Montenegro Crna Gora Montenegro

Ovaj prevod počinje od strane 242. Orbinova originala, odnosno od poglavlja koje podrobnije izlaže istoriju južnoslovenskih zemalja Raške i Srbije, Bosne, Huma, Hrvatske i Bugarske. Prethodna Orbinova razmatranja, to jest prvo poglavlje pod naslovom Porijeklo Slovena i razvoj njihova carstva (r.5—203) i prvi dio drugog poglavlja pod naslovom Istorija kraljeva Dalmacije i ostalih susjednih zemalja Ilirika, od 495. do 1161. godine (r. 205—239), ovdje su svjesno izostavljena. Naime, Istorija kraljeva Dalmacije ... zapravo je Orbinov prevod sa latinskog Dukljaninove Istorije (Ljetopis Popa Dukljanina, ili Barski rodoslov), izvornog dokumenta koji nam je danas dostupan u osjetno pouzdanijim verzijama od one koju pruža Orbin. Njegov prevod danas je od interesa samo za uski krug specijalista koji, ispitujući stepen vjerodostojnosti Barskog rodoslova, proučavaju i rukopisnu tradiciju ovog spomenika. Što se tiče prvog poglavlja Orbinova djela, stvar je takođe po sebi jasna. Taj odjeljak, posvećen pretežno vanbalkanskom Slovenstvu, pisan je na osnovu prednaučne, panslavistiĉki usmjerene i potpuno nekritičke literature, kao i piščevih naivnih etimoloških domišljanja u istome smislu. Rezultat je jedna sasvim netačna, upravo fantastična i nerazmrsivo zbrkana slika o ''carstvu Slovena''. Da bi čitalac o tome dobio određeniju predstavu, dovoljno je da pročita sažeto i vjerno ispričan sadržaj ovog Orbinovog poglavlja (str. CXXXIX ovog izdanja). Zamorno čitanje punog teksta ovog poglavlja, sasvim je očigledno, privlačno je i nije dangubno samo onima koji ispituju istoriju našeg istoriopisanja.

Čitaocu; Predgovori; Miroslav Pantić: Mavro Orbin - život i rad ; Radovan Samardžić: ''Kraljevstvo Slovena'' u razvitku sr istoriografije ; Franjo Barišić: Porijeklo Slovena i razvoj njihova carstva [Kratak sadržaj I i II poglavlja Orbinova djela]; Istorija kraljeva Dalmacije i ostalih susjednih zemalja ilirika, od 495. do 1161. god. Mavro Orbin: Kraljevstvo Slovena; Čitaocima; Posveta; Nemanjići ; Mrnjavčevići; Nikola Altomanović, Balšići; Lazarevići i Brankovići; Bosna ; Kosače ; Hum; Hrvatska; Vugarska; Sima Ćirković: Komentari Sima Ćirković: Izvori Mavra Orbina - Orbinovi izvori koji se ne navode u njegovom spisku - Izgubljeni domaći izvori

Nella quale si vede l'Origine quafi di rutti i Popoli, che furono della Lingua SLAVA, con molic, &
varieguerre, che fecero in Europa, Asia, & Africa, ilprogresso del l'Imperio loro, l'antico culto,& il tempo
della loro conuersionc al Christianesimo.
E in particolare veggonsi i successi de' Re, che anticamente dominarono in

Dubrovčanin Mavro, ili tačnije: Mavar, Orbin(1) zakoračio je u istoriju jugoslovenske kulture na samom osvitu XVII vijeka, i odmah je za sebe u njoj izborio istaknuto i časno mjesto. Njegov ulazak u tu kulturu imao je nešto od naglosti i silovitosti s kojima mjesto pod suncem osvajaju skorojevići, i isto je toliko izgledao neočekivan i bez stvarnih osnova. Razlozi su mu, međutim, bili duboki i on je pao u pravi čas, i stoga je označio poĉetak jednog uticaja koji se gotovo ne da sagledati po o bimu i koji jedva da je ikada prestao po trajanju.

(1) Odavno odomaćeni oblik njegovog imena i prezimena (Mavro Orbini) u stvari je oblik koji je pisac upotrebljavao kada je pisao italijanskim jezikom; na našem jeziku on se zvao, i njegovi sugrađani zvali su ga takođe, samo Mavar Orbin, kako se potpisao i ispod srpskohrvatske posvete svog Zrcala duhovnog, datirane 20. aprila 1606 (Dum Mavar Orbin Opat od Sfete Marie od Backe).

Kulturna pozornica njegovoga Grada u one dane, a to je, bezmalo, bila pozornica svekolike naše kulture onda, bila je šarena i živa, ali na njoj nijesu djelovale krupne figure njenih najznačajnijih protagonista. Marin Držić bio je mrtav, odavno, a Dživo Gundulić tek je ulazio u srednju školu.

Dubrovačkom poezijom vladao je izvještačeni i najčešće epigonski manirizam, čiji su mnogobrojni predstavnici gdjekad imali i srećnih zamisli, i lijepih inicijativa, ali mahom nijesu bili pravi pjesnici; najbolji među njima, Ranjina i Zlatarić, bili su uz sve to još i godinama pjesnički zamukli, i ako baš i nijesu sasvim okrenuli leđa Muzama, štampali su stihove iz mladosti. Barokna poezija, koja će donijeti izvjesno, doduše samo kratkotrajno, osvježenje našoj književnosti, još je čekala svoje pjesnike. Građanska komedija, zahvaljujući naporima komediografa, slikara i muzičara Martina Benetevića, odselila se iz Dubrovnika na Hvar, a za dubrovački teatar radili su još jedino prevodioci Tasovih i Gvarinovih pastorala i svirepih koliko i nepoetskih tragedija minornih italijanskih pjesnika, koje je jedva poneko čitao, a koje izvjesno niko nije gledao. Umjesto prave književnosti, spisatelji katoličke obnove zasipali su čitaoce ''libarcima od djevstva'' i ''naucima krstjanskim, istomačenim u jezik dubrovački'', komentarima pokajničkih psalama, ''rozarijima pričiste Djevice'' i ''načinima kojima se ima obsluţit u govorenju od mise''.

Duhu obnovljenog i militantnog katolicizma nijesu mogli u ovo doba uteći ni dubrovački filozofi, koji sada češće i ambicioznije no ranije pišu i štampaju svoja djela. Najeminentniji iz njihovoga kola, Nikola Gučetić, koji je, tako reći iz godine u godinu, davao na svijet filozofske traktate potpuno svjetovne inspiracije — Komentare na Averoesov govor o suštini svijeta i Dijaloge o ljubavi i ljepoti, Govor o Aristotelovom Meteoru i Upravljanje porodicom, tumačenje Retorike velikog Stagirićanina i spise poput onog O republici prema shvatanju Aristotelovu — najednom je počeo da se okreće, u početku sve osjetnije, a potom i skoro isključivo, teološkim raspravama na razne teme i sastavima o pokori i psalmima. Nije manje karakterističan ni slučaj Antuna Meda, filozofa i bogatog trgovca iz poslednjih decenija XVI vijeka, koji je u svojim knjigama, štampanim 1598. i 1599. godine, raspredao o pojedinim odjeljcima Aristotelove Metafizike, ali nije zaboravljao da svoju, i njihovu, katoličku tendenciju nagovijesti još od podnaslova, u koji je stavljao poznatu hrišćansku devizu ''Gospode, gospode naš, kako je divno ime tvoje!'' Još je bitnija odlika vremena što se koracima sve bržim, i sve krupnijim, bližila era egzaktnih nauka i istorijske erudicije, koje su i u Dubrovniku, kao i drugdje u svijetu, utisnule neizbrisiv pečat baroknom razdoblju. Marin Getaldić nije, istina, još bio štampao svoje sjajne matematičke disertacije, ali se za njih pripremao, a probuđeno interesovanje za istorijska djela hranilo se, za prvi mah, već skoro čitavo stoleće starim spisima humaniste, patricija i benediktinskog opata Luja Crijevića Tuberona, tek sada prvi put štampanim.

Svijet je međutim bio pred krupnim istorijskim zbivanjima, koja su se osjećala u vazduhu, ili su se bar vatreno priželjkivala, među Slovenima i u Evropi uopšte. Na sve strane raslo je uvjerenje, a njega su sistematski podgrijavali propagandisti i misionari iz Rima, da je kraj turskog gospodstva nad hrišćanima neminovan i da je sloboda već sasvim blizu na vidiku. Ti dani nijesu se mogli dočekati s odavno zastarjelim humanističkim ''komentarima'', proisteklim iz sasvim drugog istorijskog osećanja; sada su bile potrebne nove vizije slavne prošlosti, načinjene ne samo nje radi, već isto toliko, i više, i radi slavne budućnosti. Utoliko prije što ni neposredna, svakodnevna stvarnost nije bila nimalo svijetla, zbog opšteg nazadovanja i krize, i zbog neprestanih opasnosti, koje su se poput tamnih oblaka gomilale na nebu Dubrovnika, jedinom još uvek slobodnom u našim stranama.

U takav trenutak, istorijski, kulturni i psihološki, pojavio se, izvanredno smjelo, Mavro Orbin sa svojim prvim, ali ujedno i najznačajnijim djelom, po kojem je i ostao poznat i koje mu je donijelo svjetsku slavu; to djelo bacilo je u zasjenak sve drugo što je taj skromni pisac za života radio. Štampano u Pezaru prve godine stoleća, pompezno i razmetljivo kao što je i priličilo eposi koja je počinjala, u raskošnom izdanju čije je troškove platio bogati mecena, i u knjizi čiji obim nije stajao unajboljoj slozi s vrijednošću sadržine, ono je s mnogo rodoljubivog ponosa i s ne manje barokne maglovitosti nazvano Kraljevstvom Slovena. Njegov autor odredio mu je najšire okvire i namijenio najzamamnije ciljeve: da bude i povjesnica čitavog slovenskog plemena, tako reći od legendarnih biblijskih trenutaka pa sve do propasti balkanskih srednjovjekovnih država, i pjesnička glorifikacija njihove minule slave, i polemički vatrena, prkosna, pa i pristrasna apologija njihovog istorijskog postupanja, i filozofski pogled u vjekove koji dolaze.

Imajući otprve u vidu čitaoce ne samo obrazovane već i učene, i one među strancima ne manje od onih u slovenskom svijetu, on je djelo pisao jezikom koji nije bio njegov i u čije tananosti nije bio upućen, ali koji je bio jezik međunarodnog sporazumijevanja; i mada je pod njegovim perom taj italijanski neprekidno škripao varvarski i rogobatno, zbog čega su se prefinjeni duhovi među čitaocima užasavali, i mada je, uz to, djelo imalo još i mnogo drugih mana, koje su se uočavale bez teškoća, broj njegovih čitalaca bio je sve veći i krug njegovog dejstvovanja stalno se širio. Za njim su posezali istoričari, pjesnici i svakodnevni prosječni čitaoci; ono je bilo ne samo izvor informacije već i knjiga nadahnuća; ono je posijalo klice ''slovinstva'', koje se odmah zatim, i najviše zahvaljujući tom djelu, raskošno rascvjetalo, i koje predstavlja jednu od najsuštinskijih, možda i najljepših, odlika našeg XVII vijeka; ono je, kao malo koja naša knjiga, prodrlo u svjetsku istoriografiju i u njoj je ostalo prisutno sve do danas(2); ono je - da najzad stavimo tačku na ovo nabrajanje, ali u stvari njega ne bi bilo teško i nastaviti - jedinstveno po još jednom svom svojstvu, skoro paradoksalnom: to je prva, a u isti mah valjda i poslednja, istorija svih Slovena, pa već i stoga predstavlja pokušaj koji nije ne samo nadmašen već ni ponovljen(3).

(2) Svjetske odjeke Orbinovog djela pratio je Nikola Radojčić u raspravi Oblik prvih modernih srpskih istorija, Zbornik Matice srpske, serija društvenih nauka, 2, Novi Sad, 1951, 5—56. Za uticaje koje je Kraljevstvo Slovena izvršilo na domaću istoriografiju od fundamentalne je važnosti rad istoga autora Srpska istorija Mavra Orbinija, Posebna izdanja SANU, knj. CLII, Odelj, društvenih nauka, nova serija, knj. 2, Beograd, 1950. Radojčićeva istraživanja nijesu mogla iscrpsti predmet, kao što je i razumljivo; za to su neophodna mnoga dalja istraţivanja.
(3) Upor. Arturo Cronia, La conoscenza del mondo slavo in Italia, Padova, 1958, 666: '' Nessuno ha tentato di scrivere una storia degli Slavi. Insuperabile resta ancora il fantastico secentesco don Mauro Orbini...''

Povoda za ponovni razgovor o Mavru Orbinu ima, dakle, napretek. Okolnost da se Kraljevstvo Slovena najzad javlja i na jeziku na kome je smišljano - poslije malo srećnog pokušaja Save Vladislavića to će stvarno biti prvi put - svim tim povodima samo je pridružila još jedan, i nov ...

Ko je u stvari bio taj Mavro Orbin? Otkud se on pojavio u dubrovaĉkom društvu i kako se obreo na dubrovačkom kulturnom obzorju? Kakva je bila, i u kojim je pravcima tekla, putanja njegovog ţivota? Šta je on radio, kao pisac i građanin, i u kojim je sve pravcima djelovao? Kada se, i na koji način, presijeca linija njegove egzistencije i gdje mu se gube dalji tragovi?

Pitanja istoga roda i težine mogla bi se produžiti po volji, a da opet ne bude iscrpljeno sve što je o starom istoričaru i piscu iz Dubrovnika ostalo do danas tamno i nepoznato. Mnogi su razlozi što je to tako. Osnovni je: što su dubrovački biografi XVIII vijeka, koji toliko puta čuvaju vjerna i brojna sjećanja na ranije pisce svoga grada, u slučaju M. Orbina zatajili skoro sasvim. A zatim su i razlozi ostali: što su hartije reda kome je Orbin pripadao uništene ili su se ko zna kuda razvukle čim su se ugasili benediktinski manastiri na teritoriji Dubrovačke Republike; što temeljna istraživanja u Vatikanskom arhivu nijesu obavljena i što je teško vjerovati da će ih u skoro vrijeme iko obaviti; što domaći arhivski izvori ne daju o našem piscu ni približno onoliko koliko bismo željeli, čak ni približno onoliko koliko daju inače. Sa svim tim nezgodama današnji biograf Mavra Orbina može tek u nekim momentima da bude širi, potpuniji i obavješteniji od svojih prethodnika, ali da u mnogo čemu drugome ostane, kao i oni, škrt i fragmentaran i da na mnoga pitanja umjesto činjenica ponudi jedino svoje sumnje.

Jedno se takvo pitanje zapliće već na samom početku razgovora o Orbinu. Spominjući njegovo porijeklo i porodicu iz koje je potekao, Saro Crijević, koji je o svim dubrovačkim piscima do sredine XVIII vijeka nesumnjivo znao najviše, ostao je, što je kod njega sasvim izuzetno, na samim nagađanjima i na ono nekoliko oskudnih vesti što ih je sam Orbin dao o sebi u autobiografskim digresijama svojih djela. ''Po ocu je iz porodice Orbin, koja je među građanima dosta poštovana'', zapisao je on lakonski, ali i sasvim nedovoljno i neodređeno za dalja traganja(4).

(4) Capo Crijević (Seraphinus Cerva), Bibliotheca Ragusina, t.III, 1741, 156. (Djelo nije štampano; autograf se čuva u biblioteci dominikanskog manastira u Dubrovniku.)

Koliko u ovom času znamo, prvi Orbin koji je u Dubrovniku zasnovao porodicu i s kojim je sigurno u nekoj vezi naš pisac, bio je izvjesni Vicko Nikolin Orbin, koji je u Dubrovnik došao iz Kotora, negdje pedesetih godina XVI vijeka. Bezbrojni dokumenti koji su o njemu sačuvani bjeleže njegovo prezime na razne načine (Orbini, de Orbino, Urbini, de Urbinis, Urbino, Urbinus) i dugo ne propuštaju da naznače njegovo kotorsko porijeklo(5).

(5) Tako, na primjer, 17. novembra 1561: Vincentius Nicolai de Urbinis de Catharo (Pacta Matrimonialia 9, 1558—1579, 41'), 30. marta 1573: Vincentius Nicolai Urbini de Catharo (Diversa Cancellariae 158, 1572-1573, 67') ili 30. marta 1593: Vincentius Nicolai Urbini de Catharo incola Ragusii (Pacta Matrimonialia 11, 1594-1617, 13-13'). Ovi i svi dalji dokumenti za koje se izričito ne kaže drukčije nalaze se u Historijskom arhivu u Dubrovniku.

Kada se po njima pođe za tim adoptiranim Dubrovčaninom, dobija se prilično razgovjetna i nesumnjivo zanimljiva slika o sudbinama doseljenika koji se oduvijek sležu u grad Svetoga Vlaha da u njemu potraže i, ako mogu, nađu bolju sreću od one koju im je nudila njihova postojbina. U Dubrovniku se Vicko Orbin isprva bavio trgovinom, dosta skromnom po obimu i kapitalu, i pretežno vezanom za tkanine i svilu, te ga stoga akti nazivaju gdjekad dubrovačkim trgovcem (mercator ragusinus, merciarius Ragusii)(6), a gdjekad i svilarom (suilaro, sfillarus)(7).

(6) Diversa Cancellariae 155, 1569, 119; isto 156 (1570-1571) 6'; isto 158, 67'; isto 159 (1573-1574), 111; Vendite di Cancellaria 76 (1569-1572), 33'.
(7) Diversa Cancellariae 151 (1565-1566) 88'; Sententiae Cancellariae 145 (1580), 75; Mobilia 38 (1580), 156'.

Ali je Vicko Orbin ulazio i u druge trgovačke i novčane poslove, bilo poslujući samostalno, bilo radeći u zajednici sa svojim ortacima, Ivanom Damjanijem iz Kotora(8), Nikolom Radovim, krznarom(9), Petrom Ivanovim Đonijem(10), Mihom Polijem(11) i drugima: kupovao je žito, ukrcavano u Italiji za Dubrovnik(12), držao je, ili prodavao, po koji brodski karat(13), učestvovao je u osiguranjima brodova, zaduživao se(14) ili je kreditirao druge(15), kupovao je ili uzimao pod zakup zemlje na Pilama ili u Gružu(16), i uopšte pokušavao je, kao što su činili i drugi, da na svaki način dođe do dukata. Trgovačku radnju imao je u glavnoj ulici u Dubrovniku(17), ali je povremeno, idući za potrebom i poslovima, putovao izvan grada: 1571. bio je u Bariju(18), a 1573. odlazio je u Lanĉano(19).

(8) S njim je imao trgovačko društvo (societas) od avgusta 1567. do maja 1572. god., ali su posle veoma dugo sređivali račune. Vid.Diversa Notariae 119 (1573-1575), 104'-105, 157; Diversa Cancellariae 164 (1578) 61; isto 165 (1578-1579), 102-104; isto 175 (1587), 31'.
(9) Diversa Cancellariae 157 (1571-1572), 5; isto 158, 67'.
(10) Diversa Notariae 119, 48.
(11) Isto, 61.
(12) Isto 118 (1568-1573), 62.
(13) Isto 218; Div. Canc. 158, 6'-7.
(14) Vid. naroĉito Debita Notariae 90, 26', 28, 31', 50'. 63, 63', 64', 68', 71, 74, 75, 91, 116, 123. 161.
(15) Diversa Cancellariae 161 (1575), 3; isto 163 (1576-1578), 143.
(16) Vendite di Cancellaria 76 (1569-1572), 33'-34; Diversa Cancellariae155, 119; isto 159, 111.
(17) U jednoj tuţbi, 4. jula 1573, on kaţe: ''Danas na Pjaci... gde sam bio u svojoj radnji'' (hogi alla piaza ... dove io ero alla butega mia), Lamenta de intus 110 (1572 - 1573), 177.
(18) Consilium Rogatorum 60 (1570-1572), 143'
(19) Isto 62 (1573-1575), 134.

Došavši do nekog ugleda među svojim novim sugrađanima bivao im je tutor i jamac, arbitar u sporovima i zastupnik u poslovnim transakcijama, a rano je primljen i u bratovštinu onoga sloja dubrovačkih građana koji su se nazivali lazarinima; godine 1568. bio je čak jedan od trojice ofičala bratovštine lazarinske(20). Ženio se rano, decembra 1561, Perom, ćerkom Frana ili Francina Radovog, Dubrovkinjom iz sasvim skromnih društvenih redova i već jednom udavanom(21), i s njom je, koliko sada možemo videti, imao sinove Nikolu, Stijepa i Ivana, i kćeri Franu i Elizabetu. Stanovao je u početku u stanu iznajmljenom od opštine(22), a nekakvu svoju kućicu, u Nikolić ulici, valjda odveć neudobnu i sirotinjsku, davao je pod kiriju(23); tek krajem 1584. kupio je veću kuću u Ulici Radaljević, pod Prijekim (in Radaglieuich uliza sub Priechi put), i tada je u nju prešao, sa svojom porodicom(24).

(20) Vid. Matrikulu lazarina u Historijskom arhivu u Dubrovniku (ser. HH-1, br. 15), - str. 34. i 49.
(21) Ženidbeni ugovor, registrovan u Pacta Matrimonialia 9 (1558-1579), na l. 41, načinjen je 17. novembra 1561, ali je unjemu rečeno da je Vicko dužan da odvede Peru svojoj kući rro consumatione matrimonii najdalje za mjesec dana. Miraz je iznosio 200 dukata, ali su u njih uračunata i 66 dukata i 12 groša koje je, takođe ime miraza, 1557. primio prvi Perin muž Pavo Radov iz Dračevice (Pacta Matrimonialia S, 195), kao i 15 dukata koje je njoj ostavio taj raniji muž, umirući u Aleksandriji, 1560. godine (Testamenta Notariae 41, 193-194).
(22) Consilium Minus 50 (1570-1572), 110.
(23) Diversa Cancellariae 163, 142'.
(24) Vendite di Cancellaria 81 (1583-1586), 147; kuća je nekada pripadala jednom plemiću iz porodice Benešića, a nasljedstvom je došla u posjed prokuratora Sv. Vlaha; oni su je Orbinu prodali tako da za nju plaća in perpetuum no 72 perpera godišnje.

Vremenom su mu se, izgleda, poslovi okrenuli na gore i u arhivske knjige počinju da ulaze zapisi o njegovim dugovima, koje ne štiţe, ili nije uvijek u mogućnosti, da plati na vrijeme(26). Možda je zato i bio prinuđen da se prihvati ne mnogo uglednog i ne naročito cijenjenog posla trgovačkog posrednika (senzala, publico sensale, messita Rhacusij), za koga ga je Malo vijeće izabralo 21. oktobra 1581. godine(28) i koji je vršio sve do smrti(27).

(25) Vid. npr. Consilium Minus 52 (1573-1575), 11' i 69.
(26) Consilium Minus 55 (1580-1581), 223: ''Vincentius Urbini fuit creatus messita Rhacusii cum honore et onere consuetis''. Ubrzo, 12. jula 1582, Orbin se udružio s drugim senzalima (Abram Abenum, Frano Ivanov, Nikola Kresiva, Janji Teodor i Manojlo Ivanov) da rade zajednički, kao jedna kompanija (vid. Jorjo Tadić, Jevreji u Dubrovniku do polovine XVII stoljeća, Sarajevo, 1937, 85).
(27) Ovu Vickovu djelatnost lijepo ilustruje ugovor koji je 14. januara 1600. sklopio s Viljemom Rubinsonom, francuskim i engleskim konzulom u Dubrovniku (Gulielmo Rubinson, consule della nazione francese et inglese) i Avramom Abenumom Jevrejinom; po tom ugovoru, od sve robe što je engleski i francuski brodovi donose u Dubrovnik, a koju oni budu prodali ili posredovali da se proda, četvrtina zarade ide Rubinsonu, a ostale tri četvrtine dijeliće popola Vicko i Avram (Diversa de Foris 16, 1607-1608, 151'-152; vid. i J. Tadić, nov. delo, 170). Ali se Avram nije držao sporazuma i zaključivao je mnoge poslove između francuskih i engleskih brodova i dubrovačkih trgovaca ne dajući obavezni dio Vicku, zbog čega se ovaj sa njim sporio na dubrovačkim sudovima (Intentiones Cancellariae 10 1606-1613, 22-23).

Prilike da se ogriješi na tom poslu - koji su mahom obavljali Jevreji i Grci - bilo je u izobilju, a i opasnosti je moglo biti u njemu svakovrsnih, i nije isključeno da je odatle i proizašao nekakav Orbinov pobožni zavjet, koji je i izvršio, podigavši oltar, posvećen Djevici Mariji i sveticama Ursuli i Agati, u crkvi dubrovačkih dominikanaca, ispod predikaonice(28). Ni u poslednjim decenijama života Vicko Orbin nije se htjeo odreći poslova: udruživši se sa sinovima Nikolom i Stijepom, koji su se bavili ponešto pomorstvom a ponešto trgovinom - njegov treći sin, Ivan, bio je apotekar (aromatarius) i, pošto je zanat izučio kod rođaka Eufemija Bolka, držao je samostalnu radnju u blizini crkve Sv. Vlaha(29) - sagradio je 1604. godine u Gružu brod ''Santa Maria di Rosario e Santa Anna'', novcima koje su zajednički prikupili, koje su pozajmili od dubrovačke vlade i koje su, prodajom jedanaest njegovih djelova, dobili od učesnika(30).

(28) Vendite di Cancellaria 76, 34: Orbin, koji je već bio podigao taj oltar, obavezuje se, 9. avgusta 1599, da će dominikancima plaćati po jedan perper godišnje za misu što će je oni pjevati svakog novembrain festo B. Mariae
(29) Dokument o tome vid. u Intentiones Cancellariae 11 (1607), 216; odatle se da nazreti ne baš mnogo pozitivan karakter ovoga Iva. O njemu ima i svakovrsnih drugih vijesti.
(30) Kada je brod bio gotov u brodogradilištu u Gružu, Vicko Orbin i njegovi sinovi Nikola i Stijepo načinili su i 14. avgusta 1604. regisgrovali dokument o međusobnim novčanim obavezama i o čitavom daljem poslovanju u vezi s tim brodom (Diversa Notariae 131, 1603-1604, 43-44). Odatle se vidi, između ostaloga, da su oni bili vlasnici trinajest od dvadeset četiri karata, i da su od tih trinajest karata jedanajest bili zajednički, a dva samo Nikolini. Od vlade su na zajam dobili 200 dukata, koje su počeli da vraćaju tek 1611. godine, i to, na osnovu ''gracije'' koju im je na njihovu molbu dodijelilo Veliko vijeće, po 25 dukata godišnje (Consilium Maius 32, 1610-1615, 36'-37). Jedan od učesnika bio je Jevrejin Jakob Danon, koji je posjedovao pet karata; kako mu Orbini nijesu uredno davali njegov dio zarade, sporio se sa njima sudski (vid. Diversa de Foris 16, 1607-1608, 9; J. Tadić, nav. djelo, 228).

Brod je zaplovio po Sredozemlju pod naizmjeničnom komandom dvojice braće - dok je jedan na njemu bio zapovjednik, drugi je vršio funkciju škrivana, a svake druge godine uloge su se mijenjale(31) - i jedno je vrijeme sve teklo dobro; ali su zatim naišli neuspjesi i dugovi su počeli da se sustižu, i lako je moguće da bi do katastrofe došlo i da brod nijesu zaplijenili gusari, negdje kod Milosa početkom 1616. godine, dok je on, nakrcan, išao za Veneciju(32). Od izvanrednog je interesa za shvatanje porodičnih odnosa koji su pokatkad vladali među poslovnim Dubrovčanima činjenica da je Vickov sin Nikola poslije ove nezgode naplatio u Mlecima premiju osiguranja broda i da je onda pokušao da odgovarajući njen dio sakrije i od rođenog oca!(33).

(31) U navedenom dokumentu od 14. avgusta 1607. to je ovako bilo odredjeno: '' ... habbiamo convenuto che il sopradetto Stephano nostro vada per padrone per anni due continui ... et in detto tempo di due anni del suo patronato che Nicolo sopradetto vada per scrivano e che amminstri l'offitio dello scrivanato ..., cosi anco quando ... esso Nicolo sara per padrone, che esso Stephano possa far il medesimo...'' Savjesno vršenje ovih dužnosti nadgledaće otac, i u njegovoj vlasti biće da one koji ih ne budu obavljali kako valja kazni na taj način što će ih tih dužnosti lišiti za određeno vrijeme.
(32) Intentiones Cancellariae 17 (1616-1617), 20.
(33) Isto. Dokument je registrovan 11. maja 1616. i u njemu piše: ''Vincentius Urbini in lite quam habet agendo contra Nicolaum Urbini ... intendit probare qualiter dictus Nicolaus Venetiis fecit securitatem navis nominatae S. Anna et S. Maria de Rosario de ratione intentionantis pro summa ducatorum 1000..., qualiter dicta navis capta fuit pro Millo a piratis dum navigabat onusta Venetias versus ..., qualiter dictus Nicolaus exegit Venetiis dictam securitatem ab assecuratoribus...''

U godinama koje su tekle u međuvremenu, stari Vicko zbrinuo je obje svoje kćeri: stariju, Franu, udao je za Mata Vickovog Cizilu iz Kotora(34), a mlađu, Elizabetu, za Antonija Julijani de Freddis, zlatara u Dubrovniku(35). Ovaj poslednji zet ga je, kako po svemu izgleda, jedino i pazio u starosti, i on ga je i sahranio - za njim ubrzo i njegovu ženu Peru - negde između aprila 1615, kada je poslednji put spomenut kao živ, i početka avgusta 1618, kada je već bio pokojnik(36).

(34) Dokument o mirazu (carta dotalis) načinjen je 30. marta 1595, i po njemu Cizila je od tasta dobio 2000 perpera u kotorskoj moneti (monetae catharinae), Dotium Notariae 15, 113'.
(35) Pacta Matrimonialia 11 (1594-1617), 156; ugovor koji su načinili Antonius Juliani de Freddis aurifex ex una parte et Elisabetta filia Vincentii Urbini ex alia parte, registrovan je 10. januara 1610, ali je brak već ranije bio sklopljen i ostvaren (contractum ... etiam consumatum); miraz koji je mladoženja dijelom primio, a dijelom mu je samo obećan, iznosio je 500 dukata. Po svoj prilici mlađi je brat ovoga Antonija dominikanac Karlo Julijani de Freddis, sin Andrije de Freddis iz Venecije, doseljenog krajem XVI veka u Dubrovnik; toga je dominikanca senat izabrao 1652, a papa potvrdio 3. februara 1653. za biskupa stonjskog i on je kao šezdesetogodišnjak umro u Stonu 3. novembra 1663. O njemu vid. D. Farlatus-J.Coletus, Ecclesiae Ragusinae historia, Venetiis, 1800, 358.
(36) Antonio je poslije imao grdne sporove s Nikolom, Stijepom i Ivanom Orbin oko skromnog nasleđa koje je ostalo od Pere i Vicka. Vid. Div. Canc.199, 208'; Intentiones Cancellariae 19, 130-130'; Mobilia 1618, 234-234'.

Cijela ova duga pripovijest o Vicku Nikolinom Orbinu, koji se sredinom XVI vijeka doselio u Dubrovnik iz Kotora, i tu ostao, ima u našoj stvari nekog smisla pod pretpostavkom da je on bio u najtješnjem srodstvu s dubrovačkim istoričarom. Mi čak mislimo da mu je to morao biti otac. Na žalost, pretpostavku nije sada mogužno poduprijeti nijednim sigurnim dokazom, i ona se temelji na pukom osjećanju. Međutim, ako nas osjećanje vara, i ako je Mavro Orbin stariji no što ga zamišljamo, jedanput će se možda pokazati i da su Vicko i Mavro Orbin bili braća. U pravoj poplavi arhivskih svedočanstava o Vicku Orbinu nema, za divno čudo, nijednoga - ili se nijedno nije našlo - u kome bi odnos između Vicka i budućeg pisca Kraljevstva Slovena bio na bilo koji način određen. Vickovi sinovi isto tako nikada nijesu pomenuli ovog svog eventualnog brata (ili strica?) - nije ni on njih! - tako da tajna njegovog porijekla ostaje do daljega kompletna i nerazmrsiva.

Od neke krupnije koristi u njenom rješavanju ne bi moglo biti ni tvrđenje Sara Crijevića da je Mavro Orbin po majci bio iz pučke porodice Flori, ugledne ne manje od porodice Orbin i na glasu u prvom redu po Šimunu Flori, slavnom ratniku i Mavrovom ujaku. Bez naročite je koristi ta vijest stoga što nas, za ono vrijeme kada su prezimena bila toliko neustaljena, ona ne može odvesti do izvjesnosti. Osim toga, Crijević je nju preuzeo od samoga Orbina, ali dajući joj smisao koji ona možda nije imala. Na jednom mjestu Kraljevstva Slovena Orbin s gordošću govori o svom rođaku - on kaže: mio zio - Šimunu Flori koji je ''u naše dane proslavio svoje ime i ime svoje domovine'', boraveći trideset i šest godina u Francuskoj i sluţeći za sve vrijeme francuske kraljeve. ''Toliki je on uspjeh imao u vojnim stvarima (nelle cose di guerra), da ga je vojvoda od Alansona gotovo stalno držao uza se, a od francuskih kraljeva Anrija i njegovog brata Šarla dobio je vrlo časna zvanja (carich i molto honorati)''. Orbin još citira četiri stiha koja je u slavu ovoga Florija ispjevao na latinskom jeziku ''izvrsni pjesnik'' (poeta eccellentissimo) Didak Pir:

Et miles intrepidus, et dux invictus in armis
Venit ab antiqua Florius Illyria,
Illius egregiam virtutem, et fortia facta
Experta est duris Gallia temporibus(37)

(37) Il regno degli Slavi, 197. Značenje tih stihova: ''Flori, neustrašivi ratnik i vojskovođa nepobjediv u boju, došao je iz drevne Ilirije; njegove izvanredne vrline i junačka djela ogledala je Francuska u surovim vremenima.''

Nevolja je s ovom vijesti u tome što u njoj Orbin svog slavnog rođaka - kome, neka je rečeno uzgred, nema traga u dubrovačkim dokumentima - naziva zio, a ta italijanska riječ, kako se dobro zna, može značiti ujak, ali isto tako i stric.

Ne riješivši prvi problem koji se pred nas postavio u životopisu Mavra Orbina, nijesmo u mogućnosti da riješimo ni drugi, još bitniji: kada je on rođen. Ĉak ni nagađanja s približnim rokovima nemaju nikakvih izgleda da budu precizna. Ako je, kao što smo pretpostavili, Mavro Orbin doista bio sin Vicka Orbina, s čijim smo se životom upoznali, on nije nikako mogao ugledati svijeta prije 1563. godine; jer Vicko i Pera Orbin vjenčali su se decembra 1561, a prvi im je sin sigurno bio Nikola kada je baš on ponio ime djeda po ocu, što je, prema davnašnjem običaju u Dubrovniku, privilegija prvorođene djece. Pisac Kraljevstva Slovena bio bi onda tek drugi po redu i ime pod kojim je kršten moglo bi biti Frano, kako mu se zvao i dejd po majci, što bi opet bilo u skladu sa starim dubrovačkim ''užancama''. Ali vidjeli smo da bi se pretpostavka o odnosu Mavra i Vicka Orbina mogla i obrnuti i postaviti drukčije. Ako su, dakle, oni bili braća, pisac je rođen u Kotoru oko 1540. godine i u Dubrovnik je došao kao sasvim mlad čovjek, onda kada i Vicko.

Sve godine Orbinove mladosti, do poslednje, ostaju za nas u punom mraku takođe. Ono što se o njima može reći i bez dokumentarnih oslonaca, standardno je i jedva da nam išta objašnjava u životu pisca. Škole je on, barem početne i srednje, učio u Dubrovniku, dok je još nosio ime pod kojim je kršten i koje, potpuno izvjesno, nije bilo Mavro; te škole bile su dobre i među njihovim profesorima brojilo se nekoliko izvrsnih humanista i uglednih pisaca. Niko sada ne zna razloge koji su potonjeg istoričara nagnali da već u petnajestoj godini okrene leđa svijetu i da uđe u tišinu manastira, kao monah. Ti su razlozi ponajpre mogli biti ekonomske prirode: u sirotinjskoj kući s mnogo djece to je bio neki izlaz i nekakva šansa; ali su mogli biti i više idealni: ako je žudio da se otisne u svijet nauke, mladi čovjek iz društvenih redova iz kojih je potekao Orbin mogao je to u ono vrijeme najlakše, ako ne i isključivo, ukrcavši se na veliki i moćni brod rimske crkve.

U prilog tom drugom možda bi svjedočila još i okolnost da se, izbirajući, opredijelio za red trudoljubivih i učenih benediktinaca, u čijim je osamljenim manastirima, smještenim na najljepšim tačkama dubrovačke okoline i punim rukopisa i knjiga, mogao da se sav prepusti kontemplaciji i studijama. ''Obukao se kaluđer'' - kako se u Dubrovniku govorilo za monašenje benediktinaca - u manastiru Sv. Marije na Mljetu, kao što je sam zabiljležio opisujući to ostrvo neizrecive ljepote(38), i tom prilikom uzeo je ime po glasovitom benediktinskom misionaru i svecu iz VI vijeka, učeniku sv. Benedikta. Isto to ime već je nosio jedan dubrovački benediktinac; bio je to Nestor dubrovačkih pesnika Mavro Vetranović Čavčić.

(38) Isto, 200: ''Poi in un seno del detto luogo s'erge un picciolo scoglio, sopra di cui e edificata una venerabile Badia, e Monastero dei Padri di San Benedetto negri, capo della Congregatione di detto ordine monacale, percio Melitense addimandata, ove io mi sono fatto monaco.''

Da li je ''dum Mavar'' još uvek bio u životu kada je jedan njegov novi sabrat, polažući svečane monaške zavjete poslije dvanajest mjeseci provedenih, prema regulama, na probi i kušanju, u takozvanom ''novicijatu'', takođe birao za sebe ime slavnog benediktinskog sveca, ime koje je on nosio već sedam decenija? U to je vrlo teško povjerovati, već i stoga što su se među monasima svakog manastira ovakva gomilanja istog imena i u isto vrijeme po pravilu izbjegavala, iz praktičnih, ali i drugih razloga. Ova nas okolnost možda ujedno dovodi i bliže trenutku u koji je Mavro Orbin postao kaluđer(39). Kako je Mavro Vetranović, kao starac od preko devedeset tri godine, umro 15. januara 1576(40), najvjerovatnije je da se Mavro Orbin zamonašio tek poslije tog datuma.

(39) Milan Rešetar, Zivot i rad Inacija Gorgi (Đurdjevića), Stari pisci hrvatski XXV(2), Zagreb, 1926, str. XLIX nap. 2: ''U Dubrovniku su zvali ''kaluđerima'' samo Benediktince, a nikako ostale monahe zapadne crkve.'
(40) S. Crijević u Vetranovićevoj biografiji (nav. delo, III, 166) izriĉito tvrdi: ''... hoc certum quod vita excessit XVIII Kal. Februari as anno LXXVI supra MD.'' Bilo je, istina, pokušaja da se, na osnovu jednog arhivskog dokumenta od 11. januara 1592, trenutak Vetranovićeve smrti pomjeri u 1593. godinu (Vicko Lisičar, Tri dubrovačka otočića, Dubrovnik, 1935, 112), ali se taj dokument ne odnosi na Vetranovića, već na našeg Orbina.

Ali i ovdje, kao i gotovo svuda gdje je riječ o Mavru Orbinu, stvari kao da su se zavjerile da nas do kraja ostave u nedoumici: čim se u njegovoj biografiji dođe do nečega što liči na kakvu - takvu izvjesnost, smjesta iskrsava i drugo što donosi nova pitanja i unosi nova nespokojstva. Jedan davnašnji biograf pisaca koji su pripadali benediktinskoj kongregaciji Svete Justine - od 1504. ta se kongregacija zove i montekasinska - nehotice je posijao klicu sumnje.

Suprotno svakom očekivanju, taj je biograf među pisce svoje kongregacije uvrstio i Mavra Orbina, koji joj - nije pripadao (41).
Zna se: dubrovački benediktinski manastiri, svi osim jednoga, onoga Sv. Marije na Lokrumu, odvojili su se od montekasinske kongregacije još na početku XVI vijeka i obrazovali zasebnu, mljetsku kongregaciju, prozvanu tako po središnom svom manastiru, koji je bio na ostrvu Mljetu(42).

(41) Marianus Armellini, Bibliotheca benedictino - casinensis sive scriptorum Casinensis Congregationis alias S. Justina e Patavinae, qui in ea ad haec usque tempora floruerunt operum et gestorum notitiae, II, Assisii, 1732, 103 - 104.
(42) Najnoviji prikaz istorije mljetske kongregacije dao je Ivan Ostojić u djelu Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima. Sv. II. Benediktinci u Dalmaciji, Split, 1964. Tamo je navedena i sva ranija literatura o tom predmetu.

Ali dešavalo se, izgleda da je u XVI vijeku to bilo čak često, da pojedini dubrovački benediktinci provedu neko vrijeme po montekasinskim manastirima, u Italiji ili u Svetoj Mariji na Lokrumu, pa je prema uvjerenju upravo citiranog biografa, to uradio i Orbin. U starim registrima lokrumskog manastira našao se, pod godinom 1555, doista nekakav tek zaređen benediktinac Mavro iz Dubrovnika (D. Maurus a Ragusio) i M.Armellini, povezavši tu vijest s činjenicom da su se po bibliotekama italijanskih manastira montekasinske kongregacije čuvala pojedina Orbinova djela, štampana ili rukopisna(43), pomislio je da bi taj lokrumski don Mavro mogao biti kasniji pisac Kraljevstva Slovena, Mavro Orbin(44).

(43) O svemu tome biće više riječi u daljem tekstu ovoga osvrta.
(44) D. Maurus je među monasima mljetskog manastira naveden i 22. oktobra 1555. u dokumentu registrovanom u Diversa Cancellariae 141 (1555 - 1556), 118.

Ako se njegova kombinacija približila istini, jedino mogućni zaključak bio bi ovakav: pošto je kao dječak došao s bratom u Dubrovnik iz Kotora, sin izvesnog Nikole Orbina stupio je pred godinom 1555. u manastir Sv. Marije na Mljetu, a onda je, poslije kratkotrajnog boravka na Lokrumu, otišao u Italiju i decenijama prebivao po tamošnjim benediktinskim manastirima, da se tek pred kraj XVI vijeka vrati u Dubrovnik i od tada svoju sudbinu uglavnom veže za njega. Ono što takvoj pretpostavci silno smeta nije beznačajno: Mavro Orbin nije se počeo javljati u dokumentima mnogo prije svršetka XVI vijeka, a osim toga - i još simptomatičnije - valjda bi on za tolike decenije što ih je proboravio u Italiji morao bolje naučiti italijanski jezik no što je pokazao da ga je naučio.

Bilo kako bilo, za Mljet i benediktinski manastir na njemu vezale su se mnoge godine Orbinovog života, i izvjesno je da će tu negdje biti i objašnjenje njegovog lijepog i s oduševljenjem rađenog opisa toga ostrva, koji je umetnuo u okvire Kraljevstva Slovena(45).

(45) Taj opis zahvata str. 199-201. i veći je no opis ijednog drugog mjesta u dubrovačkoj okolini.

Spomenuo je on tom prilikom mljetske uvale i tjesnace, u kojima je uživao, i njegove obale po kojima se šetao i nad kojima su se, sve do mora, nadnosile grane borova i staroga hrašća, praveći ugodan hlad i dajući stan kamenicama koje se po njima hvataju; nije zaboravio ni mljetska jaka i omamljujuća crvena vina, govorio je o ribama koje se u njegovim vodama hvataju i o morskim medvjedima koji zalaze u njegovo jezero, pa poslije ne nahode puta da se vrate i izlaze na kolno, ne bojeći se ljudi i postupajući prema njihovim zapovjestima; sjetio se dirljivih i fantastičnih legendi koje se na ostrvu pričaju i pomenuo je kako se mljetski seljaci razgovaraju zvižducima; nije propustio, kao dobar monah, da Mlećane, koji su svi bili kmetovi njegovog manastira, prekori što se često ''bez ijednog pravičnog razloga dižu protiv svojih gospodara i ovima povremeno zadaju velike glavobolje''.
U manastiru u kome je živio i radio njegovala se uspomena na mnoge negdašnje benediktince koji su tu živjeli i radili takođe, i čuvali su se, uz njihove portrete, rukopisi i knjige koji su im pripadali ili koje su oni pisali. Ali i među živom Orbinovom sabraćom bilo je učenih i izuzetnih ličnosti, i znalaca mnogih jezika i kultura. One ranije, o kojima je bez sumnje mnogo slušao i mislio, kao i ove koji su mu bili savremenici i s kojima je bivao svakodnevno, Orbin je poslije, u Kraljevstvu Slovena, izdvojio i istakao s naročitom hvalom i s posebnim ponosom(46). Oni su bez sumnje, a u duhu najboljih benediktinskih tradicija, i njemu samome bili ugled i podsticaj da trenutke koji mu preostanu od uobičajenih dužnosti i obaveza provede nad knjigom i u studijama.

Crijević je odnekud znao - ako nije govorio napamet - da su Orbina njegova sabraća voljela i cijenila zbog mudrosti i vrijednoće, zbog blagosti i ljubavi za red i disciplinu, i da su ga ne jedanput birala za starješinu i opata. Ako je tako i bilo, svakako nije bilo uvijek, i nije bilo čak ni dugo. U monaškoj karijeri Mavra Orbina češće su bile duge i silovite bure, i dramatični sukobi, i raskidi poslije kojih su povraci bili teški ili i nemogućni; bonace i spokojstva bilo je malo.

Prvi put se dum Mavar Orbin javlja u nekoj funkciji, i to je ujedno i prvi spomen o njemu u arhivskim izvorima uopšte, tek 1592. godine. Tada je on prior manastira Sv. Andrije na ostrvu istoga imena (prior Sancti Andreae de Pellago), na kome su, davno prije njega, živjeli u samoći i zaboravu jedan dubrovački istoričar, Lujo Crijević Tuberon, i jedan pjesnik, Mavro Vetranović Čavčić. Ovaj poslednji u odužoj pjesmi koju je s razlogom nazvao Remeta, prolio je mnogo suza i iskrenih, a ne samo literarnih, zbog stostrukih nevolja i neizmjernog čemera koji prate život smirenih kaluđera na tom pustom i nepristupačnom školju. Kao svetoandrejski prior, Orbin je, uz saglasnost ostalih monaha iz istoga manastira (cum consensu ut dixit et expressa voluntate omnium monacorum dicti monasterii), 30. januara 1592. iznajmio vlastelinu Stijepu Benešiću, zastupniku Petra Palikuće, sveštenika sa Lopuda, učitelja dubrovačke djece i prevodioca pobožnih hagiografskih tekstova, neke zemlje s kućicom na Lopudu, na mjestu nazvanom Pod svetim Ivanom, za dva perpera i tri groša godišnje kirije(47). Ima i drugi spomen o M. Orbinu iz istog mjeseca došavši na Šipan u posjetu izvesnom dum Teofilu, opatu benediktinskog manastira u Pakljenom, on je bio, skupa sa svojim domaćinom, svjedok na nekakvom tamošnjem vjenčanju(48).

(47) Diversa Cancellariae 182 (1592), a tergo, 10'-11.
(48) Vijest je zapisana u knjizi vjenčanih (Liber matrimoniorum) ţupe Pakljena-Suđurađ, 1590-1690, na str. 92. Orbin je tu naznačen kao D. Mauro, priore de Santo Andrea. Vid. V. Lisiĉar, nav. djelo, 112.

Ovoliko bezazlene i ovako idilične vijesti o M. Orbinu sasvim su rijetke, i u stvari prestaju da se javljaju odmah na početku dokumentarnog praćenja njegove sudbine. Najranija velika oluja podigla se u njoj već sredinom avgusta 1593. godine; Orbin je tada upravo bio izabran za opata nevelikog ali starog manastira Sv. Mihajla Arhanđela, smještenog na istočnom dijelu ostrva Šipana ''u predjelu Pakljeno, u kotlini obrubljenoj brežuljcima''(49).
Mogao je raditi spokojno u tom samotnom manastiru koji se odbrambenom kulom zaštitio od iznenadnih upada turskih gusara i kojim je prije njega nekoliko godina već upravljao jedan istoričar i stariji Orbinov sabrat, Evsevije Kabužić(50).

(49) I. Ostojić, nav. djelo, 458.
(50) Kao opat Sv. Mihajla u Pakljeni na Šipanu (abbas monasterii Sancti Michaelis insulae Giuppanae) Kabuţić je spomenut u dokumentima 13. VII 1579 (Diversa Notariae 121, 162), 9. I 1580 (Isto, 190') i 16. VI 1581 (Diversa Cancellariae 168, 43'). Od svih dela tog učenog benediktinca, koji je umro u Stonu 1594, sada je poznato jedino De exemplis illustrium virorum Rhacusanae civitatis vel et exterorum qui in eam aliquo beneficio noti habentur; Ono se u prepisu Iva Aletina čuva u negdašnjoj biblioteci Milana Rešetara u Pragu. Ostala dva, latinski pisani Dubrovački anali (Annales Epidauri) i Ţivoti nadbiskupa (Archiepiscoporum vitae), čije je rukopise, umirući, ostavio stonjskom biskupu Hrizostomu Ranjini, odavno su izgubljena. O Kabuţiću vid. P. Kolendić, Biografska djela Ignjata Đurđevića, Beograd, 1935, str. 33-34. i nap. 220—228.

Ali je sve to odjednom postalo nemogućno onoga časa kada se on žestoko sukobio sa svojim neposrednim pretpostavljenim, Dambatistom Orsatovim Đurđevićem, koji je bio opat manastira Svetog Jakoba u Višnjici i predsjednik čitave mljetske kongregacije benediktinaca(51).

(51) Dubrovaĉki vlastelin i benediktinac Džambatista Orsatov Đurđević (R. D. Joannes Baptista Orsati de Georgiis), koji je u ovo vrijeme bio predsjednik mljetske kongregacije (praeses Congregationis Melitensis), kasnije je, u dubrovačkom senatu, izabran za biskupa stonjskog (papa ga je potvrdio 14. avg. 1606), a u Stonu je i umro, 24. novembra 1608, u sedamdeset petoj godini života. Sam Orbin svjedoči (Il regno degli Slavi, 200) da je Đurđević bio izvrstan znalac jevrejskog, grčkog i latinskog jezika, a to piše i na nadgrobnoj ploči koju su u stonjskoj crkvi Sv. Vlaha postavili Đurđevićevi nećaci (njen tekst: V.Taljeran, Zrnca za povijest Stona, Dubrovnik, 1935, 53). Dubrovački biografi obično istiĉču govor na latinskom jeziku kojim se ovaj ''profesor svete teologije'' obratio papi u Rimu.

Oko čega je sukob izbio sada se ne vidi, a i iz uzajamnih ljutih optužbi obje strane koje su bile u sporu ne može se ni nazreti. Đurđević je spominjao nekakvu klevetu (calumnia), koju mu je Orbin nanio, a govorio je i o zlu glasu na koji je ovaj kod naroda izišao '' zbog života vođenog s vrlo malo čestitosti'' (obsuam virtam parum honeste traductam); očigledno više zbog te ''klevete'' no zbog nedoličnog života, Đurđević je Orbina ošinuo crkvenim kaznama, lišio opatske funkcije na Šipanu i optužio inkviziciji u Rimu. To je, međutim, samo jedna strana medalje; obratna pokazuje sasvim drukčiji Orbinov lik. Kada je, naime, iz Rima stigao poziv da se Orbin što hitnije pojavi pred inkvizicijom, dubrovački nadbiskup Aurelio Novarino, preko koga su kardinali taj poziv uputili, zatražio je da mu se Orbin dovede sa Mljeta. Kada mu ga je predsjednik mljetske kongregacije poslao u pratnji fra Firma, nadbiskup je, načinivši valjda sa svoje strane nekakav proces, došao do uverenja da je Orbin u potpunosti nevin i da je izložen ''bijesu nekolicine zluradih'' (nonnullorum maleficorum), koji su se bez ikakvog milosrđa (sine ulla caritate) zavjerili protiv njegovog života i časti. Stoga je progonjenom Orbinu dodijelio stan (domicilium) u dominikanskom manastiru u Dubrovniku, a od mljetskih benediktinaca zatražio je da podnesu sav trošak njegovog nevoljnog putovanja u Rim, plativši prevoz, hranu za sve vrijeme puta i odjeću, i to ne samo za njega već i za njegovog pratioca, ako mu ovaj zatreba. Dubrovački prelat nije ostao ni kod ovoga, mada je već time osvetoljubivog Đurđevića pogodio ondje gdje je bio najosetljiviji; on je Orbina brzo razriješio svih kazni koje su mu izrečene i naredio je da se ponovo vrati u svoju opatiju, sa svim pravima i s neokrnjenom čašću (absolvit omnino Don Maurum monacum ab omni paena sibi alias irrogata per admodum reverendum presidentem et abbatem Congregationis Melitensis ipsumque restituit dignitati abbatiae Pachglienae qua iam ante paenam sibi iniunctam functus fuerit).

