisani Dubrovački anali (Annales Epidauri) i Ţivoti nadbiskupa (Archiepiscoporum vitae), čije je rukopise, umirući, ostavio stonjskom biskupu Hrizostomu Ranjini, odavno su izgubljena. O Kabuţiću vid. P. Kolendić, Biografska djela Ignjata Đurđevića, Beograd, 1935, str. 33-34. i nap. 220—228.

Ali je sve to odjednom postalo nemogućno onoga časa kada se on žestoko sukobio sa svojim neposrednim pretpostavljenim, Dambatistom Orsatovim Đurđevićem, koji je bio opat manastira Svetog Jakoba u Višnjici i predsjednik čitave mljetske kongregacije benediktinaca(51).

(51) Dubrovaĉki vlastelin i benediktinac Džambatista Orsatov Đurđević (R. D. Joannes Baptista Orsati de Georgiis), koji je u ovo vrijeme bio predsjednik mljetske kongregacije (praeses Congregationis Melitensis), kasnije je, u dubrovačkom senatu, izabran za biskupa stonjskog (papa ga je potvrdio 14. avg. 1606), a u Stonu je i umro, 24. novembra 1608, u sedamdeset petoj godini života. Sam Orbin svjedoči (Il regno degli Slavi, 200) da je Đurđević bio izvrstan znalac jevrejskog, grčkog i latinskog jezika, a to piše i na nadgrobnoj ploči koju su u stonjskoj crkvi Sv. Vlaha postavili Đurđevićevi nećaci (njen tekst: V.Taljeran, Zrnca za povijest Stona, Dubrovnik, 1935, 53). Dubrovački biografi obično istiĉču govor na latinskom jeziku kojim se ovaj ''profesor svete teologije'' obratio papi u Rimu.

Oko čega je sukob izbio sada se ne vidi, a i iz uzajamnih ljutih optužbi obje strane koje su bile u sporu ne može se ni nazreti. Đurđević je spominjao nekakvu klevetu (calumnia), koju mu je Orbin nanio, a govorio je i o zlu glasu na koji je ovaj kod naroda izišao '' zbog života vođenog s vrlo malo čestitosti'' (obsuam virtam parum honeste traductam); očigledno više zbog te ''klevete'' no zbog nedoličnog života, Đurđević je Orbina ošinuo crkvenim kaznama, lišio opatske funkcije na Šipanu i optužio inkviziciji u Rimu. To je, međutim, samo jedna strana medalje; obratna pokazuje sasvim drukčiji Orbinov lik. Kada je, naime, iz Rima stigao poziv da se Orbin što hitnije pojavi pred inkvizicijom, dubrovački nadbiskup Aurelio Novarino, preko koga su kardinali taj poziv uputili, zatražio je da mu se Orbin dovede sa Mljeta. Kada mu ga je predsjednik mljetske kongregacije poslao u pratnji fra Firma, nadbiskup je, načinivši valjda sa svoje strane nekakav proces, došao do uverenja da je Orbin u potpunosti nevin i da je izložen ''bijesu nekolicine zluradih'' (nonnullorum maleficorum), koji su se bez ikakvog milosrđa (sine ulla caritate) zavjerili protiv njegovog života i časti. Stoga je progonjenom Orbinu dodijelio stan (domicilium) u dominikanskom manastiru u Dubrovniku, a od mljetskih benediktinaca zatražio je da podnesu sav trošak njegovog nevoljnog putovanja u Rim, plativši prevoz, hranu za sve vrijeme puta i odjeću, i to ne samo za njega već i za njegovog pratioca, ako mu ovaj zatreba. Dubrovački prelat nije ostao ni kod ovoga, mada je već time osvetoljubivog Đurđevića pogodio ondje gdje je bio najosetljiviji; on je Orbina brzo razriješio svih kazni koje su mu izrečene i naredio je da se ponovo vrati u svoju opatiju, sa svim pravima i s neokrnjenom čašću (absolvit omnino Don Maurum monacum ab omni paena sibi alias irrogata per admodum reverendum presidentem et abbatem Congregationis Melitensis ipsumque restituit dignitati abbatiae Pachglienae qua iam ante paenam sibi iniunctam functus fuerit).

Na taj nadbiskupov gest, koji je, po Đurđevićevim riječima, u Gradu primljen s opštim skandalizovanjem (cum grave scandalo civitatis) i koji je nanio silnu štetu mljetskoj kongregaciji, nastao je pravi i bespoštedni rat protestima i kontraprotestima, apelacijama i polemičkim uzvraćajima, pravničkim nadmetanjima i međusobnim osporavanjima između nadbiskupa i Orbina s jedne i predsjednika kongregacije Džambatiste Đurđevića i njegovog pravnog zastupnika, filozofa Nikole Gučetića, s druge strane. Đurđević je nadbiskupa optuživao da je prekoračio ovlašćenja koja je imao i da se pristrasno umiješao u spor; nadbiskup je odbacivao njegove proteste kao ''prazne, frivolne i ništavne'' (vanam, frivolam et nullius momenti); Orbin, kome su Đurđevićeve demarše donosili u dominikanski manastir, odbijao je da ih sasluša i upućivao je na jedino nadležni nadbiskupski sud, gdje ovakve rasprave imaju mjesta; a sve se činilo pred svjedocima - među njima je jednom bio i Dinko Ranjina - i napismeno, uz učešće i posredstvom državnih kancelara(52).

(52) Vrlo opširne dokumente o cijelom tom sporu, datirane 26. VIII i 17. IX 1593, i 2. i 16. V 1594, vid. u Diversa Cancellariae 184 (1593 -1594) 73'-75, 85'-87, 213'-214, 220'-221.

Kako se taj rat okončao i da li je on nekoj strani donio pobjedu ili se, naprotiv, prekinuo kompromisom, iz dubrovačkih dokumenata ne može se ustanoviti; najverovatnije je da će to biti kadri da kažu tek vatikanski dokumenti, kada jedanput iziđu na vidjelo. Ne čini se ipak da je Orbin i definitivno oslobođen od crkvene osude kojoj ga je predsjednik njegove kongregacije podvrgao i da se odmah vratio u manastir Svetog Mihajla na Šipanu, koji mu je bio povjeren. Drukčije ne bi bilo lako shvatiti breve koji mu je iz Rima uputio papa Klement VIII 2. januara 1597. godine. Odriješujući ga, za tu priliku, svih ''ekskomunikacija, suspenzija i interdikta, kao i od drugih crkvenih osuda, ukora i kazni'', papa ga je imenovao za opata benediktinskog manastira Sv. Marije u Baču, daleko na sjever od Dubrovnika, u Bačkoj. Taj manastir, kako se iščitava iz brevea, držao je do smrti neki Petar Vickov, svještenik iz Dubrovnika, ali je on umro četiri godine ranije i manastir je od tada bio bez uprave(53). Sada je on prepuštan na upravljanje Mavru Orbinu, za čiju je pobožnost, katoličku revnost, propovjedničke sposobnosti, čestitost običaja i ostale mnogostruke vrline papa našao puno lijepih, razumije se toliko isto i konvencionalnih, riječi u svom breveu.

(53) Breve je na Orbinovu molbu (ad instantiam reverendi Don Mauri monaci melitensis) registrovan tek 14. oktobra 1609 (Diversa de foris 20, 1609, 294-296'), i on je adresovan: Dilecto filio Mauro Orbino ordinis Sancti Benedicti Congregationis Melitensis professo Abbati monasterii S. Mariae in Ducatu Baat Diocesis Colocensis ordinis eiusdem Sancti Benedicti.

Ne treba se varati o pravom smislu ovoga imenovanja. Orbin se nije poslije ovoga zaputio u nepoznati Bač, da tamo živi i radi, kao što to složno tvrde njegovi biografi, i Crijević među njima. On na to nije bio čak ni obavezan, i sa sigurnošću se može uzimati da svoju novu opatiju ni do smrti nije vidio. Ona je njemu data u takozvanu komendu, što će reći da su mu iz nje u određenim rokovima i u tačno predviđenim iznosima stizali stalni prihodi, bez neke naročite obaveze sa njegove strane; komende su, zna se to inače, bile neka vrsta sinekure koju su dobijali ''oni članovi klera, koji su vršili razne crkvene službe i poslove, a nisu bili dolično opskrbljeni ili koji su bili izgubili crkveni beneficij što ih je nekada izdržavao''.  ''Događalo se - nastavlja povjesničar benediktinskog reda(54) - da papa ili vladar nije znao gdje je opatija što je mekome povjerio. a onaj koji ju je dobio nije znao šta je primio i odakle mu zakupnik (conductor) ili prokurator šalje prihode.''

(54) I. Ostojić, nav. delo, 57-58

Orbin je, svi su izgledi, proživio neko vrijeme izvan manastira svoga reda, iz kojih se uklonio sam ili su ga uklonili drugi, istina sa dovoljno sredstava za život i utješen novom opatskom titulom, koju je dodao svome imenu i ispisivao na svojim knjigama. Najverovatnije je ovo onaj odsijek njegovog života koji je, prema Crijeviću, on proboravio u Stonu, gostoljubivo primljen od strane negdašnjeg svog manastirskog sabrata, a u ovo doba stonjskog biskupa Hrizostoma Ranjine(55). Dugo se u Stonu nije zadržao, u svakom slučaju, a nije za tim ni bilo potrebe.

(55) S. Crijević, nav. djelo, 156: At temporis intercessu, ut interdum fieri solet, a sodalibus, quam ob causam prorsus ignoro, animum omnino alienavit Marinus coenobioque excessit. Primum exceptus est hospitio Stagni in domum suam, a Chrysostomo Araneo, suo olim in coenobio sodali. Za stonjskog biskupa Ranjina je imenovan 1585. godine i pošto je dvije decenije držao biskupsku stolicu, umro je 4. novembra 1605. u Dubrovniku. O njemu vid. D. Farlatus-J.Coletus, nav. djelo, 335; J. Radonić, Dubrovačka akta i povelje, II, 2, Beograd, 1938, SANU, Zbornik za ist. jezik i knjiţ. srpskog naroda. 3. Odelj. knj. VIII, str. 468.

Zbog sukoba s predsjednikom kongregacije i s onom braćom koja su ovoga podržala, Orbin nije, naravno, pogubio svoje prijatelje u Gradu; istorije kao što je bila ova njegova nijesu predstavljale neki izuzetak u Dubrovniku, i češće su ostajale tema opštih razgovora no što su postajale izvor trajnog zla. I sa samim Đurđevićem Orbin je vremenom na neki način svakako sredio račune; inače ne bi, kad već nije morao, umetnuo pohvalni spomen svoga protivnika na stranice Kraljevstva Slovena, gdje je bila riječ o istaknutim benediktincima mljetske kongregacije.
Koje je Dubrovčane
Orbin susrijetao u ove godine kao svoje prijatelje teško da ćemo ikada znati; samo poneki od njih izviru iz tame zaborava. Jedan je iz njihovog skupa veliki humanista i latinski pjesnik Isaija Koen ili - kako se on u poeziji nazivao - Didak Pir, odnosno Jakob Flavije, Jevrejin iz Portugala, koji je u Dubrovniku proveo blizu pola vijeka, i koji je tamo i umro, sredinom maja 1599. godine(56).  

(56) Vaţnija je literatura o ovom pjesniku: Đ. Körbler, Ţivot i rad humanista Didaka Pira Portugalca napose u Dubrovniku, Rad, 216, Zagreb, 1917, 1-169; J. Tadić, Jevreji ..., 298314; P. Kolendić, Nekoliko pjesama humaniste Didaka Pira, Zbornik istorije knjiţevnosti SANU, knj. 2, Beograd, 1961, 1-48; tamo su navedeni i ostali napisi o Piru.

Orbin je, vidjeli smo, citirao u Kraljevstvu Slovena stihove što ih je Pir ispjevao u hvalu njegovog rođaka Šimuna Florija; da nije bilo prijateljstva koje ga je vezivalo s dubrovačkim benediktincem, sigurno ne bi bilo ni Pirovog oduševljenja za dalekog ratnika koga nikad nije vidio i za koga je, izvjesno, samo od Orbina i čuo. Ali, kako po svemu izgleda, ima i Pirovih stihova pisanih za samog Orbina. Biograf Antun Agić u jednom svom rukopisu sa knjiţevno - istorijskim bjeleškama, i to pretežno vađenim iz Orbinovih i Pirovih djela(57), naveo je nekoliko latinskih heksametara iz Pirove elegije Dinku Ranjini, u kojima se, po njegovu uverenju, hvali M. Orbin, i hvali veoma visoko, kao ''novi dalmatinski Tukidid''.

(57) Rukopis je u obliku registra, a beleške o dubrovačkim piscima, koje su u njemu, mahom su vrlo kratke; u velikoj je četvrtini i nije potpisan, ali se Agićeva ruka jasno raspoznaje; čuva se u Biblioteci Male braće u Dubrovniku pod (najnovijim) brojem 417.

Učeni franjevac otišao je i korak dalje. On pretpostavlja, što je do sad ostalo neuočeno, da je Pir i jedan odjeljak svoje knjige Cato minor, štampane u Mlecima 1596, posvetio Orbinu. Taj se odeljak naziva Grobovi (Tumuli) i sadrži sve same osmrtnice, a posveta mu je upravljena ''poštovanome Mavru opatu  mljetskome'' (ad reverendum Maurum abbatem melitensem); u tome je Mavru naša književna istorija, i najnovija, vidjela Mavra Vetranovića. Ona pri tom nije imala u vidu Agićevo upozorenje da je Pirov mljetski opat Mavro najverovatnije Orbin, a ne Vetranović, jer Vetranoviću nije mogao biti posvećen ciklus pjesama u kome se daje i njegova osmrtnica(58).

(58) ''Eidem Orbino, ut puto, idem Flavius dicavit suos Tumulos: neque enim Manro Vetrano dicare poterit, dum inter eosdem Tumulos extat etiam Vetrani Epitaphium.''

Ovo je i vrijeme kada Mavro Orbin radi na svom životnom djelu. Može se vjerovati da je on za njega i ranije, dok je živio u miru sa svojim bližnjima i imao pri ruci knjižnice i arhive po manastirima dubrovačkih benediktinaca, pretražio i ispisao poneke izvore, u prvom redu domaće. Ali glavninu svoje građe Orbin je pribrao i Kraljevstvo Slovena je napisao tek pošto se, poslednjih godina vijeka, otisnuo iz Dubrovnika i došao u Italiju. Sam je svjedok, i svoje je svjedočanstvo umetnuo u predgovor djela (D. Mauro Orbini a lettori), da je, da bi knjigu ''doveo do većeg savršenstva'', putovao, i više puta, u razne italijanske gradove, tražeći istorijske spise i gledajući: biblioteke, ali da je najviše našao u Pezaru, u znamenitoj knjižnici urbinskog vojvode Frančeska Marije II Dela Rovere; ta knjižnica, čiji je najveći dio sada u biblioteci vatikanskoj, bila je onda, po Orbinovom vjerovanju, ''najbogatija i najlješpe opremljena između svih drugih'', zahvaljujući staranju i ogromnoj revnosti samoga vojvode. U njoj su se čuvali - čuvaju se dijelom još uvijek  - kodeksi znameniti i rijetki kako po sadržini, tako i ljepoti. I u njoj je Orbin vidio većinu knjiga koje je doista imao u rukama iz onog predugog spiska što ga je, s ponešto afektiranom učenošću, koja je bila običaj, ali i slabost, starih humanista, stavio na početak Kraljevstva Slovena.


 

PORTRET MARINA ANDRIJINOG BOBALJEVIĆA

Ko zna da li bi Orbin ikada, ali najvjerovatnije je da ne bi nikada, ušao u tu biblioteku, da nije imao moćnu protekciju jednog uticajnog i basnoslovno bogatog Dubrovčanina, koji je sticajem okolnosti već godinama živio u Pezaru i bio izvanredno lijepo primljen u najvišem pezarskom društvu. Taj Dubrovčanin, vlastelin Marin Andrijin Bobaljević, javlja se u ovom slučaju u ulozi višestrukog mecene: on je s pravom gransenjerskom izdašnošću Orbina obasuo svim što mu je potrebno da djelo okonča, i on je, kada je Kraljevstvo Slovena bilo najzad gotovo, podnio sav golemi trošak njegovog skupog štampanja. Još više od toga, i svakako najviše: po njegovom je nalogu Orbinova knjiga i pisana i ona je svojevrsni izraz njegovog slovenskog patriotizma i njegove neizmjerne, godinama samo uvećavane, čežnje za domovinom, koja mu je zauvijek zatvorila svoje vratnice(59).

(59)Posvećujući svome meceni Kraljevstvo Slovena jednim odužim tekstom (Al molto illustre sig.r mio osservandiss. il signor Marino del signor Andrea Bobali), Orbin je bez sumnje s puno razumljivog pretjerivanja nanizao hvale upućene Bobaljeviću lično i cijeloj njegovoj porodici, ali izvjesno nije bio u sukobu s činjenicama najavljujući na početku: ''Havendo io scritto questa historia de gli Slavi per ordine di V.S. e con quelle commodita, ch'ella m'ha largamente somministrato di tutte le cose opportune per condurla al fine...'

Taj Orbinov mecena, kome Kraljevstvo Slovena nije jedina spona s dubrovačkom kulturom, bio je čovjek neobičan i čudan, neobičan i čudan čak i za ona vremena u kojima neobični i čudni pojedinci nipošto nijesu predstavljali rjetkost; a njegov je život pravi jedan pakao u malome. Rođen (1556. godine) u uplivnoj i prebogatoj patricijskoj kući, izgleda da je od malih nogu bio naviknut da njegova volja, i kada je bez osnova, i kada je trenutni hir, znači zakon za druge; to ga je odvodilo u silovite postupke, kada ti drugi nijesu bili skloni da se s tim pomire, i to ga je najposlije sunovratilo u tragediju, iz koje se nikada nije iščupao. Nije bio lišen svakoga talenta i čak bi se reklo da je od mladosti pokazivao nekih sklonosti za literaturu i nauku, ako se o tome smije suditi na osnovu jednog njegovog italijanskog sonata pisanog u hvalu astronoma i pjesnika Nikole Nalješkovića i štampanog u Nalješkovićevom djelu Dialogo sopra la sfera del mondo, 1579. Godine(60).

(60) Bobaljevićev je sonet preštampao i o njemu je raspravljao Arnolfo Bacotichu odužem radu o našim pjesnicima koji su pisali na italijanskom jeziku Rimatori dalmati nel Cinquecento, Archivio storico per la Dalmazia, vol.XXII, 1936, 314-315.

Prva veća drama njegovog života pala je u 1576. godinu i više je plod nesrećnog slučaja no neke prethodno smišljene i duže nošene namjere; ali ona je već jedno ubistvo. U njoj je toliko mnogo od svega onoga što se tako reći iz noći u noć odigravalo po zabitim ulicama renesansnog grada i što je tako karakteristično za život u njemu u doba renesanse. U glavnim svojim linijama izvučena, ta bi drama bila u sledećem. Jedna ''druţina'' dubrovačkih plemića, mladih, raspusnih i na sve spremnih, upala je u noć između 12. i 13. oktobra u kuću dviju Dubrovkinja najneznatnije vrline, Kate Benkove i Margarite Bernardove, kćeri izvjesne Petruše Vučićeve; u toj grupi ''noćuraka'', koja je pošla u lov na uživanje i zabavu, našao se i Bobaljević, tek odskora punoljetan, i član Velikog vijeća, a sa njim su bili i njegov mlađi brat Džono i još trojica ''vlasteličića''; dok su ovi plemići boravili u rečenoj kući, neko je na balkon bacao kamičke, što oni, razumljivo, nijesu mogli shvatiti drukčije do kao tešku uvredu; i stoga su, oprostivši se, pohitali da nepoznatog nađu i da mu uzvrate kako oni umiju; nesrećni čovjek pao je pod njihovim mačevima i oni su se razbježali, ali sjutradan se sve saznalo: žrtva je bio vlastelin Marinko Franov Tudišević, koji je ubrzo potom i umro od rana zadobijenih te strašne večeri(61).

(61) Događaj je u punoj opširnosti zabilježen u zapisniku istrage koju su kriminalne sudije vodile već tokom 13. avgusta 1576; njihov poziv Bobaljeviću i ostalima da se u najkraćem roku jave pred sud da bi se branili ''u vezi sa slučajem rana zadatih pokojnom gospodinu Marinku Franovom Tudiševiću... po glavi, od kojih je rana isti pokojni gospodin Marinko prošle noći umro'' opštinski glasonoša (''zdur'') izvikivao je dubrovačkim ulicama 27. oktobra. Lamenta de intus 112 (1576), 189-192.

Krivci nijesu dospjeli u ruke ''pravdi'', koja nije ni pokazala baš mnogo revnosti: iz crkve, u koju su se bili sklonili, pobjegli su izvan granica Republike i od tada više od šest godina proživjeli u progonstvu. Marinov stric Džono Bobaljević, senator od ugleda i uticaja, pokušao je, istina, da svoje rođake spasi od potucanja po svijetu jednom zanimljivom pravnom procedurom(62), ali su se na to pobunili sinovi ubijenog Tudiševića i pokušaj je smjesta propao(63).

(62) Ta procedura ima svoju predistoriju, koja je opet izvanredno živopisna sličica iz dubrovačke kulturne istorije. Početkom 1576. godine, naime, ukradene su bile neke službene arhivske knjige: iz Notarije Librum Debitorum anni de 1575, a iz Kancelarije Librum Diversorum I Librum Aptay, pa je vlada odmah 4. januara oglasila da će onome ko prokaže krivca kao nagradu dati 1000 dukata i još pravo da u Dubrovnik slobodno  uvede dvojicu osuđenih zbog ubistva (Consilium Rogatorum 63, 1575-1576, 123'-124). Kapetan fregate Ivo Boţov (Joannes Natalis) našao je i knjige i samoga kradljivca: bio je to neki Nikola Rofe, koji je 14. jula osuđen na smrt i odmah obješen (Isto, 230-231'). Mjesec dana kasnije, Ivo Boţov obratio se vladi s interesantnom molbom: on će se odreći obećanih dukata, ali u naknadu za to moli da svoje pravo o uvođenju dvojice ubica u Dubrovnik ustupi Franu Franovom Lukareviću, poznatom vlastelinu i skromnom pjesniku iz onih dana (Isto, 247'). Na scenu je zatim stupio stari Džono Bobaljević, koji je najprije od Iva Boţova iznudio da pomenuto pravo ustupi njemu, a kada se ovaj kasnije pokajao i svoje ustupanje oporekao, dobio je isto pravo cijelim jednim lancem uzajamnih ustupanja i odricanja (Diversa Notariae 120, 1575-1577, 102'-104').
(63) Njihov protest, upravljen u obliku molbe vladi 21. februara 1577, toliko je bio neosporan da je mora biti odmah i usvojen; u njemu oni govore o svom ocu, koga su ''bez ikakva razloga a potpuno nepravično ubili gospoda Marin i Džono Andrijini Bobaljevići sa svojim drutovima''; ostavljajući ''gospodi'' da procijeni kakvu je štetu ta smrt nanijela njima, koji su ostali ''nejaki, bez oca i majke'', i ''kolike su suze u gradu propratile jedan tako nepravičan i žalostan događaj'' (Sonsilium Rogatorum 64, 1577-1578, 26'-27').

Tek 4. januara 1584. Veliko vijeće dodijelilo je ''milost'' cijeloj ovoj grupi I oni su se svi mogli slobodno vratiti kućama(64).
Bobaljević se izgleda nije žurio da napusti Napulj u kome je proveo godine izgnanstva, živeći na velikoj nozi, kao renesansni kavaljer i gospodin. Njemu je još 1587. i 1588. godine dubrovačka vlada upućivala tamo pisma, tražeći od njega poneku uslugu, kao što je to činila i kada su u pitanju bili drugi njeni plemići(65).

(64) Consilium Maius 27 (1582-1586), 120': ''Prima pars est de faciendo gratiam ser Marino And. de Bobalio, ser Joanni St. de Goze, ser Orsato Nic. de Bona, ser Petro Mar. de Cerva et ser Junio Andr. de Bobalio a contumacia homicidij.''
(65) Vid. za to Consilium Rogatorum 69 (1586-1588), 111', 147, 180, 191', I Lettere e commissioni di Ponente 5, 122'-236' (tu su na desetine vladinih pisama Bobaljeviću, datiranih izmeĊu 16. marta 1587. i 18. marta 1588. godine).

Njegov povratak u domovinu poslije tolikog izbivanja bio je sudbonosan za njega, a u izvjesnoj mjeri i za čitavu Republiku. Na redu je bila nova drama, još krvavija i po posljedicama strašnija, i opet je on glavu spasavao bjegstvom u izgnanstvo, koje je ovoga puta okončano tek njegovom smrću. Sada je srdžbu nosio duže u sebi i u katastrofu je ušao svjesno. Prema sebi je kao protivnika i žrtvu imao jednog od najvećih Dubrovčana XVI vijeka, diplomatu najkrupnijeg formata i istaknutog pravnika Frana Franovog Gundulića(66).

(66) Najpuniju biografiju Frana Gundulića (1539-1589) dao je, na osnovi arhivskih istraživanja, Jorjo Tadić u knjizi Dubrovački portreti, Beograd, Srpska književna zadruga, 1948, 234-280. Začudo, Tadiću su ostale nepoznate okolnosti pod kojima su presječeni dani velikog Dubrovčanina i lidera jedne od najmoćnijih vlasteoskih stranaka u gradu. On je samo konstatovao da je Gundulić umro ''baš usred ljeta iznenada'' i naslućivao je da je borba koju je vodio s Jerom Kabužićem i njegovom strankom ''možda ubrzala njegovu smrt''.

Bila je to velika scena osvete i mržnje, po renesansnim običajima i po španskom ukusu; i takođe su se mnoga i bitna svojstva dubrovačkog života iz onih decenija vjerno odslikala u njoj. Evo šta je toj sceni prethodilo i kako je ona protekla. Ogorčen što Gundulić, koji mu je bio i neki rođak (''Ali je to žalostan rođak!'', govorili su Bobaljevići), mjerama koje preduzima u senatu protiv poročne omladine očigledno cilja na njega i - kao razlog još trivijalnije! - što ga svojim uticajem sprječava da drži nekakvog slugu do koga mu je silno bilo stalo, Bobaljević je samo čekao svoj trenutak. Našao ga je 15. oktobra 1589, kada se Gundulić s prijateljima i ženom uputio u crkvu dominikanskog manastira Sveti Krst u Gružu. Sačekavši Gundulića pred samim manastirom, prišao mu je s namjerom da ga ponizi i uvrijedi, ali je naišao na otpor, i nastala je surova borba: Gundulić je na Bobaljevićeve nasrtaje odgovarao batinom koja mu se odjednom stvorila u rukama, i nije bio nimalo nježan, ali je bio slabiji, i ne mogavši da izdrţž, pokušao je da se skloni bježeći u crkvu; izbezumljeni Bobaljević stigao ga je i tamo, i udarcima noža u grudi usmrtio ga je baš pred oltarom Svetog sakramenta. ''Hajme, Maro, što ovoj učini,?'' jadikovali su prijatelji Bobaljevićevi poslije događaja. ''Učinjena stvar ne ima čela'', uzvraćao je ovaj poznatom srpskohrvatskom poslovicom(67), i dodavao: ''Da me nije udario batinom po uhu, ne bih se tako razbijesnio.'' Iz tih stopa, on je barkom sa osam vesala, odprije spremljenom i dobro naoružanom, krenuo put Napulja, a za njim je ostao strah u gradu, kod obiju strana(68).

(67) Njen je smisao: stvar koja je učinjena (svršena) nema početka (ne može se početa kao da nije svršena). Istu poslovicu dubrovački zbornici poslovica iz XVII i  XVIII v. imaju u obliku: Stvar učinjena čela ne ima (Đ. Daniĉić, Poslovice, Zagreb, 1871, 116).
(68) Događaj je potanko opisan u saslušanjima očevidaca, registrovanim u Lamenta de foris 129 (1589-1590), 63'-72'. Vid. i Libro degli stridati banditi e tormenti e sentenziati a morte 1525-1657: Ser Marino And. de Bobali cridato e contumace per la morte de q. ser Francesco Francesco de Gondola in Lamenta de foris  1589/90 ch. 65.

Njegov stariji brat Miho kretao se od Gruža do Grada naoružan do zuba i samo u pratnji svojih ''brava'', a pri susretima s prestravljenom vlastelom zlokobno je vadio napola mač iz korica i osiono prijetio: ''S Gundulićem smo počeli, a s drugima ćemo završiti.'' S majkom Anicom, koja je, kako će joj poslije uklesati na grobu, ''više voljela da bude bez domovine, no bez sina'', Marin se nastanio u Napulju, gdje je, u bankama, bio jedan dio - i on pozamašan - njihovog porodičnog imetka(69). Na sve njegove pokušaje, kojih je od tada bilo mnogo, da se Dubrovniku približi ili, kada su godine već bile prošle i kada je vjerovao da je svoj grijeh okajao, da se u njega i definitivno vrati, stizao je samo jedan odgovor: odbijanje i prijetnja ili neumoljivo ćutanje(70).

(69) Približna predstava o veličini bogatstva porodice Bobaljević može se dobiti iz nekoliko pojela koje su među sobom vršili Miho i Maro (Džono je bio umro u Padovi još 23. avgusta 1588): 1593, u Napulju, odlučili su da Maru pripadnu sve nepokretnosti na teritoriji Dubrovačke Republike, a Mihu 50.000 dukata u gotovu koje braća drže zajednički (Intentiones Cancellariae 13, 1611̵, 66-66'); 1607. izabrani arbitri izvršili su diobu nepokretnosti između Miha i nasljednika Marinovih; samo ovi poslednji dobili su veliku kuću u Ulici od Crjevjara, tri kuće u Širokoj ulici, tri kuće na Garištu, jedan podrum sučelice Krivoj ulici, kuću u Slavčić ulici, zemlje na Šipanu, u Rijeci in Chiachcovichi, u Zatonu i u Konavlima (Diversa Notariae 132, 1607-1608, 3'-5); a 1633, kada se imovina delila između sve trojice braće, sada sve trojice pokojnika, rečeno je da oni, uz sve što je dosad navedeno, imaju kapital od 17.400 škuda u rimskim bankama i drugi od 130.000 dukata u bankama u Napulju (Diversa Notariae 137, 1631-1638, 32-33).
(70) Marin je 26. jula 1590. s nekakvim svojim naoružanim ljudima došao iz Italije u Gruž, ali je senat ovima naredio da u roku od tri dana napuste dubrovačku teritoriju, inače će biti povješani (Consilium Minus 60, 1589-1590, 237); 16. oktobra 1590. senat je naredio Mihu Bobaljeviću da raspusti svoje naoružane ljude koje je doveo u Gruž i da ubuduće ne smije da drži homines armatos tam advenas quam nostrates, pod prijetnjom kazne od 10.000 dukata I dvadesetogodišnjeg izgnanstva (Consilium Rogatorum 70, 261'-282); ali Miho se oglušio o ovo naređenje, i već 25. oktobra osuđen je na deset godina progonstva (Isto, 270').

I kada se, oko 1595. godine, poslije dužeg ili kraćeg prebivanja u Napulju, Rimu, Veneciji i Firenci preselio u Pezaro i tamo postao ličnost velikog ugleda, Republika nije htjela da čuje za njegova preklinjanja, čak i kada ih je, u njegovo ime, upućivao glavom urbinski vojvoda(71). Vlada mu se povremeno obraćala da joj svrši po neki posao i on je spremno hitao da joj učini po volji, ne propuštajući da se ponudi i za ubuduće i uvjeravajući gospodu da od njega ''nemaju privrženijeg slugu, koji im bez ikakvog interesa osim prave, iskrene i čiste ljubavi za domovinu želi i od Boga moli svim silama i očuvanje i uvećanje države''(72).  Ali milosti za njega nije bilo i dalje, i on je sa svojom neutoljenom čežnjom za rodnim gradom i umro u gradu tuđem i njemu, pored svega, dalekom, 25. novembra 1605. godine(73). Imao je tada iza sebe tek četrdeset devet godina života, nepromišljeno i ludo straćenog u lutanju svijetom i brzo istrošenog u uživanjima(74).

(71) Takvo je,na primjer, pismo koje je vojvoda (Il Duca d'Urbino) poslao u Dubrovnik 20. septembra 1603, i kome su se pridružila i pisma kneza Beneventa i vojvode od Sese slične sadržine. Uvjeravajući dubrovačku vladu da se Bobaljević za osam godina, koliko živi u Pezaru, ''uvijek i u svim svojim postupcima pokazivao tako smjeran i razborit plemić'', da je on, vojvoda, ne samo u potpunosti zadovoljan, već osjeća i obavezu da mu pribavi sva dobra i udobnosti koja može. A smatrajući da Bobaljeviću ''ništa ne može da znači više, ni da mu bude draže, do da se poslije tolikog vremena vrati u domovinu i u nekadanju milost gospode'', odlučio se da ih zamoli da Bobaljeviću oproste dalje progonstvo '' u kome je bio tolike godine, iskazujući za sve vrijeme tako mnogo postojanog i izvanrednog poštovanja prema svojoj Republici'' (Prepiska 17 LXI. 1987).
(72) Vid. Bobaljevićevo pismo iz Pezara od 28. juna 1605 (Prepiska 17 LXI. 2028 /1).
(73) Bobaljević je sahranjen u franjevaĉkoj crkvi San Giovanni Battista y Pezaru sjutradan po smrti. U  pezarskoj Biblioteca Oliveriana čuvaju se (Mss. No 382, vol. V, pp. 113 r-117 v, 127 r-127 v) tri epitafa, dvije  latinske osmrtnice i govor koji je na Bobaljevićevu pogrebu održao njegov prijatelj, arheolog, teoretiĉar književnosti i pjesnik Sebastijan Mači (Maccio). U svima se, pored osnovnih biografskih podataka o pokojniku, čitaju i neizmjerne pohvale njegovoj pobožnosti, valjanosti, smjernosti, plemenitosti i mnogim drugim visokim vrlinama. ''Huic pietas, huic sancta fides, huic nobili pectus, / Et probitas, et honos, et grave nomen erat'', kaže se, na primjer, u jednoj od tih osmrtnica. Odavno su poznati i natpisi na zajedničkoj grobnici Marinove majke Ane Bobaljević rođene Rastić (koja je u Pezaru umrla 4. maja 1603. u sedamdesetoj godini) i samoga Marina; prvi je od tih natpisa postavio Marin, a drugi Marinova udovica Ora Sorkočević i njihov jedini sin Andrija (vid. I. M. Matijašević - A. Agić, Biliiotheca scriptorum  Ragusinorum, rukopis R. 3666 u Sveučilišnoj nacionalnoj knjižnici u Zagrebu, str. 260'-270).
(74) Osim udovice Ore, koja je živjela do kraja novembra 1624 (njen testament vid. u Testamenta Notariae 56, 170 - 171), Marin je ostavio već spomenutog sina Andriju (rođenog 24. juna 1591) i kćerku Anicu (koja se  1607. udala za vlastelina Đura Marinovog Bunića, odnijevši mu u miraz 7000 dukata).

Kada je Marin Bobaljević našao Orbina i podstakao ga da piše Kraljevstvo Slovena i kada je započeo da finansira konačno realizovanje toga djela, već je brojio poslednje godine svog kratkog života.  Neizmjerno ponosan na slavu svojih predaka, koji su u istoriji Dubrovnika igrali vidnu ulogu od samoga njegovog osnivanja, i isto toliko bez mjere vezan za Republiku, kojoj su Bobaljevići najvernije služili vjekovima, a koja je njega dvaput odgurnula sa svojih grudi, nalazio je već dugo neke sreće, i neke utjehe, u okupljanju i pomaganju pisaca koji su bili spremni da svojim knjigama i u posvetama koje uz njih stavljaju slave i njegovu otadžbinu i njegovu porodicu, ili bar jednu od tih dviju trajnih njegovih ljubavi. Mnogo je, pored našega Orbina, takvih pisaca bilo, i prije i poslije njega, i oni doista nijesu bili štedljivi u pohvalama. Matematiĉar, filozof i pjesnik iz Napulja Džambatista Dela Porta posvetio je Bobaljeviću svoju  još 1588. godine štampanu knjigu Phytognomonica, stavivši joj na čelo njegov portret i laskavu dedikaciju, punu humanističkih pretjerivanja; polazeći od okolnosti da u prezimenu Marinove porodice postoji riječ  bob i da se bob latinski kaže faba, on je Bobaljeviće dovodio u vezu ništa manje no sa starim rimskim rodom Fabija i uznosio ih je kao državnike i očeve domovine(75).

(75) Uporediti u toj posveti naročito rijeĉi: 'Ecquis nescit familiae tuae per longam annorum seriem ad haec  usque tempora clarissima insignia? Ipsa enim summum magistratum in republica summa cum laude et gloria quam sa epissime administravit, quo factum est, ut patriae parentes gentiles tui iure optimo uno ore et consensu a civibus appellarentur.'' Isti pisac je i sljedeće, 1589. godine, posvetio jedno svoje djelo (Magiae naturalis libri 20) Marinovom bratu Džonu; nema sumnje da je Marin platio štampanje i te knjige.

A istoričar iz Dubrovnika, vlastelin Jaketa Lukarević, koji je svoj ''Obilni izvod iz dubrovačkih anala'' pisao kada i Orbin svoje Kraljevstvo Slovena i očigledno s istim nadahnućem, a štampao ga tek  nešto kasnije, 1605. godine, i opet o trošku Bobaljevićevom, u posveti je našao mnogo lijepih i biranih rijeĉi za ovog dubrovačkog plemića, koji je već dvaput bio prognan zbog ubistva, kao obnovitelja pobožnih i herojskih vrlina(76); a glorifikujući svoj i Bobaljevićev  Dubrovnik, više je no drugi isticao pojedine  Bobaljeviće i njihove zasluge za domovinu(77).

(76) Giacomo di Pietro Luccari, Copioso ristretto degli annali di Rausa, Venetia, 1605, posveta ''Al molto illustre signore, il signor Marino del quondam signor Andrea Bobali et mio Patron osservandissimo'', i u  njoj naročito riječi: ''Et di V.S. e gia invaluta. l'opinione per tutta Italia,&fuori, che ella sia il vero risuscitatore delle virtudi, poiche in attioni si heroiche, religiose,&sante, ella spende, &spande danaro senza numero. Impero fanno a gara gli ingegni illustri di appogiare al chiarissimo nome suo, le opere, i libri, & i volumi d'ogni sorte, & di ogni soggetto scritti, accio vivano nel mondo, & siano veduti., & goduti da ogni huomo.''
(77) Vidjeti indeks najznačajnijih stvari u knjizi (Tavola delle cose piu notabili, che si contengono nella presente opera), gdje su pobrojana sva mnogobrojna mjesta na kojima je spominjana Bobagli Famiglia, što nije uĉinjeno ni za jednu drugu vlasteosku porodicu, pa ni za onu kojoj je pripadao pisac.

Oduži uvodni tekst kojim je Kraljevstvo Slovena posvećeno Marinu Bobaljeviću, Mavro Orbin datira prvim martom 1601. godine i naznačuje da ga piše u Pezaru. To kazuje da je njegovo djelo tada bilo dovedeno do kraja. Ali kada je Orbin na njemu radio? Mnogo prije ovoga datuma sigurno nije. Po mnogo čemu u tom golemom spisu vidi se jasno da je najveći njegov dio, ako ne baš i cio spis, Orbin bacao na hartiju u Pezaru tokom 1600. i 1601. godine, pišući, sva je prilika, pojedine njegove tabake u hitnji i dok su štampari radili svoj posao na prethodnim. Iako je Kraljevstvo Slovena okrenuto ka vremenu prošlom, i odavno prošlom, njegov je pisac koristio razne povode da govori i o događajima sasvim bliskim, dajući  nam na taj naĉin, i nehotice, sigurne kriterijume za postavljanje njegovog rada u strogo određene hronološke okvire. On je, tako, ukratko prikazao neuspjeli i od Dubrovnika osujećeni pokušaj sandžaka Enekana u toku 1590. i 1591. godine da se dočepa Konavala (str. 193-194), spomenuo je zatim Savu, sina Nemanjinog, ''koga Srbi smatraju svecem'', i dodao je da je njegove kosti ''prije malo vremena'' - a mi znamo da je to bilo 1594. ili 1595. godine  - dao ''javno spaliti zlikovac Sinanpaša'' (str. 249)(78), opisao je jedan neobičan slučaj dresure morskih medvjeda koji je lično posmatrao u Pezaru 1599. godine (str. 200-201), polemički je pobijao mletačkog pisca Ĉezara Kampanu (Cesare Campana) koji, po njemu, nevjerno i tendenciozno slika događaje iz 1594. u svojoj knjizi koja je štampana tek 1599. godine (str. 190-191)(79), i, najposlije, citirao je obavještenja koja je dobio kada je veliki dio knjige bio već odštampan (''kada sam sa štampanjem djela bio stigao do ovog mjesta'') ''od krakovskoga kanonika Vrševića, jedne veoma učene osobe i od nekih drugih uglednih Poljaka'' (str. 377-378); ovaj poznati krakovski kanonik, koji je međutim bio i istoriĉar, politiĉki pisac i govornik, i koji se punim i pravim imenom zvao Kšištof Varševicki (Krzysztof Warszewicki), doputovao je u Italiju tokom 1600. i u njoj ostao do 1602. godine.

(78) O pitanju hronologije ovog događaja vid. raspravu Miodraga Purkovića  ''Godina spaljivanja tijela sv. Save'', Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva  XII, 1932, 9, 845-849.
(79) Riječ je bila o tobožnjem dubrovačkom strahu od upada turskog admirala Čikale i o njihovoj ''ponudi''  Venecijanskoj Republici da Dubrovniku pritekne u pomoć, o kome mletački istoričar piše u djelu Istorie del mondo descritte dal Signor Cesare Campana libri 26, štampanom u Veneciji 1599.

Ubrzo po doštampavanju Kraljevstva Slovena i pošto nije više imao razloga da ostaje u Italiji, Orbin je krenuo za Dubrovnik. U međuvremenu, sređen je njegov spor s predsednikom mljetske kongregacije i on je već u septembru 1601. godine ponovo bio u manastiru Sv. Mihajla u Pakljenoj, u svojoj staroj opatskoj funkciji, koje je jedno vrijeme bio lišen. Kao opat tog manastira (abbas monasterij S. Michaelis de Paklina) on se 13. septembra izjasnio o obavezama jednog manastirskog dužnika i njegov je iskaz zapisan na rubu dokumenta o prodaji koju je taj dužnik obavio(80), a 14. decembra tužio je pred knezom Lopuda, u ime svoje i ime ostalih monaha, nekakvu Vicu Maslav, kćer pokojnog Luke berberina sa Šipana, što nije platila dug svoga oca od 39 perpera i 5 groša na ime zakupa za zemlje u Grudi i Šipanu(81) . Koliko je još Orbin bio u ovoj funkciji nije poznato, ali u svakom slučaju to nije bilo dugo: već sredinom 1603. neki dum Pavo (D. Paulus) zamijenio ga je na tom mjestu.

(80) Vendite di Cancellaria 85 (1597-1602), 184.
(81) Diversa de foris 9 (1601-1602) 182-182'. Ali tamo je 8. januara 1602. na zahtjev Mavra Orbina (R. D. Mauri Orbini) ova tužba s odgovarajućom presudom  retestrovana prema izvodu iz knjige presuda lopudskog kneza (estratto dal libro delle sententie di Isola di mezzo del 1601 a di 14. dicembre charta 139).  Rečenog dana se na Lopudu pojavio pred knezom i sam Orbin i zakleo se da je presuda pravična i opravdana (pose man al petto more sacerdotali et giuro che la detta sententia e bona et giusta...

Pri vrlo oskudnim i rijetkim dokumentima koji nam Orbinovo kretanje bilježe u ovo vrijeme, u prilici smo da i to malo sačuvanih dokumenata ne razumijemo svaki put dovoljno ili ne razumijemo uopšte. Takvu nedoumicu izaziva vijest o Orbinu od 14. decembra 1604: dubrovački senat je tog dana riješio da se zatraži od dubrovačkog nadbiskupa da dum Mavra i dum Teofila, monahe Sv. Jakoba od Višnjice  - u to vrijeme,  znači, Orbin pripada bratstvu toga manastira  - ''odstrani iz ove provincije zbog razloga i uzroka poznatih ovome vijeću''(82). Koji je to razlog mogao biti, i koji uzrok, da se senat u ovoj mjeri rasrdi na dvojicu monaha, i u čemu se njihovo postupanje sudarilo s interesima Republike? Da posrijedi nije bilo nešto ozbiljnije možda bi se smelo zaključivati iz činjenice da su senatori već 17. decembra odustali od prvobitne strogosti svoje odluke i zaključili jedino da od nadbiskupa traže da pomenute monahe smjesti na ostrvo Šipan(83).

(82) Consilium Rogatorum 79 (1603-1605), 201'.
(83) Isto, 202'.

Ne može se znati ni koliko je Orbin ostao u ovom prinudnom svom boravištu; dugo svakako nije.  Možda mu je tišina na Šipanu ipak bila od neke koristi, ako je, kao što pretpostavljamo, tamo našao dokolice da prevede (''istumači'') ''iz  jezika italijanskoga u ovi naš dubrovački'' poznato djelo Specchio spirituale del principio e del fine della vita umana italijanskog teologa Anđela Elija (Angello Elli). Ovaj prevod on je radio na molbu (''uprašanje'') bogatog dubrovačkog trgovca iz onog vremena Rada Sladoevića(84), ''za opštu  korist i razgovor duša koje slovinski govore''; Sladoeviću je on svoj prevod i posvetio, i ovaj ga je poslije, kada prevodioca nije više bilo u životu, o svom trošku i štampao. Ima u ovoj posveti neke zagonetke kojoj nije najlakše naći rješenje: nju je Orbin pisao ''u Dubrovniku na 20. aprila 1606'', ali se pod njom  potpisao samo kao ''opat od Svete Marije od Bačke'', izostavivši, dakle, iz nekog razloga sve druge svoje titule stečene tokom vremena u mljetskoj kongregaciji.

(84) Prema svjedočenju genealogija dubrovačkih građana, Rado Sladoević se iz svog Ĉepikuća (selo u Primorju) uputio na Levant i tamo je stekao ogromno bogatstvo; vrativši se u Dubrovnik, kupio je imanje za 14.000 dukata, ali je nastavio i da trguje, vrlo intenzivno: ''na njegovo ime se stalno nailazi kada se listaju knjige trgovačkih ugovora dubrovačkog Državnog arhiva'' (Dragoljub Pavlović, Horacije Maţibradić  - dubrovački pjesnik  XVII vijeka,, Glas SAN CCXL,knj. 5. Odelj. lit. i jez., Beograd, 1960, 18). Bio je u neku ruku i mecena književnika i književnosti: pjesnik Horacije Maţibradić. pjeva sa zahvalnošću da mu je uvijek ''pohodio stan'' ''s dinari i s brašnom'', osim za Orbinovo Zrcalo duhovno, platio je troškove i za izdavanje ''Pjesni duhovnih isusovca Bartula Kašića'', 1617. godine. Umro je decembra 1639: njegov testament, pisan našim jezikom, daje dosta vjernu sliku njegove djelatnosti (Testamenta. Notariae 62, 1638-1642, 89-92).

Iste godine u kojoj je dovršio, a možda i u cjelini izradio, prevod ''Zrcala duhovnog'' Orbin je postao opat manastira na Svetom Andriji (abbas S. Andreae de Pelago). Samoću tog manastira on je bez sumnje i ovoga puta odabrao sam, sklanjajući se od nekih svojih drugova u redu s kojima se nije razumijevao i s kojima se sukobljavao. Odatle je sredinom 1606. godine iznenadno upućen u Rim, u misiju koju mu je, na zahtjev i uz potporu dubrovačke vlade, povjerila mljetska kongregacija. Nije išao sam: s njim je bio još jedan benediktinac, Hrizostom Antić, koga je znao već dugo i koji je, kao i on, morao da podnese ne jednu nepravdu u svojoj monaškoj karijeri. Najveća je okončana pred sam polazak na ovaj put, kada je nekoliko benediktinaca, i Orbin među njima, posvjedočilo, po svojoj savjesti (''da ne bih bio dužan da pred božjim veličanstvom dajem račune za tuđe nepravičnosti'', kako je podvlačio jedan od njih), da je Antića dubrovački nadbiskup proganjao dugo i bez milosti, a posve nepravedno, i da su računi Antićeve administracije Sv. Jakoba bili čisti i ispravni(85).

(85) Iskazi dum Makarija, opata manastira Sv. Jakoba, dum Benedikta, monaha i revizora računa, i dum Mavra Orbina, opata Sv. Andrije, dati su 8. i 19. jula 1606, a u arhivske knjige uneti su tek 13. jula 1612 (Diversa de Foris 24, 1612, 258'-259'). Opat  Makarije izjavio je o nadbiskupu ovo: molesto D. Grisostomo Anticchi et insto con termini indebiti et ingiusti a render conto di quella administratione a fine di dannarlo ancorche ingiustamente per detti conti... dok je Orbin rekao: Io D. Mauro Orbini ecc. fo fede che fa dui anni  in circa io intesi dire dalla bocca di D. Timotheo, reueditore all'hora delli conti del padre D. Chriso stomo  Anticchi, che i detti conti erano boni, ma che i garbugli, i quali esso D. Thimoteo li moveva erano piu tosto per travagliare D. Chrisostomo per le ingiurie ricevute da lui ...  - Hrizostom Antić je inače bio ličnost  naročitog poverenja dubrovaĉke vlade; na njen predlog, papa Pavle Vimenovaće ga 2. decembra 1615. za mrkansko-trebinjskog biskupa i on će to biti sve do smrti, 1647. godine. Kao biskup, borio se žilavo i uporno za prava svoje crkve, nastojao je da proširi njenu jurisdikciju i pisao je o njenoj prošlosti. O njemu vid. D. Farlatus-J.Coletus, nav. djelo, 309-314.

Misija dvojice benediktinaca u Rimu bila je delikatna i u očima dubrovačke vlade od naročitog značaja. Oni su imali da od pape izmole opozivanje jedne skorašnje odluke, kojom su mljetski benediktinci stavljeni pod jurisdikciju dubrovačkog nadbiskupa, i vjerovatno je izbor  pao na njih upravo kao protivnike aktuelnog prelata u Dubrovniku. Papinu odluku o kojoj je riječ  izazvala su i nadahnula obavještenja da benediktinci u Dubrovniku žive protivno svojim regulama i u neskladu s normama redovničke discipline, i s te strane njoj su se teško mogli stavljati prigovori. Ali ona je vladu ozbiljno pogađala, što je monahe sa njene teritorije stavljala pod nadzor i zapovijest stranaca (''persone forestieri''), u čemu je Republika vidjela ne malu opasnost, i što se uostalom kosila s osnovnim postulatima njene politike. S koliko je mnogo brižljive pažnje vlada gledala na ovo pitanje vidi se i po tome što je s istim zadatkom opremila u Rim i jednog svog plemića, Marina Nikolinog Gučetića, a dejstvovala je u toj stvari i preko stalnog izaslanika Republike u Rimu, Lodovika Bekadelija(86). S novcem koji su im za put dali državni rizničari(87) i s preporukom senata za kardinala Arigoni(88) , Orbin i Antić otplovili su put  Rima posljednjih dana jula 1606. godine.

(86) Vladino uputstvo Gučetiću i dalju prepisku u vezi s njegovim poslanstvom saopštio je Jovan Radonić u djelu Dubrovačka. akta i povelje knj. III, sv. 1, Beograd, 1939, SKA, Zbornik za istoriju, jez., ist. i knjiž. srpskog naroda, 3. Odelj., knj. IX, str. 165. i d.
(87) Consilium Rogatorum 80 (1605-1606) 211': Prima pars est de committendo Dominis Thesaurarijs  Sanctae Mariae ut RR. Don Mauro Orbini et Don Chrisostomo Antichi Monacis congregationis melitensis profecturis Romam pro negotijs dictae Congregationis commodent de ducatis centum sexaginta cum toto pignore auri vel argenti.
(88) Preporuka nosi datum 21. jula 1606; objavio ju je J. Radonić, Dub. akta i povelje, III 2, str. 164-165. O njihovoj misiji, kao i o razlozima koji su do nje doveli, ima u toj kolekciji i više drugih dokumenata.

Sobom su nosili i kopije dokumenata i papskih bula iz kojih su se imali vidjeti razlozi koji su početkom vijeka vodili pape Nikolu V i Klementa VIII da mljetsku kongregaciju odvoje od kongregacije Svete Justine; ti se razlozi nijesu promijenili ni stotinu godina kasnije, kada su Orbin i Antić činili pokušaj da na zadovoljstvo vlade okončaju svoju misiju. Koliko su oni lično u tome imali uspjeha ostaje zasad neizvjesno; Orbin se, uostalom, ubrzo potom vratio kući i odmah se upleo u jednu novu istoriju, koja, na mahove, nije bila bez izvjesne dramatike.
Ta je istorija duga i zamršena, a i odavno poznata, bar u svojim najbitnijim crtama. Ona je vezana za pokušaj nekih Dubrovčana, u prvom redu
dvojice plemića iz kuće Rastića i Đurđevića, da uz pomoć  savojskog vojvode, i za njegov račun, organizuju balkanske hrišćane za sveopšti ustanak. Zna se dobro i kako je dubrovačka vlada, strahujući da je ovaj pokušaj koji nije odobravala ne dovede do sigurne propasti, ako Turci za njega saznaju, s odlučnošću i oštro presjekla akciju čim je pohvatala sve njene konce. Međutim, dok su se stvari u potaji pripremale, konspirativna prepiska išla je između Italije i Dubrovnika, a i izvjesne sumnjive ličnosti, nekakvi nepoznati Savojci (Savoiardi), dolazile su u toku poslednjih mjeseci 1607. godine na teritoriju Republike, po jednom ili drugom poslu, a uvek s lažnim izgovorima. U ovoj cirkulaciji pisama i ljudi mljetski manastir bio je u početku vrlo važan punkt; a jedan  laik iz tog manastira, po imenu fra Santo, povezao se sa Savojcima i odnosio je i donosio pisma  izmenjivana između zavjerenika i ljudi njihovog povjerenja(89).