Na taj nadbiskupov gest, koji je, po Đurđevićevim riječima, u Gradu primljen s opštim skandalizovanjem (cum grave scandalo civitatis) i koji je nanio silnu štetu mljetskoj kongregaciji, nastao je pravi i bespoštedni rat protestima i kontraprotestima, apelacijama i polemičkim uzvraćajima, pravničkim nadmetanjima i međusobnim osporavanjima između nadbiskupa i Orbina s jedne i predsjednika kongregacije Džambatiste Đurđevića i njegovog pravnog zastupnika, filozofa Nikole Gučetića, s druge strane. Đurđević je nadbiskupa optuživao da je prekoračio ovlašćenja koja je imao i da se pristrasno umiješao u spor; nadbiskup je odbacivao njegove proteste kao ''prazne, frivolne i ništavne'' (vanam, frivolam et nullius momenti); Orbin, kome su Đurđevićeve demarše donosili u dominikanski manastir, odbijao je da ih sasluša i upućivao je na jedino nadležni nadbiskupski sud, gdje ovakve rasprave imaju mjesta; a sve se činilo pred svjedocima - među njima je jednom bio i Dinko Ranjina - i napismeno, uz učešće i posredstvom državnih kancelara(52).

(52) Vrlo opširne dokumente o cijelom tom sporu, datirane 26. VIII i 17. IX 1593, i 2. i 16. V 1594, vid. u Diversa Cancellariae 184 (1593 -1594) 73'-75, 85'-87, 213'-214, 220'-221.

Kako se taj rat okončao i da li je on nekoj strani donio pobjedu ili se, naprotiv, prekinuo kompromisom, iz dubrovačkih dokumenata ne može se ustanoviti; najverovatnije je da će to biti kadri da kažu tek vatikanski dokumenti, kada jedanput iziđu na vidjelo. Ne čini se ipak da je Orbin i definitivno oslobođen od crkvene osude kojoj ga je predsjednik njegove kongregacije podvrgao i da se odmah vratio u manastir Svetog Mihajla na Šipanu, koji mu je bio povjeren. Drukčije ne bi bilo lako shvatiti breve koji mu je iz Rima uputio papa Klement VIII 2. januara 1597. godine. Odriješujući ga, za tu priliku, svih ''ekskomunikacija, suspenzija i interdikta, kao i od drugih crkvenih osuda, ukora i kazni'', papa ga je imenovao za opata benediktinskog manastira Sv. Marije u Baču, daleko na sjever od Dubrovnika, u Bačkoj. Taj manastir, kako se iščitava iz brevea, držao je do smrti neki Petar Vickov, svještenik iz Dubrovnika, ali je on umro četiri godine ranije i manastir je od tada bio bez uprave(53). Sada je on prepuštan na upravljanje Mavru Orbinu, za čiju je pobožnost, katoličku revnost, propovjedničke sposobnosti, čestitost običaja i ostale mnogostruke vrline papa našao puno lijepih, razumije se toliko isto i konvencionalnih, riječi u svom breveu.

(53) Breve je na Orbinovu molbu (ad instantiam reverendi Don Mauri monaci melitensis) registrovan tek 14. oktobra 1609 (Diversa de foris 20, 1609, 294-296'), i on je adresovan: Dilecto filio Mauro Orbino ordinis Sancti Benedicti Congregationis Melitensis professo Abbati monasterii S. Mariae in Ducatu Baat Diocesis Colocensis ordinis eiusdem Sancti Benedicti.

Ne treba se varati o pravom smislu ovoga imenovanja. Orbin se nije poslije ovoga zaputio u nepoznati Bač, da tamo živi i radi, kao što to složno tvrde njegovi biografi, i Crijević među njima. On na to nije bio čak ni obavezan, i sa sigurnošću se može uzimati da svoju novu opatiju ni do smrti nije vidio. Ona je njemu data u takozvanu komendu, što će reći da su mu iz nje u određenim rokovima i u tačno predviđenim iznosima stizali stalni prihodi, bez neke naročite obaveze sa njegove strane; komende su, zna se to inače, bile neka vrsta sinekure koju su dobijali ''oni članovi klera, koji su vršili razne crkvene službe i poslove, a nisu bili dolično opskrbljeni ili koji su bili izgubili crkveni beneficij što ih je nekada izdržavao''. ''Događalo se - nastavlja povjesničar benediktinskog reda(54) - da papa ili vladar nije znao gdje je opatija što je mekome povjerio. a onaj koji ju je dobio nije znao šta je primio i odakle mu zakupnik (conductor) ili prokurator šalje prihode.''

Orbin je, svi su izgledi, proživio neko vrijeme izvan manastira svoga reda, iz kojih se uklonio sam ili su ga uklonili drugi, istina sa dovoljno sredstava za život i utješen novom opatskom titulom, koju je dodao svome imenu i ispisivao na svojim knjigama. Najverovatnije je ovo onaj odsijek njegovog života koji je, prema Crijeviću, on proboravio u Stonu, gostoljubivo primljen od strane negdašnjeg svog manastirskog sabrata, a u ovo doba stonjskog biskupa Hrizostoma Ranjine(55). Dugo se u Stonu nije zadržao, u svakom slučaju, a nije za tim ni bilo potrebe.

(55) S. Crijević, nav. djelo, 156: At temporis intercessu, ut interdum fieri solet, a sodalibus, quam ob causam prorsus ignoro, animum omnino alienavit Marinus coenobioque excessit. Primum exceptus est hospitio Stagni in domum suam, a Chrysostomo Araneo, suo olim in coenobio sodali. Za stonjskog biskupa Ranjina je imenovan 1585. godine i pošto je dvije decenije držao biskupsku stolicu, umro je 4. novembra 1605. u Dubrovniku. O njemu vid. D. Farlatus-J.Coletus, nav. djelo, 335; J. Radonić, Dubrovačka akta i povelje, II, 2, Beograd, 1938, SANU, Zbornik za ist. jezik i knjiţ. srpskog naroda. 3. Odelj. knj. VIII, str. 468.

Zbog sukoba s predsjednikom kongregacije i s onom braćom koja su ovoga podržala, Orbin nije, naravno, pogubio svoje prijatelje u Gradu; istorije kao što je bila ova njegova nijesu predstavljale neki izuzetak u Dubrovniku, i češće su ostajale tema opštih razgovora no što su postajale izvor trajnog zla. I sa samim Đurđevićem Orbin je vremenom na neki način svakako sredio račune; inače ne bi, kad već nije morao, umetnuo pohvalni spomen svoga protivnika na stranice Kraljevstva Slovena, gdje je bila riječ o istaknutim benediktincima mljetske kongregacije.
Koje je Dubrovčane Orbin susrijetao u ove godine kao svoje prijatelje teško da ćemo ikada znati; samo poneki od njih izviru iz tame zaborava. Jedan je iz njihovog skupa veliki humanista i latinski pjesnik Isaija Koen ili - kako se on u poeziji nazivao - Didak Pir, odnosno Jakob Flavije, Jevrejin iz Portugala, koji je u Dubrovniku proveo blizu pola vijeka, i koji je tamo i umro, sredinom maja 1599. godine(56).

(56) Vaţnija je literatura o ovom pjesniku: Đ. Körbler, Ţivot i rad humanista Didaka Pira Portugalca napose u Dubrovniku, Rad, 216, Zagreb, 1917, 1-169; J. Tadić, Jevreji ..., 298314; P. Kolendić, Nekoliko pjesama humaniste Didaka Pira, Zbornik istorije knjiţevnosti SANU, knj. 2, Beograd, 1961, 1-48; tamo su navedeni i ostali napisi o Piru.

Orbin je, vidjeli smo, citirao u Kraljevstvu Slovena stihove što ih je Pir ispjevao u hvalu njegovog rođaka Šimuna Florija; da nije bilo prijateljstva koje ga je vezivalo s dubrovačkim benediktincem, sigurno ne bi bilo ni Pirovog oduševljenja za dalekog ratnika koga nikad nije vidio i za koga je, izvjesno, samo od Orbina i čuo. Ali, kako po svemu izgleda, ima i Pirovih stihova pisanih za samog Orbina. Biograf Antun Agić u jednom svom rukopisu sa knjiţevno - istorijskim bjeleškama, i to pretežno vađenim iz Orbinovih i Pirovih djela(57), naveo je nekoliko latinskih heksametara iz Pirove elegije Dinku Ranjini, u kojima se, po njegovu uverenju, hvali M. Orbin, i hvali veoma visoko, kao ''novi dalmatinski Tukidid''.

(57) Rukopis je u obliku registra, a beleške o dubrovačkim piscima, koje su u njemu, mahom su vrlo kratke; u velikoj je četvrtini i nije potpisan, ali se Agićeva ruka jasno raspoznaje; čuva se u Biblioteci Male braće u Dubrovniku pod (najnovijim) brojem 417.

Učeni franjevac otišao je i korak dalje. On pretpostavlja, što je do sad ostalo neuočeno, da je Pir i jedan odjeljak svoje knjige Cato minor, štampane u Mlecima 1596, posvetio Orbinu. Taj se odeljak naziva Grobovi (Tumuli) i sadrži sve same osmrtnice, a posveta mu je upravljena ''poštovanome Mavru opatu mljetskome'' (ad reverendum Maurum abbatem melitensem); u tome je Mavru naša književna istorija, i najnovija, vidjela Mavra Vetranovića. Ona pri tom nije imala u vidu Agićevo upozorenje da je Pirov mljetski opat Mavro najverovatnije Orbin, a ne Vetranović, jer Vetranoviću nije mogao biti posvećen ciklus pjesama u kome se daje i njegova osmrtnica(58).

(58) ''Eidem Orbino, ut puto, idem Flavius dicavit suos Tumulos: neque enim Manro Vetrano dicare poterit, dum inter eosdem Tumulos extat etiam Vetrani Epitaphium.''

Ovo je i vrijeme kada Mavro Orbin radi na svom životnom djelu. Može se vjerovati da je on za njega i ranije, dok je živio u miru sa svojim bližnjima i imao pri ruci knjižnice i arhive po manastirima dubrovačkih benediktinaca, pretražio i ispisao poneke izvore, u prvom redu domaće. Ali glavninu svoje građe Orbin je pribrao i Kraljevstvo Slovena je napisao tek pošto se, poslednjih godina vijeka, otisnuo iz Dubrovnika i došao u Italiju. Sam je svjedok, i svoje je svjedočanstvo umetnuo u predgovor djela (D. Mauro Orbini a lettori), da je, da bi knjigu ''doveo do većeg savršenstva'', putovao, i više puta, u razne italijanske gradove, tražeći istorijske spise i gledajući: biblioteke, ali da je najviše našao u Pezaru, u znamenitoj knjižnici urbinskog vojvode Frančeska Marije II Dela Rovere; ta knjižnica, čiji je najveći dio sada u biblioteci vatikanskoj, bila je onda, po Orbinovom vjerovanju, ''najbogatija i najlješpe opremljena između svih drugih'', zahvaljujući staranju i ogromnoj revnosti samoga vojvode. U njoj su se čuvali - čuvaju se dijelom još uvijek - kodeksi znameniti i rijetki kako po sadržini, tako i ljepoti. I u njoj je Orbin vidio većinu knjiga koje je doista imao u rukama iz onog predugog spiska što ga je, s ponešto afektiranom učenošću, koja je bila običaj, ali i slabost, starih humanista, stavio na početak Kraljevstva Slovena.

Ko zna da li bi Orbin ikada, ali najvjerovatnije je da ne bi nikada, ušao u tu biblioteku, da nije imao moćnu protekciju jednog uticajnog i basnoslovno bogatog Dubrovčanina, koji je sticajem okolnosti već godinama živio u Pezaru i bio izvanredno lijepo primljen u najvišem pezarskom društvu. Taj Dubrovčanin, vlastelin Marin Andrijin Bobaljević, javlja se u ovom slučaju u ulozi višestrukog mecene: on je s pravom gransenjerskom izdašnošću Orbina obasuo svim što mu je potrebno da djelo okonča, i on je, kada je Kraljevstvo Slovena bilo najzad gotovo, podnio sav golemi trošak njegovog skupog štampanja. Još više od toga, i svakako najviše: po njegovom je nalogu Orbinova knjiga i pisana i ona je svojevrsni izraz njegovog slovenskog patriotizma i njegove neizmjerne, godinama samo uvećavane, čežnje za domovinom, koja mu je zauvijek zatvorila svoje vratnice(59).

(59)Posvećujući svome meceni Kraljevstvo Slovena jednim odužim tekstom (Al molto illustre sig.r mio osservandiss. il signor Marino del signor Andrea Bobali), Orbin je bez sumnje s puno razumljivog pretjerivanja nanizao hvale upućene Bobaljeviću lično i cijeloj njegovoj porodici, ali izvjesno nije bio u sukobu s činjenicama najavljujući na početku: ''Havendo io scritto questa historia de gli Slavi per ordine di V.S. e con quelle commodita, ch'ella m'ha largamente somministrato di tutte le cose opportune per condurla al fine...'

Taj Orbinov mecena, kome Kraljevstvo Slovena nije jedina spona s dubrovačkom kulturom, bio je čovjek neobičan i čudan, neobičan i čudan čak i za ona vremena u kojima neobični i čudni pojedinci nipošto nijesu predstavljali rjetkost; a njegov je život pravi jedan pakao u malome. Rođen (1556. godine) u uplivnoj i prebogatoj patricijskoj kući, izgleda da je od malih nogu bio naviknut da njegova volja, i kada je bez osnova, i kada je trenutni hir, znači zakon za druge; to ga je odvodilo u silovite postupke, kada ti drugi nijesu bili skloni da se s tim pomire, i to ga je najposlije sunovratilo u tragediju, iz koje se nikada nije iščupao. Nije bio lišen svakoga talenta i čak bi se reklo da je od mladosti pokazivao nekih sklonosti za literaturu i nauku, ako se o tome smije suditi na osnovu jednog njegovog italijanskog sonata pisanog u hvalu astronoma i pjesnika Nikole Nalješkovića i štampanog u Nalješkovićevom djelu Dialogo sopra la sfera del mondo, 1579. Godine(60).

(60) Bobaljevićev je sonet preštampao i o njemu je raspravljao Arnolfo Bacotichu odužem radu o našim pjesnicima koji su pisali na italijanskom jeziku Rimatori dalmati nel Cinquecento, Archivio storico per la Dalmazia, vol.XXII, 1936, 314-315.

Prva veća drama njegovog života pala je u 1576. godinu i više je plod nesrećnog slučaja no neke prethodno smišljene i duže nošene namjere; ali ona je već jedno ubistvo. U njoj je toliko mnogo od svega onoga što se tako reći iz noći u noć odigravalo po zabitim ulicama renesansnog grada i što je tako karakteristično za život u njemu u doba renesanse. U glavnim svojim linijama izvučena, ta bi drama bila u sledećem. Jedna ''druţina'' dubrovačkih plemića, mladih, raspusnih i na sve spremnih, upala je u noć između 12. i 13. oktobra u kuću dviju Dubrovkinja najneznatnije vrline, Kate Benkove i Margarite Bernardove, kćeri izvjesne Petruše Vučićeve; u toj grupi ''noćuraka'', koja je pošla u lov na uživanje i zabavu, našao se i Bobaljević, tek odskora punoljetan, i član Velikog vijeća, a sa njim su bili i njegov mlađi brat Džono i još trojica ''vlasteličića''; dok su ovi plemići boravili u rečenoj kući, neko je na balkon bacao kamičke, što oni, razumljivo, nijesu mogli shvatiti drukčije do kao tešku uvredu; i stoga su, oprostivši se, pohitali da nepoznatog nađu i da mu uzvrate kako oni umiju; nesrećni čovjek pao je pod njihovim mačevima i oni su se razbježali, ali sjutradan se sve saznalo: žrtva je bio vlastelin Marinko Franov Tudišević, koji je ubrzo potom i umro od rana zadobijenih te strašne večeri(61).

(61) Događaj je u punoj opširnosti zabilježen u zapisniku istrage koju su kriminalne sudije vodile već tokom 13. avgusta 1576; njihov poziv Bobaljeviću i ostalima da se u najkraćem roku jave pred sud da bi se branili ''u vezi sa slučajem rana zadatih pokojnom gospodinu Marinku Franovom Tudiševiću... po glavi, od kojih je rana isti pokojni gospodin Marinko prošle noći umro'' opštinski glasonoša (''zdur'') izvikivao je dubrovačkim ulicama 27. oktobra. Lamenta de intus 112 (1576), 189-192.

Krivci nijesu dospjeli u ruke ''pravdi'', koja nije ni pokazala baš mnogo revnosti: iz crkve, u koju su se bili sklonili, pobjegli su izvan granica Republike i od tada više od šest godina proživjeli u progonstvu. Marinov stric Džono Bobaljević, senator od ugleda i uticaja, pokušao je, istina, da svoje rođake spasi od potucanja po svijetu jednom zanimljivom pravnom procedurom(62), ali su se na to pobunili sinovi ubijenog Tudiševića i pokušaj je smjesta propao(63).

(62) Ta procedura ima svoju predistoriju, koja je opet izvanredno živopisna sličica iz dubrovačke kulturne istorije. Početkom 1576. godine, naime, ukradene su bile neke službene arhivske knjige: iz Notarije Librum Debitorum anni de 1575, a iz Kancelarije Librum Diversorum I Librum Aptay, pa je vlada odmah 4. januara oglasila da će onome ko prokaže krivca kao nagradu dati 1000 dukata i još pravo da u Dubrovnik slobodno uvede dvojicu osuđenih zbog ubistva (Consilium Rogatorum 63, 1575-1576, 123'-124). Kapetan fregate Ivo Boţov (Joannes Natalis) našao je i knjige i samoga kradljivca: bio je to neki Nikola Rofe, koji je 14. jula osuđen na smrt i odmah obješen (Isto, 230-231'). Mjesec dana kasnije, Ivo Boţov obratio se vladi s interesantnom molbom: on će se odreći obećanih dukata, ali u naknadu za to moli da svoje pravo o uvođenju dvojice ubica u Dubrovnik ustupi Franu Franovom Lukareviću, poznatom vlastelinu i skromnom pjesniku iz onih dana (Isto, 247'). Na scenu je zatim stupio stari Džono Bobaljević, koji je najprije od Iva Boţova iznudio da pomenuto pravo ustupi njemu, a kada se ovaj kasnije pokajao i svoje ustupanje oporekao, dobio je isto pravo cijelim jednim lancem uzajamnih ustupanja i odricanja (Diversa Notariae 120, 1575-1577, 102'-104').
(63) Njihov protest, upravljen u obliku molbe vladi 21. februara 1577, toliko je bio neosporan da je mora biti odmah i usvojen; u njemu oni govore o svom ocu, koga su ''bez ikakva razloga a potpuno nepravično ubili gospoda Marin i Džono Andrijini Bobaljevići sa svojim drutovima''; ostavljajući ''gospodi'' da procijeni kakvu je štetu ta smrt nanijela njima, koji su ostali ''nejaki, bez oca i majke'', i ''kolike su suze u gradu propratile jedan tako nepravičan i žalostan događaj'' (Sonsilium Rogatorum 64, 1577-1578, 26'-27').

Tek 4. januara 1584. Veliko vijeće dodijelilo je ''milost'' cijeloj ovoj grupi I oni su se svi mogli slobodno vratiti kućama(64).
Bobaljević se izgleda nije žurio da napusti Napulj u kome je proveo godine izgnanstva, živeći na velikoj nozi, kao renesansni kavaljer i gospodin. Njemu je još 1587. i 1588. godine dubrovačka vlada upućivala tamo pisma, tražeći od njega poneku uslugu, kao što je to činila i kada su u pitanju bili drugi njeni plemići(65).

(64) Consilium Maius 27 (1582-1586), 120': ''Prima pars est de faciendo gratiam ser Marino And. de Bobalio, ser Joanni St. de Goze, ser Orsato Nic. de Bona, ser Petro Mar. de Cerva et ser Junio Andr. de Bobalio a contumacia homicidij.''
(65) Vid. za to Consilium Rogatorum 69 (1586-1588), 111', 147, 180, 191', I Lettere e commissioni di Ponente 5, 122'-236' (tu su na desetine vladinih pisama Bobaljeviću, datiranih izmeĊu 16. marta 1587. i 18. marta 1588. godine).

Njegov povratak u domovinu poslije tolikog izbivanja bio je sudbonosan za njega, a u izvjesnoj mjeri i za čitavu Republiku. Na redu je bila nova drama, još krvavija i po posljedicama strašnija, i opet je on glavu spasavao bjegstvom u izgnanstvo, koje je ovoga puta okončano tek njegovom smrću. Sada je srdžbu nosio duže u sebi i u katastrofu je ušao svjesno. Prema sebi je kao protivnika i žrtvu imao jednog od najvećih Dubrovčana XVI vijeka, diplomatu najkrupnijeg formata i istaknutog pravnika Frana Franovog Gundulića(66).

(66) Najpuniju biografiju Frana Gundulića (1539-1589) dao je, na osnovi arhivskih istraživanja, Jorjo Tadić u knjizi Dubrovački portreti, Beograd, Srpska književna zadruga, 1948, 234-280. Začudo, Tadiću su ostale nepoznate okolnosti pod kojima su presječeni dani velikog Dubrovčanina i lidera jedne od najmoćnijih vlasteoskih stranaka u gradu. On je samo konstatovao da je Gundulić umro ''baš usred ljeta iznenada'' i naslućivao je da je borba koju je vodio s Jerom Kabužićem i njegovom strankom ''možda ubrzala njegovu smrt''.

Bila je to velika scena osvete i mržnje, po renesansnim običajima i po španskom ukusu; i takođe su se mnoga i bitna svojstva dubrovačkog života iz onih decenija vjerno odslikala u njoj. Evo šta je toj sceni prethodilo i kako je ona protekla. Ogorčen što Gundulić, koji mu je bio i neki rođak (''Ali je to žalostan rođak!'', govorili su Bobaljevići), mjerama koje preduzima u senatu protiv poročne omladine očigledno cilja na njega i - kao razlog još trivijalnije! - što ga svojim uticajem sprječava da drži nekakvog slugu do koga mu je silno bilo stalo, Bobaljević je samo čekao svoj trenutak. Našao ga je 15. oktobra 1589, kada se Gundulić s prijateljima i ženom uputio u crkvu dominikanskog manastira Sveti Krst u Gružu. Sačekavši Gundulića pred samim manastirom, prišao mu je s namjerom da ga ponizi i uvrijedi, ali je naišao na otpor, i nastala je surova borba: Gundulić je na Bobaljevićeve nasrtaje odgovarao batinom koja mu se odjednom stvorila u rukama, i nije bio nimalo nježan, ali je bio slabiji, i ne mogavši da izdrţž, pokušao je da se skloni bježeći u crkvu; izbezumljeni Bobaljević stigao ga je i tamo, i udarcima noža u grudi usmrtio ga je baš pred oltarom Svetog sakramenta. ''Hajme, Maro, što ovoj učini,?'' jadikovali su prijatelji Bobaljevićevi poslije događaja. ''Učinjena stvar ne ima čela'', uzvraćao je ovaj poznatom srpskohrvatskom poslovicom(67), i dodavao: ''Da me nije udario batinom po uhu, ne bih se tako razbijesnio.'' Iz tih stopa, on je barkom sa osam vesala, odprije spremljenom i dobro naoružanom, krenuo put Napulja, a za njim je ostao strah u gradu, kod obiju strana(68).

(67) Njen je smisao: stvar koja je učinjena (svršena) nema početka (ne može se početa kao da nije svršena). Istu poslovicu dubrovački zbornici poslovica iz XVII i XVIII v. imaju u obliku: Stvar učinjena čela ne ima (Đ. Daniĉić, Poslovice, Zagreb, 1871, 116).
(68) Događaj je potanko opisan u saslušanjima očevidaca, registrovanim u Lamenta de foris 129 (1589-1590), 63'-72'. Vid. i Libro degli stridati banditi e tormenti e sentenziati a morte 1525-1657: Ser Marino And. de Bobali cridato e contumace per la morte de q. ser Francesco Francesco de Gondola in Lamenta de foris 1589/90 ch. 65.

Njegov stariji brat Miho kretao se od Gruža do Grada naoružan do zuba i samo u pratnji svojih ''brava'', a pri susretima s prestravljenom vlastelom zlokobno je vadio napola mač iz korica i osiono prijetio: ''S Gundulićem smo počeli, a s drugima ćemo završiti.'' S majkom Anicom, koja je, kako će joj poslije uklesati na grobu, ''više voljela da bude bez domovine, no bez sina'', Marin se nastanio u Napulju, gdje je, u bankama, bio jedan dio - i on pozamašan - njihovog porodičnog imetka(69). Na sve njegove pokušaje, kojih je od tada bilo mnogo, da se Dubrovniku približi ili, kada su godine već bile prošle i kada je vjerovao da je svoj grijeh okajao, da se u njega i definitivno vrati, stizao je samo jedan odgovor: odbijanje i prijetnja ili neumoljivo ćutanje(70).

(69) Približna predstava o veličini bogatstva porodice Bobaljević može se dobiti iz nekoliko pojela koje su među sobom vršili Miho i Maro (Džono je bio umro u Padovi još 23. avgusta 1588): 1593, u Napulju, odlučili su da Maru pripadnu sve nepokretnosti na teritoriji Dubrovačke Republike, a Mihu 50.000 dukata u gotovu koje braća drže zajednički (Intentiones Cancellariae 13, 1611̵, 66-66'); 1607. izabrani arbitri izvršili su diobu nepokretnosti između Miha i nasljednika Marinovih; samo ovi poslednji dobili su veliku kuću u Ulici od Crjevjara, tri kuće u Širokoj ulici, tri kuće na Garištu, jedan podrum sučelice Krivoj ulici, kuću u Slavčić ulici, zemlje na Šipanu, u Rijeci in Chiachcovichi, u Zatonu i u Konavlima (Diversa Notariae 132, 1607-1608, 3'-5); a 1633, kada se imovina delila između sve trojice braće, sada sve trojice pokojnika, rečeno je da oni, uz sve što je dosad navedeno, imaju kapital od 17.400 škuda u rimskim bankama i drugi od 130.000 dukata u bankama u Napulju (Diversa Notariae 137, 1631-1638, 32-33).
(70) Marin je 26. jula 1590. s nekakvim svojim naoružanim ljudima došao iz Italije u Gruž, ali je senat ovima naredio da u roku od tri dana napuste dubrovačku teritoriju, inače će biti povješani (Consilium Minus 60, 1589-1590, 237); 16. oktobra 1590. senat je naredio Mihu Bobaljeviću da raspusti svoje naoružane ljude koje je doveo u Gruž i da ubuduće ne smije da drži homines armatos tam advenas quam nostrates, pod prijetnjom kazne od 10.000 dukata I dvadesetogodišnjeg izgnanstva (Consilium Rogatorum 70, 261'-282); ali Miho se oglušio o ovo naređenje, i već 25. oktobra osuđen je na deset godina progonstva (Isto, 270').

I kada se, oko 1595. godine, poslije dužeg ili kraćeg prebivanja u Napulju, Rimu, Veneciji i Firenci preselio u Pezaro i tamo postao ličnost velikog ugleda, Republika nije htjela da čuje za njegova preklinjanja, čak i kada ih je, u njegovo ime, upućivao glavom urbinski vojvoda(71). Vlada mu se povremeno obraćala da joj svrši po neki posao i on je spremno hitao da joj učini po volji, ne propuštajući da se ponudi i za ubuduće i uvjeravajući gospodu da od njega ''nemaju privrženijeg slugu, koji im bez ikakvog interesa osim prave, iskrene i čiste ljubavi za domovinu želi i od Boga moli svim silama i očuvanje i uvećanje države''(72). Ali milosti za njega nije bilo i dalje, i on je sa svojom neutoljenom čežnjom za rodnim gradom i umro u gradu tuđem i njemu, pored svega, dalekom, 25. novembra 1605. godine(73). Imao je tada iza sebe tek četrdeset devet godina života, nepromišljeno i ludo straćenog u lutanju svijetom i brzo istrošenog u uživanjima(74).

(71) Takvo je,na primjer, pismo koje je vojvoda (Il Duca d'Urbino) poslao u Dubrovnik 20. septembra 1603, i kome su se pridružila i pisma kneza Beneventa i vojvode od Sese slične sadržine. Uvjeravajući dubrovačku vladu da se Bobaljević za osam godina, koliko živi u Pezaru, ''uvijek i u svim svojim postupcima pokazivao tako smjeran i razborit plemić'', da je on, vojvoda, ne samo u potpunosti zadovoljan, već osjeća i obavezu da mu pribavi sva dobra i udobnosti koja može. A smatrajući da Bobaljeviću ''ništa ne može da znači više, ni da mu bude draže, do da se poslije tolikog vremena vrati u domovinu i u nekadanju milost gospode'', odlučio se da ih zamoli da Bobaljeviću oproste dalje progonstvo '' u kome je bio tolike godine, iskazujući za sve vrijeme tako mnogo postojanog i izvanrednog poštovanja prema svojoj Republici'' (Prepiska 17 LXI. 1987).
(72) Vid. Bobaljevićevo pismo iz Pezara od 28. juna 1605 (Prepiska 17 LXI. 2028 /1).
(73) Bobaljević je sahranjen u franjevaĉkoj crkvi San Giovanni Battista y Pezaru sjutradan po smrti. U pezarskoj Biblioteca Oliveriana čuvaju se (Mss. No 382, vol. V, pp. 113 r-117 v, 127 r-127 v) tri epitafa, dvije latinske osmrtnice i govor koji je na Bobaljevićevu pogrebu održao njegov prijatelj, arheolog, teoretiĉar književnosti i pjesnik Sebastijan Mači (Maccio). U svima se, pored osnovnih biografskih podataka o pokojniku, čitaju i neizmjerne pohvale njegovoj pobožnosti, valjanosti, smjernosti, plemenitosti i mnogim drugim visokim vrlinama. ''Huic pietas, huic sancta fides, huic nobili pectus, / Et probitas, et honos, et grave nomen erat'', kaže se, na primjer, u jednoj od tih osmrtnica. Odavno su poznati i natpisi na zajedničkoj grobnici Marinove majke Ane Bobaljević rođene Rastić (koja je u Pezaru umrla 4. maja 1603. u sedamdesetoj godini) i samoga Marina; prvi je od tih natpisa postavio Marin, a drugi Marinova udovica Ora Sorkočević i njihov jedini sin Andrija (vid. I. M. Matijašević - A. Agić, Biliiotheca scriptorum Ragusinorum, rukopis R. 3666 u Sveučilišnoj nacionalnoj knjižnici u Zagrebu, str. 260'-270).
(74) Osim udovice Ore, koja je živjela do kraja novembra 1624 (njen testament vid. u Testamenta Notariae 56, 170 - 171), Marin je ostavio već spomenutog sina Andriju (rođenog 24. juna 1591) i kćerku Anicu (koja se 1607. udala za vlastelina Đura Marinovog Bunića, odnijevši mu u miraz 7000 dukata).

Kada je Marin Bobaljević našao Orbina i podstakao ga da piše Kraljevstvo Slovena i kada je započeo da finansira konačno realizovanje toga djela, već je brojio poslednje godine svog kratkog života. Neizmjerno ponosan na slavu svojih predaka, koji su u istoriji Dubrovnika igrali vidnu ulogu od samoga njegovog osnivanja, i isto toliko bez mjere vezan za Republiku, kojoj su Bobaljevići najvernije služili vjekovima, a koja je njega dvaput odgurnula sa svojih grudi, nalazio je već dugo neke sreće, i neke utjehe, u okupljanju i pomaganju pisaca koji su bili spremni da svojim knjigama i u posvetama koje uz njih stavljaju slave i njegovu otadžbinu i njegovu porodicu, ili bar jednu od tih dviju trajnih njegovih ljubavi. Mnogo je, pored našega Orbina, takvih pisaca bilo, i prije i poslije njega, i oni doista nijesu bili štedljivi u pohvalama. Matematiĉar, filozof i pjesnik iz Napulja Džambatista Dela Porta posvetio je Bobaljeviću svoju još 1588. godine štampanu knjigu Phytognomonica, stavivši joj na čelo njegov portret i laskavu dedikaciju, punu humanističkih pretjerivanja; polazeći od okolnosti da u prezimenu Marinove porodice postoji riječ bob i da se bob latinski kaže faba, on je Bobaljeviće dovodio u vezu ništa manje no sa starim rimskim rodom Fabija i uznosio ih je kao državnike i očeve domovine(75).

(75) Uporediti u toj posveti naročito rijeĉi: 'Ecquis nescit familiae tuae per longam annorum seriem ad haec usque tempora clarissima insignia? Ipsa enim summum magistratum in republica summa cum laude et gloria quam sa epissime administravit, quo factum est, ut patriae parentes gentiles tui iure optimo uno ore et consensu a civibus appellarentur.'' Isti pisac je i sljedeće, 1589. godine, posvetio jedno svoje djelo (Magiae naturalis libri 20) Marinovom bratu Džonu; nema sumnje da je Marin platio štampanje i te knjige.

A istoričar iz Dubrovnika, vlastelin Jaketa Lukarević, koji je svoj ''Obilni izvod iz dubrovačkih anala'' pisao kada i Orbin svoje Kraljevstvo Slovena i očigledno s istim nadahnućem, a štampao ga tek nešto kasnije, 1605. godine, i opet o trošku Bobaljevićevom, u posveti je našao mnogo lijepih i biranih rijeĉi za ovog dubrovačkog plemića, koji je već dvaput bio prognan zbog ubistva, kao obnovitelja pobožnih i herojskih vrlina(76); a glorifikujući svoj i Bobaljevićev Dubrovnik, više je no drugi isticao pojedine Bobaljeviće i njihove zasluge za domovinu(77).

(76) Giacomo di Pietro Luccari, Copioso ristretto degli annali di Rausa, Venetia, 1605, posveta ''Al molto illustre signore, il signor Marino del quondam signor Andrea Bobali et mio Patron osservandissimo'', i u njoj naročito riječi: ''Et di V.S. e gia invaluta. l'opinione per tutta Italia,&fuori, che ella sia il vero risuscitatore delle virtudi, poiche in attioni si heroiche, religiose,&sante, ella spende, &spande danaro senza numero. Impero fanno a gara gli ingegni illustri di appogiare al chiarissimo nome suo, le opere, i libri, & i volumi d'ogni sorte, & di ogni soggetto scritti, accio vivano nel mondo, & siano veduti., & goduti da ogni huomo.''
(77) Vidjeti indeks najznačajnijih stvari u knjizi (Tavola delle cose piu notabili, che si contengono nella presente opera), gdje su pobrojana sva mnogobrojna mjesta na kojima je spominjana Bobagli Famiglia, što nije uĉinjeno ni za jednu drugu vlasteosku porodicu, pa ni za onu kojoj je pripadao pisac.

Oduži uvodni tekst kojim je Kraljevstvo Slovena posvećeno Marinu Bobaljeviću, Mavro Orbin datira prvim martom 1601. godine i naznačuje da ga piše u Pezaru. To kazuje da je njegovo djelo tada bilo dovedeno do kraja. Ali kada je Orbin na njemu radio? Mnogo prije ovoga datuma sigurno nije. Po mnogo čemu u tom golemom spisu vidi se jasno da je najveći njegov dio, ako ne baš i cio spis, Orbin bacao na hartiju u Pezaru tokom 1600. i 1601. godine, pišući, sva je prilika, pojedine njegove tabake u hitnji i dok su štampari radili svoj posao na prethodnim. Iako je Kraljevstvo Slovena okrenuto ka vremenu prošlom, i odavno prošlom, njegov je pisac koristio razne povode da govori i o događajima sasvim bliskim, dajući nam na taj naĉin, i nehotice, sigurne kriterijume za postavljanje njegovog rada u strogo određene hronološke okvire. On je, tako, ukratko prikazao neuspjeli i od Dubrovnika osujećeni pokušaj sandžaka Enekana u toku 1590. i 1591. godine da se dočepa Konavala (str. 193-194), spomenuo je zatim Savu, sina Nemanjinog, ''koga Srbi smatraju svecem'', i dodao je da je njegove kosti ''prije malo vremena'' - a mi znamo da je to bilo 1594. ili 1595. godine - dao ''javno spaliti zlikovac Sinanpaša'' (str. 249)(78), opisao je jedan neobičan slučaj dresure morskih medvjeda koji je lično posmatrao u Pezaru 1599. godine (str. 200-201), polemički je pobijao mletačkog pisca Ĉezara Kampanu (Cesare Campana) koji, po njemu, nevjerno i tendenciozno slika događaje iz 1594. u svojoj knjizi koja je štampana tek 1599. godine (str. 190-191)(79), i, najposlije, citirao je obavještenja koja je dobio kada je veliki dio knjige bio već odštampan (''kada sam sa štampanjem djela bio stigao do ovog mjesta'') ''od krakovskoga kanonika Vrševića, jedne veoma učene osobe i od nekih drugih uglednih Poljaka'' (str. 377-378); ovaj poznati krakovski kanonik, koji je međutim bio i istoriĉar, politiĉki pisac i govornik, i koji se punim i pravim imenom zvao Kšištof Varševicki (Krzysztof Warszewicki), doputovao je u Italiju tokom 1600. i u njoj ostao do 1602. godine.

(78) O pitanju hronologije ovog događaja vid. raspravu Miodraga Purkovića ''Godina spaljivanja tijela sv. Save'', Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva XII, 1932, 9, 845-849.
(79) Riječ je bila o tobožnjem dubrovačkom strahu od upada turskog admirala Čikale i o njihovoj ''ponudi'' Venecijanskoj Republici da Dubrovniku pritekne u pomoć, o kome mletački istoričar piše u djelu Istorie del mondo descritte dal Signor Cesare Campana libri 26, štampanom u Veneciji 1599.

Ubrzo po doštampavanju Kraljevstva Slovena i pošto nije više imao razloga da ostaje u Italiji, Orbin je krenuo za Dubrovnik. U međuvremenu, sređen je njegov spor s predsednikom mljetske kongregacije i on je već u septembru 1601. godine ponovo bio u manastiru Sv. Mihajla u Pakljenoj, u svojoj staroj opatskoj funkciji, koje je jedno vrijeme bio lišen. Kao opat tog manastira (abbas monasterij S. Michaelis de Paklina) on se 13. septembra izjasnio o obavezama jednog manastirskog dužnika i njegov je iskaz zapisan na rubu dokumenta o prodaji koju je taj dužnik obavio(80), a 14. decembra tužio je pred knezom Lopuda, u ime svoje i ime ostalih monaha, nekakvu Vicu Maslav, kćer pokojnog Luke berberina sa Šipana, što nije platila dug svoga oca od 39 perpera i 5 groša na ime zakupa za zemlje u Grudi i Šipanu(81) . Koliko je još Orbin bio u ovoj funkciji nije poznato, ali u svakom slučaju to nije bilo dugo: već sredinom 1603. neki dum Pavo (D. Paulus) zamijenio ga je na tom mjestu.

(80) Vendite di Cancellaria 85 (1597-1602), 184.
(81) Diversa de foris 9 (1601-1602) 182-182'. Ali tamo je 8. januara 1602. na zahtjev Mavra Orbina (R. D. Mauri Orbini) ova tužba s odgovarajućom presudom retestrovana prema izvodu iz knjige presuda lopudskog kneza (estratto dal libro delle sententie di Isola di mezzo del 1601 a di 14. dicembre charta 139). Rečenog dana se na Lopudu pojavio pred knezom i sam Orbin i zakleo se da je presuda pravična i opravdana (pose man al petto more sacerdotali et giuro che la detta sententia e bona et giusta...

Pri vrlo oskudnim i rijetkim dokumentima koji nam Orbinovo kretanje bilježe u ovo vrijeme, u prilici smo da i to malo sačuvanih dokumenata ne razumijemo svaki put dovoljno ili ne razumijemo uopšte. Takvu nedoumicu izaziva vijest o Orbinu od 14. decembra 1604: dubrovački senat je tog dana riješio da se zatraži od dubrovačkog nadbiskupa da dum Mavra i dum Teofila, monahe Sv. Jakoba od Višnjice - u to vrijeme, znači, Orbin pripada bratstvu toga manastira - ''odstrani iz ove provincije zbog razloga i uzroka poznatih ovome vijeću''(82). Koji je to razlog mogao biti, i koji uzrok, da se senat u ovoj mjeri rasrdi na dvojicu monaha, i u čemu se njihovo postupanje sudarilo s interesima Republike? Da posrijedi nije bilo nešto ozbiljnije možda bi se smelo zaključivati iz činjenice da su senatori već 17. decembra odustali od prvobitne strogosti svoje odluke i zaključili jedino da od nadbiskupa traže da pomenute monahe smjesti na ostrvo Šipan(83).

Ne može se znati ni koliko je Orbin ostao u ovom prinudnom svom boravištu; dugo svakako nije. Možda mu je tišina na Šipanu ipak bila od neke koristi, ako je, kao što pretpostavljamo, tamo našao dokolice da prevede (''istumači'') ''iz jezika italijanskoga u ovi naš dubrovački'' poznato djelo Specchio spirituale del principio e del fine della vita umana italijanskog teologa Anđela Elija (Angello Elli). Ovaj prevod on je radio na molbu (''uprašanje'') bogatog dubrovačkog trgovca iz onog vremena Rada Sladoevića(84), ''za opštu korist i razgovor duša koje slovinski govore''; Sladoeviću je on svoj prevod i posvetio, i ovaj ga je poslije, kada prevodioca nije više bilo u životu, o svom trošku i štampao. Ima u ovoj posveti neke zagonetke kojoj nije najlakše naći rješenje: nju je Orbin pisao ''u Dubrovniku na 20. aprila 1606'', ali se pod njom potpisao samo kao ''opat od Svete Marije od Bačke'', izostavivši, dakle, iz nekog razloga sve druge svoje titule stečene tokom vremena u mljetskoj kongregaciji.

(84) Prema svjedočenju genealogija dubrovačkih građana, Rado Sladoević se iz svog Ĉepikuća (selo u Primorju) uputio na Levant i tamo je stekao ogromno bogatstvo; vrativši se u Dubrovnik, kupio je imanje za 14.000 dukata, ali je nastavio i da trguje, vrlo intenzivno: ''na njegovo ime se stalno nailazi kada se listaju knjige trgovačkih ugovora dubrovačkog Državnog arhiva'' (Dragoljub Pavlović, Horacije Maţibradić - dubrovački pjesnik XVII vijeka,, Glas SAN CCXL,knj. 5. Odelj. lit. i jez., Beograd, 1960, 18). Bio je u neku ruku i mecena književnika i književnosti: pjesnik Horacije Maţibradić. pjeva sa zahvalnošću da mu je uvijek ''pohodio stan'' ''s dinari i s brašnom'', osim za Orbinovo Zrcalo duhovno, platio je troškove i za izdavanje ''Pjesni duhovnih isusovca Bartula Kašića'', 1617. godine. Umro je decembra 1639: njegov testament, pisan našim jezikom, daje dosta vjernu sliku njegove djelatnosti (Testamenta. Notariae 62, 1638-1642, 89-92).

Iste godine u kojoj je dovršio, a možda i u cjelini izradio, prevod ''Zrcala duhovnog'' Orbin je postao opat manastira na Svetom Andriji (abbas S. Andreae de Pelago). Samoću tog manastira on je bez sumnje i ovoga puta odabrao sam, sklanjajući se od nekih svojih drugova u redu s kojima se nije razumijevao i s kojima se sukobljavao. Odatle je sredinom 1606. godine iznenadno upućen u Rim, u misiju koju mu je, na zahtjev i uz potporu dubrovačke vlade, povjerila mljetska kongregacija. Nije išao sam: s njim je bio još jedan benediktinac, Hrizostom Antić, koga je znao već dugo i koji je, kao i on, morao da podnese ne jednu nepravdu u svojoj monaškoj karijeri. Najveća je okončana pred sam polazak na ovaj put, kada je nekoliko benediktinaca, i Orbin među njima, posvjedočilo, po svojoj savjesti (''da ne bih bio dužan da pred božjim veličanstvom dajem račune za tuđe nepravičnosti'', kako je podvlačio jedan od njih), da je Antića dubrovački nadbiskup proganjao dugo i bez milosti, a posve nepravedno, i da su računi Antićeve administracije Sv. Jakoba bili čisti i ispravni(85).

(85) Iskazi dum Makarija, opata manastira Sv. Jakoba, dum Benedikta, monaha i revizora računa, i dum Mavra Orbina, opata Sv. Andrije, dati su 8. i 19. jula 1606, a u arhivske knjige uneti su tek 13. jula 1612 (Diversa de Foris 24, 1612, 258'-259'). Opat Makarije izjavio je o nadbiskupu ovo: molesto D. Grisostomo Anticchi et insto con termini indebiti et ingiusti a render conto di quella administratione a fine di dannarlo ancorche ingiustamente per detti conti... dok je Orbin rekao: Io D. Mauro Orbini ecc. fo fede che fa dui anni in circa io intesi dire dalla bocca di D. Timotheo, reueditore all'hora delli conti del padre D. Chriso stomo Anticchi, che i detti conti erano boni, ma che i garbugli, i quali esso D. Thimoteo li moveva erano piu tosto per travagliare D. Chrisostomo per le ingiurie ricevute da lui ... - Hrizostom Antić je inače bio ličnost naročitog poverenja dubrovaĉke vlade; na njen predlog, papa Pavle Vimenovaće ga 2. decembra 1615. za mrkansko-trebinjskog biskupa i on će to biti sve do smrti, 1647. godine. Kao biskup, borio se žilavo i uporno za prava svoje crkve, nastojao je da proširi njenu jurisdikciju i pisao je o njenoj prošlosti. O njemu vid. D. Farlatus-J.Coletus, nav. djelo, 309-314.

Misija dvojice benediktinaca u Rimu bila je delikatna i u očima dubrovačke vlade od naročitog značaja. Oni su imali da od pape izmole opozivanje jedne skorašnje odluke, kojom su mljetski benediktinci stavljeni pod jurisdikciju dubrovačkog nadbiskupa, i vjerovatno je izbor pao na njih upravo kao protivnike aktuelnog prelata u Dubrovniku. Papinu odluku o kojoj je riječ izazvala su i nadahnula obavještenja da benediktinci u Dubrovniku žive protivno svojim regulama i u neskladu s normama redovničke discipline, i s te strane njoj su se teško mogli stavljati prigovori. Ali ona je vladu ozbiljno pogađala, što je monahe sa njene teritorije stavljala pod nadzor i zapovijest stranaca (''persone forestieri''), u čemu je Republika vidjela ne malu opasnost, i što se uostalom kosila s osnovnim postulatima njene politike. S koliko je mnogo brižljive pažnje vlada gledala na ovo pitanje vidi se i po tome što je s istim zadatkom opremila u Rim i jednog svog plemića, Marina Nikolinog Gučetića, a dejstvovala je u toj stvari i preko stalnog izaslanika Republike u Rimu, Lodovika Bekadelija(86). S novcem koji su im za put dali državni rizničari(87) i s preporukom senata za kardinala Arigoni(88) , Orbin i Antić otplovili su put Rima posljednjih dana jula 1606. godine.

(86) Vladino uputstvo Gučetiću i dalju prepisku u vezi s njegovim poslanstvom saopštio je Jovan Radonić u djelu Dubrovačka. akta i povelje knj. III, sv. 1, Beograd, 1939, SKA, Zbornik za istoriju, jez., ist. i knjiž. srpskog naroda, 3. Odelj., knj. IX, str. 165. i d.
(87) Consilium Rogatorum 80 (1605-1606) 211': Prima pars est de committendo Dominis Thesaurarijs Sanctae Mariae ut RR. Don Mauro Orbini et Don Chrisostomo Antichi Monacis congregationis melitensis profecturis Romam pro negotijs dictae Congregationis commodent de ducatis centum sexaginta cum toto pignore auri vel argenti.
(88) Preporuka nosi datum 21. jula 1606; objavio ju je J. Radonić, Dub. akta i povelje, III 2, str. 164-165. O njihovoj misiji, kao i o razlozima koji su do nje doveli, ima u toj kolekciji i više drugih dokumenata.

Sobom su nosili i kopije dokumenata i papskih bula iz kojih su se imali vidjeti razlozi koji su početkom vijeka vodili pape Nikolu V i Klementa VIII da mljetsku kongregaciju odvoje od kongregacije Svete Justine; ti se razlozi nijesu promijenili ni stotinu godina kasnije, kada su Orbin i Antić činili pokušaj da na zadovoljstvo vlade okončaju svoju misiju. Koliko su oni lično u tome imali uspjeha ostaje zasad neizvjesno; Orbin se, uostalom, ubrzo potom vratio kući i odmah se upleo u jednu novu istoriju, koja, na mahove, nije bila bez izvjesne dramatike.
Ta je istorija duga i zamršena, a i odavno poznata, bar u svojim najbitnijim crtama. Ona je vezana za pokušaj nekih Dubrovčana, u prvom redu dvojice plemića iz kuće Rastića i Đurđevića, da uz pomoć savojskog vojvode, i za njegov račun, organizuju balkanske hrišćane za sveopšti ustanak. Zna se dobro i kako je dubrovačka vlada, strahujući da je ovaj pokušaj koji nije odobravala ne dovede do sigurne propasti, ako Turci za njega saznaju, s odlučnošću i oštro presjekla akciju čim je pohvatala sve njene konce. Međutim, dok su se stvari u potaji pripremale, konspirativna prepiska išla je između Italije i Dubrovnika, a i izvjesne sumnjive ličnosti, nekakvi nepoznati Savojci (Savoiardi), dolazile su u toku poslednjih mjeseci 1607. godine na teritoriju Republike, po jednom ili drugom poslu, a uvek s lažnim izgovorima. U ovoj cirkulaciji pisama i ljudi mljetski manastir bio je u početku vrlo važan punkt; a jedan laik iz tog manastira, po imenu fra Santo, povezao se sa Savojcima i odnosio je i donosio pisma izmenjivana između zavjerenika i ljudi njihovog povjerenja(89).

(89) Fra Santo je Dubrovčanin najskromnijeg porijekla i prije stupanja u manastir bio je na nekom zanatu; dokumenti uz njegovo ime stavljaju oznaku converso, pod kojom se podrazumijevaju oni fratri koji nijesu svještenici, već neka vrsta manastirskih slugu.

Kod ovog mjesta rečene istorije na scenu stupaju dum Mavar i njegov manastirski kolega dum Ivan, ''monasi na Mljetu'' (monaci a Meleda). Oni budno prate sumnjive dolaske i odlaske i u cijeloj su stvari na strani dubrovačke vlade; možda je oni i izveštavaju o svemu što se događa. U jednom trenutku, kada je fra Santo na Mljetu, oni ga presrijeću u Babinom Polju, i najprije bezazlenim riječima nastoje da uspavaju njegovu pažnju, a onda odjednom potržu noževe i silom mu oduzimaju pisma koja su im sumnjiva i za koja veruju da su opasna. Pokušavaju i da vežu fra Santa, ali i on se brani nožem, otrže se i bježi u Italiju. Nije lako zamisliti dum Mavra s nožem u ruci u ovoj burnoj sceni; mora da je tada bio još u snazi i relativno mlad kada je bio sposoban za ovakve gestove. Fra Santo, koji je samo njemu imao da zahvali što je otkriven, i koji je zbog toga morao da se u strahu i na brzinu sklanja sa dohvata ruke dubrovačke vlade, nikada mu to nije zaboravio; čak i onda kada je, nekoliko godina poslije toga, odjednom saznao za Orbinovu smrt, umjesto riječi oproštaja, našao je jedino riječ osvete: ''Neka, Bog ga je kastigao (kaznio), tako će i ostalijeh.''(90).

(90) Veliki broj iskaza koje su pred dubrovačkim sudom davali pojedini učesnici ove istorije, kao i mnoge zapisnike sa istrage objavio je J. Radonić, Dubrovačka akta i, povelje, III 2, str. 182. i dalje. Tu je (na str. 190-192) i iskaz koji je 25. juna 1608. dao i sam Mavro Orbin, tada prior manastira Sv. Andrije (Il reverendo Don Mauro Orbini, priore di S. to Andrea di Pelago della congregatione Melitense). Citirane riječi fra Santa, kao i jedan od više, međusobno različitih, prikaza događaja, vid. u izjavi Miha Franovog iz Orašca (Michiel di Francesco di Valdinoce), od 21. avgusta 1611.

Za sve vrijeme dok su ovi događaji tekli, Orbin je bio opat - ili, tačnije, prior - manastira na Svetom Andriji; u istoj se funkciji on spominje i narednih godina. Uopšte, može se reći da je u njoj on bio ne samo najčešće već i najduže. Po toj tituli, kao i po onoj opata Svetog Mihajla u Pakljenoj na Šipanu, koju je jedno vrijeme nosio takođe, on je bio ''opat mljetski'', kako se potpisivao na svojim knjigama; značenje je titule da je on svoje opatsko dostojanstvo postigao u okviru mljetske kongregacije, a ne da je bio ikada, jer nije bio nikada, opat Svete Marije na Mljetu.
Dvije su vijesti o njemu iz 1609. godine vezane za poslove koje je svršavao kao prior Svetog Andrije, i obje su suve i potpuno prozaične. Prva kazuje da se 6. januara izjasnio pred sudom o nekoj obavezi jednog manastirskog dužnika(91), a po drugoj on je Vicku Orbinu - onome istom za koga pretpostavljamo da bi mu mogao biti otac - 30. marta prodao osamnajest vedara (ili oko trista pedeset litara) vina sa Lastova koje je pripadalo ovom manastiru(92).

(91) Vendite di Cancellaria 87 (1609-1614), 3: Admodum reverendus pater D. Maurus Orbini uti Prior S. Andreae de pelago se presentat ...
(92) Diversa de Foris 19 (1609), 205: Venerabilis Don Maurus Urbini prior monasterij Sancti Andreae de Pellago sponte ... vendidit Vincentio Urbini ... quingia decem et octo vinorum existentium in Lagosta de ratione dicti monasterij ...