(89) Fra Santo je Dubrovčanin najskromnijeg porijekla i prije stupanja u manastir bio je na nekom zanatu;  dokumenti uz njegovo ime stavljaju oznaku converso, pod kojom se podrazumijevaju oni fratri koji nijesu svještenici, već neka vrsta manastirskih slugu.

Kod ovog mjesta rečene istorije na scenu stupaju dum Mavar  i njegov manastirski kolega dum Ivan, ''monasi na Mljetu'' (monaci a Meleda). Oni budno prate sumnjive dolaske i odlaske i u cijeloj su stvari na strani dubrovačke vlade; možda je oni i izveštavaju o svemu što se događa. U jednom trenutku, kada je fra Santo na Mljetu, oni ga presrijeću u Babinom Polju, i najprije bezazlenim riječima nastoje da uspavaju njegovu pažnju, a onda odjednom potržu noževe i silom mu oduzimaju pisma koja su im sumnjiva i za koja veruju da su opasna. Pokušavaju i da vežu fra Santa, ali i on se brani nožem, otrže se i bježi u Italiju. Nije lako zamisliti dum Mavra s nožem u ruci u ovoj burnoj sceni; mora da je tada bio još u snazi i relativno mlad kada je bio sposoban za ovakve gestove. Fra Santo, koji je samo njemu imao da zahvali što je otkriven, i koji je zbog toga morao da se u strahu i na brzinu sklanja sa dohvata ruke dubrovačke vlade, nikada mu to nije zaboravio; čak i onda kada je, nekoliko godina poslije toga, odjednom saznao za Orbinovu smrt, umjesto riječi oproštaja, našao je jedino riječ osvete: ''Neka, Bog ga je kastigao (kaznio), tako će i ostalijeh.''(90).

(90) Veliki broj iskaza koje su pred dubrovačkim sudom davali pojedini učesnici ove istorije, kao i mnoge zapisnike sa istrage objavio je J. Radonić, Dubrovačka akta i, povelje, III 2, str. 182. i dalje. Tu je (na str. 190-192) i iskaz koji je 25. juna 1608. dao i sam Mavro Orbin, tada prior manastira Sv. Andrije (Il reverendo Don Mauro Orbini, priore di S. to Andrea di Pelago della congregatione Melitense). Citirane riječi fra Santa, kao i jedan od više, međusobno različitih, prikaza događaja, vid. u izjavi Miha Franovog iz Orašca (Michiel di Francesco di Valdinoce), od 21. avgusta 1611.

Za sve vrijeme dok su ovi događaji tekli, Orbin je bio opat  - ili, tačnije, prior - manastira na Svetom Andriji; u istoj se funkciji on spominje i narednih godina. Uopšte, može se reći da je u njoj on bio ne samo najčešće već i najduže. Po toj tituli, kao i po onoj opata Svetog Mihajla u Pakljenoj na Šipanu,  koju je jedno vrijeme nosio takođe, on je bio ''opat mljetski'', kako se potpisivao na svojim knjigama;  značenje je titule da je on svoje opatsko dostojanstvo postigao u okviru mljetske kongregacije, a ne da je bio ikada, jer nije bio nikada, opat Svete Marije na Mljetu.
Dvije su vijesti o njemu iz 1609. godine vezane za poslove koje je svršavao kao prior Svetog Andrije,  i obje su suve i potpuno prozaične. Prva kazuje da se 6. januara izjasnio pred sudom o nekoj obavezi  jednog manastirskog dužnika
(91), a po drugoj on je Vicku Orbinu  - onome istom za koga pretpostavljamo da bi mu mogao biti otac  - 30. marta prodao osamnajest vedara (ili oko trista pedeset litara) vina sa  Lastova koje je pripadalo ovom manastiru(92).

(91) Vendite di Cancellaria 87 (1609-1614), 3: Admodum reverendus pater D. Maurus Orbini uti Prior S. Andreae de pelago se presentat ...
(92) Diversa de Foris 19 (1609), 205: Venerabilis Don Maurus Urbini prior monasterij Sancti Andreae de Pellago sponte ... vendidit Vincentio Urbini ... quingia decem et octo vinorum existentium in Lagosta de  ratione dicti monasterij ...

Sa ovako oskudnim vijestima iz ovog vremena o našem piscu nijesmo u mogućnosti da znamo kako se on odnosio prema reformi monaške discipline, koju su među mljetskim benediktincima provodila dva vizitatora, za to naročito poslana iz Italije, od kojih je jedan bio Benedeto Sangrino, a drugi, poznati, ali minorni religiozni i didaktični pjesnik Feliče Pasero(93).

(93) Dolazak ove dvojice uglednih benediktinaca očekivao se u Dubrovniku još od februara 1609, kada je vlada povećala sumu predviđenu za njihove putne troškove (Cons. Rogatorum 82, 1609-1611, 16'). Po dolasku u Dubrovnik i na Mljet oni su razvili živu aktivnost, kojom je senat bio veoma zadovoljan. Kada je Feliče Pasero htjeo da pođe, marta 1610, vlada se najprije nije s tim saglasila, a onda ga je 30. marta, u znak zahvalnosti, darovala s četrdeset dukata (Isto, 102', 117). Još je bolje mišljenje vlada imala o Sangrinu: ''il valore e la prudenza con la quale ha governato fin qui il P. D. Benedetto Sangrino questi monaci della congregatione Melitense e ha reso tanta sodisfattione e contento, che possiamo far ampio testimonio a V. P. R.ma di non haver potuto desiderare maggiore e per accrescimento del culto divino, ne per benefizio degli istessi padri e della loro religione...'' piše ona 2. maja 1611. predsjedniku montekasinske kongregacije (Lettere di Ponente 10, 268'). Pasero je između mnogih drugih djela ostavio veliki spjev Essamerone overo l'opera dei sei giorni (Venezia, 1608), rađen po uzoru na Tasov Mondo creato, a jednu svoju knjigu, II trofeo della Croce (Venezia, 1610), posvetio je bogatom i vrlo uticajnom dubrovačkom plemiću Matu Gradiću (posveta je datirana: Da san Giacomo di Ragusa il di 14 febraro 1610). 0 njemu vid. Antonio Belloni, Il Seicento, Milano,1929, 153; Franceseo Lo Parco, Don Felice Passero poeta cassinese del secolo XVII,delegato pontificio a Ragusa nel 1610, Archivio storico per la Dalmazia XV, 1933, 55-68.

Da li je Orbin imao razloga da tom reformom bude nezadovoljan? Da li ga je ona pogađala? Da li je i on, uz druge benediktince dubrovačke, davao za nju razloge? Jedini siguran podatak koji ga na neki način dovodi u vezu s djelatnošću te dvojice vizitatora ne daje nikakav trag po kome bi se pošlo dalje: on samo obavještava da je Orbin, po naređenju tih svojih pretpostavljenih, početkom juna 1609. obišao, s još jednim benediktincem, nekakve zemlje u Šumetu koje je vlastelin Mato Džonov Gradić nudio kongregaciji u zamjenu za druge, opet u Šumetu, koje su bile vlasništvo manastira Svetog Andrije(94).

(94) Diversa de Foris 20 (1609), 400'.

Dok je jedan od te dvojice vizitatora iz Italije, Benedeto Sangrino, sređivao stvari u mljetskoj kongregaciji i radio na njenoj reformi, Mavro Orbin istupio je iz nje ponovo i ovoga puta, svi su izgledi, s namjerom da to bude i konačno. Šta ga je nagnalo da pokuša da najzad presiječe i ono malo slabih niti koje su ga vezivale za ostalu sabraću? Da li je posrijedi bilo neko novo iskustvo, bolnije i neprijatnije od ostalih?  Ili je to opet jedan od njegovih iznenadnih životnih zaokreta, koji su kod njega toliko česti? Svakako, za ovaj raskid razloga je moralo biti, i oni sigurno nijesu ništavni, ali mi ih sada ne znamo i jedva da ima nade da ćemo ih znati ikad. Tek, Orbin se najednom našao u Stonu Malom, i uspio je da ga dubrovačko Malo vijeće 22. aprila 1610. imenuje za paroha tamošnje crkve Sv. Antuna(95).

(95) Consilium Minus 69 (1610-1612). 28: Die XXII Aprilis 1610. Reverendus Dominus Maurus Orbini  Abbas electus fuit in Parochum Stagni parvi cum elemosijna, honore et onere consuetis. Up. i Pavo Glunčić,  Iz prošlosti grada Stona XIV-XIX vijeka, Beograd, 1961, Spomenik SANU SHI Odjelj. društv. nauka n. ser. 13, str. 104.

Na tom novom poslu, međutim, on se zadržao vrlo kratko: već 6. septembra iste godine vlada je osporila ovo imenovanje, jer se ono kosilo s nekakvim njenim zaključkom iz 1480. godine, čiji smisao i sadržinu više nemamo(96).
Orbin
ipak nije otišao iz Stona, ili to barem nije učinio neposredno pošto je izgubio mjesto župnika u crkvi Svetog Antuna. Dolazak u Ston novoga biskupa Miha Rastića, koji je pao baš u to vrijeme(97), za trenutak ga je obasjao varljivom nadom. Pribliţivši se ovom plemiću i stupivši u njegovu službu, uspio je vrlo brzo da osvoji njegovo povjerenje i da postane osoba od najvišeg uticaja na biskupskom dvoru. Ako bi se smjelo vjerovati jednome strancu, dubrovačkom nadbiskupu Fabiju Tempestivu, taj uticaj bio je do kraja negativan i za Rastića bi svakako bio koban. Ali Tempestivo je s Orbinom imao neprečišćene račune i bio mu je odavno protivnik; možda je i zato u portretu Mavra Orbina iz tih dana, koji je on ostavio, nabacano tako mnogo tamnih mrlja i izvučeno toliko crta, skoro bi se moglo reći, sasvim infernalnih.
Ali i ako mu ne verujemo do kraja, ovoga svjedoka moramo saslušati. Jer prevažni su redovi koje on o
Orbinu ostavlja u pismu odaslatom iz  Montefeltra 12, novembra 1610. i kojima dubrovačkoj gospodi skreće pažnju na opasni susret Orbina i biskupa Rastića(98).

(96) Consilium Rogatorum 82 (1609-1611), 179: Die Lunae VI  Septembris 1610. Prima pars est de declarando quod D. Maurus Orbini non potuit creari a Magnifico Minori Consilio in Parochum Stagni parui stante parte Consilij Rogatorum de 1480. die XII decembris f.238. Per omnes contra VIII. Knjiga odluka dubrovačkog senata iz 1480. nije, na žalost, sačuvana.
(97) Rastića, koji je dotle bio svještenik i kanonik dubrovačke katedrale, papa Pavle imenovao je za stonjskog biskupa, na prijedlog dubrovačkog senata, 19. oktobra 1609. Na ovoj stolici on se nije dugo zadržao: kompromitovan kao brat jednog od kolovođa zavjere Rastić - Đurđević, iako sa njom lično nije imao ništa, on je emigrirao u Italiju 1612. godine i nikad se više nije vratio u rodni grad; najprije je dobio jednu biskupiju u Apuliji, 1615. god., a onda ga je papa premjestio za biskupa u Askoli, 1639. god. O njemu vid. D. Farlatus - J. Coletus, nav. djelo, 356.
(98) Prepiska 17 86. 2194  br. 4.

''Ne mogavši da ostane i dalje u svom redu - piše Tempestivo - i da tamo raspaljuje neslogu i vatru (kao što je njegov stalni običaj), don Mavro Orbin je došao u blizinu Monsinjorovu i s obećanjem da želi da ubuduće živi kao svetac, naveo ga je I zaveo do te mjere, da ga je ovaj ne samo primio za svog prisnog prijatelja, već mu je dao i vrhovnu vlast u svojoj biskupiji.'' Za Rastića će, međutim, Orbin, prema ocjeni ovoga nadbiskupa, biti petra scandali i sunovratiće ga u neizmjerna zla. Njegovo je opako dejstvo na stonjskog monsinjora uostalom već počelo: on ga je podstakao da se, u jednom procesu, odupre vrhovnoj vlasti svog nadbiskupa, kome su stonjski prelati uvijek bili i ostali podložni.
''Ne mogu lako prignuti duh da poveruje da bi monsinjor
Rastić, plemić toga grada, i pomislio da umanji vlast i dostojanstvo svoje domovine, što bi se desilo u velikoj mjeri kada bi grad-metropola sa svojim nadbiskupom ostao bez sufragana . .. Ali vjerujem, i s krupnim razlozima, da se dum Mavro, ustrajući u rđavim sklonostima svoje duše, kojima se uvijek starao da sije razdor, na štetu i smanjenje duhovnih i svjetovnih dobara te republike, i sada svim silama postarao da navede stonjskog monsinjora na ovu novotariju.'' Izgledalo bi, i svak bi to brzo zaključio. da je dubrovački nadbiskup pismo pisao rro domo sua: njegov je autoritet ugrožen i on sad reaguje grdnjama, podozrenjem i diskvalifikacijama. Kao da je to znao, stari nadbiskup se pobrinuo da sumnje u pristrasnost sa svoje strane unaprijed razvije: interes je dubrovačke zemlje i njenih podanika u pitanju, a ne njegov, jer njemu je, s obzirom na malo dana što mu preostaje da proţivi, od nevelikog ili čak i ni od kakvog značaja da li će mu stonjski biskup biti potčinjen ili ne.
Dubrovačka vlada bila je kudikamo više nego mi danas u mogućosti da sudi o tome koliko su uvjeravanja njenog nadbiskupa inspirisana mržnjom i bijesom, a koliko su iza njih stajali istina i stvarni razlozi. Šta je poslije toga odvajanja preostalo teško je reći, ali je van sumnje vrlo karakteristično ono što je prevagnulo. Sjutradan po prijemu nadbiskupovog pisma - ono je u Dubrovnik stiglo 12. novembra, kako je kancelar Republike savjesno zabilježio na njegovoj poleđini - vlada je zaključila da knez i Malo vijeće zatraže od biskupa stonjskog da don
Mavra Orbina ''odstrani kako iz svoje dijeceze, tako i iz parohije Stona Maloga sa razloga poznatih ovome vijeću''(99).

(99) Consilium Rogatorum 82 (1609-1611), 193: Die Sabati HIII Novembris 1610 a prandio. Prima pars est de committendo Magnifico Domino Rectori et suo Consilio requirendi Reverendissimum Episcopum Stagnensem ut amoueat Don Maurum Orbini tam ab eius Diocesi quam a Parochia Stagni ob causas notas praesenti Consilio. Per omnes contra VIII.

Neizvjesno je kuda je Orbin pošao pošto je iz Stona protjeran; po propisima reda kome je položio zavjete, za njega je u njegovom manastiru uvijek moralo biti mjesta, ali da li je tamo i otišao? Mnogo mu još dana nije ni preostalo: poslednji čin njegove životne tragedije tada se već bio primakao kraju. Kada je baš zavjesa pala, dosad se nije našlo, ali će nas možda neke okolnosti dovesti ipak do tog dana koji je za Orbina bio posljednji. Odskora se zna da je novost o Orbinovoj smrti stigla u Italiju negdje maja ili juna 1611. godine(100), i to je svakako već jedan sasvim siguran termin.
Ali on može biti još određeniji ako se dovede u vezu sa zapisom koji je neki nepoznati, no očigledno obaviješteni, čitalac odavno stavio na naslovnu stranu jednog primjerka Kraljevstva Slovena:  ''Autor ove istorije umro je na dan Svetog Andrije 161.. godine''
(101).

(100) J.Radonić Dubrovačka akta i povelje, III, 1, str. XII-XIII, 207; N. Radojčić, Srpska istorija Mavra Orbinija, 8.
(101) Memorie Storiche su Ragusa raccolte dal P. Gian - Maria Mattei (Zibaldone I mo), rukopis br. 433. Biblioteke Male braće u Dubrovniku, str. 51. Kao što je poznato, cifru koja je u ovom zapisu oštećena erudita iz XVIII v. Sabo Slade-Dolči dopunio je tako da je godina Orbinove smrti ispala 1614; to se nagađanje u naše dane pokazalo netačno.

Vrlo je vjerovatno da je u tom zapisu, oštećenom baš na najodlučnijem mjestu, riječ o prazniku Svetog Andrije Apostola, pa bi prema tome Mavro Orbin umro 30. novembra 1610. godine, to jest dvadesetak dana poslije onoga u koji mu je uručena naredba gospode dubrovačke da napusti Ston. Vijest o njegovoj smrti morala je u Dubrovniku odjeknuti kao iznenađenje; ali, kada je ona stigla, da li je bilo i onih koji su zaplakali nad čovjekom i koji su zažalili nad piscem Mavrom Orbinom, nesrećnim i nemirnim opatom mljetskim?

2

Prvi čitaoci koji su Kraljevstvo Slovena otvarali odmah pošto je ono ugledalo svijeta, 1601. godine, morali su biti pod utiskom da im je u ruke dospjela lijepa i u mnogome izuzetna knjiga. Lijepa svojim izgledom, štampom  i opremom, a izuzetna svojom sadržinom.
Za prvo, postarali su se
Džirolamo Konkordia (Girolamo Concordia), u ĉijoj je štampariji u Pezaru knjiga štampana, i Marin Bobaljević koji je sve troškove štampanja štedro platio. Već samim formatom velike četvrtine i sa više od pet stotina svojih strana knjiga je ulivala respect  i svrstavala se u jedan red s ostalim istoriografskim djelima svoga doba, ozbiljnim, dostojanstvenim i rađenim s najvišom ambicijom. Njen unutrašnji sklop takođe se u svemu usaglašavao sa sklopom ovakvih knjiga kako je on ustanovljen još od prvih humanističkih izdanja: ispred teksta istorije, koji predstavlja glavninu knjige (str. 1-473), stavljeni su na nepaginovanim stranama posveta meceni, Marinu Bobaljeviću (Al molto illustre sig.r mio osservandiss il signor Marino del signor Andrea Bobali), piščev predgovor upućen čitaocima (D. Mauro Orbino a lettori) i popis autora čija su djela upotrijebljena i citirana u knjizi (Autori citati nella presente opera); a iza teksta, i opet na skoro tridesetak nepaginovanih strana, dat je obilan alfabetski indeks  najznačajnijih stvari o kojima se u djelu govori (Tavola delle cose piu notabili che si contengono in questa opera), zatim errata, registar i impresum s tipografskom markom. Knjiga je odštampana krupnim, lijepim  i prijatnim slovima, a grafička rješenja iznalažena su s mnogo ukusa: znatniji odjeljci započinju inicijalima, a zaključuju se renesansnim kolofonima, stranice su s bogatim marginama, gornjim, donjim i bočnim, i s mnogobrojnim  izvučenim marginalijama koje, po davnašnjem običaju nasleđenom od srednjovjekovnih erudita, rezimuju tekst i pomažu da se u njemu pri naknadnim traženjima brže nađu određeni predmeti.
Na izvjesnim stranicama ima i ponešto ilustracija, koje je u bakru rezao nepoznati majstor: na  početku, prije teksta Kraljevstva Slovena, na cijelim stranama otisnuti su crteži dvojice ratnika, u starinskoj opremi, s kopljima i štitovima u rukama, kraj kojih su grbovi njihovih pokrajina, a iznad kojih su napisi s objašnjenjima da oni predstavljaju Slovena s Germanskog mora (Slavo del Mar germanico) i Slovena iz  Ilirika (Slavo dell' Illirico); u samom tekstu dolaze snimci glagoljskog, ćirilskog i ''markomanskog'' pisma na mjestima gdje se o njima govori (str. 46, 47. i 142); zatim ima i deset grbova na počecima Orbinovog raspravljanja o pojedinim odsjecima njegove istorije; to su grbovi:
cara Dušana (iscrtan preko cijele strane, za razliku od svih drugih, I očigledno centralan po značaju), kralja Vukašina, Nikole Altomanovića, Balšića, kneza Lazara, kraljevstva Bosne, hercega Sv. Save, Huma, kraljevstva Hrvatske i kraljevstva Bugarske. Kako je utvrđeno, svi su oni prenijeti iz vrlo poznatog Ohmućevićevog grbovnika, ali ''dosta nemarno, ne vodeći računa o bojama i modernizujući oblike u stilu ranijeg baroka''(102).

(102) Aleksandar Solovjev, Postanak ilirske heraldike i porodica Ohmućević, Glasnik Skopskog naučnog društva,  XII , 1933, 92.

Po običajima koji su vladali među onovremenim piscima, naslov knjige prekriva bezmalo sav frontispis, da bi iz njega čitalac bio u potpunosti obaviješten o sadržini knjige: Kraljevstvo Slovena danas iskvareno nazvanih Skjavona, istorija don Mavra Orbinija Dubrovčanina, opata mljetskoga, u kojoj se vidi nastanak skoro svih naroda koji su govorili slovenskim jezikom, s mnogim i različitim ratovima što su ih vodili u Evropi, Aziji i Africi; napredak njihovog carstva, starodrevna religija i vrijeme njihovog preobraćenja na hrišćanstvo. A naročito se vide uspjesi kraljeva koji su u stara vremena gospodovali Dalmacijom, Hrvatskom, Bosnom, Srbijom, Raškom i Bugarskom(103).

(103) Naslov je, kao i sve drugo, na italijanskom jeziku: IL | REGNO | DE GLI SLAVI | HOGGI  CORROTTAMENTE | DETTI SCHIAVONI | HISTORIA | DI DON MAVRO ORBINI RAVSEO | ABBATE MELITENSE. | Nella quale si vede l'origine quasi di tutti i Popoli, che furono della Lin - | gua  SLAVA, con molte,&varie guerre, che fecero in Europa, Asia, | &Africa; il progresso del Imperio loro,  l'antico culto, & il | tempo della loro conversione al Cristianesimo. | Et in particolare veggonsi i successi de' Re, che anticamente dominarono in DALMA|TIA, CROATIA, BOSNA, SERVIA, RASSIA, & BVLGARIA.| (grb porodice Bobaljevića) | IN PESARO, | Appresso Girolamo Concordia. Con. licenza de' Superiori. | M.DCI.

Preostali dio naslovne strane zapremio je veliki grb vlasteoske porodice Bobaljevića s raskošnim baroknim cimerom, i njegovo postavljanje na čelo knjige možda je još jedan izraz Orbinove zahvalnosti  prema meceni koji mu je omogućio da knjigu napiše i izda, a možda je i uslov stavljen sa strane Bobaljevića piscu koji nije imao drugog izbora.
Višestruko karakterističan, naslov
Orbinove knjige kazuje, uz sve drugo, i osnovnu stvar: ovim djelom dubrovački pisac želio je da čitaocima pruži istoriju Slovena, prema svome znanju i shvatanju oba elementa toga pojma. Istorijom je on Kraljevstvo Slovena nazvao i u posveti djela Marinu Bobaljeviću;  ''pošto sam napisao ovu istoriju Slovena ...'' prve su njegove riječi u toj posveti. Stoga se nikako drukčije do kao izgovor, uz to loše i nespretno stilizovan, mora razumjevati objašnjenje što ga je dao u odjeljku o Rusima, koji je odeljak kod njega ispao sasvim nepotpun: ''Ostala časna i plemenita djela ove tako moćne nacije prelazim sada ćutke, jer moj zadatak i moja namera nije da nižem istorije ili anale, već da samo ukratko spomenem najznačajnije stvari o slovenskoj naciji''(104).

(104) Il regno degli Slavi, 80.

Široki program i prostrani okviri što ih je on za svoje djelo naznačio takođe u naslovu još jednom su pouzdan znak da je Orbin Kraljevstvo Slovena zamislio kao istoriju, a ne kao brzi i kratki pomen onoga što mu se iz slovenske prošlosti čini najznatnijim.
Posveta
Marinu Bobaljeviću i predgovor čitaocima nijesu prazni i konvencionalni tekstovi, kakve su čitaoci knjiga ove vrste i ovoga vremena često bili u prilici da srijeću; nijesu ni samo gromka i ne baš u svemu najbolje odmjerena pohvala širokogrudom darodavcu, iako svega toga, sasvim prirodno, u njima ima najviše. Oba ova Orbinova uvodna napisa imaju i širi i opštiji značaj, i otkrivaju nam poneke od ključnih elemenata Orbinovog shvatanja istorije. Kao što se i moralo očekivati, na suštinu, smisao i zadatak istorije Orbin je gledao očima humanističke istoriografije, kroz čiju je školu prošao i iz koje je proistekao. I za njega, kao i za nju, istorija nije, ili nije jedino, nauka; u prvom redu, ili i jedino, ona je vještina i umjetnost - to jest ono što se onda nazivalo ars - dakle, ars historica; ona je stoga podložna zakonima i cijelom jednom dugom nizu propisa što ih je iznašla poetika: i retorski efekti u izrazu i stilu, u rasporedu i skladu djelova prema cjelini, za nju su onako bitni i onoliko  nužni kako su bitni i koliko su nužni i za poeziju samu.
Svjestan toga zahtjeva trenutka,
Orbin je u podjednakoj mjeri bio svjestan i svoje lične jednačine u odnosu na njega: u posveti Marinu Bobaljeviću, on pominje ''bezbrojna nesavršenstva'' svoga djela i to ''kako u stilu, tako i u vještini'' (l'infinite imperfettioni sue, e di stile, e d'arte). Sve te slabosti Kraljevstva Slovena, međutim, imalo je da u neku ruku ublaži jedno drugo visoko svojstvo, koje su humanisti isto tako bezuslovno tražili od istorijskih djela koja hoće da dostignu perfekciju. Po njima, naime, u poslu koji istoričari obavljaju od prvenstvene je važnosti Ciceronov princip istinitosti i autentičnosti u pripovijedanju o onome što se zbilo u prošlosti (narratio rerum gestarum sicuti gestae sunt). ''Jednu stvar ipak znam da mogu sa sigurnošću i hrabrošću tvrditi - kaže i Orbin, za njima - a to je da u pogledu izlaganja istine (in quello ch'appartiene alla verita) znam da sam bio tačan i pažljiv koliko god mi je više bilo moguće.''
Ali gde naći tu istinu, koja je cilj, i težnja, i zadatak? Poput svojih humanističkih uzora,
Orbin je vjerovao da će je u prvom redu naći u knjigama. Po bibliotekama, u kojima je predano radio, on je pretraživao istorijska, geografska i literarna djela, koja su bila u bližoj ili daljoj vezi s njegovim predmetom, i marljivo je iz njih ispisivao; u njima je nalazio, osim podataka koji su ga zanimali, još i pozivanja na druge knjige, koje on nikada nije vidio, ili nije ni imao prilike da vidi; ispisivao je i ta pozivanja, pa se poslije u svom izlaganju i sam pozivao na iste knjige, ostavljajući čitaoce u zabludi o količini i širini svojih prethodnih obavještavanja i o prostranstvu i dubini svoje erudicije. Ova vrsta koketerije, u suštini naivna i u krajnjem ishodu providna, jedan je od manira koji našeg pisca vezuje isto tako za humanističku istoriografiju i njenu tehniku posla.
Jedna je od časti dubrovačkog benediktinca što se, probijajući se kroz neraskrčenu šumu literature,  nije ograničio na djela na kojima je bio blagoslov ''svete matere rimske crkve''; isto tako, gledao je, i koristio, a poslije i citirao, i autore koje je ona bila osudila i proklela, i koje vjernici nijesu smjeli da čitaju bez štete po svoje duše. Istina, on je pri tom pokušao da pogodnim opravdanjem presretne put eventualnoj  reakciji sa strane crkve: osuđeni autori (autori dannati), po njegovom uveravanju, citirani su jedino ''u stvarima iz istorije'' (semplicemente nelle cose della storia), a ne u drugome. Ali to je opravdanje bilo sasvim izlišno i ono svoju svrhu nije postiglo: crkva je već 1603. uvrstila
Orbinovu istoriju u svoj čuveni Indeks zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum), na kome je ovo djelo imalo ostati ''dok se u njemu ne izbrišu imena jeretika koja se citiraju na više mjesta'' (usquequo prodeat deletis haereticorum  nominis pass im citatis)(105).

(105) P. Kolendić , Biografska djela Ignjata Ćurđevića, 103, 255;  S. Crijević, Bibliotheca Ragusina, III, 157; Heinrich Reusch, Der Index der verbotenen Bücher, Ein Beitrag zur Kirchen-und Literaturgeschichte, II, Bonn, 1885, 79.

Svoj odnos prema autorima koje je upotrijebio za rekonstrukciju i sliku slovenske prošlosti Mavro Orbin zamislio je i predstavio do kraja jednostavno i sasvim skromno. U Kraljevstvu Slovena on hoće da na jednom mjestu sastavi i da okupi sve ono što se rasuto nahodi ispisano kod različitih pisaca (mettendo  insieme quello che si trovav(t)a sparsamente scritto appo diversi autori);  to bi, po njegovim riječima, bila sva njegova namjera i u tome bi se iscrpljivao čitav njegov istoriografski metod. Nekoliko stranica zatim, on će sve to formulisati ponovo i sada još odsječnije:
''Imajući da ukratko (con brevita) govorim o porijeklu i uspjesima vrlo plemenite slovenske nacije, nastojaću da u toj materiji tako punoj nepoznatog radije saopštim tuđe no svoje mišljenje.''  Ali ovoga puta on je odmah pošao i dalje, kao da nije htjeo da čitaoca ostavi u sumnji o motivima ovakvog svog postupanja.  Budući prost i neuk-pridjevi su baš ti: basso et indotto!  - on misli da ne bi mogao lako da otkrije stvari koje su ostale skrivene marljivijim tražiocima istine no što je on
(106).

(106) Il regno degli Slavi, 6.

Ako nijesu poigravanje s lažnom skromnošću, a teško je vjerovati da bi to mogle biti, Orbinove neobične riječi morale bi imati samo jedan smisao: kao što nije visoko sudio o svojoj spisateljskoj vještini, ni o svome stilu, on isto tako nije gajio velike iluzije ni o svojoj istoriografskoj predspremi, i svoj je posao prikazivao, a izvjesno i shvatao, kao trud dobronamjernog amatera koji, vođen ponajviše svojim vatrenim rodoljubljem, krči puteve kojima se prije njega nije išlo i tako olakšava dolazak boljima od sebe. ''A onaj kome će možda izgledati da ovo djelo nije u potpunosti dovršeno neka se sjeti da su mudri ljudi za prve pisce u kojoj mu drago materiji ili predmetu uvijek imali razumijevanja i izvinjenja.'' I sledeći svoju misao, dopisivao je neposredno: ''A možda će doći neko drugi koji će, pošto je lako dodavati onome što je već nađeno, o ovoj materiji pisati i s više obilja u stvarima i s većom elokvencijom u riječima.''
Svoje namjere i svoj istoriografski metod, naznačen s toliko smirenosti i skromnosti,
Orbin je ipak bio primoran da proširuje i prevazilazi, u nekoliko pravaca. Istina za kojom je išao nije bila sva u knjigama, i on je morao poći za njom i drugdje, gdje god je mislio da će je naći. Tako je u tkivo svog istorijskog kazivanja upredao najrazličnije niti. Među njima su bjeleške iz starih rukopisa i dokumenata, koji su mu nekako dolazili pod ruku i koje najčešće sada nemamo, zatim lične uspomene iz života ili sa putovanja po našim krajevima ili po Italiji, pa onda saznanja što ih je sticao neočekivano iz razgovora s poznanicima koje je susrijetao ili s prijateljima koje je volio. Značajnu i vrlo često vidljivu nit predstavlja usmena tradicija, oblikovana vjekovima u vidu legendi i pjesama koje je slušao i koje su mu potom dolazile u sjećanje kada je bila riječ o ličnostima ili epizodama slovenske istorije koje su na svoj osoben način živjele u tim legendama i u tim pjesmama. Nekoliko puta Orbin se pozvao i na službene knjige Dubrovačke Republike, pa je po tome izgledalo da je vršio i neophodne arhivske studije; u izvjesnim stručnim ocjenama njegovog djela to se i zaključilo, ali se ni tu nije stalo, već su takve studije sa njegove strane naslućivane i za neke druge odjeljke Kraljevstva Slovena u kojima arhivski izvori nijsu doduše bili citirani, ali su mogli biti uzeti u obzir(107).

(107) Vidjeti npr. u tom smislu: N. Radojčić, Srpska istorija Mavra Orbinija, str.15,33,38,49,55, 60.

Sva su ta zaključivanja ipak bila prebrza i za njih, po našem osjećanju, nema osnova. Kada se zna kako je dubrovačka vlada ljubomorno bdjela nad tajnama svojih arhiva - a to je poznato - i kada se ima u vidu još i s koliko ih je opreza i s koliko bojazni otvorila istraţivačkoj radoznalosti vlastelina i dominikanca Sara Crijevića, pa je poslije Crijevićeve smrti njegove spise ipak podvrgla svojoj sumnjičavoj cenzuri, smjelo je i pomisliti da bi ona u ova teška i opasna vremena dopustila benediktinskom kaluđeru iz najnižih društvenih redova, nikad dovoljno jasnom u namjerama, i nikad predvidljivom u postupcima, da lista po njenim dokumentima i ulazi u najskrivenije zakutke njenih misli, čak i ako je njegovo traženje okrenuto vjekovima odavno prošlim. S druge strane, da li bi za takva traženja i sam Orbin našao vremena, volje i smisla, čak i da su mu za njih mogućnosti i pružene? S obzirom na život koji je vodio i na žurbu s kojom je radio, negativan odgovor gotovo je nesumnjiv.
Drugi pravac u kome je
Orbin pošao dalje od svojih proklamovanih namjera i od opisanog svog metoda još je od veće važnosti. Ne na jednom mjestu i ne u jednom slučaju on nije, iako je to obećavao, ostao kod pukog prenošenja vijesti iz tuđih knjiga, bez vlastitog učešća, bez ličnog odnosa i bez sopstvenog suda. Mnogo puta on je prema vijestima nađenim u knjigama imao neke svoje rezerve, i njih je želio da čitaocu stavi do znanja; najčešće je to činio pomažući se opreznim stilskim dodacima koji su rečenicama oduzimali svaku sigurnost i činili ih sasvim uslovnim; ti su dodaci: ''kako bi drugi htjeli'' (come altri vogliono),''kako neki kažu'' (com e alcuni dicono),''kako neki hoće'' (come alcuni vogliono), i mnogi drugi i slični. Ali kao što su pomne i tanane analize Orbinovog djela pokazale, ima u njemu baš i prave istorijske kritike, i ne jednom, i ne od najniže vrste(108).  Kada je kao istoričar bio nadahnut i kada je njegovo  razmišljanje zaronilo dublje, Orbin je umio da pruži rječite primjere svog kritičkog smisla i svog finog istorijskog rasuđivanja.

(108) Isto, 41, 52, 63 itd

Ni visoko i glasno istaknutog svog principa koji ga je obavezivao na bezuslovno služenje istini nije dubrovački istoričar mogao da se drži svaki put i u svemu, nije ga se mogao držati ni u nekim stvarima vrlo bitnim. Ogrešenja o istinu i pogrešaka ima u Kraljevstvu Slovena doista tušta i tma, i srazmjerno je lak posao, mada nije i neuzbudljiv na neki svoj način, loviti ih iz strane u stranu. Ali nije riječ o netačnostima takve vrste, proisteklim iz toga što su izvori bili oskudni ili nedovoljni, što su autori kojima je pisac  povjerovao bili nepouzdani i rđavo obaviješteni, ili što je sam Orbin radio svoj posao nebrižljivo i nedovoljno sabrano. Riječ je o neistinama drukčijim, kojima su razlozi više idealni i više plemeniti, ali koje zato ipak nijesu prestale da budu neistine. Orbin ne piše nepristrasnu i objektivnu, već angažovanu i zainteresovanu istoriju; on hoće da njegova knjiga bude beskrajno poneseni i egzaltirani hvalospjev  ''slovenskoj naciji'' i njenim vrlinama, herojskim, moralnim, intelektualnim; njom bi on želio da pred očima romanskih i germanskih čitalaca, od neprijateljstva namrštenim, ali zadivljenim, razvije široku i epsku sliku prošlosti pune podviga, slave i trijumfa, nedovoljno cijenjenu i nepoznatu jedino zato što slovenski narodi, neprekidno zabavljeni ratovima, nijesu imali nikoga da je islika i ispiše; Kraljevstvo Slovena treba da najzad tu sliku pruži ''za ukras čitave slovenske nacije'' (per ornamento di tutta la natione slava).
Kada se ciljevi ovako izaberu i kada se oni unaprijed na ovaj način definišu, neizbježno je da na putu do njih svi postupci i sva sredstva ne budu u skladu s načelima kritičke istoriografije. Kad god mu to zatreba i kad god bi njegova vizija time dobila u privlačnosti a njegova koncepcija u snazi,
Orbin je spreman da izvore čita i tumači sasvim slobodno, čak i proizvoljno, da autore navrće da kazuju ono što im ni na pamet nije padalo da kažu, da svjedočanstva prekraja po volji i s čudesnom lakoćom, da u pomoć  priziva svakovrsna dosećanja i najsmjelije kombinacije, da nagađanja prikazuje kao osvjedočene činjenice i da pribjegava magijskom dejstvu etimoloških spekulacija, čiji je dokazni efekt utoliko snažniji ukoliko je ingenioznost u njihovom smišljanju bila veća. U svemu tome, Orbin nije nipošto usamljen: prije njega, istovjetno su postupali humanisti, naši kao i strani, i do poslednjih godina XVI vijeka već je u tom pogledu postojala čitava jedna tradicija: Kraljevstvo Slovena samo je karika u dugome lancu koji počinje Šiţgorićevim spisom ''O položaju Ilirije i grada Šibenika'' (De situ Illyriae et civitate Sibenici), a nastavlja se Pribojevićevim govorom ''O porijeklu i uspjesima Slovena'' (De origine successibusque Slavorum); ali i istoričari Orbinovog, pa i docnijeg, vremena ne bi imali šta bitno da prigovore takvom postupanju u istorijskom poslu: nije li i više od jednog stoleća poslije Kraljevstva Slovena jedan od njih, Dubrovčanin Ignjat Đurđević., bezmalo na isti način radio svoje najveće, a prema vlastitom uvjerenju i najznačajnije, djelo ''Ilirske starine'' (Rerum Illyricarum antiquitates)?
Orbinovo ''slovinstvo'', koje je ključ za shvatanje njegovog djela i sigurno najsuštinskija komponenta njegove istoriografske koncepcije, nije, prema tome, uvijek i u potpunosti izrastalo sa čvrstoga tla činjenica; isto toliko, ako ne i više, bilo je u njemu mašte i zanosa, lijepih ali nestvarnih patriotskih snova i nadahnute poezije. Osnovni svodovi njegove konstrukcije isto su toliko zamamni i grandiozni koliko i neoriginalni; njih je Orbin našao u Pribojevićevoj humanističkoj oraciji i u spisima poljskih istoričara koje je nesumnjivo listao. Da bi se svi Sloveni mogli shvatiti kao jedna nacija, valjalo je poći od tvrdnje da su svi govorili i da svi govore istim jezikom: jezik je, po uvjerenjima koja vladaju u to doba, osnovni, čak i jedini, kriterijum kojim se nacije određuju i razlikuju(109).

(109) Il regno degli Slavi. 105: ''Poi che dalla antica unita del parlare si proua largamente l'unita della natione.  Et quegli habbiamo per huomini della medesima natione a i quali fin dalla prima origine insieme col  materno latte e conceduto il commercio della fauella." Up. i str. 170: ''Poiche e solito (come dicemmo di sopra) che dall'antica unita del parlare si suol prouar largamente l'unita della natione.''

Da bi Slovena bilo više i da bi njihova istorija bila što slavnija, morali su se u Slovene uračunati i svi oni mnogobrojni narodi koji su bilo kada u prošlosti obitavali u zemljama koje su slovenske postale tek od seobe iz prapostojbine: to je doktrina o autohtonosti slovenskog življa na prostorima koji su sada njihovi. A da bi velika i slavna njihova istorija tekla od što ranijeg trenutka čovekove sudbine, rodonačelnici slovenskog plemena našli su se u jednome od Nojevih sinova, kao što se za početak slovenske riječi uzela pometnja jezika u vrijeme gradnje Vavilonske kule: to je biblijska teorija o postanku slovenskih naroda. Otuda je i složeno i teško pitanje etimologije slovenskog imena dobilo krajnje jednostavno i lako rješenje: ''ono nije postalo od drugoga do od slave, jer Sloven ili Slaven ne znači drugo do slavan'' (questo non e derivato da altro, che dalla gloria, poiche Slavo o Slavone non vol dire altro che Glorioso)(110).

(110) Isto, 95-96.

Koliko god ova nebulozna konstrukcija bila neosnovana i nestvarna, ona je okupila razbacane djelove Orbinove knjige oko jedne zajedničke i jedinstvene osovine i njenom kazivanju dala je privid neke koherentnosti. Orbin ju je razvijao i ilustrovao sa zanosom pjesnika, ne sa preciznošću istoričara. On piše podignutom, patetičnom riječi i svoje pripovijedanje često prekida lirskim eksklamacijama i poetskim apostrofima.
''O Rime - uzvikuje on na jednom takvom mjestu
(111) - zaštitniče I gospodaru naroda, ko je to bio koji te je toliko puta lišio tvojih građana i koji ih ti je u potpunosti oteo? Ovo u prošlosti nije bilo dopušteno Partima, ni Hanibalu Hamilkarovu, niti ikome drugome, jedino je bilo dozvoljeno nepobjedivoj  slovenskoj naciji. Ti, koji si imao običaj da spasavaš i čuvaš druge gradove, nijesi mogao da spasiš niti da odbraniš od Slovena samoga sebe!''
Orbinov zanos neodoljivo je prelazio i na njegove čitaoce, naročito na one iz naših strana, i njegovo oduševljenje postajalo je i njihovo oduševljenje. Od njega je i potekla moćna struja dubrovačkog baroknog ''slovinstva'', a istoričari i pjesnici koji su široko razvili zastavu toga ''slovinstva'' njegovi su učenici i sljedbenici. Među njima je i najveći plesnik  XVII vijeka i ''kralj lirske poezije'' Dživo Gundulić. Istoriju svoga plemena on je učio iz Kraljevstva Slovena; sa njom, on je primao i usvajao i Orbinov plameni patos i njegov neizmjerni ponos što pripada naciji tako moćnoj i toliko herojskoj. Njegovo najveće djelo, koje je ujedno najveće pjesniĉko djelo naše barokne književnosti uopšte, istorijsko-romantični epos  ''Osman'', ne duguje Kraljevstvu Slovena samo svoj istorijski aparat i samo povijesne činjenice kojima je ispunjeno; Orbinovom spisu ono duguje i slovensku misao kojom je prožeto(112).

(111) Isto, 118.

(112) Uticaj Orbinovog djela na Gundulićev epos razmatra najpotpunije rasprava Tadije Smičiklasa ''O postanku Gundulićeva ''Osmana'', Zagreb, 1887, 10-12.

Za Orbinom je Gundulić u svojoj poslanici ''U slavu visine privedre Ferdinanda drugoga, velikoga kneza  od Toskane'' ushićeno pjevao o slovenskom narodu i o slovenskim državama od ''dubrovačke pokrajine do Ledena mrazna mora'' :

sto kraljevstva gdi se čuje
slovinsko ime slovit sada,
kijeh svijet prostran razdjeljuje,
a općeni jezik sklada.

Kao izvanredno moćna pjesniĉka figura, Gundulić je začetnik čitave jedne literarne škole: za njim su i u ''slovinstvu'' kao i u poetskom maniru pošli njegovi savremenici i epigoni, od Palmotića i Bunića do minornih stihotvoraca oko Velike trešnje i do poslednjeg velikog pjesničkog imena staroga Dubrovnika, Ignjata Đurđevića.
Ovako zamišljeno ''slovinstvo'' ušlo je na našem tlu i u zvanični program djelovanja obnovljene katoličke crkve; njega su, po instrukcijama ''svete stolice'', prihvatili kao vrlo moćno oružje katolički propagandisti i misionari koji su sanjali o sveopštem ustanku porobljene raje na Balkanu i, zajedno s tim, o proširenju uticaja i vlasti rimske crkve na nova i daleka istočna područja. Ponekad se shvata i piše da je i
Orbinovo ''slovinstvo'' te vrste i toga porijekla, iako će mnogo prije biti da je Rim u svoju doktrinu uključio  ''slovinstvo'' tek pod sugestivnim dejstvom Kraljevstva Slovena. Jedno se ipak ne može sporiti : hrišćanska ili još tačnije i bliže katolička filozofija vrlo je značajna komponenta Orbinovog gledanja na svijet i istoriju;  poslije ''slovinstva'' ona se najprije i najlakše u njegovom djelu i zapaţa. Zbog nje je, uostalom, Orbin bio na vrlo lošem glasu kod pravoslavnih pisaca nekada, koji su mu, pretjerujući i neopravdano, pripisivali najsumnjivije prozelitske namjere.

Imajući u vidu vrijeme u kome je
Orbin živio, sredinu iz koje je potekao i red kome je pripadao, nemogućno bi bilo očekivati da on ne dijeli uverenje, nepomjerljivo i nepokolebljivo, o božjoj promisli kao pokretaču i presudnom faktoru istorije; sljedstveno tome, i o božjoj kazni kao neizbježnoj sankciji za opaka djela i nepravične postupke. Takva je kazna, po njegovom sudu, stigla kralja Vukašina i istrijebila njegove nasljednike: njima božje veličanstvo ''nije dozvolilo da uživaju kraljevstvo koje nepravedno oteše iz ruku njihovog gospodara koji ih iz niska roda učini plemenitim i tako velikim''(113).

Ali baš i nepomirljivi i uski katolicizam izbija ponekad iz
Orbinovih paragrafa i određuje njegove istorijske sudove. Jedno je takvo mjesto odavno po zlu čuveno; ''osim što je bio šizmatik, bio je i inače opak čovjek'', reći će Orbin za Vojislava Vojinovića(114).  Ali takvih mjesta ima još, i dosta: bosanskog bana Stefana nagovorio je njegov sekretar, a dubrovački kanonik Domanja Bobaljević ''da napusti grčko praznoverje i prihvati rimski obred''(115), dvojica od trojice glavnih bosanskih manihejaca koji su bili obraćeni na katoličku vjeru i vraćeni u krilo rimske crkve, ''koja ne može prevariti, niti biti prevarena'', ustrajali su u katoličanstvu, ''dok se treći, poput pseta, povratio na bljuvotinu''(116), cara Dušana, koji se inaĉe ''lijepo odnosio i prema Latinima i prema onima koji su bili katoličke vjere'', gurala je ponekad u zlo njegova supruga Rogozna, zvana Jelena, ''opaka ţena koja je mnogo mrzjela katolike''(117), a despot Đurađ Branković, koji je na rječita i strasna nagovaranja Ivana Kapistrana da se ostavi pravoslavlja, odgovorio mudro, dostojanstveno i ponosno da ipak želi da ostane u vjeri svojih predaka u kojoj je proživio devedeset godina, dao je, po Orbinu, ''očiti dokaz koliko je opasna stvar saživjeti se s lažnim uvjerenjem tako da postane druga narav''(118).

(113) Il regno degli Slavi, 279.
(114) Isto, 301.
(115) Isto, 353.
(116) Isto, 369.
(117) Isto, 281.  
(118) Isto, 339.

Orbinovo gledanje na stvari ovoga svijeta ima, pored ''slovinstva'' i katolicizma, još jedno moćno uporište: to je barokna filozofija opšteg proticanja i prolaznosti svega ljudskog i zemaljskog. Po toj  filozofiji, više po tom osjećanju, ništa pod suncem nije kadro da odoli sverazornoj sili vremena i da se suprotstavi igri varljive i nestalne sreće koja moćne i silne u jedan tren baca u prašinu i preobražava u robove, a one sa dna i iz blata uznosi do kraljevske veličine i neviđenog sjaja, da i njih, kao i prve, zadrži tamo jedino dok se to njoj prohtije. Sva čovjekova prošlost  nije drugo do beskrajno i vrtoglavo mijenjanje scena, koje udešava i razmješta po svojoj ćudi onaj neumitni i ravnodušni režiser što su ga prozvali Fortuna. I Kraljevstvo Slovena, koje je okrenuto prema jednom dijelu te prošlosti i o njoj pripovijeda, prepuno je primjera koji o surovoj istini svjedoče i koji je potvrđuju; svaki se od njih može spomenuti bez  biranja, ali je možda najljepši, i najrječitije kazan, onaj o caru Urošu, nesrećnom sinu Dušanovom. ''Život ovoga vladara  - razmišlja Orbin  - može zaista da posluži kao zorni primjer sreće: ona ga je nekom varljivom dobrotom još kao mladića zdravog i veoma poštovanog, a da se sam nije oznojio, uzdignula tako visoko da se po bogatstvu, moći i veličanstvu mogao mjeriti s najvećim vladarima, skinuvši odjedared lažnu obrazinu, ta ista sreća sasvim ga je dotukla bez nekog nasilja od strane spoljnih neprijatelja i dovela do takve bijede da je skoro bio prisiljen da prosi i moli u ime božje kod svojih ljudi koricu hljeba i komad odijela.''(119).

(119) Isto, 271-272.

Istoj misli Orbin se vraća svaki čas, u raznim prilikama i na razne načine. Jednom joj daje oblik sažetog aforizma: ''Sreća je nestalna'' (120)  ili: ''Sreća ima običaj da se odjednom namrgodi na onoga koga je domaločas gledala veselo''(121), drugi put je razvija u sliku ili u niz slika koje se sustižu : ''Lav je ponekad bio hrana majušnih crva, gvožđe je razjela rđa; ništa nije tako postojano da se nad njim ne nadnosi opasnost čak i od vrlo malenih stvari''(122);  treći put je izvlači kao pouku: ''Stoga svoju sreću čvrsto drži rukama, jer ona bježi i protiv svoje volje ne da se zadržati.''(123).

(120) Isto, 14.
(121) Isto, 122.
(122) Isto, 13.
(123) Isto, 14.

Gdjekad je opet raspreda u duge govore koje stavlja u usta pojedinim istorijskim ličnostima, kakav je onaj koji je vandalski kralj Gelimir, razbijen i zarobljen od strane Grka, tobož održao pod carem Justinijanom. Kao neki barokni pjesnik iz Orbinovih dana, počeo ga je čuvenom jadikovkom starozavjetnog Propovjednika : ''Taština nad taštinom, i sve je taština'', a produžio ga je karakterističnom varijacijom na ovu temu : ''Ja se ne čudim, uzvišeni care, što vidim da sam odjednom iz sreće pao u bijedu, jer znam nestalnost sreće,koja običava da smrtnike uzdiže i za čas ih nanovo obara.''(124).

(124) Isto, 122.

Ovoliko Orbinovo insistiranje na mislima o promjenljivosti i neizvjesnosti ljudske sreće i o ništavnosti svijeta(vanitas mundi) zbunjivalo je i poneke njegove savremenike bez mnogo sluha za barokne teme. Dubrovački vlastelin, dominikanac i teološki pisac  Ambrozije Gučetić, kome je odnekud bilo naloženo da Kraljevstvo Slovena očisti od jeretičkih autora, citiranih u njemu veoma često, brisao je zajedno sa ovima i sva Orbinova razmišljanja o sreći i sudbini, čijim su ćudima i čijoj nestalnosti podloženi svi smrtnici, držeći, bez imalo sumnje, da su ta razmišljanja jeretička i opasna isto toliko koliko i ti autori. Razumije se da je pri tome odveć revnosni dominikanski cenzor, koji je jedva nešto bio mlađi od Orbina, otišao suviše daleko i da njegove intervencije, čiji su tragovi još vidljivi po sačuvanim egzemplarima Kraljevstva Slovena, nijesu u Dubrovniku naišle na nepodijeljeno odobravanje. Njima se još sredinom  XVIII vijeka nije mogao dovoljno da načudi Saro Crijević, koji je i sam bio sve što je i Ambrozije Gučetić, i vlastelin, i dominikanac, i teolog, ali je bio uz to i barokna ličnost, i za njega pomen svemoćne Fortune nije značio ni sablazan, ni jeres, ni grijeh.(125)

(125) Da je cenzor Orbinovog djela bio Ambrozije Gučetić bjeleži Saro Crijević u navedenom svom djelu (Bibl. Rag.III, 158). Tu je Crijević formulisao i svoje neslaganje s Gučetićevim odstranjivanjem Orbinovih  rečenica o sreći i njenoj vlasti među ljudima: ''Sed quid in iis censura dignum plane non video. Equidem in omnium Christianorum etiam hominum, et maxime religiosorum, ore atque sermone fortunae nomen versatur, at nemo omnium est qui Numen credat fortunam, humanarumque rerum vicissitudines, felicitatem, miseriam praeter Dei optimi Maximi voluntatem, qui solus rerum dominus atque arbiter creditur, fortunae tribuat, nisi ex cormmuni loquendi usu...'' Gučetić je, inače, čovjek velike učenosti i ponešto verziran i u istoriji: studirao je u Bolonji i Napulju, i bio je magister teologije; dubrovački senat izabrao ga je 1609. god. za mrkanjsko-trebinjskog biskupa, a odatle je 1615. prešao za biskupa stonjskog, što je ostao do smrti, 13. jula 1632; u Veneciji je 1605. štampao zbornik životopisa pisaca koji su pripadali dominikanskom redu (Catalogus virorum eh familia praedicat orum in literis insignium), dok mu jedno teološko delo (Liber  similitudinum et ehemplorum 1090 rro praedicatoribus) i genealogija porodice Gučetić nijesu sačuvani.