Sa ovako oskudnim vijestima iz ovog vremena o našem piscu nijesmo u mogućnosti da znamo kako se on odnosio prema reformi monaške discipline, koju su među mljetskim benediktincima provodila dva vizitatora, za to naročito poslana iz Italije, od kojih je jedan bio Benedeto Sangrino, a drugi, poznati, ali minorni religiozni i didaktični pjesnik Feliče Pasero(93).

(93) Dolazak ove dvojice uglednih benediktinaca očekivao se u Dubrovniku još od februara 1609, kada je vlada povećala sumu predviđenu za njihove putne troškove (Cons. Rogatorum 82, 1609-1611, 16'). Po dolasku u Dubrovnik i na Mljet oni su razvili živu aktivnost, kojom je senat bio veoma zadovoljan. Kada je Feliče Pasero htjeo da pođe, marta 1610, vlada se najprije nije s tim saglasila, a onda ga je 30. marta, u znak zahvalnosti, darovala s četrdeset dukata (Isto, 102', 117). Još je bolje mišljenje vlada imala o Sangrinu: ''il valore e la prudenza con la quale ha governato fin qui il P. D. Benedetto Sangrino questi monaci della congregatione Melitense e ha reso tanta sodisfattione e contento, che possiamo far ampio testimonio a V. P. R.ma di non haver potuto desiderare maggiore e per accrescimento del culto divino, ne per benefizio degli istessi padri e della loro religione...'' piše ona 2. maja 1611. predsjedniku montekasinske kongregacije (Lettere di Ponente 10, 268'). Pasero je između mnogih drugih djela ostavio veliki spjev Essamerone overo l'opera dei sei giorni (Venezia, 1608), rađen po uzoru na Tasov Mondo creato, a jednu svoju knjigu, II trofeo della Croce (Venezia, 1610), posvetio je bogatom i vrlo uticajnom dubrovačkom plemiću Matu Gradiću (posveta je datirana: Da san Giacomo di Ragusa il di 14 febraro 1610). 0 njemu vid. Antonio Belloni, Il Seicento, Milano,1929, 153; Franceseo Lo Parco, Don Felice Passero poeta cassinese del secolo XVII,delegato pontificio a Ragusa nel 1610, Archivio storico per la Dalmazia XV, 1933, 55-68.

Da li je Orbin imao razloga da tom reformom bude nezadovoljan? Da li ga je ona pogađala? Da li je i on, uz druge benediktince dubrovačke, davao za nju razloge? Jedini siguran podatak koji ga na neki način dovodi u vezu s djelatnošću te dvojice vizitatora ne daje nikakav trag po kome bi se pošlo dalje: on samo obavještava da je Orbin, po naređenju tih svojih pretpostavljenih, početkom juna 1609. obišao, s još jednim benediktincem, nekakve zemlje u Šumetu koje je vlastelin Mato Džonov Gradić nudio kongregaciji u zamjenu za druge, opet u Šumetu, koje su bile vlasništvo manastira Svetog Andrije(94).

Dok je jedan od te dvojice vizitatora iz Italije, Benedeto Sangrino, sređivao stvari u mljetskoj kongregaciji i radio na njenoj reformi, Mavro Orbin istupio je iz nje ponovo i ovoga puta, svi su izgledi, s namjerom da to bude i konačno. Šta ga je nagnalo da pokuša da najzad presiječe i ono malo slabih niti koje su ga vezivale za ostalu sabraću? Da li je posrijedi bilo neko novo iskustvo, bolnije i neprijatnije od ostalih? Ili je to opet jedan od njegovih iznenadnih životnih zaokreta, koji su kod njega toliko česti? Svakako, za ovaj raskid razloga je moralo biti, i oni sigurno nijesu ništavni, ali mi ih sada ne znamo i jedva da ima nade da ćemo ih znati ikad. Tek, Orbin se najednom našao u Stonu Malom, i uspio je da ga dubrovačko Malo vijeće 22. aprila 1610. imenuje za paroha tamošnje crkve Sv. Antuna(95).

(95) Consilium Minus 69 (1610-1612). 28: Die XXII Aprilis 1610. Reverendus Dominus Maurus Orbini Abbas electus fuit in Parochum Stagni parvi cum elemosijna, honore et onere consuetis. Up. i Pavo Glunčić, Iz prošlosti grada Stona XIV-XIX vijeka, Beograd, 1961, Spomenik SANU SHI Odjelj. društv. nauka n. ser. 13, str. 104.

Na tom novom poslu, međutim, on se zadržao vrlo kratko: već 6. septembra iste godine vlada je osporila ovo imenovanje, jer se ono kosilo s nekakvim njenim zaključkom iz 1480. godine, čiji smisao i sadržinu više nemamo(96).
Orbin ipak nije otišao iz Stona, ili to barem nije učinio neposredno pošto je izgubio mjesto župnika u crkvi Svetog Antuna. Dolazak u Ston novoga biskupa Miha Rastića, koji je pao baš u to vrijeme(97), za trenutak ga je obasjao varljivom nadom. Pribliţivši se ovom plemiću i stupivši u njegovu službu, uspio je vrlo brzo da osvoji njegovo povjerenje i da postane osoba od najvišeg uticaja na biskupskom dvoru. Ako bi se smjelo vjerovati jednome strancu, dubrovačkom nadbiskupu Fabiju Tempestivu, taj uticaj bio je do kraja negativan i za Rastića bi svakako bio koban. Ali Tempestivo je s Orbinom imao neprečišćene račune i bio mu je odavno protivnik; možda je i zato u portretu Mavra Orbina iz tih dana, koji je on ostavio, nabacano tako mnogo tamnih mrlja i izvučeno toliko crta, skoro bi se moglo reći, sasvim infernalnih.
Ali i ako mu ne verujemo do kraja, ovoga svjedoka moramo saslušati. Jer prevažni su redovi koje on o Orbinu ostavlja u pismu odaslatom iz Montefeltra 12, novembra 1610. i kojima dubrovačkoj gospodi skreće pažnju na opasni susret Orbina i biskupa Rastića(98).

(96) Consilium Rogatorum 82 (1609-1611), 179: Die Lunae VI Septembris 1610. Prima pars est de declarando quod D. Maurus Orbini non potuit creari a Magnifico Minori Consilio in Parochum Stagni parui stante parte Consilij Rogatorum de 1480. die XII decembris f.238. Per omnes contra VIII. Knjiga odluka dubrovačkog senata iz 1480. nije, na žalost, sačuvana.
(97) Rastića, koji je dotle bio svještenik i kanonik dubrovačke katedrale, papa Pavle imenovao je za stonjskog biskupa, na prijedlog dubrovačkog senata, 19. oktobra 1609. Na ovoj stolici on se nije dugo zadržao: kompromitovan kao brat jednog od kolovođa zavjere Rastić - Đurđević, iako sa njom lično nije imao ništa, on je emigrirao u Italiju 1612. godine i nikad se više nije vratio u rodni grad; najprije je dobio jednu biskupiju u Apuliji, 1615. god., a onda ga je papa premjestio za biskupa u Askoli, 1639. god. O njemu vid. D. Farlatus - J. Coletus, nav. djelo, 356.
(98) Prepiska 17 86. 2194 br. 4.

''Ne mogavši da ostane i dalje u svom redu - piše Tempestivo - i da tamo raspaljuje neslogu i vatru (kao što je njegov stalni običaj), don Mavro Orbin je došao u blizinu Monsinjorovu i s obećanjem da želi da ubuduće živi kao svetac, naveo ga je I zaveo do te mjere, da ga je ovaj ne samo primio za svog prisnog prijatelja, već mu je dao i vrhovnu vlast u svojoj biskupiji.'' Za Rastića će, međutim, Orbin, prema ocjeni ovoga nadbiskupa, biti petra scandali i sunovratiće ga u neizmjerna zla. Njegovo je opako dejstvo na stonjskog monsinjora uostalom već počelo: on ga je podstakao da se, u jednom procesu, odupre vrhovnoj vlasti svog nadbiskupa, kome su stonjski prelati uvijek bili i ostali podložni.
''Ne mogu lako prignuti duh da poveruje da bi monsinjor Rastić, plemić toga grada, i pomislio da umanji vlast i dostojanstvo svoje domovine, što bi se desilo u velikoj mjeri kada bi grad-metropola sa svojim nadbiskupom ostao bez sufragana . .. Ali vjerujem, i s krupnim razlozima, da se dum Mavro, ustrajući u rđavim sklonostima svoje duše, kojima se uvijek starao da sije razdor, na štetu i smanjenje duhovnih i svjetovnih dobara te republike, i sada svim silama postarao da navede stonjskog monsinjora na ovu novotariju.'' Izgledalo bi, i svak bi to brzo zaključio. da je dubrovački nadbiskup pismo pisao rro domo sua: njegov je autoritet ugrožen i on sad reaguje grdnjama, podozrenjem i diskvalifikacijama. Kao da je to znao, stari nadbiskup se pobrinuo da sumnje u pristrasnost sa svoje strane unaprijed razvije: interes je dubrovačke zemlje i njenih podanika u pitanju, a ne njegov, jer njemu je, s obzirom na malo dana što mu preostaje da proţivi, od nevelikog ili čak i ni od kakvog značaja da li će mu stonjski biskup biti potčinjen ili ne.
Dubrovačka vlada bila je kudikamo više nego mi danas u mogućosti da sudi o tome koliko su uvjeravanja njenog nadbiskupa inspirisana mržnjom i bijesom, a koliko su iza njih stajali istina i stvarni razlozi. Šta je poslije toga odvajanja preostalo teško je reći, ali je van sumnje vrlo karakteristično ono što je prevagnulo. Sjutradan po prijemu nadbiskupovog pisma - ono je u Dubrovnik stiglo 12. novembra, kako je kancelar Republike savjesno zabilježio na njegovoj poleđini - vlada je zaključila da knez i Malo vijeće zatraže od biskupa stonjskog da don Mavra Orbina ''odstrani kako iz svoje dijeceze, tako i iz parohije Stona Maloga sa razloga poznatih ovome vijeću''(99).

(99) Consilium Rogatorum 82 (1609-1611), 193: Die Sabati HIII Novembris 1610 a prandio. Prima pars est de committendo Magnifico Domino Rectori et suo Consilio requirendi Reverendissimum Episcopum Stagnensem ut amoueat Don Maurum Orbini tam ab eius Diocesi quam a Parochia Stagni ob causas notas praesenti Consilio. Per omnes contra VIII.

Neizvjesno je kuda je Orbin pošao pošto je iz Stona protjeran; po propisima reda kome je položio zavjete, za njega je u njegovom manastiru uvijek moralo biti mjesta, ali da li je tamo i otišao? Mnogo mu još dana nije ni preostalo: poslednji čin njegove životne tragedije tada se već bio primakao kraju. Kada je baš zavjesa pala, dosad se nije našlo, ali će nas možda neke okolnosti dovesti ipak do tog dana koji je za Orbina bio posljednji. Odskora se zna da je novost o Orbinovoj smrti stigla u Italiju negdje maja ili juna 1611. godine(100), i to je svakako već jedan sasvim siguran termin.
Ali on može biti još određeniji ako se dovede u vezu sa zapisom koji je neki nepoznati, no očigledno obaviješteni, čitalac odavno stavio na naslovnu stranu jednog primjerka Kraljevstva Slovena: ''Autor ove istorije umro je na dan Svetog Andrije 161.. godine''(101).

(100) J.Radonić Dubrovačka akta i povelje, III, 1, str. XII-XIII, 207; N. Radojčić, Srpska istorija Mavra Orbinija, 8.
(101) Memorie Storiche su Ragusa raccolte dal P. Gian - Maria Mattei (Zibaldone I mo), rukopis br. 433. Biblioteke Male braće u Dubrovniku, str. 51. Kao što je poznato, cifru koja je u ovom zapisu oštećena erudita iz XVIII v. Sabo Slade-Dolči dopunio je tako da je godina Orbinove smrti ispala 1614; to se nagađanje u naše dane pokazalo netačno.

Vrlo je vjerovatno da je u tom zapisu, oštećenom baš na najodlučnijem mjestu, riječ o prazniku Svetog Andrije Apostola, pa bi prema tome Mavro Orbin umro 30. novembra 1610. godine, to jest dvadesetak dana poslije onoga u koji mu je uručena naredba gospode dubrovačke da napusti Ston. Vijest o njegovoj smrti morala je u Dubrovniku odjeknuti kao iznenađenje; ali, kada je ona stigla, da li je bilo i onih koji su zaplakali nad čovjekom i koji su zažalili nad piscem Mavrom Orbinom, nesrećnim i nemirnim opatom mljetskim?

Prvi čitaoci koji su Kraljevstvo Slovena otvarali odmah pošto je ono ugledalo svijeta, 1601. godine, morali su biti pod utiskom da im je u ruke dospjela lijepa i u mnogome izuzetna knjiga. Lijepa svojim izgledom, štampom i opremom, a izuzetna svojom sadržinom.
Za prvo, postarali su se Džirolamo Konkordia (Girolamo Concordia), u ĉijoj je štampariji u Pezaru knjiga štampana, i Marin Bobaljević koji je sve troškove štampanja štedro platio. Već samim formatom velike četvrtine i sa više od pet stotina svojih strana knjiga je ulivala respect i svrstavala se u jedan red s ostalim istoriografskim djelima svoga doba, ozbiljnim, dostojanstvenim i rađenim s najvišom ambicijom. Njen unutrašnji sklop takođe se u svemu usaglašavao sa sklopom ovakvih knjiga kako je on ustanovljen još od prvih humanističkih izdanja: ispred teksta istorije, koji predstavlja glavninu knjige (str. 1-473), stavljeni su na nepaginovanim stranama posveta meceni, Marinu Bobaljeviću (Al molto illustre sig.r mio osservandiss il signor Marino del signor Andrea Bobali), piščev predgovor upućen čitaocima (D. Mauro Orbino a lettori) i popis autora čija su djela upotrijebljena i citirana u knjizi (Autori citati nella presente opera); a iza teksta, i opet na skoro tridesetak nepaginovanih strana, dat je obilan alfabetski indeks najznačajnijih stvari o kojima se u djelu govori (Tavola delle cose piu notabili che si contengono in questa opera), zatim errata, registar i impresum s tipografskom markom. Knjiga je odštampana krupnim, lijepim i prijatnim slovima, a grafička rješenja iznalažena su s mnogo ukusa: znatniji odjeljci započinju inicijalima, a zaključuju se renesansnim kolofonima, stranice su s bogatim marginama, gornjim, donjim i bočnim, i s mnogobrojnim izvučenim marginalijama koje, po davnašnjem običaju nasleđenom od srednjovjekovnih erudita, rezimuju tekst i pomažu da se u njemu pri naknadnim traženjima brže nađu određeni predmeti.
Na izvjesnim stranicama ima i ponešto ilustracija, koje je u bakru rezao nepoznati majstor: na početku, prije teksta Kraljevstva Slovena, na cijelim stranama otisnuti su crteži dvojice ratnika, u starinskoj opremi, s kopljima i štitovima u rukama, kraj kojih su grbovi njihovih pokrajina, a iznad kojih su napisi s objašnjenjima da oni predstavljaju Slovena s Germanskog mora (Slavo del Mar germanico) i Slovena iz Ilirika (Slavo dell' Illirico); u samom tekstu dolaze snimci glagoljskog, ćirilskog i ''markomanskog'' pisma na mjestima gdje se o njima govori (str. 46, 47. i 142); zatim ima i deset grbova na počecima Orbinovog raspravljanja o pojedinim odsjecima njegove istorije; to su grbovi: cara Dušana (iscrtan preko cijele strane, za razliku od svih drugih, I očigledno centralan po značaju), kralja Vukašina, Nikole Altomanovića, Balšića, kneza Lazara, kraljevstva Bosne, hercega Sv. Save, Huma, kraljevstva Hrvatske i kraljevstva Bugarske. Kako je utvrđeno, svi su oni prenijeti iz vrlo poznatog Ohmućevićevog grbovnika, ali ''dosta nemarno, ne vodeći računa o bojama i modernizujući oblike u stilu ranijeg baroka''(102).

(102) Aleksandar Solovjev, Postanak ilirske heraldike i porodica Ohmućević, Glasnik Skopskog naučnog društva, XII , 1933, 92.

Po običajima koji su vladali među onovremenim piscima, naslov knjige prekriva bezmalo sav frontispis, da bi iz njega čitalac bio u potpunosti obaviješten o sadržini knjige: Kraljevstvo Slovena danas iskvareno nazvanih Skjavona, istorija don Mavra Orbinija Dubrovčanina, opata mljetskoga, u kojoj se vidi nastanak skoro svih naroda koji su govorili slovenskim jezikom, s mnogim i različitim ratovima što su ih vodili u Evropi, Aziji i Africi; napredak njihovog carstva, starodrevna religija i vrijeme njihovog preobraćenja na hrišćanstvo. A naročito se vide uspjesi kraljeva koji su u stara vremena gospodovali Dalmacijom, Hrvatskom, Bosnom, Srbijom, Raškom i Bugarskom(103).

Preostali dio naslovne strane zapremio je veliki grb vlasteoske porodice Bobaljevića s raskošnim baroknim cimerom, i njegovo postavljanje na čelo knjige možda je još jedan izraz Orbinove zahvalnosti prema meceni koji mu je omogućio da knjigu napiše i izda, a možda je i uslov stavljen sa strane Bobaljevića piscu koji nije imao drugog izbora.
Višestruko karakterističan, naslov Orbinove knjige kazuje, uz sve drugo, i osnovnu stvar: ovim djelom dubrovački pisac želio je da čitaocima pruži istoriju Slovena, prema svome znanju i shvatanju oba elementa toga pojma. Istorijom je on Kraljevstvo Slovena nazvao i u posveti djela Marinu Bobaljeviću; ''pošto sam napisao ovu istoriju Slovena ...'' prve su njegove riječi u toj posveti. Stoga se nikako drukčije do kao izgovor, uz to loše i nespretno stilizovan, mora razumjevati objašnjenje što ga je dao u odjeljku o Rusima, koji je odeljak kod njega ispao sasvim nepotpun: ''Ostala časna i plemenita djela ove tako moćne nacije prelazim sada ćutke, jer moj zadatak i moja namera nije da nižem istorije ili anale, već da samo ukratko spomenem najznačajnije stvari o slovenskoj naciji''(104).

Široki program i prostrani okviri što ih je on za svoje djelo naznačio takođe u naslovu još jednom su pouzdan znak da je Orbin Kraljevstvo Slovena zamislio kao istoriju, a ne kao brzi i kratki pomen onoga što mu se iz slovenske prošlosti čini najznatnijim.
Posveta Marinu Bobaljeviću i predgovor čitaocima nijesu prazni i konvencionalni tekstovi, kakve su čitaoci knjiga ove vrste i ovoga vremena često bili u prilici da srijeću; nijesu ni samo gromka i ne baš u svemu najbolje odmjerena pohvala širokogrudom darodavcu, iako svega toga, sasvim prirodno, u njima ima najviše. Oba ova Orbinova uvodna napisa imaju i širi i opštiji značaj, i otkrivaju nam poneke od ključnih elemenata Orbinovog shvatanja istorije. Kao što se i moralo očekivati, na suštinu, smisao i zadatak istorije Orbin je gledao očima humanističke istoriografije, kroz čiju je školu prošao i iz koje je proistekao. I za njega, kao i za nju, istorija nije, ili nije jedino, nauka; u prvom redu, ili i jedino, ona je vještina i umjetnost - to jest ono što se onda nazivalo ars - dakle, ars historica; ona je stoga podložna zakonima i cijelom jednom dugom nizu propisa što ih je iznašla poetika: i retorski efekti u izrazu i stilu, u rasporedu i skladu djelova prema cjelini, za nju su onako bitni i onoliko nužni kako su bitni i koliko su nužni i za poeziju samu.
Svjestan toga zahtjeva trenutka, Orbin je u podjednakoj mjeri bio svjestan i svoje lične jednačine u odnosu na njega: u posveti Marinu Bobaljeviću, on pominje ''bezbrojna nesavršenstva'' svoga djela i to ''kako u stilu, tako i u vještini'' (l'infinite imperfettioni sue, e di stile, e d'arte). Sve te slabosti Kraljevstva Slovena, međutim, imalo je da u neku ruku ublaži jedno drugo visoko svojstvo, koje su humanisti isto tako bezuslovno tražili od istorijskih djela koja hoće da dostignu perfekciju. Po njima, naime, u poslu koji istoričari obavljaju od prvenstvene je važnosti Ciceronov princip istinitosti i autentičnosti u pripovijedanju o onome što se zbilo u prošlosti (narratio rerum gestarum sicuti gestae sunt). ''Jednu stvar ipak znam da mogu sa sigurnošću i hrabrošću tvrditi - kaže i Orbin, za njima - a to je da u pogledu izlaganja istine (in quello ch'appartiene alla verita) znam da sam bio tačan i pažljiv koliko god mi je više bilo moguće.''
Ali gde naći tu istinu, koja je cilj, i težnja, i zadatak? Poput svojih humanističkih uzora, Orbin je vjerovao da će je u prvom redu naći u knjigama. Po bibliotekama, u kojima je predano radio, on je pretraživao istorijska, geografska i literarna djela, koja su bila u bližoj ili daljoj vezi s njegovim predmetom, i marljivo je iz njih ispisivao; u njima je nalazio, osim podataka koji su ga zanimali, još i pozivanja na druge knjige, koje on nikada nije vidio, ili nije ni imao prilike da vidi; ispisivao je i ta pozivanja, pa se poslije u svom izlaganju i sam pozivao na iste knjige, ostavljajući čitaoce u zabludi o količini i širini svojih prethodnih obavještavanja i o prostranstvu i dubini svoje erudicije. Ova vrsta koketerije, u suštini naivna i u krajnjem ishodu providna, jedan je od manira koji našeg pisca vezuje isto tako za humanističku istoriografiju i njenu tehniku posla.
Jedna je od časti dubrovačkog benediktinca što se, probijajući se kroz neraskrčenu šumu literature, nije ograničio na djela na kojima je bio blagoslov ''svete matere rimske crkve''; isto tako, gledao je, i koristio, a poslije i citirao, i autore koje je ona bila osudila i proklela, i koje vjernici nijesu smjeli da čitaju bez štete po svoje duše. Istina, on je pri tom pokušao da pogodnim opravdanjem presretne put eventualnoj reakciji sa strane crkve: osuđeni autori (autori dannati), po njegovom uveravanju, citirani su jedino ''u stvarima iz istorije'' (semplicemente nelle cose della storia), a ne u drugome. Ali to je opravdanje bilo sasvim izlišno i ono svoju svrhu nije postiglo: crkva je već 1603. uvrstila Orbinovu istoriju u svoj čuveni Indeks zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum), na kome je ovo djelo imalo ostati ''dok se u njemu ne izbrišu imena jeretika koja se citiraju na više mjesta'' (usquequo prodeat deletis haereticorum nominis pass im citatis)(105).

(105) P. Kolendić , Biografska djela Ignjata Ćurđevića, 103, 255; S. Crijević, Bibliotheca Ragusina, III, 157; Heinrich Reusch, Der Index der verbotenen Bücher, Ein Beitrag zur Kirchen-und Literaturgeschichte, II, Bonn, 1885, 79.

Svoj odnos prema autorima koje je upotrijebio za rekonstrukciju i sliku slovenske prošlosti Mavro Orbin zamislio je i predstavio do kraja jednostavno i sasvim skromno. U Kraljevstvu Slovena on hoće da na jednom mjestu sastavi i da okupi sve ono što se rasuto nahodi ispisano kod različitih pisaca (mettendo insieme quello che si trovav(t)a sparsamente scritto appo diversi autori); to bi, po njegovim riječima, bila sva njegova namjera i u tome bi se iscrpljivao čitav njegov istoriografski metod. Nekoliko stranica zatim, on će sve to formulisati ponovo i sada još odsječnije:
''Imajući da ukratko (con brevita) govorim o porijeklu i uspjesima vrlo plemenite slovenske nacije, nastojaću da u toj materiji tako punoj nepoznatog radije saopštim tuđe no svoje mišljenje.'' Ali ovoga puta on je odmah pošao i dalje, kao da nije htjeo da čitaoca ostavi u sumnji o motivima ovakvog svog postupanja. Budući prost i neuk-pridjevi su baš ti: basso et indotto! - on misli da ne bi mogao lako da otkrije stvari koje su ostale skrivene marljivijim tražiocima istine no što je on(106).

Ako nijesu poigravanje s lažnom skromnošću, a teško je vjerovati da bi to mogle biti, Orbinove neobične riječi morale bi imati samo jedan smisao: kao što nije visoko sudio o svojoj spisateljskoj vještini, ni o svome stilu, on isto tako nije gajio velike iluzije ni o svojoj istoriografskoj predspremi, i svoj je posao prikazivao, a izvjesno i shvatao, kao trud dobronamjernog amatera koji, vođen ponajviše svojim vatrenim rodoljubljem, krči puteve kojima se prije njega nije išlo i tako olakšava dolazak boljima od sebe. ''A onaj kome će možda izgledati da ovo djelo nije u potpunosti dovršeno neka se sjeti da su mudri ljudi za prve pisce u kojoj mu drago materiji ili predmetu uvijek imali razumijevanja i izvinjenja.'' I sledeći svoju misao, dopisivao je neposredno: ''A možda će doći neko drugi koji će, pošto je lako dodavati onome što je već nađeno, o ovoj materiji pisati i s više obilja u stvarima i s većom elokvencijom u riječima.''
Svoje namjere i svoj istoriografski metod, naznačen s toliko smirenosti i skromnosti, Orbin je ipak bio primoran da proširuje i prevazilazi, u nekoliko pravaca. Istina za kojom je išao nije bila sva u knjigama, i on je morao poći za njom i drugdje, gdje god je mislio da će je naći. Tako je u tkivo svog istorijskog kazivanja upredao najrazličnije niti. Među njima su bjeleške iz starih rukopisa i dokumenata, koji su mu nekako dolazili pod ruku i koje najčešće sada nemamo, zatim lične uspomene iz života ili sa putovanja po našim krajevima ili po Italiji, pa onda saznanja što ih je sticao neočekivano iz razgovora s poznanicima koje je susrijetao ili s prijateljima koje je volio. Značajnu i vrlo često vidljivu nit predstavlja usmena tradicija, oblikovana vjekovima u vidu legendi i pjesama koje je slušao i koje su mu potom dolazile u sjećanje kada je bila riječ o ličnostima ili epizodama slovenske istorije koje su na svoj osoben način živjele u tim legendama i u tim pjesmama. Nekoliko puta Orbin se pozvao i na službene knjige Dubrovačke Republike, pa je po tome izgledalo da je vršio i neophodne arhivske studije; u izvjesnim stručnim ocjenama njegovog djela to se i zaključilo, ali se ni tu nije stalo, već su takve studije sa njegove strane naslućivane i za neke druge odjeljke Kraljevstva Slovena u kojima arhivski izvori nijsu doduše bili citirani, ali su mogli biti uzeti u obzir(107).

(107) Vidjeti npr. u tom smislu: N. Radojčić, Srpska istorija Mavra Orbinija, str.15,33,38,49,55, 60.

Sva su ta zaključivanja ipak bila prebrza i za njih, po našem osjećanju, nema osnova. Kada se zna kako je dubrovačka vlada ljubomorno bdjela nad tajnama svojih arhiva - a to je poznato - i kada se ima u vidu još i s koliko ih je opreza i s koliko bojazni otvorila istraţivačkoj radoznalosti vlastelina i dominikanca Sara Crijevića, pa je poslije Crijevićeve smrti njegove spise ipak podvrgla svojoj sumnjičavoj cenzuri, smjelo je i pomisliti da bi ona u ova teška i opasna vremena dopustila benediktinskom kaluđeru iz najnižih društvenih redova, nikad dovoljno jasnom u namjerama, i nikad predvidljivom u postupcima, da lista po njenim dokumentima i ulazi u najskrivenije zakutke njenih misli, čak i ako je njegovo traženje okrenuto vjekovima odavno prošlim. S druge strane, da li bi za takva traženja i sam Orbin našao vremena, volje i smisla, čak i da su mu za njih mogućnosti i pružene? S obzirom na život koji je vodio i na žurbu s kojom je radio, negativan odgovor gotovo je nesumnjiv.
Drugi pravac u kome je Orbin pošao dalje od svojih proklamovanih namjera i od opisanog svog metoda još je od veće važnosti. Ne na jednom mjestu i ne u jednom slučaju on nije, iako je to obećavao, ostao kod pukog prenošenja vijesti iz tuđih knjiga, bez vlastitog učešća, bez ličnog odnosa i bez sopstvenog suda. Mnogo puta on je prema vijestima nađenim u knjigama imao neke svoje rezerve, i njih je želio da čitaocu stavi do znanja; najčešće je to činio pomažući se opreznim stilskim dodacima koji su rečenicama oduzimali svaku sigurnost i činili ih sasvim uslovnim; ti su dodaci: ''kako bi drugi htjeli'' (come altri vogliono),''kako neki kažu'' (com e alcuni dicono),''kako neki hoće'' (come alcuni vogliono), i mnogi drugi i slični. Ali kao što su pomne i tanane analize Orbinovog djela pokazale, ima u njemu baš i prave istorijske kritike, i ne jednom, i ne od najniže vrste(108). Kada je kao istoričar bio nadahnut i kada je njegovo razmišljanje zaronilo dublje, Orbin je umio da pruži rječite primjere svog kritičkog smisla i svog finog istorijskog rasuđivanja.

Ni visoko i glasno istaknutog svog principa koji ga je obavezivao na bezuslovno služenje istini nije dubrovački istoričar mogao da se drži svaki put i u svemu, nije ga se mogao držati ni u nekim stvarima vrlo bitnim. Ogrešenja o istinu i pogrešaka ima u Kraljevstvu Slovena doista tušta i tma, i srazmjerno je lak posao, mada nije i neuzbudljiv na neki svoj način, loviti ih iz strane u stranu. Ali nije riječ o netačnostima takve vrste, proisteklim iz toga što su izvori bili oskudni ili nedovoljni, što su autori kojima je pisac povjerovao bili nepouzdani i rđavo obaviješteni, ili što je sam Orbin radio svoj posao nebrižljivo i nedovoljno sabrano. Riječ je o neistinama drukčijim, kojima su razlozi više idealni i više plemeniti, ali koje zato ipak nijesu prestale da budu neistine. Orbin ne piše nepristrasnu i objektivnu, već angažovanu i zainteresovanu istoriju; on hoće da njegova knjiga bude beskrajno poneseni i egzaltirani hvalospjev ''slovenskoj naciji'' i njenim vrlinama, herojskim, moralnim, intelektualnim; njom bi on želio da pred očima romanskih i germanskih čitalaca, od neprijateljstva namrštenim, ali zadivljenim, razvije široku i epsku sliku prošlosti pune podviga, slave i trijumfa, nedovoljno cijenjenu i nepoznatu jedino zato što slovenski narodi, neprekidno zabavljeni ratovima, nijesu imali nikoga da je islika i ispiše; Kraljevstvo Slovena treba da najzad tu sliku pruži ''za ukras čitave slovenske nacije'' (per ornamento di tutta la natione slava).
Kada se ciljevi ovako izaberu i kada se oni unaprijed na ovaj način definišu, neizbježno je da na putu do njih svi postupci i sva sredstva ne budu u skladu s načelima kritičke istoriografije. Kad god mu to zatreba i kad god bi njegova vizija time dobila u privlačnosti a njegova koncepcija u snazi, Orbin je spreman da izvore čita i tumači sasvim slobodno, čak i proizvoljno, da autore navrće da kazuju ono što im ni na pamet nije padalo da kažu, da svjedočanstva prekraja po volji i s čudesnom lakoćom, da u pomoć priziva svakovrsna dosećanja i najsmjelije kombinacije, da nagađanja prikazuje kao osvjedočene činjenice i da pribjegava magijskom dejstvu etimoloških spekulacija, čiji je dokazni efekt utoliko snažniji ukoliko je ingenioznost u njihovom smišljanju bila veća. U svemu tome, Orbin nije nipošto usamljen: prije njega, istovjetno su postupali humanisti, naši kao i strani, i do poslednjih godina XVI vijeka već je u tom pogledu postojala čitava jedna tradicija: Kraljevstvo Slovena samo je karika u dugome lancu koji počinje Šiţgorićevim spisom ''O položaju Ilirije i grada Šibenika'' (De situ Illyriae et civitate Sibenici), a nastavlja se Pribojevićevim govorom ''O porijeklu i uspjesima Slovena'' (De origine successibusque Slavorum); ali i istoričari Orbinovog, pa i docnijeg, vremena ne bi imali šta bitno da prigovore takvom postupanju u istorijskom poslu: nije li i više od jednog stoleća poslije Kraljevstva Slovena jedan od njih, Dubrovčanin Ignjat Đurđević., bezmalo na isti način radio svoje najveće, a prema vlastitom uvjerenju i najznačajnije, djelo ''Ilirske starine'' (Rerum Illyricarum antiquitates)?
Orbinovo ''slovinstvo'', koje je ključ za shvatanje njegovog djela i sigurno najsuštinskija komponenta njegove istoriografske koncepcije, nije, prema tome, uvijek i u potpunosti izrastalo sa čvrstoga tla činjenica; isto toliko, ako ne i više, bilo je u njemu mašte i zanosa, lijepih ali nestvarnih patriotskih snova i nadahnute poezije. Osnovni svodovi njegove konstrukcije isto su toliko zamamni i grandiozni koliko i neoriginalni; njih je Orbin našao u Pribojevićevoj humanističkoj oraciji i u spisima poljskih istoričara koje je nesumnjivo listao. Da bi se svi Sloveni mogli shvatiti kao jedna nacija, valjalo je poći od tvrdnje da su svi govorili i da svi govore istim jezikom: jezik je, po uvjerenjima koja vladaju u to doba, osnovni, čak i jedini, kriterijum kojim se nacije određuju i razlikuju(109).

(109) Il regno degli Slavi. 105: ''Poi che dalla antica unita del parlare si proua largamente l'unita della natione. Et quegli habbiamo per huomini della medesima natione a i quali fin dalla prima origine insieme col materno latte e conceduto il commercio della fauella." Up. i str. 170: ''Poiche e solito (come dicemmo di sopra) che dall'antica unita del parlare si suol prouar largamente l'unita della natione.''

Da bi Slovena bilo više i da bi njihova istorija bila što slavnija, morali su se u Slovene uračunati i svi oni mnogobrojni narodi koji su bilo kada u prošlosti obitavali u zemljama koje su slovenske postale tek od seobe iz prapostojbine: to je doktrina o autohtonosti slovenskog življa na prostorima koji su sada njihovi. A da bi velika i slavna njihova istorija tekla od što ranijeg trenutka čovekove sudbine, rodonačelnici slovenskog plemena našli su se u jednome od Nojevih sinova, kao što se za početak slovenske riječi uzela pometnja jezika u vrijeme gradnje Vavilonske kule: to je biblijska teorija o postanku slovenskih naroda. Otuda je i složeno i teško pitanje etimologije slovenskog imena dobilo krajnje jednostavno i lako rješenje: ''ono nije postalo od drugoga do od slave, jer Sloven ili Slaven ne znači drugo do slavan'' (questo non e derivato da altro, che dalla gloria, poiche Slavo o Slavone non vol dire altro che Glorioso)(110).

Koliko god ova nebulozna konstrukcija bila neosnovana i nestvarna, ona je okupila razbacane djelove Orbinove knjige oko jedne zajedničke i jedinstvene osovine i njenom kazivanju dala je privid neke koherentnosti. Orbin ju je razvijao i ilustrovao sa zanosom pjesnika, ne sa preciznošću istoričara. On piše podignutom, patetičnom riječi i svoje pripovijedanje često prekida lirskim eksklamacijama i poetskim apostrofima.
''O Rime - uzvikuje on na jednom takvom mjestu(111) - zaštitniče I gospodaru naroda, ko je to bio koji te je toliko puta lišio tvojih građana i koji ih ti je u potpunosti oteo? Ovo u prošlosti nije bilo dopušteno Partima, ni Hanibalu Hamilkarovu, niti ikome drugome, jedino je bilo dozvoljeno nepobjedivoj slovenskoj naciji. Ti, koji si imao običaj da spasavaš i čuvaš druge gradove, nijesi mogao da spasiš niti da odbraniš od Slovena samoga sebe!''
Orbinov zanos neodoljivo je prelazio i na njegove čitaoce, naročito na one iz naših strana, i njegovo oduševljenje postajalo je i njihovo oduševljenje. Od njega je i potekla moćna struja dubrovačkog baroknog ''slovinstva'', a istoričari i pjesnici koji su široko razvili zastavu toga ''slovinstva'' njegovi su učenici i sljedbenici. Među njima je i najveći plesnik XVII vijeka i ''kralj lirske poezije'' Dživo Gundulić. Istoriju svoga plemena on je učio iz Kraljevstva Slovena; sa njom, on je primao i usvajao i Orbinov plameni patos i njegov neizmjerni ponos što pripada naciji tako moćnoj i toliko herojskoj. Njegovo najveće djelo, koje je ujedno najveće pjesniĉko djelo naše barokne književnosti uopšte, istorijsko-romantični epos ''Osman'', ne duguje Kraljevstvu Slovena samo svoj istorijski aparat i samo povijesne činjenice kojima je ispunjeno; Orbinovom spisu ono duguje i slovensku misao kojom je prožeto(112).

(112) Uticaj Orbinovog djela na Gundulićev epos razmatra najpotpunije rasprava Tadije Smičiklasa ''O postanku Gundulićeva ''Osmana'', Zagreb, 1887, 10-12.

Za Orbinom je Gundulić u svojoj poslanici ''U slavu visine privedre Ferdinanda drugoga, velikoga kneza od Toskane'' ushićeno pjevao o slovenskom narodu i o slovenskim državama od ''dubrovačke pokrajine do Ledena mrazna mora'' :

sto kraljevstva gdi se čuje
slovinsko ime slovit sada,
kijeh svijet prostran razdjeljuje,
a općeni jezik sklada.

Kao izvanredno moćna pjesniĉka figura, Gundulić je začetnik čitave jedne literarne škole: za njim su i u ''slovinstvu'' kao i u poetskom maniru pošli njegovi savremenici i epigoni, od Palmotića i Bunića do minornih stihotvoraca oko Velike trešnje i do poslednjeg velikog pjesničkog imena staroga Dubrovnika, Ignjata Đurđevića.
Ovako zamišljeno ''slovinstvo'' ušlo je na našem tlu i u zvanični program djelovanja obnovljene katoličke crkve; njega su, po instrukcijama ''svete stolice'', prihvatili kao vrlo moćno oružje katolički propagandisti i misionari koji su sanjali o sveopštem ustanku porobljene raje na Balkanu i, zajedno s tim, o proširenju uticaja i vlasti rimske crkve na nova i daleka istočna područja. Ponekad se shvata i piše da je i Orbinovo ''slovinstvo'' te vrste i toga porijekla, iako će mnogo prije biti da je Rim u svoju doktrinu uključio ''slovinstvo'' tek pod sugestivnim dejstvom Kraljevstva Slovena. Jedno se ipak ne može sporiti : hrišćanska ili još tačnije i bliže katolička filozofija vrlo je značajna komponenta Orbinovog gledanja na svijet i istoriju; poslije ''slovinstva'' ona se najprije i najlakše u njegovom djelu i zapaţa. Zbog nje je, uostalom, Orbin bio na vrlo lošem glasu kod pravoslavnih pisaca nekada, koji su mu, pretjerujući i neopravdano, pripisivali najsumnjivije prozelitske namjere.

Imajući u vidu vrijeme u kome je Orbin živio, sredinu iz koje je potekao i red kome je pripadao, nemogućno bi bilo očekivati da on ne dijeli uverenje, nepomjerljivo i nepokolebljivo, o božjoj promisli kao pokretaču i presudnom faktoru istorije; sljedstveno tome, i o božjoj kazni kao neizbježnoj sankciji za opaka djela i nepravične postupke. Takva je kazna, po njegovom sudu, stigla kralja Vukašina i istrijebila njegove nasljednike: njima božje veličanstvo ''nije dozvolilo da uživaju kraljevstvo koje nepravedno oteše iz ruku njihovog gospodara koji ih iz niska roda učini plemenitim i tako velikim''(113).

Ali baš i nepomirljivi i uski katolicizam izbija ponekad iz Orbinovih paragrafa i određuje njegove istorijske sudove. Jedno je takvo mjesto odavno po zlu čuveno; ''osim što je bio šizmatik, bio je i inače opak čovjek'', reći će Orbin za Vojislava Vojinovića(114). Ali takvih mjesta ima još, i dosta: bosanskog bana Stefana nagovorio je njegov sekretar, a dubrovački kanonik Domanja Bobaljević ''da napusti grčko praznoverje i prihvati rimski obred''(115), dvojica od trojice glavnih bosanskih manihejaca koji su bili obraćeni na katoličku vjeru i vraćeni u krilo rimske crkve, ''koja ne može prevariti, niti biti prevarena'', ustrajali su u katoličanstvu, ''dok se treći, poput pseta, povratio na bljuvotinu''(116), cara Dušana, koji se inaĉe ''lijepo odnosio i prema Latinima i prema onima koji su bili katoličke vjere'', gurala je ponekad u zlo njegova supruga Rogozna, zvana Jelena, ''opaka ţena koja je mnogo mrzjela katolike''(117), a despot Đurađ Branković, koji je na rječita i strasna nagovaranja Ivana Kapistrana da se ostavi pravoslavlja, odgovorio mudro, dostojanstveno i ponosno da ipak želi da ostane u vjeri svojih predaka u kojoj je proživio devedeset godina, dao je, po Orbinu, ''očiti dokaz koliko je opasna stvar saživjeti se s lažnim uvjerenjem tako da postane druga narav''(118).

(113) Il regno degli Slavi, 279.
(114) Isto, 301.
(115) Isto, 353.
(116) Isto, 369.
(117) Isto, 281.
(118) Isto, 339.

Orbinovo gledanje na stvari ovoga svijeta ima, pored ''slovinstva'' i katolicizma, još jedno moćno uporište: to je barokna filozofija opšteg proticanja i prolaznosti svega ljudskog i zemaljskog. Po toj filozofiji, više po tom osjećanju, ništa pod suncem nije kadro da odoli sverazornoj sili vremena i da se suprotstavi igri varljive i nestalne sreće koja moćne i silne u jedan tren baca u prašinu i preobražava u robove, a one sa dna i iz blata uznosi do kraljevske veličine i neviđenog sjaja, da i njih, kao i prve, zadrži tamo jedino dok se to njoj prohtije. Sva čovjekova prošlost nije drugo do beskrajno i vrtoglavo mijenjanje scena, koje udešava i razmješta po svojoj ćudi onaj neumitni i ravnodušni režiser što su ga prozvali Fortuna. I Kraljevstvo Slovena, koje je okrenuto prema jednom dijelu te prošlosti i o njoj pripovijeda, prepuno je primjera koji o surovoj istini svjedoče i koji je potvrđuju; svaki se od njih može spomenuti bez biranja, ali je možda najljepši, i najrječitije kazan, onaj o caru Urošu, nesrećnom sinu Dušanovom. ''Život ovoga vladara - razmišlja Orbin - može zaista da posluži kao zorni primjer sreće: ona ga je nekom varljivom dobrotom još kao mladića zdravog i veoma poštovanog, a da se sam nije oznojio, uzdignula tako visoko da se po bogatstvu, moći i veličanstvu mogao mjeriti s najvećim vladarima, skinuvši odjedared lažnu obrazinu, ta ista sreća sasvim ga je dotukla bez nekog nasilja od strane spoljnih neprijatelja i dovela do takve bijede da je skoro bio prisiljen da prosi i moli u ime božje kod svojih ljudi koricu hljeba i komad odijela.''(119).

Istoj misli Orbin se vraća svaki čas, u raznim prilikama i na razne načine. Jednom joj daje oblik sažetog aforizma: ''Sreća je nestalna'' (120) ili: ''Sreća ima običaj da se odjednom namrgodi na onoga koga je domaločas gledala veselo''(121), drugi put je razvija u sliku ili u niz slika koje se sustižu : ''Lav je ponekad bio hrana majušnih crva, gvožđe je razjela rđa; ništa nije tako postojano da se nad njim ne nadnosi opasnost čak i od vrlo malenih stvari''(122); treći put je izvlači kao pouku: ''Stoga svoju sreću čvrsto drži rukama, jer ona bježi i protiv svoje volje ne da se zadržati.''(123).

Gdjekad je opet raspreda u duge govore koje stavlja u usta pojedinim istorijskim ličnostima, kakav je onaj koji je vandalski kralj Gelimir, razbijen i zarobljen od strane Grka, tobož održao pod carem Justinijanom. Kao neki barokni pjesnik iz Orbinovih dana, počeo ga je čuvenom jadikovkom starozavjetnog Propovjednika : ''Taština nad taštinom, i sve je taština'', a produžio ga je karakterističnom varijacijom na ovu temu : ''Ja se ne čudim, uzvišeni care, što vidim da sam odjednom iz sreće pao u bijedu, jer znam nestalnost sreće,koja običava da smrtnike uzdiže i za čas ih nanovo obara.''(124).

Ovoliko Orbinovo insistiranje na mislima o promjenljivosti i neizvjesnosti ljudske sreće i o ništavnosti svijeta(vanitas mundi) zbunjivalo je i poneke njegove savremenike bez mnogo sluha za barokne teme. Dubrovački vlastelin, dominikanac i teološki pisac Ambrozije Gučetić, kome je odnekud bilo naloženo da Kraljevstvo Slovena očisti od jeretičkih autora, citiranih u njemu veoma često, brisao je zajedno sa ovima i sva Orbinova razmišljanja o sreći i sudbini, čijim su ćudima i čijoj nestalnosti podloženi svi smrtnici, držeći, bez imalo sumnje, da su ta razmišljanja jeretička i opasna isto toliko koliko i ti autori. Razumije se da je pri tome odveć revnosni dominikanski cenzor, koji je jedva nešto bio mlađi od Orbina, otišao suviše daleko i da njegove intervencije, čiji su tragovi još vidljivi po sačuvanim egzemplarima Kraljevstva Slovena, nijesu u Dubrovniku naišle na nepodijeljeno odobravanje. Njima se još sredinom XVIII vijeka nije mogao dovoljno da načudi Saro Crijević, koji je i sam bio sve što je i Ambrozije Gučetić, i vlastelin, i dominikanac, i teolog, ali je bio uz to i barokna ličnost, i za njega pomen svemoćne Fortune nije značio ni sablazan, ni jeres, ni grijeh.(125)

(125) Da je cenzor Orbinovog djela bio Ambrozije Gučetić bjeleži Saro Crijević u navedenom svom djelu (Bibl. Rag.III, 158). Tu je Crijević formulisao i svoje neslaganje s Gučetićevim odstranjivanjem Orbinovih rečenica o sreći i njenoj vlasti među ljudima: ''Sed quid in iis censura dignum plane non video. Equidem in omnium Christianorum etiam hominum, et maxime religiosorum, ore atque sermone fortunae nomen versatur, at nemo omnium est qui Numen credat fortunam, humanarumque rerum vicissitudines, felicitatem, miseriam praeter Dei optimi Maximi voluntatem, qui solus rerum dominus atque arbiter creditur, fortunae tribuat, nisi ex cormmuni loquendi usu...'' Gučetić je, inače, čovjek velike učenosti i ponešto verziran i u istoriji: studirao je u Bolonji i Napulju, i bio je magister teologije; dubrovački senat izabrao ga je 1609. god. za mrkanjsko-trebinjskog biskupa, a odatle je 1615. prešao za biskupa stonjskog, što je ostao do smrti, 13. jula 1632; u Veneciji je 1605. štampao zbornik životopisa pisaca koji su pripadali dominikanskom redu (Catalogus virorum eh familia praedicat orum in literis insignium), dok mu jedno teološko delo (Liber similitudinum et ehemplorum 1090 rro praedicatoribus) i genealogija porodice Gučetić nijesu sačuvani.

Zasnovano na obilnoj građi koju je Orbin marljivo prikupio sa toliko strana i osmišljeno upravo prikazanim njegovim idejama-vodiljama, Kraljevstvo Slovena bilo je na putu da ispuni prvi zahtjev barokne poetike istorije: sluţilo je koristi čitalaca. Dubrovački pisac, međutim, htio je da njegovo djelo bude, koliko je god mogućno, u skladu i sa drugim zahtjevima te poetike: čitaoci su imali da u njemu uživaju takođe. Sam je, istina - i to smo vidjeli - naglašavao da je rđav stilista i slab umjetnik, ali njegovo priznanje ne treba razumjeti kao njegovu spremnost da se unaprijed i do kraja odrekne izgleda koji je obećavalo shvatanje istorije kao pjesničke i retorske discipline. Njegova je ambicija, potpuno sigurno, da čitaocima bude zanimljiv ili barem - ako to već nije slučaj - da im ne bude dosadan. Na ponekim mjestima i sam to kaže izrekom: svečanu ceremoniju koja se vrši pri izboru koruškog vojvode on ukratko opisuje ''za zabavu onoga koji čita'' (per diporto.. . di chi legge), i obrnuto, beskrajan niz slučajeva koji pokazuju kako je Dubrovnik vazda bio utočište progonjenih i bijednih vrlo mnogo skraćuje ''da ne bi bio dosadan čitaocima'' (rer non essere tedioso a' lettori). Još mnogo razgovjetnije ova se ambicija našega autora iščitava iz samog njegovog kazivanja - iz elemenata koje u njega unosi i za njega izabira, i iz načina na koji to čini. Njemu je, vidi se, mnogo puta i naročito stalo da čitaoca impresionira, da ga zabljesne i zadivi, kako je to, uostalom, i bilo, kao cilj, proklamovano u baroknoj poetici. Zato on u svoju istoriju unosi legende i priče, koje izlaže opširno i sa slaiLju, ili je oživljuje anegdotama, gdje-kad vrlo slikovitim ili sasvim neobičnim; svježinu ponekog svog paragrafa on duguje narodnoj pjesmi koju u tom času ima u vidu ili je prepričava na svoj način.
Orbin zatim voli velike i spektakularne prizore, prikaze žestokih bitaka, opise pojedinih mjesta, razvijene portrete ličnosti, pitoreskne detalje, scene bljeska, pokreta i pompe. On uživa da protagonistima istorijskih zbivanja stavi u usta opširne ili patetične govore koje su tobož izrekli u svečanim i dramatičnim trenucima svoga života, a koje je, u stvari, on izmislio ili odnekud, gdje su izmišljeni isto tako, samo preuzeo. Njihove uzajamne susrete on pokatkad zna do najsitnijih detalja, do dijaloga koji su vodili i do misli koje su mislili. Svoj odnos prema stvarima koje pripovijeda on ne krije ni inače, ali ga ne rijetko i naročito naglašava, ili bliže određuje razmišljanjima u koja se upušta, sentencijama koje pravi ili poslovicama koje citira.

Uprkos tolikom obilju baroknih efekata svake vrste i od svakakve vrijednosti, Orbina kao pisca nije mnogo marila dubrovačka književna istoriografija XVIII vijeka; njeni sudovi o Kraljevstvu Slovena obojeni su malicijom koja je kod dubrovačkih biografa veoma rijetka: obično oni sve svoje zemljake uznose visoko iznad stvarne njihove zasluge. Rđavom utisku koji je Orbinovo djelo ostavilo na njih, i ostavlja ga još uvijek, dva su osnovna razloga.
Prvi je u njegovom načinu izlaganja i u njegovom rasporedu građe. Stran svakom osjećanju klasične jednostavnosti i sklada, Orbin je tu ne nevješt i neuredan, on je bezmalo haotičan. Pletući se u digresije bez kraja i konca, on se upinje da uspostavi nekakvo jedinstvo i nastavi nit svoga pripovedanja, odavno započetog, pa naglo i bez neke stvarne potrebe prekinutog, obrtima najnesrećnijim i sasvim providnim: ''Ali da se vratimo na stvar'', ''sada, dakle, da se vratimo na naš predmet'', ''no vratimo se sad već na izlaganje o Kotoranima'', ''no vratimo se konačno na izlaganje o kralju Ostoji'', i sličnim. Ignjat Đurđević je zato govorio da je Orbinova istorija doduše pocrpljena iz mnogih autora, ali je dodavao, i s pravom, da je sve to učinjeno ''veoma nesređeno'' (satis indigeste); ovog je mišljenja bio i Saro Crijević i konstatujući za Orbinovu knjigu da je ''pisana s malo veštine'' (parum concinne descripta), rekao je samo drugim riječima u suštini to isto.

Drugi razlog što su već i te stare dubrovačke ocjene o Kraljevstvu Slovena u ovoj mjeri nepovoljne bio je u jeziku kojim je Orbin pisao. Njegov je italijanski više nego ubog i zlehud; na mahove je on u pravom smislu riječi varvarski. Riječnik mu je sirotinjski oskudan i mršav, obrti jednoliki i često nezgrapni, konstrukcije rogobatne i bez otmenosti. ''Kao u čovjeka koji se jedva nešto više no površno dotakao italijanskog jezika'', odsjekao je Đurđević. ''Italijanski jezik kojim se poduhvatio da piše autor je znao jedva početnički'', složio se, po običaju, i Saro Crijević. Kada su jedanput krenula u ovom smjeru, procenjivanja Orbinovog posla održavala su se u njemu, žilavo i postojano, i postala su gotovo čitava jedna tradicija. ''Siromah Orbin! - počeo je, stoga, jedan od nadahnutih svojih paragrafa srpski istoričar Nikola Radojčić, u knjizi koja je toliko doprinijela da sud o dubrovačkom piscu bude povoljniji i toliko isto pravedniji(126)-Siromah Orbin! Dok su potonji pisci, osobito dragi mu Dubrovčani, ocjenjivali njegovo veliko istoričko djelo, oni kao da su se nadmetali u duhovitim sudovima, koji su, kako se zna, često pakosni, a nepravični uvijek. Orbin je, međutim, zaslužio više dobre volje, i to ne samo zbog svojih namjera, koje svi koji su o njemu ozbiljno pisali visoko cijene, nego i zbog rezultata svojih naučnih napora, koji se, istina, nisu uspjeli do visine ravne njegovim rodoljubivim željama. A po prostranstvu i po dubini uticaja na potonji naučni razvitak većina oštrih kritičara Orbinijevih daleko su zaostali za njim.''

Sve je, razumije se, tačno u tim starim ocjenama Kraljevstva Slovena: to je knjiga rđavo komponovana i još gore pisana, odveć često nepouzdana u svojim informacijama i uvijek nekritična po svome metodu. Pa opet, uticaj koji je ona izvršila na svjetsku i našu istoriografiju i na svjetsku i našu književnost od samoga časa u koji se pojavila pa tako reći sve do danas tako je zamašan i toliko dubok da još uvijek nije dovoljno objašnjen, niti je u punoj mjeri sagledan. I ne samo da nijesu pohvatana sva njegova tanana strujanja, koja obično i jesu skrivena i teško uočljiva, već nijesu prikupljene ni sve činjenice koje se utvrđuju brže i do kojih se dospijeva lakše.
Do sada nađena objašnjenja tome uticaju bez teškoće se daju nabrojati ukratko. Orbin je sa svojim djelom došao u vrijeme kada se, u svijetu, odjednom pojavilo krupno interesovanje za slovenske stvari, i kada su se, kod nas, počele začinjati nade u bolju budućnost. Svijetu je Orbin, prvi od svih, ponudio obilje i širinu svojih obavještenja o istoriji Slovena, na jednom jeziku koji se onda razumijevao i čitao bezmalo svuda. A pred našim čitaocima, on je razastro blistave prikaze negdašnje veličine, heroizma i slave i nagovijestio monumentalne obrise budućnosti. Sigurno je da Orbinov neslućeno krupan uticaj ima, uz ove, još i mnoge druge razloge, koji su ga pripremili i na koje se on oslonio. Orbinov vizionarski zanos, koji se na trenutke preliva u poeziju, istina sirovu, ponegdje i rustičnu i na svoj način naivnu, ali doživljenu i iskrenu, a zatim i polifonost njegovog kazivanja, bogato ornamentovanog i barokno dinamičnog, morali su biti od isto toliko snažnog dejstva na svoje čitaoce u prošlim vjekovima.
Zahvaljujući tim svojim svojstvima, Orbinovo djelo postalo je kod nas ne samo udžbenik slovenske istorije već i udžbenik slovenskog patriotizma. Od Jakete Lukarevića i Dživa Gundulića njega koriste istoričari i njime se nadahnjuju pjesnici. Prvome je Kraljevstvo Slovena odlično poslužilo kao izvor za ''Obilni izvod iz dubrovačkih anala'' (Copioso ristretto de gli annali di Rausa,1605); drugi je po njemu radio mnogobrojne strofe svog nedovršenog eposa Osman, preuzimajući od Orbina ne samo povijesne činjenice i ne samo sačuvanu tradiciju o srpskim srednjovjekovnim vladarima već i čitavu koncepciju slovenske istorije, koja se, onako veličanstvena i vizionarska, bez ostatka ulila u njegovo osjećanje sijeta i istorije. Puni i iscrpni prikaz svekolike sudbine Kraljevstva Slovena, iz koga su, kao što je jednom tačno rečeno(127), generacije ''učile o prošlosti našeg naroda'', zahtijevao bi prostor cijele jedne knjige; ovdje se stoga mora ostati na ovlašnom pomenu glavnih njenih etapa.

(127) Jovan Dučić, ''Jedan Srbin diplomat na dvoru Petra Velikog i Katarine I. Grof Sava Vladislavić'', Beograd - Pitsburg, 1942, 302.

Najranije od njih vezane su, kao što je i razumljivo, za Orbinov Dubrovnik. Još za života Gundulićevog, a možda i pod njegovim uticajem, barokni dramatičar Džono Palmotić iz građe o legendarnom osnivanju Dubrovnika koju je našao u Orbinovom prevodu Ljetopisa popa Dukljanina načinio je pompeznu melodramu ''Pavlimir'', koju je družina pozorišnih amatera što su se nazivali ''Isprazni'' prikazala svojoj publici ''prid dvorom'' 22. februara 1632. godine. Još je neobičniji odjek Kraljevstvo Slovena dobilo u djelu Orbinovog i Palmotićevog savremenika Martina Rusića. Ovaj dubrovački franjevac(128), boraveći u Madridu četrdesetih godina XVII vijeka, sročio je i štampao knjigu ''Kratki kompendijum slavne nacije čitavog-ilirskog jezika'' (Breve compendium nationis gloriosae totius linguae illyricae), koju je posvetio uspjesima i slavi Jerolima Maţibradića, zapovjednika španske flote pod Filipom IV, španskog markiza i viteza Svetog Jakoba, kao i hvali nekih drugih svojih Dubrovčana istaknutih u španskoj službi(129).

(128) Rusić je rodom iz Stona, a u svome redu bio je propovjednik, lector teologije i dva puta definitor; kada je 27. aprila 1660. umro u Dubrovniku, imao je više od sedamdeset godina. O njemu vid. Benvenutus Rode, Necrologium Fratrum Minorum de Observantia provinciae S. Francisci Ragusij, Ad Claras Aquas (Quaracchi), 1914, 49, kao i djela koja su tamo navedena.
(129) Puni naslov te knjige, štampane u osmini na 69 strana, glasi ovako: BREVE | COMPENDIUM | NATIONIS GLORIOSAE | TOTIVS LINGVAE | ILLYRICAE; | IN QUO BREVITER ORIGO | ipsius Nationis ostenditur, extensio eius copiosa; | Reges fidei Catholicae totius Dalmatiae, Bosnae, Seruiae, atque Rassiae, quos habuit: in. fine vero sub | umbra. Aquilae magnarum alarum Respublica | Ragusina feliciter quomodo moratur. | EX QVO DELECTATIONEM, | voluptatem, atque vtilitatem maximam, de | Antiquitate huius Nationis Catholicus | percipiet Lector. | AVCTORE P. MARTINO ROSA,| Ordinis Min. de Obseruantia, Sacrae | Theologiae professore, | CUM LICENTIA. MATRITI. | Ex Typographia Francisci. Martinez, anno 1638.

Sve pjesme koje predstavljaju osnovni sadržaj njegove čudne knjige i koje govore o ''porijeklu slavne nacije'' (Origo Nationis Gloriosae), o njenom širenju (Extensio Nationis Gloriosae) i o njenoj slavi (In laude Nationis Gloriosae), zatim o Dalmaciji, Srbiji i Raškoj (De Dalmatia, Servia & Rassia), o Bosni (De Bosna Argentina) i o Dubrovačkoj Republici (De Republica Ragusina), nijesu drugo do parafraze i versifikovanje Orbinovog teksta; Orbinovo djelo neprestano se i citira, na marginama, kao njihov izvor. Ambiciozni autor obećavao je galantno svom ''katoličkom čitaocu vrhunsko zadovoljstvo, uživanja i korist (delectationem, voluptatem atque utilitatem maximam), ali je uspio da mu pruži tek jedan bijedan' ili još tačnije komičan sastav, za koji je teško reći šta mu je nesrećnije i gore: jezik, koji je skoro varvarski, stil, koji je neuglađen i nezgrapan, versifikacija, koja je dozlaboga rapava, ili kompozicija, koja je sasvim smušena?(130)

(130) U svojoj ocjeni ovog stihotvorca i njegove doista loše knjige Saro Crijević bio je upravo surov: ''Litteratus ne fuerit homo prorsus ignoro; at certe inter poetas, quod maxime optavit, nullum, me judice, locum meretur... Opus, ut quod res est condide fatear, ineptissimum est. Stylus non modo a poeticae artis legibus abhorrens, sed nec prosae affinis est, verba semibarbara, metrum rigidum, molestum, ingratum; res quae ibi narrantur vel levissimae sunt, vel a veritate prorsus alienae...'' (Bibliotheca Ragusina, III, 98-99).

Izvan Orbinovog Dubrovnika, Kraljevstvo Slovena rasprostiralo je svoj uticaj u sve širim koncentričnim krugovima. U Boki Kotorskoj Orbinov je sljedbenik ''primas srpski'', istoričar, pesnik i rodoljub Andrija Zmajević, koji je u mnogome pošao njegovim tragom kompilirajući, krajem XVII vijeka, svoj voluminozni spis ''Država sveta slavna i kreposna crkovnog ljetopisa''. U Splitu, ''vlastelin splitski i trogirski'' Jerolim Kavanjin, uplićući u barokni mozaik svoje ''velopjesni'' ''Povijest vanđelska bogatoga a nesrećna Epulana i ubogoga a čestita Lazara'' svakovrsne epizode, a između njih i one o Vladimiru i Kosari, o Nemanjićima i svetome Savi, o knezu Lazaru, Kosovu i Kraljeviću Marku, o Dubrovniku, njegovoj prošlosti i njegovim slavnim ljudima, na mnogo je mjesta ''upravo versificirao'' dubrovačkog benediktinca(131).

(131) Josip Aranza: ''Jerolim Kavanin (Cavagnini)'', Stari pisci hrvatski XXII, 1913, str. XVI, nap. 1.

U Makarskoj iz Orbinove istorije široke pregršti pjesničkih tema i povijesnih informacija zahvata Andrija Kačić Miošić (''Starac Milovan''), koji sa svojim ''Razgovorom ugodnim naroda Slovinskoga'' (1756, 1759) ima ambiciju da nepouzdanu riječ narodnog pjevača zamijeni ili čak i istisne pjesmama koje sam smišlja u duhu guslarske tradicije ali i zasniva na istorijskim činjenicama. U Hrvatskoj Orbinovi su dužnici Juraj Ratkaj, u čijem dosta nekritičnom i legendarnom ''Sjećanju na kraljeve i banove kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije'' (Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, 1652) ima vidnih refleksa iz Kraljevstva Slovena, i Pavle Riter Vitezović, čija je Stematografija (Stematographia sive armorum Illyricorum delineatio, descriptio et restitutio,1700) neizbježno morala preuzeti grbove iz istorije dubrovačkog benediktinca; Vitezović se Orbinovim djelom koristio i radeći na svom spisu ''Serbia illustrata'', koji mu je zatim ostao neštampan, a poznat je i jedan njegov izvod iz Kraljevstva Slovena koji je načinio za sebe i u praktične svrhe. U Hrvatskoj je, osim toga, u toku XVIII vijeka izrađen i jedan latinski prevod cijelog Kraljevstva Slovena, namijenjen vjerovatno onom krugu čitalaca koji je teže, ili nije nikako, mogao razumijevati italijanski jezik. Taj golemi trud isusovca Đure Barjaktarija nije nikada našao izdavača, ali je poštovalaca i ljubitelja imao ipak, i njihovi se uredni i kaligrafski prepisi ove latinske verzije još susrijeću po našim bibliotekama(132).

(132) Tomo Matić: Barjaktarijev latinski prijevod Orbinijeva ''Il regno degli Slavi''.-Historijski zbornik III, Zagreb, 1950, 193-197.

Ĉitaocima u Srbiji Orbinova istorija takođe nije mogla ostati nepoznata; ovdašnji istoričari posezali su za njom i onda kada su se, inače, bespoštedno obarali na njenu stvarnu, ili samo tobožnju, katoličku pristrasnost. Pretpostavljeno je u jednoj prilici, na žalost bez konačnih dokaza, da je već patrijarh Pajsije, u XVII vijeku, poznavao Kraljevstvo Slovena i da je u Žitije cara Uroša unio ponešto iz njega(133). Ali ako se još može dvojiti da li je rodoljubivi i knjigoljubivi patrijarh bio kadar da čita Orbinovu istoriju, za grofa Đorđa Brankovića sumnji u tom pogledu ne može biti nikakvih. Na mnoge stranice svojih Hronika on je uvrstio parafraze ili pak doslovne prevode iz Kraljevstva Slovena, koje je i znao i čitao(134).

(133) O toj pretpostavci Ilariona Ruvarca i o mogućnostima koje su u njoj vid. N. Radojčić, Srpska istorija Mavra Orbinija, 71.
(134) Isto, 71-73.

Neuporedivo se više Mavro Orbin počeo čitati u istočnim stranama i u redovima pravoslavnih čitalaca, ruskih, srpskih i bugarskih, od kako je 1722. u Petrogradu ugledao svijeta prevod Kraljevstva Slovena, što ga je priredio ''grof raguzinski'' i diplomata ruski, Srbin Sava Vladislavić; od tada je i uticaj tog djela ovamo postao trajniji i dublji. Vladislavićev prevod, mora se reći, sasvim je svojevrstan, po mnogo čemu. To zapravo i nije pravi prevod, već izvod i skraćena verzija Orbinovog spisa, po izboru i ličnom nahođenju prevodioca. Svojevrstan je, ne manje, i jezik u koji je Kraljevstvo Slovena na ovaj način preneseno: to je neka neobična mješavina ruskog, srpskog i crkvenoslovenskog. Vladislavić je, najzad, još u jednome načinio neoprostivu zbrku : Mavro Orbin kod njega je postao Mavrourbin (Mavrourbinъ) i pod tim nakaznim imenom je dubrovački autor ostao vrlo dugo poznat u istoriografiji ovih krajeva(135).

Po Brankovićevim Hronikama i po Vladislavićevom prevedenom izvodu, i samo po njima, Orbinovo djelo poznavali su srpski istoričari XVIII i prve polovine XIX vijeka, počev od Vasilija Petrovića i Jovana Rajića, naovamo. Uticaj koji je Mavro Orbin tim putem na njih izvršio i udio koji je on, tako, imao u stvaranju srpske istoriografije XVIII vijeka, poznati su i dovoljno istraženi. Isto je tako poznata, i potpuno objašnjena, i ona tako čudna, ali i veoma karakteristična Rajićeva omaška: našavši kod Brankovića, u Hronikama, pomene istoričara Orbina, i čitajući kod Vladislavića, u Knjizi istoriografije, da joj je pisac Mavrourbin, on je, u neshvatljivoj žurbi, od toga načinio dvije posebne i različite ličnosti, Orbina i Mavrourbina!(136)

(136) O tome vid. opširnije: N. Radojčić, Srpska istorija. Mavra Orbinija, 78.

Posredstvom Vladislavićevog izvoda, i blagodareći njemu, Kraljevstvo Slovena imalo je odjeka i u bugarskoj istoriografiji XVIII vijeka. Orbinov prikaz bugarske istorije, koji je u njegovoj knjizi zahvatio blizu osamdeset velikih strana, a koji je Vladislavić skratio barem na polovinu, upotrebio je kao izvor, i izvor veoma značajan, Pajsije Hilandarski, dajući, u toku 1762. godine, konačan oblik svom znamenitom djelu Istorija slavenobulgarskaja. Ali hilandarski monah, koji je ''jedan od najzaslužnijih pionira bugarskog duhovnog i nacionalnog preporoda u XVIII i XIX vijeku'', imao je svoju koncepciju istorije i svoj ugao gledanja; ta je koncepcija bila u suštini još srednjovjekovna, a taj je ugao gledanja bio isključivo bugarski. Preuzimajući iz Kraljevstva Slovena uglavnom samo činjenice, koje je opet upotrebljavao i razumijevao na svoj način i u skladu sa svojim potrebama, Pajsije nije imao sluha za ono što je nazvano ''baroknim slavizmom'' i nije pokazivao ni mrvice osjećanja za ono što je, ne manje duhovito, prozvano ''slovenskim barokizmom''. Drugim riječima, bez uticaja je na njega ostao Orbinov široki duh ''slovinstva'', koji je kao jednu porodicu osjećao skup svih slovenskih plemena i kome je podjednako na srcu ležala slavna prošlost svakoga od njih; Pajsije je bio vatreni i podosta isključivi Bugarin, i već samim tim postavljao se odbojno prema istorijskoj i nacionalnoj koncepciji ''slovinstva'', u kojoj je sigurno gledao opasnu i sa zadnjim namjerama smišljenu ujdurmu prevarnog ''Latina'' i zavodljivog katoličkog agitatora ''Mavrubira''. S druge strane, sa svojom više nego skromnom istoriografskom i literarnom kulturom Pajsije isto tako nije mogao pokazati više ukusa za barokni sjaj i pompu Orbinovog kazivanja, koje nije razumijevao i koji su se, uostalom, u Vladislavićevom izvodu izgubili skoro bez traga(137).

(137) U pravom obilju napisa o Pajsiju Hilandarskom i o njegovome djelu najneposrednije je okrenuta pitanju odnosa Istorije slavenobolgarske prema Kraljevstvu Slovena rasprava Artura Kronije (Cronia), pod naslovom Il ''Regno degli Slavi'' di Mauro Orbini (1601) e la ''Istorija slavenobolgarskaja'' del monaco Paisi (1762), štampana u Rimu 1940. u okviru kolekcije ''Pagine di cultura bulgara. Edizione della rivista ''Bulgaria'' No 2. U toj izvrsnoj raspravi italijanski slavista precizno je odredio prisustvo Orbinovog Kraljevstva. Slovena u Pajsijevoj Istoriji; ali isto tako on je, prvi put u naučnoj literaturi, djelo dubrovačkog benediktinca posmatrao i prosuđivao kao tipično baroknu istoriografsku i literarnu tvorevinu, što ono u punom smislu riječi i jeste.

Što se tiče prodora Kraljevstva Slovena u zapadnoevropsku istoriografiju, odavno se zna, i s pravom ističe, da je najraniji i presudni korak u tom smislu načinjen 1680. godine dijelom znamenitog Dikanţa Historia Byzantina duplici commentario illustrata. ''U svetsku istoriografiju, najvišega ranga, uveo je Orbinija i Lukarija, ali naročito Orbinija, niko manji nego veliki francuski vizantolog Karlo Dikanţ, koji je u svojoj Vizantijskoj istoriji obradio i srpsku prošlost u obliku niza srpskih rodoslova(138).''

Iz analiza N. Radojčića vidi se da je za našu istoriju Orbin Dikanţu bio osnovni izvor,(139) što je sasvim logično s obzirom na ondašnje stanje jugoslovenske i svjetske istoriografije, ali što je isto tako rijetka i naročita čast, koja nije u pravoj srazmjeri s realnom vrijednošću Kraljevstva Slovena. Na Orbinovu knjigu bio je u prvom redu, i bezmalo jedino, upućen i italijanski diplomata, ratnik i istoričar Luiđi Ferdinando Marsili kada je u okvirima šire zamišljenog istorijskog djela o ugarskoj istoriji (Monarchia Hungarica) izlagao i istoriju naših zemalja Bosne, Srbije i Hercegovine(140).

(139) Isto, 10-11.
(140) U podnaslovu Marsilijevog spisa obećava se, doduše, da će biti riječi i o prošlosti Hrvatske, Slavonije i Temišvarskog Banata, ali tih djelova u spisu nema (N. Radojčić, Oblik prvih modernih srpskih istorija, 14).

Marsilijevo djelo, nastalo po prilici oko 1699. godine, nikada nije štampano, ali se čuvalo u raskošnom rukopisnom kodeksu, i prema uvjerljivoj pretpostavci Nikole Radojčića, koji ga je kritički proučio, nije ostalo nepoznato, u svoje vrijeme, krugovima učenih Marsilijevih prijatelja.
U najnovije vrijeme, međutim, skrenuta je pažnja na još jedan, i znatno raniji, uticaj koji je, eventualno, Kraljevstvo Slovena izvršilo u svjetskoj istoriografiji. Napomenuto je, naime, da je Orbinovo djelo, koje je štampano 1601, lako moglo da bude jedan od izvora izvanredno pisane, znamenite i voluminozne Opšte istorije Turaka (The General Historie of the Turkes), engleskog istoričara i književnika Ričarda Noliza (Richard Knolles, 1550-1610)(141). Nolizovo djelo, koje su tako voljeli i toliko visoko cijenili Džonson i Bajron, izdato je dvije godine poslije Orbinovog djela, a štampano je, dopunjeno i prerađeno, još jednom za piščeva života, 1610. godine. Ostaje kao zadatak daljih traženja da se tek ustanovi u kojoj je mjeri Noliz poznavao Kraljevstvo Slovena i u kojoj je mjeri ono ušlo, ako je ušlo uopšte, u materiju njegove Opšte istorije Turaka(142).

(141) Vojislav M. Jovanović, ''Antonio of Ragusa''. Engleska drama ''Šekspirova vremena čiji je glavni junak - Dubrovčanin?'' - Borba, 3. septembra 1967.
(142) O Nolizu i nekim odjeljcima njegovog djela koji se tiču naše istorije pisao je u posljednje vrijeme Miloš Crnjanski u nekoliko novinskih članaka (Noulz o Kosovskoj bici, NIN, XIV, 12. juli 1964, br. 705; Noulz o Despotu Ćurđu, NIN, XIV, 19. juli 1964, br. 706). Ako se smije suditi po navodima iz Nolizovog djela koje je tom prilikom saopštio Crnjanski, pretpostavljeni Orbinov uticaj na engleskog istoričara biće dosta skriven prvom pogledu, a možda i nevelik po opsegu.

Preko Nolizovog djela, ako se tragovi Kraljevstva Slovena u njemu jedanput budu i dokumentarno utvrdili i izdvojili, moguć je bio Orbinov uticaj u još jednoj sferi engleske kulture XVII vijeka. To je bogati i šaroliki svijet elizabetinske drame. Za jednu od tih drama, za tragediju u pet činova više nego skromne literarne vrijednosti koju je 1610. godine pod naslovom ''Srčani Turčin'', ili ''Murat I'' napisao ondašnji magister filozofije i minorni pjesnik Tomas Gof (Goffe, 1591-1629), a prikazali su je studenti koledža Krajst Ĉerč u Oksfordu 1616, nađeno je da je svoj predmet i čitavu građu uzela iz Nolizove Opšte istorije Turaka(143).

(143) Na Gofovu tragediju o kojoj je riječ prvi je u nas skrenuo pažnju Vojislav M. Jovanović člankom Srpska istorija na engleskoj pozornici u vrijeme Šekspirovo, štampanim u Srpskom književnom glasniku, 1921, n. s. II, str. 558-560. Poslije ju je i detaljnije prikazao i analizovao Vladeta Popović u radu Engleska drama i srpska istorija, Srpski književni glasnik, 1922 (preštampan u knjizi: Kroz englesku književnost, Beograd, 1929).

Engleskih drama o pojedinim ličnostima i događajima iz naše istorije bilo je u ovo doba više, a njihovi autori obično su istorijsku materiju za njih crpjeli iz Nolizovog djela ili iz sličnih ''turskih istorija'' koje su se pojavljivale u one decenije. Da li je, možda, i za njih početak niti vodio iz Kraljevstva Slovena?
Još je jedna krupna zagonetka vezana za eventualnu Orbinovu prisutnost u dramskoj poeziji engleske renesanse. Ako bi, kojim slučajem, ona bila riješena u smislu u kome se pretpostavilo, bila bi to najviša slava i sam vrhunac svjetskog zračenja Kraljevstva Slovena: Orbinovo djelo ona bi dovela u neposrednu blizinu Šekspirovog genija. Poznati vizantolog Anri Gregoar iznio je, prije tridesetak godina, smjelu hipotezu po kojoj osnovni elementi fabule u divnoj Šekspirovoj drami ''Oluja'' (The Tempest) vode svoje porijeklo ne iz ''Lijepe Sideje'' (Die schöne Sidea) nirnberškog pesnika Jakopa Ajrera (Aurer), ni iz četvrte priče ''Zimskih noći'' (Noches de Invierno), zbirke novela španskog pisca Antonia de Esklava (de Esclava), kako se uzimalo do tada, a uzima se stvarno još uvek, već iz nježne povijesti o Vladimiru i Kosari iz Ljetopisa popa Dukljanina, koji je Mavro Orbin u svome prevodu na italijanski jezik u cjelini unio u Kraljevstvo Slovena. Gregoar, razumije se, ne tvrdi da je Šekspir neposredno čitao Orbinovo djelo i da se tamo nadahnuo za svoju dramu; on vjeruje da je na građi iz Kraljevstva Slovena morala nastati neka italijanska novela, sada nepoznata i zaboravljena, i da je upravo ona bila zajednički izvor i Ajrerovom komadu, i Esklavinoj priči, i Šekspirovoj drami(144).

(144) Henri Gregoire, The bulgarian originis of ''The Tempest'' of Shakespeare, Studies in Philology, 1940, XXXVII, str. 236-256.

Gregoarova hipoteza nije bez sugestivne draži i možda je doista otkrila zrno istine: ljubav lijepe Šekspirove Mirande i napuljskog kraljevića Ferdinanda, koga je zarobio njen otac Prospero, u svojim osnovama ima jakih i neospornih sličnosti s ljubavlju Samuilove kćeri i zarobljenog zetskog vladara. Stoga ona svakako zaslužuje da joj šekspirolozi, a u prvom redu naši, kod kojih je začudo prošla neopaženo, ukažu dužnu pažnju i da pođu dalje po tragovima koje je ona naslutila; naši utoliko prije, što bi izvjesnost do koje bi možda ti tragovi doveli značila ne malu čast za jugoslovensku kulturu uopšte. Ko bi, međutim, znao kakva nam sve iznenađenja te vrste, a možda i tog domašaja, tek predstoje kada se velika i jedva načeta tema o strujanjima i podsticajima koji su potekli iz Orbinove knjige u svijet jednom bude izučila bolje i istražila više?!

Poezija, kao i lijepa književnost uopšte, nijesu mogle trajnije privući Mavra Orbina; njima se on nije bavio. Bez sumnje, nekog osobitog smisla nije za njih ni imao, pa sve da je i htio nikada ne bi bio kadar da kao pjesnik dostojno nastavi ondje gdje su smrt i starost zaustavile njegovog starijeg sabrata Mavra Vetranovića. Nije se, ipak, zadržao ni na samoj istoriji: osim nje, ogledao se još i u teološkoj literaturi. To je opet bio jedan vid erudicije kome su se benediktinci priklanjali oduvijek i s posebnom revnošću, boreći se, i na taj način, za Boga i za duše, svoje i one svojih vjernika. A onda, i samo vrijeme tražilo je, i na sve strane sticalo, teološke pisce: upravo su tekle decenije kada je obnovljena katolička crkva u pravoj ofanzivi i kada je literatura koju je ona nametnula u punom cvjetanju.
Sav Orbinov rad na teološkoj književnosti više nijesmo u mogućnosti da pratimo: sigurno se zna za jedno njegovo djelo ovoga roda, i ono je samo prevod, sa italijanskog na naš jezik. Ali izgleda da je takvih djela nekada bilo više, i originalnih, i na latinskom jeziku. Bar tako uvjerava jedan autoritativni svjedok: Već spominjani biograf benediktinskog reda, Mariano Armelini. On je nailazio na njih po benediktinskim manastirima u Italiji, i on je saopštio njihove naslove dodajući o svakome i poneku pojedinost više. Po njemu, u biblioteci manastira Kava, montekasinske kongregacije, mogao se vidjeti Orbinov spis Monaško Ustrojstvo (Institutio monastica), rađen na italijanskom jeziku i podijeljen u tri knjige, od kojih je prva imala dvadeset, druga šesnajest, treća osamnajest glava; Armelini je dopisao i svoj povoljni sud o njemu: ''Za one koji žele da stupe u monaški život vrlo je koristan.'' Ostala Orbinova djela ove vrste čuvala su se u biblioteci manastira Sveti Đorđe Veliki (San Giorgio Maggiore), u Veneciji. Prvi je bio hagiografski i predstavljao je životopis onda poznatog benediktinca blaženog Nikole Pruskog(Vita B. Nicolai de Prussia), za koji se navodi čak i bibliotečka signature (signat. num.216); pet daljih uopšteno su nazvana Duhovna djela (Opuscula quinque spiritualia), ali se od njih već tada čuvao jedino prvi tom u folio-formatu(145).

Svim tim Orbinovim teološkim spisima kasnije su se zameli tragovi i sada je neizvjesno da li će oni ikada izaći na svijetlo dana ili će Armelinijeva bjeleška ostati jedino svjedočanstvo o njima. Stoga ne može biti govora ni o tome u kojoj je mjeri dubrovački pisac uspijevao da bude originalan i nov u njima; a u kojoj oni predstavljaju uobičajene teološke kompilacije kakvih je u ono vrijeme bilo bezbroj i svuda. Da se nije na vrijeme, a možda i u poslednji čas, našao darežljivi mecena, ista sudbina zadesila bi svakako i jedino preostalo i poznato Orbinovo djelo iz ovoga kruga, koje je u isti mah i jedino njegovo djelo na našem jeziku. Kada je ono po prvi put izašlo pred čitaoce, Orbina već nekoliko godina nije bilo među živima, i njegovo djelo su, prema rukopisu koji se sačuvao, izdali drugi. To izdanje imalo je dotle čitavu jednu malu istoriju i ona se s dovoljno jasnosti odslikava u njemu. Ova druga Orbinova knjiga štampana je u Rimu 1614. godine kod štampara Bartolomea Zanetija, pod naslovom dugim i opširnim, kao što su svi naslovi onoga vremena: ''Zrcalo duhovno od početka i svrheživota čovječanskom, razdijeljeno i razrejeno u petnajes razgovora, a u sto i pedeset dubija a liti sumnja poglavitijeh, učinjenijeh meju meštrom i njegovijem učenikom. Istomačeno iz jezika italijanskoga u dubrovački po D. Mauru Orbinu Dubrovčaninu opatu od S. Marije od Bačke Od reda Sfetoga Benedikto''(146).

Osnovni njen tekst zapremio je tri stotine dvanaest strana male osmine, koje su i jedino paginovane; ali u njoj ima i puno propratnih tekstova, Orbinovih i tuđih, koji su zauzeli trinaest nepaginovanih strana na početku i dvadeset i četiri, isto tako nepaginovane, strane na kraju.
Kako se Orbin nije mogao brinuti o svojoj knjizi, za nju se, na molbu Rada Sladoevića, pobrinuo poznati barokni pisac Bartuo Kašić, jezuita sa Paga, dugogodišnji misionar na Balkanu i u Dubrovniku, i ličnost velikog povjerenja rimske Propagande; On je ''Zrcalo duhovno'' konačno sredio za štampu i dao mu oblik koji ima: udesio je njegov pravopis usklađujući ga s vlastitim pravopisom, i ispravio je njegov jezik, mijenjajući ga gdje mu se svidjelo, i najčešće prema jeziku svog zavičaja; on mu je dodao neke svoje tekstove i on je, kao njegov cenzor, određen od crkvenih vlasti, potpisao imprimatur, 8. novembra 1613. godine; on je, najposlije, nadgledao i njegovo štampanje.

Teško je naći objašnjenje zašto ''Zrcalo duhovno'' nije štampano odmah pošto je rukopis bio gotov, aprila 1606, ili zašto bar nije štampano za Orbinova života. Nije li se, možda, Rade Sladoević, dubrovački trgovac koji je učenog benediktinca za ovaj posao i privolio, poslije zbog nečega sporo rješavao da odriješi kesu i plati troškove štampe? I nije li se on to definitivno odlučio tek na podsticaj samoga Kašića kada je ovaj sredinom 1613. osvanuo u Dubrovniku, na putu za Rim ''iz strana turskijeh, gdje je u toku svoje jednogodišnje misije, prema laskavom Sladoevićevom priznanju, priveo ''mnoge poluvjernike iz tmina od nevjerstva na pravu sfjetlost od zakona sfete matere crkve rimske''?
Iz pisma koje je Kašiću Rade Sladoević uputio ''iz Dubrovnika na 20. agosta 1613'' i koje je štampano na prvim stranicama Orbinove knjige vide se motivi koji su ovog štedljivog dubrovačkog trgovca vodili u cijeloj stvari; ti su motivi isključivo pobožni: ''neka duše bogoljubne od rečenoga (tj. dubrovačkoga) jezika (koji zasfe da velik dio od sfijeta obita, dio najmanji u pismijeh ima) budu kojigodi razgovor i nauk duhovni imati''. Obećavajući će platiti ''sfe što se potraži od mjedi'', molio je usrdno Kašića da s onakvim milosrđem s kakvim je davao ''u onijeh stranah duhovno žednima pitje, gladnima jestojsku, slijepima vid, a klijenitima (tj. oduzetima) hodjenje'', sada dade ''na sfjetlost'' i ovu bogoljubnu knjigu.
U suštini su istovjetne, ali su, razumije se, nešto rječitije iskazane, i Kašićeve namjere s Orbinovom knjigom. Njih tumače stihovani pozdrav čitaocima (Ĉtivnikom Bartolomeo Kašić Bogdaniĉić od reda Družbe Jezusove pozdravljenje), sročen u Rimu 25. marta 1614, i pismo Sladoeviću (Uzmnožitomu i plemenitomu gospodinu Radi Sladoeviću pridrago pozdravljenje), upravljeno ''iz Rima na 20. novembra 1613''; oba ta teksta Kašić je stavio takođe na početak Zrcala duhovnog. U svojim rogobatnim dvanaestercima Kašić je pokušao da pomoću tipično barokne retorike čitaoca privoli na čitanje ove dragocjene knjige, koja uči vrlini i bogougodnom življenju:

Ako žudiš znati ljeposti zrak prave,
     srce sad obrati u knjige priblage.
Zrcalo duhovno zlato i dragi kamen
     kaže nam duboko u duši naš zlamen,
zlamen od sfjetovnijeh taština ispraznijeh
     kaže u žalostijeh od ljudi varanijeh
u što se obraća sfjetovno gospostvo,
     kako se prevraća u bitje priprosto.
Pravedni se vide sunčanom sfjetlostju
     narešeni lipše neg nebo ljepostju;
grešnici grdiji od iste grdobe,
     jere su gnusniji od iste gnusobe;
oni se vesele u rajskomu dvoru,
     ovi se dresele u paklenom brlogu;
onijeh su uresi kreposna njih djela,
     ovijeh su pogrdi nečista njih dijela;
vječno jest veselje onezijem u raju,
     vječno jest mučenje ovezijem u paklu.
Ĉtivniče, razmisli dokle vrijeme imaš,
     Zrcalo pomisli što kaže da primaš.

Još određenije je o utilitarističkoj svrsi Zrcala duhovnog Kašić govorio u pismu Sladoeviću; samo zbog te svrhe (''za razgovor od mnozijeh, koji će razgledati u ovomu Zrcalu sami sebe, i poboljšati, videći gnusobe kojegodire na obrazu od duše sfoje''), on je pristao da ponese teret njegovog štampanja, I ako je već imao na plećima ''brime priveliko od posala druzijeh''. Kašića je naročito ispunjavala radošću okolnost da se najzad i kod nas našao ''razuman naučitelj bogoslovac'', koji nudi jednu pobožnu knjigu ''narodu slovinskom'' tako lišenom inače i Svetoga pisma, i drugih svetih spisa koje bi čitao na svome jeziku. ''Istinom se nahode - jadikovao je tu Kašić u autentičnom jezuitskom i protivreformacijskom stilu - mnoge knjige od sfjetovnijeh popivkinja, pjesni ispraznijeh, komedija bludnijeh i libara malo vrijednijeh od ljubavi telesne i zemaljske; a od duhovne ljubavi božje i nebeske jedva u našemu jeziku nahodimo libro koje nas pismom. sfojijem užeže u srcu da se obratimo k našemu stvoritelju Bogu, neka ga, poznavši njegovo prislavno, prilipo i pridobro veličanstvo od ljubavi, njega požudimo voljom, obljubimo dušom, a srcem zagrlimo, kako smo držani.'' Pored tog, ''bogoljubnog'', bio je i još jedan, kulturnoistorijski, razlog zbog koga se Kašić prihvatio brige o izdanju Orbinovog djela: ono je trebalo da bude praktična demonstracija i propaganda novog pravopisa, izloženog teorijski deceniju ranije u njegovoj gramatici (Institutionum linguae illyricae libri duo, Rim, 1604). ''Naredio sam da se utišti (štampa) po onomu nauku, kojim se ima naški naredno pisati i čtiti - obrazlaže Kašić svoj postupak i svoju ortografsku reformu - jere mi je mučno vazda bilo da sfi plemeniti narodi od Evrope naredno od sfoga jezika razgovore i pisma po nauku pišu, a našinci ne hajući se od nauka, ali ţenskim načinom pišući pogrdjuju slavni slovinski jezik, ali sfak sebi izmišlja slova, nauk i pismo, i tako se nahodi toliko načina od pisanja koliko se nahodi libara i knjiga pisanijeh.''

Njegov pravopisni ''nauk'', kao što će to čitaoci lako vidjeti, vrlo mnogo se slaže (''sklada'') ''s našimi srbskimi slovi'', ali on ga je prema njima morao urediti ''imajući naš jezik potrebu od veće slova nego latinski ali italijanski''; ponešto je još izvadio i iz jevrejskog, grčkog i španskog načina pisanja, birajući ono ''što jest bilo potrebno našemu jeziku''. A da bi njegovi čitaoci mogli da savladaju novi pravopis, on je na kraju Zrcala duhovnog na nekoliko strana ukratko prikazao načela tog pravopisa (Nauk za dobro pisati slovinski i lasno proštiti ovo libarce), ponavljajući i ovdje ono što je već bio izložio u pomenutoj svojoj gramatici.
Okružena ovolikim tekstovima, Kašićevim i Sladoevićevim, Orbinova posveta Zrcala duhovnog upravljena dubrovačkom meceni još 20, aprila 1606 (Uzmnožitomu i plemenitomu gospodinu, gospodinu Radi Sladoeviću poklon i pozdravljenje) ostala je skoro u sjenci i neprimijetna. Ona međutim zaslužuje punu čitaočevu pažnju, i iz više razloga.
Prije svega, ona je u cijeloj ovoj knjizi jedini originalni Orbinov tekst; sve drugo samo je prevod ili, kako bi to rekli stari Dubrovčani, ''istomačenje''. Ona, osim toga, počinje sasvim lijepo, jednim gorkim i iskrenim Orbinovim lamentom nad bijedom i žalošću ljudskoga života i nad nemogućnošću da se ''u ovoj dolini od suza'' dosegne istinska sreća (''čestitost''). Taj Orbinov barokni lament, u koji se sigurno sleglo i mnogo ličnog iskustva, mirne bi duše mogao potpisati i pjesnik ''Suza sina razmetnoga'', Dživo Gundulić, i to kako zbog misli koje su u njemu razvijane, tako i zbog načina na koji su one izražene; ali bi ga, izvjesno, potpisao i svaki drugi pisac ovoga vijeka. ''Budući vas život čovječanski... tugami i nevoljami obujmen - tako glase prve rečenice njegove - mogu stanovito rijeti da u ovoj dolini od suza nevoljni čovjek ne može vijeku prave dostignuti čestitosti. Jer ako se obratiš gledati početak od segaj tužnoga života, vidiš gdi čovjek nag s plačem i s tužbom na sfijet ishodi, i živjeći pod razlike nemoći, žalosti i tuge, a najveće pod udorce od sreće nahodi se, ne može nigda rijeti da je išta njegovo. Jer život pod smrti, a blago pod razlike pogube podložni su, tako da istinom nevoljni umrli prave čestitosti, pače ni sjeni od nje, na sem sfjetu vijeku ne mogu imati. Cića toga blaženi Bernardo vapije govoreći: Ĉemu se, čovječe, oholiš, koji se u grijehu začinješ, u muci rađaš, u trudu živeš i sfakako trebuje da budeš umriti?! Za čovjekom crvi, za crvi smrad i strahoća, i tako u nečovjeka sfaki se čovjek obraća.Nije, dakle, prave čestitosti na ovomu sfijetu, ni u ovomu tužnomu životu. Da gdi se toj pravo blaženstvo i čestitost, toliko nami potrebna, nahodi? U samoj smrti, po putu od koje mrtvi na drugi život priminuju...''
U toj posveti, zatim, Orbin je isticao, što smo već vidjeli, da je svoj ''malahan trud'' načinio na zahtjev (''na uprašanje'') Rada Sladoevića i uvjeravao je da mu namjere i ambicije sa Zrcalom idu samo dotle ''da se krstjanske duše budu ovijem putem prosfijetliti i početak i sfrhu od ovoga tužnoga života razmišljati'' i - što je, u stvari isto, a takođe sasvim u duhu katoličke obnove - ''da se nevoljni umrli budu u njemu ogledati, neka poznavši zlo, koje hudoba, sfijet i grijeh daju, budu ga uteći, a pravo prvo blaženstvo i čestitost iskati i na onomu ga sfijetu slavnomu imati''. Kao što je u onim trenucima bilo neizbježno, posveta se okončava krupnim i zanosnim hvalospjevom Sladoeviću, koji je, po našem piscu, ne samo obasut najvišim ljudskim i hrišćanskim vrlinama, već ga odlikuju i gospodstvo, plemenitost i starina roda: ''A budući tvoje gospostvo od plemenitoga i starovlastitoga koljena Sladoevića izašlo, ne može negoli plemenite i uzmnožne misli imati, od kojega, kako sam u mnogijeh pismijeh koja mi se namjeriše čtiti kad početak od Slovinac skladah i davah na sfjetlost, nahodim od starina istinu sfjetlos i plemenstvo s gospodovanjem sjedinjeno.'' Bio je to, razumije se, tipičan barokni falsifikat: nekadašnji skromni i neugledni seljak iz dubrovačke okoline koji je vrjednoćom, štednjom i igrom sreće stekao ogroman imetak nije više htio, a možda ni mogao, da ostane u tami i tjeskobi svog pravog porijekla i hvatao se, uz pomoć jednog istoričara, već na sve strane poznatog plemstva, slave i sjaja davnašnje bosanske vlastele koja je, po slučaju, nosila isto prezime kao on, ali s kojom on inače nije imao nikakve veze.
Idući za običajima kojih su se držali dubrovački pisci onoga vremena, Orbin je propustio da na natpisnom listu Zrcala duhovnog naznači autora čije je djelo preveo (''istumačio''); nije to učinio da bi ga prikrio, a baš i da je to htjeo, ne bi bilo moguće. Na završetku ''razgovora petnajestog'', koji je i poslednje poglavlje knjige, italijanski pisac sam je objeležio svoje autorstvo, pa i u Orbinovom prevodu te rečenice nijesu izostale takođe: ''Ĉinim, dake, sfrhu ovomu libarcu, koji se zove Zrcalo duhovno od početka i sfrhe od život a čovječanskoga, koje sam skupio ja fratar Anjeo Eli iz Milana mojom istom rukom, i takojer upisao na slavu božju i od blažene Djevice Marije i od sfetijeh otaca našijeh Frančeska, i Dominika, i Bonaventure, i ostalijeh sfetijeh na nebu ovo godište od 1595. na vidžiliju od efetoga Antuna od Padove budući gvardijan od manastijera Sfete Marije od milosrdja od Romanenga.''
Prema ovoj jasnoj naznaci, pisac Zrcala duhovnog - italijanski naslov tog djela zapravo je Specchio spirituale del principio e del fine della vita umana - poznati je teološki pisac Anđelo Eli (Elli), franjevac iz Elija kraj Milana. Osim djela koje je Orbin preveo i koje je i u Italiji bilo popularno u krugovima određene vrste čitalaca, ako se smije suditi po njegovim dosta čestim preštampavanjima tokom XVII i XVIII vijeka, Eli ima i mnogih drugih, koja su u svoje doba bila štampana i cijenjena isto toliko.
Istoričari njegovog reda i milanski biografi nabrajaju ih sa svom iscrpnošću i očigledno ponosno; već iz samih njihovih naslova (Tabulae veritatum religionis catholicae; Magnum rosarium sacerdotum et clericorum pro confessionibus, concionibus et ordinibus suspiciendis; Lucidissima atque profondissima sequentia defunctorum i tako dalje) vidi se razgovijetno koja je to vrsta erudicije i koji je to rod literature svaki put u pitanju.
Elijevo djelo Specchio spirituale najšire je okrenuto neizmjernoj radoznalosti baroknog čovjeka. U njemu, po tradiciji odavno ustaljenoj za ovakve tekstove, učenik i učitelj (''meštar'') vode razgovor o počecima i kraju čovekovog života: učenik postavlja pitanja, a učitelj se trudi da na svako odmah ponudi zadovoljavajući odgovor, oslanjajući se na kapitalne tekstove hrišćanskog predanja i na široki repertoar teoloških autoriteta. Pitanja su raspoređena u petnajest razgovora, a u svakome od razgovora takvih pitanja - ili ''sumnji'', kako se ona nazivaju - ima po deset. Sve što uđenika zanima tiče se raja, čistilišta i pakla, zatim neba, Boga, anđela i demona, ali naročito se plete oko smrti i neizvjesnosti koja dolazi poslije.
Njegova pitanja rijetko kada su obična i smirena, najčešće su bizarna koliko su samo mogla biti u vijeku koji je bizarnost uzeo za svoju osnovnu devizu u životu i umjetnosti. Šta sve učeniku ne pada na pamet da pita i na šta on sve ne dobija odgovor, s ozbiljnošću koju ne uspijevamo da shvatimo i sa sigurnošću od koje nam staje dah?!

—''Je li Adam bio plemenitiji u duši i u tijelu negoli Eva?''
—''Tko je bio oni koji je smrt učinio?''
—''Što je bolje: umrijeti u djetinjstvu ili starosti?''
—''Poznaju li se osujeni u paklu, i izvan toga, imaju li oni razum koji su prije imali?''
—''Hoće li osujeni bit mučeni samo ognjem, ali još i ostalijem stvarima?''

I zatim, u istom maniru:
—''Hoće li se blaženi veseliti od muka od osujenijeh?''
—''U koje vrijeme i uru biti će uskrsnutje od mrtvijeh?''
—''Gdje će uskrsnuti oni koji su se jur u prah obratili, ali u vodi razagnjili, i oni kojijeh su vukovi, ali ostale živine i zvijeri razdrpili?''
—''Hoće li osujeni koji bijehu stari uskrsnuti u prilici od mladijeh?''
—''Hoćeli sfi uskrsnuti muške glave, ali ženske zajedno?''
—''Hoćeli ermafroditi, to jest oni ki su i muški i ženski, uskrsnuti muške glave ali ženske?''
—''Hoće li po uskrsnutju ljudi jesti i piti?''
—''Hoće li blaženi po uskrsnutju u raju biti goli ali obučeni?''
—''Hoće li sfeti u raju govoriti i u koji jezik?''

Uporeživanje Orbinovog prevoda s Elijevim originalom pokazuje da je on prevodio pažljivo i uglavnom vjerno, i da je nastojao da u naš jezik prenese svaku misao, čak i svaku riječ italijanskog izvornika(147).

(147) Za poređenje posluţili smo se sledećim poznim izdanjem Elijevog spisa koje se jedino sačuvalo u Knjižnici Male braće u Dubrovniku: Specchio spirituale del principio e fine-della vita umana...,Bassano, Giov. Ant. Remondini, 1745.

S ovom svojom težnjom za maksimalnom vjernošću dubrovački benediktinac prilično je usamljen u svome vijeku; ondašnji prevodi prije su parafraze no prevodi u smislu koji mi sad dajemo tome poslu. Ponegdje je Orbina ova njegova težnja odvodila doista predaleko: italijansku frazu on je katkad sklon da prenosi u naš jezik mehanički i doslovno. ''E benche Iddio non faccia ora creatura alcuna di nuovo'', iz originala, on prevodi, na primjer: ''I dobro da Bog ne čini sada nijedno stvorenje iz nova''; ili Elijevu frazu ''Ed a questo modo ancorche alcune delle dette creature non lodano Dio con voce'' on će ''naški'' izraziti ovako: ''I po ovi način jošter da kojegodijer od rečenoga stvorenja ne hvali Boga glasom.'' Po svoj prilici iz iste težnje da ostane u što tješnjem skladu s tekstom koji prevodi on svaki put piše Boog umjesto Vog, pošto je Eli na jednom mjestu rekao da se ''Bog skoro u svim jezicima imenuje s četiri slova''.

Pored svega toga, Orbin nije mogao, a izvjesno da nije ni htjeo, da svuda i sasvim izbjegne razlike između svog prevoda i Elijevog izvornog teksta. Sve mnogobrojne citate iz Svetog pisma, koje italijanski teolog uvijek daje na latinskom jeziku, on je preveo na naš jezik; italijansko Vi u obraćanjima učenika učitelju on je zamijenio dubrovačkim Ti. Ali od originala Orbin je odstupao i bitnije, i drukčije. Cio jedan niz Elijevih rečenica, naročito kada su one bile apstraktnije formulisane, i vjerovatno stoga za prevođenje teže, skraćene su i pojednostavljene ili su, jednostavno, ispuštene. Samo jedan primjer, ali bi ih, stvarno, moglo biti mnogo. Elijevo: ''Non e veramente inconveniente, che un anima sia maggiore, e piu nobile dell' altra, eziando nella loro creazione, per essere una piu sottile dell'altra nella sua cognizione, ed essenza piu abile ancor alla memoria, ed a l'intelletto'', kod njega je samo:
''Nije u istinu stvar nepristojna da je jedna duša veća i plemenitija od druge jošter u njih stvorenju, za bit jedna od druge tanja u svom znanju i u bitju.'' Gdjekad je skraćivanju teksta Orbin pribjegavao iz ljute nevolje. Barokne igre riječima poput ove: ''Cosi chiamata Mors, dal mordere del frutto vietato, che fecero i nostri primi Padri, ovvero dalla similitudine di colui che morde, imperocche mordendo, ne pigli una parte in bocca, e lascia l'altra; cosi la morte ammazza il corpo, ma non tocca l'anima'', on nije znao da pretoči ni u kakav srpskohrvatski ekvivalent i rješenje je našao tako što ju je prosto zaobišao.

Posebnu teškoću, kako izgleda, Orbinu su predstavljali stihovi citirani u Elijevom djelu. Kada se nije znao pomoći drukĉije, prelazio je preko njih kao da i ne postoje: tako je u ''Razgovoru drugom'' izostavio devet latinskih heksametara o Hristovim djelima (li fatti eroici) ostvarenim u petak (nel giorno di venerdi), koje je Eli citirao govoreći o Adamovom grijehu. Kada je pak u savremenoj dubrovačkoj književnosti postojao prepjev neke od navedenih pjesama, Orbin je koristio njega: za čuvenu sekvenciju Dies irae, koja se po katoličkim crkvama pjeva ''na misah od mrtvijeh'', a pripisuje se franjevcu Tomazu da Ĉelano (Tommaso da Celano), dobro mu je došao prepjev njegovog sugrađanina, a možda i prijatelja, Paskoja Primovića, poznatog, između ostaloga, i po tome što je u srpskohrvatske stihove prenio sve crkvene molitve i himne; ''ovu sekvenciju istomači po ovi način Paskoje Primović Dubrovčanin, vrijedan spjevalac u slovinski jezik'', dodao je on na kraju, proširujući ovim priznanjem tekst Zrcala duhovnog nečim što se u originalu, razumije se, nije nalazilo. Samo u jednom odjeljku svoga prevoda, u onome gdje je bilo riječi na temu ''Što je žena'', Orbin je pokušao da pjesnik bude sam. Pošao je od jedne bizarne tvorevine svetoga Antonija, koja je složena od niza invektiva na račun zlih žena, svrstanih po redosljedu abecede, i koja počinje:

Est enim mulier
Avidum animal,
Bestiale baratrum,
Concupiscentia carnis,
Damnosum duellum. . . itd.

Mizoginsku litaniju srednjovjekovnog sveca Orbin je prepjevao više nego slobodno: ne osvrćući se na njen ritam, ne poštujući Ideju alfabetskog poretka njenih stihova , sasvim slobodno parafrazirajući i razrađujući njenu misao:

Rit se može hudoj ženi
          Da je u njoj jaz pakleni,
Zla navidos, jadna zloba,
                          Nemir, smeća, smrad od groba;
Zlobni jezik, gnjev prokleti,
             Nesvijes luda od pameti;
Da j' mahnita i puziva,
             Smeća od mira, i karljiva,
Govoruša, rasap, tuga,
         Srdobolja, vrijed i kuga,
Jama koju na sem sfiti
Niko neće zajaziti.
Ljeto u njoj jes goruće,
                      Plahos pakla, smeća od kuće.
Na zlo nagla, gnusno bludna,
              U zlijeh djelih vjekotrudna;
Tvrdoglava u ludosti,
               Zao neprijatelj od vridnosti,
Zloći prijatelj, sestra zlobi,
      A paklenoj kći hudobi.
Ne može se naći veća
                 Žalos, boles, trud, ni smeća,
Od kâ ljudi od sfud bježe.
            Žena u zlobi kad se užeţe,
Raj bi u pakao obratila
Huda žena i nemila,
A u paklu bi vele veće
         Uzmnožila kare i smeće.
Mirnije je stokrat more
Kad valove kako pre
Po njem vrli jug nadima,
        Teško onomu tko je ima.

Orbinovi stihovi doista nijesu mnogo galantni, kao ni nabrajalica svetoga Antuna koja ih je nadahnula; oni će biti nešto shvatljiviji kad se kaže da su izraz jednog raspoloženja i dio čitave jedne literature, nastalih u stoleću baroka, u svijetu i kod nas. Isključivost i gorčinu srdžbe koja je u njima Eli je pokušao da ublaži ogradom koju je Orbin, čije su namjere mogle biti samo iste, doslovno preveo: ''Istomačenje od ovijeh riječi vij ti sam po sebi, u libru zgoru rečenoga sfeca; ma ništar ne manje svaka stvar budi rečena s mirom(148) od dobrijeh i sfetijeh djevica, udovica, udanijeh i ostalijeh gospoja i vrijednijeh žena, dostojnijeh svake hvale, od kojijeh govori Sfeto Pismo u libru od Ekleziastika na 26. pog. Dobre žene, blažen muž.''(149)

(148) U Zrcalu duhovnom, str. 27, štampano je s mijerom (s' mierom), ali je to, bez sumnje, nasilno i pogrešno Kačićevo ijekaviziranje riječi s mirom; u Elijevom tekstu tu dolazi: son pace.
(149) O ovoj Orbinovoj pjesmi, ali ne pominjući da je ona prepjev iz svetoga Antonija, pisao je Dušan Berić u radu Jedna malo poznata pjesma Mavra Orbina, štampanom u splitskom časopisu Mogućnosti,1962, IX, 299-300.