Zasnovano na obilnoj građi koju je Orbin marljivo prikupio sa toliko strana i osmišljeno upravo prikazanim njegovim  idejama-vodiljama, Kraljevstvo Slovena bilo je na putu da ispuni prvi zahtjev barokne poetike istorije: sluţilo je koristi čitalaca. Dubrovački pisac, međutim, htio je da njegovo djelo bude, koliko je god mogućno, u skladu i sa drugim zahtjevima te poetike: čitaoci su imali da u njemu uživaju takođe. Sam je, istina - i to smo vidjeli - naglašavao da je rđav stilista i slab umjetnik, ali njegovo priznanje ne treba razumjeti kao njegovu spremnost da se unaprijed i do kraja odrekne izgleda koji je obećavalo shvatanje istorije kao pjesničke i retorske discipline. Njegova je ambicija, potpuno sigurno, da čitaocima bude zanimljiv ili barem - ako to već nije slučaj - da im ne bude dosadan. Na ponekim mjestima i sam to kaže izrekom: svečanu ceremoniju koja se vrši pri izboru koruškog vojvode on ukratko opisuje ''za zabavu onoga koji čita'' (per diporto.. . di chi legge), i obrnuto, beskrajan niz slučajeva koji pokazuju kako je Dubrovnik vazda bio utočište progonjenih i bijednih vrlo mnogo skraćuje ''da ne bi bio dosadan čitaocima'' (rer non essere tedioso a' lettori). Još mnogo razgovjetnije ova se ambicija našega autora iščitava iz samog njegovog kazivanja - iz elemenata koje u njega unosi i za njega izabira, i iz načina na koji to čini. Njemu je, vidi se, mnogo puta i naročito stalo da čitaoca impresionira, da ga zabljesne i zadivi, kako je to, uostalom, i bilo, kao cilj, proklamovano u baroknoj poetici. Zato on u svoju istoriju unosi legende i priče, koje izlaže opširno i sa slaiLju, ili je oživljuje anegdotama, gdje-kad vrlo slikovitim ili sasvim neobičnim; svježinu ponekog svog paragrafa on duguje narodnoj pjesmi koju u tom času ima u vidu ili je prepričava na svoj način.
Orbin zatim voli velike i spektakularne prizore, prikaze žestokih bitaka, opise pojedinih mjesta, razvijene portrete ličnosti, pitoreskne detalje, scene bljeska, pokreta i pompe. On uživa da protagonistima istorijskih zbivanja stavi u usta opširne ili patetične govore koje su tobož izrekli u svečanim i dramatičnim trenucima svoga života, a koje je, u stvari, on izmislio ili odnekud, gdje su izmišljeni isto tako, samo preuzeo. Njihove uzajamne susrete on pokatkad zna do najsitnijih detalja, do dijaloga koji su vodili i do misli koje su mislili. Svoj odnos prema stvarima koje pripovijeda on ne krije ni inače, ali ga ne rijetko i naročito naglašava, ili bliže određuje razmišljanjima u koja se upušta, sentencijama koje pravi ili poslovicama koje citira.

Uprkos tolikom obilju baroknih efekata svake vrste i od svakakve vrijednosti,
Orbina kao pisca nije mnogo marila dubrovačka književna istoriografija XVIII vijeka; njeni sudovi o Kraljevstvu Slovena obojeni su malicijom koja je kod dubrovačkih biografa veoma rijetka: obično oni sve svoje zemljake uznose visoko iznad stvarne njihove zasluge. Rđavom utisku koji je Orbinovo djelo ostavilo na njih, i ostavlja ga još uvijek, dva su osnovna razloga.
Prvi je u njegovom načinu izlaganja i u njegovom rasporedu građe. Stran svakom osjećanju klasične jednostavnosti i sklada,
Orbin je tu ne nevješt i neuredan, on je bezmalo haotičan. Pletući se u digresije bez kraja i konca, on se upinje da uspostavi nekakvo jedinstvo i nastavi nit svoga pripovedanja, odavno započetog, pa naglo i bez neke stvarne potrebe prekinutog, obrtima najnesrećnijim i sasvim providnim: ''Ali da se vratimo na stvar'', ''sada, dakle, da se vratimo na naš predmet'', ''no vratimo se sad već na izlaganje o Kotoranima'', ''no vratimo se konačno na izlaganje o kralju Ostoji'', i sličnim. Ignjat Đurđević je zato govorio da je Orbinova istorija doduše pocrpljena iz mnogih autora, ali je dodavao, i s pravom, da je sve to učinjeno ''veoma nesređeno'' (satis indigeste); ovog je mišljenja bio i Saro Crijević i konstatujući za Orbinovu knjigu da je ''pisana s malo veštine'' (parum concinne descripta), rekao je samo drugim riječima u suštini to isto.

Drugi razlog što su već i te stare dubrovačke ocjene o Kraljevstvu Slovena u ovoj mjeri nepovoljne bio je u jeziku kojim je
Orbin pisao. Njegov je italijanski više nego ubog i zlehud; na mahove je on u pravom smislu riječi varvarski. Riječnik mu je sirotinjski oskudan i mršav, obrti jednoliki i često nezgrapni, konstrukcije rogobatne i bez otmenosti. ''Kao u čovjeka koji se jedva nešto više no površno dotakao italijanskog jezika'', odsjekao je Đurđević. ''Italijanski jezik kojim se poduhvatio da piše autor je znao jedva početnički'', složio se, po običaju, i Saro Crijević. Kada su jedanput krenula u ovom smjeru, procenjivanja Orbinovog posla održavala su se u njemu, žilavo i postojano, i postala su gotovo čitava jedna tradicija. ''Siromah Orbin! - počeo je, stoga, jedan od nadahnutih svojih paragrafa srpski istoričar Nikola Radojčić, u knjizi koja je toliko doprinijela da sud o dubrovačkom piscu bude povoljniji i toliko isto pravedniji(126)-Siromah Orbin! Dok su potonji pisci, osobito dragi mu Dubrovčani, ocjenjivali njegovo veliko istoričko djelo, oni kao da su se nadmetali u duhovitim sudovima, koji su, kako se zna, često pakosni, a nepravični uvijek. Orbin je, međutim, zaslužio više dobre volje, i to ne samo zbog svojih namjera, koje svi koji su o njemu ozbiljno pisali visoko cijene, nego i zbog rezultata svojih naučnih napora, koji se, istina, nisu uspjeli do visine ravne njegovim rodoljubivim  željama. A po prostranstvu i po dubini uticaja na potonji naučni razvitak većina oštrih kritičara Orbinijevih daleko su zaostali za njim.''

(126) ''Srpska istorija'' Mavra Orbinija, 11.

 

3

Sve je, razumije se, tačno u tim starim ocjenama Kraljevstva Slovena: to je knjiga rđavo komponovana i još gore pisana, odveć često nepouzdana u svojim informacijama i uvijek nekritična po svome metodu. Pa opet, uticaj koji je ona izvršila na svjetsku i našu istoriografiju i na svjetsku i našu književnost od samoga časa u koji se pojavila pa tako reći sve do danas tako je zamašan i toliko dubok da još uvijek nije dovoljno objašnjen, niti je u punoj mjeri sagledan. I ne samo da nijesu pohvatana sva njegova tanana strujanja, koja obično i jesu skrivena i teško uočljiva, već nijesu prikupljene ni sve činjenice koje se utvrđuju brže i do kojih se dospijeva lakše.
Do sada nađena objašnjenja tome uticaju bez teškoće se daju nabrojati ukratko.
Orbin je sa svojim djelom došao u vrijeme kada se, u svijetu, odjednom pojavilo krupno interesovanje za slovenske stvari, i kada su se, kod nas, počele začinjati nade u bolju budućnost. Svijetu je Orbin, prvi od svih, ponudio obilje i širinu svojih obavještenja o istoriji Slovena, na jednom jeziku koji se onda razumijevao i čitao bezmalo svuda. A pred našim čitaocima, on je razastro blistave prikaze negdašnje veličine, heroizma i slave i nagovijestio monumentalne obrise budućnosti. Sigurno je da Orbinov neslućeno krupan uticaj ima, uz ove, još i mnoge druge razloge, koji su ga pripremili i na koje se on oslonio. Orbinov vizionarski zanos, koji se na trenutke preliva u poeziju, istina sirovu, ponegdje i rustičnu i na svoj način naivnu, ali doživljenu i iskrenu, a zatim i polifonost njegovog kazivanja, bogato ornamentovanog i barokno dinamičnog, morali su biti od isto toliko snažnog dejstva na svoje čitaoce u prošlim vjekovima.
Zahvaljujući tim svojim svojstvima,
Orbinovo djelo postalo je kod nas ne samo udžbenik slovenske istorije već i udžbenik slovenskog patriotizma. Od Jakete Lukarevića i Dživa Gundulića njega koriste istoričari i njime se nadahnjuju pjesnici. Prvome je Kraljevstvo Slovena odlično poslužilo kao izvor za ''Obilni izvod iz dubrovačkih anala'' (Copioso ristretto de gli annali di Rausa,1605); drugi je po njemu radio mnogobrojne strofe svog nedovršenog eposa Osman, preuzimajući od Orbina ne samo povijesne činjenice i ne samo sačuvanu tradiciju o srpskim srednjovjekovnim vladarima već i čitavu koncepciju slovenske istorije, koja se, onako veličanstvena i vizionarska, bez ostatka ulila u njegovo osjećanje sijeta i istorije. Puni i iscrpni prikaz svekolike sudbine Kraljevstva Slovena, iz koga su, kao što je jednom tačno rečeno(127), generacije ''učile o prošlosti našeg naroda'', zahtijevao bi prostor cijele jedne knjige; ovdje se stoga mora ostati na ovlašnom pomenu glavnih njenih etapa.

(127) Jovan Dučić, ''Jedan Srbin diplomat na dvoru Petra Velikog i Katarine I. Grof Sava Vladislavić'', Beograd - Pitsburg, 1942, 302.

Najranije od njih vezane su, kao što je i razumljivo, za Orbinov Dubrovnik. Još za života Gundulićevog, a možda i pod njegovim uticajem, barokni dramatičar Džono Palmotić iz građe o legendarnom osnivanju Dubrovnika koju je našao u Orbinovom prevodu Ljetopisa popa Dukljanina načinio je pompeznu melodramu ''Pavlimir'', koju je družina pozorišnih amatera što su se nazivali ''Isprazni'' prikazala svojoj publici ''prid dvorom'' 22. februara 1632. godine. Još je neobičniji odjek Kraljevstvo Slovena dobilo u djelu Orbinovog i Palmotićevog savremenika Martina Rusića. Ovaj dubrovački franjevac(128), boraveći u Madridu četrdesetih godina XVII vijeka, sročio je i štampao knjigu  ''Kratki kompendijum slavne nacije čitavog-ilirskog jezika'' (Breve compendium nationis gloriosae totius linguae illyricae), koju je posvetio uspjesima i slavi Jerolima Maţibradića, zapovjednika španske flote pod Filipom IV, španskog markiza i viteza Svetog Jakoba, kao i hvali nekih drugih svojih Dubrovčana istaknutih u španskoj službi(129).

(128) Rusić je rodom iz Stona, a u svome redu bio je propovjednik, lector  teologije i dva puta definitor; kada je 27. aprila 1660. umro u Dubrovniku, imao je više od sedamdeset godina. O njemu vid. Benvenutus Rode, Necrologium Fratrum Minorum de Observantia provinciae S. Francisci Ragusij, Ad Claras Aquas (Quaracchi), 1914, 49, kao i djela koja su tamo navedena.
(129) Puni naslov te knjige, štampane u osmini na 69 strana, glasi ovako: BREVE | COMPENDIUM | NATIONIS GLORIOSAE | TOTIVS LINGVAE | ILLYRICAE; | IN QUO BREVITER ORIGO | ipsius Nationis ostenditur, extensio eius copiosa; | Reges fidei Catholicae totius Dalmatiae, Bosnae, Seruiae, atque Rassiae, quos habuit: in. fine vero sub | umbra. Aquilae magnarum alarum Respublica | Ragusina feliciter quomodo moratur. | EX QVO DELECTATIONEM, | voluptatem, atque vtilitatem maximam, de | Antiquitate huius Nationis Catholicus | percipiet Lector. | AVCTORE P. MARTINO ROSA,| Ordinis Min. de Obseruantia, Sacrae | Theologiae professore, | CUM LICENTIA. MATRITI. | Ex Typographia Francisci. Martinez, anno 1638.

Sve pjesme koje predstavljaju osnovni sadržaj njegove čudne knjige i koje govore o ''porijeklu slavne nacije'' (Origo Nationis Gloriosae), o njenom širenju (Extensio Nationis Gloriosae) i o njenoj slavi (In laude Nationis Gloriosae), zatim o Dalmaciji, Srbiji i Raškoj (De Dalmatia, Servia & Rassia), o Bosni (De Bosna Argentina) i o Dubrovačkoj Republici (De Republica Ragusina), nijesu drugo do parafraze i versifikovanje Orbinovog teksta; Orbinovo djelo neprestano se i citira, na marginama, kao njihov izvor. Ambiciozni autor obećavao je galantno svom ''katoličkom čitaocu vrhunsko zadovoljstvo, uživanja i korist  (delectationem, voluptatem atque utilitatem maximam), ali je uspio da mu pruži tek jedan bijedan' ili još tačnije komičan sastav, za koji je teško reći šta mu je nesrećnije i gore: jezik, koji je skoro varvarski, stil, koji je neuglađen i nezgrapan, versifikacija, koja je dozlaboga rapava, ili kompozicija, koja je sasvim smušena?(130)

(130) U svojoj ocjeni ovog stihotvorca i njegove doista loše knjige Saro Crijević bio je upravo surov: ''Litteratus ne fuerit homo prorsus ignoro; at certe inter poetas, quod maxime optavit, nullum, me judice, locum meretur... Opus, ut quod res est condide fatear, ineptissimum est. Stylus non modo a poeticae artis legibus abhorrens, sed nec prosae affinis est, verba semibarbara, metrum rigidum, molestum, ingratum; res quae ibi narrantur vel levissimae sunt, vel a veritate prorsus alienae...'' (Bibliotheca Ragusina, III, 98-99).

Izvan Orbinovog Dubrovnika, Kraljevstvo Slovena rasprostiralo je svoj uticaj u sve širim koncentričnim krugovima. U Boki Kotorskoj Orbinov je sljedbenik ''primas srpski'', istoričar, pesnik i rodoljub Andrija Zmajević, koji je u mnogome pošao njegovim tragom kompilirajući, krajem XVII vijeka, svoj voluminozni spis ''Država sveta slavna i kreposna crkovnog ljetopisa''. U Splitu, ''vlastelin splitski i trogirski'' Jerolim Kavanjin, uplićući u barokni mozaik svoje ''velopjesni'' ''Povijest vanđelska bogatoga a nesrećna Epulana i ubogoga a čestita Lazara'' svakovrsne epizode, a između njih i one o Vladimiru i Kosari, o Nemanjićima i svetome Savi, o knezu Lazaru, Kosovu i Kraljeviću Marku, o Dubrovniku, njegovoj prošlosti i njegovim slavnim ljudima, na mnogo je mjesta ''upravo versificirao'' dubrovačkog benediktinca(131).

(131) Josip Aranza: ''Jerolim Kavanin (Cavagnini)'', Stari pisci hrvatski XXII, 1913, str. XVI, nap. 1.

U Makarskoj iz Orbinove istorije široke pregršti pjesničkih tema i povijesnih informacija zahvata Andrija Kačić Miošić (''Starac Milovan''), koji sa svojim ''Razgovorom ugodnim naroda Slovinskoga'' (1756, 1759) ima ambiciju da nepouzdanu riječ narodnog pjevača zamijeni ili čak i istisne pjesmama koje sam smišlja u duhu guslarske tradicije ali i zasniva na istorijskim činjenicama. U Hrvatskoj Orbinovi su dužnici Juraj Ratkaj, u čijem dosta nekritičnom i legendarnom ''Sjećanju na kraljeve i banove kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije'' (Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, 1652) ima vidnih refleksa iz Kraljevstva Slovena, i Pavle Riter Vitezović, čija je Stematografija (Stematographia sive armorum Illyricorum delineatio, descriptio et restitutio,1700) neizbježno morala preuzeti grbove iz istorije dubrovačkog benediktinca; Vitezović se Orbinovim djelom koristio i radeći na svom spisu ''Serbia illustrata'', koji mu je zatim ostao neštampan, a poznat je i jedan njegov izvod iz Kraljevstva Slovena koji je načinio za sebe i u praktične svrhe. U Hrvatskoj je, osim toga, u toku XVIII vijeka izrađen i jedan latinski prevod cijelog Kraljevstva Slovena, namijenjen vjerovatno onom krugu čitalaca koji je teže, ili nije nikako, mogao razumijevati italijanski jezik. Taj golemi trud isusovca Đure Barjaktarija nije nikada našao izdavača, ali je poštovalaca i ljubitelja imao ipak, i njihovi se uredni i kaligrafski prepisi ove latinske verzije još susrijeću po našim bibliotekama(132).

(132) Tomo Matić: Barjaktarijev latinski prijevod Orbinijeva ''Il regno degli Slavi''.-Historijski zbornik III, Zagreb, 1950, 193-197.

Ĉitaocima u Srbiji Orbinova istorija takođe nije mogla ostati nepoznata; ovdašnji istoričari  posezali su za njom i onda kada su se, inače, bespoštedno obarali na njenu stvarnu, ili samo tobožnju, katoličku pristrasnost. Pretpostavljeno je u jednoj prilici, na žalost bez konačnih dokaza, da je već patrijarh Pajsije, u XVII vijeku, poznavao Kraljevstvo Slovena i da je u Žitije cara Uroša unio ponešto iz njega(133). Ali ako se još može dvojiti da li je rodoljubivi i knjigoljubivi patrijarh bio kadar da čita Orbinovu istoriju, za grofa Đorđa Brankovića sumnji u tom pogledu ne može biti nikakvih. Na mnoge stranice svojih Hronika on je uvrstio parafraze ili pak doslovne prevode iz Kraljevstva Slovena, koje je i znao i čitao(134).

(133) O toj pretpostavci Ilariona Ruvarca i o mogućnostima koje su u njoj vid. N. Radojčić, Srpska istorija Mavra Orbinija, 71.
(134) Isto, 71-73.

Neuporedivo se više Mavro Orbin počeo čitati u istočnim stranama i u redovima pravoslavnih čitalaca, ruskih, srpskih i bugarskih, od kako je 1722. u Petrogradu ugledao svijeta prevod Kraljevstva Slovena, što ga je priredio ''grof raguzinski'' i diplomata ruski, Srbin Sava Vladislavić; od tada je i uticaj tog djela ovamo postao trajniji i dublji. Vladislavićev prevod, mora se reći, sasvim je svojevrstan, po mnogo čemu. To zapravo i nije pravi prevod, već izvod i skraćena verzija Orbinovog spisa, po izboru i ličnom nahođenju prevodioca. Svojevrstan je, ne manje, i jezik u koji je Kraljevstvo Slovena na ovaj način preneseno: to je neka neobična mješavina ruskog, srpskog i crkvenoslovenskog. Vladislavić je, najzad, još u jednome načinio neoprostivu zbrku : Mavro Orbin kod njega je postao Mavrourbin (Mavrourbinъ) i pod tim nakaznim imenom je dubrovački autor ostao vrlo dugo poznat u istoriografiji ovih krajeva(135).

(135) Puni naslov Vladislavićevog prijevoda, na kome on nije nigdje potpisan, zahvata čitave dvije strane i glasi ovako: KHIGA | ISTORЮGRAQIЯ | POĈATIЯ IMENE, SLAVЫ, I RAZŠIRENIЯ | NARODA SLAVЯNSKOGO, | I ihъ Carei i Vladthlei podъ mnogimi imяnami, | i so mnogimi Carstviяmi, Korolevstvami, | i Provinciяmi. | Sobrana izъ mnogihъ knigъ Istoriĉeskihъ, ĉrezъ | Gospodina Mavrourbina Arhimandrita Raguţskogo. | Vъ kotoroi opisuetsя poĉatie, i dhla vshhъ naro-| dovъ, bыvšihъ яzыka Slavenskago, i edinogo oteče-| stva, hotя nыnhvo mnogihъ Carstviяhъ rozshяlisя | ĉrezъ mnogie voinы,kotorыe imhli vъ Evrophvo|Azii, i voAqpikh Razšireniя ihъ Imperiй, i drevnihъ | obыĉaevъ, vъ raznыhъ vremenahъ, I poznanievhrы, | Hrista Spasitelя, podъ mnogimi Vladhtelьmi. | PEREVEDENA SO ITALIANSKOGO NA | ROSSISKOI ЯZЫKЪ.| i Napeĉatana povelhniemъ | I VO VREMЯ SĈASTLIVAGO VLADhNIЯ | PETRA VELIKAGO, | IMPERATORA I SAMODERŢCA VSEROSSIISKAGO, | i protĉaя, i protĉaя, i protĉaя. | vъ Sanktъpeterburgskoi Tvpografii, 1722 godu, | Avgusta vъ 20 den.

Po Brankovićevim Hronikama i po Vladislavićevom prevedenom izvodu, i samo po njima, Orbinovo djelo poznavali su srpski istoričari XVIII i prve polovine XIX vijeka, počev od Vasilija Petrovića i Jovana Rajića, naovamo. Uticaj koji je Mavro Orbin tim putem na njih izvršio i udio koji je on, tako, imao u stvaranju srpske istoriografije XVIII vijeka, poznati su i dovoljno istraženi. Isto je tako poznata, i potpuno objašnjena, i ona tako čudna, ali i veoma karakteristična Rajićeva omaška: našavši kod Brankovića, u Hronikama, pomene istoričara Orbina, i čitajući kod Vladislavića, u Knjizi istoriografije, da joj je pisac Mavrourbin, on je, u neshvatljivoj žurbi, od toga načinio dvije posebne i različite ličnosti, Orbina i Mavrourbina!(136)

(136) O tome vid. opširnije: N. Radojčić, Srpska istorija. Mavra Orbinija, 78.

Posredstvom Vladislavićevog izvoda, i blagodareći njemu, Kraljevstvo Slovena imalo je odjeka i u bugarskoj istoriografiji XVIII vijeka. Orbinov prikaz bugarske istorije, koji je u njegovoj knjizi zahvatio blizu osamdeset velikih strana, a koji je Vladislavić skratio barem na polovinu, upotrebio je kao izvor, i izvor veoma značajan, Pajsije Hilandarski, dajući, u toku 1762. godine, konačan oblik svom znamenitom djelu Istorija slavenobulgarskaja. Ali hilandarski monah, koji je ''jedan od najzaslužnijih pionira bugarskog duhovnog i nacionalnog preporoda u XVIII i XIX vijeku'', imao je svoju koncepciju istorije i svoj ugao gledanja; ta je koncepcija bila u suštini još srednjovjekovna, a taj je ugao gledanja bio isključivo bugarski. Preuzimajući iz Kraljevstva Slovena uglavnom samo činjenice, koje je opet upotrebljavao i razumijevao na svoj način i u skladu sa svojim potrebama, Pajsije nije imao sluha za ono što je nazvano ''baroknim slavizmom'' i nije pokazivao ni mrvice osjećanja za ono što je, ne manje duhovito, prozvano ''slovenskim barokizmom''. Drugim riječima, bez uticaja je na njega ostao Orbinov široki duh ''slovinstva'', koji je kao jednu porodicu osjećao skup svih slovenskih plemena i kome je podjednako na srcu ležala slavna prošlost svakoga od njih; Pajsije je bio vatreni i podosta isključivi Bugarin, i već samim tim postavljao se odbojno prema istorijskoj i nacionalnoj koncepciji ''slovinstva'', u kojoj je sigurno gledao opasnu i sa zadnjim namjerama smišljenu ujdurmu prevarnog ''Latina'' i zavodljivog katoličkog agitatora ''Mavrubira''. S druge strane, sa svojom više nego skromnom istoriografskom i literarnom kulturom Pajsije isto tako nije mogao pokazati više ukusa za barokni sjaj i pompu Orbinovog kazivanja, koje nije razumijevao i koji su se, uostalom, u Vladislavićevom izvodu izgubili skoro bez traga(137).

(137) U pravom obilju napisa o Pajsiju Hilandarskom i o njegovome djelu najneposrednije je okrenuta pitanju  odnosa Istorije slavenobolgarske prema Kraljevstvu Slovena rasprava Artura Kronije (Cronia), pod naslovom Il ''Regno degli Slavi'' di Mauro Orbini (1601) e la ''Istorija slavenobolgarskaja'' del monaco Paisi (1762), štampana u Rimu 1940. u okviru kolekcije ''Pagine di cultura bulgara. Edizione della rivista ''Bulgaria'' No 2. U toj izvrsnoj raspravi italijanski slavista precizno je odredio prisustvo Orbinovog Kraljevstva. Slovena u Pajsijevoj Istoriji; ali isto tako on je, prvi put u naučnoj literaturi, djelo dubrovačkog benediktinca posmatrao i prosuđivao kao tipično baroknu istoriografsku i literarnu tvorevinu, što ono u punom smislu riječi i jeste.

Što se tiče prodora Kraljevstva Slovena u zapadnoevropsku istoriografiju, odavno se zna, i s pravom ističe, da je najraniji i presudni korak u tom smislu načinjen 1680. godine dijelom znamenitog Dikanţa Historia Byzantina duplici commentario illustrata. ''U svetsku istoriografiju, najvišega ranga, uveo je Orbinija i Lukarija, ali naročito Orbinija, niko manji nego veliki francuski vizantolog Karlo Dikanţ, koji je u svojoj Vizantijskoj istoriji obradio i srpsku prošlost u obliku niza srpskih rodoslova(138).''

(138) N. Radojĉić, Oblik prvih modernih istorija, 10.

Iz analiza N. Radojčića vidi se da je za našu istoriju Orbin Dikanţu bio osnovni izvor,(139) što je sasvim logično s obzirom na ondašnje stanje jugoslovenske i svjetske istoriografije, ali što je isto tako rijetka i naročita čast, koja nije u pravoj srazmjeri s realnom vrijednošću Kraljevstva Slovena. Na Orbinovu knjigu bio je u prvom redu, i bezmalo jedino, upućen i italijanski diplomata, ratnik i istoričar Luiđi Ferdinando Marsili kada je u okvirima šire zamišljenog istorijskog djela o ugarskoj istoriji (Monarchia Hungarica) izlagao i istoriju naših zemalja Bosne, Srbije i Hercegovine(140).

(139) Isto, 10-11.
(140) U podnaslovu Marsilijevog spisa obećava se, doduše, da će biti riječi i o prošlosti Hrvatske, Slavonije i Temišvarskog Banata, ali tih djelova u spisu nema (N. Radojčić, Oblik prvih modernih srpskih istorija, 14).

Marsilijevo djelo, nastalo po prilici oko 1699. godine, nikada nije štampano, ali se čuvalo u raskošnom rukopisnom kodeksu, i prema uvjerljivoj pretpostavci Nikole Radojčića, koji ga je kritički proučio, nije ostalo nepoznato, u svoje vrijeme, krugovima učenih Marsilijevih prijatelja.
U najnovije vrijeme, međutim, skrenuta je pažnja na još jedan, i znatno raniji, uticaj koji je, eventualno, Kraljevstvo Slovena izvršilo u svjetskoj istoriografiji. Napomenuto je, naime, da je
Orbinovo djelo, koje je štampano 1601, lako moglo da bude jedan od izvora izvanredno pisane, znamenite i voluminozne Opšte istorije Turaka (The General Historie of the Turkes), engleskog istoričara i književnika Ričarda Noliza (Richard Knolles, 1550-1610)(141). Nolizovo djelo, koje su tako voljeli i toliko visoko cijenili Džonson i Bajron, izdato je dvije godine poslije Orbinovog djela, a štampano je, dopunjeno i  prerađeno, još jednom za piščeva života, 1610. godine. Ostaje kao zadatak daljih traženja da se tek ustanovi u kojoj je mjeri Noliz poznavao Kraljevstvo Slovena i u kojoj je mjeri ono ušlo, ako je ušlo uopšte, u materiju njegove Opšte istorije Turaka(142).

(141) Vojislav M. Jovanović, ''Antonio of Ragusa''. Engleska drama ''Šekspirova vremena čiji je glavni junak - Dubrovčanin?'' - Borba, 3. septembra 1967.
(142) O Nolizu i nekim odjeljcima njegovog djela koji se tiču naše istorije pisao je u posljednje vrijeme Miloš Crnjanski u nekoliko novinskih članaka (Noulz o Kosovskoj bici, NIN, XIV, 12. juli 1964, br. 705; Noulz o Despotu Ćurđu, NIN, XIV, 19. juli 1964, br. 706). Ako se smije suditi po navodima iz Nolizovog djela koje je tom prilikom saopštio Crnjanski, pretpostavljeni Orbinov uticaj na engleskog istoričara biće dosta skriven prvom pogledu, a možda i nevelik po opsegu.

Preko Nolizovog djela, ako se tragovi Kraljevstva Slovena u njemu jedanput budu i dokumentarno utvrdili i izdvojili, moguć je bio Orbinov uticaj u još jednoj sferi engleske kulture  XVII vijeka. To je bogati i šaroliki svijet elizabetinske drame. Za jednu od tih drama, za tragediju u pet činova više nego skromne literarne vrijednosti koju je 1610. godine pod naslovom ''Srčani Turčin'', ili ''Murat I'' napisao ondašnji magister filozofije i minorni pjesnik Tomas Gof (Goffe, 1591-1629), a prikazali su je studenti koledža Krajst  Ĉerč u Oksfordu 1616, nađeno je da je svoj predmet i čitavu građu uzela iz Nolizove Opšte istorije Turaka(143).

(143) Na Gofovu tragediju o kojoj je riječ prvi je u nas skrenuo pažnju Vojislav M. Jovanović člankom Srpska istorija na engleskoj pozornici u vrijeme Šekspirovo, štampanim u Srpskom književnom glasniku, 1921, n. s. II, str. 558-560. Poslije ju je i detaljnije prikazao i analizovao Vladeta Popović u radu Engleska drama i srpska istorija, Srpski književni glasnik, 1922 (preštampan u knjizi: Kroz englesku književnost, Beograd, 1929).

Engleskih drama o pojedinim ličnostima i događajima iz naše istorije bilo je u ovo doba više, a njihovi autori obično su istorijsku materiju za njih crpjeli iz Nolizovog djela ili iz sličnih ''turskih istorija''  koje su se pojavljivale u one decenije. Da li je, možda, i za njih početak niti vodio iz Kraljevstva Slovena?
Još je jedna krupna zagonetka vezana za eventualnu
Orbinovu prisutnost u dramskoj poeziji engleske renesanse. Ako bi, kojim slučajem, ona bila riješena u smislu u kome se pretpostavilo, bila bi to najviša slava i sam vrhunac svjetskog zračenja Kraljevstva Slovena: Orbinovo djelo ona bi dovela u neposrednu blizinu Šekspirovog genija. Poznati vizantolog Anri Gregoar iznio je, prije tridesetak godina, smjelu hipotezu po kojoj osnovni elementi fabule u divnoj Šekspirovoj drami ''Oluja'' (The Tempest) vode svoje porijeklo ne iz ''Lijepe Sideje'' (Die schöne Sidea) nirnberškog pesnika Jakopa Ajrera (Aurer), ni iz četvrte priče ''Zimskih noći'' (Noches de Invierno), zbirke novela španskog pisca Antonia de Esklava (de Esclava), kako se uzimalo do tada, a uzima se stvarno još uvek, već iz nježne povijesti o Vladimiru i Kosari  iz Ljetopisa popa Dukljanina, koji je Mavro Orbin u svome prevodu na italijanski jezik u cjelini unio u Kraljevstvo Slovena. Gregoar, razumije se, ne tvrdi da je Šekspir neposredno čitao Orbinovo djelo i da se tamo nadahnuo za svoju dramu; on vjeruje da je na građi iz Kraljevstva Slovena morala nastati neka italijanska novela, sada nepoznata i zaboravljena, i da je upravo ona bila zajednički izvor i Ajrerovom komadu, i Esklavinoj priči, i Šekspirovoj drami(144).

(144) Henri Gregoire, The bulgarian originis of ''The Tempest'' of Shakespeare, Studies in Philology, 1940, XXXVII, str. 236-256.

Gregoarova hipoteza nije bez sugestivne draži i možda je doista otkrila zrno istine: ljubav lijepe Šekspirove Mirande i napuljskog kraljevića Ferdinanda, koga je zarobio njen otac Prospero, u svojim osnovama ima jakih i neospornih sličnosti s ljubavlju Samuilove kćeri i zarobljenog zetskog vladara. Stoga ona svakako zaslužuje da joj šekspirolozi, a u prvom redu naši, kod kojih je začudo prošla neopaženo, ukažu dužnu pažnju i da pođu dalje po tragovima koje je ona naslutila; naši utoliko prije, što bi izvjesnost do koje bi možda ti tragovi doveli značila ne malu čast za jugoslovensku kulturu uopšte. Ko bi, međutim, znao kakva nam sve iznenađenja te vrste, a možda i tog domašaja, tek predstoje kada se velika i jedva načeta tema o strujanjima i podsticajima koji su potekli iz Orbinove knjige u svijet jednom bude izučila bolje i istražila više?!

 

4

Poezija, kao i lijepa književnost uopšte, nijesu mogle trajnije privući Mavra Orbina; njima se on nije bavio. Bez sumnje, nekog osobitog smisla nije za njih ni imao, pa sve da je i htio nikada ne bi bio kadar da kao pjesnik dostojno nastavi ondje gdje su smrt i starost zaustavile njegovog starijeg sabrata Mavra Vetranovića. Nije se, ipak, zadržao ni na samoj istoriji: osim nje, ogledao se još i u teološkoj literaturi. To je opet bio jedan vid erudicije kome su se benediktinci priklanjali oduvijek i s posebnom revnošću, boreći se, i na taj način, za Boga i za duše, svoje i one svojih vjernika. A onda, i samo vrijeme tražilo je, i na sve strane sticalo, teološke pisce: upravo su tekle decenije kada je obnovljena katolička crkva u pravoj ofanzivi i kada je literatura koju je ona nametnula u punom cvjetanju.
Sav
Orbinov rad na teološkoj književnosti više nijesmo u mogućnosti da pratimo: sigurno se zna za jedno njegovo djelo ovoga roda, i ono je samo prevod, sa italijanskog na naš jezik. Ali izgleda da je takvih djela nekada bilo više, i originalnih, i na latinskom jeziku. Bar tako uvjerava jedan autoritativni svjedok: Već spominjani biograf benediktinskog reda, Mariano Armelini. On je nailazio na njih po benediktinskim manastirima u Italiji, i on je saopštio njihove naslove dodajući o svakome i poneku pojedinost više. Po njemu, u biblioteci manastira Kava, montekasinske kongregacije, mogao se vidjeti Orbinov spis Monaško Ustrojstvo (Institutio monastica), rađen na italijanskom jeziku i podijeljen u tri knjige, od kojih je prva imala dvadeset, druga šesnajest, treća osamnajest glava; Armelini je dopisao i svoj povoljni sud o njemu: ''Za one koji žele da stupe u monaški život vrlo je koristan.'' Ostala Orbinova djela ove vrste čuvala su se u biblioteci manastira Sveti Đorđe Veliki (San Giorgio Maggiore), u Veneciji. Prvi je bio hagiografski i predstavljao je životopis onda poznatog benediktinca blaženog Nikole Pruskog(Vita B. Nicolai de Prussia), za koji se navodi čak i bibliotečka signature (signat. num.216); pet daljih uopšteno su nazvana Duhovna djela (Opuscula quinque spiritualia), ali se od njih već tada čuvao jedino prvi tom u folio-formatu(145).

(145) M.Armellini, nav. djelo, 103.

Svim tim Orbinovim teološkim spisima kasnije su se zameli tragovi i sada je neizvjesno da li će oni ikada izaći na svijetlo dana ili će Armelinijeva bjeleška ostati jedino svjedočanstvo o njima.  Stoga ne može biti govora ni o tome u kojoj je mjeri dubrovački pisac uspijevao da bude originalan i nov u njima; a u kojoj oni predstavljaju uobičajene teološke kompilacije kakvih je u ono vrijeme bilo bezbroj i svuda. Da se nije na vrijeme, a možda i u poslednji čas, našao darežljivi mecena, ista sudbina zadesila bi svakako i jedino preostalo i poznato Orbinovo djelo iz ovoga kruga, koje je u isti mah i jedino njegovo djelo na našem jeziku.  Kada je ono po prvi put izašlo pred čitaoce,  Orbina već nekoliko godina nije bilo među živima, i njegovo djelo su, prema rukopisu koji se sačuvao, izdali drugi. To izdanje imalo je dotle čitavu jednu malu istoriju i ona se s dovoljno jasnosti odslikava u njemu. Ova druga Orbinova knjiga štampana je u Rimu 1614. godine kod štampara Bartolomea Zanetija, pod naslovom dugim i opširnim, kao što su svi naslovi onoga vremena: ''Zrcalo duhovno od početka i svrheživota čovječanskom, razdijeljeno i razrejeno u petnajes razgovora,  a u sto i pedeset dubija a liti sumnja poglavitijeh, učinjenijeh meju meštrom i njegovijem učenikom. Istomačeno iz jezika italijanskoga u dubrovački po D. Mauru Orbinu Dubrovčaninu opatu od S. Marije od Bačke Od reda Sfetoga Benedikto''(146).

(146) U originalnoj grafiji natpisni list izgleda ovako: ZARÇALO | DVHOVNO | OD ROSETKA, I SFARHE | XIVOTA COVIECANSKOGA | Razdieglieno, i razreyeno u Petnaes Razgo-|vora, a u stoo, i pedeset  dubbia, alli | ti Sumgna poglavitieh. |  Vcignenieh meyu Mesctrom, i gnegoviem | Vcenijkom. | Istomaceno  iz Yezikka Italianskoga u Dubrovacki po | D. Mauru Orbinu Dubrovcaninu Opattu od S. Ma-| rie od Backe, od Reda Sfetoga Benedikta | (grb porodice Sladoevića) | V RIMV, Polak Bartolomea Zanetta. 1614.| Po Dopusctenyu od Stariscinne.

Osnovni njen tekst zapremio je tri stotine dvanaest strana male osmine, koje su i jedino paginovane; ali u njoj ima i puno propratnih tekstova, Orbinovih i tuđih, koji su zauzeli trinaest nepaginovanih strana na početku i dvadeset i četiri, isto tako nepaginovane, strane na kraju.
Kako se
Orbin nije mogao brinuti o svojoj knjizi, za nju se, na molbu Rada Sladoevića, pobrinuo poznati barokni pisac Bartuo Kašić, jezuita sa Paga, dugogodišnji misionar na Balkanu i u Dubrovniku, i ličnost velikog povjerenja rimske Propagande; On je ''Zrcalo duhovno'' konačno sredio za štampu i dao mu oblik koji ima: udesio je njegov pravopis usklađujući ga s vlastitim pravopisom, i ispravio je njegov jezik, mijenjajući ga gdje mu se svidjelo, i najčešće prema jeziku svog zavičaja; on mu je dodao neke svoje tekstove i on je, kao njegov cenzor, određen od crkvenih vlasti, potpisao imprimatur, 8. novembra 1613. godine; on je, najposlije, nadgledao i njegovo štampanje.

 

NASLOVNA STRANA PRVOG IZDANJA ZRCALA DUHOVNOG (Rim, 1614).
 

Teško je naći objašnjenje zašto ''Zrcalo duhovno'' nije štampano odmah pošto je rukopis bio gotov, aprila 1606, ili zašto bar nije štampano za Orbinova života. Nije li se, možda, Rade Sladoević, dubrovački trgovac koji je učenog benediktinca za ovaj posao i privolio, poslije zbog nečega sporo rješavao da odriješi kesu i plati troškove štampe? I nije li se on to definitivno odlučio tek na podsticaj samoga Kašića kada je ovaj sredinom 1613. osvanuo u Dubrovniku, na putu za Rim ''iz strana turskijeh, gdje je u toku svoje jednogodišnje misije, prema laskavom Sladoevićevom priznanju, priveo ''mnoge poluvjernike iz tmina od nevjerstva na pravu sfjetlost od zakona sfete matere crkve rimske''?
Iz pisma koje je
Kašiću Rade Sladoević uputio ''iz Dubrovnika na 20. agosta 1613'' i koje je štampano na prvim stranicama Orbinove knjige vide se motivi koji su ovog štedljivog dubrovačkog trgovca vodili u cijeloj stvari; ti su motivi isključivo pobožni: ''neka duše bogoljubne od rečenoga (tj. dubrovačkoga) jezika (koji zasfe da velik dio od sfijeta obita, dio najmanji u pismijeh ima) budu kojigodi razgovor i nauk duhovni imati''. Obećavajući će platiti ''sfe što se potraži od mjedi'', molio je usrdno Kašića da s onakvim milosrđem s kakvim je davao ''u onijeh stranah duhovno žednima pitje, gladnima jestojsku, slijepima vid, a klijenitima (tj. oduzetima) hodjenje'', sada dade ''na sfjetlost'' i ovu bogoljubnu knjigu.
U suštini su istovjetne, ali su, razumije se, nešto rječitije iskazane, i
Kašićeve namjere s Orbinovom knjigom. Njih tumače stihovani pozdrav čitaocima (Ĉtivnikom Bartolomeo Kašić Bogdaniĉić od reda Družbe Jezusove pozdravljenje), sročen u Rimu 25. marta 1614, i pismo Sladoeviću (Uzmnožitomu i plemenitomu gospodinu Radi Sladoeviću pridrago pozdravljenje), upravljeno ''iz Rima na 20. novembra 1613''; oba ta teksta Kašić je stavio takođe na početak Zrcala duhovnog. U svojim rogobatnim dvanaestercima Kašić je pokušao da pomoću tipično barokne retorike čitaoca privoli na čitanje ove dragocjene knjige, koja uči vrlini i bogougodnom življenju:

Ako žudiš znati ljeposti zrak prave,
     srce sad obrati u knjige priblage.
Zrcalo duhovno zlato i dragi kamen
     kaže nam duboko u duši naš zlamen,
zlamen od sfjetovnijeh taština ispraznijeh
     kaže u žalostijeh od ljudi varanijeh
u što se obraća sfjetovno gospostvo,
     kako se prevraća u bitje priprosto.
Pravedni se vide sunčanom sfjetlostju
     narešeni lipše neg nebo ljepostju;
grešnici grdiji od iste grdobe,
     jere su gnusniji od iste gnusobe;
oni se vesele u rajskomu dvoru,
     ovi se dresele u paklenom brlogu;
onijeh su uresi kreposna njih djela,
     ovijeh su pogrdi nečista njih dijela;
vječno jest veselje onezijem u raju,
     vječno jest mučenje ovezijem u paklu.
Ĉtivniče, razmisli dokle vrijeme imaš,
     Zrcalo pomisli što kaže da primaš.

Još određenije je o utilitarističkoj svrsi Zrcala duhovnog Kašić govorio u pismu Sladoeviću; samo zbog te svrhe (''za razgovor od mnozijeh, koji će razgledati u ovomu Zrcalu sami sebe, i poboljšati, videći gnusobe kojegodire na obrazu od duše sfoje''), on je pristao da ponese teret njegovog štampanja, I ako je već imao na plećima ''brime priveliko od posala druzijeh''. Kašića je naročito ispunjavala radošću okolnost da se najzad i kod nas našao ''razuman naučitelj bogoslovac'', koji nudi jednu pobožnu knjigu ''narodu slovinskom'' tako lišenom inače i Svetoga pisma, i drugih svetih spisa koje bi čitao na svome jeziku. ''Istinom se nahode - jadikovao je tu Kašić u autentičnom jezuitskom i protivreformacijskom stilu - mnoge knjige od sfjetovnijeh popivkinja, pjesni ispraznijeh, komedija bludnijeh i libara malo vrijednijeh od ljubavi telesne i zemaljske; a od duhovne ljubavi božje i nebeske jedva u našemu jeziku nahodimo libro koje nas pismom. sfojijem užeže u srcu da se obratimo k našemu stvoritelju Bogu, neka ga, poznavši njegovo prislavno, prilipo i pridobro veličanstvo od ljubavi, njega požudimo voljom, obljubimo dušom, a srcem zagrlimo, kako smo držani.''  Pored tog, ''bogoljubnog'', bio je i još jedan, kulturnoistorijski, razlog zbog koga se Kašić prihvatio brige o izdanju Orbinovog djela: ono je trebalo da bude praktična demonstracija i propaganda novog pravopisa, izloženog teorijski deceniju ranije u njegovoj gramatici (Institutionum linguae illyricae libri duo, Rim, 1604). ''Naredio sam da se utišti (štampa) po onomu nauku, kojim se ima naški naredno pisati i čtiti - obrazlaže Kašić svoj postupak i svoju ortografsku reformu - jere mi je mučno vazda bilo da sfi plemeniti narodi od Evrope naredno od sfoga jezika razgovore i pisma po nauku pišu, a našinci ne hajući se od nauka, ali ţenskim načinom pišući pogrdjuju slavni slovinski jezik, ali sfak sebi izmišlja slova, nauk i pismo, i tako se nahodi toliko načina od pisanja koliko se nahodi libara i knjiga pisanijeh.''

 

IMPRIMATUR ZA PRVO IZDANJE ZRCALA DUHOVNOG

 

Njegov pravopisni ''nauk'', kao što će to čitaoci lako vidjeti, vrlo mnogo se slaže (''sklada'') ''s našimi srbskimi slovi'', ali on ga je prema njima morao urediti ''imajući naš jezik potrebu od veće slova nego latinski ali italijanski''; ponešto je još izvadio i iz jevrejskog, grčkog i španskog načina pisanja, birajući ono ''što jest bilo potrebno našemu jeziku''. A da bi njegovi čitaoci mogli da savladaju novi pravopis, on je na kraju Zrcala duhovnog na nekoliko strana ukratko prikazao načela tog pravopisa (Nauk za dobro pisati slovinski i lasno proštiti ovo libarce), ponavljajući i ovdje ono što je već bio izložio u pomenutoj svojoj gramatici.
Okružena ovolikim tekstovima,
Kašićevim i Sladoevićevim, Orbinova posveta Zrcala duhovnog upravljena dubrovačkom meceni još 20, aprila 1606 (Uzmnožitomu i plemenitomu gospodinu, gospodinu Radi Sladoeviću poklon i pozdravljenje) ostala je skoro u sjenci i neprimijetna. Ona međutim zaslužuje punu čitaočevu pažnju, i iz više razloga.
Prije svega, ona je u cijeloj ovoj knjizi jedini originalni Orbinov tekst; sve drugo samo je prevod ili, kako bi to rekli stari Dubrovčani, ''istomačenje''. Ona, osim toga, počinje sasvim lijepo, jednim gorkim i iskrenim
Orbinovim lamentom nad bijedom i žalošću ljudskoga života i nad nemogućnošću da se ''u ovoj dolini od suza'' dosegne istinska sreća (''čestitost''). Taj Orbinov barokni lament, u koji se sigurno sleglo i mnogo ličnog iskustva, mirne bi duše mogao potpisati i pjesnik ''Suza sina razmetnoga'', Dživo Gundulić, i to kako zbog misli koje su u njemu razvijane, tako i zbog načina na koji su one izražene; ali bi ga, izvjesno, potpisao i svaki drugi pisac ovoga vijeka. ''Budući vas život čovječanski... tugami i nevoljami obujmen - tako glase prve rečenice njegove - mogu stanovito rijeti da u ovoj dolini od suza nevoljni čovjek ne može vijeku prave dostignuti čestitosti. Jer ako se obratiš gledati početak od segaj tužnoga života, vidiš gdi čovjek nag s plačem i s tužbom na sfijet ishodi, i živjeći pod razlike nemoći, žalosti i tuge, a najveće pod udorce od sreće nahodi se, ne može nigda rijeti da je išta njegovo. Jer život pod smrti, a blago pod razlike pogube podložni su, tako da istinom nevoljni umrli prave čestitosti, pače ni sjeni od nje, na sem sfjetu vijeku ne mogu imati. Cića toga blaženi Bernardo vapije govoreći: Ĉemu se, čovječe, oholiš, koji se u grijehu začinješ, u muci rađaš, u trudu živeš i sfakako trebuje da budeš umriti?! Za čovjekom crvi, za crvi smrad i strahoća, i tako u nečovjeka sfaki se čovjek obraća.Nije, dakle, prave čestitosti na ovomu sfijetu, ni u ovomu tužnomu životu. Da gdi se toj pravo blaženstvo i čestitost, toliko nami potrebna, nahodi? U samoj smrti, po putu od koje mrtvi na drugi život priminuju...''
U toj posveti, zatim,
Orbin je isticao, što smo već vidjeli, da je svoj ''malahan trud'' načinio na zahtjev (''na uprašanje'')  Rada Sladoevića i uvjeravao je da mu namjere i ambicije sa Zrcalom idu samo dotle ''da se krstjanske duše budu ovijem putem prosfijetliti i početak i sfrhu od ovoga tužnoga života razmišljati'' i - što je, u stvari isto, a takođe sasvim u duhu katoličke obnove - ''da se nevoljni umrli budu u njemu ogledati, neka poznavši zlo, koje hudoba, sfijet i grijeh daju, budu ga uteći, a pravo prvo blaženstvo i čestitost iskati i na onomu ga sfijetu slavnomu imati''. Kao što je u onim trenucima bilo neizbježno, posveta se okončava krupnim i zanosnim hvalospjevom Sladoeviću, koji je, po našem piscu, ne samo obasut najvišim ljudskim i hrišćanskim vrlinama, već ga odlikuju i gospodstvo, plemenitost i starina roda: ''A budući tvoje gospostvo od plemenitoga i starovlastitoga koljena Sladoevića izašlo, ne može negoli plemenite i uzmnožne misli imati, od kojega, kako sam u mnogijeh pismijeh koja mi se namjeriše čtiti kad početak od Slovinac skladah i davah na sfjetlost, nahodim od starina istinu sfjetlos i plemenstvo s gospodovanjem sjedinjeno.'' Bio je to, razumije se, tipičan barokni falsifikat: nekadašnji skromni i neugledni seljak iz dubrovačke okoline koji je vrjednoćom, štednjom i igrom sreće stekao ogroman imetak nije više htio, a možda ni mogao, da ostane u tami i tjeskobi svog pravog porijekla i hvatao se, uz pomoć  jednog istoričara, već na sve strane poznatog plemstva, slave i sjaja davnašnje bosanske vlastele koja je, po slučaju, nosila isto prezime kao on, ali s kojom on inače nije imao nikakve veze.
Idući za običajima kojih su se držali dubrovački pisci onoga vremena,
Orbin je propustio da na natpisnom listu Zrcala duhovnog naznači autora čije je djelo preveo (''istumačio''); nije to učinio da bi ga prikrio, a baš i da je to htjeo, ne bi bilo moguće. Na završetku ''razgovora petnajestog'', koji je i poslednje poglavlje knjige, italijanski pisac sam je objeležio svoje autorstvo, pa i u Orbinovom prevodu te rečenice nijesu izostale takođe: ''Ĉinim, dake, sfrhu ovomu libarcu, koji se zove Zrcalo duhovno od početka i sfrhe od život a čovječanskoga, koje sam skupio ja fratar Anjeo Eli iz Milana mojom istom rukom, i takojer upisao na slavu božju i od blažene Djevice Marije i od sfetijeh otaca našijeh Frančeska, i Dominika, i Bonaventure, i ostalijeh sfetijeh na nebu ovo godište od 1595. na vidžiliju od efetoga Antuna od Padove budući gvardijan od manastijera Sfete Marije od milosrdja od Romanenga.''
Prema ovoj jasnoj naznaci, pisac Zrcala duhovnog - italijanski naslov tog djela zapravo je Specchio spirituale del principio e del fine della vita umana - poznati je teološki pisac 
Anđelo Eli (Elli),  franjevac iz Elija kraj Milana. Osim djela koje je Orbin preveo i koje je i u Italiji bilo popularno u krugovima određene vrste čitalaca, ako se smije suditi po njegovim dosta čestim preštampavanjima tokom  XVII i XVIII vijeka, Eli ima i mnogih drugih, koja su u svoje doba bila štampana i cijenjena isto toliko.
Istoričari njegovog reda i milanski biografi nabrajaju ih sa svom iscrpnošću i očigledno ponosno; već iz samih njihovih naslova (Tabulae veritatum religionis catholicae; Magnum rosarium sacerdotum et clericorum pro confessionibus, concionibus et ordinibus suspiciendis; Lucidissima atque profondissima sequentia defunctorum i tako dalje) vidi se razgovijetno koja je to vrsta erudicije i koji je to rod literature svaki put u pitanju.
Elijevo djelo Specchio spirituale najšire je okrenuto neizmjernoj radoznalosti baroknog čovjeka. U njemu, po tradiciji odavno ustaljenoj za ovakve tekstove, učenik i učitelj (''meštar'') vode razgovor o počecima i kraju čovekovog života: učenik postavlja pitanja, a učitelj se trudi da na svako odmah ponudi  zadovoljavajući odgovor, oslanjajući se na kapitalne tekstove hrišćanskog predanja i na široki repertoar  teoloških autoriteta. Pitanja su raspoređena u petnajest razgovora, a u svakome od razgovora takvih pitanja - ili ''sumnji'', kako se ona nazivaju - ima po deset. Sve što uđenika zanima tiče se raja, čistilišta i pakla, zatim neba, Boga, anđela i demona, ali naročito se plete oko smrti i neizvjesnosti koja dolazi poslije.
Njegova pitanja rijetko kada su obična i smirena, najčešće su bizarna koliko su samo mogla biti u vijeku koji je bizarnost uzeo za svoju osnovnu devizu u životu i umjetnosti. Šta sve učeniku ne pada na pamet da pita i na šta on sve ne dobija odgovor, s ozbiljnošću koju ne uspijevamo da shvatimo i sa sigurnošću od koje nam staje dah?!

—''Je li Adam bio plemenitiji u duši i u tijelu negoli Eva?''
—''Tko je bio oni koji je smrt učinio?''
—''Što je bolje: umrijeti u djetinjstvu ili starosti?''
—''Poznaju li se osujeni u paklu, i izvan toga, imaju li oni razum koji su prije imali?''
—''Hoće li osujeni bit mučeni samo ognjem, ali još i ostalijem stvarima?''