Elijevo delo u Orbinovom srpskohrvatskom prevodu privuklo je nekim svojim odlikama vrlo veliki broj naših čitalaca XVII i XVIII vijeka. Njihovo široko interesovanje, gotovo izuzetno, možda treba pripisati zanimljivosti i neobičnosti odgovora koje ova knjiga daje na uznemirena pitanja baroknog čovjeka; njena otvorenost i privlačnost u tom pravcu ne zaostaju mnogo za otvorenošću i privlačnošću koje je u srednjem vijeku nudila apokrifna publicistika. Na naše čitaoce onoga vremena utisak je morao činiti i njen jezik, bogat i živ, tečan i na mahove slikovit; u njegovoj su osnovi bili leksika i sintaksa svakodnevne dubrovačke rečenice. Taj Orbinov jezik još je i u drugoj polovini prošloga vijeka visoko hvaljen: ''ova se knjiga čistoćom jezika veoma odlikuje'', sudio je o njemu književni istoričar Šime Ljubić.(150)

Ne može se sumnjati da u tome svemu ne leže razlozi srazmjerno čestog preštampavanja Orbinovog Zrcala duhovnog u stoljeću u kome je ono nastalo, pa i u stoljeću koje je došlo potom. Ubrzo po prvom izdanju, iz 1614. godine, nastala je potreba da se ono izda nanovo. Na molbu Marka Džinami (Ginami), i inače dobro poznatog mletačkog ''librara od insenje Šperanca'' koji je u prvoj polovini XVII vijeka štampao mnoge naše knjige, Vijeće desetorice odlučilo je na svom zasijedanju od 12. januara 1620. da pusti novo izdanje.(151) Džinami je to izdanje realizovao u toku naredne godine,(152) ne dirajući gotovo nimalo u raniji lik knjige: jedino je odbacio Orbinovu posvetu Radi Sladoeviću i Sladoevićevo pismo Kašiću, a umjesto njih je sa svoje strane dodao italijanski pisanu posvetu Bartulu Kašiću, koji je u međuvremenu postao biskup makarski (Al Molto Illustre&Reverendissimo Signor mio osservandiss. Monsig, Bartolameo Kasik Vescovo di Macarsca).

(151) Archivio di stato-Venezia, Capi del Consiglio de'dieci. Notatorio No 36 (1618—1620),f, 146: ... reg il libro intitolato Specchio sple tradotto dalla lingua italiana in lingua schiavona per Don Mauro Urbino, pero esser portato uno per sorte nell'off O di SS. SS. ECC. Me giusta l'ord. e
(152) Njegov naslovni list izgleda ovako: ZARÇALO | DVHOVNO | OD POCETKA, | SFARHE | xivota coviecanskoga | Razdieglieno, i razreyeno u Petnaes Razgo-| vora, a u ƒtoo, i pedeƒet dubbia, alliti | Sumgna poglavitieh. | Vcignenieh. meyu Meƒctrom, i gnegoviem | Vcenijkom. | Iƒtomaceno iz Yezikka Italianskoga u Dubrovacki po | D. Mauru Orbinu Dubrocaninu Opattu od | S. Marie od Backe, od Reda Sfetoga | Benedikta. | CON PRIVILEGIO | (tipografska marka) | IN VENETIA, Preƒƒo Marco Ginami. | Alla Libraria della Speranza.

Džinami nije datirao svoje izdanje, ali kako je imprimatur koji ide uz njega datiran 1821. godinom, očigledno je da ono nije moglo biti ranije od te godine. U tu godinu stavljaju ga takođe R. J. Šafarik (Geschichte der südslavischen. Literatur, II, 1865, 247) i M. Rešetar (Bibliografski prilozi II, Građa za povijest književnosti hrvatske knj. IX, 1920,. 53—54).

Po toj posveti sudeći, ovoga je puta troškove štampanja podnio sam Kašić, još uvijek uvjeren, kao što se to jasno vidi iz Džinamijeve posvete, da će preštampavanje ove knjige biti od krupne koristi ''slovenskoj naciji''. Iako se Džinamijevo izdanje i brojem strana na kojima je tekst Zrcala duhovnog, kao i onim što je stalo na svaku odgovarajuću stranu, doslovno poklapa s izdanjem iz 1614. godine, ono ipak ne predstavlja tipografsku manipulaciju za koju bi bio upotrijebljen raniji slog i jednom odštampani tabaci, uz eventualno dodavanje prednjeg i zaključnog, dijela knjige: po vinjetama i inicijalima lijepo se vidi da je ovom prilikom knjiga iznova slagana i štampana''.

Ima još jedno mletačko i Džinamijevo izdanje Orbinovog djela: ono je štampano ćirilicom, 1628. godine, i oko njega se pobrinuo i njegovo je štampanje nadgledao bosanski franjevac Petar Jajčanin(153). Džinami je u ovoj prilici nešto izmijenio naslov djela, nazvavši ga Ogledalo duhovno, a posvetio ga je Mnogo svitlomu i poštovanomu gospodinu Fra Tomi Nikodinu, biskupu skradinskomu. Zanimljivost ove posvete upućene ''iz Mletaka na prvi vejače na 1628'' u tome je što ona, s ponekim izmjenama i prilagođavanjima, predstavlja srpskohrvatski prevod istog onog italijanskog teksta koji je stavljen kao posveta Bartolu Kašiću u izdanje iz 1621. godine. Jedna je od tih izmjena Džinamijevo uvjeravanje da je Orbinova knjiga (''libarce'') Ogledalo duhovno, ''u komu se šte stvari svete i korisne svakomu krstjaninu'', ovdje preštampana ''u slova slovinska'' i ''sića koristi obćene'', ali - što bi i inače bilo očigledno - ''navlastito za udovoljiti provinciji i narodu bosanskomu''.

(153) Natpisni list štampan je crvenim i crnim slovima ćirilice koja je u ponečemu modifikovana i koja se od vremena Matije Divkovića upotrebljava za knjige bosanskih pisaca. Na njemu se čita: OGLEDALO | DUHOVNO | ĭ POĈETKA, I SVARHE | ŢIVOTA ĈOVIĈANSKOGA. | RAZDIĆLENO, I RAZREĐENO U PETNAEST | RAZGOVORA, A U STO I PEDESET | DUBIA, ALITI SUMĆLNI | POGLAVITIH. | Učićnen među Me≥rom i ćnego|vim učenikom. | Istomačeno iz iezika Italian | skoga, u Slovinski. | U Mnetčieh I Na AHKI | po Marku Ćinami libraru u mar-| cari blizu svetoga Marka. | ĭ insećne Šperanca. (Iz tehničkih razloga ovdje je taj naslov transkribovan slovima stare ćirilice.) Knjiga je inače u dvadesetčetvrtini i ima (34) + 456 + (23) strana.

Neobična sudbina Orbinove knjige okončala se četvrtim i, valjda, posljednjim izdanjem, koje je 1703. godine u Veneciji priredio Bartol Oki (Occhi), ''knigar na Rivi Skjavonskoj pod zlamenje S. Dominika''. Ponavljajući postupak svog prethodnika Marka Džinamija, Oki je odbacio ranije i sada već neaktuelne dedikacije i knjigu je posvetio zaslužnom makarskom biskupu Nikoli Bjankoviću.(154) Ovaj rodoljubivi prelat, koga su još za života smatrali svecem, a koga od prije osamdesetak godina nastoje da i službeno beatifikuju, bez sumnje je smatrao da Orbinov prevod još može računati na širi krug čitalaca; inače bi teško bilo shvatiti ovoliko pozno njegovo interesovanje za štampanje Zrcala duhovnog, koje je on sigurno i finansirao. Miroslav Pantić

(154) Štampano u format 16 X 11 st. na 202 + (4) strane, ovo izdanje ima na naslovnoj strani: ZARÇALO | DVHOVNO | OD POCETKA, I SFARHE | xiuota couiecanskoga | Razdieglieno, i razreyeno u Petnaeƒt Razgouora, .a u | Stoo, i pedeƒet dubbia, alliti Sumgna poglauitieh. | Ucignenih meyu. Meƒctrom i gnegouiem | Vcenijkom. | Iƒtomaceno iz Yezikka Italianskoga u Dubrouacki po | D. Mauru Orbinu Dubrovčaninu Opattu od | S. Marie od Backe, od Reda Sfetoga | Benedikta. | DEDICATO | All'Illuƒtriƒƒimo, & Reuerendiƒƒimo Monƒignor | NICOLO' BIANCOVICH | Veƒcouo di Macarƒca, &c. | V BNECIH, M.DCC.III. | Pri Bartolu Occhi Knigaru na Riui Schiauonsk oi | Pod Slamenie S. Dominica..

Sloveni kao potomci Jafeta, starijeg Nojeva sina, obitavaju najprije u Kilikiji i odatle se šire prema sjevernim i severozapadnim oblastima, dopirujući do Britanije. Ta njihova ekspanzija nagovještena je već u imenu pretka Jafeta, koje znači ''širenje'' (allargamento). Rođeni ratnici, Sloveni će pokoriti mnoge zemlje i narode.
Iz Skandinavije, oko 1460. prije Hristova rođenja, Sloveni se iseljavaju i šire po beskrajnoj Sarmatiji, pojavljujući se pod raznim imenima: Venedi, Sloveni, Anti, Verli (Eruli), Alani (Masageti), Hiri, Skiri, Sirbi, Daki, Svedi, Fini, Prusi, Vandali, Burgundi, Goti, Ostrogoti, Vizigoti, Geti, Gepidi, Markomani, Kvadi, Poloni, Boemi, Slezi i Bugari.
Nešto poznije, iz sarmatskih ravnica Sloveni se raseljavaju u raznim pravcima. Ove strašne ratnike sa divljenjem opisuje na crnomorsku obalu prognani pjesnik Ovidije. Od mnoštva njihovih naziva vremenom se izdvajaju tri kao najglavnija —Venedi, Anti i Sloveni —da bi na kraju preovladalo ime Sloveni kao opšti naziv.
Iz Sarmatije jedan ogranak (Venedi) prelazi u oblasti Baltika, a drugi se spušta u Podunavlje. O tim podunavskim Slovenima prvi je izvjestilac Prokopije iz Cezareje, koji pripovijeda o slovenskim plaćenicima u romejskoj vojsci i prikazuje ih kao odvažne ratnike, opisuje njihove običaje, govori o njihovim upadima u Trakiju i Ilirik.
Malo docnije Sloveni zauzimaju Dalmaciju, Makedoniju, oblasti Venecije, Korušku, Istru, Norik. Oni pomažu Langobardima pri osvajanju Padove i Rima. Pojeđuju Avare. Njihov kralj Samo vodi borbe protiv Franaka.
Moravski Sloveni vode dugotrajne borbe sa Francima, Germanima, Saksonima. Konstantin-Ćiril, sin solunskog patricija, pokrštava Bugare, Srbe i dalmatinskog kralja Svetopeleka, a potom stiže u Moravsku i privodi u hrišćanstvo kralja Svatopluga sa narodom. Poslije pet godina Ćiril napušta Moravsku. Zamjenjuje ga brat Metodije.
Prvo slovensko pismo, zvano bukvica, već davno je bio pronašao sv. Jeronim. Sada Ćiril uvodi i drugo pismo, po njemu nazvano ćirilica.
Nekako u to vrijeme dva veća odreda hrvatskih Slovena, predvođeni braćom Čeh i Leh, povlače se na sjever i osnivaju dvije nove slovenske države: Ĉeh postaje prvi vladar Bohemije, a Leh osnivaĉ države Poljaka.
Najslavniji vladar Bohemije (Ĉeške), koja prima hrišćanstvo 900. godine, bio je Otokar V oko 1278. Njegova država prostire se od Baltika do Dunava i Jadranskog mora. Pokrštavanje Poljaka izvršeno je 965, za vlade kralja Mječislava. Mnogo duže u mnogobožačkom paganstvu ostaju Litvanci. Tek 1386. njihov vladar Jagelon, ženeći se poljskom kraljicom Hedvigom, prima hrišćanstvo i dobija ime Vladislav. Samojedi se pokrštavaju najkasnije, tek 1413.
U pribaltičkim oblastima obitavaju i slovenski Venedi koji su, prema Tacitu, najstariji stanovnici Germanije. Njima su vrlo srodni Vandali, također ogranak slovenskog plemena. Ovi pribaltički Sloveni prodiru na kraj Zapadnog okeana. Izbliže posmatrajući, među pribaltičkim Slovenima razlikuju se mnoga plemena: Pomerani, Rugi, Obodriti, Polabi, Ljutici, Verli (Eruli), Sorabi (Srbi) i mnogi drugi.
Posebno su slavni Verli (Eruli). Niz njihovih vladara poimence je poznat: Aritbert, Bilingo, Micislav, Godoskalko, Henrik, Pribislav i drugi.

Osvajačkim podvizima ističu se i drugi slovenski narodi. Tako Sorabi-ogranak onih koji stanuju u Gornjoj Meziji i koje Halkokondil naziva Tribalima —upadaju često u Turingiju i Saksoniju. Prapostojbina prvih i drugih Soraba, prema Pliniju, jeste oblast oko Azovskog mora (Meoti de palude). Odatle jedni pređoše u Meziju, a drugi u Luzaciju. Glavni gradovi ilirskih (mezijskih) Soraba (Srba) su Samandrija na Dunavu, Nisa, Prizrien (rodno mjesto Justinijana), Novo Brdo i drugi. Sa lužičkim Sorabima Karlo Veliki vodio je teške borbe, u kojima su izginuli sorapski kralj Ljubidrag i trideset hiljada franačkih ratnika. Poslije sklopljenog mira sa Karlom Velikim Sorabi, predvođeni kraljem Draškom, prodiru u Dansku. Godine 934. oni ratuju sa Henrikom I, a 957. sa Otonom I, 1029. sa Konradom II, 1055. sa Fridrihom.

Slavna prošlost Slovena, najmoćnijeg naroda na svijetu, slabo je poznata iz dva razloga: nedostatak domaćih istoričara i njihova nesloga.
Pribaltički nekršteni Rugi neko vrijeme su najmoćniji među Slovenima. Godine 809. oni raspolažu sa 830 lađa. Ratuju protiv Karla Velikog, upadaju u Dansku. Najzad, danski kralj Valdemir, potpomognut mnogim slovenskim knezovima, savlađuje slovenske Ruge 1167. Od njihovih vladara naročito su čuveni Vitislav, Tetislav, Hrino, Krito, Svantopolk, Borislav, Jaromar i drugi.

Baltički Sloveni uopšte vrlo su uporno čuvali svoju pagansku vjeru i običaje. Primanjem hrišćanstva, međutim, oni ulaze u sasvim nove uslove života, ponekad upravo pogubne. Tako slovenski Prusi, primivši hrišćanstvo od germanskih sveštenika i na germanskom jeziku, izgubili su svijest o svome porijeklu i pretopili se u Germane.
Sloveni iz Sarmatije, odnosno Rusije, javljaju se pod raznim imenima: Rossolani, Tossolani, Trossolani, Rhassnali, Rhossani, Ruteni. Savremeni i opšte usvojeni naziv za sarmatske Slovene jeste ime Russi, što znači ''rasijani, rasprostranjeni''. Ovaj naziv potiče otuda što su ti Sloveni rasuti po cijeloj evropskoj Sarmatiji, čak i nekim oblastima Azije. Otuda i Prokopijev naziv za Slovene Sporri, što znači ''rasuti, rasijani''.
Sarmatskim Slovenima u davnini su se pokoravali Huni sa Antima. Ovi isti Sloveni bili su saveznici Pompeju u ratu sa Mitridatom.
Jedan ogranak Rusa još u rimsko doba prodire u Ilirik i tu se nastanjuje pod imenom Rassiani.
Russi prvi put učestvuju u pustošenjima Ilirika kao saveznici Gota. Poslije toga, u više navrata, oni napadaju Romejsko carstvo. Godine 6886. od stvorenja svijeta veliki knez ruski Dimitrije nanosi težak poraz Mamiju, velikom kanu Tartara.

Prvi propovjednik hrišćanstva u Rusiji bio je sv. Andrija apostol, a potom sv. Tadej apostol. To hrišćanstvo nije uhvatilo korijena, pa je kasnije ponovo uvedeno. Zasluga za to pripada kiovijskoj kneginji Olgi koja je, poslije ubistva njenog muža, kneza Igora, od strane drevljanskog kneza Maldita, pripojila zemlju Drevljana i odmah zatim, za vlade romejskog cara Jovana Cimiskija, primila hrišćanstvo i dobila ime Jelena. Nju nasledjuje sin Svatoslav, a ovoga sin Volodomir, koji ponovo zavodi idolatriju. Međutim, ne prođe dugo vremena i Volodomir posla caru Vasiliju poslanstvo obećavajući da će sa narodom preći u hrišćanstvo ako mu car obeća svoju sestru Anu za ženu. To se i ostvari. Na krštenju kiovijski knez Volodomir dobi ime Vasilije.

Prije 107 godina otprilike Bussi iz Biarmije, ploveći Sjevernim morem, otkriše dotle nepoznato ostrvo naseljeno Slovenima. To ostrvo veće je od Kipra i, u novije vrijeme, zove se Nova Zemlja. Tu je kraj slovenskog svijeta.
A sada o imenu Slavi ili Slovini. Ovo ime prvi put se spominje kod Prokopija iz Cezareje koji je, prije oko 1070 godina, opisao Justinijanove ratove sa Gotima. U isto vrijeme ime Slavi spominje i Giornando, koji je slovensko-alanskog porijekla, ističući da je to ime u njegovo vrijeme novo. Međutim, prvi je Ptolomej iz Aleksandrije koji na svojoj karti bjeleži sarmatske Slovene pod nešto iskvarenim nazivom Sulani. Romejski pisci Slovene nazivaju Sclavini, a italski Sclavi. Neki misle da ime Slovini dolazi od riječi slovo (verbo). Međutim, biće tačnije da ovaj naziv potiče od riječi slava (gloria), što je i sasvim prirodno, jer u pitanju je narod sa mnogo kraljeva koji su osvojili brojne i prostrane zemlje. Nije slučajno da su kod njih imena kao Stanislav, Vencislav, Ladislav, Dobroslav itd. često zastupljena. Najkraće, Sloveni svoje ime duguju svojim ratnim podvizima, svojim pobjedonosnim pohodima po Evropi, Aziji i Africi, koje su izvodili kao Vandali, Burgundioni, Gothi, Ostrogothi, Visigothi, Gepidi, Geti, Alani, Verli (Eruli), Avari, Scyrri, Hyrri, Melanchleni, Bastarni, Peuci, Daci, Suedi, Normanni, Fenni (Finni), Uchri (Uncrani), Marcomanni, Quadi, Traci i Illirii.
Prapostojbina svih ovih Slovena jeste Skandinavija. Pri iseljavanju iz Skandinavije svi su se Sloveni zvali Gothi. Ne treba zaboraviti da su i slovenski Anti bili zapravo Gothi. Prema tome, od Gota potiču svi potonji Sloveni, koji se javljaju pod raznim imenima.

Naročito brojno i moćno gotsko-slovensko pleme jesu Vandali. Oni su zauzeli evropski pojas koji se, idući sa sjevera na jug, proteže od Germanskog do Mediteranskog mora. Vandalima pripadaju Moscoviti, Russi, Poloni, Boemi, Cercassi, Dalmatini, Istriani, Croati, Bosnesi, Bulgari, Rassiani i mnogi drugi. Da je doista tako, pokazuju i mnoge zajedničke riječi. Evo primjera:

Vandalski      slovenski     italijanski
stal                 stol                 sede
      vuich               vik                 perpetuo
klicz                 kgliuc            chiave
potokh           potok               torrente
ptach              ptich              ucello
zumby          zuby               denti
czysti              cisti                casto
volk                 vuk                 lupo
itd.

Da su Alani slovensko pleme potvrđuje, pored ostalih, i Matija Miecovita. Alani su najbliži Poljacima i Ĉesima.
Slovenski Verli (Eruli) prvobitno su obitavali na rijeci Halvelo. Njihovo pravo ime jeste Verli, što na slovenskom znači ''vrli, ponosni, okrutni''.
Slovenska pripadnost Avara potvrđuje se mnogim svjedočanstvima franačkih i romejskih pisaca. Svoga kralja Avari zovu kakan ili kogan, isto kao i slovenski Bugari.
Zajednička pradomovina Slovena, poslije Skandinavije, bila je Sarmatija, koja na istoku graniči Azovskim morem(Meotide palude), na zapadu Vislom, na sjeveru Sarmatskim okeanom, a na jugu Karpatima.

Slovenski Scyrri i Hyrri, stigavši u Podunavlje, dobiše ime Daci.
Bugari i Normani potiču od slovenskog plemena Suedi ili Suevi. Tačnije govoreći, pravi preci Normanima jesu Marcomanni, kojima su vrlo srodni Quadi. Da su Markomani doista slovenskog porijekla potvrđuje se i nekim očuvanim natpisima. Slovensku pripadn ost navedenih plemena jasno dokazuju i brojna imena koja se svršavaju na -mir, -gast, -slav, itd.

Od najstarijih vremena slovenski Goti poznati su kao ratnici. Podijelivši se, jedni se odsele na jug i zauzmu Egipat (spominje ih Herodot), drugi krenu na zapad, a ostali na istok i zauzmu Skitiju. Prema osvojenoj zemlji, dobiše ime Skiti. To se desilo još prije trojanskog rata, pošto u tom ratu neki Goti učestvuju, i to na strani Trojanaca. Docnije, u doba Rimljana, Goti pustoše po Trakiji, Iliriku, Makedoniji i Grčkoj.
Nastanivši se u rimskoj Trakiji, slovenski se Goti podijeliše u Vizigote i Ostrogote. Tu primaju hrišćanstvo, i to arijansko. Car Valens gine u borbi sa Vizigotima, koji poslije prelaze u Španiju. Ostrogoti pak, istjeravši Hune iz Panonije i Mezije, preseliše se u Italiju. Pod kraljevima Teoderikom i Totilom oni odnose mnoge pobjede. Pored Italije, osvajaju Kipar i Akarnaniju. Ovi slovenski Goti su savladani tek onda kada su romejskim trupama pomogli drugi Sloveni.

Istorija Vizigota još je burnija. Više puta oni osvajaju Španiju, tri četiri puta Galiju, tri puta Meziju i sedam puta Trakiju. Mnogi pisci veličaju ratničku slavu Vizigota, koji su ravni Vandalima.
Napustivši Skandinaviju, slovenski Vandali stigoše na rijeku Vistula (Visla), koja poslije bi nazvana Vandalo, prema imenu njihove kraljice Vandala. Otuda i naziv Vandali. Oduvijek su oni na glasu kao ratnici, još od vremena Aleksandra Velikog, u čijim su falangama zastupljeni. Za vlade Avgustove oni prodiru u Italiju, ali su docnije, za Tiberija, potisnuti u svoju zemlju. Potom ponovo upadaju na rimsku teritoriju, udruženi sa Markomanima. Oni su strah i trepet u čitavoj Germaniji. Silaze u Panoniju i drže je oko 40 godina. Godine 382. prelaze u Italiju pod kraljem koji se zove Mnogasila, kod neslovenskih pisaca zabilježen kao Modigisilo i Modidisco. Godine 415. prodiru Vandali u Galiju. Potisnuti odatle od nadmoćnijih Vizigota, prelaze u Španiju. Prema njima dobi ime današnja pokrajina Vandalusia. Oni osvajaju i trideset godina u vlasti drže maloazijsku oblast Bitiniju. Najzad, prelaze u Afriku i pod kraljem Genzerikom osvajaju Kartaginu, koja se prije toga punih 535 godina nalazila pod rimskom vlašću. Nešto kasnije oni pripajaju Siciliju, Sardiniju i Korziku.
Uskoro potom prodiru u Škotsku i Britaniju. Godine 457. Vandali osvajaju i strahovito pljačkaju Rim. Njihov poslednji kralj bio je Gelimir, koji je pobijeđen od Justinijanovog vojvode Velizara. Zarobljeni Gelimir svojim držanjem zadivio je stanovnike romejske prijestonice Konstantinopolja. Vandalska vlast u Africi trajala je 200 godina. Bili su oni veoma okrutni. Trag o tome očuvan je u riječima litanija Rimske crkve ''A Vandalis libera nos Domine'' (Od Vandala oslobodi nas, Gospode). Kao pripadnici arijanske jeresi oni su naročito bili svirepi prema pravovjernim katolicima.
Od slovenskih Vandala vode porijeklo Burgundioni, kako to, pored ostalih, pokazuje i pisac Miecovita. Ime Burgundi ili Burgundioni ili Borgognoni dolazi od riječi brogi; što na poljskom znači ''kuća''. Oni upadaju u Italiju, ali bivaju potisnuti i konačno se naseljavaju u porječju Rone, gdje se i danas nalaze.
Verli, čije ime u iskvarenom obliku glasi Eruli i Erculi, po iseljenju iz Skandinavije zaustaviše se kod jezera Zabacca. Snabdjevši se tu čamcima, pređoše preko nekog mora i zauzeše Byzantion, docniji Konstantinopolj. Potom pređu u Aziju i, pored ostalog, poruše Ilion, trojansku tvrđavu koja se sve do njih održala. To se dešava za rimskog cara Valerijana. Na povratku iz Azije Verli se konačno nastanjuju kraj Dunava. O njima najviše pripovijedaju Prokopije, Pavle Đakon i Herodijan. Verli su poznati kao svirepi ratnici. Prezirući neprijatelja, bore se nagi. Za cara Anastasija prodiru oni u Liburniju i Dalmaciju, nanose poraz Langobardima, od kojih najzad bivaju savladani. Njihov kralj Vidomar naredio je da se sv. Maksim i 40 drugova pogube zbog ispovijedanja hrišćanstva. Žene u Erula ratuju kao i muškarci. Mnogi njihovi običaji sasvim su čudni. Za vlade Justinijana bili su pokršteni.
Slovensko pleme Avari potiče od Gepida. Njihovi poslanici 577. godine dolaze u Carigrad i od cara Mavrikija postižu godišnji danak od 80 hiljada zlatnika. Docnije avarski kakan traži dopunskih 100 hiljada dukata. Ne dobivši ih, on ruši Sigidon I zauzima mnoge gradove u Iliriku. Poslije toga car Mavrikije više godina ratuje s Avarima, koji su bili porušili četrdeset romejskih gradova. Kad Sassoni napadoše Dalmaciju, Avari pružiše pomoć Dalmatinima.

Po izlasku iz Skandinavije, zajedničke pradomovine svih Slovena, Alani ce podijele u dvije grupe, od kojih jedni pođu u Aziju i nastane se, prema Ptolomeju, kod Hiperborejskih planina, a drugi, u zajednici sa Vandalima i Burgundima, prodiru u Franačku. Razni pisci različito nazivaju Alane: Skiti, Daki, Goti i dr. Prema Prokopiju, Alani govore istim jezikom kao i Goti. O životu i običajima azijskih Alana najopširnije izvještava Amijan Marcelin. U stara vremena oni su bili prodrli čak do Palestine i Egipta. Docnije ratuju oni sa Rimljanima i za cara Gracijana prodiru u Konstantinopolj. Nekoliko careva pogibe u borbi s njima.
Prešavši Galiju, nastane se u Španiji. Po njima je nazvana Catalonia. Odatle prodru i u Portugaliju.
Slovenski Bastarni i Peuci ili Peucini, obitavajući kraj Crnoga mora, upadaju u Dakiju i ratuju s Rimljanima. Docnije postaju rimski saveznici, naročito u borbi s maloazijskim kraljem Mitridatom. Stigavši u oblasti Ugarske, primaju hrišćanstvo.

Slovenski Hirri i Scirri žive na Visli, a odatle Hirri prelaze u Istru, dok Scirri stižu u Gornju Meziju.
Oko 840. slovenski Normanni prodiru u franačku pokrajinu Neustria, današnju Normandiju. Žive od ratovanja i pljačke. Godine 887. prelaze u Britaniju, ali bivaju suzbijeni. Vrativši se, haraju po Galiji i nešto docnije primaju hrišćanstvo. Za njima nimalo ne zaostaju Kvadi i Markomani. I njihova prošlost ovjenčana je mnogim slavnim podvizima.
A sada osvrt na ulogu žena u slovenskom svijetu.
Prije svega, sarmatski Sloveni oduvijek su se ženili Amazonkama, koje žive na Volgi, između slovenskih Melanchleni i Sirbi. Amazonkama se žene i Goti, koji ratuju protiv cara Aurelijana. U stvari, i Amazonke su slovenskog roda. Ĉuvena je Marpesia, kraljica Amazonki. Poslije mnogih pobjedonosnih pohoda, Amazonke stižu na Kavkaz, tu se neko vrijeme zadržavaju i potom svojoj vlasti podjarmljuju Jermeniju, Galatiju, Siriju, Kilikiju, Persiju i mnoge druge zemlje. Zadržavajući se u tim oblastima, one podižu mnoge gradove i tvrđave. Pored ostalog, Amazonke izgrađuju Smirnu, podižu Efez i u njemu čuveni Dijanin hram. Njihova kraljica Calestre, ili Minutia, sa tri stotine hiljada Amazonki dolazi Aleksandru Velikom. To su poslednje vijesti o Amazonkama.
Šta da kažemo o hrabroj Tamiri, kraljici Masageta, odnosno Alana, koja je svojom rukom ubila kralja persijskog Kira? Alkida, istaknuta junakinja slovenskih Gota, bila je prva žena-gusar. Švedskom kralju Ringonu slovenske žene izdašno pomažu u ratu protiv danskog kralja Aralda. Među ovim ženama, kao junaci i vojvode, posebno se ističu Tetta i Visna. Makedonka Cinane, sestra Aleksandra Velikog i slovenskog roda, svojom rukom ubija ilirsku kraljicu Kariju. Teuta, supruga ilirskog vladara Agrona, poslije njegove smrti dugi niz godina vlada Dalmatinima i vodi brojne ratove. Žene ilirske spasavaju Salonu kad je bila opsjednuta od Oktavijana. Žene Dardanaca bacaju svoju djecu u vatru, ali se ne predaju.
Tračani, isto kao Iliri i Goti, govore istim, slovenskim jezikom. Inače, Thraci su potomci Tira, sedmog Jafetova sina, prema kojemu su svoje ime i dobili.
Iliri su nazvani prema Iliriju, sinu Kadmovom, a neki kažu Polifemovom. Ovaj Illirio imao je više sinova (Ahila, Dardana, Taulantija i dr.), a sinovi ovih jesu Panonije, Skordisk i Tribal.
Za Agrona i Teute Iliri upadaju u Albaniju, Etoliju i ozbiljno ugrožavaju Grčku. Rimljani traže mir preko poslanika, koje Teuta ubija. Njena vojska ponovo prodire u Grčku i nanosi poraz Ahajcima i Etolcima.Tom prilikom pade i Krf u ruke Dimitrija Hvarskog, Teutinog vojvode. Međutim, zbog nekih intriga, Dimitrije prilazi Rimljanima. Teuta je primorana da traži mir, a Dimitrije kao nagradu od Rimljana dobija na upravu mnoge ilirske gradove.
Ilirski Dalmatini nazvani su tako prema imenu grada Dimala, odnosno Dalmio. Rimljani docnije ponovo napadaju i za jedan dan opljačkaju sedamdeset ilirskih gradova. Međutim, borba se nastavlja. Ardei i Pilarii Rimljanima pružaju ogorčen otpor. Isto čine i Skordisci na Drini kao i Segestani, Japodi, Liburni, Peoni i, naročito, Dalmatini.
Poslije propasti Rimskog carstva Dalmatini, junaci odvajkada, uspješno ratuju sa Otonom I i Henrikom III, prodiru u Kalabriju itd.

Ne manje čuveni kao ratnici jesu i ilirski Dardanci. U više navrata oni pobjedonosno ratuju protiv Filipa Makedonskog i sina mu Aleksandra Velikog, a poslije i sa Rimljanima. Oni obitavaju u današnjoj Bosni, dok drugi misle da je njihova zemlja u krajevima gdje su danas Serviani i Rassiani. Dardanci se samo tri puta u životu kupaju, kako pripoveda Strabon. Mnogo vole muziku i sviraju na žičanim i duvačkim instrumentima. Za Dardancima ne zaostaju ni njihovi ilirski susjedi Mesii ili Misii. Gornja Mezija to je današnja Servia, a prema drugima, to je Bosna, dok je Donja Mezija današnja Bulgaria, zapravo današnje Zagorie.
Na području Gornje i Donje Mezije žive još Triballi i Bessi, od kojih vode poreklo Bosnesi.
Tribali su više nego iko zadavali muke Filipu Makedonskom. Jednom prilikom, porazivši njegovu vojsku, dočepaju se silnog plijena. Oni se uspješno suprotstavljaju i Aleksandru Velikom. Među Tribalima, kako priča Plinije, bilo je ljudi koji pogledom opčinjavaju i ubijaju. Zahvaljujući ilirskim odredima, posebno tribalskim, Aleksandar Veliki pobijedio je persijskog kralja i mnoge oblasti Azije osvojio.
U jednoj carigradskoj biblioteci očuvana je povelja o privilegijama koje je Aleksandar Veliki, dvanaeste godine svoje vlade, podijelio Ilirima, odnosno ''plemenitom rodu Slovena''. To postaje sasvim razumljivo ako uzmemo u obzir da su Makedonci Aleksandra Velikog bili zapravo Sloveni, govorili istim jezikom kojim i danas govore stanovnici Makedonije. Uopšte, Makedonci, Tračani i Mezi govore istim, slovenskim jezikom. Aleksandra Velikog mnogi smatraju Grkom, ali neopravdano. Razlog toj zabludi jeste u tome što su Grci, boreći se sa narodima Istoka, bili najpoznatiji narod tadašnje Evrope, isto kao što danas Grci i Turci vjeruju da su svi evropski katolički narodi Francuzi. Međutim, Moskovski anali izričito potvrđuju da su Rusi, odnosno Moskoviti, bili istog jezika kao i antički Makedonci, koji su, pored ostalih zemalja, vladali Egiptom 276 godina.

Što se tiče Ilira, oni predstavljaju najelitnije odrede u rimskoj vojci, oni pod Velizarom ratuju u Italiji protiv Gota. Među ovima posebno se ističu Dalmatini. Od njih vodi porijeklo rimski car Klaudije. O Dalmatinima i drugim Ilirima pisana svjedočanstva donose Tit Livije, Velej Paterkul, Sekstije Ruf, Svetonije Trankvil, Trebelio Polion, Flavije Vopisk, Plinije, Biondo i Sabellico, a od grčkih pisaca Polibije, Dion iz Nikeje, Plutarh, Apijan iz Aleksandrije, Strabon, Zosim, Georgije Kedren, Nikifor Kalist, Zonara i Laonik Kalkokondil.

Neki dokazuju da je slovenski jezik uveden u Dalmaciju i druge ilirske provincije tek iza 606. godine, kada su došl i Sloveni, a prije njih da se u Dalmaciji govorilo latinskim i grčkim jezikom. To je pogrešno. Kao što se u Italiji očuvao, iako u iskvarenom obliku, antički latinski jezik, tako isto i u Iliriku oduvijek se govorilo slovenskim jezikom. Iliri su, dolaskom Gota i Slovena, donekle iskvarili svoj prvobitni slovenski govor. Uopšte, na jednom zemljištu odmjenjuju se narodi, ali jezik ostaje isti. Da se u Iliriku govorilo latinski, onda stanovnike te oblasti rimski pisci ne bi nazivali varvarima. Latinski se govorilo samo u nekim gradovima od Rimljana okupirane Dalmacije.
Još jedan dokaz. Biondo nam kazuje da je sv. Jeronim, pronašavši slovensko pismo bukvicu, na slovenski preveo Sveto Pismo. Na tom jeziku on je sastavio i liturgiju, koja je prihvaćena i koju je docnije potvrdio papa Eugen IV. Isto nam saopštava i Sabellico. Pošto je sv. Jeronim živio 200 godina prije dolaska Slovena u Dalmaciju, jasno je da se slovenski tu govorilo još u antičko doba. To dokazuju i imena mjesta u Dalmaciji koja spominju antički pisci. Primjera radi, Livije spominje Bilazora, Coritta, Grapsa, itd., odreda slovenske nazive mesta.

Rimski carevi Klaudije, Prob i Kar bili su Iliri, Dioklecijan je bio Dalmatinac, Decije, Jovinijan, Valentijan, Valens i Gratijan bili su porijeklom Panonci; car Aurelijan potiče iz Mezije; carevi Galerije, Maksimin i Licinije bili su Dačani; car Maksimin je iz Trakije; sv. Jeronim je Sloven iz Dalmacije; romejski car Lav porijeklom je Bes (Bosanac); Justinijan je takođe Sloven iz Prizrena; pape Gaj i Ivan IV potiču od slovenskih Dalmatinaca, a iz Dalmacije su i hrišćanske mučenice Suzana, Artemija i druge.
Rimski Ilirik bio je podijeljen na deset provincija: Gornji Norik, Donji Norik, Norik, Valerija, Panonija, Gornja Mezija, Donja Mezija, Dakija Priobalna, Liburnija i Dalmacija.
Najslavniji grad Dalmacije jeste Rausa koja govori slovenski. Evo samo nekoliko važnijih događaja iz istorije ovoga grada. Grad Rausa (Dubrovnik) nastaje na ruševinama rimske kolonije Epidaura, gdje je stacionirala deveta legija. Osnovan 2606. godine od stvaranja svijeta, u doba Mojsija, grad Epidaur održao se sve do 265. godine poslije Hrista, kada su ga Goti u velikoj mjeri oštetili, a 453. potpuno razorili. Prema djelu Konstantina Porfirogenita ''Foedera, iura ac societates Imperii Romani'', grad Rausa prvobitno se zvala Lausa. Stanovnici ovoga grada od samoga početka, odnosno od 459, posvjećuju se pomorskoj trgovini. Porfirogenit griješi tvrdeći da su Sloveni razorili Epidaur. Jer od Prokopija i drugih pisaca doznajemo da su Sloveni prodrli u Dalmaciju za careva Mavrikija i Foke. U pogledu datuma osnivanja grada Rausa griješi i Dukljanin. Kada Neretljani 880. zaratiše protiv Venecije, Rausa im se pridružuje kao saveznik.
Nekako u ovo vrijeme Saraceni prodiru u jadranske vode, osvajaju italijanski grad Bari, razaraju Kotor i druge gradove dalmatinske. Rausa se stavlja na čelo otpora Saracenima. Stanovnici starog Epidaura i okoline bili su Partini, ratničko ilirsko pleme. Pobjedu nad njima Avgust je smatrao svojim velikim podvigom. Poslije tog poraza Partini postaju rimski saveznici. Netačno je tvrđenje nekih mletačkih pisaca da je 998, poslije mletačke pobjede nad Neretljanima, pokorena i Rausa, budući da je tada Dubrovnik, odnosno Rausa, u savezu sa Romejima. I poslije toga Dubrovnik je slobodan, sve do 1262, kada je, boreći se protiv tiranije svoga kneza Damjana Jude, prevarom došao pod mletačku vlast. Sabellico piše da su 1208. svega četiri galije mletačke bile dovoljne da osvoje Dubrovnik. Međutim, to je netačno.
I Cesare Campana netačno govori o prošlosti Dubrovnika. Stvari stoje sasvim drukčije nego što on prikazuje. Bodin, kralj iz Raške (Rassia), punih sedam godina, od 1075. do 1082, bezuspješno opsijeda Dubrovnik. Kada je Robert Gviskard ratovao sa carem Aleksijem Komninom, Dubrovčani su bili na strani Robertovoj. Nešto docnije, Dubrovčani pobjedonosno ratuju s Neretljanima. Godine 1148. oni nanose težak poraz vojsci Miroslava, kneza raškog, a 1160. ratuju sa bosanskim banom Barićem (Barich), dok 1253. pružaju pomoć Mlecima u ratu protiv Đenovljana. Godine 1320. oni dobijaju značajne trgovačke privilegije od cara Andronika. Dvije godine kasnije oni ratuju sa sinovima Branivoja, gospodara Stona (di Stagno); 1358. u savezu su sa Ludovikom, kraljem ugarskim. Poslije toga vode borbu sa Vladislavom, knezom di Uszic, a zatim i sa Nikolom Altomanom. Najkraće, istorija Dubrovnika u XIV, XV i XVI vijeku ispunjena je slavnim događajima, protiče u uspješnim i pobjedonosnim borbama.
Dubrovnik je oduvijek bio pribježište nevoljnicima svih vrsta, od običnih ljudi do knezova i kraljeva. Imena proslavljenih dubrovačkih ratnika veoma su brojna: Bobali, Di Resti, Di Luccari i dr. Dubrovnik ne oskudijeva ni onima koji su se proslavili kao književnici ili naučnici: kardinal Gioanni Stoico, Elio Cervino, Gioarini di Gozza i dr. Koželi da se u pojedinostima obavijesti o događajima iz istorije Dubrovnika, neka čita Anale dubrovačkog plemića Đakoma Lukarija.

ISTORIJA KRALJEVA DALMACIJE I OSTALIH SUSJEDNIH
ZEMALJA ILIRIKA, OD 495. DO 1161. GODINE

U uvodnoj napomeni (r. 204) Orbin objašnjava da se anonimni pisac ove ''Istorije'' zove Dukljanin (Docleate), da potiče iz Bara (Antivari), a ne iz Duklje (Dioclea), kako mnogi misle. ''Istorija'' je prvobitno bila sastavljena na slovenskom pa je docnije prevedena na latinski. Italijanski prevod Dukljaninove ''Istorije'' Orbin završava spiskom vladara koji se u ''Istoriji'' pominju (r. 240-243)*.

Pripremio F. Barišić

· Dukljaninova ''Istorija'' različito se naziva: Kronika hrvatska XII vijeka (Kukuljević), Letopis Popa Dukljanina (Crnčić, Šišić, Mošin), Dukljanski letopis (Stanojević), Barski rodoslov (N. Radojčić) i dr. Izdanje latinskog teksta sa opširnim komentarom objavio je F. Šišić, Letopis Popa Dukljanina, Beograd 1928; najnovije izdanje sa hrvatskosrpskim prevodom priredio je V.Mošin, Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb1950.

KRALJEVSTVO SLOVENA
DANAS ISKVARENO ZVANIH SKJAVONI

ISTORIJA
Don Mavra Orbina Dubrovčanina opata mljetskoga

U kojoj se ogleda porijeklo gotovo svih naroda koji bjehu jezika slovenskog, i mnogi i razni ratovi koje vodiše u Evropi, Aziji i Africi; razvitak njihovog carstva, stara vjera, i vrijeme njihovog obraćenja na hrišćanstvo.
Posebno pak ogledaju se djela kraljeva koji u stara vremena vladahu u DALMACIJI, HRVATSKOJ, BOSNI, RAŠKOJ i BUGARSKOJ.
U PEZARU
Kod Đirolama Konkordija. S dopuštenjem starješina.

MDCI

DON MAVRO ORBIN ČITAOCIMA

Nema nikakva čuda (predragi čitaoci) što slava slovenske nacije, danas iskvareno zvane skjavonske, nije sada tako jasna kod pisaca kako bi s pravom morala biti, i što su njezina časna djela i znameniti podvizi, zavijeni gustom tamom, gotovo pokopani u vječnoj noći zaborava. Jer ovaj narod nije imao učenih i obrazovanih ljudi kako je obilovao ratobornim i izvrsnim u oružju, koji bi svojim spisima učinili besmrtnim slovensko ime. Druge nacije danas su slavljene jedino stoga što su dale učene ljude koji su ih svojim spisima proslavili.

Jevreji (da počnemo s njima) imali su veoma znamenite pisce Filona, Hegesipa i Josifa, preko kojih postadoše besmrtni. To bi bili učinili i mnogi drugi veoma učeni Grci da je bilo dozvoljeno pokazivati i otkrivati misterije Istine tuđincima, kako piše Latancije u IVknj,. Institucija. Jer kad je Teopomp htjeo da uvrsti u svoje Istorije tajne misterije Jevreja, bješe oslijepljen, a (prema drugima) bješe mučen groznicom četrdeset dana, pa pošto je bio u snu upozoren, odustade od namjere, kako svjedoči Dimitrije Ptolomejski. Teodat, pjesnik tragičar, pominjući Jevreje oslijepi, ali upoznavši grijeh, ozdravi, kako piše Eusebije u raspravi o vremenima.
Djela Grka bjehu isto tako proslavljena od strane bezbrojnih pisaca među kojima bješe Anaksimander Milećanin, Hekatej Milećanin Demokrit, Eudoksije, Dikearh, Efor, Erastoten, Polibije i Posidonije.
Djela Rimljana i čitave Italije opisa Aristid Milećanin, Teotim, Klitonim, Nearh, Teofil, Dorotej, Aristokles i Hrisip.
Tebance proslavi Ktesifon, a Epirce Kritolaj. Pisci Peloponeza bjehu Hriserm, Dositej i Teofil. Tuskulanaca Sozistrat, Arkadije Demorat, Beotije Meril. Sve ove navodi Plutarh u Paralelama. Helarik, Ktesije Knidski, Megasten, Artemidor, Efesije, Kalisten koji bješe slavan u vrijeme Teopompa i mnogi drugi koje navode Strabon, Polibije, Solin i ostali, proslaviše zbivanja Iidije, Persije, Egipta i mnogih drugih zemalja.
I Galija je imala takođe svoga pisca Diafora, Trakija Sokrata, a Libija Hesionaha. Teokal Hunibald s više od trideset svojih knjiga, Vastald, Heligast, Arebald, Ritimer, Vetan, Dorak, Karadak i Rutujko proslaviše naciju Frankona, sada zvanih Francuza.

Dakle, sve ove nacije koje nabrojismo danas su na cijeni u svijetu, jer se one, kako rekosmo, namjeriše na obrazovane ljude koji se mnogo znojiše da bi ih svojim spisima proslavili. Međutim, slovenska nacija bješe u tome jedina slabe sreće. Ona se već od početka dade na neprekidno ratovanje i izvršavanje djela dostojnih vječne uspomene, ne brinući se ni najmanje da ih neko stavi na hartiju. Malo autora pomenuše Slovene, a ukoliko ih pomenuše, to bješe više povodom ratova koje vodiše s raznim narodima nego da bi i najmanje slavili ovu naciju, naciju koja oružjem zadade mnogo muke gotovo svim nacijama svijeta. Napade Persiju, vladaše Azijom i Afrikom, ratovaše s Egipćanima i s Aleksandrom Velikim, podjarmi Grčku, Makedoniju I Ilirik; zauze Moravsku, Šlesku, Ĉešku, Poljsku i obale Baltičkog mora, pređe u Italiju, gdje je dugo vremena vodila borbu s Rimljanima; nekad bješe potučena, nekad se velikim pokoljem osveti Rimljanima, nekad u borbi osta ravnopravna. Na kraju: bacivši pod noge Rimsko Carstvo, zauze mnoge njegove provincije, poruši grad Rim, prisili rimske careve na plaćanje danka, što ne pođe za rukom nijednoj naciji na svijetu. Zavlada Francuskom, učvrsti kraljevstva u Španiji, i od te krvi se rodiše najplemenitije porodice.

Ovo znamo iz rimskih pisaca, a oni nijesu tako širokogrudi u pohvalama varvara (kako ih oni nazivaju) kao u pohvalama svojih.
Stoga sam ja, radi duga koji, imam prema svojoj slovenskoj naciji, rado uložio ovaj napor da izložim. porijeklo i razvitak njenog carstva, skupivši na jedno mjesto ono što je tu i tamo zapisano kod raznih autora, da se s većom lakoćom upozna koliko uvijek bješe znamenita i slavna ova nacija. Od nje u starini proistekoše mnogi i veoma moćni narodi, naime, Sloveni, Vandali, Burgundi, Goti, Ostrogoti, Vizigoti, Gepidi., Geti, Alani, Verli ili. Eruli, Avari, Skiri, Hiri, Melankleni, Bastarni, Peuci, Dačani, Svedi, Normani, Feni ili Fini, Ukri ili Unkrani, Markomani, Kvadi, Tračani i Iliri. Behu zatim. Venedi ili Heneti ti koji zauzeše obalu Baltičkog mora i bjehu podijeljeni na više ogranaka, tj. Pomeranci, Vilci, Rugi, Varnavi, Obodriti, Polabi, Vagiri, Lingoni, Tolenzi, Redari ili Riaduri, Ĉirčipani, Kizini, Eruli ili Elveldi, Leubusi, Vilini, Stoderani i Brizani i mnogi drugi.
Svi ovi pripadahu jednoj istoj slovenskoj naciji, kako ćemo poslije vidjeti.

Da bi ovo djelo ispalo što savršenije, nijesam žalio nikakva truda: više puta sam išao naokolo po Italiji da pretražim knjižnice i da nađem knjige koje mi trebahu. Najviše sam ih našao u Pezaru, u knjižnici presvijetlog gospodina vojvode od Urbina, koja je, verujem, najbrojnija. i najsnabdjevenija od svih ostalih i koju taj knez održava i čuva s najvećom brigom i pažnjom. On se po svojoj izvrsnoj obaviještenosti u raznim naukama, kao i po vještini u vojničkim stvarima, po mudrosti, pobožnosti i po bezbrojnim drugim vrlinama koje u njemu blistaju, daleko izdiže nad veličinom vlastitog imetka.

Pošto sam konačno sakupio najznačajnije podatke koji su se nalazili rastureni po mnogim, knjigama, htjeo sam ih objelodaniti na ures čitave slovenske nacije, koju molim da blagonaklono izvoli primiti ovaj moj trud kao znak i svjedočanstvo veličine njenih predaka, kao svijetli primjer njihovog junaštva, i na kraju, kao svoju stvar. A ako bi se našao neko koji bi te napore htjeo zlobno i nezahvalno kuditi, njezina dužnost će biti da ih svojom razboritošću brani, čuva i održi na cijeni. Onaj, pak, kome se slučajno učini da ovo djelo nije sasvim potpuno, neka se sjeti da su pametni ljudi piscima koji su prvi put pisali o bilo kakvoj materiji ili predmetu uvijek opraštali i nalazili za njih izvinjenje. Možda će doći neko drugi (jer je lako dodati nađenim podacima) koji će s većim obiljem činjenica i većom rječitošću pisati o ovom predmetu. Do tada, vi, predragi čitaoci, primite, molim vas, spremnim srcem što vam. za sada poklanjamo.

PRESVIJETLOM GOSPODINU
MOM PREPOŠTOVANOM GOSPARU
MARINU Gospara Andrije BOBALJEVIĆU

Pošto sam napisao ovu istoriju Slovena po nalogu vašeg gospodstva, i zahvaljujući sredstvima koja ste mi vi obilato stavili na raspolaganje za sve što je bilo potrebno da je privedem kraju, čini mi se da je moja dužnost sada, kada je treba objelodaniti, posvetiti je vama, s jedne strane, zato što je to djelo koje se može nazvati vašim, a s druge strane, da je stavim pod pokroviteljstvo pod kojim će ona uživati ugled, i zbog čistote vaše krvi, i zbog drugih vaših ličnih svojstava i zbog svojstava vaših predaka. Jer ako pažljivo razmotrimo porijeklo i razvitak porodice Bobaljevića, naći ćemo da je ona u vrijeme kad Goti razoriše Epidavar i kad bješe podignut grad Dubrovnik došla s prvim njegovim osnivačima godine gospodnje 260. da mu dade početak, te od tog vremena naovamo uvijek je tu bez prekida bila nosilac prvih položaja, uvijek u obilju materijalnih dobara i brojna u ljudima spremnim da rade za opšte dobro, rođenim i proisteklim iz zakonitog braka, plemenitim i s očeve i s majčine strane, prema prastarim zakonima otadžbine. Ti zakoni, naime, svakog plemića koji bi se oženio drugim, sem plemstvom istoga grada, i sve njegove potomke zauvijek čine nesposobnim za državne službe.
Pošto je, dakle, vaše gospodstvo neprekidnim sljedom više od hiljadu i tri stotine godina proizišlo od takvih predaka, sigurno se može tvrditi da je neiskvareno i rijetko vaše plemstvo i prastara porodica. Mada su neki za nju napisali da vuče porijeklo od Fabijevaca, nekad tako uvaženih i slavnih u Rimu, pustimo to po strani kao stvar koja usljed tolike starine, čini se, nema u sebi mnogo vjerovatnoće, pa kažimo da je ona bez sumnje proizišla iz Epidavra, rimske kolonije u Iliriku, iz grada tada veoma znamenitog i starog, i da je (poput plodne biljke prenesene u povoljnije podneblje) dala mnogo odličnih ljudi koji su na razne načine bili na korist i slavu otadžbine: čas pomažući njoj u ratovima na kopnu i na moru, čas njezinim prijateljima i saveznicima koji su više puta dugovali pobjede, učvršćenje posjeda i kraljevstva srećnom i uspješnom oružju u mudrim i junačkim rukama zapovjednika Bobaljevića, koji su poput novih Fabijevaca ujedno sačuvali posjede otadžbine i suzbili i raspršili snage gordih neprijatelja, na izgled strahovitih i nepobjedivih. Zbog njihove mudrosti i okretnosti, kad ih je otadžbina koristila za poslanstva i državne poslove, njezini pouzdanici bili su uzdizani na kraljevsko dostojanstvo. I isti kraljevi dugovali su njihovom spremnom i vjernom djelanju život i kraljevstvo. Ljudi ove zaista srećne porodice bili su od koristi Republici djelom i savjetom ne samo kod kuće nego isto tako i izvan nje. A naročito onda kad je, takmičeći se možda u slavi s Brutom i Dionom, oslobodiše od nasilja i vratiše joj dostojanstvo i staru slobodu.
Drugi Bobaljevići idući dalje, kao da je polje ratnih i građanskih djela bilo usko za njihovu vrlinu, postadoše primjerni po vjeri i svjetosti života. Jedan od njih, posvetivši se razmatranju i proučavanju Sv. pisma, preveo nam je sa grčkog na latinski djela sv. Vasilija, jednog od najvećih umova katoličke crkve, drugi, napustivši udobnosti i prednosti vlastitog doma i posvetivši se monaškom životu, mnogo se tim životom koristio, te bio podignut do tolike visine duha da je zadobio (kako se više puta pokazalo) dar proročanstva. Ali predaleko bi me odvelo kad bih htio u ovom tako opsežnom predmetu pomenuti sve što bi se moglo kazati, a možda bi to jednim dijelom bilo i suvišno, jer sam o tome raspravljao u ovoj istoriji na odgovarajućim mjestima. Dodaću radije da vaše gospodstvo nije iznevjerilo vrline svojih predaka. Jer naslijedivši u najljepšem cvijetu mladosti najveća bogatstva koja je ikad posjedovao koji dubrovački plemić, stvar je naročito primjerna kako se u tako golemom blagostanju mladić od šesnajest godina, lijep i ljupkog izgleda, usred raskoši Firence, Napulja i Mletaka, koje su obično neodoljivi podsticaji i pobude da se skrene s pravog puta, u svemu ponašao smjerno, oprezno i umjereno. Tako sećanje na vaša prošla djela i očevidna stvarnost sadašnjih navodi dobronamjerne, a sili zlonamjernog, ako ga uopšte ima, da hvale i časte vašu vrlinu koja se u zrelije doba još više ističe u djelima punim ozbiljnosti, mudrosti, darežljivosti i dobročinstava prema ljubiteljima lijepih umjetnosti. Tome su obilato svjedočanstvo tolike knjige koje su u gore pomenutim gradovima i u Pezaru i u Dubrovniku objelodanjene, posvećene vašem imenu.
Ali ono što prevazilazi sva ostala vaša dela i što zaslužuje, ne umijem da kažem, da li pohvalu ili divljenje, jeste širokogrudo svjedočanstvo ljubavi i odanosti prema otadžbini koje ste pokazali u vašoj teškoj bolesti 1588. godine. Pošto ste nježnošću ljudskog srca i smirenošću muževnog i hrišćanskog duha primili vijest o smrti gospodina Džôna, vašeg brata (bog mu dao raj), čijim ste nasljednikom postali, i kad se proširio glas da se to isto desilo u Firenci s drugim bratom, po imenu gospodinom Mihom, smatrajući da nećete odoljeti težini bolesti (a istog su mišljenja bili i ljekari), vi ste napravili zavještanje i odredili baštinikom vašeg imanja Dubrovačku Republiku. I pored bezbrojnih pobožnih zavještanja, naredili ste da se sagradi jedan kolegijum ocima jezuitima, znajući od kolike bi to koristi bilo za mladi naraštaj i čitav grad. Izjavili ste zatim da želite da se podignu domovi i manastiri za vladike i siromašne djevojke i žene koje žele da prekinu s ne baš časnim životom, doznačujući svima domovima posebne i veoma obilne prihode za ishranu, i preko njihovog redovnog broja. Pobrinuli ste se takođe da se dadu dolični mirazi svake godine mnogima od njih kako bi se mogle udati. Nijeste zaboravili da pružite mogućnost za učenje prava, filozofije, medicine i teologije svake godine mnogim mladim plemićima koji ne bi imali sredstava, kao i mnogima koji bi postigli doktorate da se mogu održati na postignutom stepenu. Htjeli ste zatim s drugom novčanom doznakom da bi se mnogi drugi mogli baviti slikarstvom, kiparstvom i arhitekturom.
Tome ste dodali druga naređenja koja su odgovarala bogoljublju i širokogrudosti vašeg duha. I kasnije, 1594. godine, kad se u Dubrovniku živjelo u neizvesnosti zbog Ĉigaline flote, pokazaste da se u vama nije ohladila ljubav prema otadžbini, štaviše, vi joj velikodušno ponudiste sve svoje imanje i svoj život. To je senat, i vlastela, i grad i čitava država primila s onom ljubavlju i s onom zahvalnošću kako je zasluživao duh toliko spreman i tako gorljiv prema njihovom dobru.
Ja bih dio ovoga strpljivo prećutao, kao što ćutim o mnogim drugim stvarima, da se iz dovoljno opravdanih i neminovnih razloga nijesu tako razglasile. Jer kao što vašoj skromnosti možda neće biti drago da čuje kako se one pominju, tako ih ja nijesam smio prećutati da ne budem žigosan teškim imenom zlobnika, ili bar slabog znalca i mlakog ljubitelja opšteg dobra. Dovoljno je, dakle, očito da ovo djelo, iz svih navedenih razloga i mnogo drugih preko kojih namjerno prelazim, nije smjelo naći pokroviteljstvo drugdje već pod sjenom vašeg gospodstva, kojem, kako se nadam, mora biti drago zbog njegovog sadržaja i zbog toga što je nastalo iz onog ugleda koji ćete vi uvijek uživati kod mene. Stoga se nadam da ćete s vašom poznatom dobrotom naći izvinjenje za bezbrojne njegove nesavršenosti, i u stilu i u načinu obrade. Jednu stvar ipak znam da mogu sa sigurnošću i smjelošću tvrditi, a to je da u pogledu izlaganja istine znam da sam bio tačan i pažljiv koliko god mi je više bilo moguće. Neka, dakle, vaše gospodstvo primi iskrenost moje ljubavi onako kako vas živo od sveg srca molim. Na kraju, upravljam molbe njegovom božanskom veličanstvu da vam iz dana u dan dade sve više sreće, a meni milost da vam mogu pokazati još sjajnije izraze poštovanja koje gajim prema vama.
I ljubim vam ruke.

Iz Pezara, prvog marta 1601.
Vašeg presvijetlog gospodstva
najodaniji i najzahvalniji sluga
Don Mavro Orbin

KOMENTARI I IZVORI MAVRA ORBINA

KOMENTARI

Komentare dao Sima Ćirković

Pisati komentare uz takvo delo kao što je Kraljevstvo Slovena Mavra Orbina vrlo je nezahvalan posao. Obimni i sadržajem bogati tekst nameće čitaocima mnogobrojna i raznolika pitanja. Pažljivi čitaoci će odgovore na ta pitanja potražiti u komentaru i cijeniće ga po tome koliko je zadovoljio njihove potrebe i pogodio njihova interesovanja. Sastavljač komentara, međutim, teško može unaprijed pogoditi koja ćemjesta iz Orbinovog spisa pobuditi radoznalost, a sasvim sigurno neće moći da pruži sva obavještenja koja će zainteresovani čitaoci zatražiti. Zbog toga se sastavljaču činilo da treba da izabere određene vrste objašnjenja, koja će davati dosljedno kroz čitav Orbinov tekst, razume se, u okviru granica koje postavljaju raspoloživi prostor i autorova obaviještenost.
Ĉitaoci koji nijesu istoričari po struci naići će u Orbinovom djelu na lična imena, geografske termine, pa i na kazivanja o zbivanjima za koja se ne može pretpostaviti da su poznata, čak i kad se raspolaže dovoljno širokom opštom kulturom. Uz takva mjesta Orbinovog spisa daju se kratka obavještenja koja imaju za cilj da olakšaju čitanje i razumijevanje Kraljevstva Slovena. Na mnogim mjestima Orbinovog djela moglo bi se zastati i ukazati da se danas o predmetu o kome tekst priča zna mnogo više i da je slika o zbivanjima drugojačija. Takva mjesta ipak nijesu bila povod da se izlažu rezultati čitavog jednog stoleća detaljnih istorijskih istraživanja. Komentar jednog istorijskog djela s početka XVII vijeka zaista ne može da ispunjava zadatke jednog modernog naučnog priručnika. Kazivanja Orbinova su ''ispravljena'' samo u slučajevima gdje je red događaja ispremetan, gdje su ličnosti pomiješane ili gdje je došlo do druge kakve zbrke koja bi mogla dovesti čitaoca u nedoumicu. Sastavljač je, na primjer, smatrao za svoju dužnost da pokuša da objasni kakav nesporazum leži iza Orbinove tvrdnje da je Nemanja ostavio dva sina: Tihomila i Simeona, ali nije smatrao da je potrebno da saošptava šta se sve danas zna o Nemanjinoj porodici.
Sastavljač komentara se mnogo trudio oko jedne druge vrste objašnjenja koja imaju za cilj da, koliko god je mogućno, osvijetle Orbinov rad sa izvorima. Dobro je poznato da je Orbin prilikom pisanja svoga djela upotrijebio veliki broj izvora. Naveo ih je u prostranom spisku koji će čitalac naći reprodukovan na str 382—384 i komentarisan na str. 384—420 ove knjige. Orbin je, međutim, rjeđe, u nekim djelovima spisa samo izuzetno, navodio na koga se oslanja u svome kazivanju.
Za onaj dio čitalaca koji će Kraljevstvo Slovena čitati očima stručnjaka i kojima su Orbinovi podaci potrebni za studijske i slične svrhe, veoma je važno znati odakle potiču Orbinove vijesti. Utoliko više što nam neki od Orbinovih izvora nijesu sačuvani pa Kraljevstvo Slovena ima mjestimično vrijednost primarnog izvora. Koliko se smijemo osloniti na Orbinova pričanja na osnovu danas izgubljenih izvora, procijenićemo tek onda kad upoznamo Orbinov način postupanja sa izvorima. Traganje za Orbinovim izvorima nametalo je različite zadatke, sasvim nejednake po težini i po sigurnosti rezultata. Ponegdje je sam Orbin pomenuo izvor iz koga crpi podatke, ponegdje ga nije pomenuo ali su istraživači već odavno razabrali na koga se oslanja, dok je ponegdje, naročito kad se Orbin služi istovremeno većim brojem izvora, trebalo razmrsiti niti i otkriti kuda koja vodi. Ponegdje se ne može otkriti ni ime ni naslov spisa koji Orbin prepričava, ali se mogu naslutiti njegove odlike, itd. Problemi Orbinovih izvora se, naravno, ne mogu riješiti jednim komentarom, ali će koristan prilog biti već i stvaranje koliko-toliko čvrste i ravne podloge na kojoj se može dalje raditi i graditi. Rad na rješavanju zadataka ove vrste u značajnoj mjeri su olakšavali raniji radovi od kojih treba posebno spomenuti N. Radojčića, Srpska istorija Mavra Orbinija, Beograd 1951, a otežavala ga je okolnost što se u našim bibliotekama nalazi samo mali broj knjiga XVI vijeka koje je Orbin čitao i koristio.

GRBOVI RAŠKOG KRALJA I CARA STEFANA NEMANJE

GENEALOŠKO STABLO KUĆE NEMANJIĆA

Nastavak već pomenute istorije kraljeva DALMACIJE
koja sadrži na prvom mjestu porijeklo, razvitak i kraj kraljeva iz kuće Nemanjića koji vladahu u Raškoj i Srbiji.
Na drugom mjestu pripovijeda život četiri raška velikaša koji poslije smrti Uroša, poslednjeg kralja iz kuće Nemanjića, nasilnički zauzeše kraljevstvo Raške.
I na kraju govori o BOSNI, HUMU, HRVATSKOJ i BUGARSKOJ.

Od don MAVRA ORBINA

Videći knez Radoslav da Desa postaje iz dana u dan sve moćniji i da nastoji na svaki način da zagospodari i zauzme njegovu državu, posla u Dubrovnik poklisara Davida Renesija, tada zapovjednika Budve, s molbom da mu dubrovačka gospoda omoguće nabavku oružja iz Italije. Kotoranima pak uputi Mihajla Renesija, čovjeka vješta u ratnim stvarima, da ih ohrabri da ustraju u staroj vjernosti koju su uijvek pokazivali prema njegovim precima i da ih upozori da se dobro čuvaju praznih obećanja Dese i njegovih sljedbenika. Kad se David vraćao iz Dubrovnika, napadoše ga Desine pristalice kod Risna, gdje časno pade, osvetivši prethodno sebe veoma dostojno.

KOMENTAR
Početak glave o Nemanjićima neposredno se nastavlja na kraj pričanja Ljetopisa Popa Dukljanina (Barskog rodoslova), koji je Orbin preveo na italijanski i štampao u okviru svoga djela na sgr. 205—239. U ovom izdanju nije preštampan prevod Ljetopisa. Zainteresovani čitalac će naći srpskohrvatski prevod u knjizi: Ljetopis Popa Dukljanina, priredio V. Mošin, Zagreb 1950. Radoslav, koji se spominje već u prvom redu teksta, naslijedio je, po Letopisu Popa Dukljanina, svoga oca kralja Gradihnu. Bio je od cara Manojla I Komnina potvrđen kao vladalac dukljanske kraljevine. Protiv Radoslava su, međutim, ustali njegovi neprijatelji i doveli Desu, sina Uroša I iz raške dinastije. Desa je uspio da osvoji Zetu i Travuniju (Trebinjski kraj sa Konavlima), dok je Radoslav uspio da zadrži primorsku oblast od Kotora do Skadra. Pričanjem o ratu između njih dvojice prekida se Ljetopis Popa Dukljanina. Orbin je morao da napravi jedan most od toga mjesta do Nemanjine vladavine, o kojoj je, opet, imao više podataka. Orbin je Desu učinio ocem Nemanjinim i na taj način spojio istoriju Nemanjića i dukljanskih kraljeva. Zbog toga istorija Nemanjića otpočinje izlaganjem o Desi. Epizoda o dva brata Renesija potiče iz neke lokalne ili porodične tradicije. Za Davida Renesija governatore di Budua zna i Lukarević, Copioso ristretto degli annali di Ragusa, Ragusa 1790, 236, koji ga takođe vezuje za borbe između Radoslava i Dese (Dessan).
-------

Uzoholivši se stoga, Desa vladaše u Humu, sve do Kotora, i u Gornjoj Zeti nazivajući se banom, vojvodom. I za cijelog svog života bješe gospodar u rečenim zemljama, te mu ih knez Radoslav sa svojom braćom nikada nije mogao oduzeti.

KOMENTAR
Orbin pripisuje Desi, u stvari, veću teritoriju nego što je ovaj imao po Popu Dukljaninu. ''Hum sve do Kotora'' je više nego Travunija. Uz to, on anahronistiĉki upotrebljava naziv Gornja Zeta, koji se javlja tek od kraja XIV vijeka. Tobožnja titula bana je preuzeta iz Dukljaninove slike državnog uređenja, kasnije Orbin naziva Desu ''duca''- u našem prevodu – vojvoda.
-------

Pomenuti vojvoda Desa volio je rimokatoličku vjeru i bio bi je bez daljnjega prihvatio da se nije pribojavao da će ga njegovi slovenski velikaši lišiti vlasti. Stoga je on bio prvi koji je godine gospodnje 1151. darovao ostrvo Mljet (koje pripadaše Humu) trojici monaha, Marinu, Šimunu i Ivanu. Njima ustupi rečeno ostrvo sa svim njegovim zemljištem, prihodima i ljudima, kako se vidi iz jedne isprave koja se prije dugo vremena čuvala u crkvi Sv. Mihajla, gdje od početka stanovahu monasi na rečenom ostrvu, a kasnije, tokom vremena, uz pomoć gospodara Huma i Raške, te s prilozima Dubrovčana, bi sagrađena na jezeru toga ostrva crkva Sv. Marije i manastir za boravak monaha, pa tu i danas postoji. Stoga bog nagradi Desu i njegovo koljeno, te su njegovi potomci u sedam generacija stalno bili gospodari i kraljevi Raške, sve do cara Uroša koji, pripadajući osmoj generaciji, izgubi carstvo i umrije bez djece.

KOMENTAR
Podatke o darovanju Mljeta Orbin je uzeo iz poznatog falsifikata tobožnje Desine povelje iz 1151. god. o kome se dosta diskutovalo u našoj nauci. I ona je bila među mljetskim ispravama za koje je dubrovačka vlada svjedočila 1387. god. da su ''kopija autentičnih kopija'' (copia copiarum autenticarum). Ime jednog monaha Guielmus Orbin je pretvorio u Gioanni). Na ovom mjestu on Desino darovanje ne vezuje za opatiju svete Marije, kao na str. 201 (originala), već saopštava da je monaštvo na Mljetu počelo u manastiru Svetog Mihajla, a da je manastir Svete Marije na jezeru osnovan tek kasnije. Nedavno je ukazano da bula pape Aleksandra III iz 1177. god. među crkvama i manastirima pulsanskog reda svete Marije pominje samo ecclesiam Sancti Michaelis in Meleta. Up. M. Dinić, Povelje kneza Dese o Mljetu, Prilozi KJIF 28(1962) 5-16. Pored ''Desine povelje'' Orbin je imao u rukama i neke druge isprave o najstarijoj istoriji manastira kome je bio opat.
-------

Vojvoda Desa je imao tri sina, Miroslava, Nemanju i Konstantina, i oni bjehu pametni ljudi i dobri ratnici. Kad je on umro, pokopan je u Trebinju, u crkvi Sv. Petra u Polju. Poslije njegove smrti nastaviše vladati u pomenutim oblastima njegovi sinovi. I pošto su bili (kako je rečeno) veoma odvažni i hrabri, počeli su težiti za kraljevstvom Raške i Donje Zete. Okupivši, dakle, jaku vojsku uz pomoć bosanskog bana koji bješe tast Nemanjin, pođoše u Zetu protiv kneza Radoslava, sina kralja Draginje, koji je sa svojim bratom Ivanišem držao pomenutu oblast. Vidjevši tada Radoslav da se ne može mjeriti s jednom takvom vojskom, ukrca se na lađu, te iz Ulcinja dođe u Dubrovnik.

KOMENTAR
Podatak o sedam generacija Nemanjinih potomaka Orbin je morao preuzeti iz nekog nama nepoznatog izvora, inače njegovo pobrkano rodoslovlje daje osam generacija. Već podatak o Nemanjinoj braći otkriva da je Orbin bio prilično bespomoćan kad je pokušavao da rekonstruiše Nemanjine rodbinske veze. On ne zna za dva Nemanjina brata, Tihomira i Stracimira, ali zato ima Konstantina, koji inače nije poznat. Uostalom, ni srpski rodoslovi ne daju tačne podatke o Nemanjinom ocu i braći. Up. Lj. Stojanović, Stari srpski rodoslovi i ljetopisi, Beograd-Sr. Karlovci 1927, 14-17, 46, 53, 57. Tek moderna nauka je upoznala Nemanjinu braću, dok o Nemanjinom ocu ni danas nema saglasnosti među istraživačima.

KOMENTAR
Crkva Svetog Petra u Polju, u originalu: S. Pietro del Campo, spominje se u Ljetopisu Popa Dukljanina (Barskom rodoslovu) kao manastir u kome je sahranjen ''kralj Radoslav'', tobožnji prethodnik Bodinov. Ostaci crkve se nalaze kod sela Ĉičeva.

KOMENTAR
Desini sinovi, po Orbinu, nijesu prvobitno vladali u Raškoj, već su morali da je osvoje, a prije toga bi osvojili Zetu. Iz savremenih izvora znamo, međutim, da je Nemanja osvojio kraljevstvo Dalmacije i Duklje između 1183. i 1186. godine, pošto je već skoro dvije decenije vladao Raškom. Poslednji dukljanski vladar nije bio Radoslav, nego knez Mihailo (knesius Michahel). On se zaista sklonio u Dubrovnik, jer iz jedne isprave iz 1189. god. vidimo da je njegova žena Desislava predala dubrovačkoj opštini dvije lađe. Do Orbina je, očigledno, doprla neka tradicija o teškoćama Dubrovnika zbog pružanja utočišta dukljanskom vladaru, pa je on tu tradiciju spojio s ličnostima koje je prihvatio iz Ljetopisa Popa Dukljanina: Radoslavom i njegovim bratom Ivanišem. (Već u svome prevodu Ljetopisa Orbin daje za Ioannes ovaj oblik: Ivanisc.)
-------

I tako Miroslav, Nemanja i Konstantin zauzeše Zetu sa svim gradovima sem Kotora, koji osta pod knezom Radoslavom. Dok je Radoslav boravio u Dubrovniku, Miroslav i druga njegova braća tražili su od Dubrovčana da im predaju njega i njegova brata Ivaniša. No Dubrovčani, izvinjavajući se kako su najbolje umjeli, da ne bi povrijedili neutralnost svoje republike, nikad nijesu pristali na njihov zahtjev. Stoga oni poslaše druge poklisare da zaprijete Dubrovčanima. A ovi im odgovoriše da žele živjeti u prijateljstvu sa svima, ali bez štete po čast i slobodu svoje republike, za čije održanje bjehu spremni izgubiti i sam život, a kamoli drugo.
Kad su to čula pomenuta braća, sakupivši znatan broj vojnika, sledeće godine spustiše se u Konavle s namjerom da plijene. Pošto su Dubrovčani mnogo prije bili o tome obaviješteni, i sami su pripremili dobru vojsku dopremivši dosta ljudstva iz Drača i Kotora — ovi gradovi stajahu tada uz kneza Radoslava, naročito grad Kotor. Ovaj grad im posla pod vođstvom Đurđa Bisantija i Marina Draga dvije stotine pristaša koji bjehu dovezeni u Cavtat dubrovačkim galijama. Ostali dio vojske Dubrovčani bjehu uputili u Konavle kopnom pod vođstvom Nikole Bobaljevića. Tamo se bilo utaborilo i tri hiljade Miroslavljevih vojnika, očekujući ostalu vojsku kako bi stali potom da opsjedaju Dubrovnik, mada su se pravili kao da su došli samo da spriječe Dubrovčane da ne uđu u Miroslavljevu zemlju. Stoga senat izda naređenje Bobaljeviću da nastoji da što prije stupi u borbu s Radivojem Oporčićem, zapovjednikom pomenute Miroslavljeve vojske. A pošto su se Dubrovčani pravili kao da bježe iz Konavala, ovaj iziđe iz rovova i krene sa svojim ljudima u potjeru za njima. No Dubrovčani, stigavši do jednog veoma povoljnog položaja, baciše se na neprijatelje i prisiliše ih da okrenu leđa i da se vrate svojim kućama. Usljed toga gore pomenuti Desini sinovi neko vrijeme prestadoše da uznemiravaju Dubrovčane, premda su ih ipak uvijek žestoko mrzjeli. I po naređenju cara ne bješe im data nijedna oblast.

KOMENTAR
Priča o ratovanju Dubrovčana i Kotorana protiv kneza Miroslava, brata Nemanjinog, odaje kasno porijeklo, vjerovatno iz porodične tradicije Bobaljevića ili kotorske vlastele Bizanti ili Drago, čiji se tobožnji preci ovdje spominju. Konavli bi kao u XV v. bili pod vlašću Dubrovnika zajedno sa Cavtatom; zatim spominje se ''senat'' tj. dubrovačko Vijeće umoljenih, nastalo tek oko sredine XIII vijeka, čak se i ratuje iz rovova (trincee). Uostalom, i porodice su navedene anahronistički. Najstariji poznati Bobaljević
Bocinus Bubalii, javlja se istina već 1237 - 1242. god., ali se rodoslovlje porodice može pratiti tek od kraja XIII vijeka. Pomenute kotorske porodice su poznate tek u XIV vijeku. Rodovska imena kod gradskog patricijata ustaljuju se i učvršćuju tek u XIV vijeku. Up. I. Manken, Dubrovački patricijat u XIV vijeku, Beograd 1960, 9 - 16, 117. Već zbog toga treba biti oprezan prema pričama o podvizima istaknutih Dubrovčana XII i XIII vijeka. Izgleda da je baš u porodici Bobaljevića, Orbinovih zaštitnika, tradicija bila vrlo jaka i protezana je u daleku prošlost. Pored Nikole Bobaljevića, spomenutog u ovom pasusu, u ovo doba isticao se i Vita Bobaljević, za koga se Luccari, Copioso ristretto 42, poziva na Michele Salonitano (vidi o njemu str. 409) i na Orbina; i Miho Bobaljević, koji je ratovao protiv Borića i potukao brodove kneza Miroslava (v. komentar uz str. 18 i 137). Poslednja rečenica u ovom pasusu stoji sasvim za sebe, uzeta po svoj prilici iz vizantijskog izvora.
-------

U to vreme gore rečeni Nemanja i braća, osvojivši Zetu, sakupiše vojsku i krenuše protiv Raške. Stoga Vladimir, drugi brat Radoslavljev, koji je bio u Raškoj, odupre se s Rašanima Nemanji i njegovoj braći, i kad dođe do bitke kod Prištine, Vladimir bi poražen. Kad je on pobjegao u Bugarsku, Nemanja s braćom zauze Rašku. I od tog vremena, zbog pobjede koju odnesoše kod Prištine, htjedoše da to mjesto bude kraljevska stolica i da se tu krunišu kraljevi Raške. Tada Nemanja uze titulu velikog župana i držaše Rašku sa Gornjom i Donjom Zetom. Miroslav i Konstantin vratiše se na upravu Huma, živjeći u međusobnoj ljubavi i pokoravajući se svom bratu Nemanji.

KOMENTAR
Dosljedan svojoj konstrukciji, Orbin pušta da Nemanja poslije Zete osvoji Rašku, gdje se u međuvremenu odnekud učvrstio Vladimir, po Ljetopisu Popa Dukljanina Radoslavljev brat i treći sin kralja Gradihne. Priča o bici kod Prištine i Prištini kao tobožnjoj preijstonici potiče iz nekog vrlo kasnog izvora. Orbinu ovdje nije zasmetao grub anahronizam: braća su odredila mjesto gdje će se krunisati kraljevi, a poslije toga je Nemanja uzeo titulu velikog župana.
-------

Nemanja se u mjesecu avgustu 1177. godine spusti s vojskom u Župu, pa tu pohara i posiječe stabla i vinograde. To učini iz mržnje koju je osjećao prema Dubrovčanima, mada je izjavljivao da to čini povodom nekih sporova između dubrovačkog nadbiskupa Mlečanina Tribunija i njegovog sufragana kotorskog biskupa, kojeg rečeni nadbiskup bješe isključio iz crkve zbog neposlušnosti. Vidjevši tvrdoglavost toga svog sufragana, dubrovački nadbiskup se požali na njega papi Aleksandru trećem ovog imena, koji je tada bio u Beneventu, a kotorski biskup obrati se Nemanji. A on tada zarati s Dubrovčanima i oduze dubrovačkom nadbiskupu sve njegove sufragane koji su se nalazili u Nemanjinom kraljevstvu, naime, biskupe Budve, Kotora, Ulcinja, Svaĉa, Skadra, Drivasta, Medona, Sorbije, Bosne, Trebinja i Zahumlja. Svi su ovi ranije bili pod dukljanskim nadbiskupom Ivanom. Kad su Bugari razorili Duklju, a Ivan preuzeo upravu dubrovačke crkve, ovoj crkvi su bile podređene i sve te crkve, kako se vidi iz jednog ukaza pape Aleksandra drugog ovog imena, upućenog Vitalu, drugom nadbiskupu dubrovačkom, 1067. godine, i kasnije, 1141. godine, potvrđenog dubrovačkom nadbiskupu Andriji Lukeze. U to vrijeme bio je biskup u Budvi Silvestar, u Kotoru Nićifor, u Ulcinju Ivan, u Svaču Bazilije, u Skadru Đurađ, u Draču Grgur, u Drivastu Petar, u Sorbiji Ćiril, u Bosni Vladislav, u Trebinju Konstantin i u Zahumlju Šimun.
Njih, kako je rečeno, Nemanja oslobodi potčinjenosti dubrovačkom nadbiskupu.

KOMENTAR
Orbinovo izlaganje u ovom pasusu kombinovano je iz podataka starijih dubrovačkih anala o Nemanjinom napadu na Dubrovnik na molbu kotorskog biskupa i podataka o istoriji dubrovačke crkve. U Analima Nikole Ranjine, Annales Ragusini anonymi item Nicolai de Ragnina, ed. S. Nodilo, Zagrabiae 1883, 218, pričaju se isti detalji samo pod godinom 1172 (ali je to vjerovatno pogreška rukopisa). Ovaj izvor Orbin napušta kad govori o sufraganima i pravima dubrovačkih nadbiskupa. Spisak sufragana najbliži je onome koji nalazimo u Ljetopisu Popa Dukljanina, ali nije identičan sa njim. U Ljetopisu na mjestu Meduna stoji Pilot, a na početku Bar, koji Orbin na ovom mjestu ne navodi. Iz Orbinove stilizacije bi izlazilo da je spisak sastavljen na osnovu papskih bula dubrovačkim nadbiskupima iz 1067. i 1141. godine, ali se vidi da se i od njih još više razlikuje.
Ovo mjesto Orbinovog izlaganja zavisno je od Anala Nikole Ranjine (Annales Ragusini anonymi item Nicolai de Ragnina, ed. S. Nodilo, Zagrabiae 1883, 214), gdje prvi put nalazimo tradiciju o dukljanskom nadbiskupu Ivanu, koji se tobože preselio iz Duklje u Dubrovnik. Spisak biskupa iz 1141. godine ne slaže se s popisom biskupija iz Ljetopisa Popa Dukljanina i papskih bula. Kod Ranjine nalazimo samo ime kotorskog biskupa Nićifora dok su ostali biskupi navedeni samo po imenu sjedišta. Njihov spisak se opet ne slaže s nizom imena i biskupskih sjedišta kod Orbina. Inače se bula pape Aleksandra II (1061 — 1073) dubrovačkom nadbiskupu Vitalu II ne susrijeće u spisku bula koje su Dubrovčani podnosili za vrijeme parnice pred papom 1251. godine. Up. Acta et diplomata res Albaniae medie aetatis illustrantia I, Vindobonae 1913, 62 No 208, i S. Stanojević, Borba za samostalnost katoličke crkve u nemanjićkoj državi, Beograd 1912, 37-38, 46-72, 165.
-------

Sedam godina posle toga Dubrovčani, pod zapovjedništvom Miha Bobaljevića, koji je ranije bio porazio u Trebinju bosanskog bana Borića, pobjediše u pomorskoj bici Nemanjina brata Miroslava u luci Poljica u Albaniji, koju danas zovu lukom Dubrovčana. Tom prilikom spališe nekoliko brodova i zarobiše tri galije, dva galiona i sedam saecija. Sljedeće, pak, godine Miroslav dođe s vojskom od 30 hiljada konjanika i opsjede grad Dubrovnik, te ga poče tući nekim spravama. Opsadu je držao punih osam dana, a onda je, budući da nije mogao ništa učiniti, spalio pomenute sprave i vratio se kući.
Malo poslije toga Konstantin krene s vojskom protiv ostrva Korčule, koje je pripadalo Humu, njegovoj oblasti, ali mu se nije pokoravalo. Pošto je prebacio lađama svoje čete iz Konoševice na ostrvo, pljačkao je i harao po njemu. Korčulani se tada udružiše i oteše mu lađe, tako da on ostade na ostrvu kao zarobljenik. Pošto se više nije mogao vratiti na kopno, na kraju zaključiše mir i ugovoriše da Korčulani puste kući Konstantina i sve njegove ljude, a da on s Miroslavom i Nemanjom oslobodi ostrvo podređenosti gospodarima Huma. I od tog vremena nadalje Korčulani bjehu slobodni, tek ih nijedan gospodar više nije uznemiravao. Malo zatim umre Konstantin ne ostavljajući iza sebe nijednog sina. Poslije kratkog vremena preminu i njegov brat Miroslav, koji ostavi jednog sina od deset godina, po imenu Andrija.

KOMENTAR
I ovo pričanje se oslanja na Ranjinine anale (ed. S. Nodilo 218-219), koji Nemanjin napad stavljaju u 1184. god., što se lijepo slaže s Orbinovim ''sedam godina poslije toga'', tj. poslije napada iz 1177. Već od Ranjine počinje zabluda da je pomorska bitka između Nemanje i Dubrovčana bila u Albaniji. Zbrka je nastala usljed miješanja toponima Poljica kod Zagona (spominje se u vezi s ovim događajima u kasnijim Gundulićevim analima) i mjesta Pali (Cavo Pali) na albanskoj obali, koje je tobože dobilo ime Porto Raguseo. Postojala je luka Porto Raguseo, ali mnogo južnije od rta Pali. Saecije su vrsta brodova.

KOMENTAR
I o napadu Nemanjinog brata na Korčulu i njegovom zarobljavanju sačuvana je bila u Dubrovniku tradicija. Nema je u Ranjininim analima, koje je Orbin u prethodnom pasusu skoro doslovno prepisao, ali je zato susrijećemo kod mlađeg Gundulića (Chronica Ragusina Junii Resti item Joannis Gondolae, ed. S. Nodilo, Zagreb 1893, 60) koji zna i za ime Stracimira brata Nemanjinog.
-------

Kad su, dakle, umrla ova dva brata, podiže se humska vlastela i izabra za svog gospodara kneza Petra, rodom iz Huma, čovjeka hrabrog i mudrog. Kad je on došao na vlast, otpusti Miroslavljevu ženu i pomenutog njegovog sina. Oni pođoše Andrijinom stricu Nemanji. A kako je tada Nemanja bio zauzet ratovima koje je vodio na granicama Raške i Bugarske s gore rečenim Vladimirom i s Grcima u vezi s knezom Radoslavom i njegovim bratom Ivanišem, nije se mogao baviti stvarima Huma. To tim prije što je car Isak Anđeo uzeo pod posebnu zaštitu kneza Radoslava i njegovu braću. Stoga je 1190. godine zametnuo bitku s Nemanjom, kako piše Nikita Honijat, na rijeci Čabru, danas zvanoj Morava. Ovi Nemanjini ratovi bili su razlog što je knez Petar za čitavog Nemanjinog života zadržao u mirnom posjedu Humsku oblast i što nije za nju polagao računa nijednom gospodaru, već je vladao od rijeke Cetine do Kotorskog zaliva. Često je bio u ratu i vodio borbu s bosanskim banovima i hrvatskim velikašima. U tim ratovima imao je lijepog uspjeha, jer je bio veoma pametan čovjek i iskusan u ratnim stvarima.

KOMENTAR
Neprirodni prekid izlaganja i skretanje na zbivanja u Humu treba svakako pripisati činjenici da je Orbin imao podatke o knezu Petru (o njemu govori još dva puta: kad priča o Nemanjinom sinu i na početku glave o Humu) i da je osjetio potrebu da ih poveže s Nemanjinom istorijom kako je on shvatao. Tako su se u ovom pasusu stekle vijesti iz Nikite Honijata, kojega je Orbin mogao čitati u latinskom i italijanskom prevodu (v. opširnije u komentaru izvora str. 409), o bici na Moravi, vijesti nepoznatog izvora o Humu i Orbinova konstrukcija o tobožnjoj borbi Nemanje sa sinovima kralja Gradihne. ''Ĉabar'' (Ciabro) kao tobožnje staro ime Morave Orbin nije našao kod Honijata, kako bi po stilizaciji moglo izgledati, već kod latinskih pisaca XVI vijeka. Kako me je upozorio prof. M. Dinić, identifikacija Ciabrum= Morava nalazi se kod dubrovačkog pisca Ludovika Crijevića Tuberona, kod Feliksa Petančića i Vrančića. O knezu Petru v. niže komentar uz str. 21.
-------

Pošto je, dakle, župan Nemanja (kako je rečeno) postao veliki vladar blagodareći osvajanju Raške i drugih zemalja, sve do granica Dunava, Save i Bosne, i pošto je uvijek odnosio pobjedu nad neprijateljima, svako ga je uvažavao i smatrao veoma iskusnim ratnikom. Stoga, koliko zbog ovoga toliko i što je uz to bio mudar čovjek i veoma darežljiv, svi su ga poštovali i voljeli.

KOMENTAR

Dosta stereotipna Orbinova ocjena vladaoca, koja se s malim razlikama ponavlja i kod drugih ličnosti. Ovo mjesto inače otkriva da se u Orbinovim predstavama Nemanjina država prostirala do Save i Dunava.

-----

Zato što mi u ovom dijelu češće valja pominjati Nemanju, biće dobro da najprije izložim njegovo porijeklo i rodoslovlje, da se vidi kako bog mnogo puta, iz njemu poznatih razloga, uzdiže ljude niskog roda do najviših položaja i časti. Treba znati, dakle, da jednom življaše u Humskoj oblasti, u predjelu Luke, neki pop grčkog obreda, narečeni Stefan, koji se oženi po običaju tamošnjih popova jednom ženom iz toga kraja s kojom je imao, između ostalih, sina po imenu Ljubimir. Kad je Ljubimir tokom vremena, usljed svoje mudrosti i junaštva, izišao na glas kao dobar ratnik, njega je gospodar Huma imenovao županom jednog predjela, zvanog Trnovo, koji se danas po njegovom imenu naziva Ljubomir. Pošto je dobro upravljao tim krajem, on uskoro umre ostavivši iza sebe jednog sina po imenu Uroš. Kako je on nastavio očevim stopama, i u rukovanju oružjem i razboritim postupkom u svim poduhvatima, kralj Đurađ ga potvrdi na upravi i vlasti u rečenoj oblasti. Kad je kasnije Uroš bio zarobljen u jednom okršaju koji je kralj Đurađ imao s kraljem Draginjom, bio je odveden u Rašku, gdje je ostao sve dok kralj Đurađ nije ponovo (kako je rečeno) zauzeo Rašku. Od Uroša se rodi Desa o kojem je ranije bilo riječi, a od Dese gore pomenuti Miroslav, Konstantin i Nemanja, po kojem kuća Nemanjića dobi ime.

KOMENTAR
Orbin dosta nevješto završava odjeljak o Nemanji njegovim rodoslovljem, neosporno nezavisnim od srpskih rodoslova. Ipak između Orbinovog rodoslovlja, u kome se osjeća napor da se dovede u sklad s Ljetopisom Popa Dukljanina, i priče o Nemanjinom porijeklu u srpskom rodoslovu ima nekih dodirnih tačaka. Kod Orbina genealogija počinje popom Stefanom, u rodoslovima je jedan predak pop Tehomilj, kod Orbina je taj Stefan bio u župi Luki, u srpskom rodoslovu Tehomilj i brat Čudomilj podigli su crkvu Sv. Stefana u susednim Drijevima, zatim se i kod Orbina javlja Tihomil, ali kao sin Nemanjin. Orbin je, svakako, u nekom svom izvoru našao ranije zabilježenu tradiciju o Nemanjinom porijeklu sačuvanu, vjerovatno, u današnjoj Hercegovini, kako pokazuje etiološka legenda o nastanku župe Ljubomir. I srpski rodoslov je nastao u zapadnim krajevima, kao što je utvrdio Đ. Sp. Radojičić, ''Doba postanka i razvoja starih srpskih rodoslova'', Istoriski glasnik 2 (1948) 26-27. Ono što je rečeno o Urošu i Desi oslanja se neposredno na Ljetopis Popa Dukljanina.
----

U vrijeme ovog Nemanje, naime, u godinama spasa 1189, car Fridrih prvi ovog imena, idući s vojskom protiv azijskih Turaka i prolazeći kroz Rašku, stigao je u Niš. Tu mu je bio izišao u susret Nemanja s velikom svojom svitom noseći caru mnogo kraljevskih darova. Car ga je ljubazno primio, pa pošto su vodili pregovore o raznim stvarima, i on je njega kraljevski darovao i potvrdio u državi Srbiji. Ovo pominju opat Arnold u hronici Slovena, monah Gotfrid u hronikama Austrije i Padovanac Tagenon kad govori o ovom Fridrihovom pohodu.

KOMENTAR
Jedno od ređih mjesta gdje Orbin izričito navodi svoje izvore. Podatke o prolasku cara Fridriha Barbarose kroz Srbiju crpio bi iz tri izvora: Arnolda Libečkog, Tagenona Pasavskog i monaha Gotfrida. (O njima up. komentar uz spisak izvora.) Upoznavši Orbinov način postupanja sa izvorima, možemo s mnogo pouzdanja tvrditi da on nije našao vijesti u tri razna izvora, već je u jednom našao druga dva citirana.
-----

Kad je Nemanja umro, ostavio je dva sina, Tihomila i Simeona. Tihomil nije ostao na vlasti duže od godine dana, jer je umro. Naslijedio ga je brat mu Simeon. Simeon je vladao 1200. godine i proširio vlast nad Srbijom, Dalmacijom, Dukljom, Travunjom i Zahumljem, a bio je prvi koji se nazvao kraljem Raške. On je često ratovao s Grčkim Carstvom. Imao je tri sina: Stefana, Vuksana i Raska. Rasko je u kaluđerstvu nazvan Sava, a Srbi ga smatraju svecem. Njegove kosti nedavno su javno spaljene po naređenju zlikovca Sinan-paše.

KOMENTAR
Tobožnji Nemanjini sinovi Tihomil i Simeon su plod krupne zabune Orbinove. Nemanjin brat Tihomil postao je sin usljed pogreške u latinskom prevodu istorije Nikite Honijata, kako je to pokazao N. Radojčić, ''Srpska istorija Mavra Orbinija'', Beograd 1951, 27. Simeon je svakako nastao od monaškog imena Nemanjinog.
KOMENTAR
Ono što Orbin ovdje govori o Simeonu odnosi se u stvari na Stefana Nemanjića (osim podatka o tri sina u kojima je lako prepoznati Stefana, Vukana i Rastka). Spisak zemalja kojima je ''Simeon'' vladao kao da je izvađen iz kraljevske titule prvih Nemanjića. Te zemlje istim redom susrijećemo u Stefanovim poveljama za Žiču i za manastir na Mljetu, ali isto tako i u odjeljku o Stefanu Prvovjenčanom u srpskim ljetopisima. Podatak o spaljivanju moštiju svetog Save pokazuje da je Orbin ovu glavu svoga djela pisao poslije 1595. godine.
----

Simeon je umro u pedeset petoj godini života. Naslijedio ga je sin Stefan, koji je u razboritosti: i junaštvu išao očevim stopama. A kako je bio miroljubiv čovjek, zaključio je mir s Bugarima i s Grcima. Pošto su pomrli knez Radoslav i Ivaniš ne ostavivši iza sebe nijednog sina koji bi nešto značio, Stefan je živio u miru i sa svima drugima, sem što je stupio u rat s onima iz Huma. Pošto je nad njima vladao (kako je rečeno) knez Petar, Stefan sakupi jaku vojsku i pođe na njega vodeći sa sobom svoga mlađeg sina Radoslava i svoga sinovca Andriju, sina Miroslavljeva, koji je bio protjeran iz Huma. Tada knez Petar, kao veoma odvažan gospodar, nije htjeo da izbjegne borbu već je sakupio što je igda mogao više vojske i izašao da se ogleda s njime. U bici koja se bješe zametnula u ravnici Bišća, knez Petar je bio poražen. Tjeran od Rašana, trgne mač, udari po jednom drvetu i, zasjekavši ga svom snagom, reče: ''Dovla Rašani'', tj. dovde, Rašani. Svi koji vidješe ovaj snažni udarac ostadoše zapanjeni i smatrahu ga čudom. Zatim umakne preko rijeke Neretve i držaše onaj dio Huma koji je s one strane rijeke. Tada raški župan Stefan zauze čitav Hum i postavi na njegovu upravu svoga mlađeg sina Radoslava, a svome sinovcu Andriji dade županiju Popova, Primorja i Stona. Ostavivši u Humu Radoslava i Andriju, vrati se u Rašku. No malo zatim, kad je umro Radoslav, Andrija, s pristankom župana Stefana, zauze čitavo Humsko kneštvo i nazva se knezom. Kako time nijesu bili zadovoljni neki župani i vlastela Nevesinja i druge udaljenije velmože, pobuniše se i staviše se pod zaštitu bosanskog bana, tako da knezu Andriji ostade samo Primorje, Popovo i Ston. To mu se desilo jer je po prirodi bio miroljubiv čovjek i nije htjeo ratovati ni sa kime. Njegovo ćemo rodoslovlje dati kad budemo govorili o humskim gospodarima.

KOMENTAR
Rečenica ''Simeon je umro u pedeset petoj godini života'' mora da potiče iz nekog srpskog izvora. U uvodnim djelovima srpskih ljetopisa nalaze se kratki odjeljci o vladarima sa podacima o tome koliko godina su vladali i kad su umrli. Broj 55 se ne susrijeće u očuvanim tekstovima.
KOMENTAR
Orbin govori ovde zaista o Stefanu Nemanjiću. Primijetne su njegove lične kombinacije: rat sa Bugarima i Grcima, pomenut u izlaganju o Nemanji, i nestanak dukljanske dinastije tihom smrću Radoslava i Ivaniša.
KOMENTAR
O Stefanu Orbin je znao veoma malo, pa i to što priča ograničeno je na Hum. Opet se javlja knez Petar, koga je Orbin izveo na istorijsku pozornicu još za vrijeme Nemanje, i koji bi za neko vrijeme prekinuo nemanjićku vlast u Humu. Ovdje se sasvim jasno osjeća da Orbin koristi jedan izgubljeni domaći izvor iz koga čak i citira uzvik ''dovla Rašani''. U tom izvoru su pričanja anegdotskog karaktera, sa isticanjem podviga u kojima se ispoljava divovska snaga i velika odvažnost. I kasnije se u Orbinovom tekstu srijeću mjesta koja govore o Humu s takvim karakterom izlaganja, koja po svoj prilici potiču iz istog izvora.
Bišće je današnje Mostarsko polje, ravnica s obje strane Neretve južno od Mostara. Up. i komentar uz str. 58. Za kneza Petra se, uprkos Orbinovim podacima, misli da je bio takođe sin kneza Miroslava. Up. M. Dinić, ''Humsko-trebinjska vlastela'', Beograd 1967, 5. Orbin ga je, vjerovatno, našao u izvoru bez podataka o vezi s Miroslavljevim potomstvom, pa je protjerivanjem iz Huma objasnio pojavu kneza Andrije i njegovih nasljednika. O njima v. opširnije u komentaru povodom glave o Humu na str. 190. Orbin nije imao nikakve podatke o kralju Radoslavu pa ga pušta da umre još za života očeva.
----

Već pomenuti župan Stefan bio je veliki prijatelj Dubrovčana i uvijek je živio s njima u miru. I oni su njega voljeli i poštovali i često mu slali poklisare s darovima. Stoga je vrlo lijepo postupao prema njihovim trgovcima i davao im sve povlastice u pogledu trgovine. Vladao je dvadeset osam godina, a kad je umro bio je pokopan u crkvi Sv. Petra u Raškoj. Ostavio je jedinog sina i baštinika tolikih država, zvanog Nemanja Drugi, koga su svi smatrali velikom poštenjačinom i bogobojažljivim čovjekom. Nadimak mu bješe Hrapalo. Videći da u svem njegovom carstvu vlada mir i da ga niko ne uznemirava, on htjede uzeti titulu i nazvati se kraljem Raške. Kad se o tome posavjetovao sa svojim velikašima, svi odobriše njegovu zamisao i bjehu time vrlo zadovoljni. Vidjevši to, Nemanja pozva na opšti sabor u Prištinu patrijarha i sve crkvene dostojanstvenike i veliki dio velikaša svoga kraljevstva, te tu bi krunisan i uz opšte odobravanje i likovanje izvikan jednoglasno za kralja Raške. Zatim ga patrijarh na dan Uskrsa posveti sa svim obredima i svečanostima. Prilikom tog osvještenja htjede da mu se izmijeni ime Nemanja u Stefan. Otuda se svi kraljevi Raške, njegovi naslednici iz nemanjićke kuće, nazivahu Stefan.

KOMENTAR
Orbin kod većeg broja vladara govori o njihovim odnosima prema Dubrovniku. Zajedno s karakteristikama vladalaca ovakvi odjeljci spadaju u šemu Orbinovog izlaganja. Često su kazivanja o odnosima prema Dubrovniku neodređena i nijesu zasnovana na izvorima. Podatak o godinama vladanja je, vjerovatno, iz nekog srpskog izvora. Srpski rodoslovi kažu da je Stefan vladao 42 godine i ne govore o mjestu gdje je sahranjen. Jedino tzv. Brankovićev ljetopis daje Stefanu 29 godina vlade. Ali, koliko god da ovaj Orbinov podatak, kao i neki koje smo ranije spomenuli, po tipu liči na podatke srpskih rodoslova, teško je povjerovati da ih je on neposredno koristio, jer se inače ne daju objasniti teške genealoške zbrke.
KOMENTAR
Ovdje opet srijećemo jednu krupnu Orbinovu zabludu. Preskočivši Radoslava (1228-1234) i Vladislava (1234-1243), koje je mogao upoznati iz rodoslova ako se njima neposredno služio, on kao Stefanovog nasljednika predstavlja Nemanju Drugog s nadimkom koji odgovara Urošu I a sa događajima koji se odnose nesumnjivo na Prvovjenčanog. Nadimak Hrapalo (Crapalo) bez svake sumnje potiče od nadimka ''hrapavi kralj'' koji srpski rodoslovi pridaju Stefanovom sinu Urošu I (1243-1276).
Priča o krunisanju oslanja se na neki kasni slabo obaviješteni izvor, koji je morao znati nešto o Dušanovom krunisanju (patrijarh vrši obred na Uskrs). Priština je tobože mjesto krunisanja, u skladu s tvrđenjem iznijetim na jednoj od prethodnih stranica. Tobožnja promjena imena prilikom krunisanja je u stvari kombinacija Orbina ili njegovog izvora, koja treba da objasni ponavljanje imena Stefan kod kraljeva iz dinastije Nemanjića.
----

Uskoro poslije toga kralj Stefan poče misliti na proširenje svoga carstva. Sakupivši, dakle, znatnu vojsku, krene put Bugarske, koju, pošto je tada bila pocijepana, i u nemirima i bez kralja, velikim dijelom zauze. A zatim, okrenuvši se na Grčku, i tamo osvoji mnoga mjesta. Ne zadovoljivši se ni time, krenu u rat protiv Ugra i podjarmi narode Srema nad kojima u to vrijeme vladaše neka gospođa Urica koja je bila u krvnom srodstvu s ugarskim kraljevima. Kad je Urica vidjela da svojim snagama neće moći odoljeti kralju Stefanu, pobježe u Ugarsku. Sakupivši tu znatan broj ljudstva, zametne bitku s njime. Ali je bila poražena i zarobljena. Pošto se nikako nije mogla izbaviti, uputi molbu dubrovačkom senatu da posreduje i da na svaki način izdejstvuje njeno oslobođenje iz toga mjesta. Dubrovčani su doista preko svojih poklisara Nikole Prodanovića i Marina Sarake uspjeli da je kralj Stefan, želeći da ugodi ovoj gospodi, konačno oslobodi i zaključi s njome mir.

KOMENTAR
Ne može se utvrditi otkuda Orbinu podaci o Stefanovim ratovima protiv Bugara i Grka, ali se može donekle objasniti kazivanje o Urici, gospodarici Srema. Mjesto je već prije više od tri decenije komentarisao M. Dinić, Urica ''od Srima banica'', Glasnik Istorijskog društva u Novom Sadu 5(1932) 63-65. Njeno istorijsko jezgro je ratovanje Uroša I oko Mačvanske banovine. Ime Urica (Uriza) dolazi od mađarske riječi úr= gospodin, koja je u početku bila rezervisana za prijestolonasljednika, a kasnije za veliku gospodu. Up.G. Ostrogorsky, Urum-Despotes. Die Anfänge der Despotenwürde in Byzanz, Byzantinische Zeitschrift 44(1951) 448 - i N. Radojčić, ''O jednom naslovu velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića'', Istorijski časopis 1(1948) 13-18. Urica je, vjerovatno, bila Ana, žena Rostislava Mihajlovića, prvog bana Mačve, a kći ugarskog kralja Bele IV.
Orbin je priču o Urici preuzeo iz nekog izvora na slovenskom jeziku, nastalog u Dubrovniku, najvjerovatnije krajem srednjeg vijeka. Taj isti izvor je nešto opširnije iskoristio i Lukarević, Copioso ristretto252-53. Iz njegove verzije se vidi da su Urica i Stefan bili savremenici bana Kulina, koji je podržavao gospodaricu Srema. Dubrovačko porijeklo odaje uloga koja se pripisuje gradu, a kasni nastanak otkrivaju legendarni elementi, anahronizmi (spomen senata) i nazivanje Srba Skitima (u izjavi Urice kako je prenosi Lukarević).
Pošto je vladao dvadeset i dvije godine, kralj Stefan umre, a naslijedi ga njegov sin Stefan, koji se krunisa odmah poslije očeve smrti. On održa vlast nad Grcima i Arbanasima u velikoj pravdi i miru. Oženio se Francuskinjom Jelenom, ženom veoma odanom hrišćanstvu. Ona je ponovo izgradila i obnovila Bar, koji su poslije pada Rimskog Carstva bili razorili Galogrci. Obnovila je zatim neke druge okolne tvrđave i (kako kaže Marin Barlecije) podigla u Epiru i u Iliriku mnoge manastire i druga vjerska zdanja, što se još i danas može vidjeti po nekim urezanim mermerima i drugim zapisima. Stoga ju je njen muž mnogo volio.
KOMENTAR
Stefana Krapala bi naslijedio sin opet po imenu Stefan, u kome se lako može prepoznati kralj Uroš I. Kazivanjlje o Jeleni, ženi Uroševoj, oslanja se, kako sam Orbin ističe, na Marina Barlecija, čuvenog biografa Skenderbegovog. Up. objašnjenje uz spisak autora pod Marino Barlezio.
----

U njegovo vrijeme dođe neki vojvoda Jovan, Grk iz Drača, s velikom vojskom u Zetu s namjerom da je zauzme. Kad je to saznao kralj Stefan, pripremi i on svoju vojsku s kojom dođe u Zetu i nađe Jovanov tabor kod Skadra. Tu ga napade i porazi, te ga zarobi živog s mnogim grčkim plemićima. Tada carigradski car, da bi izbavio iz tamnice pomenutog Jovana, koji je bio njegov rođak, kao i druge Grke, zaključi mir s kraljem Stefanom. Među drugim uslovima zaključenog mira bješe i taj da vojvoda drački ne smije ubuduće uznemiravati u ime Carstva granice Zete ni kralj Raške granice Drača i Albanije.