I zatim, u istom maniru:
—''Hoće li se blaženi veseliti od muka od osujenijeh?''
—''U koje vrijeme i uru biti će uskrsnutje od mrtvijeh?''
—''Gdje će uskrsnuti oni koji su se jur u prah obratili, ali u vodi razagnjili, i oni kojijeh su vukovi, ali ostale živine i zvijeri razdrpili?''
—''Hoće li osujeni koji bijehu stari uskrsnuti u prilici od mladijeh?''
—''Hoćeli sfi uskrsnuti muške glave, ali ženske zajedno?''
—''Hoćeli ermafroditi, to jest oni ki su i muški i ženski, uskrsnuti muške glave ali ženske?''
—''Hoće li po uskrsnutju ljudi jesti i piti?''
—''Hoće li blaženi po uskrsnutju u raju biti goli ali obučeni?''
—''Hoće li sfeti u raju govoriti i u koji jezik?''

Uporeživanje Orbinovog prevoda s Elijevim originalom pokazuje da je on prevodio pažljivo i uglavnom vjerno, i da je nastojao da u naš jezik prenese svaku misao, čak i svaku riječ italijanskog izvornika(147).

(147) Za poređenje posluţili smo se sledećim poznim izdanjem Elijevog spisa koje se jedino sačuvalo u Knjižnici Male braće u Dubrovniku: Specchio spirituale del principio e fine-della vita umana...,Bassano, Giov. Ant. Remondini, 1745.

S ovom svojom težnjom za maksimalnom vjernošću dubrovački benediktinac prilično je usamljen u svome vijeku; ondašnji prevodi prije su parafraze no prevodi u smislu koji mi sad dajemo tome poslu. Ponegdje je Orbina ova njegova težnja odvodila doista predaleko: italijansku frazu on je katkad sklon da prenosi u naš jezik mehanički i doslovno. ''E benche Iddio non faccia ora creatura alcuna di nuovo'', iz originala, on prevodi, na primjer: ''I dobro da Bog ne čini sada nijedno stvorenje iz nova''; ili Elijevu frazu ''Ed a questo modo ancorche alcune delle dette creature non lodano Dio con voce'' on će ''naški'' izraziti ovako: ''I po ovi način jošter da kojegodijer od rečenoga stvorenja ne hvali Boga glasom.'' Po svoj prilici iz iste težnje da ostane u što tješnjem skladu s tekstom koji prevodi on svaki put piše Boog umjesto Vog,  pošto je Eli na jednom mjestu rekao da se ''Bog skoro u svim jezicima imenuje s četiri slova''.

Pored svega toga,
Orbin nije mogao, a izvjesno da nije ni htjeo, da svuda i sasvim izbjegne razlike između svog prevoda i Elijevog izvornog teksta. Sve mnogobrojne citate iz Svetog pisma, koje italijanski teolog uvijek daje na latinskom jeziku, on je preveo na naš jezik; italijansko Vi u obraćanjima učenika učitelju on je zamijenio dubrovačkim Ti. Ali od originala Orbin je odstupao i bitnije, i drukčije. Cio jedan niz Elijevih rečenica, naročito kada su one bile apstraktnije formulisane, i vjerovatno stoga za prevođenje teže, skraćene su i pojednostavljene ili su, jednostavno, ispuštene. Samo jedan primjer, ali bi ih, stvarno, moglo biti mnogo. Elijevo: ''Non e veramente inconveniente, che un anima sia maggiore, e piu nobile dell' altra, eziando nella loro creazione, per essere una piu sottile dell'altra nella sua cognizione, ed essenza piu abile ancor alla memoria, ed a l'intelletto'', kod njega je samo:
''Nije u istinu stvar nepristojna da je jedna duša veća i plemenitija od druge jošter u njih stvorenju, za bit jedna od druge tanja u svom znanju i u bitju.'' Gdjekad je skraćivanju teksta
Orbin pribjegavao iz ljute nevolje. Barokne igre riječima poput ove: ''Cosi chiamata Mors, dal mordere del frutto vietato, che fecero i nostri primi Padri, ovvero dalla similitudine di colui che morde, imperocche mordendo, ne pigli una parte in bocca, e lascia l'altra; cosi la morte ammazza il corpo, ma non tocca l'anima'', on nije znao da pretoči ni u kakav srpskohrvatski ekvivalent i rješenje je našao tako što ju je prosto zaobišao.

Posebnu teškoću, kako izgleda,
Orbinu su predstavljali stihovi citirani u Elijevom djelu. Kada se nije znao pomoći drukĉije, prelazio je preko njih kao da i ne postoje: tako je u ''Razgovoru drugom''  izostavio devet  latinskih heksametara o Hristovim djelima (li fatti eroici) ostvarenim u petak (nel giorno di venerdi), koje je Eli citirao govoreći o Adamovom grijehu. Kada je pak u savremenoj dubrovačkoj književnosti postojao prepjev neke od navedenih pjesama, Orbin je koristio njega: za čuvenu sekvenciju Dies irae, koja se po katoličkim crkvama pjeva ''na misah od mrtvijeh'', a pripisuje se franjevcu Tomazu da Ĉelano (Tommaso da Celano), dobro mu je došao prepjev njegovog sugrađanina, a možda i prijatelja, Paskoja Primovića, poznatog, između ostaloga, i po tome što je u srpskohrvatske stihove prenio sve crkvene molitve i himne; ''ovu sekvenciju istomači po ovi način Paskoje Primović Dubrovčanin, vrijedan spjevalac u slovinski jezik'', dodao je on na kraju, proširujući ovim priznanjem tekst Zrcala duhovnog nečim što se u originalu, razumije se, nije nalazilo. Samo u jednom odjeljku svoga prevoda, u onome gdje je bilo riječi na temu ''Što je žena'', Orbin je pokušao da pjesnik bude sam. Pošao je od jedne bizarne tvorevine svetoga Antonija, koja je složena od niza invektiva na račun zlih žena, svrstanih po redosljedu abecede, i koja počinje:

Est enim mulier
Avidum animal,
Bestiale baratrum,
Concupiscentia carnis,
Damnosum duellum. . . itd.

Mizoginsku litaniju srednjovjekovnog sveca Orbin je prepjevao više nego slobodno:  ne osvrćući se na njen ritam,  ne poštujući Ideju alfabetskog poretka njenih stihova ,  sasvim slobodno parafrazirajući i razrađujući njenu misao:

Rit se može hudoj ženi
          Da je u njoj jaz pakleni,
Zla navidos, jadna zloba,
                          Nemir, smeća, smrad od groba;
Zlobni jezik, gnjev prokleti,
             Nesvijes luda od pameti;
Da j' mahnita i puziva,
             Smeća od mira, i karljiva,
Govoruša, rasap, tuga,
         Srdobolja, vrijed i kuga,
Jama koju na sem sfiti
Niko neće zajaziti.
Ljeto u njoj jes goruće,
                      Plahos pakla, smeća od kuće.
Na zlo nagla, gnusno bludna,
              U zlijeh djelih vjekotrudna;
Tvrdoglava u ludosti,
               Zao neprijatelj od vridnosti,
Zloći prijatelj, sestra zlobi,
      A paklenoj kći hudobi.
Ne može se naći veća
                 Žalos, boles, trud, ni smeća,
Od kâ ljudi od sfud bježe.
            Žena u zlobi kad se užeţe,
Raj bi u pakao obratila
 Huda žena i nemila,
A u paklu bi vele veće
         Uzmnožila kare i smeće.
Mirnije je stokrat more
Kad valove kako pre
Po njem vrli jug nadima,
        Teško onomu tko je ima.

Orbinovi stihovi doista nijesu mnogo galantni, kao ni nabrajalica svetoga Antuna koja ih je nadahnula; oni će biti nešto shvatljiviji kad se kaže da su izraz jednog raspoloženja i dio čitave jedne literature, nastalih u stoleću baroka, u svijetu i kod nas. Isključivost i gorčinu srdžbe koja je u njima Eli je pokušao da ublaži ogradom koju je Orbin, čije su namjere mogle biti samo iste, doslovno preveo:  ''Istomačenje od ovijeh riječi vij ti sam po sebi, u libru zgoru rečenoga sfeca; ma ništar ne manje svaka stvar budi rečena s mirom(148) od dobrijeh i sfetijeh djevica, udovica, udanijeh i ostalijeh gospoja i vrijednijeh žena, dostojnijeh svake hvale, od kojijeh govori Sfeto Pismo u libru od Ekleziastika na 26. pog. Dobre žene, blažen muž.''(149)

(148) U Zrcalu duhovnom, str. 27, štampano je s mijerom (s' mierom), ali je to, bez sumnje, nasilno i pogrešno Kačićevo ijekaviziranje riječi s mirom; u Elijevom tekstu tu dolazi: son pace.
(149) O ovoj Orbinovoj pjesmi, ali ne pominjući da je ona prepjev iz svetoga Antonija, pisao je Dušan Berić u radu  Jedna malo poznata pjesma Mavra Orbina, štampanom u splitskom časopisu Mogućnosti,1962, IX, 299-300.

Elijevo delo u Orbinovom srpskohrvatskom prevodu privuklo je nekim svojim odlikama vrlo veliki broj naših čitalaca XVII  i  XVIII vijeka. Njihovo široko interesovanje, gotovo izuzetno, možda treba pripisati zanimljivosti i neobičnosti odgovora koje ova knjiga daje na uznemirena pitanja baroknog čovjeka; njena otvorenost i privlačnost u tom pravcu ne zaostaju mnogo za otvorenošću i privlačnošću koje je u srednjem vijeku nudila apokrifna publicistika. Na naše čitaoce onoga vremena utisak je morao činiti i njen jezik, bogat i živ, tečan i na mahove slikovit; u njegovoj su osnovi bili leksika i sintaksa svakodnevne dubrovačke rečenice. Taj Orbinov jezik još je i u drugoj polovini prošloga vijeka visoko hvaljen: ''ova se knjiga čistoćom jezika veoma odlikuje'', sudio je o njemu književni istoričar Šime Ljubić.(150)

(150) Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske,II. Rieka,1869, 442.
 

NASLOVNA STRANA ĆIRILIČKOG IZDANJA OGLEDALA DUHOVNOG (Venecija 1628)


Ne može se sumnjati da u tome svemu ne leže razlozi srazmjerno čestog preštampavanja
Orbinovog Zrcala duhovnog u stoljeću u kome je ono nastalo, pa i u stoljeću koje je došlo potom. Ubrzo po prvom izdanju, iz 1614. godine, nastala je potreba da se ono izda nanovo. Na molbu Marka Džinami (Ginami), i inače dobro poznatog mletačkog ''librara od insenje Šperanca'' koji je u prvoj polovini XVII vijeka štampao mnoge naše knjige, Vijeće desetorice odlučilo je na svom zasijedanju od 12. januara 1620. da pusti novo izdanje.(151)  Džinami je to izdanje realizovao u toku naredne godine,(152) ne dirajući gotovo nimalo u raniji lik knjige: jedino je odbacio Orbinovu posvetu Radi Sladoeviću i Sladoevićevo pismo Kašiću, a umjesto njih je sa svoje strane dodao italijanski pisanu posvetu Bartulu Kašiću, koji je u međuvremenu postao biskup makarski (Al Molto Illustre&Reverendissimo Signor mio osservandiss. Monsig,  Bartolameo Kasik Vescovo di Macarsca).

(151)  Archivio di stato-Venezia, Capi del Consiglio de'dieci. Notatorio No 36 (1618—1620),f, 146: ... reg il libro intitolato Specchio sple tradotto dalla lingua italiana in lingua schiavona per Don Mauro Urbino, pero  esser portato uno per sorte nell'off O di SS. SS. ECC. Me giusta l'ord. e
(152)  Njegov naslovni list izgleda ovako: ZARÇALO | DVHOVNO | OD POCETKA, | SFARHE | xivota coviecanskoga | Razdieglieno, i razreyeno u Petnaes Razgo-| vora, a u ƒtoo, i pedeƒet dubbia, alliti | Sumgna poglavitieh. | Vcignenieh. meyu Meƒctrom, i gnegoviem | Vcenijkom. | Iƒtomaceno iz Yezikka Italianskoga u Dubrovacki po | D. Mauru Orbinu Dubrocaninu Opattu od | S. Marie od Backe, od Reda Sfetoga | Benedikta. | CON PRIVILEGIO | (tipografska marka)  | IN VENETIA, Preƒƒo Marco Ginami. | Alla Libraria della Speranza.


Džinami nije datirao svoje izdanje, ali kako je imprimatur koji ide uz njega datiran 1821. godinom, očigledno je da ono nije moglo biti ranije od te godine. U tu godinu stavljaju ga takođe R. J. Šafarik (Geschichte der südslavischen. Literatur, II, 1865, 247) i M. Rešetar (Bibliografski prilozi II, Građa za povijest književnosti hrvatske knj. IX, 1920,. 53—54).

 

        

POSVETA OGDEDALA DUHOVNOE

Po toj posveti sudeći, ovoga je puta troškove štampanja podnio sam Kašić, još uvijek uvjeren, kao što se to jasno vidi iz Džinamijeve posvete, da će preštampavanje ove knjige biti od krupne koristi  ''slovenskoj naciji''. Iako se Džinamijevo izdanje i brojem strana na kojima je tekst Zrcala duhovnog, kao i onim što je stalo na svaku odgovarajuću stranu, doslovno poklapa s izdanjem iz 1614. godine, ono ipak ne predstavlja tipografsku manipulaciju za koju bi bio upotrijebljen raniji slog i jednom odštampani tabaci, uz eventualno dodavanje prednjeg i zaključnog, dijela knjige: po vinjetama i inicijalima lijepo se vidi da je ovom prilikom knjiga iznova slagana i štampana''.

NASLOVNI LIST PREVODA KRALJEVSTVA SLOVENA OD SAVE VLADISLAVIĆA

Ima još jedno mletačko i Džinamijevo izdanje Orbinovog djela: ono je štampano ćirilicom, 1628.  godine, i oko njega se pobrinuo i njegovo je štampanje nadgledao bosanski franjevac Petar Jajčanin(153).  Džinami je u ovoj prilici nešto izmijenio naslov djela, nazvavši ga Ogledalo duhovno, a posvetio ga je Mnogo svitlomu i poštovanomu gospodinu Fra Tomi Nikodinu, biskupu skradinskomu. Zanimljivost ove posvete upućene ''iz Mletaka na prvi vejače na 1628'' u tome je što ona, s ponekim izmjenama i prilagođavanjima, predstavlja srpskohrvatski prevod istog onog italijanskog teksta koji je stavljen kao posveta Bartolu Kašiću u izdanje iz 1621. godine. Jedna je od tih izmjena Džinamijevo uvjeravanje da je Orbinova knjiga (''libarce'') Ogledalo duhovno, ''u komu se šte stvari svete i korisne svakomu krstjaninu'',  ovdje preštampana ''u slova slovinska'' i ''sića koristi obćene'', ali - što bi i inače bilo očigledno - ''navlastito za udovoljiti provinciji i narodu bosanskomu''.

(153) Natpisni list štampan je crvenim i crnim slovima ćirilice koja je u ponečemu modifikovana i koja se od vremena Matije Divkovića upotrebljava za knjige bosanskih pisaca. Na njemu se čita: OGLEDALO | DUHOVNO | ĭ POĈETKA, I SVARHE | ŢIVOTA ĈOVIĈANSKOGA. | RAZDIĆLENO, I  RAZREĐENO U PETNAEST | RAZGOVORA, A U STO I PEDESET | DUBIA, ALITI SUMĆLNI | POGLAVITIH. | Učićnen među Me≥rom i ćnego|vim učenikom. | Istomačeno iz iezika Italian | skoga, u Slovinski. | U Mnetčieh I Na AHKI | po Marku Ćinami libraru u mar-| cari blizu svetoga Marka. | ĭ insećne Šperanca. (Iz tehničkih razloga ovdje je taj naslov transkribovan slovima stare ćirilice.) Knjiga je  inače u dvadesetčetvrtini i ima (34) + 456 + (23) strana.

NASLOVNA STRANA DRUGOG IZDANJA ZRCALA DUHOVNOG (VENECIJA, 1621).

Neobična sudbina Orbinove knjige okončala se četvrtim i, valjda, posljednjim izdanjem, koje je 1703. godine u Veneciji priredio Bartol Oki (Occhi), ''knigar na Rivi Skjavonskoj pod zlamenje S. Dominika''. Ponavljajući postupak svog prethodnika Marka Džinamija, Oki je odbacio ranije i sada već neaktuelne dedikacije i knjigu je posvetio zaslužnom makarskom biskupu Nikoli Bjankoviću.(154) Ovaj rodoljubivi prelat, koga su još za života smatrali svecem, a koga od prije osamdesetak godina nastoje da i službeno beatifikuju, bez sumnje je smatrao da Orbinov prevod još može računati na širi krug čitalaca; inače bi teško bilo shvatiti ovoliko pozno njegovo interesovanje za štampanje Zrcala duhovnog, koje je on sigurno i finansirao. Miroslav Pantić

(154) Štampano u format 16 X 11 st. na 202 + (4) strane, ovo izdanje ima na naslovnoj strani: ZARÇALO | DVHOVNO | OD POCETKA, I SFARHE | xiuota couiecanskoga | Razdieglieno, i razreyeno u Petnaeƒt Razgouora, .a u | Stoo, i pedeƒet dubbia, alliti Sumgna poglauitieh. | Ucignenih meyu. Meƒctrom i gnegouiem | Vcenijkom. | Iƒtomaceno iz Yezikka Italianskoga u Dubrouacki po | D. Mauru Orbinu Dubrovčaninu Opattu od | S. Marie od Backe, od Reda Sfetoga | Benedikta. | DEDICATO | All'Illuƒtriƒƒimo, & Reuerendiƒƒimo Monƒignor | NICOLO' BIANCOVICH | Veƒcouo di Macarƒca, &c. | V BNECIH, M.DCC.III. | Pri Bartolu Occhi Knigaru na Riui Schiauonsk oi | Pod Slamenie S. Dominica..

 


KRATAK SADRŽAJ PRVOG I DRUGOG POGLAVLJA ORBINOVA DJELA

I PORIJEKLO SLOVENA I RAZVOJ NJIHOVA CARSTVA

Sloveni kao potomci Jafeta, starijeg Nojeva sina, obitavaju najprije u Kilikiji i odatle se šire prema sjevernim i severozapadnim oblastima, dopirujući do Britanije. Ta njihova ekspanzija nagovještena je već u imenu pretka Jafeta, koje znači ''širenje'' (allargamento). Rođeni ratnici, Sloveni će pokoriti mnoge zemlje i narode.
Iz Skandinavije, oko 1460. prije Hristova rođenja, Sloveni se iseljavaju i šire po beskrajnoj Sarmatiji, pojavljujući se pod raznim imenima: Venedi, Sloveni, Anti, Verli (Eruli), Alani (Masageti), Hiri, Skiri, Sirbi, Daki, Svedi, Fini, Prusi, Vandali, Burgundi, Goti, Ostrogoti, Vizigoti, Geti, Gepidi, Markomani, Kvadi, Poloni, Boemi, Slezi i Bugari.
Nešto poznije, iz sarmatskih ravnica Sloveni se raseljavaju u raznim pravcima. Ove strašne ratnike sa divljenjem opisuje na crnomorsku obalu prognani pjesnik
Ovidije. Od mnoštva njihovih naziva vremenom se izdvajaju tri kao najglavnija —Venedi, Anti i Sloveni —da bi na kraju preovladalo ime Sloveni kao opšti naziv.
Iz Sarmatije jedan ogranak (Venedi) prelazi u oblasti Baltika, a drugi se spušta u Podunavlje. O tim podunavskim Slovenima prvi je izvjestilac
Prokopije iz Cezareje, koji pripovijeda o slovenskim plaćenicima u romejskoj vojsci i prikazuje ih kao odvažne ratnike, opisuje njihove običaje, govori o njihovim upadima u Trakiju i Ilirik.
Malo docnije Sloveni zauzimaju Dalmaciju, Makedoniju, oblasti  Venecije, Korušku, Istru, Norik. Oni pomažu Langobardima pri osvajanju Padove i Rima. Pojeđuju Avare. Njihov
kralj  Samo vodi borbe protiv Franaka.
Moravski Sloveni vode dugotrajne borbe sa Francima, Germanima, Saksonima.
Konstantin-Ćiril, sin solunskog patricija, pokrštava Bugare, Srbe i dalmatinskog kralja Svetopeleka, a potom stiže u Moravsku i privodi u hrišćanstvo kralja Svatopluga sa narodom. Poslije pet godina Ćiril napušta Moravsku. Zamjenjuje ga brat Metodije.
Prvo slovensko pismo, zvano bukvica, već davno je bio pronašao
sv. Jeronim. Sada Ćiril uvodi i drugo pismo, po njemu nazvano ćirilica.
Nekako u to vrijeme dva veća odreda hrvatskih Slovena, predvođeni braćom
Čeh i Leh, povlače se na sjever i osnivaju dvije nove slovenske države: Ĉeh postaje prvi vladar Bohemije, a Leh osnivaĉ države Poljaka.
Najslavniji vladar Bohemije (Ĉeške), koja prima hrišćanstvo 900. godine, bio je
Otokar  V oko 1278. Njegova država prostire se od Baltika do Dunava i Jadranskog mora. Pokrštavanje Poljaka izvršeno je 965, za vlade kralja Mječislava. Mnogo duže u mnogobožačkom paganstvu ostaju Litvanci. Tek 1386. njihov vladar Jagelon, ženeći se poljskom kraljicom Hedvigom, prima hrišćanstvo i dobija ime Vladislav. Samojedi se pokrštavaju najkasnije, tek 1413.
U pribaltičkim oblastima obitavaju i slovenski Venedi koji su, prema
Tacitu, najstariji stanovnici Germanije. Njima su vrlo srodni Vandali, također ogranak slovenskog plemena. Ovi pribaltički Sloveni prodiru na kraj Zapadnog okeana. Izbliže posmatrajući, među pribaltičkim Slovenima razlikuju se mnoga plemena: Pomerani, Rugi, Obodriti, Polabi, Ljutici, Verli (Eruli), Sorabi (Srbi) i mnogi drugi.
Posebno su slavni Verli (Eruli). Niz njihovih vladara poimence je poznat:
Aritbert, Bilingo, Micislav, Godoskalko, Henrik, Pribislav i drugi.

Osvajačkim podvizima ističu se i drugi slovenski narodi. Tako Sorabi-ogranak onih koji stanuju u Gornjoj Meziji i koje
Halkokondil naziva Tribalima —upadaju često u Turingiju i Saksoniju.  Prapostojbina prvih i drugih Soraba, prema Pliniju, jeste oblast oko Azovskog mora (Meoti de palude). Odatle jedni pređoše u Meziju, a drugi u Luzaciju. Glavni gradovi ilirskih (mezijskih) Soraba (Srba) su Samandrija na Dunavu, Nisa, Prizrien (rodno mjesto Justinijana), Novo Brdo i drugi. Sa lužičkim Sorabima Karlo Veliki vodio je teške borbe, u kojima su izginuli sorapski kralj Ljubidrag i trideset hiljada  franačkih ratnika. Poslije sklopljenog mira sa Karlom Velikim Sorabi, predvođeni kraljem Draškom, prodiru u Dansku. Godine 934. oni ratuju sa Henrikom I, a 957. sa Otonom I, 1029. sa Konradom II, 1055.  sa Fridrihom.

Slavna prošlost Slovena, najmoćnijeg naroda na svijetu, slabo je poznata iz dva razloga: nedostatak domaćih istoričara i njihova nesloga.
Pribaltički nekršteni Rugi neko vrijeme su najmoćniji među Slovenima. Godine 809. oni raspolažu sa 830 lađa. Ratuju protiv
Karla Velikog, upadaju u Dansku. Najzad, danski kralj Valdemir, potpomognut  mnogim slovenskim  knezovima, savlađuje slovenske Ruge 1167. Od njihovih vladara naročito su čuveni Vitislav, Tetislav, Hrino, Krito, Svantopolk, Borislav, Jaromar i drugi.

Baltički Sloveni uopšte vrlo su uporno čuvali svoju pagansku vjeru i običaje. Primanjem hrišćanstva, međutim, oni ulaze u sasvim nove uslove života, ponekad upravo pogubne. Tako slovenski Prusi, primivši hrišćanstvo od germanskih sveštenika i na germanskom jeziku, izgubili su svijest o svome porijeklu i pretopili se u Germane.
Sloveni iz Sarmatije, odnosno Rusije, javljaju se pod raznim imenima: Rossolani, Tossolani, Trossolani, Rhassnali, Rhossani, Ruteni. Savremeni i opšte usvojeni naziv za sarmatske Slovene jeste ime Russi, što znači ''rasijani, rasprostranjeni''. Ovaj naziv potiče otuda što su ti Sloveni rasuti po cijeloj evropskoj Sarmatiji, čak i nekim oblastima Azije. Otuda i
Prokopijev naziv za Slovene Sporri, što znači  ''rasuti, rasijani''.
Sarmatskim Slovenima u davnini su se pokoravali Huni sa Antima. Ovi isti Sloveni bili su saveznici
Pompeju u ratu sa Mitridatom.
Jedan ogranak Rusa još u rimsko doba prodire u Ilirik i tu se nastanjuje pod imenom Rassiani.
Russi prvi put učestvuju u pustošenjima Ilirika kao saveznici Gota. Poslije toga, u više navrata, oni  napadaju Romejsko carstvo. Godine 6886. od stvorenja svijeta veliki
knez ruski Dimitrije nanosi težak poraz Mamiju, velikom kanu Tartara.

Prvi propovjednik hrišćanstva u Rusiji bio je
sv. Andrija apostol, a potom sv. Tadej apostol. To hrišćanstvo nije uhvatilo korijena, pa je kasnije ponovo uvedeno. Zasluga za to pripada kiovijskoj kneginji Olgi koja je, poslije ubistva njenog muža, kneza Igora, od strane drevljanskog kneza Maldita, pripojila zemlju Drevljana i odmah zatim, za vlade romejskog cara Jovana Cimiskija, primila hrišćanstvo i dobila ime Jelena. Nju nasledjuje sin Svatoslav, a ovoga sin Volodomir, koji ponovo zavodi idolatriju. Međutim, ne prođe dugo vremena i Volodomir posla caru Vasiliju poslanstvo obećavajući da će sa narodom preći u hrišćanstvo ako mu car obeća svoju sestru Anu za ženu. To se i ostvari. Na krštenju kiovijski knez Volodomir dobi ime Vasilije.

Prije 107 godina otprilike Bussi iz Biarmije, ploveći Sjevernim morem, otkriše dotle nepoznato ostrvo naseljeno Slovenima. To ostrvo veće je od Kipra i, u novije vrijeme, zove se Nova Zemlja. Tu je kraj slovenskog svijeta.
A sada o imenu Slavi ili Slovini. Ovo ime prvi put se spominje kod
Prokopija iz Cezareje koji je,  prije oko 1070 godina, opisao Justinijanove ratove sa Gotima. U isto vrijeme ime Slavi spominje i Giornando, koji je slovensko-alanskog porijekla, ističući da je to ime u njegovo vrijeme novo. Međutim, prvi je Ptolomej iz Aleksandrije koji na svojoj karti bjeleži sarmatske Slovene pod nešto iskvarenim nazivom Sulani. Romejski pisci Slovene nazivaju Sclavini, a italski Sclavi. Neki misle da ime Slovini dolazi od riječi slovo (verbo). Međutim, biće tačnije da ovaj naziv potiče od riječi slava (gloria), što je i sasvim prirodno, jer u pitanju je narod sa mnogo kraljeva koji su osvojili brojne i prostrane zemlje. Nije slučajno da su kod njih imena kao Stanislav, Vencislav, Ladislav, Dobroslav itd. često zastupljena. Najkraće, Sloveni svoje ime duguju svojim ratnim podvizima, svojim pobjedonosnim pohodima po Evropi, Aziji i Africi, koje su izvodili kao Vandali, Burgundioni, Gothi, Ostrogothi, Visigothi, Gepidi, Geti, Alani, Verli (Eruli), Avari, Scyrri, Hyrri, Melanchleni, Bastarni, Peuci, Daci, Suedi, Normanni, Fenni (Finni), Uchri (Uncrani), Marcomanni, Quadi, Traci i Illirii.
Prapostojbina svih ovih Slovena jeste Skandinavija. Pri iseljavanju iz Skandinavije svi su se Sloveni zvali Gothi. Ne treba zaboraviti da su i slovenski Anti bili zapravo Gothi. Prema tome, od Gota potiču svi potonji Sloveni, koji se javljaju pod raznim imenima.

Naročito brojno i moćno gotsko-slovensko pleme jesu Vandali. Oni su zauzeli evropski pojas koji se, idući sa sjevera na jug, proteže od Germanskog do Mediteranskog mora. Vandalima pripadaju Moscoviti, Russi, Poloni, Boemi, Cercassi, Dalmatini, Istriani, Croati, Bosnesi, Bulgari, Rassiani i mnogi drugi. Da je doista tako, pokazuju i mnoge zajedničke riječi. Evo primjera:

Vandalski      slovenski      italijanski
stal                 stol                 sede
      vuich               vik                 perpetuo
klicz                 kgliuc            chiave
potokh             potok               torrente
ptach              ptich               ucello
zumby            zuby                denti
czysti              cisti                casto
volk                 vuk                  lupo
itd.

                                                                 (Navodi se blizu stotinu ovakvih primjera.)

Da su Alani slovensko pleme potvrđuje, pored ostalih, i Matija Miecovita. Alani su najbliži  Poljacima i Ĉesima.
Slovenski Verli (Eruli) prvobitno su obitavali na rijeci Halvelo. Njihovo pravo ime jeste Verli, što na slovenskom znači ''vrli, ponosni, okrutni''.
Slovenska pripadnost Avara potvrđuje se mnogim svjedočanstvima franačkih i romejskih pisaca. Svoga kralja Avari zovu kakan ili kogan, isto kao i slovenski Bugari.
Zajednička pradomovina Slovena, poslije Skandinavije, bila je Sarmatija, koja na istoku graniči Azovskim morem(Meotide palude), na zapadu Vislom, na sjeveru Sarmatskim okeanom, a na jugu Karpatima.

Slovenski Scyrri i Hyrri, stigavši u Podunavlje, dobiše ime Daci.
Bugari i Normani potiču od slovenskog plemena Suedi ili Suevi. Tačnije govoreći, pravi preci Normanima jesu Marcomanni, kojima su vrlo srodni Quadi. Da su Markomani doista slovenskog porijekla potvrđuje se i nekim očuvanim natpisima. Slovensku pripadn ost navedenih plemena jasno dokazuju i brojna imena koja se svršavaju na -mir, -gast, -slav, itd.

Od najstarijih vremena slovenski Goti poznati su kao ratnici. Podijelivši se, jedni se odsele na jug i zauzmu Egipat (spominje ih
Herodot), drugi krenu na zapad, a ostali na istok i zauzmu Skitiju. Prema osvojenoj zemlji, dobiše ime Skiti. To se desilo još prije trojanskog rata, pošto u tom ratu neki Goti učestvuju, i to na strani Trojanaca. Docnije, u doba Rimljana, Goti pustoše po Trakiji, Iliriku, Makedoniji i Grčkoj.
Nastanivši se u rimskoj Trakiji, slovenski se Goti podijeliše u Vizigote i Ostrogote. Tu primaju hrišćanstvo, i to arijansko.
Car Valens gine u borbi sa Vizigotima, koji poslije prelaze u Španiju. Ostrogoti  pak, istjeravši Hune iz Panonije i Mezije, preseliše se u Italiju. Pod kraljevima Teoderikom i Totilom oni odnose mnoge pobjede. Pored Italije, osvajaju Kipar i Akarnaniju. Ovi slovenski Goti su savladani tek onda kada su romejskim trupama pomogli drugi Sloveni.

Istorija Vizigota još je burnija. Više puta oni osvajaju Španiju, tri četiri puta Galiju, tri puta Meziju i sedam puta Trakiju. Mnogi pisci veličaju ratničku slavu Vizigota, koji su ravni Vandalima.
Napustivši Skandinaviju, slovenski Vandali stigoše na rijeku Vistula (Visla), koja poslije bi nazvana Vandalo, prema imenu njihove
kraljice Vandala. Otuda i naziv Vandali. Oduvijek su oni na glasu kao ratnici, još od vremena Aleksandra Velikog, u čijim su falangama zastupljeni. Za vlade Avgustove oni prodiru u Italiju, ali su docnije, za Tiberija, potisnuti u svoju zemlju. Potom ponovo upadaju na rimsku teritoriju, udruženi sa Markomanima. Oni su strah i trepet u čitavoj Germaniji. Silaze u Panoniju i drže je oko 40 godina. Godine 382. prelaze u Italiju pod kraljem koji se zove Mnogasila, kod neslovenskih pisaca zabilježen kao Modigisilo i Modidisco. Godine 415. prodiru Vandali u Galiju. Potisnuti odatle od nadmoćnijih Vizigota, prelaze u Španiju. Prema njima dobi ime današnja pokrajina Vandalusia. Oni osvajaju i trideset godina u vlasti drže maloazijsku oblast Bitiniju. Najzad, prelaze u Afriku i pod kraljem Genzerikom osvajaju Kartaginu, koja se prije toga punih 535 godina nalazila pod rimskom vlašću. Nešto kasnije oni pripajaju Siciliju, Sardiniju i Korziku.
Uskoro potom prodiru u Škotsku i Britaniju. Godine 457. Vandali osvajaju i strahovito pljačkaju Rim. Njihov poslednji
kralj bio je Gelimir, koji je pobijeđen od Justinijanovog vojvode Velizara. Zarobljeni Gelimir svojim držanjem zadivio je stanovnike romejske prijestonice Konstantinopolja. Vandalska vlast u Africi trajala je 200 godina. Bili su oni veoma okrutni. Trag o tome očuvan je u riječima litanija Rimske crkve ''A Vandalis libera nos Domine'' (Od Vandala oslobodi nas, Gospode). Kao pripadnici arijanske jeresi oni su naročito bili svirepi prema pravovjernim  katolicima.
Od slovenskih Vandala vode porijeklo Burgundioni, kako to, pored ostalih, pokazuje i pisac
Miecovita. Ime Burgundi ili Burgundioni ili Borgognoni dolazi od riječi brogi; što na poljskom znači ''kuća''. Oni upadaju u Italiju, ali bivaju potisnuti i konačno se naseljavaju u porječju Rone, gdje se i danas nalaze.
Verli, čije ime u iskvarenom obliku glasi Eruli i Erculi, po iseljenju iz Skandinavije zaustaviše se kod jezera Zabacca. Snabdjevši se tu čamcima, pređoše preko nekog mora i zauzeše Byzantion, docniji Konstantinopolj. Potom pređu u Aziju i, pored ostalog, poruše Ilion, trojansku tvrđavu koja se sve do njih održala. To se dešava za rimskog
cara Valerijana. Na povratku iz Azije Verli se konačno nastanjuju kraj Dunava. O njima najviše pripovijedaju Prokopije, Pavle Đakon i Herodijan. Verli su poznati kao svirepi ratnici. Prezirući neprijatelja, bore se nagi. Za cara Anastasija prodiru oni u Liburniju i Dalmaciju, nanose poraz Langobardima, od kojih najzad bivaju savladani. Njihov kralj Vidomar naredio je da se sv. Maksim i 40 drugova pogube zbog ispovijedanja hrišćanstva. Žene u Erula ratuju kao i muškarci. Mnogi njihovi običaji sasvim su čudni. Za vlade Justinijana bili su pokršteni.
Slovensko pleme Avari potiče od Gepida. Njihovi poslanici 577. godine dolaze u Carigrad i od
cara Mavrikija postižu godišnji danak od 80 hiljada zlatnika. Docnije avarski kakan traži dopunskih 100 hiljada dukata. Ne dobivši ih, on ruši Sigidon I zauzima mnoge gradove u Iliriku. Poslije toga car Mavrikije više godina ratuje s Avarima, koji su bili porušili četrdeset romejskih gradova. Kad Sassoni napadoše Dalmaciju, Avari pružiše pomoć Dalmatinima.

Po izlasku iz Skandinavije, zajedničke pradomovine svih Slovena, Alani ce podijele u dvije grupe, od kojih jedni pođu u Aziju i nastane se, prema
Ptolomeju, kod Hiperborejskih planina, a drugi, u zajednici sa Vandalima i Burgundima, prodiru u Franačku. Razni pisci različito nazivaju Alane: Skiti, Daki, Goti i dr. Prema Prokopiju, Alani govore istim jezikom kao i Goti. O životu i običajima azijskih Alana najopširnije izvještava Amijan Marcelin. U stara vremena oni su bili prodrli čak do Palestine i Egipta. Docnije ratuju oni sa Rimljanima i za cara Gracijana prodiru u Konstantinopolj. Nekoliko careva pogibe u borbi s njima.
Prešavši Galiju, nastane se u Španiji. Po njima je nazvana Catalonia. Odatle prodru i u Portugaliju.
Slovenski Bastarni i Peuci ili Peucini, obitavajući kraj Crnoga mora, upadaju u Dakiju i ratuju s Rimljanima. Docnije postaju rimski saveznici, naročito u borbi s maloazijskim
kraljem Mitridatom. Stigavši u oblasti Ugarske, primaju hrišćanstvo.

Slovenski Hirri i Scirri žive na Visli, a odatle Hirri prelaze u Istru, dok Scirri stižu u Gornju Meziju.
Oko 840. slovenski Normanni prodiru u franačku pokrajinu Neustria, današnju Normandiju. Žive od ratovanja i pljačke. Godine 887. prelaze u Britaniju, ali bivaju suzbijeni. Vrativši se, haraju po Galiji i nešto docnije primaju hrišćanstvo. Za njima nimalo ne zaostaju Kvadi i Markomani. I njihova prošlost ovjenčana je mnogim slavnim podvizima.
A sada osvrt na ulogu žena u slovenskom svijetu.
Prije svega, sarmatski Sloveni oduvijek su se ženili Amazonkama, koje žive na Volgi, između slovenskih Melanchleni i Sirbi. Amazonkama se žene i Goti, koji ratuju protiv
cara Aurelijana. U stvari, i Amazonke su slovenskog roda. Ĉuvena je Marpesia, kraljica Amazonki. Poslije mnogih pobjedonosnih  pohoda, Amazonke stižu na Kavkaz, tu se neko vrijeme zadržavaju i potom svojoj vlasti podjarmljuju Jermeniju, Galatiju, Siriju, Kilikiju, Persiju i mnoge druge zemlje. Zadržavajući se u tim oblastima, one podižu mnoge gradove i tvrđave. Pored ostalog, Amazonke izgrađuju Smirnu, podižu Efez i u njemu čuveni Dijanin hram. Njihova kraljica Calestre, ili Minutia, sa tri stotine hiljada Amazonki dolazi Aleksandru Velikom. To su poslednje vijesti o Amazonkama.
Šta da kažemo o hrabroj
Tamiri, kraljici Masageta, odnosno Alana, koja je svojom rukom ubila kralja persijskog Kira? Alkida, istaknuta junakinja slovenskih Gota, bila je prva žena-gusar. Švedskom kralju Ringonu slovenske žene izdašno pomažu u ratu protiv danskog kralja Aralda. Među ovim ženama, kao junaci i vojvode, posebno se ističu Tetta i Visna. Makedonka Cinane, sestra Aleksandra Velikog i slovenskog roda, svojom rukom ubija ilirsku kraljicu Kariju. Teuta, supruga ilirskog vladara Agrona, poslije njegove smrti dugi niz godina vlada Dalmatinima i vodi brojne ratove. Žene ilirske spasavaju Salonu kad je bila opsjednuta od Oktavijana. Žene Dardanaca bacaju svoju djecu u vatru, ali se ne predaju.
Tračani, isto kao Iliri i Goti, govore istim, slovenskim jezikom. Inače, Thraci su potomci Tira, sedmog
Jafetova sina, prema kojemu su svoje ime i dobili.
Iliri su nazvani prema
Iliriju, sinu Kadmovom, a neki kažu Polifemovom. Ovaj Illirio imao je više sinova (Ahila, Dardana, Taulantija i dr.), a sinovi ovih jesu Panonije, Skordisk i Tribal.
Za
Agrona i Teute Iliri upadaju u Albaniju, Etoliju i ozbiljno ugrožavaju Grčku. Rimljani traže mir preko poslanika, koje Teuta ubija. Njena vojska ponovo prodire u Grčku i nanosi poraz Ahajcima i Etolcima.Tom prilikom pade i Krf u ruke Dimitrija Hvarskog, Teutinog vojvode. Međutim, zbog nekih intriga, Dimitrije prilazi Rimljanima. Teuta je primorana da traži mir, a Dimitrije kao nagradu od Rimljana dobija na upravu mnoge ilirske gradove.
Ilirski Dalmatini nazvani su tako prema imenu grada Dimala, odnosno Dalmio. Rimljani docnije ponovo napadaju i za jedan dan opljačkaju sedamdeset ilirskih gradova. Međutim, borba se nastavlja. Ardei i Pilarii Rimljanima pružaju ogorčen otpor. Isto čine i Skordisci na Drini kao i Segestani, Japodi, Liburni, Peoni i, naročito, Dalmatini.
Poslije propasti Rimskog carstva Dalmatini, junaci odvajkada, uspješno ratuju sa
Otonom I i Henrikom III, prodiru u Kalabriju itd.

Ne manje čuveni kao ratnici jesu i ilirski Dardanci. U više navrata oni pobjedonosno ratuju protiv
Filipa Makedonskog i sina mu Aleksandra Velikog, a poslije i sa Rimljanima. Oni obitavaju u današnjoj Bosni, dok drugi misle da je njihova zemlja u krajevima gdje su danas Serviani i Rassiani. Dardanci se samo tri puta u životu kupaju, kako pripoveda Strabon. Mnogo vole muziku i sviraju na žičanim i duvačkim instrumentima. Za Dardancima ne zaostaju ni njihovi ilirski susjedi Mesii ili Misii. Gornja Mezija to je današnja Servia, a prema drugima, to je Bosna, dok je Donja Mezija današnja Bulgaria, zapravo današnje Zagorie.
Na području Gornje i Donje Mezije žive još Triballi i Bessi, od kojih vode poreklo Bosnesi.
Tribali su više nego iko zadavali muke
Filipu Makedonskom. Jednom prilikom, porazivši njegovu vojsku, dočepaju se silnog plijena. Oni se uspješno suprotstavljaju i Aleksandru Velikom. Među Tribalima, kako priča Plinije, bilo je ljudi koji pogledom opčinjavaju i ubijaju. Zahvaljujući ilirskim odredima, posebno tribalskim, Aleksandar Veliki pobijedio je persijskog kralja i mnoge oblasti Azije osvojio.
U jednoj carigradskoj biblioteci očuvana je povelja o privilegijama koje je
Aleksandar Veliki, dvanaeste godine svoje vlade, podijelio Ilirima, odnosno ''plemenitom rodu Slovena''. To postaje sasvim razumljivo ako uzmemo u obzir da su Makedonci Aleksandra Velikog bili zapravo Sloveni, govorili istim jezikom kojim i danas govore stanovnici Makedonije. Uopšte, Makedonci, Tračani i Mezi govore istim,  slovenskim jezikom. Aleksandra Velikog mnogi smatraju Grkom, ali neopravdano. Razlog  toj zabludi jeste u tome što su Grci, boreći se sa narodima Istoka, bili najpoznatiji narod tadašnje Evrope, isto kao što danas Grci i Turci vjeruju da su svi evropski katolički narodi Francuzi. Međutim, Moskovski anali izričito potvrđuju da su Rusi, odnosno Moskoviti, bili istog jezika kao i antički Makedonci, koji su, pored ostalih zemalja, vladali Egiptom 276 godina.

Što se tiče Ilira, oni predstavljaju najelitnije odrede u rimskoj vojci, oni pod
Velizarom ratuju u Italiji protiv Gota. Među ovima posebno se ističu Dalmatini. Od njih vodi porijeklo rimski car Klaudije. O Dalmatinima i drugim Ilirima pisana svjedočanstva donose Tit Livije, Velej Paterkul, Sekstije Ruf, Svetonije Trankvil, Trebelio Polion, Flavije Vopisk, Plinije, Biondo i Sabellico, a od grčkih pisaca  Polibije, Dion iz Nikeje, Plutarh, Apijan iz Aleksandrije, Strabon, Zosim, Georgije Kedren, Nikifor Kalist, Zonara i Laonik Kalkokondil.

Neki dokazuju da je slovenski jezik uveden u Dalmaciju i druge ilirske provincije tek iza 606. godine, kada su došl i Sloveni, a prije njih da se u Dalmaciji govorilo latinskim i grčkim jezikom. To je pogrešno. Kao što se u Italiji očuvao, iako u iskvarenom obliku, antički latinski jezik, tako isto i u Iliriku oduvijek se govorilo slovenskim jezikom. Iliri su, dolaskom Gota i Slovena, donekle iskvarili svoj prvobitni slovenski govor. Uopšte, na jednom zemljištu odmjenjuju se narodi, ali jezik ostaje isti. Da se u Iliriku govorilo latinski, onda stanovnike te oblasti rimski pisci ne bi nazivali varvarima. Latinski se govorilo samo u nekim gradovima od Rimljana okupirane Dalmacije.
Još jedan dokaz.
Biondo nam kazuje da je sv. Jeronim, pronašavši slovensko pismo bukvicu, na slovenski preveo Sveto Pismo. Na tom jeziku on je sastavio i liturgiju, koja je prihvaćena i koju je docnije potvrdio papa Eugen IV. Isto nam saopštava i Sabellico. Pošto je sv. Jeronim živio 200 godina prije dolaska Slovena u Dalmaciju, jasno je da se slovenski tu govorilo još u antičko doba. To dokazuju i imena mjesta u Dalmaciji koja spominju antički pisci. Primjera radi, Livije spominje Bilazora, Coritta, Grapsa, itd., odreda slovenske nazive mesta.

 

 

Rimski carevi Klaudije, Prob i Kar bili su Iliri, Dioklecijan je bio Dalmatinac, Decije, Jovinijan, Valentijan, Valens i Gratijan bili su porijeklom Panonci; car Aurelijan potiče iz Mezije; carevi Galerije, Maksimin i Licinije bili su Dačani; car Maksimin je iz Trakije; sv. Jeronim je Sloven iz Dalmacije; romejski car Lav porijeklom je Bes (Bosanac); Justinijan je takođe Sloven iz Prizrena; pape Gaj i Ivan IV potiču od  slovenskih Dalmatinaca, a iz Dalmacije su i hrišćanske mučenice Suzana, Artemija i druge.
Rimski Ilirik bio je podijeljen na deset provincija: Gornji Norik, Donji Norik, Norik, Valerija, Panonija, Gornja Mezija, Donja Mezija, Dakija Priobalna, Liburnija i Dalmacija.
Najslavniji grad Dalmacije jeste Rausa koja govori slovenski. Evo samo nekoliko važnijih događaja iz istorije ovoga grada. Grad Rausa (Dubrovnik) nastaje na ruševinama rimske kolonije Epidaura, gdje je stacionirala deveta legija. Osnovan 2606. godine od stvaranja svijeta, u doba Mojsija, grad Epidaur održao se sve do 265. godine poslije Hrista, kada su ga Goti u velikoj mjeri oštetili, a 453. potpuno razorili. Prema djelu Konstantina Porfirogenita ''Foedera, iura ac societates Imperii Romani'', grad Rausa prvobitno se zvala Lausa. Stanovnici ovoga grada od samoga početka, odnosno od 459, posvjećuju se pomorskoj trgovini.  Porfirogenit griješi tvrdeći da su Sloveni razorili Epidaur. Jer od Prokopija i drugih pisaca doznajemo da su Sloveni prodrli u Dalmaciju za careva Mavrikija i Foke. U pogledu datuma osnivanja grada Rausa griješi i Dukljanin. Kada Neretljani 880. zaratiše protiv Venecije, Rausa im se pridružuje kao saveznik.
Nekako u ovo vrijeme Saraceni prodiru u jadranske vode, osvajaju italijanski grad Bari, razaraju Kotor i druge gradove dalmatinske. Rausa se stavlja na čelo otpora Saracenima. Stanovnici starog Epidaura i okoline bili su Partini, ratničko ilirsko pleme. Pobjedu nad njima Avgust je smatrao svojim velikim podvigom. Poslije tog poraza Partini postaju rimski saveznici. Netačno je tvrđenje nekih mletačkih pisaca da je 998, poslije mletačke pobjede nad Neretljanima, pokorena i Rausa, budući da je tada Dubrovnik, odnosno Rausa, u savezu sa Romejima. I poslije toga Dubrovnik je slobodan,  sve do 1262, kada je, boreći se protiv tiranije svoga kneza Damjana Jude, prevarom došao pod mletačku  vlast. Sabellico piše da su 1208. svega četiri galije mletačke bile dovoljne da osvoje Dubrovnik. Međutim, to je netačno.
I Cesare Campana netačno govori o prošlosti Dubrovnika. Stvari stoje sasvim drukčije nego što on prikazuje. Bodin, kralj iz Raške (Rassia), punih sedam godina, od 1075. do 1082, bezuspješno opsijeda Dubrovnik. Kada je Robert Gviskard ratovao sa carem Aleksijem Komninom, Dubrovčani su bili na strani Robertovoj. Nešto docnije, Dubrovčani pobjedonosno ratuju s Neretljanima. Godine 1148. oni nanose težak poraz vojsci Miroslava, kneza raškog, a 1160. ratuju sa bosanskim banom Barićem (Barich), dok 1253. pružaju pomoć Mlecima u ratu protiv Đenovljana. Godine 1320. oni dobijaju značajne trgovačke privilegije od cara Andronika. Dvije godine kasnije oni ratuju sa sinovima Branivoja, gospodara Stona (di Stagno); 1358. u savezu su sa Ludovikom, kraljem ugarskim. Poslije toga vode borbu sa Vladislavom, knezom di Uszic, a zatim i sa Nikolom Altomanom. Najkraće, istorija Dubrovnika u  XIV,  XV i XVI vijeku ispunjena je slavnim događajima, protiče u uspješnim i pobjedonosnim borbama.
Dubrovnik je oduvijek bio pribježište nevoljnicima svih vrsta, od običnih ljudi do knezova i kraljeva. Imena proslavljenih dubrovačkih ratnika veoma su brojna: Bobali, Di Resti, Di Luccari i dr. Dubrovnik ne oskudijeva ni onima koji su se proslavili kao književnici ili naučnici: kardinal  Gioanni
Stoico, Elio Cervino, Gioarini di Gozza i dr. Koželi da se u pojedinostima obavijesti o događajima iz istorije Dubrovnika, neka čita Anale dubrovačkog plemića Đakoma Lukarija.

 

 

II poglavlje Orbinova djela (r. 205 - 239) nosi naslov:

ISTORIJA KRALJEVA DALMACIJE I OSTALIH SUSJEDNIH
ZEMALJA ILIRIKA, OD 495. DO 1161. GODINE

 


 

U uvodnoj napomeni (r. 204) Orbin objašnjava da se anonimni pisac ove ''Istorije'' zove Dukljanin (Docleate), da potiče iz Bara (Antivari), a ne iz Duklje (Dioclea), kako mnogi misle. ''Istorija'' je prvobitno bila sastavljena na slovenskom pa je docnije prevedena na latinski. Italijanski prevod Dukljaninove ''Istorije'' Orbin završava spiskom vladara koji se u ''Istoriji'' pominju (r. 240-243)*.

Pripremio F. Barišić

· Dukljaninova ''Istorija'' različito se naziva: Kronika hrvatska XII vijeka (Kukuljević), Letopis Popa Dukljanina (Crnčić, Šišić, Mošin), Dukljanski letopis (Stanojević), Barski rodoslov (N. Radojčić) i dr. Izdanje latinskog teksta sa opširnim komentarom objavio je F. Šišić, Letopis Popa Dukljanina, Beograd 1928; najnovije izdanje sa hrvatskosrpskim prevodom priredio je V.Mošin, Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb1950.

  



KRALJEVSTVO SLOVENA
DANAS ISKVARENO ZVANIH SKJAVONI

ISTORIJA
Don Mavra Orbina Dubrovčanina opata mljetskoga

U kojoj se ogleda porijeklo gotovo svih naroda koji bjehu jezika slovenskog, i mnogi i razni ratovi koje vodiše u Evropi, Aziji i Africi; razvitak njihovog carstva, stara vjera, i vrijeme njihovog obraćenja na hrišćanstvo.
Posebno pak ogledaju se djela kraljeva koji u stara vremena vladahu u DALMACIJI, HRVATSKOJ, BOSNI, RAŠKOJ i BUGARSKOJ.
U PEZARU
Kod Đirolama Konkordija. S dopuštenjem starješina.

MDCI

DON MAVRO ORBIN ČITAOCIMA

Nema nikakva čuda (predragi čitaoci) što slava slovenske nacije, danas iskvareno zvane skjavonske, nije sada tako jasna kod pisaca kako bi s pravom morala biti, i što su njezina časna djela i znameniti podvizi, zavijeni gustom tamom, gotovo pokopani u vječnoj noći zaborava. Jer ovaj narod nije imao učenih i obrazovanih ljudi kako je obilovao ratobornim i izvrsnim u oružju, koji bi svojim spisima učinili besmrtnim slovensko ime. Druge nacije danas su slavljene jedino stoga što su dale učene ljude koji su ih svojim spisima proslavili.