KOMENTAR
Vijesti o Jovanu, duki dračkom, i njegovom neuspjelom ratovanju protiv Uroša I, nije se dalo utvrditi porijeklo. Ako se podaci uzmu doslovno, ta zbivanja bi morala pasti u period 1261 (obnova Vizantijskog Carstva) - 1272 (osvajanje Drača od južnoitalijanskih Anžujaca).
----

Poslije toga poče kralj Stefan nastojati da poveća svoje prihode i carine. U tu svrhu posla u Njemačku ljude da mu dovedu Njemce vješte u kopanju zlata, srebra i drugih kovina. I tako, blagodareći mnogim rudnicima koje mu ovi otvoriše, poraste veoma njegovo blago i postade vrlo bogat. Ovo nijesu umjeli njegovi prethodnici, pa su živjeli priprosto, ne brinući se za sakupljanje blaga i sticanje novca.
Gotovo pred samu smrt podiže manastir Mileševu. Poslije vladanja od osamnaest godina preseli se u bolji život. Imao je četiri sina, naime, Dragutina, Pridislava, Milutina i Stefana, od kojih je Pridislav kasnije bio postavljen za arhiepiskopa srpskog. Dragutin, pak, videći da mu je otac već star, a sam po prirodi odveć željan vlasti, podiže oružje protiv oca i protjera ga iz kraljevstva. Tako Stefan poslije osamnaest godina vladanja umrije razvlašćen.

KOMENTAR
Ni ovoj drugoj vijesti o pozivanju Sasa u Rašku nije se moglo ući u trag, ali je zapaženo da su podaci o Sasima u Raškoj u skladu s Orbinovim kazivanjem. Up. M. Dinić, ''Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni I'', Beograd 1955, 1-3, 23-25.
KOMENTAR
Podatak o tome da je Uroš I podigao manastir Mileševu sigurno je netačan. Srpski rodoslovi pripisuju ovaj manastir kralju Vladislavu.
KOMENTAR
U rodoslovlju Nemanjića Orbin je i ovdje napravio zbrku. Umjesto dva, Uroš I kod njega ima četiri sina: Dragutina, Pridislava, Milutina i Stefana. Od njih je Predislav, za kojega se tačno kaže da je postao arhiepiskop (Sava II), bio u stvari sin Stefana Prvovjenčanog i prema tome brat kralja Uroša I. Posljednji među sinovima (Stefan) nije uopšte postojao. Ono što se o njemu govori odnosi se na kralja Dragutina, kojega mnogi izvori nazivaju samo Stefan. Orbin nije znao da podatke o kralju Stefanu treba vezati za Dragutina.
KOMENTAR
Ne vidi se odakle je Orbin uzeo tačnu vijest o tome da je Dragutin zbacio svoga oca s prijestola. Osamnaest godina Uroševog vladanja se po drugi put navodi, ali podatak nije tačan. Rodoslovi daju, takođe netačno, 25 i 30 godina. Pa ipak, izbor i tip podataka upućuju da se njihovo porijeklo traži u srpskim izvorima.
----

Dok je, dakle, kraljevao, Dragutin je pokazivao veliku razboritost u vladanju. Ali osećajući ipak grižu savjesti zbog počinjenog grijeha prema ocu, odluči da se, radi pokajanja, zamonaši u Debru i prepusti kraljevstvo svom bratu Milutinu. Dok je Milutin vladao, njegov mlađi brat Stefan nije mu bio mnogo pokoran. Stoga, da bi ga uklonio iz svoje sredine i da ne bi imao prilike da se svađa s njime, dade mu na upravu jednu veliku pokrajinu na granici Ugarske, oko Mačve i Sv. Dimitrija i na obalama Save. Ali uz sve to nije ga mogao preokrenuti ni saviti njegov duh. Jer čim dođe na upravu pomenute pokrajine, toliko se uzoholi da, odmetnuvši se od brata, uze titulu kralja i ne htjede da s njime živi u miru. Ova pokrajina od onog vremena pa dalje zvaše se Zemlja kralja Stefana. Ni na to se ne rasrdi kralj Milutin, koji je po prirodi bio blag i dobar, već ga pusti da živi kako hoće, a on se sav bio predao božanskoj službi i bio zauzet izgradnjom crkava i manastira kojih je za svoga života podigao četrdeset. I u dijeljenju pravde bješe veoma pravičan. Nije se dao potkupiti ni molbama, ni novcem, ni ičim drugim. Stoga su ga svi smatrali za svetog. I zbog njegove ljubazne prirode s razlogom bješe nazvan Milutin, što znači umiljat ili drag. Zbog toga bog dopusti da još za njegova života umre njegov brat Stefan, koji bi pokopan u crkvi Sv. Dimitrija u Sremu.

KOMENTAR
To još više važi za podatke o Dragutinu, gdje nesporazum sa Debrom(Debari), mjestom gdje se kralj zamonašio, pokazuje da Orbin nije prepoznavao ime Debrc, koje je pročitao u svom izvoru. Tako je od Debrca na Savi, gdje je Dragutin imao dvor, došlo do Debra u Makedoniji.
KOMENTAR
Odlomak je vrlo zanimljiv za Orbinov način rada. Idući za rodoslovima on je o Dragutinu umio da navede samo kajanje zbog postupka prema ocu i monašenje. Na taj način ga je odstranio iz političkog života odmah poslije ustupanja prijestola Milutinu. Nailazio je, međutim, za vrijeme vlade Milutina na vijesti o kralju Stefanu čija je zemlja ležala uz obalu Save. Toga Stefana je onda učinio trećim bratom Milutinovim. Znao je čak nešto i o sukobima između Dragutina i Milutina. Naziv ''Zemlja kralja Stefana'' nalazi se kod florentinskog hroničara Matea Vilanija, koji u jedan mah govori o događajima u Srbiji. U spisku Orbinovih autora naveden je Đovani Vilani, Matejev brat, pisac prvog dijela hronike.
KOMENTAR
Karakteristika Milutinova je sadržajnija od onih koje smo do sada sreli. Oslanja se svakako na neki srpski izvor, jer je samo u srpskoj pravoslavnoj sredini Milutin bio ''sveti kralj''. Oblici imena Milutin i Dragutin pokazuju da je Orbin crpio svoja znanja iz srpskih narativnih izvora, jer su srpski diplomatički izvori ove vladare nazivali Stefan i Stefan Uroš, kao, uostalom, i dubrovački dokumenti. Kralj Dragutin nije sahranjen u crkvi Svetog Dimitrija, već u manastiru Đurđevi Stupovi. Orbin je, vjerovatno, sahranu u Mitrovici konstruisao na osnovu oblasti kojom je kralj ''Stefan'' vladao. On nije imao tačne predstave o srednjovjekovnom Sremu, nije osjetio iz svojih izvora da se Srem prostirao i južno od Save. Up. M. Dinić, Srednjovjekovni Srem, Glasnik Istorijskog društva u Novom Sadu 4(1931) 1-12.
----

Kralj Milutin, koga neki zovu Uroš Sveti, mada je uvijek bio prijatelj Dubrovčana, ipak po nagovoru i pakosti nekih njegovih ljudi, neprijatelja Dubrovčana, objavi im rat. Dubrovčani su najprije nastojali da ga odobrovolje potčinjenošću i pokornošću, ali kad to nije pomoglo, naoružaše se i oni. I tri puta se s njime potukoše: prvi put pod zapovjednikom Petrom Tudiševićem i drugi put pod vođstvom Raska Ranjine izgubiše bitku, ali treći put, kad se neprijateljska vojska htjela spustiti u Župu dubrovačku, dočeka je Dživo Gundulić i prisili na povlačenje. Poslije ovoga, posredstvom cara Andronika, Uroševog tasta, zaključiše mir. Ovaj je kralj mnogo volio latinske gradove i odnosio se prema njihovim trgovcima vrlo ljubazno i lijepo. Vladao je trideset i pet godina, ili (kako drugi vele) četrdeset. Sada počiva u crkvi Sv. Marije u Sofiji, gdje je njegovo tijelo još čitavo s dugim dlakama, naročito gustim na prsima. Ranije, međutim, bješe sahranjen u manastiru Sv. Stefana u Zvečanu, koji je sam podigao. I poslije smrti svi su ga držali za sveca. Ostavio je troje muške i dvoje ženske djece. Jedan je bio nezakonit, po imenu Stefan, a imao ga je s nekom plemkinjom; Druga dvojica su bili zakoniti. Vladislav, koga neki zovu Uroš, rodio se od prve njegove žene, Jelisavete, kćeri Stefana Četvrtog, ugarskog kralja; drugi se zvaše Konstantin, rođen od druge žene, koja je bila Grkinja iz Carigrada.

KOMENTAR
Pojedinosti koje Orbin priča o Milutinovom ratu s Dubrovnikom ne mogu se kontrolisati savremenim izvorima. Milutin je u periodu kad je bio zet cara Andronika (tj. poslije 1299) u dva maha ratovao s Dubrovnikom: 1301. i 1317-1318. Kod Orbina izgleda da je riječ o tri pohoda u toku jednoga rata. Lukarević, Copioso ristretto 263, priča iste stvari pozivajući se pri tome na croniche di Servia, u kojima je, navodno, pročitao da se Milutinu dva puta noću javio duh brata Dragutina nagovarajući ga da sklopi mir s Dubrovčavima. Po tome bi se ovo moralo odnositi na rat 1317-1318, kad je Dragutin već bio mrtav. O ratu s Milutinom Orbin je imao i druge podatke, koje je upotrijebio u poglavlju o Hrvatskoj na mjestu gdje govori o banu Mladenu (up. str. 196—197). Inače je u vrijeme kad se vodio rat s Milutinom patricijski rod Ranjina bio razgranat i vrlo uticajan. U prvim decenijama XIV vijeka ostavila su traga dva Paska Ranjine: Pasko sin Dobroslava i njegov sinovac Pasko, sin Nićifora Ranjine. Iz sačuvanih podataka se ne vidi da je bilo koji od dvojice zapovijedao dubrovačkom vojskom. Petar Tudišević (Tudisio), kojega Orbin ovde spominje, ne javlja se u sačuvanim dokumentima toga doba. Isto se tako ne spominje ni Dživo Gundulić. Vlastelin toga imena aktivan je bio 1330-1372, a 1358. je bio capitaneus guerre. O svima njima, up. I. Manken, ''Dubrovački patricijat u XIV vijeku'', Beograd 1960, 263-264, 269-270, 378-379, 432-435. Sudeći po tome Orbinove vijesti potiču iz dosta kasnijih porodičnih tradicija.
KOMENTAR
Orbin ovdje pokazuje da je imao pred sobom najmanje dva izvora u kojima se govorilo o dužini Milutinovog vladanja (35 i 40 godina). Rodoslovne bjeleške u srpskim ljetopisima daju 47 godina. Podaci o moštima Milutinovim i njegovom kultu ipak potiču iz srpskih izvora. Sveti Stefan u Zvečanu je posljedica brkanja Svetog Stefana (Banjske) i tvrđave Zvečan.
KOMENTAR
U ovih nekoliko redaka krije se veći broj grešaka. Prije svega, Vladislav nije bio Milutinov nego Dragutinov sin. Nije se on nazivao Uroš, nego Stefan Dečanski. K. Jireček, Istorija Srba I, 2198 n. 53, mislio je da je Orbin stopio ujedno Vladislava i Urošica, Dragutinove sinove. Među Milutinovim ženama ''Grkinja iz Carigrada'' je bila jedino Simonida, kći cara Andronika II Paleologa, ali sa njom Milutin nije imao djece. Nije jasno otkuda je Orbin mogao saznati da je žena Milutinova bila Jelisaveta, kći ugarskog kralja Stefana V (kod Orbina IV). Pahimera, koji spominje Jelisavetu, Orbin je čitao samo u odlomcima (up. komentar o piscima). Stefan je važio kao vanbračni sin Milutinov u katoličkim krugovima. Vjerovatno je i Orbin taj podatak našao u nekom izvoru nastalom u primorskim gradovima.
KOMENTAR
Kći cara Andronika udata za Milutina zvala se Simonida, dok se Teodora zvala prva žena Stefana
Dečanskog. Dva sina, od kojih je jedan umro ''v carstvujuštomu gradu'', znaju i srpski rodoslovi. Up. I. Ruvarac, ''Prilošci. b''. ''O imenu i nazivu prvoga srpskoga cara'', Zbornik Ilariona Ruvarca. I, Beograd 1934, 293-296. Od izvora koji su do nas došli samo Splićanin Miha Madijev de Barbezanis (ed. J. Lucius i Schwandtner, Scriptores rerum Hungaricarum III, Vindobonae 1748, 643) i barski nadbiskup Gijom Adam govore da je Stefan oslijepljen pod uticajem maćehe. Nijedan od dva spisa Orbin, međutim, ne citira.
----

Stefan, nezakoniti sin, dakle, kao veoma pametan čovjek, uspio je da ga zavole svi velikaši kraljevstva koje je naumio zadobiti i prisvojiti još za života svoga oca, ili bar (ako mu to ne uspije) poslije njegove smrti. Kad je to primijetio kralj Milutin, naredi da ga oslijepe i posla ga u Carigrad svom tastu caru Androniku, čiju je kćer Teodoru imao za ženu, da ga tamo čuva zajedno sa njegova dva nejaka sina, od kojih je jedan uskoro umro; drugog, s nadimkom Dušan, još gotovo kao dječaka, prije nego što umre dovede iz Carigrada u Srbiju. Neki kažu da je Stefana otac oslijepio prije zbog optužbe njegove maćehe. Međutim, nije ostao sasvim slijep, mada se u početku pravio da jeste. Kad je, dakle, Vladislav došao na upravu kraljevstva, uvijek se pokazivao velikim prijateljem Dubrovčana, od kojih su neki, a posebno Mato Crijević, Dživo Pucić i Vid Bobaljević boravili neko vrijeme na njegovom dvoru i pomagali mu u ratovima koje je vodio sa svojom braćom. A Bobaljević, koji je bio vrlo bogat, vrativši se u Dubrovnik, više puta ga je pomogao novcem, kako se vidi u zavještanju Bobaljevića iz 1326. godine. Tu Bobaljević izjavljuje da mu je ovaj kralj, zajedno sa svojim ocem, bio dužnik ne znam kolike svote novca. Ogroman dio toga novca Vladislav je utrošio na učvršćenje svoje vlasti u Raškoj. Ali svi njegovi napori bjehu uzaludni. Pošto je bio u ratu sa svojim bratom Konstantinom, neki velikaši koji nijesu bili njime zadovoljni pobrinuše se da dođe iz Carigrada njegov brat za koga rekosmo da ga je otac oslijepio. A on, budući veoma okretan (kako je rečeno) u svim svojim poslovima, znao je iskoristiti podvojenost pomenutih velikaša, od kojih je dio bio na strani Vladislava, a dio na strani Konstantina. Dok su ova braća progonila jedan drugoga, Stefan privuče k sebi veći dio vlastele i naroda.
U tome mu je mnogo išla naruku nesposobnost Vladislava, koji se pokaza sasvim beskorisnim i neiskusnim u ratnoj vještini. Kad je Vladislav uhvatio svoga brata Konstantina, naredi da ga razapnu na krst, pribiju i pretesterišu po sredini. Poslije ovoga odluči da ode odatle i da se povuče u Srem, Tamo nije uživao dobar ugled, premda je bio ročak ugarskog kralja. Videći Ugri da nije dobar ratnik i, prema tome, da nije dostojan da vlada, ne pružiše mu nikakvu pomoć. Poslije kratkog vremena, dok je boravio u Mačvi, uhvatio ga je njegov brat Stefan i bacio u tamnicu, te je tu završio svoj život.

KOMENTAR
Orbin je iz svojih izvora razumio da je Vladislav (koji je za njega, kao što je rečeno, Milutinov sin) jedno vrijeme vladao srpskom državom. Vladislav je zaista imao u svojoj okolini Dubrovčane. Vid (Vita) Bobaljević zaista spominje u svome testamentu dugove kralja Dragutina i njegovog sina. Ovo mjesto se obično uzimalo kao dokaz da je Orbin vršio arhivske studije, iako bi o mnogim stvarima više i drukčije znao da je imao pristupa do arhiva Republike. Testamenat Bobaljevića je mogao u prepisu ili izvodu čitati sa porodičnim hartijama svojih zaštitnika Bobaljevića. O druga dva vlastelina, Matu Crijeviću i Dživu Puciću, nije ostalo traga u sačuvanim arhivskim dokumentima toga vremena.
KOMENTAR
Istoriju rata između Vladislava, Konstantina i Stefana Orbin priča po nekom nama danas nepoznatom izvoru, koji nije bio precizno obaviješten. Stefan nije kasnije došao kad se rasplamsala borba u Srbiji, nego je bio tu još pred kraj Milutinova života. Uz kazivanje o strašnoj smrti Konstantinovoj može se primijetiti da Gijom Adam, savremenik ovih događaja, kaže da je Konstantin ubijen ''nečuveno svirepo'' (inaudito crudelitatis genere). Up. M.Šufflay, ''Pseudobrocardus. Rehabilitacija vaţnog izvora za povijest Balkana u prvoj polovini XIV vijeka'', Vjesnik Zemaljskog arhiva 13 (1911) 148. Podatak da je Stefan uhvatio i zatvorio Vladislava neće biti tačan. Genealogije Nemanjića u srpskim ljetopisima kažu da je Vladislav izgnan od Dečanskog ''na Ugre'' i da je tamo završio život. Lj. Stojanović, ''Stari srpski rodoslovi i letopisi '', Beograd-Sr. Karlovci 1927, 72-73.
----

Pošto su, dakle, umrli (kako rekosmo) Vladislav i Konstantin, njihov brat Stefan oružanom rukom pokori čitavo očevo kraljevstvo. Prije nego što ga je počeo osvajati, imajući pred očima da je njegov otac Uroš uživao veliku blagonaklonost sviju, učini mu se zgodnim, kako bi ga ljudi više zavoljeli, da promijeni svoje ime i nazove se očevim. I uistinu, pokaza se dostojnim i očeva imena i očeva vladanja. Među drugim njegovim pohvalnim osobinama bješe i ta što je, gdje god bi došao u dodir s nekim trgovcem, vrlo lijepo s njim postupao. Stoga su se mnogi Dubrovčani rado zadržavali i trgovali u njegovom kraljevstvu. Ali jednom, zbog lažnih obavještenja dobivenih od nekih zlonamjernika kojima je povjerovao, stupi u rat s Dubrovčanima, tražeći da mu Dubrovčani (kako je gore rečeno) ustupe ostrvo Lastovo, koje oni bjehu kupili od kralja Hrapala. No kasnije, uvidjevši zabludu, sklopi s njima čvrsti mir i poče ih voljeti i postupati s njima mnogo bolje nego prije. Isto tako bilo mu je drago da živi u prijateljstvu i sa svom susjednom gospodom.

KOMENTAR
Orbin i ovdje ima odjeljak o odnosima prema Dubrovniku, kao i uvijek ne mnogo sadržajan. Ono što kaže o imenu Dečanskog je proizvoljna kombinacija. Zvanično ime Dečanskog bilo je Stefan Uroš treći, ali je u istorijskoj tradiciji preovladalo ime Stefan. Odnosi Dečanskog s Dubrovnikom bili su složeniji. Jednu tešku krizu su izazvali Dubrovčani podržavajući Vladislava u tvrđavi Ostrovici kod Rudnika. O tome ima podataka u zapisnicima dubrovačkih Vijeća, ali to Orbin nije znao. Ne vidi se kako je on došao do vijesti da je Stefan zahtijevao Lastovo, koje bi kralj Uroš I darovao Dubrovčanima.
----

Upravljajući vrlo mudro svojim zemljama, veoma se obogatio. Stoga 1319. godine, koja bješe (kako neki vele) osma godina njegova vladanja, podiže jedan oltar u crkvi Sv. Nikole u Bariju, u Apuliji. Spomen na to još je i danas sačuvan, jer u pomenutoj crkvi ovako stoji zapisano:
ANNO DOMINIM.SSS.HIH.MENSE IUNII, INDITIONEVI. UROSCIUS REX RASSIAE, ET DIOCLEAE, ALBANIAE, BULGARIAE, AC TOTIUS MARITIME, DE CULFO ADRIAE A MARI USQUE AD FLUMEN DANUBII MAGNI, PRESENS OPUS ALTARIS YCONAM MAGNAM ARGENTEAM, LAMPADES, ET CANDELABRA MAGNA DE ARGENTO FIERI FECIT AD HONOREM DEI ET BEATISSIMI NICOLAI; EIUS HEREDE ASTANTE DE CATERA FILIO DESIFLAVE, FIDELI ET EHRERTO A PREDICTO REGE DEPUTATO. ET NOS RUGERIUS DE INVILIA PROTHOMAGISTER, ET ROBERTUS DE BARULLO MAGISTER INOMNIBUS PREFATIS, OPUS DE PREDICTO MENSE IUNIO INCIPIMUS, ET PER TOTUM MENSEM MARTIUM ANNI SEQUENTIS CHRISTO FAVENTE, FIDELITER COMPLEVIMUS.

KOMENTAR
Oltar darovan crkvi Svetog Nikole u Bariju poticao bi po Orbinu od Stefana Dečanskog, iako se iz natpisa vidi da je riječ o Milutinu. Orbin je mislio da je Milutin umro još 1312. i da je Stefan Dečanski bio 1319. u osmoj godini vladanja. I u modernoj nauci je iznesena teza da se u Bariju nalazi ikona Dečanskog. Up. Đ. Bošković, ''Ikona Dečanskog u Bariju'', Starinar, treća serija 12 (1937) 55-58. Izgleda da Orbin nije sasvim tačno prenio natpis sa pomenute ikone. Tekst koji donosi nešto mlađi Beatilo (1649) (up. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku 4 (1857) 350) navodi i ime Milutinovog sina Konstantina.
----

Poslije toga zaprosi preko poslanika za ženu udovicu Evdokiju, sestru cara Andronika Mlađeg, obećavajući: trajni prekid neprijateljstava i mir s Rimljanima. Jer (kako kaže Nikifor Gregora u VI knj.) bio je moćan čovjek i neprestano je uznemiravao Rimsko Carstvo, čije je zemlje dijelom zauzimao, a dijelom pustošio. Sve to zadavalo je caru mnogo nevolje i straha. S jedne strane, jer mu je bilo mnogo stalo do njegova prijateljstva, s druge strane, jer njegova sestra nije htjela ni da čuje glas onih koji su govorili o ratu. A mučila ga je još jedna stvar. Naime, ovaj brak koji je Uroš želio da sklopi bio je već četvrti po redu.
Prva njegova žena bila je kći vlaškoga kneza, pa ju je, poslije dugo vremena što je s njom proveo u braku, otpravio njenom ocu, a uzeo drugu, i to bivšu ženu svoga brata, svukavši joj monaško odijelo koje je bila obukla. Ali pošto su ga zbog toga ukorili i episkop i drugi crkveni dostojanstvenici, otpusti je poslie dugo vremena i oženi se sestrom bugarskog kralja Svendoslava. Kad se već zasitio njezine ljubavi, potraži drugu, plemenitijeg roda. I što ga je Evdokija više odbijala, to je on bivao uporniji, pribjegavajući često i prijetnjama. Stoga je car bio prisiljen da mu skrene pažnju na svoju kćer Simonidu, koja je imala tek pet godina. Car je obećao da će mu je dati, ali da ostane u očinskoj kući do punoljetstva, a onda da je vodi kao ženu. S time se složio Stefan Uroš, pa je car na proljeće došao sa svojom kćeri u Solun. Tamo je došao i kralj Raške, koji je zbog zaključenja mira s carem doveo sa sobom mnoge sinove istaknutih velikaša Raške i Svendoslavljevu sestru. Nju je poslije kratkog vremena, čim je odvedena u Carigrad, uzeo za ženu Mihajlo Kotrule, koji je ranije imao za ženu carevu sestru. Kad je car zaključio mir s Rašaninom, dade mu kćer Simonidu. Ali ga zbog toga ukori patrijarh Jovan, ranije zvan Kuzma. Car mu odgovori da se kraljevska srodstva podešavaju i sklapaju kako zahtijevaju prilike. Ovo pominje Georgije Pahimer u H knj.
Simonida, koja se kasnije prozva Simonida Irena, bješe prekrasna djevojka. Pošto je njenom ocu Androniku umrlo više djece, on je po savjetu neke žene naredio da se izradi dvanaest voštanih svijeća veličine čovjeka sa slikom dvanaest apostola. Ove svijeće (kako kaže Pahimer), kad se približilo vrijeme porođaja njegove žene, naredio je da se redom pale. I dok je gorela svijeća na kojoj je bila slika Simeuna, rodila se ova kći, koja je stoga dobila ime Simonida. Pošto je blagodareći njenom posredovanju bio sklopljen mir između Grka i kralja Uroša, bila je nazvana Simonida Irena. Njena majka bila je markiza i sinovica španskog kralja. Ona je (kako piše Gregora u VII knj.) darovala više puta toliku svotu novca svom zetu Urošu da bi se tom svotom mogla trajno izdržavati stotina oružanih galija. Tako je bila zaslijepljena ljubavlju prema svojoj kćeri da ju je htjela okružiti svim sjajem jedne prave carice. U nemogućnosti da učini više, postavi na glavu svoga zeta šešir izvezen mnogim biserima i dragim kamenjem, kako su obično nosili rimski carevi. Tako je nastavila poslije svake godine, ne propuštajući ni jedne. Uz to je posebno slala svojoj kćeri mnogo blaga. Nadajući se da će vidjeti njezinu djecu, žurila je da ih učini bogatim i velikim. Ali kako je sve to radila a da se nikad nije obraćala bogu, sva njena nada osta uzaludna.

KOMENTAR
Ovaj cijeli dugi odlomak iz Orbinovog spisa oslanja se neposredno na vizantijske pisce Nićifora Grigoru i Georgija Pahimera, koji je bio poznat samo u odlomcima prevedenim od strane poznatog humaniste Jeronima Volfa. (Up. komentar uz spisak pisaca pod Giorgio Pachimero.) Orbin nije primijetio da se izlaganje grčkih istoričara odnosi na Milutina, te ga je pogrešno vezao za Dečanskog. Jevdokija (str. 28, 2-22) nije bila sestra cara Andronika III (''Mlađeg'') već Andronika II (''Starijeg''). ''Rimljani'' su Vizantinci prema grčkom Romeji. ''Vlaški knez'' (str. 28, 13) je plod zabune. Riječ je o poznatom gospodaru Tesalije (u vizantijskim izvorima često Vlahija) s kraja XIII vijeka sevastokratoru Jovanu, koji je zaista neko vrijeme bio tast Milutinov. ''Bugarski kralj Svendoslav'' je car Teodor Svetoslav (1300 - 1322), savremenik Milutinov. Dvostruko ime Simonidino: Simonida Irena je nastalo miješanjem imena majke i kćeri. Irena se zvala druga žena cara Andronika II, ranije Jolanta Monferatska. Orbin dosta priča o Simonidinoj majci poNićiforu Grigori, ali je nikad ne naziva po imenu. O neobičnom imenu Simonida up. M. Laskaris, ''Vizantijske princeze u srednjovjekovnoj Srbiji'', Beograd 1926, 58-59. Tekst na str. 28 od kraja natpisa do početka poslednje rečenice reprodukuje, ponegdje skraćeno, izlaganje iz gl. 9 knj. VI istorijskog dela Nićifora Grigore {Nicephori Gregoras Vyzantina historia ed. L. Schopen I, Bonnae 1829, 202-204). Prvi pasus na str. 29, gdje se spominje Pahimer, predstavlja prilično slobodnu parafrazu na tekst Georgija Pahimera. (Up. komentar uz pisce.) Od reda 17. na toj strani pa sve do kraja prvog pasusa na str. 30. Orbin se vrlo vjerno drži Grigore (str. 242-244 bonskog izdanja).
----

Kralj Uroš, naime, kad mu je bilo četrdeset godina i još više, počeo je sa Simonidom da živi kao sa ženom kad je jedva imala osam godina i tako ozledio njenu matericu da nikada nije mogla imati djece. Zbog toga je njena majka mnogo patila, i kad je vidjela da se nije ostvarilo ono čemu se nadala, pokuša jednu drugu stvar. Molila je svoga zeta Uroša, kome je u tu svrhu slala bezbrojne darove, da bar pristane, kad već nije mogao imati djece sa Simonidom, da proglasi za baštinika i nasljednika kraljevstva Raške jednog od njenih sinova i Simonidine braće, Dimitrija ili Teodora. Jednog za drugim poslala ih je u Rašku s velikim bogatstvom. Ali ni to nije uspjela ostvariti, jer su se rečena braća poslije kraćeg boravka u Raškoj kod svoga zeta, ne podnoseći surovost toga kraja, vratila kući ne baš zadovoljni Urošem.

KOMENTAR
Ovdje Orbin prvo govori o Milutinu, a kasnije o Dečanskom. Po srpskim izvorima se Milutinova kći udata za Mihaila zvala Ana. Iz već spomenutog Nićifora Grigore svakako je saznao da je Mihailo otjerao Milutinovu kćer i uzeo sestru cara Andronika. Tobožnji motiv za Mihailov napad na Srbiju ne može stojati, jer je on otjerao Anu (Nedu) 1324, dakle, poslije smrti Milutinove.
----

Uroš uda svoju kćer Nedu za Mihajla koji se nazva carem Bugara. Mihajlo ju je, pošto je s njom imao mnogo djece, odbacio i uzeo Teodoru Paleologu, najmlađu sestru cara Andronika. Videći Mihajlo da je Uroš već star, odluči da zauzme njegovo kraljevstvo, te u tu svrhu poče sakupljati vojsku. Ali kad je to saznao Stefan Uroš, stade i on gomilati svoju vojsku. Zato, posredstvom Dubrovčana, dovede iz Italije hiljadu i tri stotine Njemaca koji su ranije služili u ratovima mnogim italijanskim knezovima. Sem toga, dođoše mu u pomoć i mnogi drugi ljudi, izvježbani ratnici. I tako se kralj Stefan Uroš pripremi za otpor Bugarinu.
Kad je Bugarin došao s jakom vojskom na granicu Raške i utaborio se na jednom mjestu zvanom Trnovo, kralj Uroš posla protiv njega svoga sina Stefana, koji kasnije bi nazvan Dušan, i Vuksana, mladića od oko dvadeset godina. Dušan, imajući uza se mnogo ljudstva i među ostalim pomenutih 1300 Njemaca, od kojih 300 konjanika, potuče se s Bugarinom, koji je imao mnogo više ljudstva negoli Rašani. Ali kad su vojske imale da zametnu bitku, njemački vojnici razrijediše svu vojsku, kako je zahtijevala ratna vještina, te rekoše Stefanu Dušanu i drugim velikašima Raške: ''Mi koji smo rimske ili latinske vjere i obreda, ući ćemo prvi u borbu, a vi ćete stajati postrojeni s vašim četama, i ako budete vidjeli da mi napredujemo i da smo izazvali pometnju u neprijateljskoj vojsci, tada ćete nas slijediti udarajući junački kao pravi ratnici. Ali ako slučajno budete vidjeli (što ne dao bog) da smo mi razbijeni, pazite da se ne upuštate u borbu s neprijateljem, već neka se svako spasava kako bolje može.'' Odmah poslije toga, zbivši se svi zajedno, počeše kao pobijesnjeli upadati u neprijateljsku vojsku, te snagom kopalja i mačeva prođoše svuda ranjavajući i ubijajući svakoga koji im se našao na putu. Zatim se vratiše odakle bjehu krenuli. Tako ponoviše još drugi i treći put, tukući uvijek i praveći pokolj među neprijateljima.
Kad je to video sin kralja Stefana Uroša, krene i on sa svojim Srbima protiv Bugara. Napadajući ih smjelo i odražno, razbi ih i natjera u bjekstvo ubijajući sve na koje se namjeri. U ovoj bici bio je ranjen i oboren s konja bugarski car Mihajlo. Ali pošto ga nijesu tada prepoznali, kasnije ga je našao jedan slovenski konjanik među onima koji su se zbog rana bili sklonili u šumu, gdje su ležali na zemlji jer se nijesu mogli maknuti s mjesta. Kad je bio doveden pred kralja Stefana, koji je s drugima stajao tu blizu, Stefan mu je rekao da ga je pravedni sud božji doveo do toga. Jer je on zbog velike oholosti i bez ikakvog razloga htjeo da zauzme kraljevstvo koje mu nipošto nije pripadalo. Na to Bugarin ništa ne odgovori, već obrati pogled prema njemu, podigne prst prema nebu i reče: ''Neka se ispuni volja božja.'' Izrekav to, izdahne. Bilo je predskazano ovom bugarskom caru da će umrijeti u Novoj Zemlji. Stoga je on vjerovao da će mu se to desiti u Trnovi, gradu u Bugarskoj, gdje je bilo sjedište bugarskih careva, pa je bio veseo i gotovo ubijeđen i siguran da neće umrijeti na ovom pohodu. Ali predskazanje nije pogriješilo, jer mjesto na koje se poslije bitke bio povukao zvalo se Nova Zemlja. Kralj Stefan dozvoli Bugarima da ponesu njegovo telo u Bugarsku i sahrane ga gdje su obično sahranjivali bugarske kraljeve. Pomenuti Mihajlo ostavi iza sebe jednog sina po imenu Šišman, koji je vladao u Bugarskoj zajedno s majkom sve dok ga nije protjerao bugarski car Aleksandar, kako će biti rečeno na svom mjestu.

KOMENTAR
Ovo opširno izlaganje se odnosi na bitku kod Velbužda 28. jula 1330, iako se kod Orbina ne navode ni mjesto ni datum. Čitavo pričanje predstavlja zaokruženu cjelinu s težištima na podvigu najamnika i sudbini cara Mihaila. Orbinova verzija se ne oslanja ni na jedan danas poznati izvor o velbuškoj bici. On je svoje informacije crpio iz nekog teksta na latinskom jeziku nastalog u katoličkoj sredini. To se može zaključiti na osnovu uloge koja se pripisuje najamnicima, zatim na osnovu izraza ''slovenski vitez'' (un Caualier Slauo), koji je Orbin mehanički prenio i na osnovu igre riječima Ternovo i Terra Nova u priči o smrti Mihailovoj. U prevodu se poenta priče sasvim izgubila: proročanstvo je glasilo da će umrijeti ''in terra nova'', a on je shvatio da se to odnosi na ''Ternouo sua citta in Bulgaria''.
Ali, i mjesto na koje se povukao posle bitke zvalo se ''Terra noua''. Inače pojedinosti iz priče ne djeluju uvjerljivo, kao što je istakao M. Dinić,''Španski najamnici u srpskoj službi'', Zbornik radova Vizantološkog instituta 6 (1960) 21. Srpski izvori uopšte ne spominju strane najamnike, dok Nićifor Grigora kaže da su upravo oni jurišali na bugarskog cara.
----

Ova pobjeda silno obradova Rašane, koje je bio zahvatio veliki strah da će ih Bugari potčiniti. Pošto su, dakle, stvari protekle na ovaj način, kralj Stefan, svjestan da je mnogo ostario, iz velike ljubavi koju je osjećao prema svome sinu, koliko zbog gore pomenute pobjede, toliko i što mu je u svemu bio veoma poslušan i nada sve ga poštovao, dade mu u vlast obje Zete s gradovima i tvrđavama koje su bile u njima. Odlazeći, dakle, njegov sin Stefan na upravu rečenih dviju pokrajina, povede sa sobom iz Raške mnogo mladeži i nekoliko rđavih savjetnika. Ovi ga danonoćno podsticahu da oduzme kraljevstvo iz ruku oca, koji je zbog starosti bio nesposoban za upravljanje, i da se tako obezbijedi od svog brata Siniše, koga je njegov otac imao s drugom ženom. Mada je ovo izgledalo okrutno njegovom sinu, koji je bio vrlo blage i umiljate naravi, ipak je pristao na njihove nagovore i odlučio da izvrši što su mu savjetovali. Pošto je, dakle, potajno sakupio vojsku u obadvije Zete i izvršio izbor najboljih tamošnjih ratnika, vodeći sobom i Karavida Fratnuta i Đurđa Ilijića kao svoje savjetnike, otpoče usiljeni marš put Raške, u kojoj se nalazio njegov otac. Mada je bio saznao tu stvar o sinu, kralj ipak nije mogao da povjeruje. Zato ga je sin, kad ga je zatekao u lovu kod tvrđave Peterco sa nekoliko slugu, uhvatio bez otpora i zatočio u tvrđavi Zvečanu. To veoma iznenadi njegova oca, jer nikada nije mogao ni pomisliti na nešto slično. Dok je, dakle, kralj tako boravio u tamnici, pomenuti savjetnici stadoše nagovarati sina da ubije oca. To su činili iz podozrenja da se ne bi loše proveli ako bi slučajno bio oslobođen tamnice. Privoljevši se sin njihovim opakim savjetima, posla neke ljude spremne da izvrše takvo zlodjelo, te ga oni udaviše usred noći u rečenoj tvrđavi.

To bješe hiljadu tri stotine i trideset prve godine. Neki kažu da je, kad su došli ti ljudi da mu oduzmu život, prokleo sina i njegove potomke. Mada se ovo prokletstvo nije ispunilo na sinu, palo je ipak na njegova unuka Uroša, koji je izgubio kraljevstvo, kako ćemo u ovoj knjizi reći poslije. Njegovo tijelo bi sahranjeno u manastiru Sv. Spasa Skošne u Dečanima koji je on podigao. Vladao je dvadeset godina i ostavio iza sebe dva pomenuta sina, Stefana Dušana i Sinišu, i nekoliko kćeri.

KOMENTAR
Pored Orbinovog rezonovanja ovdje susrijećemo podatak da je Dečanski ustupio Dušanu Zetu (kod Orbina kao i uvijek ''obje Zete'') na upravu. To je u osnovi tačno, ali nije sigurno da pada u vrijeme poslije bitke na Velbuždu.

KOMENTAR
Nijesu poznati Orbinovi izvori za izlaganje o borbi između Dušana i Dečanskog. Događaji su iznijeti suviše uopšteno, tako da se ne osjeća da su borbe duže trajale, da je Dečanski dolazio u Zetu itd. Na drugoj strani ima detalja koji se potpuno uklapaju u ono što znamo o tome vremenu: Đurađ Ilijić je doista bio bliski saradnik mladoga kralja, a Karavida je istorijska ličnost iz ovog vremena posvjedočena dubrovačkim arhivskim dokumentima. Bio je to tast Olivera Grkinića. Up. K. Jireček, Istorija Srba I 2, Beograd 1952, 222. Tačna je i godina zbacivanja Dečanskog koju Orbin navodi. Priča o zarobljavanju se u krupnim crtama slaže sa onom kod biografa Dečanskog u Danilovom zborniku. Mjesto zarobljavanja je tu grad Petrič, što se kod Orbina iskvarilo u Peterzo, a mjesto zatočenja takođe Zvečan. Orbinov izvor, međutim, odlučno pripisuje ubistvo Dečanskog ljudima poslatim od Dušana. I neka rodoslovlja Nemanjića kažu za Dečanekog: ''postizajet končinu ot sina svojega''.

KOMENTAR
Priča o prokletstvu potiče svakako iz istog izvora, dok isticanje njegovih posljedica pripada Orbinovim rezonovanjima.
----

Došao je na vlast njegov sin Stefan s nadimkom Dušan. On se rodio od majke Bugarke, sestre kralja Svetoslava, a kad je počeo vladati imao je oko dvadeset godina. Uprkos tome što je u mladosti izgledao tupoglav i nedovoljno sposoban za upravljanje, slušajući ipak stare i mudre velikaše koje nije puštao od sebe, postao je vrlo mudar vladar i upravljao je kraljevstvom veoma razborito. Stoga su mu bili veoma poslušni njegovi velikaši. I on je njih poštovao, ali ipak nijednog od njih nije držao dugo vremena na upravi pokrajina u koje ih je postavljao, već ih je često premještao s jednog mjesta na drugo. Bio je prekrasnog izgleda i tjelesno vrlo lijepo građen: imao je široka ramena, snažne ruke, izrazita bedra, trbuh uvučen, jake noge, a stas visok, pravilan i muževan. I mada je vremenom mnogo odebljao, ipak mu to nije smetalo, jer se neprestano vježbao u svim vrstama oružja, koje je veoma volio. Posebno ga je veselilo da ide u lov. Volio je i cijenio valjane ljude kojima je davao upravu nad svojim pokrajinama. Pored toga, bio je vrlo dostojanstven I širokogrud. Stoga je svojim dvorjanima često darovao konje, novac, zlatne i srebrne opasače, odjeću od svile i najfinijeg sukna; htio je da se lijepo oblače i vježbaju u oružju.
Priređivao je takođe često viteške turnire i pijanke, obdarujući one koji su se isticali i druge pobjeđivali. Zato je kraljevstvo Raške u njegovo vrijeme bilo vrlo slavno i prepuno valjanih ljudi koji su bogatstvom prevazilazili ljude drugih kraljevstava, Držao je takođe strogi red na dvoru i u svom kraljevstvu, u cijenama i dažbinama, ne starajući se odviše da gomila blago, jer je po prirodi, kako je rečeno, bio darežljiv.
Bio je, sem toga, vrlo odan vjeri grčkoga obreda, i podizao je crkve i manastire darujući im velike milostinje i dajući velike darove dostojanstvenicima i svještenicima koji su u njima pjevali svete himne. U ove manastire spadali su i oni na Svetoj gori u Makedoniji. Dade za vječna vremena monasima Sv. Mihajla Jerusalimskog danak koji mu Dubrovčani plaćahu za Ston. Upravo stoga bješe nazvan Dušan, duševan čovek. Lijepo se odnosio i prema Latinima i onima koji su bili rimokatoličke vjere, bez obzira na to što je jednom na nagovor svoje žene Rogozne, zvane i Jelena, opake žene koja je mnogo mrzjela katolike, lišio svega zlata i srebra i drugih dragocjenosti latinske crkve i manastire u obje Zete. Na to se tadašnji papa vrlo razljutio, te mu je stavio do znanja preko svojih poslanika koje je dvaput u tu svrhu slao da će, ako ne povrati dobra oduzeta pomenutim crkvama i manastirima, podići krstaški rat protiv njega i doći sa svim hrišćanima da ga potraži u njegovom kraljevstvu. Prestrašivši se Stefan zbog toga, vrati im sve u potpunosti i poče ih lijepo gledati.

KOMENTAR
Ne vidi se kako je Orbin došao do imena San Saluatore di Scosna za dečanski manastir. Crkva je zaista posvećena sv.Spasu dok se u onom Scosna vjerovatno krije ime Hvostna. Podatak o godinama vladanja je kao i do sada uvijek netačan, ali je ovoga puta blizak broju 19, koji daju rodoslovi (ed.Lj. Stojanović str. 180). Orbin nije mnogo pazio na usklađenost podataka koje daje. Ovdje govori o ''dva pomenuta sina'' Dečanskog, iako Sinišu nije spomenuo, već samo Dušana i njegovog brata koji je umro u Carigradu u vrijeme dok je Dečanski živio tamo u izgnanstvu.
KOMENTAR
Opširna i sadržajna karakteristika Dušanova predstavlja pravu zagonetku, jer ničeg sličnog nemamo u čitavoj našoj istorijskoj literaturi do Orbina. Iako analiza njegovog teksta pokazuje da se gotovo bez izuzetka u izlaganju držao izvora, ovdje se čini da je sam ocrtavao lik slavnog vladaoca po predstavama koje je stvorio na osnovu starih tekstova.
KOMENTAR
Karakteristično za Orbinov način rada je da podatak o stonskom dohotku upotrebljava ovde, iako desetak redaka kasnije tek govori o ustupanju Stona, kad je taj tribut ustanovljen.
KOMENTAR
Ime Dušanove žene Rogozna nije dobilo objašnjenje. Već je I. Ruvarac, ''Kraljice i carice srpske'', Zbornik Ilariona Ruvarca I, Beograd 1934, 26, primijetio da podsjeća ''na caricu Roksandu u narodnim pjesmama''. Istorijsko jezgro priče o sukobu Dušana i pape biće svakako u papskim pismima Dušanu iz 1346. godine u kojima se navodi šta je sve izgubila kotorska biskupija i traži da joj se povrate crkve i imanja. Ne mogu, međutim, ni da naslutim kako je Orbin došao do tih vijesti, vjerovatno iz nekog kotorskog izvora.
----

S Dubrovčanima je uvijek živio u prijateljstvu i potvrdio im je darovnicu koju im ban Stjepan bejaše dao za Ston i Pelješac. Ova područja je Nemanja tražio za sebe zbog prava koja je imao u Humu i u Bosanskom Kraljevstvu. Tu potvrdu je izdao prvenstveno na molbu Kotoranina Nikole Buća, svoga protovestijara, kojega su Dubrovčani zbog toga uvrstili među svoju vlastelu. Grad Dubrovnik, koji se u vrijeme ovoga kralja mnogo obogatio, stalno ga je obasipao darovima i poslanstvima. I tako Raško Kraljevstvo i gradovi Dalmacije stajahu u njegovo vrijeme bolje nego ikada ranije, posebno grad Dubrovnik i Kotor. Živio je takođe u miru s bugarskim kraljem Aleksandrom. I u njegovo vrijeme Turci se nijesu usuđivali doći na njegove granice. Štaviše, mnogo su puta bili potučeni od njegovih vojskovođa, a naročito od njegovog velikaša Uglješe, koji je neprestano držao protiv njih granice Makedonije i Romanije. Držao je, sem toga, u službi i nešto Turaka koje je nastanio u Zeti kod Danja. Nikifor Gregora piše u VII knj. da je Turčin Melek, prešavši u hrišćanstvo s hiljadu i pet stotina svojih ljudi, bio uzet u službu kralja Stefana; bilo je hiljadu konjanika i pet stotina pješaka. Pa kako mi se čini da je već dovoljno rečeno o vrlinama i pohvalnim osobinama ovog kralja, pređimo sad dalje da vidimo šta je uradio na proširenju svog carstva.

KOMENTAR
Ustupanje Stona Orbin opisuje po starijim dubrovačkim analima (ed. S. Nodilo 35, 225), ali vrši i neke bitne izmjene. U analima su svi srpski vladaoci kraljevi Bosne, pa je i Dušan ''re Stiepan de Bosna'', a kod Ranjine se spominje da se pola tributa za Ston plaćalo caru a pola bosanskom banu. Orbin je na osnovu toga iskonstruisao da je Dušan potvrdio darovnicu koju je ban Stjepan izdao Dubrovčanima. U stvari Dušanova povelja o Stonu izdata je 2. januara, a banova tek 15. marta 1333.
KOMENTAR
Ono što se kaže o Uglješi ne može se nikako odnositi na vrijeme cara Dušana, jer je Uglješa postao gospodar jedne oblasti u susjedstvu Turaka tek deset godina poslije Dušanove smrti. Vjerovatno je podatak našao kod mnogo kasnijeg vizantijskog pisca Laonika Halkokondila.
KOMENTAR
Vijest o Turčinu Meleku Orbin je zaista našao kod Nićifora Grigore(ed. Bonn. 254), ali je pogrešno vezao za Dušana, pošto se ona odnosi na kralja Milutina.
----

Stefan, dakle, kao prvo, nastojao je da osvoji djelove Romanije, u čemu nije imao mnogo teškoća. Kako je Romanija u prošla vremena živjela dugo u miru, bila je gotovo bez oružja, a nije imala ni ratnika koji bi je mogli braniti. Stoga je za kratko vrijeme zagospodario najvećim njenim dijelom. Zauzeo je, naime, sve pokrajine i gradove koji su joj pripadali sve do Soluna, a posebno Veriju, Serez, Ohrid, Kostur, Trikalu, Janjinu, Kaninu, Beograd i druga mjesta sve do Negroponta. Pošto nije mogao zauzeti Solun, pustošio je neprestano njegovo područje da bi ga bar na ovaj način prisilio na pokornost. Mislio je takođe da osvoji svu zemlju do Carigrada, pa bi bez sumnje ostvario ovu svoju misao da ga nije smrt spriječila. Zauzeo je Albaniju i zagospodario svim djelovima Epira sve do Arte, pa se niko nije usuđivao da mu se suprotstavi ili da se odmetne od njega.

KOMENTAR
Zanimljivo je da u vrlo opširnoj istoriji Dušanovoj koju pruža Orbin ratovi s Vizantijom zauzimaju vrlo malo mjesta. Ovdje daje sažet pregled osvajanja kao da su bila na početku vlade (prije krunisanja), a nešto kasnije (na str. 41-42 ove knjige) opširno citira već spomenutog Laonika Halkokondila, koji je o ovim zbivanjima imao dosta mutne predstave. Vijesti Nićifora Grigore, kojega je inače upotrebljavao, ovdje nije mogao koristiti pošto taj dio nije bio preveden. Gradovi koji su na ovom mjestu nabrojani poklapaju se, s malim izuzetkom, sa onima koje spominje niže Halkokondil. Zbog toga se ne može isključiti ni mogućnost da je ovo mjesto samostalna Orbinova tvorevina na osnovu Halkokondilovih podataka. Objašnjenje vizantijske slabosti pokazuje da Orbin nije imao predstavu o vizantijskim građanskim ratovima u Dušanovo doba.
----

Zato 1340. godine, zanesen tolikim pobjedama, odluči da uzme titulu cara. Pozva, dakle, na sabor patrijarha, episkope, opate, svještenike i crnorisce svoga kraljevstva i svu vlastelu i velikaše svoje zemlje, te uz sudjelovanje još triju dubrovačkih poklisara, i to Đurđa Getaldića, Marina Bunića i Stjepana Gučetića, koje su mu Dubrovčani bili poslali s mnogo darova, uz puno odobravanje sviju, krunisa se za cara. Ime kralja dodijeli svome sinu Urošu, mada je u to vrijeme bio vrlo mlad. Ustanovi nove službe po ugledu na druge careve, naime, službu ćesara, despota, pincerne i druge kojima su se služili carevi. I tako u tolikoj sreći i veličanstvu mislio je da nijedan vladar na svijetu nije veći ni moćniji od njega. Ali mu ubrzo posta jasno koliko se u tome varao. Jer primivši izvještaj da ugarski kralj Ludovik sprema veliku vojsku da udari na nj, i on sakupi što je više mogao ljudstva i uputi se prema Dunavu da mu se odupre. Kad je, dakle, došao na obalu pomenute rijeke, utabori tu čitavu vojsku, dok se na drugoj obali ulogorila Ludovikova vojska. Pošto je car Stefan pažljivo osmotrio njegovu vojsku i vidio da su Ugri bezbrojnim mnoštvom šatora, čadora i nepreglednim ljudstvom zapremili ogroman prostor, izgubi pouzdanje u sebe i poče se bojati za ishod ovog pohoda. Posavjetovavši se, dakle, sa svojim vojskovođama, uz njihov pristanak napusti pomenutu obalu i povuče se sa svom vojskom u svoju zemlju dobar dan hoda, iza jedne velike i veoma guste šume pune ogromnog i debelog drveća, zvane Lomnica i Rudnik. Posjekavši izvjestan broj stabala, položi ih preko puteva kako Ugri ne bi mogli proći da ga napadnu, te postavi mnogo naroda da čuva i brani prolaze.