Jevreji (da počnemo s njima) imali su veoma znamenite pisce Filona, Hegesipa i Josifa, preko kojih postadoše besmrtni. To bi bili učinili i mnogi drugi veoma učeni Grci da je bilo dozvoljeno pokazivati i otkrivati misterije Istine tuđincima, kako piše Latancije u IVknj,. Institucija. Jer kad je Teopomp htjeo da uvrsti u svoje Istorije tajne misterije Jevreja, bješe oslijepljen, a (prema drugima) bješe mučen groznicom četrdeset dana, pa pošto je bio u snu upozoren, odustade od namjere, kako svjedoči Dimitrije Ptolomejski. Teodat, pjesnik tragičar, pominjući Jevreje oslijepi, ali upoznavši grijeh, ozdravi, kako piše Eusebije u raspravi o vremenima.
Djela Grka bjehu isto tako proslavljena od strane bezbrojnih pisaca među kojima bješe Anaksimander Milećanin, Hekatej Milećanin Demokrit, Eudoksije, Dikearh, Efor, Erastoten, Polibije i Posidonije.
Djela Rimljana i čitave Italije opisa Aristid Milećanin, Teotim, Klitonim, Nearh, Teofil, Dorotej, Aristokles i Hrisip.
Tebance proslavi Ktesifon, a Epirce Kritolaj. Pisci Peloponeza bjehu Hriserm, Dositej i Teofil. Tuskulanaca Sozistrat, Arkadije Demorat, Beotije Meril. Sve ove navodi Plutarh u Paralelama. Helarik, Ktesije Knidski, Megasten, Artemidor, Efesije, Kalisten koji bješe slavan u vrijeme Teopompa i mnogi drugi koje navode Strabon, Polibije, Solin i ostali, proslaviše zbivanja Iidije, Persije, Egipta i mnogih drugih zemalja.
I Galija je imala takođe svoga pisca Diafora, Trakija Sokrata, a Libija Hesionaha. Teokal Hunibald s više od trideset svojih knjiga, Vastald, Heligast, Arebald, Ritimer, Vetan, Dorak, Karadak i Rutujko proslaviše naciju Frankona, sada zvanih Francuza.

Dakle, sve ove nacije koje nabrojismo danas su na cijeni u svijetu, jer se one, kako rekosmo, namjeriše na obrazovane ljude koji se mnogo znojiše da bi ih svojim spisima proslavili. Međutim, slovenska nacija bješe u tome jedina slabe sreće. Ona se već od početka dade na neprekidno ratovanje i izvršavanje djela dostojnih vječne uspomene, ne brinući se ni najmanje da ih neko stavi na hartiju. Malo autora pomenuše Slovene, a ukoliko ih pomenuše, to bješe više povodom ratova koje vodiše s raznim narodima nego da bi i najmanje slavili ovu naciju, naciju koja oružjem zadade mnogo muke gotovo svim nacijama svijeta. Napade Persiju, vladaše Azijom i Afrikom, ratovaše s Egipćanima i s Aleksandrom Velikim, podjarmi Grčku, Makedoniju I Ilirik; zauze Moravsku, Šlesku, Ĉešku, Poljsku i obale Baltičkog mora, pređe u Italiju, gdje je dugo vremena vodila borbu s Rimljanima; nekad bješe potučena, nekad se velikim pokoljem osveti Rimljanima, nekad u borbi osta ravnopravna. Na kraju: bacivši pod noge Rimsko Carstvo, zauze mnoge njegove provincije, poruši grad Rim, prisili rimske careve na plaćanje danka, što ne pođe za rukom nijednoj naciji na svijetu. Zavlada Francuskom, učvrsti kraljevstva u Španiji, i od te krvi se rodiše najplemenitije porodice.

Ovo znamo iz rimskih pisaca, a oni nijesu tako širokogrudi u pohvalama varvara (kako ih oni nazivaju) kao u pohvalama svojih.
Stoga sam ja, radi duga koji, imam prema svojoj slovenskoj naciji, rado uložio ovaj napor da izložim. porijeklo i razvitak njenog carstva, skupivši na jedno mjesto ono što je tu i tamo zapisano kod raznih autora, da se s većom lakoćom upozna koliko uvijek bješe znamenita i slavna ova nacija. Od nje u starini proistekoše mnogi i veoma moćni narodi, naime, Sloveni, Vandali, Burgundi, Goti, Ostrogoti,
Vizigoti, Gepidi., Geti, Alani, Verli ili. Eruli, Avari, Skiri, Hiri, Melankleni, Bastarni, Peuci, Dačani, Svedi, Normani, Feni ili Fini, Ukri ili Unkrani, Markomani, Kvadi, Tračani i Iliri. Behu zatim. Venedi ili Heneti ti koji zauzeše obalu Baltičkog mora i bjehu podijeljeni na više ogranaka, tj. Pomeranci, Vilci, Rugi, Varnavi, Obodriti, Polabi, Vagiri, Lingoni, Tolenzi, Redari ili Riaduri, Ĉirčipani, Kizini, Eruli ili Elveldi, Leubusi, Vilini, Stoderani i Brizani i mnogi drugi.
Svi ovi pripadahu jednoj istoj slovenskoj naciji, kako ćemo poslije vidjeti.

Da bi ovo djelo ispalo što savršenije, nijesam žalio nikakva truda: više puta sam išao naokolo po Italiji da pretražim knjižnice i da nađem knjige koje mi trebahu. Najviše sam ih našao u Pezaru, u knjižnici presvijetlog gospodina vojvode od Urbina, koja je, verujem, najbrojnija. i najsnabdjevenija od svih ostalih i koju taj knez održava i čuva s najvećom brigom i pažnjom. On se po svojoj izvrsnoj obaviještenosti u raznim naukama, kao i po vještini u vojničkim stvarima, po mudrosti, pobožnosti i po bezbrojnim drugim vrlinama koje u njemu blistaju, daleko izdiže nad veličinom vlastitog imetka.

Pošto sam konačno sakupio najznačajnije podatke koji su se nalazili rastureni po mnogim, knjigama, htjeo sam ih objelodaniti na ures čitave slovenske nacije, koju molim da blagonaklono izvoli primiti ovaj moj trud kao znak i svjedočanstvo veličine njenih predaka, kao svijetli primjer njihovog junaštva, i na kraju, kao svoju stvar. A ako bi se našao neko koji bi te napore htjeo zlobno i nezahvalno kuditi, njezina dužnost će biti da ih svojom razboritošću brani, čuva i održi na cijeni. Onaj, pak, kome se slučajno učini da ovo djelo nije sasvim potpuno, neka se sjeti da su pametni ljudi piscima koji su prvi put pisali o bilo kakvoj materiji ili predmetu uvijek opraštali i nalazili za njih izvinjenje. Možda će doći neko drugi (jer je lako dodati nađenim podacima) koji će s većim obiljem činjenica i većom rječitošću pisati o ovom predmetu. Do tada, vi, predragi čitaoci, primite, molim vas, spremnim srcem što vam. za sada poklanjamo.


 

PRESVIJETLOM GOSPODINU
MOM PREPOŠTOVANOM GOSPARU
MARINU Gospara Andrije BOBALJEVIĆU

Pošto sam napisao ovu istoriju Slovena po nalogu vašeg gospodstva, i zahvaljujući sredstvima koja ste mi vi obilato stavili na raspolaganje za sve što je bilo potrebno da je privedem kraju, čini mi se da je moja dužnost sada, kada je treba objelodaniti, posvetiti je vama, s jedne strane, zato što je to djelo koje se može nazvati vašim, a s druge strane, da je stavim pod pokroviteljstvo pod kojim će ona uživati ugled, i zbog čistote vaše krvi, i zbog drugih vaših ličnih svojstava i zbog svojstava vaših predaka. Jer ako pažljivo razmotrimo porijeklo i razvitak porodice Bobaljevića, naći ćemo da je ona u vrijeme kad Goti razoriše Epidavar i kad bješe podignut grad Dubrovnik došla s prvim njegovim osnivačima godine gospodnje 260. da mu dade početak, te od tog vremena naovamo uvijek je tu bez prekida bila nosilac prvih položaja, uvijek u obilju materijalnih dobara i brojna u ljudima spremnim da rade za opšte dobro, rođenim i proisteklim iz zakonitog braka, plemenitim i s očeve i s majčine strane, prema prastarim zakonima otadžbine. Ti zakoni, naime, svakog plemića koji bi se oženio drugim, sem plemstvom istoga grada, i sve njegove potomke zauvijek čine nesposobnim za državne službe.
Pošto je, dakle, vaše gospodstvo neprekidnim sljedom više od hiljadu i tri stotine godina proizišlo od takvih predaka, sigurno se može tvrditi da je neiskvareno i rijetko vaše plemstvo i prastara porodica. Mada su neki za nju napisali da vuče porijeklo od Fabijevaca, nekad tako uvaženih i slavnih u Rimu, pustimo to po strani kao stvar koja usljed tolike starine, čini se, nema u sebi mnogo vjerovatnoće, pa kažimo da je ona bez sumnje proizišla iz Epidavra, rimske kolonije u Iliriku, iz grada tada veoma znamenitog i starog, i da je (poput plodne biljke prenesene u povoljnije podneblje) dala mnogo odličnih ljudi koji su na razne načine bili na korist i slavu otadžbine: čas pomažući njoj u ratovima na kopnu i na moru, čas njezinim prijateljima i saveznicima koji su više puta dugovali pobjede, učvršćenje posjeda i kraljevstva srećnom i uspješnom oružju u mudrim i junačkim rukama zapovjednika Bobaljevića, koji su poput novih Fabijevaca ujedno sačuvali posjede otadžbine i suzbili i raspršili snage gordih neprijatelja, na izgled strahovitih i nepobjedivih. Zbog njihove mudrosti i okretnosti, kad ih je otadžbina koristila za poslanstva i državne poslove, njezini pouzdanici bili su uzdizani na kraljevsko dostojanstvo. I  isti kraljevi dugovali su njihovom spremnom i vjernom djelanju život i kraljevstvo. Ljudi ove zaista srećne porodice bili su od koristi Republici djelom i savjetom ne samo kod kuće nego isto tako i izvan nje. A naročito onda kad je, takmičeći se možda u slavi s Brutom i Dionom, oslobodiše od nasilja i vratiše joj dostojanstvo i staru slobodu.
Drugi Bobaljevići idući dalje, kao da je polje ratnih i građanskih djela bilo usko za njihovu vrlinu, postadoše primjerni po vjeri i svjetosti života. Jedan od njih, posvetivši se razmatranju i proučavanju Sv. pisma, preveo nam je sa grčkog na latinski djela sv. Vasilija, jednog od najvećih umova katoličke crkve, drugi, napustivši udobnosti i prednosti vlastitog doma i posvetivši se monaškom životu, mnogo se tim životom koristio, te bio podignut do tolike visine duha da je zadobio (kako se više puta pokazalo) dar proročanstva. Ali predaleko bi me odvelo kad bih htio u ovom tako opsežnom predmetu pomenuti sve što bi se moglo kazati, a možda bi to jednim dijelom bilo i suvišno, jer sam o tome raspravljao u ovoj istoriji na odgovarajućim mjestima. Dodaću radije da vaše gospodstvo nije iznevjerilo vrline svojih predaka. Jer naslijedivši u najljepšem cvijetu mladosti najveća bogatstva koja je ikad posjedovao koji dubrovački plemić, stvar je naročito primjerna kako se u tako golemom blagostanju mladić od šesnajest godina, lijep i ljupkog izgleda, usred raskoši Firence, Napulja i Mletaka, koje su obično neodoljivi podsticaji i pobude da se skrene s pravog puta, u svemu ponašao smjerno, oprezno i umjereno. Tako sećanje na vaša prošla djela i očevidna stvarnost sadašnjih navodi dobronamjerne, a sili zlonamjernog, ako ga uopšte ima, da hvale i časte vašu vrlinu koja se u zrelije doba još više ističe u djelima punim ozbiljnosti, mudrosti, darežljivosti i dobročinstava prema ljubiteljima lijepih umjetnosti. Tome su obilato svjedočanstvo tolike knjige koje su u gore pomenutim gradovima i u Pezaru i u Dubrovniku objelodanjene, posvećene vašem imenu.
Ali ono što prevazilazi sva ostala vaša dela i što zaslužuje, ne umijem da kažem, da li pohvalu ili divljenje, jeste širokogrudo svjedočanstvo ljubavi i odanosti prema otadžbini koje ste pokazali u vašoj teškoj bolesti 1588. godine. Pošto ste nježnošću ljudskog srca i smirenošću muževnog i hrišćanskog duha primili vijest o smrti gospodina Džôna, vašeg brata (bog mu dao raj), čijim ste nasljednikom postali, i kad se proširio glas da se to isto desilo u Firenci s drugim bratom, po imenu gospodinom Mihom, smatrajući da nećete odoljeti težini bolesti (a istog su mišljenja bili i ljekari), vi ste napravili zavještanje i odredili baštinikom vašeg imanja Dubrovačku Republiku. I pored bezbrojnih pobožnih zavještanja, naredili ste da se sagradi jedan kolegijum ocima jezuitima, znajući od kolike bi to koristi bilo za mladi naraštaj i čitav grad. Izjavili ste zatim da želite da se podignu domovi i manastiri za vladike i siromašne djevojke i žene koje žele da prekinu s ne baš časnim životom, doznačujući svima domovima posebne i veoma obilne prihode za ishranu, i preko njihovog redovnog broja. Pobrinuli ste se takođe da se dadu dolični mirazi svake godine mnogima od njih kako bi se mogle udati. Nijeste zaboravili da pružite mogućnost za učenje prava, filozofije, medicine i teologije svake godine mnogim mladim plemićima koji ne bi imali sredstava, kao i mnogima koji bi postigli doktorate da se mogu održati na postignutom stepenu. Htjeli ste zatim s drugom novčanom doznakom da bi se mnogi drugi mogli baviti slikarstvom, kiparstvom i arhitekturom.
Tome ste dodali druga naređenja koja su odgovarala bogoljublju i širokogrudosti vašeg duha. I kasnije, 1594. godine, kad se u Dubrovniku živjelo u neizvesnosti zbog Ĉigaline flote, pokazaste da se u vama nije ohladila ljubav prema otadžbini, štaviše, vi joj velikodušno ponudiste sve svoje imanje i svoj život. To je senat, i vlastela, i grad i čitava država primila s onom ljubavlju i s onom zahvalnošću kako je zasluživao duh toliko spreman i tako gorljiv prema njihovom dobru.
Ja bih dio ovoga strpljivo prećutao, kao što ćutim o mnogim drugim stvarima, da se iz dovoljno opravdanih i neminovnih razloga nijesu tako razglasile. Jer kao što vašoj skromnosti možda neće biti drago da čuje kako se one pominju, tako ih ja nijesam smio prećutati da ne budem žigosan teškim imenom zlobnika, ili bar slabog znalca i mlakog ljubitelja opšteg dobra. Dovoljno je, dakle, očito da ovo djelo, iz svih navedenih razloga i mnogo drugih preko kojih namjerno prelazim, nije smjelo naći pokroviteljstvo drugdje već pod sjenom vašeg gospodstva, kojem, kako se nadam, mora biti drago zbog njegovog sadržaja i zbog toga što je nastalo iz onog ugleda koji ćete vi uvijek uživati kod mene. Stoga se nadam da ćete s vašom poznatom dobrotom naći izvinjenje za bezbrojne  njegove nesavršenosti, i u stilu i u načinu obrade. Jednu stvar ipak znam da mogu sa sigurnošću i smjelošću tvrditi, a to je da u pogledu izlaganja istine znam da sam bio tačan i pažljiv koliko god mi je više bilo moguće. Neka, dakle, vaše gospodstvo primi iskrenost moje ljubavi onako kako vas živo od sveg srca molim. Na kraju, upravljam molbe njegovom božanskom veličanstvu da vam iz dana u dan dade sve više sreće, a meni milost da vam mogu pokazati još sjajnije izraze poštovanja koje gajim prema vama.
I ljubim vam ruke.

Iz Pezara, prvog marta 1601.
Vašeg presvijetlog gospodstva
najodaniji i najzahvalniji sluga
Don Mavro Orbin


 

KOMENTARI I IZVORI MAVRA ORBINA

KOMENTARI

 

Komentare dao Sima Ćirković

Pisati komentare uz takvo delo kao što je Kraljevstvo Slovena Mavra Orbina vrlo je nezahvalan posao. Obimni i sadržajem bogati tekst nameće čitaocima mnogobrojna i raznolika pitanja. Pažljivi čitaoci će odgovore na ta pitanja potražiti u komentaru i cijeniće ga po tome koliko je zadovoljio njihove potrebe i pogodio njihova interesovanja. Sastavljač komentara, međutim, teško može unaprijed pogoditi koja ćemjesta iz Orbinovog spisa pobuditi radoznalost, a sasvim sigurno neće moći da pruži sva obavještenja koja će zainteresovani čitaoci zatražiti. Zbog toga se sastavljaču činilo da treba da izabere određene vrste objašnjenja, koja će davati dosljedno kroz čitav Orbinov tekst, razume se, u okviru granica koje postavljaju raspoloživi prostor i autorova obaviještenost.
Ĉitaoci koji nijesu istoričari po struci naići će u Orbinovom djelu na lična imena, geografske termine, pa i na kazivanja o zbivanjima za koja se ne može pretpostaviti da su poznata, čak i kad se raspolaže dovoljno širokom opštom kulturom. Uz takva mjesta Orbinovog spisa daju se kratka obavještenja koja imaju za cilj da olakšaju čitanje i razumijevanje Kraljevstva Slovena. Na mnogim mjestima Orbinovog djela moglo bi se zastati i ukazati da se danas o predmetu o kome tekst priča zna mnogo više i da je slika o zbivanjima drugojačija. Takva mjesta ipak nijesu bila povod da se izlažu rezultati čitavog jednog stoleća detaljnih istorijskih istraživanja. Komentar jednog istorijskog djela s početka XVII vijeka zaista ne može da ispunjava zadatke jednog modernog naučnog priručnika. Kazivanja Orbinova su ''ispravljena'' samo u slučajevima gdje je red događaja ispremetan, gdje su ličnosti pomiješane ili gdje je došlo do druge kakve zbrke koja bi mogla dovesti čitaoca u nedoumicu. Sastavljač je, na primjer, smatrao za svoju dužnost da pokuša da objasni kakav nesporazum leži iza Orbinove tvrdnje da je Nemanja ostavio dva sina: Tihomila i Simeona, ali nije smatrao da je potrebno da saošptava šta se sve danas zna o Nemanjinoj porodici.
Sastavljač komentara se mnogo trudio oko jedne druge vrste objašnjenja koja imaju za cilj da, koliko god je mogućno, osvijetle Orbinov rad sa izvorima. Dobro je poznato da je Orbin prilikom pisanja svoga djela upotrijebio veliki broj izvora. Naveo ih je u prostranom spisku koji će čitalac naći reprodukovan na str 382—384 i komentarisan na str. 384—420 ove knjige. Orbin je, međutim, rjeđe, u nekim djelovima spisa samo izuzetno, navodio na koga se oslanja u svome kazivanju.
Za onaj dio čitalaca koji će Kraljevstvo Slovena čitati očima stručnjaka i kojima su Orbinovi podaci potrebni za studijske i slične svrhe, veoma je važno znati odakle potiču Orbinove vijesti. Utoliko više što nam neki od Orbinovih izvora nijesu sačuvani pa Kraljevstvo Slovena ima mjestimično vrijednost primarnog izvora. Koliko se smijemo osloniti na Orbinova pričanja na osnovu danas izgubljenih izvora, procijenićemo tek onda kad upoznamo Orbinov način postupanja sa izvorima. Traganje za Orbinovim izvorima nametalo je različite zadatke, sasvim nejednake po težini i po sigurnosti rezultata. Ponegdje je sam Orbin pomenuo izvor iz koga crpi podatke, ponegdje ga nije pomenuo ali su istraživači već odavno razabrali na koga se oslanja, dok je ponegdje, naročito kad se Orbin služi istovremeno većim brojem izvora, trebalo razmrsiti niti i otkriti kuda koja vodi. Ponegdje se ne može otkriti ni ime ni naslov spisa koji Orbin prepričava, ali se mogu naslutiti njegove odlike, itd. Problemi Orbinovih izvora se, naravno, ne mogu riješiti jednim komentarom, ali će koristan prilog biti već i stvaranje koliko-toliko čvrste i ravne podloge na kojoj se može dalje raditi i graditi. Rad na rješavanju zadataka ove vrste u značajnoj mjeri su olakšavali raniji radovi od kojih treba posebno spomenuti N. Radojčića, Srpska istorija Mavra Orbinija, Beograd 1951, a otežavala ga je okolnost što se u našim bibliotekama nalazi samo mali broj knjiga XVI vijeka koje je Orbin čitao i koristio.

 

GRBOVI RAŠKOG KRALJA I CARA STEFANA NEMANJE


 

GENEALOŠKO STABLO KUĆE NEMANJIĆA

 

 

Nastavak već pomenute istorije kraljeva  DALMACIJE
koja sadrži na prvom mjestu porijeklo, razvitak i kraj kraljeva iz kuće Nemanjića koji vladahu u Raškoj i Srbiji.
Na drugom mjestu pripovijeda život  četiri raška velikaša koji poslije smrti Uroša, poslednjeg kralja iz  kuće Nemanjića, nasilnički zauzeše kraljevstvo Raške.
I na kraju govori o BOSNI, HUMU, HRVATSKOJ i BUGARSKOJ.

Od don MAVRA ORBINA

 

Videći knez Radoslav da Desa postaje iz dana u dan sve moćniji i da nastoji na svaki način da  zagospodari i zauzme njegovu državu, posla u Dubrovnik poklisara Davida Renesija, tada zapovjednika Budve, s molbom da mu dubrovačka gospoda omoguće nabavku oružja iz Italije. Kotoranima pak uputi Mihajla Renesija, čovjeka vješta u ratnim stvarima, da ih ohrabri da ustraju u staroj vjernosti koju su uijvek pokazivali prema njegovim precima i da ih upozori da se dobro čuvaju praznih obećanja Dese i njegovih sljedbenika. Kad se David vraćao iz Dubrovnika, napadoše ga Desine pristalice kod Risna, gdje časno pade, osvetivši prethodno sebe veoma dostojno.

KOMENTAR
Početak glave o Nemanjićima neposredno se nastavlja na kraj pričanja Ljetopisa Popa Dukljanina (Barskog rodoslova), koji je Orbin preveo na italijanski i štampao u okviru svoga djela na sgr. 205—239. U ovom izdanju nije preštampan prevod Ljetopisa. Zainteresovani čitalac će naći srpskohrvatski prevod u knjizi: Ljetopis Popa Dukljanina, priredio V. Mošin, Zagreb 1950. Radoslav, koji se spominje već u prvom redu teksta, naslijedio je, po Letopisu Popa Dukljanina, svoga oca kralja Gradihnu. Bio je od cara Manojla I Komnina potvrđen kao vladalac dukljanske kraljevine. Protiv Radoslava su, međutim, ustali njegovi neprijatelji i doveli Desu, sina Uroša I iz raške dinastije. Desa je uspio da osvoji Zetu i Travuniju (Trebinjski kraj sa Konavlima), dok je Radoslav uspio da zadrži primorsku oblast od Kotora do Skadra. Pričanjem o ratu između njih dvojice prekida se Ljetopis Popa Dukljanina. Orbin je morao da napravi jedan most od toga mjesta do Nemanjine vladavine, o kojoj je, opet, imao više podataka. Orbin je Desu učinio ocem Nemanjinim i na taj način spojio istoriju Nemanjića i dukljanskih kraljeva. Zbog toga istorija Nemanjića otpočinje izlaganjem o Desi. Epizoda o dva brata Renesija potiče iz neke lokalne ili porodične tradicije. Za Davida Renesija governatore di Budua zna i Lukarević, Copioso ristretto degli annali di Ragusa, Ragusa 1790, 236, koji ga takođe vezuje za borbe između Radoslava i Dese (Dessan).
-------

Uzoholivši se stoga, Desa vladaše u Humu, sve do Kotora, i u Gornjoj Zeti nazivajući se banom, vojvodom. I za cijelog svog života bješe gospodar u rečenim zemljama, te mu ih knez Radoslav sa svojom braćom nikada nije mogao oduzeti.

KOMENTAR
Orbin pripisuje Desi, u stvari, veću teritoriju nego što je ovaj imao po Popu Dukljaninu. ''Hum sve do Kotora'' je više nego Travunija. Uz to, on anahronistiĉki upotrebljava naziv Gornja Zeta, koji se javlja tek od kraja XIV vijeka. Tobožnja titula bana je preuzeta iz Dukljaninove slike državnog uređenja, kasnije Orbin naziva Desu ''duca''- u našem prevodu – vojvoda.
-------

Pomenuti vojvoda Desa volio je rimokatoličku vjeru i bio bi je bez daljnjega prihvatio da se nije pribojavao da će ga njegovi slovenski velikaši lišiti vlasti. Stoga je on bio prvi koji je godine gospodnje 1151. darovao ostrvo Mljet (koje pripadaše Humu) trojici monaha, Marinu, Šimunu i Ivanu. Njima ustupi rečeno ostrvo sa svim njegovim zemljištem, prihodima i ljudima, kako se vidi iz jedne isprave koja se prije dugo vremena čuvala u crkvi Sv. Mihajla, gdje od početka stanovahu monasi na rečenom ostrvu, a kasnije, tokom vremena, uz pomoć gospodara Huma i Raške, te s prilozima Dubrovčana, bi sagrađena na jezeru toga ostrva crkva Sv. Marije i manastir za boravak monaha, pa tu i danas postoji. Stoga bog nagradi Desu i njegovo koljeno, te su njegovi potomci u sedam generacija stalno bili gospodari i kraljevi Raške, sve do cara Uroša koji, pripadajući osmoj generaciji, izgubi carstvo i umrije bez djece.

KOMENTAR
Podatke o darovanju Mljeta Orbin je uzeo iz poznatog falsifikata tobožnje Desine povelje iz 1151. god. o kome se dosta diskutovalo u našoj nauci. I ona je bila među mljetskim ispravama za koje je dubrovačka vlada svjedočila 1387. god. da su ''kopija autentičnih kopija'' (copia copiarum autenticarum). Ime jednog monaha Guielmus Orbin je pretvorio u Gioanni). Na ovom mjestu on Desino darovanje ne vezuje za opatiju svete Marije, kao na str. 201 (originala), već saopštava da je monaštvo na Mljetu počelo u manastiru Svetog Mihajla, a da je manastir Svete Marije na jezeru osnovan tek kasnije. Nedavno je ukazano da bula pape Aleksandra III iz 1177. god. među crkvama i manastirima pulsanskog reda svete Marije pominje samo ecclesiam Sancti Michaelis in Meleta. Up. M. Dinić, Povelje kneza Dese o Mljetu, Prilozi KJIF 28(1962) 5-16. Pored ''Desine povelje'' Orbin je imao u rukama i neke druge isprave o najstarijoj istoriji manastira kome je bio opat.
-------

Vojvoda Desa je imao tri sina, Miroslava, Nemanju i Konstantina, i oni bjehu pametni ljudi i dobri ratnici. Kad je on umro, pokopan je u Trebinju, u crkvi Sv. Petra u Polju. Poslije njegove smrti nastaviše vladati u pomenutim oblastima njegovi sinovi. I pošto su bili (kako je rečeno) veoma odvažni i hrabri, počeli su težiti za kraljevstvom Raške i Donje Zete. Okupivši, dakle, jaku vojsku uz pomoć bosanskog bana koji bješe tast Nemanjin, pođoše u Zetu protiv kneza Radoslava, sina kralja Draginje, koji je sa svojim bratom Ivanišem držao pomenutu oblast. Vidjevši tada Radoslav da se ne može mjeriti s jednom takvom vojskom, ukrca se na lađu, te iz Ulcinja dođe u Dubrovnik.

KOMENTAR
Podatak o sedam generacija Nemanjinih potomaka Orbin je morao preuzeti iz nekog nama nepoznatog izvora, inače njegovo pobrkano rodoslovlje daje osam generacija. Već podatak o Nemanjinoj braći otkriva da je Orbin bio prilično bespomoćan kad je pokušavao da rekonstruiše Nemanjine rodbinske veze. On ne zna za dva Nemanjina brata, Tihomira i Stracimira, ali zato ima Konstantina, koji inače nije poznat. Uostalom, ni srpski rodoslovi ne daju tačne podatke o Nemanjinom ocu i braći. Up. Lj. Stojanović, Stari srpski rodoslovi i ljetopisi, Beograd-Sr. Karlovci 1927, 14-17, 46, 53, 57. Tek moderna nauka je upoznala Nemanjinu braću, dok o Nemanjinom ocu ni danas nema saglasnosti među istraživačima.

KOMENTAR
Crkva Svetog Petra u Polju
, u originalu: S. Pietro del Campo, spominje se u Ljetopisu Popa Dukljanina (Barskom rodoslovu) kao manastir u kome je sahranjen ''kralj Radoslav'', tobožnji prethodnik Bodinov. Ostaci crkve se nalaze kod sela Ĉičeva.

KOMENTAR
Desini
sinovi, po Orbinu, nijesu prvobitno vladali u Raškoj, već su morali da je osvoje, a prije toga bi osvojili  Zetu. Iz savremenih izvora znamo, međutim, da je Nemanja osvojio kraljevstvo Dalmacije i Duklje između 1183. i 1186. godine, pošto je već skoro dvije decenije vladao Raškom. Poslednji dukljanski vladar nije bio Radoslav, nego knez Mihailo (knesius Michahel). On se zaista sklonio u Dubrovnik, jer iz jedne isprave iz 1189. god. vidimo da je njegova žena Desislava predala dubrovačkoj opštini dvije lađe. Do Orbina je, očigledno, doprla neka tradicija o teškoćama Dubrovnika zbog pružanja utočišta dukljanskom vladaru, pa je on tu tradiciju spojio s ličnostima koje je prihvatio iz Ljetopisa Popa Dukljanina: Radoslavom i njegovim bratom Ivanišem. (Već u svome prevodu Ljetopisa Orbin daje za Ioannes ovaj oblik: Ivanisc.)
-------

I tako Miroslav, Nemanja i Konstantin zauzeše Zetu sa svim gradovima sem Kotora, koji osta pod knezom Radoslavom. Dok je Radoslav boravio u Dubrovniku, Miroslav i druga njegova braća tražili su od Dubrovčana da im predaju njega i njegova brata Ivaniša. No Dubrovčani, izvinjavajući se kako su najbolje umjeli, da ne bi povrijedili neutralnost svoje republike, nikad nijesu pristali na njihov zahtjev. Stoga oni poslaše druge poklisare da zaprijete Dubrovčanima. A ovi im odgovoriše da žele živjeti u prijateljstvu sa svima, ali bez štete po čast i slobodu svoje republike, za čije održanje bjehu spremni izgubiti i sam život, a kamoli drugo.
Kad su to čula pomenuta braća, sakupivši znatan broj vojnika, sledeće godine spustiše se u Konavle s namjerom da plijene. Pošto su Dubrovčani mnogo prije bili o tome obaviješteni, i sami su pripremili dobru vojsku dopremivši dosta ljudstva iz Drača i Kotora — ovi gradovi stajahu tada uz
kneza Radoslava, naročito grad Kotor. Ovaj grad im posla pod vođstvom Đurđa Bisantija i Marina Draga dvije stotine pristaša koji bjehu dovezeni u Cavtat dubrovačkim galijama. Ostali dio vojske Dubrovčani bjehu uputili u Konavle kopnom pod vođstvom Nikole Bobaljevića. Tamo se bilo utaborilo i tri hiljade Miroslavljevih vojnika, očekujući ostalu vojsku kako bi stali potom da opsjedaju Dubrovnik, mada su se pravili kao da su došli samo da spriječe Dubrovčane da ne uđu u Miroslavljevu zemlju. Stoga senat izda naređenje Bobaljeviću da nastoji da što prije stupi u borbu s Radivojem Oporčićem, zapovjednikom pomenute Miroslavljeve vojske. A pošto su se Dubrovčani pravili kao da bježe iz Konavala, ovaj iziđe iz rovova i krene sa svojim ljudima u potjeru za njima. No Dubrovčani, stigavši do jednog veoma povoljnog položaja, baciše se na neprijatelje i prisiliše ih da okrenu leđa i da se vrate svojim kućama. Usljed toga gore pomenuti Desini sinovi neko vrijeme prestadoše da uznemiravaju Dubrovčane, premda su ih ipak uvijek žestoko mrzjeli. I po naređenju cara ne bješe im data nijedna oblast.

KOMENTAR
Priča o ratovanju Dubrovčana i Kotorana protiv kneza Miroslava, brata Nemanjinog, odaje kasno porijeklo, vjerovatno iz porodične tradicije Bobaljevića ili kotorske vlastele Bizanti ili Drago, čiji se tobožnji preci ovdje spominju. Konavli bi kao u XV v. bili pod vlašću Dubrovnika zajedno sa Cavtatom; zatim spominje se  ''senat'' tj. dubrovačko Vijeće umoljenih, nastalo tek oko sredine XIII vijeka, čak se i ratuje iz rovova (trincee). Uostalom, i porodice su navedene anahronistički. Najstariji poznati Bobaljević
Bocinus Bubalii, javlja se istina već 1237 - 1242. god., ali se rodoslovlje porodice može pratiti tek od kraja XIII vijeka. Pomenute  kotorske porodice su poznate tek u XIV vijeku. Rodovska imena kod gradskog patricijata ustaljuju se i učvršćuju tek u XIV vijeku. Up. I. Manken, Dubrovački patricijat u XIV vijeku, Beograd 1960, 9 - 16, 117. Već zbog toga treba biti oprezan prema pričama o podvizima istaknutih Dubrovčana XII i XIII vijeka. Izgleda da je baš u porodici Bobaljevića, Orbinovih zaštitnika, tradicija bila vrlo jaka i protezana je u daleku prošlost. Pored Nikole Bobaljevića, spomenutog u ovom pasusu, u ovo doba isticao se i Vita Bobaljević, za koga se Luccari, Copioso ristretto 42, poziva na Michele Salonitano (vidi o njemu str. 409) i na Orbina; i Miho Bobaljević, koji je ratovao protiv Borića i potukao brodove kneza Miroslava (v. komentar uz str. 18 i 137). Poslednja rečenica u ovom pasusu stoji sasvim za sebe, uzeta po svoj prilici iz vizantijskog izvora.
-------

U to vreme gore rečeni Nemanja i braća, osvojivši Zetu, sakupiše vojsku i krenuše protiv Raške. Stoga Vladimir, drugi brat Radoslavljev, koji je bio u Raškoj, odupre se s Rašanima Nemanji i njegovoj braći, i kad dođe do bitke kod Prištine, Vladimir bi poražen. Kad je on pobjegao u Bugarsku, Nemanja s braćom zauze Rašku. I od tog vremena, zbog pobjede koju odnesoše kod Prištine, htjedoše da to mjesto bude kraljevska stolica i da se tu krunišu kraljevi Raške. Tada Nemanja uze titulu velikog župana i držaše Rašku sa Gornjom i Donjom Zetom. Miroslav i Konstantin vratiše se na upravu Huma, živjeći u međusobnoj ljubavi i pokoravajući se svom bratu Nemanji.

KOMENTAR
Dosljedan svojoj konstrukciji, Orbin pušta da Nemanja poslije Zete osvoji Rašku, gdje se u međuvremenu odnekud učvrstio Vladimir, po Ljetopisu Popa Dukljanina Radoslavljev brat i treći sin kralja Gradihne. Priča o bici kod Prištine i Prištini kao tobožnjoj preijstonici potiče iz nekog vrlo kasnog izvora. Orbinu ovdje nije zasmetao grub anahronizam: braća su odredila mjesto gdje će se krunisati kraljevi, a poslije toga je Nemanja uzeo titulu velikog župana.
-------

Nemanja se u mjesecu avgustu 1177. godine spusti s vojskom u Župu, pa tu pohara i posiječe stabla i vinograde. To učini iz mržnje koju je osjećao prema Dubrovčanima, mada je izjavljivao da to čini  povodom nekih sporova između dubrovačkog nadbiskupa Mlečanina Tribunija i njegovog sufragana kotorskog biskupa, kojeg rečeni nadbiskup bješe isključio iz crkve zbog neposlušnosti. Vidjevši  tvrdoglavost toga svog sufragana, dubrovački nadbiskup se požali na njega papi Aleksandru trećem ovog imena, koji je tada bio u Beneventu, a kotorski biskup obrati se Nemanji. A on tada zarati s Dubrovčanima i oduze dubrovačkom nadbiskupu sve njegove sufragane koji su se nalazili u Nemanjinom kraljevstvu, naime, biskupe Budve, Kotora, Ulcinja, Svaĉa, Skadra, Drivasta, Medona, Sorbije, Bosne, Trebinja i Zahumlja. Svi su ovi ranije bili pod dukljanskim nadbiskupom Ivanom. Kad su Bugari razorili Duklju, a Ivan preuzeo upravu dubrovačke crkve, ovoj crkvi su bile podređene i sve te crkve, kako se vidi iz jednog ukaza pape Aleksandra drugog ovog imena, upućenog Vitalu, drugom nadbiskupu dubrovačkom, 1067. godine, i kasnije, 1141. godine, potvrđenog dubrovačkom nadbiskupu Andriji Lukeze. U to vrijeme bio je biskup u Budvi Silvestar, u Kotoru Nićifor, u Ulcinju Ivan, u Svaču Bazilije, u Skadru Đurađ, u Draču Grgur, u Drivastu Petar, u Sorbiji Ćiril, u Bosni Vladislav, u Trebinju Konstantin i u Zahumlju Šimun.
Njih, kako je rečeno,
Nemanja oslobodi potčinjenosti dubrovačkom nadbiskupu.

KOMENTAR
Orbinovo izlaganje u ovom pasusu kombinovano je iz podataka starijih dubrovačkih anala o Nemanjinom napadu na Dubrovnik na molbu kotorskog biskupa i podataka o istoriji dubrovačke crkve. U Analima Nikole Ranjine, Annales Ragusini anonymi item Nicolai de Ragnina, ed. S. Nodilo, Zagrabiae 1883, 218, pričaju se isti detalji samo pod godinom 1172 (ali je to vjerovatno pogreška rukopisa). Ovaj izvor Orbin napušta kad govori o sufraganima i pravima dubrovačkih nadbiskupa. Spisak sufragana najbliži je onome koji nalazimo u Ljetopisu Popa Dukljanina, ali nije identičan sa njim. U Ljetopisu na mjestu Meduna stoji Pilot, a na početku Bar, koji Orbin na ovom mjestu ne navodi. Iz Orbinove stilizacije bi izlazilo da je spisak sastavljen na osnovu papskih bula dubrovačkim nadbiskupima iz 1067. i 1141. godine, ali se vidi da se i od njih još više razlikuje.
Ovo mjesto Orbinovog izlaganja zavisno je od Anala Nikole Ranjine (Annales Ragusini anonymi item Nicolai de Ragnina, ed. S. Nodilo, Zagrabiae 1883, 214), gdje prvi put nalazimo tradiciju o
dukljanskom nadbiskupu Ivanu, koji se tobože preselio iz Duklje u Dubrovnik. Spisak biskupa iz 1141. godine ne slaže se s popisom biskupija iz Ljetopisa Popa Dukljanina i papskih bula. Kod Ranjine nalazimo samo ime kotorskog biskupa Nićifora dok su ostali biskupi navedeni samo po imenu sjedišta. Njihov spisak se opet ne slaže s nizom imena i biskupskih sjedišta kod Orbina. Inače se bula pape Aleksandra II (10611073) dubrovačkom nadbiskupu Vitalu II ne susrijeće u spisku bula koje su Dubrovčani podnosili za vrijeme parnice pred papom 1251. godine. Up. Acta et diplomata res Albaniae medie aetatis illustrantia I, Vindobonae 1913, 62 No 208, i S. Stanojević, Borba za samostalnost katoličke crkve u nemanjićkoj državi, Beograd 1912, 37-38, 46-72, 165.
-------

Sedam godina posle toga Dubrovčani, pod zapovjedništvom Miha Bobaljevića, koji je ranije bio porazio u Trebinju bosanskog bana Borića, pobjediše u pomorskoj bici Nemanjina brata Miroslava u luci Poljica u Albaniji, koju danas zovu lukom Dubrovčana. Tom prilikom spališe nekoliko brodova i zarobiše tri galije, dva galiona i sedam saecija. Sljedeće, pak, godine Miroslav dođe s vojskom od 30 hiljada konjanika i opsjede grad Dubrovnik, te ga poče tući nekim spravama. Opsadu je držao punih osam dana, a onda je, budući da nije mogao ništa učiniti, spalio pomenute sprave i vratio se kući.
Malo poslije toga
Konstantin krene s vojskom protiv ostrva Korčule, koje je pripadalo Humu, njegovoj oblasti, ali mu se nije pokoravalo. Pošto je prebacio lađama svoje čete iz Konoševice na ostrvo, pljačkao je i harao po njemu. Korčulani se tada udružiše i oteše mu lađe, tako da on ostade na ostrvu kao zarobljenik. Pošto se više nije mogao vratiti na kopno, na kraju zaključiše mir i ugovoriše da Korčulani puste kući Konstantina i sve njegove ljude, a da on s Miroslavom i Nemanjom oslobodi ostrvo podređenosti gospodarima Huma. I od tog vremena nadalje Korčulani bjehu slobodni, tek ih nijedan gospodar više nije uznemiravao. Malo zatim umre Konstantin ne ostavljajući iza sebe nijednog sina. Poslije kratkog vremena preminu i njegov brat Miroslav, koji ostavi jednog sina od deset godina, po imenu Andrija.

KOMENTAR
I ovo pričanje se oslanja na Ranjinine anale (ed. S. Nodilo 218-219), koji Nemanjin napad stavljaju u 1184. god., što se lijepo slaže s Orbinovim ''sedam godina poslije toga'', tj. poslije napada iz 1177. Već od Ranjine počinje zabluda da je pomorska bitka između Nemanje i Dubrovčana bila u Albaniji. Zbrka je nastala usljed miješanja toponima Poljica kod Zagona (spominje se u vezi s ovim događajima u kasnijim Gundulićevim analima) i mjesta Pali (Cavo Pali) na albanskoj obali, koje je tobože dobilo ime Porto Raguseo. Postojala je luka Porto Raguseo, ali mnogo južnije od rta Pali. Saecije su vrsta brodova.

KOMENTAR
I o napadu Nemanjinog brata na Korčulu i njegovom zarobljavanju sačuvana je bila u Dubrovniku tradicija. Nema je u Ranjininim analima, koje je Orbin u prethodnom pasusu skoro doslovno prepisao, ali je zato susrijećemo kod mlađeg Gundulića (Chronica Ragusina Junii Resti item Joannis Gondolae, ed. S. Nodilo, Zagreb 1893, 60) koji zna i za ime Stracimira brata Nemanjinog.
-------

Kad su, dakle, umrla ova dva brata, podiže se humska vlastela i izabra za svog gospodara kneza Petra, rodom iz Huma, čovjeka hrabrog i mudrog. Kad je on došao na vlast, otpusti Miroslavljevu ženu i pomenutog njegovog sina. Oni pođoše Andrijinom stricu Nemanji. A kako je tada Nemanja bio zauzet ratovima koje je vodio na granicama Raške i Bugarske s gore rečenim Vladimirom i s Grcima u vezi s knezom Radoslavom i njegovim bratom Ivanišem, nije se mogao baviti stvarima Huma. To tim prije što je car Isak Anđeo uzeo pod posebnu zaštitu kneza Radoslava i njegovu braću. Stoga je 1190. godine zametnuo bitku s Nemanjom, kako piše Nikita Honijat, na rijeci Čabru, danas zvanoj Morava. Ovi Nemanjini ratovi bili su razlog što je knez Petar za čitavog Nemanjinog života zadržao u mirnom posjedu Humsku oblast i što nije za nju polagao računa nijednom gospodaru, već je vladao od rijeke Cetine do Kotorskog zaliva. Često je bio u ratu i vodio borbu s bosanskim banovima i hrvatskim velikašima. U tim ratovima imao je lijepog uspjeha, jer je bio veoma pametan čovjek i iskusan u ratnim stvarima.

KOMENTAR
Neprirodni prekid izlaganja i skretanje na zbivanja u Humu treba svakako pripisati činjenici da je Orbin imao podatke o knezu Petru (o njemu govori još dva puta: kad priča o Nemanjinom sinu i na početku glave o Humu) i da je osjetio potrebu da ih poveže s Nemanjinom istorijom kako je on shvatao. Tako su se u ovom pasusu stekle vijesti iz Nikite Honijata, kojega je Orbin mogao čitati u latinskom i italijanskom prevodu (v. opširnije u komentaru izvora str. 409), o bici na Moravi, vijesti nepoznatog izvora o Humu i Orbinova konstrukcija o tobožnjoj borbi Nemanje sa sinovima kralja Gradihne. ''Ĉabar'' (Ciabro) kao tobožnje staro ime Morave Orbin nije našao kod Honijata, kako bi po stilizaciji moglo izgledati, već kod latinskih pisaca  XVI vijeka. Kako me je upozorio prof. M. Dinić, identifikacija Ciabrum= Morava nalazi se kod dubrovačkog pisca Ludovika Crijevića Tuberona, kod Feliksa Petančića i Vrančića. O knezu Petru v. niže komentar uz str. 21.
-------

Pošto je, dakle, župan Nemanja (kako je rečeno) postao veliki vladar blagodareći osvajanju Raške i drugih zemalja, sve do granica Dunava, Save i Bosne, i pošto je uvijek odnosio pobjedu nad neprijateljima, svako ga je uvažavao i smatrao veoma iskusnim ratnikom. Stoga, koliko zbog ovoga toliko i što je uz to bio mudar čovjek i veoma darežljiv, svi su ga poštovali i voljeli.

KOMENTAR

Dosta stereotipna Orbinova ocjena vladaoca, koja se s malim razlikama ponavlja i kod drugih ličnosti. Ovo mjesto inače otkriva da se u Orbinovim predstavama Nemanjina država prostirala do Save i Dunava.

-----

Zato što mi u ovom dijelu češće valja pominjati Nemanju, biće dobro da najprije izložim njegovo porijeklo i rodoslovlje, da se vidi kako bog mnogo puta, iz njemu poznatih razloga, uzdiže ljude niskog roda do najviših položaja i časti. Treba znati, dakle, da jednom življaše u Humskoj oblasti, u predjelu Luke, neki pop grčkog obreda, narečeni Stefan, koji se oženi po običaju tamošnjih popova jednom ženom iz toga kraja s kojom je imao, između ostalih, sina po imenu Ljubimir. Kad je Ljubimir tokom vremena, usljed svoje mudrosti i junaštva, izišao na glas kao dobar ratnik, njega je gospodar Huma imenovao županom jednog predjela, zvanog Trnovo, koji se danas po njegovom imenu naziva Ljubomir. Pošto je dobro upravljao tim krajem, on uskoro umre ostavivši iza sebe jednog sina po imenu Uroš. Kako je on nastavio očevim stopama, i u rukovanju oružjem i razboritim postupkom u svim poduhvatima, kralj Đurađ ga potvrdi na upravi i vlasti u rečenoj oblasti. Kad je kasnije Uroš bio zarobljen u jednom okršaju koji je kralj Đurađ imao s kraljem Draginjom, bio je odveden u Rašku, gdje je ostao sve dok kralj Đurađ nije ponovo (kako je rečeno) zauzeo Rašku. Od Uroša se rodi Desa o kojem je ranije bilo riječi, a od Dese gore pomenuti Miroslav, Konstantin i Nemanja, po kojem kuća Nemanjića dobi ime.

KOMENTAR
Orbin
dosta nevješto završava odjeljak o Nemanji njegovim rodoslovljem, neosporno nezavisnim od srpskih rodoslova. Ipak između Orbinovog rodoslovlja, u kome se osjeća napor da se dovede u sklad s Ljetopisom Popa Dukljanina, i priče o Nemanjinom porijeklu u srpskom rodoslovu ima nekih dodirnih tačaka. Kod Orbina genealogija počinje popom Stefanom, u rodoslovima je jedan predak pop Tehomilj, kod Orbina je taj Stefan bio u župi Luki, u srpskom rodoslovu Tehomilj i brat Čudomilj podigli su crkvu Sv. Stefana u susednim Drijevima, zatim se i kod Orbina javlja Tihomil, ali kao sin Nemanjin. Orbin je, svakako, u nekom svom izvoru našao ranije zabilježenu tradiciju o Nemanjinom porijeklu sačuvanu, vjerovatno, u današnjoj Hercegovini, kako pokazuje etiološka legenda o nastanku župe Ljubomir. I srpski rodoslov je nastao u zapadnim krajevima, kao što je utvrdio Đ. Sp. Radojičić, ''Doba postanka i razvoja starih srpskih rodoslova'', Istoriski glasnik 2 (1948) 26-27. Ono što je rečeno o Urošu i Desi oslanja se neposredno na Ljetopis Popa Dukljanina.
----


U vrijeme ovog
Nemanje, naime, u godinama spasa 1189, car Fridrih prvi ovog imena, idući s vojskom protiv azijskih Turaka i prolazeći kroz Rašku, stigao je u Niš. Tu mu je bio izišao u susret Nemanja s velikom svojom svitom noseći caru mnogo kraljevskih darova. Car ga je ljubazno primio, pa pošto su vodili pregovore o raznim stvarima, i on je njega kraljevski darovao i potvrdio u državi Srbiji. Ovo pominju opat Arnold u hronici Slovena, monah Gotfrid u hronikama Austrije i Padovanac Tagenon kad govori o ovom Fridrihovom pohodu.

KOMENTAR
Jedno od ređih mjesta gdje Orbin izričito navodi svoje izvore. Podatke o prolasku cara Fridriha Barbarose kroz Srbiju crpio bi iz tri izvora: Arnolda Libečkog, Tagenona Pasavskog i monaha Gotfrida. (O njima up. komentar uz spisak izvora.) Upoznavši Orbinov način postupanja sa izvorima, možemo s mnogo pouzdanja tvrditi da on nije našao vijesti u tri razna izvora, već je u jednom našao druga dva citirana.
-----


Kad je Nemanja umro, ostavio je dva sina, Tihomila i Simeona. Tihomil nije ostao na vlasti duže od godine dana, jer je umro. Naslijedio ga je brat mu Simeon. Simeon je vladao 1200. godine i proširio vlast nad Srbijom, Dalmacijom, Dukljom, Travunjom i Zahumljem, a bio je prvi koji se nazvao kraljem Raške. On je često ratovao s Grčkim Carstvom. Imao je tri sina: Stefana, Vuksana i Raska. Rasko je u kaluđerstvu nazvan Sava, a Srbi ga smatraju svecem. Njegove kosti nedavno su javno spaljene po naređenju zlikovca Sinan-paše.

KOMENTAR
Tobožnji Nemanjini sinovi Tihomil i Simeon su plod krupne zabune Orbinove. Nemanjin brat Tihomil postao je sin usljed pogreške u latinskom prevodu istorije Nikite Honijata, kako je to pokazao N. Radojčić, ''Srpska istorija Mavra Orbinija'', Beograd 1951, 27. Simeon je svakako nastao od monaškog imena Nemanjinog.
KOMENTAR
Ono što Orbin ovdje govori o Simeonu odnosi se u stvari na Stefana Nemanjića (osim podatka o tri sina u kojima je lako prepoznati Stefana, Vukana i Rastka). Spisak zemalja kojima je ''Simeon'' vladao kao da je izvađen iz kraljevske titule prvih Nemanjića. Te zemlje istim redom susrijećemo u Stefanovim poveljama za Žiču i za manastir na Mljetu, ali isto tako i u odjeljku o Stefanu Prvovjenčanom u srpskim ljetopisima. Podatak o spaljivanju moštiju svetog Save pokazuje da je Orbin ovu glavu svoga djela pisao poslije 1595. godine.
----


Simeon je umro u pedeset petoj godini života. Naslijedio ga je sin Stefan, koji je u razboritosti: i junaštvu išao očevim stopama. A kako je bio miroljubiv čovjek, zaključio je mir s Bugarima i s Grcima. Pošto su pomrli knez Radoslav i Ivaniš ne ostavivši iza sebe nijednog sina koji bi nešto značio, Stefan je živio u miru i sa svima drugima, sem što je stupio u rat s onima iz Huma. Pošto je nad njima vladao (kako je rečeno) knez Petar, Stefan sakupi jaku vojsku i pođe na njega vodeći sa sobom svoga mlađeg sina Radoslava i svoga sinovca Andriju, sina Miroslavljeva, koji je bio protjeran iz Huma. Tada knez Petar, kao veoma odvažan gospodar, nije htjeo da izbjegne borbu već je sakupio što je igda mogao više vojske i izašao da se ogleda s njime. U bici koja se bješe zametnula u ravnici Bišća, knez Petar je bio poražen. Tjeran od Rašana, trgne mač, udari po jednom drvetu i, zasjekavši ga svom snagom, reče: ''Dovla Rašani'', tj. dovde, Rašani. Svi koji vidješe ovaj snažni udarac ostadoše zapanjeni i smatrahu ga čudom. Zatim umakne preko rijeke Neretve i držaše onaj dio Huma koji je s one strane rijeke. Tada raški župan Stefan zauze čitav Hum i postavi na njegovu upravu svoga mlađeg sina Radoslava, a svome sinovcu Andriji dade županiju Popova, Primorja i Stona. Ostavivši u Humu Radoslava i Andriju, vrati se u Rašku. No malo zatim, kad je umro Radoslav, Andrija, s pristankom župana Stefana, zauze čitavo Humsko kneštvo i nazva se knezom. Kako time nijesu bili zadovoljni neki župani i vlastela Nevesinja i druge udaljenije velmože, pobuniše se i staviše se pod zaštitu bosanskog bana, tako da knezu Andriji ostade samo Primorje, Popovo i Ston. To mu se desilo jer je po prirodi bio miroljubiv čovjek i nije htjeo ratovati ni sa kime. Njegovo ćemo rodoslovlje dati kad budemo govorili o humskim gospodarima.

KOMENTAR
Rečenica ''Simeon je umro u pedeset petoj godini života'' mora da potiče iz nekog srpskog izvora. U uvodnim djelovima srpskih ljetopisa nalaze se kratki odjeljci o vladarima sa podacima o tome koliko godina su vladali i kad su umrli. Broj 55 se ne susrijeće u očuvanim tekstovima.
KOMENTAR
Orbin
govori ovde zaista o Stefanu Nemanjiću. Primijetne su njegove lične kombinacije: rat sa Bugarima i Grcima, pomenut u izlaganju o Nemanji, i nestanak dukljanske dinastije tihom smrću Radoslava i Ivaniša.
KOMENTAR
O Stefanu Orbin je znao veoma malo, pa i to što priča ograničeno je na Hum. Opet se javlja knez Petar, koga je Orbin izveo na istorijsku pozornicu još za vrijeme Nemanje, i koji bi za neko vrijeme prekinuo nemanjićku vlast u Humu. Ovdje se sasvim jasno osjeća da Orbin koristi jedan izgubljeni domaći izvor iz koga čak i citira uzvik ''dovla Rašani''. U tom izvoru su pričanja anegdotskog karaktera, sa isticanjem podviga u kojima se ispoljava divovska snaga i velika odvažnost. I kasnije se u Orbinovom tekstu srijeću mjesta koja govore o Humu s takvim karakterom izlaganja, koja po svoj prilici potiču iz istog izvora.
Bišće je današnje Mostarsko polje, ravnica s obje strane Neretve južno od Mostara. Up. i komentar uz str. 58. Za kneza Petra se, uprkos Orbinovim podacima, misli da je bio takođe sin kneza Miroslava. Up. M. Dinić, ''Humsko-trebinjska vlastela'', Beograd 1967, 5. Orbin ga je, vjerovatno, našao u izvoru bez podataka o vezi s Miroslavljevim potomstvom, pa je protjerivanjem iz Huma objasnio pojavu kneza Andrije i njegovih nasljednika. O njima v. opširnije u komentaru povodom glave o Humu na str. 190. Orbin nije imao nikakve podatke o kralju Radoslavu pa ga pušta da umre još za života očeva.
----

Već pomenuti župan Stefan bio je veliki prijatelj Dubrovčana i uvijek je živio s njima u miru. I oni su njega voljeli i poštovali i često mu slali poklisare s darovima. Stoga je vrlo lijepo postupao prema njihovim trgovcima i davao im sve povlastice u pogledu trgovine. Vladao je dvadeset osam godina, a kad je umro bio je pokopan u crkvi Sv. Petra u Raškoj. Ostavio je jedinog sina i baštinika tolikih država, zvanog Nemanja Drugi, koga su svi smatrali velikom poštenjačinom i bogobojažljivim čovjekom. Nadimak mu bješe Hrapalo. Videći da u svem njegovom carstvu vlada mir i da ga niko ne uznemirava, on htjede uzeti titulu i nazvati se kraljem Raške. Kad se o tome posavjetovao sa svojim velikašima, svi odobriše njegovu zamisao i bjehu time vrlo zadovoljni. Vidjevši to, Nemanja pozva na opšti sabor u Prištinu patrijarha i sve crkvene dostojanstvenike i veliki dio velikaša svoga kraljevstva, te tu bi krunisan i uz opšte odobravanje i likovanje izvikan jednoglasno za kralja Raške. Zatim ga patrijarh na dan Uskrsa posveti sa svim obredima i svečanostima. Prilikom tog osvještenja htjede da mu se izmijeni ime Nemanja u Stefan. Otuda se svi kraljevi Raške, njegovi naslednici iz nemanjićke kuće, nazivahu Stefan.

KOMENTAR
Orbin
kod većeg broja vladara govori o njihovim odnosima prema Dubrovniku. Zajedno s karakteristikama vladalaca ovakvi odjeljci spadaju u šemu Orbinovog izlaganja. Često su kazivanja o odnosima prema Dubrovniku neodređena i nijesu zasnovana na izvorima. Podatak o godinama vladanja je, vjerovatno, iz nekog srpskog izvora. Srpski rodoslovi kažu da je Stefan vladao 42 godine i ne govore o mjestu gdje je sahranjen. Jedino tzv. Brankovićev ljetopis daje Stefanu 29 godina vlade. Ali, koliko god da ovaj Orbinov podatak, kao i neki koje smo ranije spomenuli, po tipu liči na podatke srpskih rodoslova, teško je povjerovati da ih je on neposredno koristio, jer se inače ne daju objasniti teške genealoške zbrke.
KOMENTAR
Ovdje opet srijećemo jednu krupnu Orbinovu zabludu. Preskočivši Radoslava (1228-1234) i Vladislava (1234-1243), koje je mogao upoznati iz rodoslova ako se njima neposredno služio, on kao Stefanovog nasljednika predstavlja Nemanju Drugog s nadimkom koji odgovara Urošu I a sa događajima koji se odnose nesumnjivo na Prvovjenčanog. Nadimak Hrapalo (Crapalo) bez svake sumnje potiče od nadimka ''hrapavi kralj'' koji srpski rodoslovi pridaju Stefanovom sinu Urošu I (1243-1276).
Priča o krunisanju oslanja se na neki kasni slabo obaviješteni izvor, koji je morao znati nešto o
Dušanovom krunisanju (patrijarh vrši obred na Uskrs). Priština je tobože mjesto krunisanja, u skladu s tvrđenjem iznijetim na jednoj od prethodnih stranica. Tobožnja promjena imena prilikom krunisanja je u stvari kombinacija Orbina ili njegovog izvora, koja treba da objasni ponavljanje imena Stefan kod kraljeva iz dinastije Nemanjića.
----

Uskoro poslije toga kralj Stefan poče misliti na proširenje svoga carstva. Sakupivši, dakle, znatnu vojsku, krene put Bugarske, koju, pošto je tada bila pocijepana, i u nemirima i bez kralja, velikim dijelom zauze. A zatim, okrenuvši se na Grčku, i tamo osvoji mnoga mjesta. Ne zadovoljivši se ni time, krenu u rat protiv Ugra i podjarmi narode Srema nad kojima u to vrijeme vladaše neka gospođa Urica koja je bila u krvnom srodstvu s ugarskim kraljevima. Kad je Urica vidjela da svojim snagama neće moći odoljeti kralju Stefanu, pobježe u Ugarsku. Sakupivši tu znatan broj ljudstva, zametne bitku s njime. Ali je bila poražena i zarobljena. Pošto se nikako nije mogla izbaviti, uputi molbu dubrovačkom senatu da posreduje i da na svaki način izdejstvuje njeno oslobođenje iz toga mjesta. Dubrovčani su doista preko svojih poklisara Nikole Prodanovića i Marina Sarake uspjeli da je kralj Stefan, želeći da ugodi ovoj gospodi, konačno oslobodi i zaključi s njome mir.

KOMENTAR
Ne može se utvrditi otkuda Orbinu podaci o Stefanovim ratovima protiv Bugara i Grka, ali se može donekle objasniti kazivanje o Urici, gospodarici Srema. Mjesto je već prije više od tri decenije komentarisao M. Dinić, Urica ''od Srima banica'', Glasnik Istorijskog društva u Novom Sadu 5(1932) 63-65. Njeno istorijsko jezgro je ratovanje Uroša I oko Mačvanske banovine. Ime Urica (Uriza) dolazi od mađarske riječi úr= gospodin, koja je u početku bila rezervisana za prijestolonasljednika, a kasnije za veliku gospodu. Up.G. Ostrogorsky, Urum-Despotes. Die Anfänge der Despotenwürde in Byzanz, Byzantinische Zeitschrift 44(1951) 448 - i N. Radojčić, ''O jednom naslovu velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića'', Istorijski časopis 1(1948) 13-18. Urica je, vjerovatno, bila Ana, žena Rostislava Mihajlovića, prvog bana Mačve, a kći ugarskog kralja Bele IV.
Orbin je priču o Urici preuzeo iz nekog izvora na slovenskom jeziku, nastalog u Dubrovniku, najvjerovatnije krajem srednjeg vijeka. Taj isti izvor je nešto opširnije iskoristio i Lukarević, Copioso ristretto252-53. Iz njegove verzije se vidi da su Urica i Stefan bili savremenici bana Kulina, koji je podržavao gospodaricu Srema. Dubrovačko porijeklo odaje uloga koja se pripisuje gradu, a kasni nastanak otkrivaju legendarni elementi, anahronizmi (spomen senata) i nazivanje Srba Skitima (u izjavi Urice kako je prenosi Lukarević).
Pošto je vladao dvadeset i dvije godine, kralj Stefan umre, a naslijedi ga njegov sin Stefan, koji se
krunisa odmah poslije očeve smrti. On održa vlast nad Grcima i Arbanasima u velikoj pravdi i miru. Oženio se Francuskinjom Jelenom, ženom veoma odanom hrišćanstvu. Ona je ponovo izgradila i obnovila Bar, koji su poslije pada Rimskog Carstva bili razorili Galogrci. Obnovila je zatim neke druge okolne tvrđave i (kako kaže Marin Barlecije) podigla u Epiru i u Iliriku mnoge manastire i druga vjerska zdanja, što se još i danas može vidjeti po nekim urezanim mermerima i drugim zapisima. Stoga ju je njen muž mnogo volio.
KOMENTAR
Stefana Krapala
bi naslijedio sin opet po imenu Stefan, u kome se lako može prepoznati kralj Uroš I. Kazivanjlje o Jeleni, ženi Uroševoj, oslanja se, kako sam Orbin ističe, na Marina Barlecija, čuvenog biografa Skenderbegovog. Up. objašnjenje uz spisak autora pod Marino Barlezio.
----

U njegovo vrijeme dođe neki vojvoda Jovan, Grk iz Drača, s velikom vojskom u Zetu s namjerom da je zauzme. Kad je to saznao kralj Stefan, pripremi i on svoju vojsku s kojom dođe u Zetu i nađe Jovanov tabor kod Skadra. Tu ga napade i porazi, te ga zarobi živog s mnogim grčkim plemićima. Tada carigradski car, da bi izbavio iz tamnice pomenutog Jovana, koji je bio njegov rođak, kao i druge Grke, zaključi mir s kraljem Stefanom. Među drugim uslovima zaključenog mira bješe i taj da vojvoda drački ne smije ubuduće uznemiravati u ime Carstva granice Zete ni kralj Raške granice Drača i Albanije.

KOMENTAR
Vijesti o Jovanu, duki dračkom, i njegovom neuspjelom ratovanju protiv Uroša I, nije se dalo utvrditi porijeklo. Ako se podaci uzmu doslovno, ta zbivanja bi morala pasti u period 1261 (obnova Vizantijskog Carstva) - 1272 (osvajanje Drača od južnoitalijanskih Anžujaca).
----

Poslije toga poče kralj Stefan nastojati da poveća svoje prihode i carine. U tu svrhu posla u Njemačku ljude da mu dovedu Njemce vješte u kopanju zlata, srebra i drugih kovina. I tako, blagodareći mnogim rudnicima koje mu ovi otvoriše, poraste veoma njegovo blago i postade vrlo bogat. Ovo nijesu umjeli njegovi prethodnici, pa su živjeli priprosto, ne brinući se za sakupljanje blaga i sticanje novca.
Gotovo pred samu smrt podiže manastir Mileševu. Poslije vladanja od osamnaest godina preseli se u bolji život. Imao je četiri sina, naime,
Dragutina, Pridislava, Milutina i Stefana, od kojih je Pridislav kasnije bio postavljen za arhiepiskopa srpskog. Dragutin, pak, videći da mu je otac već star, a sam po prirodi odveć željan vlasti, podiže oružje protiv oca i protjera ga iz kraljevstva. Tako Stefan poslije osamnaest godina vladanja umrije razvlašćen.

KOMENTAR
Ni ovoj drugoj vijesti o pozivanju Sasa u Rašku nije se moglo ući u trag, ali je zapaženo da su podaci o Sasima u Raškoj u skladu s Orbinovim kazivanjem. Up. M. Dinić, ''Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni I'', Beograd 1955, 1-3, 23-25.
KOMENTAR
Podatak o tome da je Uroš I podigao manastir Mileševu sigurno je netačan. Srpski rodoslovi pripisuju ovaj manastir kralju Vladislavu.
KOMENTAR
U rodoslovlju Nemanjića Orbin je i ovdje napravio zbrku. Umjesto dva, Uroš I kod njega ima četiri sina: Dragutina, Pridislava, Milutina i Stefana. Od njih je Predislav, za kojega se tačno kaže da je postao arhiepiskop (Sava II), bio u stvari sin Stefana Prvovjenčanog i prema tome brat kralja Uroša I. Posljednji među sinovima (Stefan) nije uopšte postojao. Ono što se o njemu govori odnosi se na kralja Dragutina, kojega mnogi izvori nazivaju samo Stefan. Orbin nije znao da podatke o kralju Stefanu treba vezati za Dragutina.
KOMENTAR
Ne vidi se odakle je Orbin uzeo tačnu vijest o tome da je Dragutin zbacio svoga oca s prijestola. Osamnaest godina Uroševog vladanja se po drugi put navodi, ali podatak nije tačan. Rodoslovi daju, takođe netačno, 25 i 30 godina. Pa ipak, izbor i tip podataka upućuju da se njihovo porijeklo traži u srpskim izvorima.
----

Dok je, dakle, kraljevao, Dragutin je pokazivao veliku razboritost u vladanju. Ali osećajući ipak grižu savjesti zbog počinjenog grijeha prema ocu, odluči da se, radi pokajanja, zamonaši u Debru i prepusti kraljevstvo svom bratu Milutinu. Dok je Milutin vladao, njegov mlađi brat Stefan nije mu bio mnogo pokoran. Stoga, da bi ga uklonio iz svoje sredine i da ne bi imao prilike da se svađa s njime, dade mu na upravu jednu veliku pokrajinu na granici Ugarske, oko Mačve i Sv. Dimitrija i na obalama Save. Ali uz sve to nije ga mogao preokrenuti ni saviti njegov duh. Jer čim dođe na upravu pomenute pokrajine, toliko se uzoholi da, odmetnuvši se od brata, uze titulu kralja i ne htjede da s njime živi u miru. Ova pokrajina od onog vremena pa dalje zvaše se Zemlja kralja Stefana. Ni na to se ne rasrdi kralj Milutin, koji je po prirodi bio blag i dobar, već ga pusti da živi kako hoće, a on se sav bio predao božanskoj službi i bio zauzet izgradnjom crkava i manastira kojih je za svoga života podigao četrdeset. I u dijeljenju pravde bješe veoma pravičan. Nije se dao potkupiti ni molbama, ni novcem, ni ičim drugim. Stoga su ga svi smatrali za svetog. I zbog njegove ljubazne prirode s razlogom bješe nazvan Milutin, što znači umiljat ili drag. Zbog toga bog dopusti da još za njegova života umre njegov brat Stefan, koji bi pokopan u crkvi Sv. Dimitrija u Sremu.

KOMENTAR
To još više važi za podatke o Dragutinu, gdje nesporazum sa Debrom(Debari), mjestom gdje se kralj zamonašio, pokazuje da Orbin nije prepoznavao ime Debrc, koje je pročitao u svom izvoru. Tako je od Debrca na Savi, gdje je Dragutin imao dvor, došlo do Debra u Makedoniji.
KOMENTAR
Odlomak je vrlo zanimljiv za Orbinov način rada. Idući za rodoslovima on je o Dragutinu umio da navede samo kajanje zbog postupka prema ocu i monašenje. Na taj način ga je odstranio iz političkog života odmah poslije ustupanja prijestola Milutinu. Nailazio je, međutim, za vrijeme vlade Milutina na vijesti o kralju Stefanu čija je zemlja ležala uz obalu Save. Toga Stefana je onda učinio trećim bratom Milutinovim. Znao je čak nešto i o sukobima između Dragutina i Milutina. Naziv ''Zemlja kralja Stefana'' nalazi se kod florentinskog hroničara Matea Vilanija, koji u jedan mah govori o događajima u Srbiji. U spisku Orbinovih autora naveden je Đovani Vilani, Matejev brat, pisac prvog dijela hronike.
KOMENTAR
Karakteristika Milutinova je sadržajnija od onih koje smo do sada sreli. Oslanja se svakako na neki srpski izvor, jer je samo u srpskoj pravoslavnoj sredini Milutin bio ''sveti kralj''. Oblici imena Milutin i Dragutin pokazuju da je Orbin crpio svoja znanja iz srpskih narativnih izvora, jer su srpski diplomatički izvori ove vladare nazivali Stefan i Stefan Uroš, kao, uostalom, i dubrovački dokumenti. Kralj Dragutin nije sahranjen u crkvi Svetog Dimitrija, već u manastiru Đurđevi Stupovi. Orbin je, vjerovatno, sahranu u Mitrovici konstruisao na osnovu oblasti kojom je kralj ''Stefan'' vladao. On nije imao tačne predstave o srednjovjekovnom Sremu, nije osjetio iz svojih izvora da se Srem prostirao i južno od Save. Up. M. Dinić, Srednjovjekovni Srem, Glasnik Istorijskog društva u Novom Sadu 4(1931) 1-12.
----

Kralj Milutin, koga neki zovu Uroš Sveti, mada je uvijek bio prijatelj Dubrovčana, ipak po nagovoru i pakosti nekih njegovih ljudi, neprijatelja Dubrovčana, objavi im rat. Dubrovčani su najprije nastojali da ga odobrovolje potčinjenošću i pokornošću, ali kad to nije pomoglo, naoružaše se i oni. I tri puta se s njime potukoše: prvi put pod zapovjednikom Petrom Tudiševićem i drugi put pod vođstvom Raska Ranjine izgubiše bitku, ali treći put, kad se neprijateljska vojska htjela spustiti u Župu dubrovačku, dočeka je Dživo Gundulić i prisili na povlačenje. Poslije ovoga, posredstvom cara Andronika, Uroševog tasta, zaključiše mir. Ovaj je kralj mnogo volio latinske gradove i odnosio se prema njihovim trgovcima vrlo ljubazno i lijepo. Vladao je trideset i pet godina, ili (kako drugi vele) četrdeset. Sada počiva u crkvi Sv. Marije u Sofiji, gdje je njegovo tijelo još čitavo s dugim dlakama, naročito gustim na prsima. Ranije, međutim, bješe sahranjen u manastiru Sv. Stefana u Zvečanu, koji je sam podigao. I poslije smrti svi su ga držali za sveca. Ostavio je troje muške i dvoje ženske djece. Jedan je bio nezakonit, po imenu Stefan, a imao ga je s nekom plemkinjom; Druga dvojica su bili zakoniti. Vladislav, koga neki zovu Uroš, rodio se od prve njegove žene, Jelisavete, kćeri Stefana Četvrtog, ugarskog kralja; drugi se zvaše Konstantin, rođen od druge žene, koja je bila Grkinja iz Carigrada.

KOMENTAR
Pojedinosti koje Orbin priča o Milutinovom ratu s Dubrovnikom ne mogu se kontrolisati savremenim izvorima. Milutin je u periodu kad je bio zet cara Andronika (tj. poslije 1299) u dva maha ratovao s Dubrovnikom: 1301. i 1317-1318. Kod Orbina izgleda da je riječ o tri pohoda u toku jednoga rata. Lukarević, Copioso ristretto 263, priča iste stvari pozivajući se pri tome na croniche di Servia, u kojima je, navodno, pročitao da se Milutinu dva puta noću javio duh brata Dragutina nagovarajući ga da sklopi mir s Dubrovčavima. Po tome bi se ovo moralo odnositi na rat 1317-1318, kad je Dragutin već bio mrtav. O ratu s Milutinom Orbin je imao i druge podatke, koje je upotrijebio u poglavlju o Hrvatskoj na mjestu gdje govori o banu Mladenu (up. str. 196—197). Inače je u vrijeme kad se vodio rat s Milutinom patricijski rod Ranjina bio razgranat i vrlo uticajan. U prvim decenijama XIV vijeka ostavila su traga dva Paska Ranjine: Pasko sin Dobroslava i njegov sinovac Pasko, sin Nićifora Ranjine. Iz sačuvanih podataka se ne vidi da je bilo koji od dvojice zapovijedao dubrovačkom vojskom. Petar Tudišević (Tudisio), kojega Orbin ovde spominje, ne javlja se u sačuvanim dokumentima toga doba. Isto se tako ne spominje ni Dživo Gundulić. Vlastelin toga imena aktivan je bio 1330-1372, a 1358. je bio capitaneus guerre. O svima njima,  up. I. Manken, ''Dubrovački patricijat u XIV vijeku'', Beograd 1960, 263-264, 269-270, 378-379, 432-435. Sudeći po tome Orbinove vijesti potiču iz dosta kasnijih porodičnih tradicija.
KOMENTAR
Orbin
ovdje pokazuje da je imao pred sobom najmanje dva izvora u kojima se govorilo o dužini Milutinovog vladanja (35 i 40 godina). Rodoslovne bjeleške u srpskim ljetopisima daju 47 godina. Podaci o moštima Milutinovim i njegovom kultu ipak potiču iz srpskih izvora. Sveti Stefan u Zvečanu je posljedica brkanja Svetog Stefana (Banjske) i tvrđave Zvečan.
KOMENTAR
U ovih nekoliko redaka krije se veći broj grešaka. Prije svega, Vladislav nije bio Milutinov nego Dragutinov sin. Nije se on nazivao Uroš, nego Stefan Dečanski. K. Jireček, Istorija Srba I, 2198 n. 53, mislio je da je Orbin stopio ujedno Vladislava i Urošica, Dragutinove sinove. Među Milutinovim ženama ''Grkinja iz Carigrada'' je bila jedino Simonida, kći cara Andronika II Paleologa, ali sa njom Milutin nije imao djece. Nije jasno otkuda je Orbin mogao saznati da je žena Milutinova bila Jelisaveta, kći ugarskog kralja Stefana V (kod Orbina IV). Pahimera, koji spominje Jelisavetu, Orbin je čitao samo u odlomcima (up. komentar o piscima). Stefan je važio kao vanbračni sin Milutinov u katoličkim krugovima. Vjerovatno je i Orbin taj podatak našao u nekom izvoru nastalom u primorskim gradovima.
KOMENTAR
Kći
cara Andronika udata za Milutina zvala se Simonida, dok se Teodora zvala prva žena Stefana
Dečanskog. Dva sina, od kojih je jedan umro ''v carstvujuštomu gradu'', znaju i srpski rodoslovi. Up. I. Ruvarac, ''Prilošci. b''. ''O imenu i nazivu prvoga srpskoga cara'', Zbornik Ilariona Ruvarca. I, Beograd 1934, 293-296. Od izvora koji su do nas došli samo Splićanin Miha Madijev de Barbezanis (ed. J. Lucius i Schwandtner, Scriptores rerum Hungaricarum III, Vindobonae 1748, 643) i barski nadbiskup Gijom Adam govore da je Stefan oslijepljen pod uticajem maćehe. Nijedan od dva spisa Orbin, međutim, ne citira.
----

Stefan, nezakoniti sin, dakle, kao veoma pametan čovjek, uspio je da ga zavole svi velikaši kraljevstva koje je naumio zadobiti i prisvojiti još za života svoga oca, ili bar (ako mu to ne uspije) poslije njegove smrti. Kad je to primijetio kralj Milutin, naredi da ga oslijepe i posla ga u Carigrad svom tastu caru Androniku, čiju je kćer Teodoru imao za ženu, da ga tamo čuva zajedno sa njegova dva nejaka sina, od kojih je jedan uskoro umro; drugog, s nadimkom Dušan, još gotovo kao dječaka, prije nego što umre dovede iz Carigrada u Srbiju. Neki kažu da je Stefana otac oslijepio prije zbog optužbe njegove maćehe. Međutim, nije ostao sasvim slijep, mada se u početku pravio da jeste. Kad je, dakle, Vladislav došao na upravu kraljevstva, uvijek se pokazivao velikim prijateljem Dubrovčana, od kojih su neki, a posebno Mato Crijević, Dživo Pucić i Vid Bobaljević boravili neko vrijeme na njegovom dvoru i pomagali mu u ratovima koje je vodio sa svojom braćom. A Bobaljević, koji je bio vrlo bogat, vrativši se u Dubrovnik, više puta ga je pomogao novcem, kako se vidi u zavještanju Bobaljevića iz 1326. godine. Tu Bobaljević izjavljuje da mu je ovaj kralj, zajedno sa svojim ocem, bio dužnik ne znam kolike svote novca. Ogroman dio toga novca Vladislav je utrošio na učvršćenje svoje vlasti u Raškoj. Ali svi njegovi napori bjehu uzaludni. Pošto je bio u ratu sa svojim bratom Konstantinom, neki velikaši koji nijesu bili njime zadovoljni pobrinuše se da dođe iz Carigrada njegov brat za koga rekosmo da ga je otac oslijepio. A on, budući veoma okretan (kako je rečeno) u svim svojim poslovima, znao je iskoristiti podvojenost pomenutih velikaša, od kojih je dio bio na strani Vladislava, a dio na strani Konstantina. Dok su ova braća progonila jedan drugoga, Stefan privuče k sebi veći dio vlastele i naroda.
U tome mu je mnogo išla naruku nesposobnost
Vladislava, koji se pokaza sasvim beskorisnim i neiskusnim u ratnoj vještini. Kad je Vladislav uhvatio svoga brata Konstantina, naredi da ga razapnu na krst, pribiju i pretesterišu po sredini. Poslije ovoga odluči da ode odatle i da se povuče u Srem, Tamo nije uživao dobar ugled, premda je bio ročak ugarskog kralja. Videći Ugri da nije dobar ratnik i, prema tome, da nije dostojan da vlada, ne pružiše mu nikakvu pomoć. Poslije kratkog vremena, dok je boravio u Mačvi, uhvatio ga je njegov brat Stefan i bacio u tamnicu, te je tu završio svoj život.

KOMENTAR
Orbin
je iz svojih izvora razumio da je Vladislav (koji je za njega, kao što je rečeno, Milutinov sin) jedno vrijeme vladao srpskom državom. Vladislav je zaista imao u svojoj okolini Dubrovčane. Vid (Vita) Bobaljević zaista spominje u svome testamentu dugove kralja Dragutina i njegovog sina. Ovo mjesto se obično uzimalo kao dokaz da je Orbin vršio arhivske studije, iako bi o mnogim stvarima više i drukčije znao da je imao pristupa do arhiva Republike. Testamenat Bobaljevića je mogao u prepisu ili izvodu čitati sa porodičnim hartijama svojih zaštitnika Bobaljevića. O druga dva vlastelina, Matu Crijeviću i Dživu Puciću, nije ostalo traga u sačuvanim arhivskim dokumentima toga vremena.
KOMENTAR
Istoriju rata između Vladislava, Konstantina i Stefana Orbin priča po nekom nama danas nepoznatom izvoru, koji nije bio precizno obaviješten. Stefan nije kasnije došao kad se rasplamsala borba u Srbiji, nego je bio tu još pred kraj Milutinova života. Uz kazivanje o strašnoj smrti Konstantinovoj može se primijetiti da Gijom Adam, savremenik ovih događaja, kaže da je Konstantin ubijen ''nečuveno svirepo'' (inaudito crudelitatis genere). Up. M.Šufflay, ''Pseudobrocardus. Rehabilitacija vaţnog izvora za povijest Balkana u prvoj polovini XIV vijeka'', Vjesnik Zemaljskog arhiva 13 (1911) 148. Podatak da je Stefan uhvatio i zatvorio Vladislava neće biti tačan. Genealogije Nemanjića u srpskim ljetopisima kažu da je Vladislav izgnan od Dečanskog ''na Ugre'' i da je tamo završio život. Lj. Stojanović, ''Stari srpski rodoslovi i letopisi '', Beograd-Sr. Karlovci 1927, 72-73.
----

Pošto su, dakle, umrli (kako rekosmo) Vladislav i Konstantin, njihov brat Stefan oružanom rukom pokori čitavo očevo kraljevstvo. Prije nego što ga je počeo osvajati, imajući pred očima da je njegov otac Uroš uživao veliku blagonaklonost sviju, učini mu se zgodnim, kako bi ga ljudi više zavoljeli, da promijeni svoje ime i nazove se očevim. I uistinu, pokaza se dostojnim i očeva imena i očeva vladanja. Među drugim njegovim pohvalnim osobinama bješe i ta što je, gdje god bi došao u dodir s nekim trgovcem, vrlo lijepo s njim postupao. Stoga su se mnogi Dubrovčani rado zadržavali i trgovali u njegovom kraljevstvu. Ali jednom, zbog lažnih obavještenja dobivenih od nekih zlonamjernika kojima je povjerovao, stupi u rat s Dubrovčanima, tražeći da mu Dubrovčani (kako je gore rečeno) ustupe ostrvo Lastovo, koje oni bjehu kupili od kralja Hrapala. No kasnije, uvidjevši zabludu, sklopi s njima čvrsti mir i poče ih voljeti i postupati s njima mnogo bolje nego prije. Isto tako bilo mu je drago da živi u prijateljstvu i sa svom susjednom gospodom.

KOMENTAR
Orbin
i ovdje ima odjeljak o odnosima prema Dubrovniku, kao i uvijek ne mnogo sadržajan. Ono što kaže o imenu Dečanskog je proizvoljna kombinacija. Zvanično ime Dečanskog bilo je Stefan Uroš treći, ali je u istorijskoj tradiciji preovladalo ime Stefan. Odnosi Dečanskog s Dubrovnikom bili su složeniji. Jednu tešku krizu su izazvali Dubrovčani podržavajući Vladislava u tvrđavi Ostrovici kod Rudnika. O tome ima podataka u zapisnicima dubrovačkih Vijeća, ali to Orbin nije znao. Ne vidi se kako je on došao do vijesti da je Stefan zahtijevao Lastovo, koje bi kralj Uroš I darovao Dubrovčanima.
----

Upravljajući vrlo mudro svojim zemljama, veoma se obogatio. Stoga 1319. godine, koja bješe (kako neki vele) osma godina njegova vladanja, podiže jedan oltar u crkvi Sv. Nikole u Bariju, u Apuliji. Spomen na to još je i danas sačuvan, jer u pomenutoj crkvi ovako stoji zapisano:
ANNO DOMINIM.SSS.HIH.MENSE IUNII, INDITIONEVI. UROSCIUS REX RASSIAE, ET DIOCLEAE, ALBANIAE, BULGARIAE, AC TOTIUS MARITIME, DE CULFO ADRIAE A MARI USQUE AD FLUMEN DANUBII MAGNI, PRESENS OPUS ALTARIS YCONAM MAGNAM ARGENTEAM, LAMPADES, ET CANDELABRA MAGNA DE ARGENTO FIERI FECIT AD HONOREM DEI ET BEATISSIMI NICOLAI; EIUS HEREDE ASTANTE DE CATERA FILIO DESIFLAVE, FIDELI ET EHRERTO A PREDICTO REGE DEPUTATO. ET NOS RUGERIUS DE INVILIA PROTHOMAGISTER, ET ROBERTUS DE BARULLO MAGISTER INOMNIBUS PREFATIS, OPUS DE PREDICTO MENSE IUNIO INCIPIMUS, ET PER TOTUM MENSEM MARTIUM ANNI SEQUENTIS CHRISTO FAVENTE, FIDELITER COMPLEVIMUS.

KOMENTAR
Oltar darovan crkvi Svetog Nikole u Bariju poticao bi po Orbinu od Stefana Dečanskog, iako se iz natpisa vidi da je riječ o Milutinu. Orbin je mislio da je Milutin umro još 1312. i da je Stefan Dečanski bio 1319. u osmoj godini vladanja. I u modernoj nauci je iznesena teza da se u Bariju nalazi ikona Dečanskog. Up. Đ. Bošković, ''Ikona Dečanskog u Bariju'', Starinar, treća serija 12 (1937) 55-58. Izgleda da Orbin nije sasvim tačno prenio natpis sa pomenute ikone. Tekst koji donosi nešto mlađi Beatilo (1649) (up. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku 4 (1857) 350) navodi i ime Milutinovog sina Konstantina.
----

Poslije toga zaprosi preko poslanika za ženu udovicu Evdokiju, sestru cara Andronika Mlađeg, obećavajući: trajni prekid neprijateljstava i mir s Rimljanima. Jer (kako kaže Nikifor Gregora u VI knj.) bio je moćan čovjek i neprestano je uznemiravao Rimsko Carstvo, čije je zemlje dijelom zauzimao, a dijelom pustošio. Sve to zadavalo je caru mnogo nevolje i straha. S jedne strane, jer mu je bilo mnogo stalo do njegova prijateljstva, s druge strane, jer njegova sestra nije htjela ni da čuje glas onih koji su govorili o ratu. A mučila ga je još jedna stvar. Naime, ovaj brak koji je Uroš želio da sklopi bio je već četvrti po redu.
Prva njegova žena bila je kći vlaškoga kneza, pa ju je, poslije dugo vremena što je s njom proveo u braku, otpravio njenom ocu, a uzeo drugu, i to bivšu ženu svoga brata, svukavši joj monaško odijelo koje je bila obukla. Ali pošto su ga zbog toga ukorili i episkop i drugi crkveni dostojanstvenici, otpusti je poslie dugo vremena i oženi se sestrom bugarskog
kralja Svendoslava. Kad se već zasitio njezine ljubavi, potraži drugu, plemenitijeg roda. I što ga je Evdokija više odbijala, to je on bivao uporniji, pribjegavajući često i prijetnjama. Stoga je car bio prisiljen da mu skrene pažnju na svoju kćer Simonidu, koja je imala tek pet godina. Car je obećao da će mu je dati, ali da ostane u očinskoj kući do punoljetstva, a onda da je vodi kao ženu. S time se složio Stefan Uroš, pa je car na proljeće došao sa svojom kćeri u Solun. Tamo je došao i kralj Raške, koji je zbog zaključenja mira s carem doveo sa sobom mnoge sinove istaknutih velikaša Raške i Svendoslavljevu sestru. Nju je poslije kratkog vremena, čim je odvedena u Carigrad, uzeo za ženu Mihajlo Kotrule, koji je ranije imao za ženu carevu sestru. Kad je car zaključio mir s Rašaninom, dade mu kćer Simonidu. Ali ga zbog toga ukori patrijarh Jovan, ranije zvan Kuzma. Car mu odgovori da se kraljevska srodstva podešavaju i sklapaju kako zahtijevaju prilike. Ovo pominje Georgije Pahimer u H knj.
Simonida, koja se kasnije prozva Simonida Irena, bješe prekrasna djevojka. Pošto je njenom ocu Androniku umrlo više djece, on je po savjetu neke žene naredio da se izradi dvanaest voštanih svijeća veličine čovjeka sa slikom dvanaest apostola. Ove svijeće (kako kaže Pahimer), kad se približilo vrijeme porođaja njegove žene, naredio je da se redom pale. I dok je gorela svijeća na kojoj je bila slika Simeuna, rodila se ova kći, koja je stoga dobila ime Simonida. Pošto je blagodareći njenom posredovanju bio sklopljen mir između Grka i kralja Uroša, bila je nazvana Simonida Irena. Njena majka bila je markiza i sinovica španskog kralja. Ona je (kako piše Gregora u VII knj.) darovala više puta toliku svotu novca svom zetu Urošu da bi se tom svotom mogla trajno izdržavati stotina oružanih galija. Tako je bila zaslijepljena ljubavlju prema svojoj kćeri da ju je htjela okružiti svim sjajem jedne prave carice. U nemogućnosti da učini više, postavi na glavu svoga zeta šešir izvezen mnogim biserima i dragim kamenjem, kako su obično nosili rimski carevi. Tako je nastavila poslije svake godine, ne propuštajući ni jedne. Uz to je posebno slala svojoj kćeri mnogo blaga. Nadajući se da će vidjeti njezinu djecu, žurila je da ih učini bogatim i velikim. Ali kako je sve to radila a da se nikad nije obraćala bogu, sva njena nada osta uzaludna.

KOMENTAR
Ovaj cijeli dugi odlomak iz Orbinovog spisa oslanja se neposredno na vizantijske pisce Nićifora Grigoru i Georgija Pahimera, koji je bio poznat samo u odlomcima prevedenim od strane poznatog humaniste Jeronima Volfa. (Up. komentar uz spisak pisaca pod Giorgio Pachimero.) Orbin nije primijetio da se izlaganje grčkih istoričara odnosi na Milutina, te ga je pogrešno vezao za Dečanskog. Jevdokija (str. 28, 2-22) nije bila sestra cara Andronika III (''Mlađeg'') već Andronika II (''Starijeg''). ''Rimljani'' su Vizantinci prema grčkom Romeji. ''Vlaški knez'' (str. 28, 13) je plod zabune. Riječ je o poznatom gospodaru Tesalije (u vizantijskim izvorima često Vlahija) s kraja XIII vijeka sevastokratoru Jovanu, koji je zaista neko vrijeme bio tast Milutinov. ''Bugarski kralj Svendoslav'' je car Teodor Svetoslav (1300 - 1322), savremenik Milutinov. Dvostruko ime Simonidino: Simonida Irena je nastalo miješanjem imena majke i kćeri. Irena se zvala druga žena cara Andronika II, ranije Jolanta Monferatska. Orbin dosta priča o Simonidinoj majci poNićiforu Grigori, ali je nikad ne naziva po imenu. O neobičnom imenu Simonida up. M. Laskaris, ''Vizantijske princeze u srednjovjekovnoj Srbiji'', Beograd 1926, 58-59. Tekst na str. 28 od kraja natpisa do početka poslednje rečenice reprodukuje, ponegdje skraćeno, izlaganje iz gl. 9 knj. VI istorijskog dela Nićifora Grigore {Nicephori Gregoras Vyzantina historia ed. L. Schopen I, Bonnae 1829, 202-204). Prvi pasus na str. 29, gdje se spominje Pahimer, predstavlja prilično slobodnu parafrazu na tekst Georgija Pahimera. (Up. komentar uz pisce.) Od reda 17. na toj strani pa sve do kraja prvog pasusa na str. 30. Orbin se vrlo vjerno drži Grigore (str. 242-244 bonskog izdanja).
----

Kralj Uroš, naime, kad mu je bilo četrdeset godina i još više, počeo je sa Simonidom da živi kao sa ženom kad je jedva imala osam godina i tako ozledio njenu matericu da nikada nije mogla imati djece. Zbog toga je njena majka mnogo patila, i kad je vidjela da se nije ostvarilo ono čemu se nadala, pokuša jednu drugu stvar. Molila je svoga zeta Uroša, kome je u tu svrhu slala bezbrojne darove, da bar pristane, kad već nije mogao imati djece sa Simonidom, da proglasi za baštinika i nasljednika kraljevstva Raške jednog od njenih sinova i Simonidine braće, Dimitrija ili Teodora. Jednog za drugim poslala ih je u Rašku s velikim bogatstvom. Ali ni to nije uspjela ostvariti, jer su se rečena braća poslije kraćeg boravka u Raškoj kod svoga zeta, ne podnoseći surovost toga kraja, vratila kući ne baš zadovoljni Urošem.

KOMENTAR
Ovdje Orbin prvo govori o Milutinu, a kasnije o Dečanskom. Po srpskim izvorima se Milutinova kći udata za Mihaila zvala Ana. Iz već spomenutog Nićifora Grigore svakako je saznao da je Mihailo otjerao Milutinovu kćer i uzeo sestru cara Andronika. Tobožnji motiv za Mihailov napad na Srbiju ne može stojati, jer je on otjerao Anu (Nedu) 1324, dakle, poslije smrti Milutinove.
----

Uroš uda svoju kćer Nedu za Mihajla koji se nazva carem Bugara. Mihajlo ju je, pošto je s njom imao mnogo djece, odbacio i uzeo Teodoru Paleologu, najmlađu sestru cara Andronika. Videći Mihajlo da je Uroš već star, odluči da zauzme njegovo kraljevstvo, te u tu svrhu poče sakupljati vojsku. Ali kad je to saznao Stefan Uroš, stade i on gomilati svoju vojsku. Zato, posredstvom Dubrovčana, dovede iz Italije hiljadu i tri stotine Njemaca koji su ranije služili u ratovima mnogim italijanskim knezovima. Sem toga, dođoše mu u pomoć i mnogi drugi ljudi, izvježbani ratnici. I tako se kralj Stefan Uroš pripremi za otpor Bugarinu.
Kad je Bugarin došao s jakom vojskom na granicu Raške i utaborio se na jednom mjestu zvanom
Trnovo, kralj Uroš posla protiv njega svoga sina Stefana, koji kasnije bi nazvan Dušan, i Vuksana, mladića od oko dvadeset godina. Dušan, imajući uza se mnogo ljudstva i među ostalim pomenutih 1300 Njemaca, od kojih 300 konjanika, potuče se s Bugarinom, koji je imao mnogo više ljudstva negoli Rašani. Ali kad su vojske imale da zametnu bitku, njemački vojnici razrijediše svu vojsku, kako je zahtijevala ratna vještina, te rekoše Stefanu Dušanu i drugim velikašima Raške: ''Mi koji smo rimske ili latinske vjere i obreda, ući ćemo prvi u borbu, a vi ćete stajati postrojeni s vašim četama, i ako budete vidjeli da mi napredujemo i da smo izazvali pometnju u neprijateljskoj vojsci, tada ćete nas slijediti udarajući junački kao pravi ratnici. Ali ako slučajno budete vidjeli (što ne dao bog) da smo mi razbijeni, pazite da se ne upuštate u borbu s neprijateljem, već neka se svako spasava kako bolje može.'' Odmah poslije toga, zbivši se svi zajedno, počeše kao pobijesnjeli upadati u neprijateljsku vojsku, te snagom kopalja i mačeva prođoše svuda ranjavajući i ubijajući svakoga koji im se našao na putu. Zatim se vratiše odakle bjehu krenuli. Tako ponoviše još drugi i treći put, tukući uvijek i praveći pokolj među neprijateljima.
Kad je to video sin
kralja Stefana Uroša, krene i on sa svojim Srbima protiv Bugara. Napadajući ih smjelo i odražno, razbi ih i natjera u bjekstvo ubijajući sve na koje se namjeri. U ovoj bici bio je ranjen i oboren s konja bugarski car Mihajlo. Ali pošto ga nijesu tada prepoznali, kasnije ga je našao jedan slovenski konjanik među onima koji su se zbog rana bili sklonili u šumu, gdje su ležali na zemlji jer se nijesu mogli maknuti s mjesta. Kad je bio doveden pred kralja Stefana, koji je s drugima stajao tu blizu, Stefan mu je rekao da ga je pravedni sud božji doveo do toga. Jer je on zbog velike oholosti i bez ikakvog razloga htjeo da zauzme kraljevstvo koje mu nipošto nije pripadalo. Na to Bugarin ništa ne odgovori, već obrati pogled prema njemu, podigne prst prema nebu i reče: ''Neka se ispuni volja božja.'' Izrekav to, izdahne. Bilo je predskazano ovom bugarskom caru da će umrijeti u Novoj Zemlji. Stoga je on vjerovao da će mu se to desiti u Trnovi, gradu u Bugarskoj, gdje je bilo sjedište bugarskih careva, pa je bio veseo i gotovo ubijeđen i siguran da neće umrijeti na ovom pohodu. Ali predskazanje nije pogriješilo, jer mjesto na koje se poslije bitke bio povukao zvalo se Nova Zemlja. Kralj Stefan dozvoli Bugarima da ponesu njegovo telo u Bugarsku i sahrane ga gdje su obično sahranjivali bugarske kraljeve. Pomenuti Mihajlo ostavi iza sebe jednog sina po imenu Šišman, koji je vladao u Bugarskoj zajedno s majkom sve dok ga nije protjerao bugarski car Aleksandar, kako će biti rečeno na svom mjestu.

KOMENTAR
Ovo opširno izlaganje se odnosi na bitku kod Velbužda 28. jula 1330, iako se kod Orbina ne navode ni mjesto ni datum. Čitavo pričanje predstavlja zaokruženu cjelinu s težištima na podvigu najamnika i sudbini cara Mihaila. Orbinova verzija se ne oslanja ni na jedan danas poznati izvor o velbuškoj bici. On je svoje informacije crpio iz nekog teksta na latinskom jeziku nastalog u katoličkoj sredini. To se može zaključiti na osnovu uloge koja se pripisuje najamnicima, zatim na osnovu izraza ''slovenski vitez'' (un Caualier Slauo), koji je Orbin mehanički prenio i na osnovu igre riječima Ternovo i Terra Nova u priči o smrti Mihailovoj. U prevodu se poenta priče sasvim izgubila: proročanstvo je glasilo da će umrijeti ''in terra nova'', a on je shvatio da se to odnosi na ''Ternouo sua citta in Bulgaria''.
Ali, i mjesto na koje se povukao posle bitke zvalo se ''Terra noua''. Inače pojedinosti iz priče ne djeluju uvjerljivo, kao što je istakao M. Dinić,''Španski najamnici u srpskoj službi'', Zbornik radova Vizantološkog instituta 6 (1960) 21. Srpski izvori uopšte ne spominju strane najamnike, dok Nićifor Grigora kaže da su upravo oni jurišali na bugarskog cara.
----

Ova pobjeda silno obradova Rašane, koje je bio zahvatio veliki strah da će ih Bugari potčiniti. Pošto su, dakle, stvari protekle na ovaj način, kralj Stefan, svjestan da je mnogo ostario, iz velike ljubavi koju je osjećao prema svome sinu, koliko zbog gore pomenute pobjede, toliko i što mu je u svemu bio veoma poslušan i nada sve ga poštovao, dade mu u vlast obje Zete s gradovima i tvrđavama koje su bile u njima. Odlazeći, dakle, njegov sin Stefan na upravu rečenih dviju pokrajina, povede sa sobom iz Raške mnogo mladeži i nekoliko rđavih savjetnika. Ovi ga danonoćno podsticahu da oduzme kraljevstvo iz ruku oca, koji je zbog starosti bio nesposoban za upravljanje, i da se tako obezbijedi od svog brata Siniše, koga je njegov otac imao s drugom ženom. Mada je ovo izgledalo okrutno njegovom sinu, koji je bio vrlo blage i umiljate naravi, ipak je pristao na njihove nagovore i odlučio da izvrši što su mu savjetovali. Pošto je, dakle, potajno sakupio vojsku u obadvije Zete i izvršio izbor najboljih tamošnjih ratnika, vodeći sobom i Karavida Fratnuta i Đurđa Ilijića kao svoje savjetnike, otpoče usiljeni marš put Raške, u kojoj se nalazio njegov otac. Mada je bio saznao tu stvar o sinu, kralj ipak nije mogao da povjeruje. Zato ga je sin, kad ga je zatekao u lovu kod tvrđave Peterco sa nekoliko slugu, uhvatio bez otpora i zatočio u tvrđavi Zvečanu. To veoma iznenadi njegova oca, jer nikada nije mogao ni pomisliti na nešto slično. Dok je, dakle, kralj tako boravio u tamnici, pomenuti savjetnici stadoše nagovarati sina da ubije oca. To su činili iz podozrenja da se ne bi loše proveli ako bi slučajno bio oslobođen tamnice. Privoljevši se sin njihovim opakim savjetima, posla neke ljude spremne da izvrše takvo zlodjelo, te ga oni udaviše usred noći u rečenoj tvrđavi.

To bješe hiljadu tri stotine i trideset prve godine. Neki kažu da je, kad su došli ti ljudi da mu oduzmu život, prokleo sina i njegove potomke. Mada se ovo prokletstvo nije ispunilo na sinu, palo je ipak na njegova unuka Uroša, koji je izgubio kraljevstvo, kako ćemo u ovoj knjizi reći poslije. Njegovo tijelo bi sahranjeno u manastiru Sv. Spasa Skošne u Dečanima koji je on podigao. Vladao je dvadeset godina i ostavio iza sebe dva pomenuta sina, Stefana Dušana i Sinišu, i nekoliko kćeri.

KOMENTAR
Pored Orbinovog rezonovanja ovdje susrijećemo podatak da je Dečanski ustupio Dušanu Zetu (kod Orbina kao i uvijek ''obje Zete'') na upravu. To je u osnovi tačno, ali nije sigurno da pada u vrijeme poslije bitke na Velbuždu.

KOMENTAR
Nijesu poznati Orbinovi izvori za izlaganje o borbi između Dušana i Dečanskog. Događaji su iznijeti suviše uopšteno, tako da se ne osjeća da su borbe duže trajale, da je Dečanski dolazio u Zetu itd. Na drugoj strani ima detalja koji se potpuno uklapaju u ono što znamo o tome vremenu: Đurađ Ilijić je doista bio bliski saradnik mladoga kralja, a Karavida je istorijska ličnost iz ovog vremena posvjedočena dubrovačkim arhivskim dokumentima. Bio je to tast Olivera Grkinića. Up. K. Jireček, Istorija Srba I 2, Beograd 1952, 222. Tačna je i godina zbacivanja Dečanskog koju Orbin navodi. Priča o zarobljavanju se u krupnim crtama slaže sa onom kod biografa Dečanskog u Danilovom zborniku. Mjesto zarobljavanja je tu grad Petrič, što se kod Orbina iskvarilo u Peterzo, a mjesto zatočenja takođe Zvečan. Orbinov izvor, međutim, odlučno pripisuje ubistvo Dečanskog ljudima poslatim od Dušana. I neka rodoslovlja Nemanjića kažu za Dečanekog: ''postizajet končinu ot sina svojega''.

KOMENTAR
Priča o prokletstvu potiče svakako iz istog izvora, dok isticanje njegovih posljedica pripada Orbinovim rezonovanjima.
----

Došao je na vlast njegov sin Stefan s nadimkom Dušan. On se rodio od majke Bugarke, sestre kralja Svetoslava, a kad je počeo vladati imao je oko dvadeset godina. Uprkos tome što je u mladosti izgledao tupoglav i nedovoljno sposoban za upravljanje, slušajući ipak stare i mudre velikaše koje nije puštao od sebe, postao je vrlo mudar vladar i upravljao je kraljevstvom veoma razborito. Stoga su mu bili veoma poslušni njegovi velikaši. I on je njih poštovao, ali ipak nijednog od njih nije držao dugo vremena na upravi pokrajina u koje ih je postavljao, već ih je često premještao s jednog mjesta na drugo. Bio je prekrasnog izgleda i tjelesno vrlo lijepo građen: imao je široka ramena, snažne ruke, izrazita bedra, trbuh uvučen, jake noge, a stas visok, pravilan i muževan. I mada je vremenom mnogo odebljao, ipak mu to nije smetalo, jer se neprestano vježbao u svim vrstama oružja, koje je veoma volio. Posebno ga je veselilo da ide u lov. Volio je i cijenio valjane ljude kojima je davao upravu nad svojim pokrajinama. Pored toga, bio je vrlo dostojanstven I širokogrud. Stoga je svojim dvorjanima često darovao konje, novac, zlatne i srebrne opasače, odjeću od svile i najfinijeg sukna; htio je da se lijepo oblače i vježbaju u oružju.
Priređivao je takođe često viteške turnire i pijanke, obdarujući one koji su se isticali i druge pobjeđivali. Zato je kraljevstvo Raške u njegovo vrijeme bilo vrlo slavno i prepuno valjanih ljudi koji su bogatstvom prevazilazili ljude drugih kraljevstava, Držao je takođe strogi red na dvoru i u svom kraljevstvu, u cijenama i dažbinama, ne starajući se odviše da gomila blago, jer je po prirodi, kako je rečeno, bio darežljiv.
Bio je, sem toga, vrlo odan vjeri grčkoga obreda, i podizao je crkve i manastire darujući im velike milostinje i dajući velike darove dostojanstvenicima i svještenicima koji su u njima pjevali svete himne. U ove manastire spadali su i oni na Svetoj gori u Makedoniji. Dade za vječna vremena monasima Sv. Mihajla Jerusalimskog danak koji mu Dubrovčani plaćahu za Ston. Upravo stoga bješe nazvan
Dušan, duševan čovek. Lijepo se odnosio i prema Latinima i onima koji su bili rimokatoličke vjere, bez obzira na to što je jednom na nagovor svoje žene Rogozne, zvane i Jelena, opake žene koja je mnogo mrzjela katolike, lišio svega zlata i srebra i drugih dragocjenosti latinske crkve i manastire u obje Zete. Na to se tadašnji papa vrlo razljutio, te mu je stavio do znanja preko svojih poslanika koje je dvaput u tu svrhu slao da će, ako ne povrati dobra oduzeta pomenutim crkvama i manastirima, podići krstaški rat protiv njega i doći sa svim hrišćanima da ga potraži u njegovom kraljevstvu. Prestrašivši se Stefan zbog toga, vrati im sve u potpunosti i poče ih lijepo gledati.

KOMENTAR
Ne vidi se kako je Orbin došao do imena San Saluatore di Scosna za dečanski manastir. Crkva je zaista posvećena sv.Spasu dok se u onom Scosna vjerovatno krije ime Hvostna. Podatak o godinama vladanja je kao i do sada uvijek netačan, ali je ovoga puta blizak broju 19, koji daju rodoslovi (ed.Lj. Stojanović str. 180). Orbin nije mnogo pazio na usklađenost podataka koje daje. Ovdje govori o ''dva pomenuta sina'' Dečanskog, iako Sinišu nije spomenuo, već samo Dušana i njegovog brata koji je umro u Carigradu u vrijeme dok je Dečanski živio tamo u izgnanstvu.
KOMENTAR
Opširna i sadržajna karakteristika Dušanova predstavlja pravu zagonetku, jer ničeg sličnog nemamo u čitavoj našoj istorijskoj literaturi do Orbina. Iako analiza njegovog teksta pokazuje da se gotovo bez izuzetka u izlaganju držao izvora, ovdje se čini da je sam ocrtavao lik slavnog vladaoca po predstavama koje je stvorio na osnovu starih tekstova.
KOMENTAR
Karakteristično za Orbinov način rada je da podatak o stonskom dohotku upotrebljava ovde, iako desetak redaka kasnije tek govori o ustupanju Stona, kad je taj tribut ustanovljen.
KOMENTAR
Ime Dušanove žene Rogozna nije dobilo objašnjenje. Već je I. Ruvarac, ''Kraljice i carice srpske'', Zbornik Ilariona Ruvarca I, Beograd 1934, 26, primijetio da podsjeća ''na caricu Roksandu u narodnim pjesmama''. Istorijsko jezgro priče o sukobu Dušana i pape biće svakako u papskim pismima Dušanu iz 1346. godine u kojima se navodi šta je sve izgubila kotorska biskupija i traži da joj se povrate crkve i imanja. Ne mogu, međutim, ni da naslutim kako je Orbin došao do tih vijesti, vjerovatno iz nekog kotorskog izvora.
----

S Dubrovčanima je uvijek živio u prijateljstvu i potvrdio im je darovnicu koju im ban Stjepan bejaše dao za Ston i Pelješac. Ova područja je Nemanja tražio za sebe zbog prava koja je imao u Humu i u Bosanskom Kraljevstvu. Tu potvrdu je izdao prvenstveno na molbu Kotoranina Nikole Buća, svoga protovestijara, kojega su Dubrovčani zbog toga uvrstili među svoju vlastelu. Grad Dubrovnik, koji se u vrijeme ovoga kralja mnogo obogatio, stalno ga je obasipao darovima i poslanstvima. I tako Raško Kraljevstvo i gradovi Dalmacije stajahu u njegovo vrijeme bolje nego ikada ranije, posebno grad Dubrovnik i Kotor. Živio je takođe u miru s bugarskim kraljem Aleksandrom. I u njegovo vrijeme Turci se nijesu usuđivali doći na njegove granice. Štaviše, mnogo su puta bili potučeni od njegovih vojskovođa, a naročito od njegovog velikaša Uglješe, koji je neprestano držao protiv njih granice Makedonije i Romanije. Držao je, sem toga, u službi i nešto Turaka koje je nastanio u Zeti kod Danja. Nikifor Gregora piše u VII knj. da je Turčin Melek, prešavši u hrišćanstvo s hiljadu i pet stotina svojih ljudi, bio uzet u službu kralja Stefana; bilo je hiljadu konjanika i pet stotina pješaka. Pa kako mi se čini da je već dovoljno rečeno o vrlinama i pohvalnim osobinama ovog kralja, pređimo sad dalje da vidimo šta je uradio na proširenju svog carstva.

KOMENTAR
Ustupanje Stona Orbin opisuje po starijim dubrovačkim analima (ed. S. Nodilo 35, 225), ali vrši i neke bitne izmjene. U analima su svi srpski vladaoci kraljevi Bosne, pa je i Dušan ''re Stiepan de Bosna'', a kod Ranjine se spominje da se pola tributa za Ston plaćalo caru a pola bosanskom banu. Orbin je na osnovu toga iskonstruisao da je Dušan potvrdio darovnicu koju je ban Stjepan izdao Dubrovčanima. U stvari Dušanova povelja o Stonu izdata je 2. januara, a banova tek 15. marta 1333.
KOMENTAR
Ono što se kaže o Uglješi ne može se nikako odnositi na vrijeme cara Dušana, jer je Uglješa postao gospodar jedne oblasti u susjedstvu Turaka tek deset godina poslije Dušanove smrti. Vjerovatno je podatak našao kod mnogo kasnijeg vizantijskog pisca Laonika Halkokondila.
KOMENTAR
Vijest o Turčinu Meleku Orbin je zaista našao kod Nićifora Grigore(ed. Bonn. 254), ali je pogrešno vezao za Dušana, pošto se ona odnosi na kralja Milutina.
----

Stefan, dakle, kao prvo, nastojao je da osvoji djelove Romanije, u čemu nije imao mnogo teškoća. Kako je Romanija u prošla vremena živjela dugo u miru, bila je gotovo bez oružja, a nije imala ni ratnika koji bi je mogli braniti. Stoga je za kratko vrijeme zagospodario najvećim njenim dijelom. Zauzeo je, naime, sve pokrajine i gradove koji su joj pripadali sve do Soluna, a posebno Veriju, Serez, Ohrid, Kostur, Trikalu, Janjinu, Kaninu, Beograd i druga mjesta sve do Negroponta. Pošto nije mogao zauzeti Solun, pustošio je neprestano njegovo područje da bi ga bar na ovaj način prisilio na pokornost. Mislio je takođe da osvoji svu zemlju do Carigrada, pa bi bez sumnje ostvario ovu svoju misao da ga nije smrt spriječila. Zauzeo je Albaniju i zagospodario svim djelovima Epira sve do Arte, pa se niko nije usuđivao da mu se suprotstavi ili da se odmetne od njega.

KOMENTAR
Zanimljivo je da u vrlo opširnoj istoriji Dušanovoj koju pruža Orbin ratovi s Vizantijom zauzimaju vrlo malo mjesta. Ovdje daje sažet pregled osvajanja kao da su bila na početku vlade (prije krunisanja), a nešto kasnije (na str. 41-42 ove knjige) opširno citira već spomenutog Laonika Halkokondila, koji je o ovim zbivanjima imao dosta mutne predstave. Vijesti Nićifora Grigore, kojega je inače upotrebljavao, ovdje nije mogao koristiti pošto taj dio nije bio preveden. Gradovi koji su na ovom mjestu nabrojani poklapaju se, s malim izuzetkom, sa onima koje spominje niže Halkokondil. Zbog toga se ne može isključiti ni mogućnost da je ovo mjesto samostalna Orbinova tvorevina na osnovu Halkokondilovih podataka. Objašnjenje vizantijske slabosti pokazuje da Orbin nije imao predstavu o vizantijskim građanskim ratovima u Dušanovo doba.
----

Zato 1340. godine, zanesen tolikim pobjedama, odluči da uzme titulu cara. Pozva, dakle, na sabor patrijarha, episkope, opate, svještenike i crnorisce svoga kraljevstva i svu vlastelu i velikaše svoje zemlje, te uz sudjelovanje još triju dubrovačkih poklisara, i to Đurđa Getaldića, Marina Bunića i Stjepana Gučetića, koje su mu Dubrovčani bili poslali s mnogo darova, uz puno odobravanje sviju, krunisa se za cara. Ime kralja dodijeli svome sinu Urošu, mada je u to vrijeme bio vrlo mlad. Ustanovi nove službe po ugledu na druge careve, naime, službu ćesara, despota, pincerne i druge kojima su se služili carevi. I tako u tolikoj sreći i veličanstvu mislio je da nijedan vladar na svijetu nije veći ni moćniji od njega. Ali mu ubrzo posta jasno koliko se u tome varao. Jer primivši izvještaj da ugarski kralj Ludovik sprema veliku vojsku da udari na nj, i on sakupi što je više mogao ljudstva i uputi se prema Dunavu da mu se odupre. Kad je, dakle, došao na obalu pomenute rijeke, utabori tu čitavu vojsku, dok se na drugoj obali ulogorila Ludovikova vojska. Pošto je car Stefan pažljivo osmotrio njegovu vojsku i vidio da su Ugri bezbrojnim mnoštvom šatora, čadora i nepreglednim ljudstvom zapremili ogroman prostor, izgubi pouzdanje u sebe i poče se bojati za ishod ovog pohoda. Posavjetovavši se, dakle, sa svojim vojskovođama, uz njihov pristanak napusti pomenutu obalu i povuče se sa svom vojskom u svoju zemlju dobar dan hoda, iza jedne velike i veoma guste šume pune ogromnog i debelog drveća, zvane Lomnica i Rudnik. Posjekavši izvjestan broj stabala, položi ih preko puteva kako Ugri ne bi mogli proći da ga napadnu, te postavi mnogo naroda da čuva i brani prolaze.

KOMENTAR
Godina krunisanja nije tačna, ukoliko nije rezultat štamparske greške (1340. umjesto 1346). Nabrajanje onih koji su bili pozvani na krunisanje podsjeća na sastav državnog sabora kako ga opisuju srpski izvori. Iznenađuje činjenica da imena dubrovačkih poslanika nijesu tačno navedena. U Dubrovačkom arhivu je sačuvana odluka o upućivanju ovog poslanstva, koja sadrži druga imena. Osim Marina Bunića (1314-1364), koji je zaista bio aktivan u ovo doba i odlazio kao poslanik srpskim vladarima, ostala navedena vlastela uopšte ne pripada ovom vremenu.(Ćurađ Getaldić se uopšte ne spominje u Arhivu tokom XIV vijeka.) To znači da se Orbin nije služio arhivskim knjigama Republike čak ni u ovakvim slučajevima kad se moglo znati da podaci postoje i kad ih je lako bilo naći. Njegov spisak vlastele se vjerovatno oslanja na neku pozniju porodičnu tradiciju.
----

Posle toga kralj Ludovik i car Stefan sporazumno odlučiše da se sastanu na dogovor s nekolicinom svojih ljudi na određenom mjestu, pa da tu lično razgovaraju o međusobnim sporovima. Prema tome, car je dojahao s neznatnim brojem vlastele na obalu Dunava, a kralj se ukrcao na jednu lađu i pristao uz obalu, ali se nije iskrcao na kopno. Pozdravivši jedan drugoga, počeli su da razgovaraju, ali, kako se nijesu mogli složiti, razišli su se. Pregovore su nastavili preko poklisara, ali ni na ovaj način ne dođoše do bilo kakvog zakljuĉka. Kralj Ludovik je, naime, tražio od cara četiri stvari: prvo, da prihvati katoličku vjeru i bude pokoran rimskoj crkvi; drugo, da mu ustupi nekadašnje zemlje kralja Stefana, koje je želio pripojiti ugarskoj kruni; treće, da ga prizna za svoga starješinu i da mu bude pokoran i vjeran; četvrto, da mu dade za taoca svoga sina Uroša. Ali car, ponosan kakav je bio, ne htjede pristati ni na jedan od tih zahtjeva. Stoga Ugri, prebacivši se sa svom vojskom preko rijeke, pustošeći pređoše čitavu zemlju Rašana sve do pomenute šume Lomnice i Rudnika.
No jednog dana, pošto Ugri nisu bili dovoljno oprezni i pošto su se suviše pouzdavali u vlastite snage,
car Stefan posla neke svoje istaknute ratnike da udare na jedan dio vojske koji se bio odijelio od drugih. Oni ga potuku i zaplijene više od 500 konja i mnogo opreme, ali malo ljudi zarobe. A kad Ugri primijetiše da carevi ljudi iznad svega idu za plijenom, mnogo svojih konja predadoše na čuvanje nekim pastirima, a oni se sakriše u jednu šumu. Namamljeni ranijim plijenom, Rašani dođoše u velikom broju da pokupe pomenute konje. Kad su to učinili i već bili na povratku u logor, Ugri iziđoše iz zasjede, pa ne samo što su im oduzeli plijen, već su mnoge poubijali, na veliku žalost cara Stefana, jer su tu izginuli mnogi plemići. Tako se Ugri osvetiše za uvrede koje su im Sloveni nanijeli.
Poslije ovoga, upoznavši drskost i lukavstvo Ugra, careva vojska nije se usuđivala izići u ravnicu, već se držala iza šume. Kad je
kralj Ludovik vidio da u takvim okolnostima neće moći ništa učiniti, odluči da se sa svom vojskom vrati u Ugarsku. Međutim, da Sloveni ne bi mogli upadati u njegovo kraljevstvo, sagradi na obali Dunava, sa raške strane, na mjestu gdje se Dunav spaja sa Savom, utvrđenje i nazove ga Beograd, ostavivši u njemu posadu od mnogo vojnika i jednog kastelana. To bješe 1343. godine. Dvije godine poslije toga dođe još jednom s ogromnom vojskom protiv cara, ali ne učini ništa značajno. Jer kad su njegovi ljudi počeli u velikom broju umirati zbog pokvarenog vazduha koji se dizao iz baruština preko kojih su prolazili, bio je prisiljen da se vrati u svoju zemlju. U to vrijeme razbolio se mlađi brat kralja Ludovika, Stefan, pa kad je stigao u Ugarsku, umro je od te bolesti.

KOMENTAR
Opširno izlaganje o ratu kralja Ludovika I Anžujskog (1342—1382) i cara Dušana predstavlja zaokruženu i povezanu cjelinu preuzetu iz nekog do danas izgubljenog izvora. Iz teksta se osjeća da je izvještač posmatrao stvari sa ugarske strane. U biografiji kralja Ludovika I od Ivana, arhiđakona od Kikilea, nema ovih podataka. Inače Orbinovo pričanje ima u sebi hronološke elemente koji se ne daju dovesti u sklad. Izričito se kaže da je veliki pohod Ludovikov bio 1343, a da je novi pohod bio dvije godine kasnije. U tom drugom pohodu razboljeli su se mnogi ugarski vojnici pa i kraljev brat Stefan, koji je po povratku u Ugarsku umro.
Slučajno znamo da je Stefan umro 9. avgusta 1354, a srpski i ugarski izvori pokazuju da je te godine zaista bilo srpsko-ugarskog ratovanja. Sastanak između cara i kralja bi, prema tome, trebalo staviti dvije godine ranije (1352), kada nemamo vijesti o ratu na ovoj strani. Orbinov izvor je neke stvari znao sasvim precizno, kao npr. da je smrt hercega Stefana bila u isto vrijeme kad i rat sa Srbijom, dok je bio nesiguran u odmjeravanju intervala između dva pohoda. Sastanak vladara na granici bio je u srednjem vijeku dosta uobičajena prilika za pregovore i izglađivanje sukoba. Isto tako nijesu nimalo nevjerovatni
zahtjevi koje bi, po Orbinovom izvoru, postavljao kralj Ludovik. Onaj o prepuštanju zemlje kralja Stefana (le terre, che furono del Re Stefano) otkriva čak dobro poznavanje situacije. Vijest o podizanju Beograda ne treba bukvalno shvatiti. Orbin je, vjerovatno, u svome izvoru čitao nešto o dizanju utvrđenja. Uostalom, Lukarević, Copioso ristretto2 97, koji prenosi istu priču, govori o ''Castello Taurino (oggi detto Belgrado)'', dakle o Zemunu. Up. J.Kalić-Mijušković, ''Beograd u srednjem vijeku'', Beograd 1967, 72-76, 362-363.
----

U pomenuto vrijeme držao je Bosnu ban Stjepan, sin kneza Stjepana, vrlo pametan čovjek, kako ćemo poslije kazati. Pošto je on postao gospodarom Humske oblasti, njegovi ljudi su neprestano narušavali granice cara Stefana, a naročito su pričinjavali veliku štetu u predjelima Trebinja, Konavala, Gacka, Rudina i drugih mjesta sve do Kotorskog zaliva. A kako je car bio zauzet osvajanjem Romanije, nije se mogao starati oko odbrane granica Bosne i Huma. Ali kad je konačno zauzeo veliki dio Romanije i uspostavio potpuni mir u tim stranama, poče misliti na osvetu za uvrede i pogrde nanijete mu od strane rečenog bana Stjepana i njegovih podložnika. Krenuvši na put s caricom, dođe na granicu Bosne, kod rijeke Drine, s pedeset hiljada konjanika i trideset hiljada pješaka.
Kad je o tome bio obaviješten
ban Stjepan, pripremi i on dobru vojsku. Ali uvidjevši na kraju da neće moći odoljeti neprijateljskoj vojsci, posiječe mnogo velikih stabala pomoću kojih zakrči prolaze, te osta povučen u šumama i planinama kao u nekakvim tvrđavama, braneći s mnogo ljudi sve prolaze kroz koje se moglo prodrijeti s vojskom u Bosnu. I tog puta, s obzirom na pomenute preduzete mjere, kao i na prolaze koji su po svojoj prirodi bili utvrđeni, spriječio bi carevim ljudima ulazak u Bosnu da su mu velikaši bili vjerni i da nijesu bili u tajnom dogovoru s carem. Stoga odluči da se povuče u planine s malim brojem svojih ljudi, koje je i dalje, ipak, mijenjao kako ga neko od njih ne bi izdao.
Primijetivši to, car uđe sa svom vojskom u Bosnu bez ikakve prepreke i stade uništavati i paliti sve, ne štedeći ni banove dvore. Ovo u početku car nije htio raditi, ali kasnije učini po nagovoru svoje supruge, žene uistinu spremne na svako zlo. Baci se još na osvajanje utvrđenja Bobovca, u koje se bila sklonila
Jelisaveta, jedinica kći bana Stjepana, koja je tada bila djevojčica, a kasnije žena Ludovika, ugarskog kralja, i majka Marije, žene cara Žigmunda. Pošto je, dakle, Stefan više dana napadao rečeno utvrđenje bez ikakva uspjeha, napusti poduhvat, te poče krstariti po svoj Bosni sve do Dolmna ili Duvna. Utaborivši se tu, posla dio vojske da plijeni prema rijeci Cetini i onoj drugoj rijeci, Krki, prema Hrvatskoj, a on s ostalim dijelom vojske skrenu prema Humskoj oblasti. Zauzevši Imotski i Novi, ostavi u njima dobru posadu svojih ljudi.

KOMENTAR
I za istoriju Dušanovog rata s Bosnom se može reći da Orbin reprodukuje neki danas nepoznati izvor. Taj izvor je bio dobro obaviješten, ali ipak nije poticao iz Dušanovog vremena. Dok se podaci o odnosima Srbije i Bosne uoči rata vrlo lako uklapaju u ono što je poznato iz dokumentarnih izvora, vijesti o jačini Dušanove vojske su svakako pretjerane. Ovaj izvor ima zajedničku antipatiju prema Dušanovoj ženi sa izvorom koji govori o odnosima pape i Dušana. V. komentar uz str. 34.
Bobovac je grad koji se mnogo spominje početkom XV vijeka. U njemu se čuvala kruna bosanskih kraljeva. Njegov spomen u ovo doba je, vjerovatno, anahronizam izazvan znanjem o kasnijem periodu bosanske istorije. Dugo se mislilo bez razloga da se mjesto odnosi na Travnik. Up. I. Ruvarac, ''Istorisko-geografsko ivepje. Bobovac = Travnik'', zbornik Ilariona Ruvarca, Beograd 1934, 257-264.
Iznenađuje, takođe, podatak da je Jelisaveta, kći bana Stjepana II Kotromanića, u vrijeme Dušanovog rata, dakle, 1350. godine, bila djevojčica. Ona se 1353. godine udala za kralja Ludovika I, a po pričanju samoga Orbina, odnosno njegovog izvora, pravile su se kombinacije da se Uroš oženi Jelisavetom. Podaci o operacijama Dušanove vojske veoma su zanimljivi. S jedne strane, oblici imena: Dolmna over
Dumno I Dachercha o Dacherea (za Krku) pokazuju da je Orbinov izvor imao iskvarene slovenske oblike koje mljetski opat nije lako prepoznao, dok, s druge strane, ti podaci otkrivaju da je izvor Orbinov bio dobro obaviješten. Iz savremenih dokumenata znamo da su Trogirani i Šibenčani spremili darove da ih predaju Dušanu kad dođe do Krke, a isto tako pouzdano znamo da je srpska vojska osvojila grad Novi u Humu, koji se u Orbinovom tekstu spominje.
----

U to vrijeme pristupila su k njemu mnoga bosanska i humska vlastela priznavajući se njegovim podanicima. Potom su mnogi od njih otišli s njim u Rašku, a posebno Bogiša i Vladislav Nikolić, sestrići bana Stjepana i sinovi njegove sestre Katarine, koji su bili iz roda humskoga kneza Andrije, o kojemu je već bilo riječi, a biće još i kasnije, te, prema tome, rođaci cara Stefana. Oni doniješe jednu takvu odluku, jer su čvrsto vjerovali da će njima ustupiti Humsku oblast kao njihovu baštinu koja im je po pravu pripadala, ali na kraju nijesu imali nikakve koristi, jer su bili ljudi bez ikakve vrijednosti.

KOMENTAR
I podaci o Nikolićima pokazuju da je Orbin imao dobar izvor iz koga se obavještavao. Iz podataka

Dubrovačkog arhiva se vidi ne samo da su Bogiša i Vladislav bili sestrići bana Stjepana i da im se majka zaista zvala Katarina (Chatalena), nego i da su 1349. godine bili u sukobu s bosanskim banom. Up. M. Dinić, ''Humsko-trebinjska vlastela'', Beograd 1967, 6-7.
----

Dok je car boravio u Bosni, mletačka vlada i Dubrovčani uputiše mu svečane poklisare da pregovaraju s njim i izglade sporove između njega i bana Stjepana, ali nijesu mogli ništa postići, jer je car htio da ban dade svoju kćer Jelisavetu za ženu njegovom sinu kralju Urošu i da u miraz donese Humsku oblast, kao nešto što pripadaše samom caru preko Nemanje i njegove braće, ranijih gospodara Huma, od kojih je sam car vukao lozu. No rečeni ban, nadajući se da je može bolje udati (kako se kasnije i zbilo), nije nipošto htjeo pristati da mu dade ni Humsku oblast, a ni kćer i bez Huma. Jer da je htjeo dati samo kćer, bio bi sklopljen mir, a kako to nije uslijedilo, ova dva vladara živela su neprestano u razdoru.

KOMENTAR
Vijesti o pregovorima za vrijeme rata ne mogu se kontrolisati. Ima podataka iz Mletačkog i Dubrovačkog arhiva iz kojih se vidi da su Venecijanci i Dubrovčani posredovali između srpskog cara i bosanskog bana, ali to je bilo u periodu prije ovoga rata. Up. S. Ćirković, ''Istorija srednjovjekovne bosanske države'', Beograd 1964, 118-119.
----

Kad je car Stefan namjeravao da se vrati u Rašku i prolazio preko Huma, stigao je do Bišća, jednog velikog polja između Blagaja i Mostara. Tu je zatekao dubrovačke poklisare koji su došli da ga zamole neka izvoli doći u njihov grad, koji je želeo da ga ugosti i počasti. Car se u početku malo opirao, ali je na kraju pristao, pošto je iznio stvar pred svoje vijeće i pošto su mu svi njegovi najprisniji savjetnici, a posebno Nikola Buća, kotorski vlastelin i prijatelj Dubrovčana, a njegov protovestijar, kazivali da slobodno i bez ikakva straha pođe u Dubrovnik, jer će mu biti vrlo prijatno. Otpustivši, dakle, vojsku, car i carica sa tri stotine ljudi, među kojima je bio najveći dio velikaša i vlastele njegova kraljevstva, pređoše preko Konavala do Cavtata. Tu su se ukrcali na galije kojima su zapovijedali Džono Sorkočević i Dživo Menčetić, a koje suDubrovčani poslali da ih prihvate. Na tim galijama su doplovili u Dubrovnik, gdje je car bio primljen s velikim počastima i smješten u Knežev dvor. Carica i drugi iz njegove pratnje bili su smješteni takođe u udobne stanove i svratišta. Zadržavši se ovdje puna tri dana na veselim zabavama, plesovima i svečanostima, bio je s caricom, velikašima i drugom vlastelom počašćen i kraljevski darivan skupocjenim svilenim i suknenim tkaninama. Zatim je na istim galijama prevezen u svoj grad Kotor, gdje je takođe primljen s mnogo počasti. Poslije se iz Kotora, preko Zete, vratio u Rašku.

KOMENTAR
O posjeti cara Dušana Dubrovniku 1350. god. očuvala se u Dubrovniku veoma razvijena tradicija. Kada je 1455. Vladislav, sin hercega Stjepana, posjetio Dubrovnik, vlastela u njegovoj pratnji podsjećala ga je da će ući na kapiju kroz koju su u grad ušli car Dušan, kralj Tvrtko, Sandalj Hranić i despot Đurađ Branković. O posjeti Dušanovoj govorilo se, dakle, i poslije jednog vijeka. Nijesu, na žalost, sačuvane arhivske knjige iz vremena posjete, tako da se Orbinova verzija ne može kontrolisati. Vidi se da je sasvim nezavisna od starijih dubrovačkih anala. Za ostale vijesti o Dušanovoj posjeti up. J. Tadić, ''Promet putnika u starom Dubrovniku'', Dubrovnik1939, 44-46.
----

Carev dolazak u Dubrovnik bio je 1350.godine, a sljedeće godine posla u Francusku pomenutog Nikolu Buću, svoga protovestijara, da zaprosi kćer toga kralja za ženu svome sinu Urošu. Francuz mu, međutim, odgovori da bi to više nego rado učinio kad bi on, Stefan, i njegov sin bili rimskog obreda. Tamo se poklisar Buća, čovjek uistinu sjajan i po vrijednosti i po svim vrlinama koje je posjedovao, toliko dopade francuskom kralju u ovom poslanstvu, te mu ovaj pokloni jedan ljiljan da ga postavi u svoj grb. Zato od onog vremena Buće imaju na grbu ljiljan nad jednom gredom, dok su ranije imali bundevu s pogačom.

KOMENTAR
Misija Nikole Buće nije poznata s druge strane. Orbin se o njoj obavijestio preko nekog kotorskog izvora. Priča o grbu upućuje na porodičnu tradiciju Buća. Ukoliko je ova misija zaista bila 1351. god., riječ bi bila o kćeri Žana od Valoa (1350-1364).
KOMENTAR
Uroš jezaista bio oženjen jednom vlaškom princezom. Kasnije, na str. 43 ove knjige, Orbin još dodaje da je bila kći vojvode Vlajka. Uroševa žena, međutim, nije bila kći ovoga Vlajka, nego njegova polusestra, kći vojvode Aleksandra Basarabe, i nije se zvala Jelena, nego Anka ili Anča. Up. I. Ruvarac, ''Kraljice i carice srpske'', Zbornik Ilariona Ruvarca I, Beograd 1934, 28-30. U Dečanskom pomeniku navode se ''Car Uroš i Jelena monahinja''. Ovo monaško ime (ukoliko nije u pitanju druga ličnost) dalo je svakako povoda za Orbinovu zabunu.
----

Kad se, dakle, Buća vratio kući i izložio svom gospodaru kako su tekli pregovori s Francuzom, Stefan se naruga odgovoru francuskog kralja, te zaprosi kćer vlaškog kneza po imenu Jelena, koju mu ovaj odmah dade. Poslije toga baci se na osvajanje Romanije. Koliko je sjajnih poduhvata izvršio i časnih pobjeda odnio u tim i mnogim drugim mjestima, kratko pripovijeda Laonik Halkokondil u II knj. govoreći: ''Grad Skoplje bio je kraljevsko sjedište Stefana Nemanje. Krenuvši odatle, u pratnji odvažnih i ratu vičnih ljudi, s jakom vojskom uđe u mjesta blizu Kostura i zagospodari svima. Podigavši zatim vojsku protiv Makedonije, pokori sve sem Soluna, te pređe do rijeke Save. Pošto se hrabro borio oko Dunava, zauzeo je čitavu onu pokrajinu. Poslije, postavljajući na upravu svojih zemalja u Evropi ljude koje je poznavao kao veoma vjerne, uspje se do velike moći. Napao je i Grke da bi srušio njihovo carstvo. Ušavši s konjicom u mjesta blizu Carigrada, potpuno ih opustoši. Grci su se stoga bili mnogo prestrašili i bojali su se potpune propasti, jer su vidjeli da im je carstvo u krajnjoj opasnosti zbog nebrige I nesposobnosti cara Andronika Starijeg, koji je bio ogrezao u svom neurednom životu. Međutim, nijesu vidjeli mogućnost da mu se vojnički odupru ili suprotstave, pa su svu svoju nadu i spas polagali u odbranu gradskih zidina. Krenuvši zatim put Etolije, pridruži svom carstvu Joaniju ili Joaninu, grad koji se ranije zvaše Kasiopa. Makedoniju koja se graničila s rijekom Vardarom predade na upravu Žarku, čovjeku hvaljenom zbog dobrote, kojega je car najviše cijenio. Onaj deo zemlje koji se prostire od Fere do rijeke Vardara dade Bogdanu, čovjeku pravičnom i veoma vještom u ratnim poslovima. Kraj koji se prostire od Fere do rijeke Dunava ustupi braći Kralesu i Uglješi, od kojih Krales bješe njegov peharnik, a Uglješa glavni konjušar. Predio uz Dunav dade na Upravu Vulku, sinu Brankovu. Trikalu i Kostur dobio je župan Nikola, a Etoliju Preljub. Ohrid s krajem zvanim Prilisbea dade na upravu vlastelinu Pladiki. Ove, dakle, koje smo naveli postavio je kralj Stefan na upravu evropskih pokrajina. Kad je on umro, svaki od njih zadrža za sebe one pokrajine koje su mu bile date na upravu.''

KOMENTAR
Posljednje godine Dušanove aktivnosti Orbin opisuje dosta nespretno citirajući bukvalno vizantijskog istoričara XV vijeka Laonika Halkokondila, koji mu je bio pristupačan u latinskom i italijanskom prevodu. Kao što je ranije istaknuto, Halkokondil nije poznavao Dušanovo vrijeme, jer je pisao pun vijek docnije. Zbog toga njegovo kazivanje nema veću vrijednost. Vrijedi se zadržati na velikašima kojima je Dušan, po Halkokondilu, povjerio pojedine oblasti svoga carstva na upravu.
Žarko je ličnost poznata iz dokumenata s početka vlade cara Uroša, ali se nije nalazio u Makedoniji, nego u oblasti oko Bojane.
''Krales'' je, kako je to već Orbin uočio, kralj Vukašin, a Uglješa njegov brat. Bogdan je u velikoj mjeri misteriozna ličnost oko koje su se istraživači dosta mučili. Up. G. Ostrogorski, ''Serska oblast poslije Dušanove smrti'', Beograd 1965, 20-21.
Vuk, sin Brankov, koji je tobože dobio ''predio uz Dunav'', neće biti Vuk Branković, nego neki potomak Branka Rastislalića, ukoliko zabuna nije nastala brkanjem Rastislalića i Brankovića. Up. M. Dinić, ''Rastislalići. Prilog istoriji raspadanja srpskog carstva'', Zbornik radova Vizantološkog instituta 2 (1953) 143-144.
Župan Nikola, namjesnik u Trikali i Kosturu, bio je Nikola Bagaš poznat iz savremenih  dokumenata. Up. M.Lascaris, Deus chartes de Jean Uros, dernier Nemanide, Byzantion 25-27 (1955-57) 321-322.
Preljub je zaista bio vlastelin Dušanov i namjesnik u Tesaliji. Pladina će biti Mladen, rodonačelnik Brankovića, koji je zaista bio namjesnik u Ohridu.Prilisbea je vjerovatno iskvareno ime Prilepa.
----

Dovde govori Laonik o caru Stefanu Nemanji koji je bio (kako kažu autori koji ga pominju) najbolji vojnik svoga vremena i izvrsni zapovjednik koji je još kao dijete bio željan slave. Njegov duh je žudio i težio ka uzvišenim i časnim poduhvatima. Ali dok se nalazio u Đavolopoti, u Romaniji, napade ga groznica koje se nije mogao osloboditi uprkos svim liječenjima koja je bio preduzeo. I tako 1354. godine, u doba od 45 godina, preseli se u bolji život. Njegovo tijelo bi preneseno s toga mjesta s velikim pogrebnim sjajem u manastir Sv. Aranđela kod Prizrena koji je sam sazidao. Vladao je kao kralj i car usve dvadeset i pet godina. Neki vele da ga je smrt zatekla dok se nalazio u Nerodimlju. Prvi njegovi savjetnici bjehu: Gregorije ćesar i Vojihna ćesar, Brajko, Raosav, Branko Rasisaljić, Toma i njegov brat Vojislav Vojnović, Miloš i njegov brat Raosav Ledenić, knez Bratko, Obrad čeonik, Vukašin čeonik i njegov brat Uglješa, Branko Mladijenović i vojvoda Mirko. Ovi su gotovo uvijek stajali uz rečenog cara, koji je imao sa svojom ženom jednog jedinog sina, pomenutog Uroša.

KOMENTAR

O smrti Dušanovoj Orbin je imao najmanje dva izvora. Po jednom je car umro u ''Diauolopota in Romania'', što će svakako biti rijeka Devol (danas Semeni), dok je po drugom mjesto smrti Dušanove Nerodimlja, poznati dvor Nemanjića. Orbin daje netačnu godinu Dušanove smrti, ali to je greška za 1 godinu, dosta česta kod njega i izazvana vjerovatno preračunavanjem godine navedene po vizantijskoj eri. Dušanovu starost je Orbin mogao izračunati polazeći od podatka Grigore da je sa 22 godine stupio na vlast. Rođen bi bio 1309. i u trenutku smrti, 1355, imao bi zaista 45 godina. Dužina vladanja (25 godina) je približno tačna (1331-1355).
KOMENTAR
Spisak navodnih savjetnika Dušanovih uzet je iz falsifikovanih ili veoma interpolisanih povelja za grad Kotor. Te povelje su sačuvane u više verzija (up. S, Stanojević, ''Studije o srpskoj diplomatici. XXV O falsifikovanim poveljama'', Glas 169 (1935) 26-32), Orbinov spisak se ne slaže ni sa jednom očuvanom poveljom.
Ličnosti su većinom poznate iz savremenih izvora: ćesar Grgur Golubić; ćecap Vojihna, tast
despota Uglješe; Brajko će vjerovatno biti Brajan, Dušanov vojskovođa kojega spominje Kantakuzin; Raosav nije inače poznat; Branko Rasisalić je kasniji oblasni gospodar iz sjeveroistočne Srbije; Toma, brat Vojislava Vojinovića može biti samo Altoman, otac Nikole Altomanovića; Miloš i Raosav Ledenići nijesu inače poznati; isto važi i za kneza Bratka i čeonika Obrada; Vukašin i Uglješa su kasniji kralj, i despot, Branko Mladenović je sevastokrator, sin ranije spomenutog Mladena, vojvoda Mirko je nepoznat.
----

Kad je Uroš naslijedio oca u carstvu, i sam se nazove carem, pri čemu nije naišao ni na kakav otpor kod knezova i drugih velmoža svoga kraljevstva. Bio je, naime, prekrasnog izgleda i od njegova vladanja nadahu se svakom dobru. I mada je imao jedva dvadeset godina, u početku je ipak pokazivao veliku razboritost i pamet u svim svojim djelima, ali tokom vremena pokaza da ne vrijedi mnogo. Upravo zbog svoje ograničenosti izgubio je carstvo, kako ćemo ovdje odmah reći.

KOMENTAR
Izlaganje o Urošu je zadavalo velike teškoće Orbinu. On je imao različite podatke i tradicije o pojedinim oblastima i njihovim gospodarima, a nije mogao da u njima utvrdi sinhrona zbivanja i da ih sklopi u cjelinu. Zbog toga je odjeljak o Urošu bez ikakve hronologije. Zbog toga što ima pored ove istorije Uroša još i poglavlja o ''četiri barona'' Orbin je prisiljen da se ponovo vraća na Uroša, što dovodi do ponavljanja i neusklađenosti, na koje ćemo još imati prilike da ukažemo.

Početak izlaganja o Urošu izgleda da se oslanja na srpske ljetopise, gdje takođe nalazimo komplimente Urošu i podatak da je Uroš pri stupanju na prijesto imao 19 godina.
----

U to vrijeme neki velikaši Raške, koristeći smrt cara Stefana, nastojali su da postanu veći nego što su bili. Među njima je bio despot Vukašin i njegov brat Uglješa, koji su bili humska vlastela, i knez Vojislav, sin Vojnov, od kojih je svako bio na upravi najvažnijih zemalja kraljevstva. Stoga su neki Uroševi ljudi koji su mu bili veoma vjerni savjetovali caru da zatvori u tamnicu despota Vukašina, i kneza Vojislava i neke druge koji su u svim svojim djelima pokazivali veliku oholost i bili preko mjere ponositi. Ti ljudi su takođe podsticali cara da njihove pokrajine preda na upravu siromašnoj vlasteli koja ga je voljela i bila mu vjerna, dokazujući mu ispravno da ako to ne učini na početku, dok pomenuti, ne sumnjajući nimalo u njega, slobodno dolaze na dvor, kasnije, kad se oni budu učvrstili i kad postanu jaki, neće moći to izvršiti bez velikih teškoća i opasnosti. Međutim, Uroš ne samo da nije htjeo slušati ove savjete nego ih je otkrio, i time upozorio te ljude da se dobro paze, pa su oni rijetko dolazili na dvor. Zato oni koji su davali dobre savjete Urošu, videći da su otkriveni, ubuduće se okaniše toga da ne bi navukli na sebe zlovolju i mržnju velikaša. Štaviše, car, kao da mu ni to nije bilo dovoljno, uzdizao je optužene na još veće časti i položaje. Pripojivši, naime, despotu Vukašinu mnoge pokrajine, dade mu takođe titulu kralja. Tim povodom Vukašin poče ugnjetavati mnoge ličnosti toga kraljevstva, istupajući kao da to čini po uputstvu cara i radi učvršćenja njegova carstva. Još je na veće dostojanstvo uzdigao kneza Vojislava Vojnova kad je uzeo jednu njegovu kćer za ženu, a otpustio prvu ženu, kćer vlaškog vojvode Vlajka. Mada je gorko osjetila ovu nepravdu, ne želeći da neprestano ima pred očima svoju suparnicu, ona svojevoljno napusti dvor i vrati se u dom svoga oca.

KOMENTAR
Izlaganje o situaciji poslije Dušanove smrti i svemoći Vojislava Vojinovića i Vukašina predstavlja zaokruženu cjelinu i vjerovatno je preuzeto iz nekog nepoznatog izvora, a nije rezultat Orbinovog domišljanja. Ne može se naslutiti kakav bi to izvor bio. On je svakako pod uticajem kasnijih događaja pošto stavlja na početak zbivanja poslije Dušanove smrti ličnosti koje su postale glavni protagonisti tek nekoliko godina kasnije.
Inače, u ovom izlaganju ima detalja koji zaslužuju pažnju. Tako je tvrdnja da je Uroš dao Vukašinu titulu kralja u punoj mjeri osnažena analizama G. Ostrogorskog, ''Serska oblast posle Dušanove smrti'', Beograd 1965, 7-13. Orbinov izvor je znao kako su tekle stvari i još nije bio pao pod uticaj legendi o
Vukašinovoj uzurpaciji vlasti i titule, nastaloj srazmjerno rano (u XV v.) i žilavo održavanoj do kraja XIX vijeka. Priča o tome da je car Uroš uzeo za ženu kćer Vojislava Vojinovića ne može se, na žalost, kontrolisati. Uz ono što je rečeno o Uroševoj ženi povodom str. 41(9-11) može se dodati da poznato papsko pismo iz 1370, u kome se Urban V raduje što je Klara, udovica vojvode Aleksandra, obratila u katoličku vjeru svoju kćer, koja je bugarska carica, i poziva da obrati i drugu kćer ''videlicet Ancham, reginam Serviae illustrem'', sugeriše da je Anka pod neposrednim uticajem majke, dakle, izvan Srbije. Već je istaknuto da se u Dečanskom pomeniku uz cara Uroša navodi ''Jelena monahinja''. Up. I. Ruvarac, ''Kraljice i carice srpske'', Zbornik Ilariona Ruvarca I, Beograd 1934,
----

Zbog toga je bio veliki metež u Uroševom kraljevstvu. Naime, svako od vlastele poče nastojati i truditi se da se dočepa većih položaja i preduzimati sve kako se ne bi pokorio sebi ravnima. Među ovima je bio prvi knez Lazar, koji je prisvojio svu zemlju na granicama Ugarske koja se zvala, kako je rečeno, Zemlja kralja Stefana. Isto tako Nikola Altomanović zauzeo je zemlju koju je držao njegov stric knez Vojislav, koji je nešto prije toga bio umro. Da bi bolje osigurao svoj položaj, on baci u tamnicu ženu istog kneza Vojislava s dva sina, koji su mu bili braća od strica, te naredi da se otruju. Idući njihovim stopama, Balšini sinovi, Stracimir, Đurađ i Balša, zetska vlastela, ali siromašna, zauzeše obje Zete. A ćesar Vojihna sa svojim zetom Uglješom zagospodari čitavim krajem na granici Romanije. I sve su to radili kao da im je car naredio, a u stvari radili su na svoju ruku. Na taj način za manje od deset godina čitavo Raško Kraljevstvo bješe podijeljeno između četiri gore rečena velikaša i svako im je, još za života careva, bio pokoran i priznavao ih za svoje gospodare. Kralj Vukašin odredio je Prištinu kao prestoni grad i držao svu okolnu zemlju. A njegov brat Uglješa držao je svu Romaniju do Soluna, i Veriju i druge gradove. Balšići Gornju i Donju Zetu do Albanije, te od granica Bosne i Srema do Kotora. Lazar, pak, sa svojim zetom Vukom Brankovićem imao je Zemlju kralja Stefana i sve ono što se graničilo s Dunavom. Život i kraj koji su dočekala ova četvorica velikaša pripovijedaćemo malo poslije.

KOMENTAR
Ovdje Orbin ocrtava ''četiri velikaša'', kojima će posvetiti posebne glave svoga spisa. Njihova dijela i istorija njihovih potomaka opisani su kasnije podrobnije, dok su ovdje samo kratko navedene njihove oblasti i najopštije nagoviješten put njihovog uspona. Bilo bi veoma interesantno znati da li je Orbin negdje našao ovu podjelu na ''četiri barona'' ili ju je sam konstruisao pokušavajući da unese red u zbivanja koja je htio da izloži. Jedino se još u prevodu tzv. Brankovićevog ljetopisa nalazi podatak da je srpsko carstvo bilo podijeljeno ''in 4 partes''. Ali on je prosto prilijepljen uz vijesti naših starih rodoslova i združen s pričom da je Vukašin ubio Uroša. Porijeklo toga dodatka nije poznato, a ne da se isključiti mogućnost da je nastao pod uticajem Orbinovim. Up. R. Novaković, ''Brankovićev letopis'', Beograd 1960, 47.
Postavlja se pitanje po kakvom principu selekcije su iz mnoštva feudalnih gospodara izdvojeni upravo Vukašin, Lazar, Nikola Altomanović i Balšići? Iz kog ugla posmatranja upravo oni izgledaju najvažniji? S Lazarom počinje čitava istorija srpske despotovine (Orbin i istoriju Brankovića priča u poglavlju o Lazaru); Balšići su kroz više generacija bili samostalni gospodari jedne značajne oblasti, a
Vukašin je sa svojim potomstvom ostavio izvanredno značajne tragove u pisanoj i usmenoj tradiciji. Najteže je, međutim, pitanje otkuda u tom društvu Nikola Altomanović, pojava sasvim efemerna i bez odjeka u kasnijoj tradiciji, čija je oblast, uz to, nestala sasvim bez traga. Nikola je mogao izgledati kao ličnost istog ranga s Vukašinom, Lazarom i Đurom Balšićem samo nekom ko je događaje poznavao izbliza i ko je o zbivanjima imao tačne predstave. To nas dovodi do zaključka da je Orbin morao čitati neki domaći izvor u kome su događaji šezdesetih i sedamdesetih godina XIV vijeka dosta pouzdano ispričani. Potvrde za taj zaključak naći ćemo, čini se, i u analizi pojedinih Orbinovih kazivanja.
Taj izgubljeni izvor je koristio i čuveni biograf Skenderbegov Marin Barlecije. U spisu o opsadi Skadra (objavljenom prvi put u Veneciji 1504) nalazi se odjeljak u kojem se priča starija istorija grada po nekom izvoru. Sam Barlecije kaže da su to bili ''više fragmenti nego anali''. Tu su spominjani ''car Nemanja'', njegov sin Uroš Slijepi, koji je, opet, imao sina Stefana iza koga je ostao jedinac sin po imenu Uroš. Kad je on umro bez nasljednika, i baroni si divisero tra loro la Signoria, percioche la Misia inferiore tocco al conte Lazaro: quella di sopra a Nicolo Zupano: la Romania a tre fratelli: cioe a Uncassione, che acquisto il titolo de Re; ad Andrea, et ad Essico e Moncino Deno, governo la citta marittima. Barlecije posebno i opširno govori o Balši i njegovim potomcima. Sasvim je jasno da Orbin nije prepričao ovo mjesto iz Barlecija, ali je isto tako jasno da njegova podjela na četiri barona stoji u vezi s pričanjem Barlecijevog izvora. Orbin je ispustio Momčila (spomenut je samo u glavi o Vukašinu), a zadržao Lazara, Nikolu Altomanovića, Vukašina i Balšiće.
----

Iza smrti kralja Uroša Slijepog bila su ostala dva sina, jedan (kako rekosmo) Stefan Dušan, koji docnije uze titulu cara, drugi Siniša, kojemu je njegov brat Stefan, s jedne strane, zbog velike ljubavi koju je gajio prema njemu, s druge strane, pošto je vidio da ga je njegova žena nastojala otrovati, bio dao još kao dječaku grad Janjinu u Romaniji sa svim područjem sve do Arte, kao i mnoge druge tvrđave i gradove u onim predjelima. Stefan ga je uz to bio upozorio da vodi brigu o svome životu, a posebno da se pazi caričinih zamki. Kad je, dakle, Siniša vidio da svi velikaši zauzimaju područja pomenutog njegovog brata, sakupivši i sam nešto vojske, koju su sačinjavali Grci i Arbanasi, dođe s njom u Zetu i poče da napada skadarsku tvrđavu. Ali nije mogao ništa postići, bilo što je rečena tvrđava bila po prirodi teško osvojiva, a uz to branjena od dobrih ratnika, bilo što ga nijedan zetski i raški velikaš, videći ga onako jadna i nevoljna, nije htjeo slijediti. Stoga se vratio kući i malo poslije toga umro, ostavljajući dva sina i jednu kćer.  Sinovi se zvahu Duka i Stefan, a kći Anđelina. Duka je, došavši u doba da može rukovati oružjem, u svim poduhvatima pokazivao velike uspjehe, a nada sve je bio čestit čovjek. Hlapen, koji je bio moćni velikaš u Grčkoj, dao mu je za ženu jednu svoju kćer, ali kad je vidio da ga svi vole, poče smišljati da ga na neki način ukloni s puta, jer se bojao da mu, ako postane gospodar Raške (kako je bilo opšte mišljenje), ne oduzme iz ruku ono što je imao. Kad se Duka toga dosjetio, poče gubiti povjerenje u tasta i izbjegavao je svaku priliku da mu ne dopadne šaka. Ali Hlapen (koji je bio lukav čovjek) prevari ga služeći se nekim tamošnjim episkopima i monasima kojima se zakleo da Duki neće nanijeti nikakvoga zla. Njihovim posredstvom dovede ga u Kostur, gdje ga na vjeru uhvati, iskopa mu oči, pa ga posla u one krajeve Vlaške koji su prema Moreji i Negropontu, u kojima je boravio njegov brat Stefan.

KOMENTAR
Orbin
nije kroz svoje izvore osjetio svu veličinu i ozbiljnost Sinišinog odmetanja, ali je bio obaviješten o pojedinostima, koje dijelom nijsu tačne.
----

Kad je Stefan odrastao I razvio se u prelijepog mladića, uzeo je za ženu kćer Frančeska, gospodara Mesare i mnogih drugih gradova i mjesta koja su bila s one strane u Romaniji, od Negroponta do obale. A  Anđelinu, pošto se razvila u ljupku djevojku, uze za ženu Toma, sin Preljuba, despota i gospodara Janjine i drugih okolnih područja. Toma je s njom rđavo postupao, kako zbog ljubomore koju je prema njoj osjećao tako i što je bio rđav čovjek. On je ranije bio zarobio u ratu Inika Daulova i vaspitao ga na svom dvoru. Dok je Inik boravio na dvoru, sklopio je prijateljstvo s Tominom ženom Anđelinom, pa da bi s njom mogao bolje uživati, ubio je Tomu, zacijelo uz sudjelovanje same Anđeline. Kad je to vidio Tomin sin, obrati se Turčinu, koji mu pomože da uhvati Inika, te ga oslijepi. Ali kako Tomin sin nije još bio sposoban da upravlja, Anđelina, po savjetu svoje vlastele, uze drugog muža, naime, Isaiju iz Nauplije, koji je tada bio gospodar Kefalonije. Pošto je ovaj upravljao svojom zemljom i zemljom svoje žene s velikom razboritošću, ostao je na vlasti i Turci ga za života nijesu uznemiravali, jer ih je neprestano darivao.

KOMENTAR
To se naročito opaža u ovom odlomku, koji su u novije vrijeme komentarisala dva učena vizantologa. Orbinov podatak da je Siniša imao dva sina nalazi potvrde u starim srpskim ljetopisima, jednoj povelji iz meteorskih manastira iz 1386. i u Janjinskoj hronici. Up. M.Lascaris, Byzantinoserbica saeculi XIV: Deux chartes de Jean Uroš, dernier Nemanide, Byzantion 25-27 (1955-57) 310-314.
Pod imenom Duka krije se Jovan Uroš Paleolog, koji je kao monah dobio ime Joasaf; njegova sestra se zvala Marija Anđelina Dukina, a njihov brat se zove Stefan i u Janjinskoj hronici.
Hlapen je poznati velikaš Dušanovog i Uroševog vremena. Nema podataka o tome da je on bio tast Jovana Uroša, a sasvim je nevjerovatno tvrđenje da je on oslijepio svoga zeta. Dio Tesalije kojim je gospodario Stefan, drugi sin Simeona Uroša Paleologa, prepoznao je R.J. Loenertz, Une page de Jerome Zurita relative aux duches catalans de Grece, Revue des Etudes byzantines14 (1956) 164. Bila je to čuvena Farsala sa okolinom. Stefanov tast ''Frančesko, gospodar Mesare i mnogih drugih gradova'', bio je, po navedenom autoru, Frančesko Đorđi, markgraf Bodonice, kneževine kod Termopila. To je, uostalom, mislio već K. Jireček, Istorija Srba I 2, 317, samo što je on držao da je Stefan bio Hlapenov sin. Sinišina kći je zaista bila udata za Tomu Preljubovića, sina Dušanovog ćecapa Preljuba, i zaista se kao udovica preudala za Isava Buondelmontija. O njemu up. K.Jireček, Die Witwe und die Söhne des Despoten Esau von Epirus, Byzantinisch-neugriechische Jahrbücher2 (1921) 1-6.
Ono što Orbin priča o odnosima Tome i Marije i o zagonetnom Iniku Daulovu (Inico di Daulo) nije lako razjasniti. U Janjinskoj hronici se opisuje ubistvo Tome Preljubovića, ali nema ni aluzije na događaje koje nalazimo kod Orbina. Podaci svakako potiču iz nekog zapadnog izvora koji je čitao i španski hroniĉar Zurita i prevodilac Halkokondila na latinski njemački humanista Konrad Klauzer. Iz marginalnih bjeležaka Klauzerovih saznajemo za don Alonsa d'Avalos, feudalnog gospodara u Grčkoj pod kraj XIV vijeka. Klauzer je pomiješao Davalosa sa Isavom Buondelmontijem. Inichus de Davalos je, međutim, ličnost iz sredine XV vijeka, koja je ostavila traga u dokumentima. Up. N.Iorga, Notes et extraits pour servir a l'histoire des croissades au XV esiecle IV, Bucarest 1915, 156-157.
Orbin je, po svoj prilici, pogrešno vezao podatke koje je pročitao za srpske velikaše u Grčkoj.
----

Kukavni car, koji je za svoga života pustio da velikaši zauzmu carstvo, boravio je neko vrijeme kod kralja Vukašina, koji mu je bio dodijelio jednu malu oblast za izdržavanje. Poslije boravka kod njega, pođe ka knezu Lazaru. Kad je ovaj na sličan način rđavo s njim postupao, ponovo se vrati kralju Vukašinu. Ali konačno, vidjeći da s njim postupa kao prije, odluči da pobjegne u Dubrovnik. Kad je o tome neki sluga obavijestio kralja Vukašina, Vukašin ga udari buzdovanom po glavi tako da na mjestu osta mrtav. Zamotavši ga zatim u jedan ćilim, dade ga pokopati u Šareniku, u oblasti Skoplja.

KOMENTAR
Opis kraja Uroševe vlade i njegovog potucanja nije potpuno u skladu s podacima o Urošu koji se uzgred saopštavaju govoreći o Vukašinu, knezu Lazaru ili Nikoli Altomanoviću. Podatak da je Vukašin ubio Uroša je kasnog porijekla, mlađi je svakako od starijih rodoslova koji daju kao datum Uroševe smrti 4. decembar, dakle, vrijeme poslije Vukašinove smrti (26. septembar 1371). On potiče iz lokalne legende iz okoline Petriča i Nerodimlje, koja je dospjela do Dubrovnika. I Orbin i Lukarević navode kao mjesto ubistva Šarenik u oblasti Skoplja (kod Lukarevića, Copioso ristretto2 107: in Sciarenik villaggio di Scopie) pošto nijesu znali gdje je to mjesto zapravo ležalo. Patrijarh Pajsije govori takođe o manastiru u kome je Uroš bio sahranjen, spominje pokraj njega selo Šarenik, ali kaže da se nalazio ''u potkrilju grada Petriča više Nerodimnje''. Pitanje o položaju Šarenika bilo je vrlo aktuelno u vrijeme kada se polemisalo o tome da li je Vukašin ubio Uroša ili je Uroš nadživio Vukašina. Up. I. Ruvarac, ''G. Panta Srećković i Šarenik u Skopskoj nahiji'', Zbornik Ilariona Ruvarca I, Beograd 1934, 245-256. Ovaj legendarni podatak je inače bacio sjenku na čitavo Orbinovo pričanje o Uroševom vremenu.
----

Život ovoga vladara može zaista da posluži kao pravi primjer sudbine: ona ga je nekom varljivom  dobrotom još kao mladića zdravog i veoma poštovanog, a da se sam nije oznojio, uzdigla tako visoko da se po bogatstvu, moći i veličanstvu mogao mjeriti s najvećim vladarima; skinuvši odjedared lažnu obrazinu, ta ista sudbina sasvim ga je dotukla bez nekog nasilja spoljnjih neprijatelja i dovela do takve bijede da je gotovo bio prisiljen da moli i prosi u ime božje kod svojih ljudi koricu hljeba i komad odijela. Dubrovčani su mu za života svake godine slali šest stotina dukata, kako su bili ugovorili s njegovim precima, te se tim novcem izdržavao.

KOMENTAR
Pored sopstvenih refleksija o sudbini, Orbin ovdje donosi podatak o plaćanju 600 dukata (kod Lukarevića je tačan iznos u srebru: 2000 perpera) srpskog dohotka Urošu u vrijeme kad je bio lišen vlasti. U starim dubrovačkim analima nije ostalo o tome traga, ali su Dubrovčani u svome praktičnom političkom djelanju kasnije isticali da je kod njih ostalo sačuvano ono jedino što je Urošu preostalo i da su se izlagali opasnostima i štetama da mu to očuvaju. Tako da je, bez sumnje, ostala usmena tradicija o tome sve do Orbinovog vremena. Otuda je i bijedni položaj Urošev onoliko preuveličan. Up. K. Jireček, ''Srpski car Uroš, kralj Vukašin i Dubrovčani'', Zbornik Konstantina Jirečeka I, Beograd 1959, 384-385.
----

Njegova majka Jelena, poslije muževljeve smrti, živjela je u velikom nezadovoljstvu. Naime, nije htjela da se pojavljuje pred velikašima carstva, pa se družila s monasima poput neke monahinje, te je bila uvijek tužna. Pošto velikaši zato nijesu mogli na vrijeme svršavati svoje poslove (jer je ona u početku upravljala kraljevstvom), vrlo se razgnjeviše. I to je bio glavni razlog rušenja i propasti carstva njezina sina. Kad je vidjela da je njen sin pritisnut tolikim patnjama i nevoljama, provodila je monaški život u jednom selu i umrla u očajanju tri godine poslije smrti svoga sina, cara Uroša, koja je uslijedila 1371 godine.

KOMENTAR
Orbinovo
pričanje o Uroševoj majci Jeleni nije u skladu sa onim što o njoj saznajemo iz savremenih vizantijskih izvora. Ni podatak o smrti nije tačan: bila je živa još početkom 1375, a umrla je 7. novembra 1376. Up. o Jeleninoj aktavnosti G. Ostrogorski, ''Serska oblast poslije Dušanove smrti, Beograd 1965, 6-7. str49 (8)-50(5)
----

 


Genealoško stablo srpskog kralja Vukašina
 


Grb srpskog kralja Vukašina

 

Pošto se ugasilo (kako smo kazali) carstvo nemanjićke kuće u Raškoj, sada ćemo nastaviti kazivanje o djelima četvorice velmoža koji su još za života Uroša, posljednjeg kralja i cara ove kuće, bili zauzeli Raško Carstvo.
Počećemo najprije s
kraljem Vukašinom i njegovim bratom Uglješom. Oni su se rodili u Livnu, od oca Mrnjave, koji je u početku bio siromašni vlastelin, ali ga je kasnije, s njegovim sinovima, car Stefan mnogo uzdigao. Kad je car Stefan kasno jedne večeri došao pod Blagaj i nije htjeo ući u grad, Mrnjava ga ljubazno primi u svoju kuću. Vidjevši tu car njegovo otmeno ponašanje, uze ga, zajedno sa ženom, tri sina i dvije kćeri na svoj dvor. Sinovi se zvahu Vukašin, Uglješa i Gojko. Braća Vukašin i Uglješa bili su jaĉi i izvježbaniji u oružju od drugih velikaša, posebno Uglješa, koji je vodio rat s gradom Solunom i dotjerao ga dotle da mu je morao plaćati danak; i da ga nije smrt omela, njime bi potpuno zagospodario. Bio je zatim u neprekidnom ratu s Turcima koji su bili na granici njegove oblasti, i svaki put kad se potukao s njima, uvijek je ostao pobjednik. Turci su stoga bili izgubili svu snagu i odvažnost koju su ranije pokazivali u ratu. Lične uspjehe Vukašina i Uglješe nijesu mogli da trpe knez Lazar i župan Nikola Altomanović, poslije njih prvi velikaši u Raškoj. Zato odlučiše među sobom da ih ponize i podrežu krila njihovoj oholosti. S tim ciljem priđoše caru Urošu podstičući ga na sve moguće načine protiv pomenute braće. I na kraju ga ubijediše da uđe s njima u savez protiv rečene braće, obećavajući da će sve što im oduzmu pripasti caru Urošu, za koga će se oni založiti da ponovo dobije očinsko kraljevstvo.

KOMENTAR
Priča o porijeklu Vukašina i Uglješe iz Livna zaista je ''nalik na skasku'', kako je isticao K. Jireček. Ne vidi se povod zbog koga se tradicija o braći, razvijena svakako već u to vrijeme, vezala za Livno. Ovdje se srijeće treći brat, Gojko, za koga zna narodna pjesma. Ipak, na ovom mjestu Orbinovog djela počiva prezime Mrnjavčevići koje se i danas u literaturi upotrebljava.
KOMENTAR
Drugog su porijekla vijesti o Uglješinim uspješnim ratovima sa Solunom i Turcima. One potiču iz nekog kasnijeg teksta koji je ovo imao kao uvod u maričku bitku.
----

Pripremivši, dakle, moćnu vojsku, pođoše da napadnu kralja Vukašina i Uglješu. Ovi rasporediše svoju vojsku i susretoše se s neprijateljem na Kosovu polju. Kad se tu zametnula bitka, knez Lazar se povuče sa svojim četama i pobježe. Nikola Altomanović pak, koji se htio boriti, bješe poražen, njegovi ljudi poubijani, te se i sam jedva uspio spasti. Car Uroš bješe uhvaćen živ s nekolicinom vlastele svoga dvora dok su drugi bili poubijani. Među njima bješe Nikola Buća, protovestijar cara Stefana Dušana, koji slavno pade braneći svoga gospodara.
Buća ostavi jednog sina po imenu Petar, od kojeg su potekli plemići kuće Buća koji su danas u Dubrovniku, i tri kćeri, od kojih jedna, po imenu Bioča, bješe udata za Marina Gučetića, druga u kuću Gundulića, a treća je imala za muža Luku Bunića.
Ali da se vratimo na stvar. Kad je bio potučen
car Uroš i uhvaćen u bici, kralj Vukašin ga je odveo u Rašku, gdje je završio svoje dane na već opisani način. U ovom ratu nije sudelovala kuća Balšića, jer je Đurađ Balša bio zet kralja Vukašina. I dok su se rečena gospoda borila između sebe, Balša se starao o svojim poslovima i zauzimao područja uza svoju granicu. Jednu drugu kćer kralja Vukašina, po imenu Rušna, njen otac udade za Mateja, sina Jovana Kantakuzina, carigradskog cara. Pošto je ovaj bio u ratu sa svojim zetom Jovanom Paleologom i veoma želio da još bolje učvrsti carski položaj i sve svoje poslove, zaprosio je za ženu svome sinu rečenu Rušnu, koju mu njen otac Vukašin odmah dade i doznači u miraz sva područja koja je posjedovao u Albaniji.

KOMENTAR
Priča o savezu između cara Uroša, kneza Lazara i Nikole Altomanovića protiv Vukašina i Uglješe nije uzeta ozbiljno u našoj nauci. K. Jireček, ''Srpski car Uroš, kralj, Vukašin i Dubrovčani'', Zbornik Konstantina Jirečeka. I, Beograd 1959, 375, je isticao da nije poznato ''odakle je Orbini uzeo ovu svoju priču'' i da ona nema istorijske podloge u dijelu koji govori o tobožnjoj pogibiji Nikole Buće, nekadašnjeg Dušanovog protovestijara. Nikola je bio umro još za života cara Dušana. Tačan je, međutim, Orbinov podatak da je jedna kći Petra, sina Nikole Buće, bila udata za Luku Bunića. Up. I. Manken, ''Dubrovaĉki. patricijat u XIV vijeku'', Genealoške table, Beograd 1960, pod Vona I Buchia. Nije isključeno da se vijest o pogibiji jednoga Buće u carskoj službi vezala za Nikolu Buću koji je umro mnogo ranije. To ne bi bio jedini takav slučaj kod Orbina. Kod cara Uroša u službi bio je Tripun Mihailov Buća, o kome se inače ništa ne zna.
Hronologija ovog velikog sukoba u Raškoj daje se utvrditi na osnovu kasnijeg Orbinovog podatka (na str. 53 ove knjige), prema kome se Vukašin 1369. rasrdio na Dubrovčane ''zbog cara Uroša''. (V. komentar uz str. 53.) Tim povodom treba podsjetiti na ozbiljne momente zbog kojih se Orbinovo kazivanje ne može olako odbiti: Vukašin izdaje početkom 1370. povelju Dubrovčanima ne pominjući uopšte Uroša, Nikola Altomanović je i kasnije neprijatelj Vukašinov, a počinje da zahtijeva svetodmitarski dohodak upravo od kraja 1369, a te iste godine Đura Balšić važi kao odmetnik cara Uroša. Stariji ljetopisi govore, uza sve to, da je Uroš bio zbačen s prijestola. Iz svega toga proističe da je Orbin za događaje ovoga vremena imao jedan domaći prilično pouzdani izvor.  Svakako to nije onaj što priča o ubistvu Uroševu.
Balšići su ovdje uzgred spomenuti zbog veze s Vukašinom i držanja u unutrašnjim borbama. Đurađ Balšić je zaista bio zet kralja Vukašina. Njegova žena bila je Oliveria filia regis Volcassini, koja je u Zeti podigla crkvu svojim novcem pošto je dovela majstore iz zemlje svoga oca i obdarila je od svoga miraza s muževljom dozvolom.
----

Ovaj car je ratovao s Paleologom dvadeset godina, a to je bio razlog što su Mlečani ušli u teški rat s Đenovljanima. Đenovljani su bili na strani Kantakuzina, a Mlečani na strani Paleologa. Desi se tada da je sreća - pošto je Mlečanima išlo naopako, te su krivicom jednog njihovog kapetana bili potučeni od Đenovljana  - i Kantakuzinu bila nesklona. U toj bici, naime, pogine njegov sin Matej. Matej ostavi jednog sina po imenu Đurađ, i dvije kćeri, Jelenu, koja je bila carica Trapezunta, i Jerinu, koja je bila udata za srpskog despota Đurđa. Jerina, dakle, kako veli Jovan Leunklavije, bješe unuka kralja Vukašina. Ovaj je sa svojim bratom Uglješom bio odlučio da liši vlasti kneza Lazara i Nikolu Altomanovića i da ih potpuno uništi kako ih ne bi mogli sprječavati pri drugim poduhvatima koje su željeli da ostvare. Ali u to vrijeme ne htjedoše ništa preduzimati, jer su Turci koji su se graničili s njima prilikom ovoga rata bili opustošili njihovu zemlju i nanijeli joj veliku štetu. Zato su se najprije htjeli osvetiti Turcima, a tada udariti svom snagom na župana Nikolu i kneza Lazara.
Pripremivši, dakle, vojsku od dvadeset hiljada boraca, krenuše u potragu za Turcima sve do Trakije, koju su velikim dijelom bili zauzeli. Pošto ih nijesu našli, poharavši i popalivši njihovu zemlju, vratiše se u Rašku ne vodeći računa putem o bilo kakvom vojničkom redu. Turci, koji su se bili povukli u planine i pažljivo pratili njihovo kretanje, izabraše tri hiljade svojih najodvažnijih ljudi, koji upadoše u pozadinu neprijateljske vojske sastavljene od
Uglješinih ljudi, te ih u bijesnom napadu razbiše. Laonik piše da je Sulejman treći po redu i prvi ovog imena noću napao ljude kralja Vukašina i njegovog brata Uglješe, koji su se tada nalazili nešto malo udaljeni s drugim dijelom vojske. Stoga priskočiše sa svim svojim ljudstvom da pomognu svojima koji su puštenih uzdi bježali pred Turcima ne uspijevajući da srede svoje redove kako su bili dužni, tako da su se u gužvi sudarali s Turcima. Kad su Turci vidjeli izdaleka da Vukašinova i Uglješina vojska ide protiv njih, sačekaše ih i ponovo zbiše redove. Odupriješe se, dakle, odvažno i boriše se junački, tako da se stvorila velika pometnja u vojsci Rašana, koji u borbi nijesu održavali nikakav red niti su znali kako ni s kim imaju da se bore. Turci su ovu okolnost veoma dobro iskoristili te udarili na njih. Pošto su to izveli s velikom žestinom, razbiše ih i natjeraše u bjekstvo i pored toga što su kralj Vukašin i Uglješa uložili sve napore da osujete bjekstvo. Ali kad nijesu mogli ništa učiniti, i oni se, da bi spasli život, dadoše u bjekstvo. Gonjeni od Turaka i natjerani do rijeke Hebra, sada Marice, baciše se u nju s konjima da ne bi pali u ruke neprijatelju. To isto učinješe i mnoge druge istaknute ličnosti, od kojih se veći broj udavi u pomenutoj rijeci. Tu se udavi takođe i Uglješa i njegov brat Gojko, koji je zapovijedao vojskom. Kad je kralj Vukašin prešao rijeku, osjetivši veliku žeđ, poče piti na jednom izvoru, ne silazeći s konja. Dok je tako nagnut pio, ubi ga njegov paž Nikola Hrsojević zbog ogrlice koja mu je visila o vratu. To se desilo kod sela Karamanli blizu grada Černomena u Trakiji, gdje su Rašani zametnuli bitku s Turcima. Odatle kasnije njegovo tijelo bi preneseno u crkvu Sv. Dimitrija u Sušici, koja je u Raškoj. Tijelo Uglješe i Gojka nikada se nije našlo. Druge ličnosti koje ne pogiboše u bici bjehu zarobljene žive i odvedene u ropstvo. To se zbilo 26. septembra 1371. godine.

KOMENTAR
Ovo je umetak za koji je dala povoda sudbina druge Vukašinove kćeri, Rušne. Preko nje Orbin je otišao vrlo daleko i upleo u izlaganje jednu pobrkanu priču o unutrašnjim ratovima u Vizantiji. Ujedno je povezana porodica Đurđa Brankovića s kraljem Vukašinom. Podaci su netačni i oslanjaju se na komentar Leunklavija, Annales sultanorum 155.
KOMENTAR
Vukašin
je zaista htio da napadne Nikolu Altomanovića u ljeto 1371. Sa sinom Markom i Đurđem Balšićem stojao je pod Skadrom i namjeravao da krene na Onogošt (danas Nikšić). Od Dubrovčana se očekivalo da će prevesti vojsku Đurđa Balšića. Od pohoda nije bilo ništa, najverovatnije zbog odlaska Vukašina u rat s Turcima. Iz savremenih izvora se ne vidi da je i knez Lazar u ovo vrijeme bio neprijatelj Vukašinov.
KOMENTAR
Orbinov
opis maričke bitke ne poklapa se ni sa jednom poznatom verzijom. Iako citira Laonika  Halkokondila, Orbin od njega uzima veoma malo. Kod njega je našao netačnu informaciju da je ''Sulejman treći po redu i prvi ovog imena'' bio protivnik Vukašina i Uglješe, mada je vladar Osmanlija bio tada Murat I. Nijesam mogao da utvrdim odakle je Orbin crpio ostale informacije o Vukašinovom i Uglješinom ratovanju.
----

Takav je bio kraj kralja Vukašina, koji se za čitavog života pokazivao prijatelj Dubrovčana, sem što se 1369. godine rasrdio na njih zbot cara Uroša, vjerujući da su ga oni podstakli da digne oružje protiv njega. Stoga pripremi jaku vojsku da pođe protiv Dubrovčana. Mada su Dubrovčani pokušali sve puteve i načine da ga odobrovolje, on se ipak nije okanio ovoga poduhvata sve dok nije došao k njemu Vlaho Vuka Bobaljevića, izaslan od strane Dubrovčana. Bobaljević je ostao na njegovom dvoru više od mjesec dana, jer nije mogao dobiti audijenciju. Ali je najzad postigao svojom poznatom razboritošću da kralj Vukašin, reklo bi se, dirnut njegovom vrijednošću, kaže u prisustvu nekih svojih velikaša da nije dolično nanositi zla jednoj takvoj zemlji koja rađa ličnosti ove vrste, ukrašene svim vrlinama i dobrotom. Pošto je ispunio što je Bobaljević tražio, otpustio ga je darovavši mu konja najplemenitije pasmine, dva para sokolova i dva para hrtova. Bobaljević je sve to, kako je običaj kod dubrovačkih poklisara, predao svojoj gospodi, koja su darovala sokolove i konja nekom njemačkom plemiću prilikom povratka iz Svete Zemlje.

KOMENTAR
Ovdje Orbin daje podatke o maričkoj bici koje je našao na drugoj strani, a koje nije upleo u izlaganje istorije bitke. Mjesto Karamanli će svakako biti Harmanli, koje spominje i patrijarh Pajsije. Kod njega je, doduše, tu obilježeno mjesto gdje je bio grob Uglješin, dok Orbin ne zna za tijela Uglješe i Gojka. Crkva Svetog Dimitrija u Sušici je poznati Markov manastir. Datum bitke je tačan i Orbin ga je vjerovatno našao u srpskim ljetopisima. Tu se nije držao starijih dubrovačkih anala, koji pogrešno daju 26. novembar 1371. Ubistvo Vukašina je svakako iz usmene narodne tradicije. Tim pitanjem se posebno bavio J. Tomić, ''Motivi u predanju o smrti kralja Vukašina'', ctat'I po slavjanovjedeniju I, Sanktpeterburg 1904, 170-183.
KOMENTAR
Po ustaljenoj šemi Orbin se i kod Vukašina u posebnom odjeljku osvrće na odnose s Dubrovnikom. Bobaljevićeva misija bi sređivala odnose koji su se pokvarili usljed unutrašnjih sukoba u srpskoj državi. Zanimljivo je da su se u porodici Bobaljevića sačuvali podaci o nesumnjivo tačnim detaljima dok su krupne stvari iznevjerene. Tako npr., neshvatljiva je zamjena ličnosti usljed koje Orbin govori o Vlahu Vuka Bobaljevića stvari koje se odnose na njegovog brata Miše Bobaljevića. Isto je tako ostalo neprimijećeno da je rezultat Bobaljevićeve misije bilo izdavanje povelje za Dubrovnik. To je još jedan vrlo poučan primer koji pokazuje da se Orbin nije služio dokumentima Arhiva Dubrovačke Republike. Arhivski podaci inače potvrđuju Orbinovo kazivanje o Bobaljevićevoj misiji. Slučajno je sačuvano jedno pismo dubrovačke vlade od 20. decembra 1369, kojim se traži od Jakete Sorkočevića da zajedno sa Mišom Bobaljevićem ide kralju Vukašinu ''da poprave i urede poslove poslanstva'' u kome su njih dvojica bili. To su očigledno teškoće o kojima zna nešto i Orbin. Imena Sorkočevića i Bobaljevića se javljaju i u Vukašinovoj povelji za Dubrovnik od 5. aprila 1370. Up. J. Tadić, ''Pisma i uputstva Dubrovačke Republike I'', Beograd 1935, 201, i Lj. Stojanović, ''Stare srpske povelje i pisma I'', Beograd - Sr. Karlovci 1929, 116-117. Ono što se priča o poklonima slaţe se potpuno s dubrovačkim običajima.
----

Sada, dakle, da se vratimo na stvar. Kad je umro kralj Vukašin, mnogo opade moć gospode Raške, a poraste moć Turaka. Jer oni, uzoholivši se ovom pobjedom, počeše da prodiru bez ikakve prepreke u sve djelove Raške i da ih haraju. Zbog toga mnogi velikaši onoga kraljevstva, u nemogućnosti da im se drukčije odupru, sklapali su s njima mir i služili im u ratovima protiv hrišćana. Među ovima su bili Dragaš I Konstantin, sinovi Žarka Dejanovića, i mnoga druga vlastela koja prije bijahu podanici kralja Vukašina i njegovog brata Uglješe. Od njih Konstantin (kako piše Laonik u II knj.) prevazilažaše sve u vojničkoj vještini, a po razboritosti smatrahu ga jednim od prvih. On je napao Bugare i Arbanase, kojima je oduzeo mnoga mjesta; a kad je umro njegov brat Dragaš, naslijedio ga je u državi, te je i sam bio prisiljen da često posjećuje dvor Turčina.

KOMENTAR
Posljedice Maričke bitke Orbin ovde izlaže po Laoniku Halkokondilu. Od njega je mehanički preuzeo i zbrku dva vlastelina: Žarka i Dejana, iz koje je nastao Žarko Dejanović. Ono što je rečeno odnosi se na Dejana.
----

Poslije smrti kralja Vukašina ostadoše četiri njegova sina, i to Marko, Ivaniš, Andrijaš i Mitraš. I pored toga što su počeli vladati svojom državom na veliko zadovoljstvo podanika, njihovi neprijatelji ih ipak nijesu pustili da dugo uživaju. Jer im je knez Lazar uzeo Prištinu i Novo Brdo, kao i mnoga druga obližnja mjesta. Nikola Altomanović, s druge strane, zauzeo je čitavu oblast koja se graničila s njegovim zemljama. Balšini, pak, sinovi, mada su im bili rođaci, oteše im iz ruku Prizren i mnoge druge susjedne krajeve. Ni Turci nijesu propustili priliku da zagospodare velikim dijelom zemlje koju su držali u Romaniji. Zbog toga gore rečena braća, da bi zadržala bar nešto, pristadoše da plaćaju danak Turcima, pa su im služili i u ratovima. Ali Ivaniš nije mogao da dugo izdrži pod njihovom tiranijom, te se povukao s nekolicinom svojih ljudi kod Balšinih sinova u Zetu. Oni su ih rado primili i dali im nešto zemlje da su mogli životariti. Drugi njegov brat, Marko, koga neki zovu Kraljević, otišav s Bajazitom, prvim turskim carem ovoga imena, protiv vlaškog kneza Mirče, bi potučen u bici kod Kraljeva, grada u Vlaškoj, te pobježe u jednu šumu, gdje je bio pogođen u grlo strijelom koju izbaci neki Vlah, vjerujući da se radi o kakvoj zvijeri. Njegovo tijelo bi pokopano u manastiru Blačani kraj Skoplja. Mitraš pade isto tako u jednom okršaju s Turcima, a ne ostavi nijednog sina. Od Andrijaša, njihovog četvrtog brata, rodi se Nedeljko Momčilo, koji je bio otac Koje, kneza Musaka, i Jelene, žene Stjepana Kosače, vojvode od Sv. Save, i ne osta više niko drugi iz kuće kralja Vukašina. A on, zajedno sa svojom braćom, dočeka tako bijedan kraj, što nije bilo bez dopuštenja božanskog velišanstva, koje im nije dozvolilo da uživaju kraljevstvo koje nepravedno oteše iz ruku njihovog gospodara koji ih iz niska roda učini plemenitim i tako velikim.

KOMENTAR
Sinovi Vukašinovi su tačno navedeni i svi su ostavili traga u savremenim istorijskim izvorima. Up. L. Mirković, Mrnjavčevići, Starinar n.s. 3 (1924-1925) 33-40.
KOMENTAR
Od podataka o komadanju Vukašinove države može se kontrolisati jedino onaj da su Balšići zauzeli Prizren (1372). Iz drugih izvora nije ništa poznato o odlasku Ivaniša u Zetu. Ovdje je Orbin opet koristio neki izvor koji do nas nije došao.
KOMENTAR
Vrijedno je zapaziti koliko je malo Orbin umio reći o Marku, koji je već do njegovog vremena dobio epsko ime Kraljević. Po tome primjeru bi se dalo zaključiti da je manje koristio narodnu tradiciju nego što se misli. Epizoda o Markovoj pogibiji je, po svoj prilici, legendarnog karaktera, dok je podatak o bici protiv Mirče, porazu Bajazitovom i gradu Kraljevu u Vlaškoj zasnovan na nekom pisanom izvoru. Mjesto bitke se inače u srpskim izvorima označava kao Rovine. L. Mirković, ''Mrnjavĉevići'', Starinar n. s. 3 (1924-1925) 34-35, je upozorio da se selo Blačani nalazi u blizini manastira Matejič, te je za njega, vjerovatno, vezana tradicija o grobu Markovom.
KOMENTAR
Mitraš
je svakako Dmitar, koji je kraj života proveo u Ugarskoj u službi kralja Ţigmunda Luksemburškog. Nije poznato da li je on poginuo baš u borbi s Turcima.
KOMENTAR
Genealogija Andrijaševa, koja vodi do porodice Musaki, potiče iz porodične hronike Musakija.
----


Genealoško stablo Nikole Altomanovića, kneza užičkog

 


Grb Nikole Altomanovića

Sada dolazi na red da pokažemo kraj Nikole Altomanovića, jednog drugog otimača Raškog Kraljevstva. Prije nego što pređemo na izlaganje tih činjenica, ĉitaoci treba da znaju da je u vrijeme kralja Uroša Slijepog, među ostalim njegovim velikašima, bio jedan koji se zvao Vojin. Taj je uživao veliki ugled kod ovoga kralja i bio dobio od njega na upravu, štaviše u baštinu, Humsku oblast koja se sa svih strana graničila s Dubrovčanima. Pod raznim izgovorima Vojin je za svoga života nanio Dubrovčanima velike štete.

KOMENTAR
Istorija Nikole Altomanovića, drugog od ''četiri barona'', vrlo je kratka, ali zanimljiva zbog toga što su detaljna istraživanja pokazala da je niz Orbinovih podataka tačan.
KOMENTAR
Vojvoda
Vojin je zaista u doba Stefana Dečanskog upravljao krajevima u susjedstvu Dubrovnika. U vrijeme dubrovačko - bosanskog rata protiv Branivojevića (v. komentar uz str. 192) bili su njegovi odnosi prema gradu vrlo zategnuti: njegova kći, žena Brajka Branivojevića, bila je neko vrijeme zatvorena u gradu, a zet je tu izgubio život. Do Orbina je došao daleki odjek ovih događaja u prilično pretjeranom obliku.
----

Od Vojina se rodiše tri sina: Toma, Vojisav ili Vojislav i Altoman. Oni poslije očeve smrti razdijeliše između sebe Humsku oblast. Vojislavu dopade onaj kraj koji se graničio s Dubrovčanima. S njima je za života vodio neprekidni rat, tokom kojega je poharao i popalio čitavu njihovu teritoriju i pobio mnogo njihovih trgovaca koji su, oslanjajući se na njegove garantije, poslovali u njegovoj zemlji. I to je radio, kazivaše, po uputstvima svoga gospodara kralja. No i njemu su Dubrovčani ponekad uzvraćali milo za drago.

KOMENTAR
Do nas nije došao nijedan izvor koji bi davao povezanu genealogiju Vojinovih potomaka. Ona se daje rekonstruisati iz fragmenata. Orbin je, međutim, imao povezane podatke o porodici, ali ih nije sasvim razumio. To se opaža već kod sinova Vojinovih gdje je ''iz Altomana istjerao i Altomana i Tomu'', kako je primijetio I. Ruvarac, ''O knezu Lazaru ''127.
Nije tačno da je Vojislav neprekidno vodio rat protiv Dubrovnika. Neprijateljstva su trajala 1360-1362 i o njima je ostalo mnogo podataka u Dubrovačkom arhivu. Orbin ih očigledno nije koristio, iako jedna rečenica izgleda kao da je uzeta iz dubrovačkog pisma ugarskom kralju Ludoviku I. Kod Orbina
čitamo da je Vojislav tvrdio da je napadao Dubrovnik ''po uputstvima svoga gospodara kralja'', a u jednom savremenom pismu ugarskom kralju Dubrovčani su prenosili o Vojislavu: dicens se a rege Raxie hoc in mandatis habere.
----

Kad je Vojislav umro, njegov sinovac Nikola, sin Altomana, koji je umro za života Vojislavljeva, prevazilazeći u svakom zlu i djeda i strica, nezadovoljan dijelom koji je prilikom diobe pripao njegovom ocu, zauze oružjem i dio svoga strica Vojislava. I da ne bi oko toga ubuduće imao kakvih sukoba ili ratova, uhvati Vojislavljeve sinove Dobrovoja i Stefana i njihovu majku, te ih baci u tamnicu, u kojoj su poslije punih sedam godina bijedno završili život. Drugi vele (kako je gore rečeno) da ih je nakon kratkog vremena otrovao. Od Tome pak ne osta nijedan sin.

KOMENTAR
Orbin
je, kako sam kaže, o stradanju i smrti žene i sinova Vojislava Vojinovića imao dvije verzije (V. i str. 44). Ni jedna ni druga, međutim, neće biti tačne, jer se iz savremenih arhivskih podataka vidi da se Goislava, udovica kneza Vojislava, uz pomoć Dubrovčana sklonila u Albaniju. Up. M. Dinić, ''O Nikoli Altomanoviću'', Beograd 1932, 10.
M. Dinić je na istom mjestu upozorio da se imena Vojislavljevih sinova, kako ih donosi Orbin, moraju primiti s rezervom. Dva brata Radiča Crnojevića zvala su se Dobrovoj i Stefan, a po nekim rodoslovima su sinovi Lazarevi bili: Stefan, Vuk i Dobrivoj. Vjerovatnije je, dakle, da je Orbin napravio neku zbrku, nego da je postojao još jedan par Dobrovoj-Stefan.
----

Pomenuti Nikola kao momak bješe velika junačina i držaše onu pokrajinu Huma koju je držao njegov otac Altoman za života cara Stefana. Kasnije, kad je umro njegov stric čija se oblast prostirala od Dubrovačkog primorja do Užica, zauze (kako rekosmo) i njegove zemlje; dobi i neke druge krajeve, sve do Srema, i vladaše do granice Bosne na Drini. Bio je veliki junak na oružju i spretan, ali drzak, nepostojan u svim svojim djelima i vjeroloman; vrlo lako se laćao oružja i započinjao rat sa svim vladarima svojim susedima. Verujući, dakle, da nema na svijetu hrabrijeg i moćnijet od njega, poče ratovati i harati granice Bosne prema Drini, pričinjavajući velike štete bosanskom banu Tvrtku. Između ostalog dođe jedared, po nagovoru i za ljubav Miltenova sina Sanka, u Humsku zemlju; udari u Bišću na okolinu podgradija (lo Torno di podgradie) i zauze je, a zatim ode do Loporina i njegovih sela. Pomenuti Sanko bio je velikaš bana Tvrtka i držao je svu Humsku zemlju od Primorja do Konjica i Nevesinje sa Gornjim i Donjim Vlasima. Vidjeći već rečeni ban kako ga Sanko napada, krene, s vojskom protiv njega i protjera ga. On tada pođe k Nikoli Altomanoviću, s kojim je zajednički pljačkao Humsku zemlju.

KOMENTAR
Ovdje Orbin očigledno započinje izlaganje po jednom drugom izvoru pa zbog toga dolazi do ponavljanja. I kroz Orbinov ekscerpt se može razaznati da je to onaj isti izvor koji govori o Humu i koji voli da karakteriše ljude i priča o junaštvu. Taj izvor shvata Srem još uvijek u starom smislu. Njegova karakteristika Nikole Altomanovića se poklapa s onom koju daju moderni istraživači. Kazivanje o Nikolinoj saradnji sa Sankom Miltenovićem i sukobu s banom Tvrtkom je tačno i daje se potvrditi savremenim arhivskim podacima. Up. J. Mijušković, Humska vlasteoska porodica Sankovići, Istorijski časopis 11 (1961) 27-29.
Dio teksta o Podgradiju nije sasvim siguran. Možda je u pitanju štamparska greška tako da stoji lo Torno di podgradie umjesto lo Torre (= kula) di podgradie. U svakom slučaju znamo na šta se to odnosi.  Kralj Tvrtko je 1382. izdao Dubrovčanima povelju ''u Bišću u podgradiju''. Podgradije je na mjestu današnjeg sela Blagaja, pod gradom Blagajem. ''Loporin'' je nastao od spajanja člana sa imenom Porim, poznatim iz dokumenata ovog vremena. To je brdo na putu iz Mostara u Zijemlje. U dubrovačkim dokumentima služi za objelježavanje granice dokle idu poslanici i sl.
O Senku (= Sanku Miltenoviću) Orbin govori i kasnije, u poglavlju o Bosni. (V. komentar uz str. 149.) On upotrebljava anahronistički naziv Gornji i Donji Vlasi, koji se ustalio tek u tursko doba. Označavao je djelove središnje i zapadne Hercegovine.
----

Nikola Altomanović (kako smo gore kazali) ratovao je i sa gradom Dubrovnikom. Tako 1371. godine, kad je uhvatio neke dubrovačke trgovce i plemiće, stavio ih je na muke vadeći im zube, te im je na kraju silom iznudio četiri hiljade fjorina. Te iste godine, kad je dolazio s velikim brojem ljudstva da hara po Župi dubrovačkoj, sačekao ga je Pasko Martinusić između Trebinja i Župe dubrovačke. U nastaloj bici Nikola bi poražen i izgubi mnogo svoje vlastele. Boraveći i na granicama Ugarske, nije prestajao harati okolna mjesta. A da ne bi bilo nijednog zlodjela kojega se ne bi latio, odluči da ubije kneza Lazara i zauzme njegove oblasti. U tom cilju pozva ga na razgovor. Knez Lazar, koji je dobro poznavao njegovu zlobu, nije se pouzdavao u nj mnogo. I mada među njima nije bilo otvorenog rata, ipak su mrzjeli jedan drugoga. No uprkos tome ugovoriše sastanak na određenom mjestu kako bi se međusobno razgovorili. Knez Lazar je došao samo sa petoricom ljudi i Nikola sa isto toliko. Ni jedan ni drugi nije nosio uza se oružje. Ali Nikola, koji je bio došao samo zato da oduzme život knezu Lazaru, prije nego što se sastaše, poslao je neke svoje pouzdanike da sakriju oružje pod panjeve drveća i u snijeg kojega je bilo na tome mjestu. Kad su, dakle, obojica stigli i raspravili što su imali raspraviti, Nikola izvadi sakriveno oružje i jedan od njegovih ljudi rani u grudi kneza Lazara. Udarac je bio tako jak da je Lazar pao na zemlju kao mrtav. Ali rana, u stvari, nije bila smrtonosna, jer željezo ne prodrije skroz, pošto se njegov vrh sudario sa zlatnim krstom koji je knezu Lazaru visio o vratu. Nikola i njegovi ljudi, vjerujući da je Lazar sigurno mrtav, navališe na njegovu pratnju. Tom prilikom su bili ubijeni Mihajlo Davidović i Ţarko Merešić, vlastela raška. Kako se sve više podizala graja, paž koji je držao Lazareva konja potrča tamo gdje je ležao njegov gospodar. Kad je Lazar ugledao konja, smjesta se podiže i uzjahavši pobježe. Ovo nije primijetio ni Nikola ni iko od njegovih ljudi, jer su, kako rekosmo, pouzdano vjerovali da je mrtav, pa su se bacili da poubijaju ostale. Kasnije, pak, kad su to primijetili, nijesu se usudili da pođu za njim u potjeru, jer su ljudi kneza Lazara bili u blizini i već su mu dolazili u pomoć. Stoga je Nikola bio prisiljen da bježi, a knez Lazar je zbog rane ostao mnogo dana u krevetu. Kad je potpuno ozdravio, poslao je poklisare ugarskom kralju, moleći ga da mu pomogne kako bi osvetio uvredu koju mu je nanio podmukli Nikola, uz obećanje da će mu dati deset hiljada funti srebra i da će mu ubuduće bita pokoran i vjeran sluga. Lazar je pregovarao takođe s bosanskim banom Tvrtkom, koji je bio neprijatelj Nikolin, i molio ga da mu pomogne u ovom poduhvatu.

KOMENTAR
Poslije umetka o Sanku Orbin prelazi na rat Nikole Altomanovića protiv Dubrovnika. Ovo izlaganje predstavlja problem jer se Orbin tu ne oslanja na starije dubrovačke anale koji rat bjeleže sasvim kratko bez ikakvih pojedinosti, a ni na arhivske dokumente, jer bi inače znao mnogo više. Upadljivo je da su se Dubrovčani u toku rata tužili da je Nikola zlostavljao zarobljene Dubrovčane i da im je iznudio upravo 4000 dukata. Orbin je do toga arhivskog podatka došao posrednim putem, jer bi inače morao vidjeti da je u to vrijeme mačvanski ban bio u prijateljstvu s Nikolom, pa ne bi pisao da je župan i na granicama Ugarske harao mnoga mjesta. O Pasku Martinusiću nije ostalo nikakvog traga u Dubrovačkom arhivu.
KOMENTAR
Priča puna podrobnosti o Nikolinom pokušaju da ubije kneza Lazara uzeta je svakako iz nekog izvora koji nije došao do nas. K. Jireček, Istorija Srba I 2, 320, je odlučno tvrdio da ''Orbinijeve priče o tome potiču svakako iz neke epske narodne pjesme'', ali se mora istaći da po tipu opisivanja Orbinovo izlaganje ne liči na narodnu pjesmu. Radnja je usredsređena na vrlo kratak period i nije izložena kontinuirano; kazivanje sadrži i neka psihološka rezonovanja, kakvih u narodnim pjesama nema.
Imena vlastele koja se ovdje navode nijesu poznata s druge strane. Prezime Merešić (Meresich) podsjeća na Mrkšić. Vlastelin Žarko je imao sina Mrkšu Žarkovića, ali se ne vidi kako bi ovaj velikaš sa
ušća Bojane iz 1357. dospio u pratnju kneza Lazara negdje 1372—73. Završni dio Orbinovog izlaganja, koji je inače neposredno vezan sa istorijom o napadu i ranjavanju kneza Lazara, uzima se u modernoj nauci kao tačan. Učestvovanje bana Tvrtka u diobi Nikolinih zemalja i Lazarevi odnosi s Gorjanskim posredno ga potvrđuju.
----

Ugarski kralj mu je odmah poslao hiljadu kopljanika pod zapovjedništvom Nikole Gorjanskog, koji je tada bio ban Srema, a ban Tvrtko je lično došao sa svojom vojskom. Združeni tako, svi zajedno uđoše s knezom Lazarom u Nikolinu zemlju i staviše sve pod oganj i mač. Videći Nikola da im se neće moći oduprijeti ni suprotstaviti, poče se povlačiti prema Primorju. Mada je došao najprije pod tvrdi grad Klobuk, koji je bio predao na čuvanje nekoj vlasteli zvanoj Zorke, i pored mnogih dobročinstava koja je bio učinio toj vlasteli, nije bio primljen u utvrđenje. Pošto je vidio da je izdan, produži prema Trebinju i Konavlima, ali ni tamo nije bio rado primljen. Postavši svjestan položaja u kojem se nalazio, zamisli se malo kuda bi se krenuo da potraži spasa. U Dubrovnik nije htjeo da ode, jer se nije pouzdavao u taj grad zbog nemilosrdnog rata koji je s njim vodio, mada je tada vladao mir među njima, već se povrati natrag i uđe u svoj tvrdi grad Užice. Kad je o tome bio obaviješten knez Lazar, smjesta pohita tamo sa svojom vojskom i opsjedne ga. Pošto je na razne načine jurišao na grad, a naročito vatrom, njegovi se branioci, kad više nijesu mogli odolijevati, predadoše.

KOMENTAR
Opis Nikoline propasti ne sadrži u sebi ničega nevjerovatnog. Pojedinost o porodici Zorke se utoliko potvrđuje savremenim izvorima što je poznato da je Obrad Zorka bio Nikolin kefalija u Trebinju i Konavlima. U njegovim rukama je onda sigurno bio grad Klobuk, koji je ležao u župi Vrmu (danas Korjenići). Orbinov izvor je bio nesumnjivo dobro obaviješten.
KOMENTAR
Nemamo u drugim izvorima potvrde za podatak o oslijepljenju Nikole Altomanovića. Vjerovatno je tom surovom kaznom dovršeno ''rasutije'' nemirnog župana. Stefan Musić je zaista bio Lazarev vlastelin i savremenik događaja. Posredna i prilično nesigurna potvrda podatka da je oslijepljeni Nikola proveo neko vrijeme u manastiru mogla bi se naći u jednom dubrovačkom dokumentu iz 1376. iz koga se vidi da su jedan kaluđer i jedan mađer (kuvar) prodali dio odjeće župana Nikole koji je bio u pokladu kod dubrovačke vlastelinke Filipe Menčetić i obavezali se da će novac odnijeti Nikoli. Up. M. Dinić, ''O Nikoli Altomanoviću'' 29.
Datum Nikoline smrti koji daje Orbin svakako je netačan. To je važan datum koji Orbin nije shvatio. Danas je utvrđeno da je Nikola živio sve do kraja XIV vijeka. Najpouzdaniji srpski ljetopisi bjeleže propast Nikolinu pod godinom 6882. po vizantijskoj eri, kojoj odgovara period od 1. septembra 1373. do 31. avgusta 1374. Orbin je očigledno tu godinu preračunao u 1374, kako se, uostalom, činilo i u modernoj nauci sve do citirane monografije M. Dinića. Nikola je ''rasut'' prije 30. novembra, dakle, u onom dijelu 6882. godine koji odgovara 1373. To je izvor karakteristične greške od jedne godine, kakvu ćemo još sresti u Orbinovom spisu. Iz svega se nameće zaključak da Orbin godinu Nikoline propasti predstavlja kao godinu njegove smrti.
----

I tako pakosni Nikola bi zarobljen sa svom svojom imovinom. Kao zarobljenik bio je predan na čuvanje nekoj vlasteli, smrtnim svojim neprijateljima. Njihov poglavica je bio Stefan Musić, koji mu je, po tajnom odobrenju kneza Lazara, dao iskopati oči. Tako slijep, boravio je neko vrijeme u jednom manastiru; kasnije, idući od mjesta do mjesta, na kraju se povuče u Zetu kod Balšinih sinova da bi kod njih nekako životario. Tu je završio svoje dane 1374. godine. Na taj način Nikola Altomanović, koji nikada nije htio ţiveti u miru i prijateljstvu bilo s kim, bješe kažnjen za svoja zla djela. Od zemalja i krajeva koje je on držao svaki saveznik uze ono što je bilo na njegovim granicama, sem Trebinja, Konavala i Dračevice, koje zauzeše Balšini sinovi, mada ne uzeše učešća u ovome ratu.

KOMENTAR
Pokazalo se da je tačan Orbinov podatak da su Balšići zauzeli Trebinje, Konavle i Dračevicu. Up. M. Dinić, ''O Nikoli Altomanoviću'' 26-28. Up. i komentar uz str. 69.
----

GENEALOŠKO STABLO BALŠE, GOSPODARA ZETE

GRB BALŠIĆA

Balša o kojem ćemo sada govoriti bješe veoma siromašan zetski vlastelin i za života cara Stefana držao je samo jedno selo. Ali kad je umro car, a kako njegov sin Uroš nije bio valjan vladar, počeo je s nekoliko svojih prijatelja i sa svojim sinovima Stracimirom, Đurđem i Balšom da zauzima Donju Zetu. Od Balšinih sinova Stracimir je bio i po dobroti i po vjernosti bolji od drugih. Đurađ je bio mudar, veoma oštrouman i vješt u oružju. Balša je bio dobričina i vrstan konjanik, ali nije bio velike pameti. Njihov otac držao je najprije grad Skadar, koji su mu predali neki od njegovih branilaca, a zatim osvoji svu Zetu do Kotora. Poslije toga krenuo je sa svojim ljudima na osvajanje Gornje Zete, koju je držao Đuraš Ilijić i njegovi rođaci. Đuraša ubiše Balšini sinovi, neke njegove rođake zarobiše, a ostali napustiše zemlju. I tako su Balšini sinovi zagospodarili i Gornjom Zetom. Isto tako pali su u njihove ruke Dukađini koji su imali mnogo posjeda u Zeti. Neke su poubijali, a druge bacili u tamnicu. Pri osvajanju ovih i drugih pokrajina više su se služili lukavstvom i prevarama nego silom oružja.

KOMENTAR
Imena Balšinih sinova su tačno navedena, dok se podatak o njegovom skromnom položaju u vrijeme cara Dušana ne može kontrolisati drugim izvorima. Fragmenti ''anala'' koje je čitao Marin Barlecije pričali su da je Balša bio od roda ''cara Nemanje'' i da je gospodario oblašću Bojane u susjedstvu Skadra. Tek su Balšini sinovi Đurađ, Stracimir i Balša zauzeli Skadar.
KOMENTAR
Đuraš Ilijić
. bio je istaknuti vlastelin Dušanovog vremena, sin Ilije, ''ćefalije Zete'' iz vremena kralja Milutina. Porodica je, dakle, kroz dvije generacije uticajna, te je mogla doista biti suparnik Balšića. Đuraš se posljednji put spominje 1362, upravo u vrijeme kad se Balšići uzdižu. Odvajanje Gornje i Donje Zete počinje nešto docnije. Dukađini su arbanaška vlasteoska porodica, koja se uzdiže upravo u ovom periodu. I Barlecijev izvor je znao o tome da su Balšići ratovali protiv Dukađina.
----

S kraljem Vukašinom su živjeli u miru, jer je Đurađ imao za ženu njegovu kćer Milicu, koju je poslije smrti kralja Vukašina otpustio da bi uzeo Teodoru, pametnu i lijepu ženu, raniju suprugu Žarka Mrkšića i sestru Dejanovih sinova Dragaša i Konstantina.

KOMENTAR
Već je ranije (uz str. 50) rečeno da je u Zeti živjela jedna kći kralja Vukašina, ali ona se zvala Olivera. Đura Balšić se docnije zaista oženio Teodorom iz porodice Dejanovića, ranije ženom vlastelina Žarka, čija je oblast u prvim godinama vlade cara Uroša bila oko ušća Bojane. Jedino kod Orbina nalazimo da se prezivao Mrkšić ali pošto mu se sin zvao Mrkša Žarković, vjerovatno po djedi Mrkši, nema razloga da se sumnja u Orbinov podatak.
----

Dođe tada u one krajeve neki čovjek vrlo niskog roda, po imenu Nikola Capina, koji je u svojoj mladosti bio sluga kod nekih Dubrovčana. Govorilo se da je rođen u Zeti od nekog siromašnog čovjeka i da je tu neko vrijeme živio. Ali kasnije, postavši vrlo prevejan i prepreden, poče se izdavati za Šišmana, sina bugarskog cara Mihajla koji je zarobljen u bici i (kako rekosmo gore) bio ubijen od Rašana, te da je, kad je umro njegov otac, ostao trogodišnje dijete sa svojom majkom. Na temelju nekih dokaza koje je navodio, neki su mu vjerovali, a neki se nisu dali uvjeriti.

KOMENTAR
Istorija o Capini, samozvanom bugarskom careviću Šišmanu, nije u nauci nikad uzeta ozbiljno iako je očigledno da je Orbin, kao, uostalom, i njegov savremenik Lukarević, o Capini čitao u nekim izvorima, kojima se nije ušlo u trag. Orbin, doduše, u pasusima u kojima priča o Capini citira tri izvora (Šipione Amirato, Marin Barlecije i Laonik Halkokondil), ali u njima nije našao Capinu. Kod Lukarevića priča o Capini, koji se tu zove Sapina, ima iste elemente, tako da je, bez sumnje, uzeta iz istog izvora. Taj izvor bi po Lukareviću bio Mikele Ričo (Niccolo Sapina cittadino Raguseo, conosciuto nell'istoria di Michele Riccio), koji se javlja i u Orbinovom spisku autora. (V. komentar spiska 409.)
Osim toga Lukarević je imao drugu verziju o smrti Capine (prema kojoj ga je ubio njegov sekretar), koju je pročitao kod ''Manojla''. Ma Emmanuello scrive sche il Sapina fu ucciso dal suo segretario... To će svakako biti Manojlo Grk, hroničar hercega Hrvoja, više puta ekscerpiran od strane Lukarevića. Up. o njemu V.Maţuranić, ''Izvori dubrovačkog historika Jakova Lukarevića'', Narodna starina (1924) 121-153. Ovo je bilo vrijedno istaći zbog toga što Orbin ne donosi ovu drugu verziju.
----

Pošto je, dakle, sakupio nešto ljudi, pređe s njima u vojničkom odijelu u Napuljsko Kraljevstvo, u kojem je tada vladao kralj Robert ili, kako neki vele, Ludvig, bivši vladar Taranta. Jer, kako piše Scipion Amirat, pošto je Jovana I, kraljica Napulja, ubila svoga muža Andriju, ponovo se udala za pomenutog Ludviga, tada vladara Taranta, prelijepog mladića, sina pokojnog Filipa, Robertova brata.

KOMENTAR
Ovdje je Orbin prekinuo ekscerpt o Capini da bi u jednom umetku dao opšte podatke o vladaru Južne Italije. Spis Šipiona Amirata (vidi o njemu komentar uz spisak autora na str. 415) nije mi bio pristupačan, te ne mogu kontrolisati kako ga je Orbin iskoristio. Kralj Robert nije ista ličnost s Ludovikom, kako bi moglo proizaći iz Orbinove formulacije; on je vladao od 1309. do 1343, a Ludovik je bio muž Robertove unuke Jovane (1343-1381), koja je 1345. dala ubiti svoga prvog muža kralja Andriju, brata ugarskog kralja Ludovika I. Ludovik Napuljski vladao je do 1362, te i Capinina karijera u južnoitalijanskoj kraljevini mora padati u to vrijeme. Pošto se izdavao za sina Mihaila Šišmanića i bio navodno trogodišnje dijete kad mu je otac poginuo, 1330. god. mogao je zaista svoj put uspona proći pod Ludovikom Napuljskim.
----

Tražeći da ga zovu kraljem Bugarske, Capina je udesio svoje stvari s onim kraljem što je bolje mogao. Dobivši od kralja mnogo zadataka, a posebno da pohvata neke njegove odmetnike, tako je dobro obavio posao da je zadobio kraljevu naklonost, te mu je ovaj dao za ženu jednu svoju nezakonitu sestru udovicu, majku Karla Tobije, albanskog velikaša kojega drugi zovu Karlo Tokija, Tofija i Topija. Ovaj se rodio (kako veli Marin Barlecije) u Beneventu.

KOMENTAR
Ovdje je u priču umiješana arbanaška porodica Topija, čiji prvi predstavnik Karlo Topija djeluje od 1363. do 1388. Prema rodoslovnim podacima koje Orbin prenosi Karlo bi bio potomak Karla I Anžujskog i daleki srodnik francuske kraljevske kuće, jer mu je majka bila nezakonita kći Filipa Tarentskog. Na Barlecija se Orbin poziva samo za podatak da je Karlo Topija rođen u Beneventu. Ekskurs o Topiji u Grčkoj i njegovim tobožnjim osvajanjima nema gotovo nikakve veze s ostalim izlaganjem. Halkokondil tu nije jemac za sve što se priča, kao što bi se moglo pomisliti.
----

Pošto je napuljski kralj poslao Topiju u Grčku, ovaj je najprije zauzeo za račun kralja ostrva  arhipelaga, ali ih je docnije zadržao za sebe. Uhvatio je u lovu i Musakija, tj. Isaka, i ubio ga, kako piše Laonik. Zauzeo je takođe Akarnaniju, Artu, Etoliju i zemlju Ahela zajedno s Elidom, te sazidao grad Kroju.
Ali da se vratimo na naš predmet. Kad je
Ludvig primijetio veliku sposobnost Capine, poslao ga je na Siciliju, pa kako je tamo veoma dobro uspio u svim dobivenim zadacima, kralj ga je za svoga života volio i mnogo poštovao, te ga držao na položaju koji je odgovarao jednoj takvoj ličnosti. Ali kad je kralj Ludvig umro, Capina, svjestan da ima mnogo neprijatelja u kraljevstvu, napusti ga s nekolicinom vojnika. Kad je došao u Skadar, tamošnji građani su ga rado primili, jer im je obećavao da će ih učiniti gospodarima Zete i Albanije, koja je tada bila u rukama Balšinih sinova. Pošto su to Balšići predosjetili, došli su s mnogo naoružanog ljudstva pod Drač. Kad su otpočeli napad, Capina je izašao iz grada sa svojim vojnicima I prihvatio bitku. Mada se u toj bici dobro borio - čak je jedan od njegovih ljudi zbacio s konja Đurđa Balšića, ne znajući da je to on - ipak, videći veliko mnoštvo neprijatelja (jer ih se dvadeset borilo protiv jednoga), bio je prisiljen da se povuče pod grad. No oni unutra, videći kako se odvija stvar, zatvoriše vrata, te ne pustiše u grad ni Capinu ni ikoga drugoga. Zato su mnogi pali u ruke neprijatelju, a drugi bili poubijani. Capina se zbog toga razljutio i napustio Drač. Lutajući svuda po svijetu u vojničkom odijelu i tražeći sreću, na kraju se povuče u Bugarsku. Pošto se i tamo stalno izdavao za Šišmana, sina cara Mihajla, poče uz pomoć nekih Turaka i Bugara da zauzima zemlju i osvaja gradove Bugarskog Kraljevstva.

KOMENTAR
Kao što je gore rečeno, kralj Ludovik je umro 1362, pa bi dolazak Capine ''u Skadar'' trebalo staviti u tu ili sljedeću godinu. U priči ima jedan teško shvatljiv momenat: Capina je došao u Skadar i građanima obećao  ''da će ih učiniti gospodarima Zete i Albanije'', a Balšići su došli ''pod Drač'' da se bore s njim. Capina je izašao iz grada, bio prisiljen da se vrati u njega, ali ga građani nijesu primili. On se zbog toga naljutio i ''napustio Drač''. Očigledno je riječ uvek o istom gradu, a jedno od imena je pogrešno. Čini se da je Skadar dospio ovamo omaškom. U očuvanim mletačkim i dubrovačkim podacima nema traga o ovim događajima.
----

Kad je to vidio Šišman, Aleksandrov sin, koji je tada vladao u Bugarskoj, namisli da ga nekako makne s puta. Saznavši da se Capina zabavlja s nekom lijepom Bugarkom po imenu Dunava, izišao je pred nju s velikim obećanjima i na kraju uspio da ga ona otruje. Takav je bio kraj bijednog Capine.

KOMENTAR
Avanture Capine u Bugarskoj nijesu promakle bugarskim istraživačima, ali oni nijesu Orbinove i Lukarevićeve vijesti uzeli ozbiljno. A. Burmov, ''Istorija. na Bulgarija prez vremeto na Šišmanovci'' (1323-1396 g.), svezka vtora, Godišnik na Sofijskija universitet Istoriko - filologičeski fakultet 43 (1946/47) 3-20, koji je pažljivo pratio sudbinu članova dinastije i vijesti o boravku carice Ane u Dubrovniku, smatra da su vijesti o Capini ''legendarnog karaktera'' i da ''ne zaslužuju nikakvo povjerenje''. K. Jireček je u svoje vrijeme ova kazivanja nazvao ''roman, o Pseudo - Šišmanu kod Lukarevića'' (Istorija na Bulgarite, popravki i dobavki ot samija avtor, Sofija 1939, 215). Vrijedi ipak zapaziti da legendarni izvori nemaju tako pouzdanu hronologiju kakvu srijećemo u istoriji o Šišmanu