KOMENTAR
Godina krunisanja nije tačna, ukoliko nije rezultat štamparske greške (1340. umjesto 1346). Nabrajanje onih koji su bili pozvani na krunisanje podsjeća na sastav državnog sabora kako ga opisuju srpski izvori. Iznenađuje činjenica da imena dubrovačkih poslanika nijesu tačno navedena. U Dubrovačkom arhivu je sačuvana odluka o upućivanju ovog poslanstva, koja sadrži druga imena. Osim Marina Bunića (1314-1364), koji je zaista bio aktivan u ovo doba i odlazio kao poslanik srpskim vladarima, ostala navedena vlastela uopšte ne pripada ovom vremenu.(Ćurađ Getaldić se uopšte ne spominje u Arhivu tokom XIV vijeka.) To znači da se Orbin nije služio arhivskim knjigama Republike čak ni u ovakvim slučajevima kad se moglo znati da podaci postoje i kad ih je lako bilo naći. Njegov spisak vlastele se vjerovatno oslanja na neku pozniju porodičnu tradiciju.
----

Posle toga kralj Ludovik i car Stefan sporazumno odlučiše da se sastanu na dogovor s nekolicinom svojih ljudi na određenom mjestu, pa da tu lično razgovaraju o međusobnim sporovima. Prema tome, car je dojahao s neznatnim brojem vlastele na obalu Dunava, a kralj se ukrcao na jednu lađu i pristao uz obalu, ali se nije iskrcao na kopno. Pozdravivši jedan drugoga, počeli su da razgovaraju, ali, kako se nijesu mogli složiti, razišli su se. Pregovore su nastavili preko poklisara, ali ni na ovaj način ne dođoše do bilo kakvog zakljuĉka. Kralj Ludovik je, naime, tražio od cara četiri stvari: prvo, da prihvati katoličku vjeru i bude pokoran rimskoj crkvi; drugo, da mu ustupi nekadašnje zemlje kralja Stefana, koje je želio pripojiti ugarskoj kruni; treće, da ga prizna za svoga starješinu i da mu bude pokoran i vjeran; četvrto, da mu dade za taoca svoga sina Uroša. Ali car, ponosan kakav je bio, ne htjede pristati ni na jedan od tih zahtjeva. Stoga Ugri, prebacivši se sa svom vojskom preko rijeke, pustošeći pređoše čitavu zemlju Rašana sve do pomenute šume Lomnice i Rudnika.
No jednog dana, pošto Ugri nisu bili dovoljno oprezni i pošto su se suviše pouzdavali u vlastite snage, car Stefan posla neke svoje istaknute ratnike da udare na jedan dio vojske koji se bio odijelio od drugih. Oni ga potuku i zaplijene više od 500 konja i mnogo opreme, ali malo ljudi zarobe. A kad Ugri primijetiše da carevi ljudi iznad svega idu za plijenom, mnogo svojih konja predadoše na čuvanje nekim pastirima, a oni se sakriše u jednu šumu. Namamljeni ranijim plijenom, Rašani dođoše u velikom broju da pokupe pomenute konje. Kad su to učinili i već bili na povratku u logor, Ugri iziđoše iz zasjede, pa ne samo što su im oduzeli plijen, već su mnoge poubijali, na veliku žalost cara Stefana, jer su tu izginuli mnogi plemići. Tako se Ugri osvetiše za uvrede koje su im Sloveni nanijeli.
Poslije ovoga, upoznavši drskost i lukavstvo Ugra, careva vojska nije se usuđivala izići u ravnicu, već se držala iza šume. Kad je kralj Ludovik vidio da u takvim okolnostima neće moći ništa učiniti, odluči da se sa svom vojskom vrati u Ugarsku. Međutim, da Sloveni ne bi mogli upadati u njegovo kraljevstvo, sagradi na obali Dunava, sa raške strane, na mjestu gdje se Dunav spaja sa Savom, utvrđenje i nazove ga Beograd, ostavivši u njemu posadu od mnogo vojnika i jednog kastelana. To bješe 1343. godine. Dvije godine poslije toga dođe još jednom s ogromnom vojskom protiv cara, ali ne učini ništa značajno. Jer kad su njegovi ljudi počeli u velikom broju umirati zbog pokvarenog vazduha koji se dizao iz baruština preko kojih su prolazili, bio je prisiljen da se vrati u svoju zemlju. U to vrijeme razbolio se mlađi brat kralja Ludovika, Stefan, pa kad je stigao u Ugarsku, umro je od te bolesti.

KOMENTAR
Opširno izlaganje o ratu kralja Ludovika I Anžujskog (1342—1382) i cara Dušana predstavlja zaokruženu i povezanu cjelinu preuzetu iz nekog do danas izgubljenog izvora. Iz teksta se osjeća da je izvještač posmatrao stvari sa ugarske strane. U biografiji kralja Ludovika I od Ivana, arhiđakona od Kikilea, nema ovih podataka. Inače Orbinovo pričanje ima u sebi hronološke elemente koji se ne daju dovesti u sklad. Izričito se kaže da je veliki pohod Ludovikov bio 1343, a da je novi pohod bio dvije godine kasnije. U tom drugom pohodu razboljeli su se mnogi ugarski vojnici pa i kraljev brat Stefan, koji je po povratku u Ugarsku umro.
Slučajno znamo da je Stefan umro 9. avgusta 1354, a srpski i ugarski izvori pokazuju da je te godine zaista bilo srpsko-ugarskog ratovanja. Sastanak između cara i kralja bi, prema tome, trebalo staviti dvije godine ranije (1352), kada nemamo vijesti o ratu na ovoj strani. Orbinov izvor je neke stvari znao sasvim precizno, kao npr. da je smrt hercega Stefana bila u isto vrijeme kad i rat sa Srbijom, dok je bio nesiguran u odmjeravanju intervala između dva pohoda. Sastanak vladara na granici bio je u srednjem vijeku dosta uobičajena prilika za pregovore i izglađivanje sukoba. Isto tako nijesu nimalo nevjerovatni zahtjevi koje bi, po Orbinovom izvoru, postavljao kralj Ludovik. Onaj o prepuštanju zemlje kralja Stefana (le terre, che furono del Re Stefano) otkriva čak dobro poznavanje situacije. Vijest o podizanju Beograda ne treba bukvalno shvatiti. Orbin je, vjerovatno, u svome izvoru čitao nešto o dizanju utvrđenja. Uostalom, Lukarević, Copioso ristretto2 97, koji prenosi istu priču, govori o ''Castello Taurino (oggi detto Belgrado)'', dakle o Zemunu. Up. J.Kalić-Mijušković, ''Beograd u srednjem vijeku'', Beograd 1967, 72-76, 362-363.
----

U pomenuto vrijeme držao je Bosnu ban Stjepan, sin kneza Stjepana, vrlo pametan čovjek, kako ćemo poslije kazati. Pošto je on postao gospodarom Humske oblasti, njegovi ljudi su neprestano narušavali granice cara Stefana, a naročito su pričinjavali veliku štetu u predjelima Trebinja, Konavala, Gacka, Rudina i drugih mjesta sve do Kotorskog zaliva. A kako je car bio zauzet osvajanjem Romanije, nije se mogao starati oko odbrane granica Bosne i Huma. Ali kad je konačno zauzeo veliki dio Romanije i uspostavio potpuni mir u tim stranama, poče misliti na osvetu za uvrede i pogrde nanijete mu od strane rečenog bana Stjepana i njegovih podložnika. Krenuvši na put s caricom, dođe na granicu Bosne, kod rijeke Drine, s pedeset hiljada konjanika i trideset hiljada pješaka.
Kad je o tome bio obaviješten ban Stjepan, pripremi i on dobru vojsku. Ali uvidjevši na kraju da neće moći odoljeti neprijateljskoj vojsci, posiječe mnogo velikih stabala pomoću kojih zakrči prolaze, te osta povučen u šumama i planinama kao u nekakvim tvrđavama, braneći s mnogo ljudi sve prolaze kroz koje se moglo prodrijeti s vojskom u Bosnu. I tog puta, s obzirom na pomenute preduzete mjere, kao i na prolaze koji su po svojoj prirodi bili utvrđeni, spriječio bi carevim ljudima ulazak u Bosnu da su mu velikaši bili vjerni i da nijesu bili u tajnom dogovoru s carem. Stoga odluči da se povuče u planine s malim brojem svojih ljudi, koje je i dalje, ipak, mijenjao kako ga neko od njih ne bi izdao.
Primijetivši to, car uđe sa svom vojskom u Bosnu bez ikakve prepreke i stade uništavati i paliti sve, ne štedeći ni banove dvore. Ovo u početku car nije htio raditi, ali kasnije učini po nagovoru svoje supruge, žene uistinu spremne na svako zlo. Baci se još na osvajanje utvrđenja Bobovca, u koje se bila sklonila Jelisaveta, jedinica kći bana Stjepana, koja je tada bila djevojčica, a kasnije žena Ludovika, ugarskog kralja, i majka Marije, žene cara Žigmunda. Pošto je, dakle, Stefan više dana napadao rečeno utvrđenje bez ikakva uspjeha, napusti poduhvat, te poče krstariti po svoj Bosni sve do Dolmna ili Duvna. Utaborivši se tu, posla dio vojske da plijeni prema rijeci Cetini i onoj drugoj rijeci, Krki, prema Hrvatskoj, a on s ostalim dijelom vojske skrenu prema Humskoj oblasti. Zauzevši Imotski i Novi, ostavi u njima dobru posadu svojih ljudi.

KOMENTAR
I za istoriju Dušanovog rata s Bosnom se može reći da Orbin reprodukuje neki danas nepoznati izvor. Taj izvor je bio dobro obaviješten, ali ipak nije poticao iz Dušanovog vremena. Dok se podaci o odnosima Srbije i Bosne uoči rata vrlo lako uklapaju u ono što je poznato iz dokumentarnih izvora, vijesti o jačini Dušanove vojske su svakako pretjerane. Ovaj izvor ima zajedničku antipatiju prema Dušanovoj ženi sa izvorom koji govori o odnosima pape i Dušana. V. komentar uz str. 34.
Bobovac je grad koji se mnogo spominje početkom XV vijeka. U njemu se čuvala kruna bosanskih kraljeva. Njegov spomen u ovo doba je, vjerovatno, anahronizam izazvan znanjem o kasnijem periodu bosanske istorije. Dugo se mislilo bez razloga da se mjesto odnosi na Travnik. Up. I. Ruvarac, ''Istorisko-geografsko ivepje. Bobovac = Travnik'', zbornik Ilariona Ruvarca, Beograd 1934, 257-264.
Iznenađuje, takođe, podatak da je Jelisaveta, kći bana Stjepana II Kotromanića, u vrijeme Dušanovog rata, dakle, 1350. godine, bila djevojčica. Ona se 1353. godine udala za kralja Ludovika I, a po pričanju samoga Orbina, odnosno njegovog izvora, pravile su se kombinacije da se Uroš oženi Jelisavetom. Podaci o operacijama Dušanove vojske veoma su zanimljivi. S jedne strane, oblici imena: Dolmna over Dumno I Dachercha o Dacherea (za Krku) pokazuju da je Orbinov izvor imao iskvarene slovenske oblike koje mljetski opat nije lako prepoznao, dok, s druge strane, ti podaci otkrivaju da je izvor Orbinov bio dobro obaviješten. Iz savremenih dokumenata znamo da su Trogirani i Šibenčani spremili darove da ih predaju Dušanu kad dođe do Krke, a isto tako pouzdano znamo da je srpska vojska osvojila grad Novi u Humu, koji se u Orbinovom tekstu spominje.
----

U to vrijeme pristupila su k njemu mnoga bosanska i humska vlastela priznavajući se njegovim podanicima. Potom su mnogi od njih otišli s njim u Rašku, a posebno Bogiša i Vladislav Nikolić, sestrići bana Stjepana i sinovi njegove sestre Katarine, koji su bili iz roda humskoga kneza Andrije, o kojemu je već bilo riječi, a biće još i kasnije, te, prema tome, rođaci cara Stefana. Oni doniješe jednu takvu odluku, jer su čvrsto vjerovali da će njima ustupiti Humsku oblast kao njihovu baštinu koja im je po pravu pripadala, ali na kraju nijesu imali nikakve koristi, jer su bili ljudi bez ikakve vrijednosti.

KOMENTAR
I podaci o Nikolićima pokazuju da je Orbin imao dobar izvor iz koga se obavještavao. Iz podataka

Dubrovačkog arhiva se vidi ne samo da su Bogiša i Vladislav bili sestrići bana Stjepana i da im se majka zaista zvala Katarina (Chatalena), nego i da su 1349. godine bili u sukobu s bosanskim banom. Up. M. Dinić, ''Humsko-trebinjska vlastela'', Beograd 1967, 6-7.
----

Dok je car boravio u Bosni, mletačka vlada i Dubrovčani uputiše mu svečane poklisare da pregovaraju s njim i izglade sporove između njega i bana Stjepana, ali nijesu mogli ništa postići, jer je car htio da ban dade svoju kćer Jelisavetu za ženu njegovom sinu kralju Urošu i da u miraz donese Humsku oblast, kao nešto što pripadaše samom caru preko Nemanje i njegove braće, ranijih gospodara Huma, od kojih je sam car vukao lozu. No rečeni ban, nadajući se da je može bolje udati (kako se kasnije i zbilo), nije nipošto htjeo pristati da mu dade ni Humsku oblast, a ni kćer i bez Huma. Jer da je htjeo dati samo kćer, bio bi sklopljen mir, a kako to nije uslijedilo, ova dva vladara živela su neprestano u razdoru.

KOMENTAR
Vijesti o pregovorima za vrijeme rata ne mogu se kontrolisati. Ima podataka iz Mletačkog i Dubrovačkog arhiva iz kojih se vidi da su Venecijanci i Dubrovčani posredovali između srpskog cara i bosanskog bana, ali to je bilo u periodu prije ovoga rata. Up. S. Ćirković, ''Istorija srednjovjekovne bosanske države'', Beograd 1964, 118-119.
----

Kad je car Stefan namjeravao da se vrati u Rašku i prolazio preko Huma, stigao je do Bišća, jednog velikog polja između Blagaja i Mostara. Tu je zatekao dubrovačke poklisare koji su došli da ga zamole neka izvoli doći u njihov grad, koji je želeo da ga ugosti i počasti. Car se u početku malo opirao, ali je na kraju pristao, pošto je iznio stvar pred svoje vijeće i pošto su mu svi njegovi najprisniji savjetnici, a posebno Nikola Buća, kotorski vlastelin i prijatelj Dubrovčana, a njegov protovestijar, kazivali da slobodno i bez ikakva straha pođe u Dubrovnik, jer će mu biti vrlo prijatno. Otpustivši, dakle, vojsku, car i carica sa tri stotine ljudi, među kojima je bio najveći dio velikaša i vlastele njegova kraljevstva, pređoše preko Konavala do Cavtata. Tu su se ukrcali na galije kojima su zapovijedali Džono Sorkočević i Dživo Menčetić, a koje suDubrovčani poslali da ih prihvate. Na tim galijama su doplovili u Dubrovnik, gdje je car bio primljen s velikim počastima i smješten u Knežev dvor. Carica i drugi iz njegove pratnje bili su smješteni takođe u udobne stanove i svratišta. Zadržavši se ovdje puna tri dana na veselim zabavama, plesovima i svečanostima, bio je s caricom, velikašima i drugom vlastelom počašćen i kraljevski darivan skupocjenim svilenim i suknenim tkaninama. Zatim je na istim galijama prevezen u svoj grad Kotor, gdje je takođe primljen s mnogo počasti. Poslije se iz Kotora, preko Zete, vratio u Rašku.

KOMENTAR
O posjeti cara Dušana Dubrovniku 1350. god. očuvala se u Dubrovniku veoma razvijena tradicija. Kada je 1455. Vladislav, sin hercega Stjepana, posjetio Dubrovnik, vlastela u njegovoj pratnji podsjećala ga je da će ući na kapiju kroz koju su u grad ušli car Dušan, kralj Tvrtko, Sandalj Hranić i despot Đurađ Branković. O posjeti Dušanovoj govorilo se, dakle, i poslije jednog vijeka. Nijesu, na žalost, sačuvane arhivske knjige iz vremena posjete, tako da se Orbinova verzija ne može kontrolisati. Vidi se da je sasvim nezavisna od starijih dubrovačkih anala. Za ostale vijesti o Dušanovoj posjeti up. J. Tadić, ''Promet putnika u starom Dubrovniku'', Dubrovnik1939, 44-46.
----

Carev dolazak u Dubrovnik bio je 1350.godine, a sljedeće godine posla u Francusku pomenutog Nikolu Buću, svoga protovestijara, da zaprosi kćer toga kralja za ženu svome sinu Urošu. Francuz mu, međutim, odgovori da bi to više nego rado učinio kad bi on, Stefan, i njegov sin bili rimskog obreda. Tamo se poklisar Buća, čovjek uistinu sjajan i po vrijednosti i po svim vrlinama koje je posjedovao, toliko dopade francuskom kralju u ovom poslanstvu, te mu ovaj pokloni jedan ljiljan da ga postavi u svoj grb. Zato od onog vremena Buće imaju na grbu ljiljan nad jednom gredom, dok su ranije imali bundevu s pogačom.

KOMENTAR
Misija Nikole Buće nije poznata s druge strane. Orbin se o njoj obavijestio preko nekog kotorskog izvora. Priča o grbu upućuje na porodičnu tradiciju Buća. Ukoliko je ova misija zaista bila 1351. god., riječ bi bila o kćeri Žana od Valoa (1350-1364).
KOMENTAR
Uroš jezaista bio oženjen jednom vlaškom princezom. Kasnije, na str. 43 ove knjige, Orbin još dodaje da je bila kći vojvode Vlajka. Uroševa žena, međutim, nije bila kći ovoga Vlajka, nego njegova polusestra, kći vojvode Aleksandra Basarabe, i nije se zvala Jelena, nego Anka ili Anča. Up. I. Ruvarac, ''Kraljice i carice srpske'', Zbornik Ilariona Ruvarca I, Beograd 1934, 28-30. U Dečanskom pomeniku navode se ''Car Uroš i Jelena monahinja''. Ovo monaško ime (ukoliko nije u pitanju druga ličnost) dalo je svakako povoda za Orbinovu zabunu.
----

Kad se, dakle, Buća vratio kući i izložio svom gospodaru kako su tekli pregovori s Francuzom, Stefan se naruga odgovoru francuskog kralja, te zaprosi kćer vlaškog kneza po imenu Jelena, koju mu ovaj odmah dade. Poslije toga baci se na osvajanje Romanije. Koliko je sjajnih poduhvata izvršio i časnih pobjeda odnio u tim i mnogim drugim mjestima, kratko pripovijeda Laonik Halkokondil u II knj. govoreći: ''Grad Skoplje bio je kraljevsko sjedište Stefana Nemanje. Krenuvši odatle, u pratnji odvažnih i ratu vičnih ljudi, s jakom vojskom uđe u mjesta blizu Kostura i zagospodari svima. Podigavši zatim vojsku protiv Makedonije, pokori sve sem Soluna, te pređe do rijeke Save. Pošto se hrabro borio oko Dunava, zauzeo je čitavu onu pokrajinu. Poslije, postavljajući na upravu svojih zemalja u Evropi ljude koje je poznavao kao veoma vjerne, uspje se do velike moći. Napao je i Grke da bi srušio njihovo carstvo. Ušavši s konjicom u mjesta blizu Carigrada, potpuno ih opustoši. Grci su se stoga bili mnogo prestrašili i bojali su se potpune propasti, jer su vidjeli da im je carstvo u krajnjoj opasnosti zbog nebrige I nesposobnosti cara Andronika Starijeg, koji je bio ogrezao u svom neurednom životu. Međutim, nijesu vidjeli mogućnost da mu se vojnički odupru ili suprotstave, pa su svu svoju nadu i spas polagali u odbranu gradskih zidina. Krenuvši zatim put Etolije, pridruži svom carstvu Joaniju ili Joaninu, grad koji se ranije zvaše Kasiopa. Makedoniju koja se graničila s rijekom Vardarom predade na upravu Žarku, čovjeku hvaljenom zbog dobrote, kojega je car najviše cijenio. Onaj deo zemlje koji se prostire od Fere do rijeke Vardara dade Bogdanu, čovjeku pravičnom i veoma vještom u ratnim poslovima. Kraj koji se prostire od Fere do rijeke Dunava ustupi braći Kralesu i Uglješi, od kojih Krales bješe njegov peharnik, a Uglješa glavni konjušar. Predio uz Dunav dade na Upravu Vulku, sinu Brankovu. Trikalu i Kostur dobio je župan Nikola, a Etoliju Preljub. Ohrid s krajem zvanim Prilisbea dade na upravu vlastelinu Pladiki. Ove, dakle, koje smo naveli postavio je kralj Stefan na upravu evropskih pokrajina. Kad je on umro, svaki od njih zadrža za sebe one pokrajine koje su mu bile date na upravu.''

KOMENTAR
Posljednje godine Dušanove aktivnosti Orbin opisuje dosta nespretno citirajući bukvalno vizantijskog istoričara XV vijeka Laonika Halkokondila, koji mu je bio pristupačan u latinskom i italijanskom prevodu. Kao što je ranije istaknuto, Halkokondil nije poznavao Dušanovo vrijeme, jer je pisao pun vijek docnije. Zbog toga njegovo kazivanje nema veću vrijednost. Vrijedi se zadržati na velikašima kojima je Dušan, po Halkokondilu, povjerio pojedine oblasti svoga carstva na upravu.
Žarko je ličnost poznata iz dokumenata s početka vlade cara Uroša, ali se nije nalazio u Makedoniji, nego u oblasti oko Bojane.
''Krales'' je, kako je to već Orbin uočio, kralj Vukašin, a Uglješa njegov brat. Bogdan je u velikoj mjeri misteriozna ličnost oko koje su se istraživači dosta mučili. Up. G. Ostrogorski, ''Serska oblast poslije Dušanove smrti'', Beograd 1965, 20-21.
Vuk, sin Brankov, koji je tobože dobio ''predio uz Dunav'', neće biti Vuk Branković, nego neki potomak Branka Rastislalića, ukoliko zabuna nije nastala brkanjem Rastislalića i Brankovića. Up. M. Dinić, ''Rastislalići. Prilog istoriji raspadanja srpskog carstva'', Zbornik radova Vizantološkog instituta 2 (1953) 143-144.
Župan Nikola, namjesnik u Trikali i Kosturu, bio je Nikola Bagaš poznat iz savremenih dokumenata. Up. M.Lascaris, Deus chartes de Jean Uros, dernier Nemanide, Byzantion 25-27 (1955-57) 321-322.
Preljub je zaista bio vlastelin Dušanov i namjesnik u Tesaliji. Pladina će biti Mladen, rodonačelnik Brankovića, koji je zaista bio namjesnik u Ohridu.Prilisbea je vjerovatno iskvareno ime Prilepa.
----

Dovde govori Laonik o caru Stefanu Nemanji koji je bio (kako kažu autori koji ga pominju) najbolji vojnik svoga vremena i izvrsni zapovjednik koji je još kao dijete bio željan slave. Njegov duh je žudio i težio ka uzvišenim i časnim poduhvatima. Ali dok se nalazio u Đavolopoti, u Romaniji, napade ga groznica koje se nije mogao osloboditi uprkos svim liječenjima koja je bio preduzeo. I tako 1354. godine, u doba od 45 godina, preseli se u bolji život. Njegovo tijelo bi preneseno s toga mjesta s velikim pogrebnim sjajem u manastir Sv. Aranđela kod Prizrena koji je sam sazidao. Vladao je kao kralj i car usve dvadeset i pet godina. Neki vele da ga je smrt zatekla dok se nalazio u Nerodimlju. Prvi njegovi savjetnici bjehu: Gregorije ćesar i Vojihna ćesar, Brajko, Raosav, Branko Rasisaljić, Toma i njegov brat Vojislav Vojnović, Miloš i njegov brat Raosav Ledenić, knez Bratko, Obrad čeonik, Vukašin čeonik i njegov brat Uglješa, Branko Mladijenović i vojvoda Mirko. Ovi su gotovo uvijek stajali uz rečenog cara, koji je imao sa svojom ženom jednog jedinog sina, pomenutog Uroša.

KOMENTAR

O smrti Dušanovoj Orbin je imao najmanje dva izvora. Po jednom je car umro u ''Diauolopota in Romania'', što će svakako biti rijeka Devol (danas Semeni), dok je po drugom mjesto smrti Dušanove Nerodimlja, poznati dvor Nemanjića. Orbin daje netačnu godinu Dušanove smrti, ali to je greška za 1 godinu, dosta česta kod njega i izazvana vjerovatno preračunavanjem godine navedene po vizantijskoj eri. Dušanovu starost je Orbin mogao izračunati polazeći od podatka Grigore da je sa 22 godine stupio na vlast. Rođen bi bio 1309. i u trenutku smrti, 1355, imao bi zaista 45 godina. Dužina vladanja (25 godina) je približno tačna (1331-1355).
KOMENTAR
Spisak navodnih savjetnika Dušanovih uzet je iz falsifikovanih ili veoma interpolisanih povelja za grad Kotor. Te povelje su sačuvane u više verzija (up. S, Stanojević, ''Studije o srpskoj diplomatici. XXV O falsifikovanim poveljama'', Glas 169 (1935) 26-32), Orbinov spisak se ne slaže ni sa jednom očuvanom poveljom.
Ličnosti su većinom poznate iz savremenih izvora: ćesar Grgur Golubić; ćecap Vojihna, tast despota Uglješe; Brajko će vjerovatno biti Brajan, Dušanov vojskovođa kojega spominje Kantakuzin; Raosav nije inače poznat; Branko Rasisalić je kasniji oblasni gospodar iz sjeveroistočne Srbije; Toma, brat Vojislava Vojinovića može biti samo Altoman, otac Nikole Altomanovića; Miloš i Raosav Ledenići nijesu inače poznati; isto važi i za kneza Bratka i čeonika Obrada; Vukašin i Uglješa su kasniji kralj, i despot, Branko Mladenović je sevastokrator, sin ranije spomenutog Mladena, vojvoda Mirko je nepoznat.
----

Kad je Uroš naslijedio oca u carstvu, i sam se nazove carem, pri čemu nije naišao ni na kakav otpor kod knezova i drugih velmoža svoga kraljevstva. Bio je, naime, prekrasnog izgleda i od njegova vladanja nadahu se svakom dobru. I mada je imao jedva dvadeset godina, u početku je ipak pokazivao veliku razboritost i pamet u svim svojim djelima, ali tokom vremena pokaza da ne vrijedi mnogo. Upravo zbog svoje ograničenosti izgubio je carstvo, kako ćemo ovdje odmah reći.

KOMENTAR
Izlaganje o Urošu je zadavalo velike teškoće Orbinu. On je imao različite podatke i tradicije o pojedinim oblastima i njihovim gospodarima, a nije mogao da u njima utvrdi sinhrona zbivanja i da ih sklopi u cjelinu. Zbog toga je odjeljak o Urošu bez ikakve hronologije. Zbog toga što ima pored ove istorije Uroša još i poglavlja o ''četiri barona'' Orbin je prisiljen da se ponovo vraća na Uroša, što dovodi do ponavljanja i neusklađenosti, na koje ćemo još imati prilike da ukažemo.

Početak izlaganja o Urošu izgleda da se oslanja na srpske ljetopise, gdje takođe nalazimo komplimente Urošu i podatak da je Uroš pri stupanju na prijesto imao 19 godina.
----

U to vrijeme neki velikaši Raške, koristeći smrt cara Stefana, nastojali su da postanu veći nego što su bili. Među njima je bio despot Vukašin i njegov brat Uglješa, koji su bili humska vlastela, i knez Vojislav, sin Vojnov, od kojih je svako bio na upravi najvažnijih zemalja kraljevstva. Stoga su neki Uroševi ljudi koji su mu bili veoma vjerni savjetovali caru da zatvori u tamnicu despota Vukašina, i kneza Vojislava i neke druge koji su u svim svojim djelima pokazivali veliku oholost i bili preko mjere ponositi. Ti ljudi su takođe podsticali cara da njihove pokrajine preda na upravu siromašnoj vlasteli koja ga je voljela i bila mu vjerna, dokazujući mu ispravno da ako to ne učini na početku, dok pomenuti, ne sumnjajući nimalo u njega, slobodno dolaze na dvor, kasnije, kad se oni budu učvrstili i kad postanu jaki, neće moći to izvršiti bez velikih teškoća i opasnosti. Međutim, Uroš ne samo da nije htjeo slušati ove savjete nego ih je otkrio, i time upozorio te ljude da se dobro paze, pa su oni rijetko dolazili na dvor. Zato oni koji su davali dobre savjete Urošu, videći da su otkriveni, ubuduće se okaniše toga da ne bi navukli na sebe zlovolju i mržnju velikaša. Štaviše, car, kao da mu ni to nije bilo dovoljno, uzdizao je optužene na još veće časti i položaje. Pripojivši, naime, despotu Vukašinu mnoge pokrajine, dade mu takođe titulu kralja. Tim povodom Vukašin poče ugnjetavati mnoge ličnosti toga kraljevstva, istupajući kao da to čini po uputstvu cara i radi učvršćenja njegova carstva. Još je na veće dostojanstvo uzdigao kneza Vojislava Vojnova kad je uzeo jednu njegovu kćer za ženu, a otpustio prvu ženu, kćer vlaškog vojvode Vlajka. Mada je gorko osjetila ovu nepravdu, ne želeći da neprestano ima pred očima svoju suparnicu, ona svojevoljno napusti dvor i vrati se u dom svoga oca.

KOMENTAR
Izlaganje o situaciji poslije Dušanove smrti i svemoći Vojislava Vojinovića i Vukašina predstavlja zaokruženu cjelinu i vjerovatno je preuzeto iz nekog nepoznatog izvora, a nije rezultat Orbinovog domišljanja. Ne može se naslutiti kakav bi to izvor bio. On je svakako pod uticajem kasnijih događaja pošto stavlja na početak zbivanja poslije Dušanove smrti ličnosti koje su postale glavni protagonisti tek nekoliko godina kasnije.
Inače, u ovom izlaganju ima detalja koji zaslužuju pažnju. Tako je tvrdnja da je Uroš dao Vukašinu titulu kralja u punoj mjeri osnažena analizama G. Ostrogorskog, ''Serska oblast posle Dušanove smrti'', Beograd 1965, 7-13. Orbinov izvor je znao kako su tekle stvari i još nije bio pao pod uticaj legendi o Vukašinovoj uzurpaciji vlasti i titule, nastaloj srazmjerno rano (u XV v.) i žilavo održavanoj do kraja XIX vijeka. Priča o tome da je car Uroš uzeo za ženu kćer Vojislava Vojinovića ne može se, na žalost, kontrolisati. Uz ono što je rečeno o Uroševoj ženi povodom str. 41(9-11) može se dodati da poznato papsko pismo iz 1370, u kome se Urban V raduje što je Klara, udovica vojvode Aleksandra, obratila u katoličku vjeru svoju kćer, koja je bugarska carica, i poziva da obrati i drugu kćer ''videlicet Ancham, reginam Serviae illustrem'', sugeriše da je Anka pod neposrednim uticajem majke, dakle, izvan Srbije. Već je istaknuto da se u Dečanskom pomeniku uz cara Uroša navodi ''Jelena monahinja''. Up. I. Ruvarac, ''Kraljice i carice srpske'', Zbornik Ilariona Ruvarca I, Beograd 1934,
----

Zbog toga je bio veliki metež u Uroševom kraljevstvu. Naime, svako od vlastele poče nastojati i truditi se da se dočepa većih položaja i preduzimati sve kako se ne bi pokorio sebi ravnima. Među ovima je bio prvi knez Lazar, koji je prisvojio svu zemlju na granicama Ugarske koja se zvala, kako je rečeno, Zemlja kralja Stefana. Isto tako Nikola Altomanović zauzeo je zemlju koju je držao njegov stric knez Vojislav, koji je nešto prije toga bio umro. Da bi bolje osigurao svoj položaj, on baci u tamnicu ženu istog kneza Vojislava s dva sina, koji su mu bili braća od strica, te naredi da se otruju. Idući njihovim stopama, Balšini sinovi, Stracimir, Đurađ i Balša, zetska vlastela, ali siromašna, zauzeše obje Zete. A ćesar Vojihna sa svojim zetom Uglješom zagospodari čitavim krajem na granici Romanije. I sve su to radili kao da im je car naredio, a u stvari radili su na svoju ruku. Na taj način za manje od deset godina čitavo Raško Kraljevstvo bješe podijeljeno između četiri gore rečena velikaša i svako im je, još za života careva, bio pokoran i priznavao ih za svoje gospodare. Kralj Vukašin odredio je Prištinu kao prestoni grad i držao svu okolnu zemlju. A njegov brat Uglješa držao je svu Romaniju do Soluna, i Veriju i druge gradove. Balšići Gornju i Donju Zetu do Albanije, te od granica Bosne i Srema do Kotora. Lazar, pak, sa svojim zetom Vukom Brankovićem imao je Zemlju kralja Stefana i sve ono što se graničilo s Dunavom. Život i kraj koji su dočekala ova četvorica velikaša pripovijedaćemo malo poslije.

KOMENTAR
Ovdje Orbin ocrtava ''četiri velikaša'', kojima će posvetiti posebne glave svoga spisa. Njihova dijela i istorija njihovih potomaka opisani su kasnije podrobnije, dok su ovdje samo kratko navedene njihove oblasti i najopštije nagoviješten put njihovog uspona. Bilo bi veoma interesantno znati da li je Orbin negdje našao ovu podjelu na ''četiri barona'' ili ju je sam konstruisao pokušavajući da unese red u zbivanja koja je htio da izloži. Jedino se još u prevodu tzv. Brankovićevog ljetopisa nalazi podatak da je srpsko carstvo bilo podijeljeno ''in 4 partes''. Ali on je prosto prilijepljen uz vijesti naših starih rodoslova i združen s pričom da je Vukašin ubio Uroša. Porijeklo toga dodatka nije poznato, a ne da se isključiti mogućnost da je nastao pod uticajem Orbinovim. Up. R. Novaković, ''Brankovićev letopis'', Beograd 1960, 47.
Postavlja se pitanje po kakvom principu selekcije su iz mnoštva feudalnih gospodara izdvojeni upravo Vukašin, Lazar, Nikola Altomanović i Balšići? Iz kog ugla posmatranja upravo oni izgledaju najvažniji? S Lazarom počinje čitava istorija srpske despotovine (Orbin i istoriju Brankovića priča u poglavlju o Lazaru); Balšići su kroz više generacija bili samostalni gospodari jedne značajne oblasti, a Vukašin je sa svojim potomstvom ostavio izvanredno značajne tragove u pisanoj i usmenoj tradiciji. Najteže je, međutim, pitanje otkuda u tom društvu Nikola Altomanović, pojava sasvim efemerna i bez odjeka u kasnijoj tradiciji, čija je oblast, uz to, nestala sasvim bez traga. Nikola je mogao izgledati kao ličnost istog ranga s Vukašinom, Lazarom i Đurom Balšićem samo nekom ko je događaje poznavao izbliza i ko je o zbivanjima imao tačne predstave. To nas dovodi do zaključka da je Orbin morao čitati neki domaći izvor u kome su događaji šezdesetih i sedamdesetih godina XIV vijeka dosta pouzdano ispričani. Potvrde za taj zaključak naći ćemo, čini se, i u analizi pojedinih Orbinovih kazivanja.
Taj izgubljeni izvor je koristio i čuveni biograf Skenderbegov Marin Barlecije. U spisu o opsadi Skadra (objavljenom prvi put u Veneciji 1504) nalazi se odjeljak u kojem se priča starija istorija grada po nekom izvoru. Sam Barlecije kaže da su to bili ''više fragmenti nego anali''. Tu su spominjani ''car Nemanja'', njegov sin Uroš Slijepi, koji je, opet, imao sina Stefana iza koga je ostao jedinac sin po imenu Uroš. Kad je on umro bez nasljednika, i baroni si divisero tra loro la Signoria, percioche la Misia inferiore tocco al conte Lazaro: quella di sopra a Nicolo Zupano: la Romania a tre fratelli: cioe a Uncassione, che acquisto il titolo de Re; ad Andrea, et ad Essico e Moncino Deno, governo la citta marittima. Barlecije posebno i opširno govori o Balši i njegovim potomcima. Sasvim je jasno da Orbin nije prepričao ovo mjesto iz Barlecija, ali je isto tako jasno da njegova podjela na četiri barona stoji u vezi s pričanjem Barlecijevog izvora. Orbin je ispustio Momčila (spomenut je samo u glavi o Vukašinu), a zadržao Lazara, Nikolu Altomanovića, Vukašina i Balšiće.
----

Iza smrti kralja Uroša Slijepog bila su ostala dva sina, jedan (kako rekosmo) Stefan Dušan, koji docnije uze titulu cara, drugi Siniša, kojemu je njegov brat Stefan, s jedne strane, zbog velike ljubavi koju je gajio prema njemu, s druge strane, pošto je vidio da ga je njegova žena nastojala otrovati, bio dao još kao dječaku grad Janjinu u Romaniji sa svim područjem sve do Arte, kao i mnoge druge tvrđave i gradove u onim predjelima. Stefan ga je uz to bio upozorio da vodi brigu o svome životu, a posebno da se pazi caričinih zamki. Kad je, dakle, Siniša vidio da svi velikaši zauzimaju područja pomenutog njegovog brata, sakupivši i sam nešto vojske, koju su sačinjavali Grci i Arbanasi, dođe s njom u Zetu i poče da napada skadarsku tvrđavu. Ali nije mogao ništa postići, bilo što je rečena tvrđava bila po prirodi teško osvojiva, a uz to branjena od dobrih ratnika, bilo što ga nijedan zetski i raški velikaš, videći ga onako jadna i nevoljna, nije htjeo slijediti. Stoga se vratio kući i malo poslije toga umro, ostavljajući dva sina i jednu kćer. Sinovi se zvahu Duka i Stefan, a kći Anđelina. Duka je, došavši u doba da može rukovati oružjem, u svim poduhvatima pokazivao velike uspjehe, a nada sve je bio čestit čovjek. Hlapen, koji je bio moćni velikaš u Grčkoj, dao mu je za ženu jednu svoju kćer, ali kad je vidio da ga svi vole, poče smišljati da ga na neki način ukloni s puta, jer se bojao da mu, ako postane gospodar Raške (kako je bilo opšte mišljenje), ne oduzme iz ruku ono što je imao. Kad se Duka toga dosjetio, poče gubiti povjerenje u tasta i izbjegavao je svaku priliku da mu ne dopadne šaka. Ali Hlapen (koji je bio lukav čovjek) prevari ga služeći se nekim tamošnjim episkopima i monasima kojima se zakleo da Duki neće nanijeti nikakvoga zla. Njihovim posredstvom dovede ga u Kostur, gdje ga na vjeru uhvati, iskopa mu oči, pa ga posla u one krajeve Vlaške koji su prema Moreji i Negropontu, u kojima je boravio njegov brat Stefan.

KOMENTAR
Orbin nije kroz svoje izvore osjetio svu veličinu i ozbiljnost Sinišinog odmetanja, ali je bio obaviješten o pojedinostima, koje dijelom nijsu tačne.
----

Kad je Stefan odrastao I razvio se u prelijepog mladića, uzeo je za ženu kćer Frančeska, gospodara Mesare i mnogih drugih gradova i mjesta koja su bila s one strane u Romaniji, od Negroponta do obale. A Anđelinu, pošto se razvila u ljupku djevojku, uze za ženu Toma, sin Preljuba, despota i gospodara Janjine i drugih okolnih područja. Toma je s njom rđavo postupao, kako zbog ljubomore koju je prema njoj osjećao tako i što je bio rđav čovjek. On je ranije bio zarobio u ratu Inika Daulova i vaspitao ga na svom dvoru. Dok je Inik boravio na dvoru, sklopio je prijateljstvo s Tominom ženom Anđelinom, pa da bi s njom mogao bolje uživati, ubio je Tomu, zacijelo uz sudjelovanje same Anđeline. Kad je to vidio Tomin sin, obrati se Turčinu, koji mu pomože da uhvati Inika, te ga oslijepi. Ali kako Tomin sin nije još bio sposoban da upravlja, Anđelina, po savjetu svoje vlastele, uze drugog muža, naime, Isaiju iz Nauplije, koji je tada bio gospodar Kefalonije. Pošto je ovaj upravljao svojom zemljom i zemljom svoje žene s velikom razboritošću, ostao je na vlasti i Turci ga za života nijesu uznemiravali, jer ih je neprestano darivao.

KOMENTAR
To se naročito opaža u ovom odlomku, koji su u novije vrijeme komentarisala dva učena vizantologa. Orbinov podatak da je Siniša imao dva sina nalazi potvrde u starim srpskim ljetopisima, jednoj povelji iz meteorskih manastira iz 1386. i u Janjinskoj hronici. Up. M.Lascaris, Byzantinoserbica saeculi XIV: Deux chartes de Jean Uroš, dernier Nemanide, Byzantion 25-27 (1955-57) 310-314.
Pod imenom Duka krije se Jovan Uroš Paleolog, koji je kao monah dobio ime Joasaf; njegova sestra se zvala Marija Anđelina Dukina, a njihov brat se zove Stefan i u Janjinskoj hronici.
Hlapen je poznati velikaš Dušanovog i Uroševog vremena. Nema podataka o tome da je on bio tast Jovana Uroša, a sasvim je nevjerovatno tvrđenje da je on oslijepio svoga zeta. Dio Tesalije kojim je gospodario Stefan, drugi sin Simeona Uroša Paleologa, prepoznao je R.J. Loenertz, Une page de Jerome Zurita relative aux duches catalans de Grece, Revue des Etudes byzantines14 (1956) 164. Bila je to čuvena Farsala sa okolinom. Stefanov tast ''Frančesko, gospodar Mesare i mnogih drugih gradova'', bio je, po navedenom autoru, Frančesko Đorđi, markgraf Bodonice, kneževine kod Termopila. To je, uostalom, mislio već K. Jireček, Istorija Srba I 2, 317, samo što je on držao da je Stefan bio Hlapenov sin. Sinišina kći je zaista bila udata za Tomu Preljubovića, sina Dušanovog ćecapa Preljuba, i zaista se kao udovica preudala za Isava Buondelmontija. O njemu up. K.Jireček, Die Witwe und die Söhne des Despoten Esau von Epirus, Byzantinisch-neugriechische Jahrbücher2 (1921) 1-6.
Ono što Orbin priča o odnosima Tome i Marije i o zagonetnom Iniku Daulovu (Inico di Daulo) nije lako razjasniti. U Janjinskoj hronici se opisuje ubistvo Tome Preljubovića, ali nema ni aluzije na događaje koje nalazimo kod Orbina. Podaci svakako potiču iz nekog zapadnog izvora koji je čitao i španski hroniĉar Zurita i prevodilac Halkokondila na latinski njemački humanista Konrad Klauzer. Iz marginalnih bjeležaka Klauzerovih saznajemo za don Alonsa d'Avalos, feudalnog gospodara u Grčkoj pod kraj XIV vijeka. Klauzer je pomiješao Davalosa sa Isavom Buondelmontijem. Inichus de Davalos je, međutim, ličnost iz sredine XV vijeka, koja je ostavila traga u dokumentima. Up. N.Iorga, Notes et extraits pour servir a l'histoire des croissades au XV esiecle IV, Bucarest 1915, 156-157. Orbin je, po svoj prilici, pogrešno vezao podatke koje je pročitao za srpske velikaše u Grčkoj.
----

Kukavni car, koji je za svoga života pustio da velikaši zauzmu carstvo, boravio je neko vrijeme kod kralja Vukašina, koji mu je bio dodijelio jednu malu oblast za izdržavanje. Poslije boravka kod njega, pođe ka knezu Lazaru. Kad je ovaj na sličan način rđavo s njim postupao, ponovo se vrati kralju Vukašinu. Ali konačno, vidjeći da s njim postupa kao prije, odluči da pobjegne u Dubrovnik. Kad je o tome neki sluga obavijestio kralja Vukašina, Vukašin ga udari buzdovanom po glavi tako da na mjestu osta mrtav. Zamotavši ga zatim u jedan ćilim, dade ga pokopati u Šareniku, u oblasti Skoplja.

KOMENTAR
Opis kraja Uroševe vlade i njegovog potucanja nije potpuno u skladu s podacima o Urošu koji se uzgred saopštavaju govoreći o Vukašinu, knezu Lazaru ili Nikoli Altomanoviću. Podatak da je Vukašin ubio Uroša je kasnog porijekla, mlađi je svakako od starijih rodoslova koji daju kao datum Uroševe smrti 4. decembar, dakle, vrijeme poslije Vukašinove smrti (26. septembar 1371). On potiče iz lokalne legende iz okoline Petriča i Nerodimlje, koja je dospjela do Dubrovnika. I Orbin i Lukarević navode kao mjesto ubistva Šarenik u oblasti Skoplja (kod Lukarevića, Copioso ristretto2 107: in Sciarenik villaggio di Scopie) pošto nijesu znali gdje je to mjesto zapravo ležalo. Patrijarh Pajsije govori takođe o manastiru u kome je Uroš bio sahranjen, spominje pokraj njega selo Šarenik, ali kaže da se nalazio ''u potkrilju grada Petriča više Nerodimnje''. Pitanje o položaju Šarenika bilo je vrlo aktuelno u vrijeme kada se polemisalo o tome da li je Vukašin ubio Uroša ili je Uroš nadživio Vukašina. Up. I. Ruvarac, ''G. Panta Srećković i Šarenik u Skopskoj nahiji'', Zbornik Ilariona Ruvarca I, Beograd 1934, 245-256. Ovaj legendarni podatak je inače bacio sjenku na čitavo Orbinovo pričanje o Uroševom vremenu.
----

Život ovoga vladara može zaista da posluži kao pravi primjer sudbine: ona ga je nekom varljivom dobrotom još kao mladića zdravog i veoma poštovanog, a da se sam nije oznojio, uzdigla tako visoko da se po bogatstvu, moći i veličanstvu mogao mjeriti s najvećim vladarima; skinuvši odjedared lažnu obrazinu, ta ista sudbina sasvim ga je dotukla bez nekog nasilja spoljnjih neprijatelja i dovela do takve bijede da je gotovo bio prisiljen da moli i prosi u ime božje kod svojih ljudi koricu hljeba i komad odijela. Dubrovčani su mu za života svake godine slali šest stotina dukata, kako su bili ugovorili s njegovim precima, te se tim novcem izdržavao.

KOMENTAR
Pored sopstvenih refleksija o sudbini, Orbin ovdje donosi podatak o plaćanju 600 dukata (kod Lukarevića je tačan iznos u srebru: 2000 perpera) srpskog dohotka Urošu u vrijeme kad je bio lišen vlasti. U starim dubrovačkim analima nije ostalo o tome traga, ali su Dubrovčani u svome praktičnom političkom djelanju kasnije isticali da je kod njih ostalo sačuvano ono jedino što je Urošu preostalo i da su se izlagali opasnostima i štetama da mu to očuvaju. Tako da je, bez sumnje, ostala usmena tradicija o tome sve do Orbinovog vremena. Otuda je i bijedni položaj Urošev onoliko preuveličan. Up. K. Jireček, ''Srpski car Uroš, kralj Vukašin i Dubrovčani'', Zbornik Konstantina Jirečeka I, Beograd 1959, 384-385.
----

Njegova majka Jelena, poslije muževljeve smrti, živjela je u velikom nezadovoljstvu. Naime, nije htjela da se pojavljuje pred velikašima carstva, pa se družila s monasima poput neke monahinje, te je bila uvijek tužna. Pošto velikaši zato nijesu mogli na vrijeme svršavati svoje poslove (jer je ona u početku upravljala kraljevstvom), vrlo se razgnjeviše. I to je bio glavni razlog rušenja i propasti carstva njezina sina. Kad je vidjela da je njen sin pritisnut tolikim patnjama i nevoljama, provodila je monaški život u jednom selu i umrla u očajanju tri godine poslije smrti svoga sina, cara Uroša, koja je uslijedila 1371 godine.

KOMENTAR
Orbinovo pričanje o Uroševoj majci Jeleni nije u skladu sa onim što o njoj saznajemo iz savremenih vizantijskih izvora. Ni podatak o smrti nije tačan: bila je živa još početkom 1375, a umrla je 7. novembra 1376. Up. o Jeleninoj aktavnosti G. Ostrogorski, ''Serska oblast poslije Dušanove smrti, Beograd 1965, 6-7. str49 (8)-50(5)
----

Genealoško stablo srpskog kralja Vukašina

Grb srpskog kralja Vukašina

Pošto se ugasilo (kako smo kazali) carstvo nemanjićke kuće u Raškoj, sada ćemo nastaviti kazivanje o djelima četvorice velmoža koji su još za života Uroša, posljednjeg kralja i cara ove kuće, bili zauzeli Raško Carstvo.
Počećemo najprije s kraljem Vukašinom i njegovim bratom Uglješom. Oni su se rodili u Livnu, od oca Mrnjave, koji je u početku bio siromašni vlastelin, ali ga je kasnije, s njegovim sinovima, car Stefan mnogo uzdigao. Kad je car Stefan kasno jedne večeri došao pod Blagaj i nije htjeo ući u grad, Mrnjava ga ljubazno primi u svoju kuću. Vidjevši tu car njegovo otmeno ponašanje, uze ga, zajedno sa ženom, tri sina i dvije kćeri na svoj dvor. Sinovi se zvahu Vukašin, Uglješa i Gojko. Braća Vukašin i Uglješa bili su jaĉi i izvježbaniji u oružju od drugih velikaša, posebno Uglješa, koji je vodio rat s gradom Solunom i dotjerao ga dotle da mu je morao plaćati danak; i da ga nije smrt omela, njime bi potpuno zagospodario. Bio je zatim u neprekidnom ratu s Turcima koji su bili na granici njegove oblasti, i svaki put kad se potukao s njima, uvijek je ostao pobjednik. Turci su stoga bili izgubili svu snagu i odvažnost koju su ranije pokazivali u ratu. Lične uspjehe Vukašina i Uglješe nijesu mogli da trpe knez Lazar i župan Nikola Altomanović, poslije njih prvi velikaši u Raškoj. Zato odlučiše među sobom da ih ponize i podrežu krila njihovoj oholosti. S tim ciljem priđoše caru Urošu podstičući ga na sve moguće načine protiv pomenute braće. I na kraju ga ubijediše da uđe s njima u savez protiv rečene braće, obećavajući da će sve što im oduzmu pripasti caru Urošu, za koga će se oni založiti da ponovo dobije očinsko kraljevstvo.

KOMENTAR
Priča o porijeklu Vukašina i Uglješe iz Livna zaista je ''nalik na skasku'', kako je isticao K. Jireček. Ne vidi se povod zbog koga se tradicija o braći, razvijena svakako već u to vrijeme, vezala za Livno. Ovdje se srijeće treći brat, Gojko, za koga zna narodna pjesma. Ipak, na ovom mjestu Orbinovog djela počiva prezime Mrnjavčevići koje se i danas u literaturi upotrebljava.
KOMENTAR
Drugog su porijekla vijesti o Uglješinim uspješnim ratovima sa Solunom i Turcima. One potiču iz nekog kasnijeg teksta koji je ovo imao kao uvod u maričku bitku.
----

Pripremivši, dakle, moćnu vojsku, pođoše da napadnu kralja Vukašina i Uglješu. Ovi rasporediše svoju vojsku i susretoše se s neprijateljem na Kosovu polju. Kad se tu zametnula bitka, knez Lazar se povuče sa svojim četama i pobježe. Nikola Altomanović pak, koji se htio boriti, bješe poražen, njegovi ljudi poubijani, te se i sam jedva uspio spasti. Car Uroš bješe uhvaćen živ s nekolicinom vlastele svoga dvora dok su drugi bili poubijani. Među njima bješe Nikola Buća, protovestijar cara Stefana Dušana, koji slavno pade braneći svoga gospodara.
Buća ostavi jednog sina po imenu Petar, od kojeg su potekli plemići kuće Buća koji su danas u Dubrovniku, i tri kćeri, od kojih jedna, po imenu Bioča, bješe udata za Marina Gučetića, druga u kuću Gundulića, a treća je imala za muža Luku Bunića.
Ali da se vratimo na stvar. Kad je bio potučen car Uroš i uhvaćen u bici, kralj Vukašin ga je odveo u Rašku, gdje je završio svoje dane na već opisani način. U ovom ratu nije sudelovala kuća Balšića, jer je Đurađ Balša bio zet kralja Vukašina. I dok su se rečena gospoda borila između sebe, Balša se starao o svojim poslovima i zauzimao područja uza svoju granicu. Jednu drugu kćer kralja Vukašina, po imenu Rušna, njen otac udade za Mateja, sina Jovana Kantakuzina, carigradskog cara. Pošto je ovaj bio u ratu sa svojim zetom Jovanom Paleologom i veoma želio da još bolje učvrsti carski položaj i sve svoje poslove, zaprosio je za ženu svome sinu rečenu Rušnu, koju mu njen otac Vukašin odmah dade i doznači u miraz sva područja koja je posjedovao u Albaniji.

KOMENTAR
Priča o savezu između cara Uroša, kneza Lazara i Nikole Altomanovića protiv Vukašina i Uglješe nije uzeta ozbiljno u našoj nauci. K. Jireček, ''Srpski car Uroš, kralj, Vukašin i Dubrovčani'', Zbornik Konstantina Jirečeka. I, Beograd 1959, 375, je isticao da nije poznato ''odakle je Orbini uzeo ovu svoju priču'' i da ona nema istorijske podloge u dijelu koji govori o tobožnjoj pogibiji Nikole Buće, nekadašnjeg Dušanovog protovestijara. Nikola je bio umro još za života cara Dušana. Tačan je, međutim, Orbinov podatak da je jedna kći Petra, sina Nikole Buće, bila udata za Luku Bunića. Up. I. Manken, ''Dubrovaĉki. patricijat u XIV vijeku'', Genealoške table, Beograd 1960, pod Vona I Buchia. Nije isključeno da se vijest o pogibiji jednoga Buće u carskoj službi vezala za Nikolu Buću koji je umro mnogo ranije. To ne bi bio jedini takav slučaj kod Orbina. Kod cara Uroša u službi bio je Tripun Mihailov Buća, o kome se inače ništa ne zna.
Hronologija ovog velikog sukoba u Raškoj daje se utvrditi na osnovu kasnijeg Orbinovog podatka (na str. 53 ove knjige), prema kome se Vukašin 1369. rasrdio na Dubrovčane ''zbog cara Uroša''. (V. komentar uz str. 53.) Tim povodom treba podsjetiti na ozbiljne momente zbog kojih se Orbinovo kazivanje ne može olako odbiti: Vukašin izdaje početkom 1370. povelju Dubrovčanima ne pominjući uopšte Uroša, Nikola Altomanović je i kasnije neprijatelj Vukašinov, a počinje da zahtijeva svetodmitarski dohodak upravo od kraja 1369, a te iste godine Đura Balšić važi kao odmetnik cara Uroša. Stariji ljetopisi govore, uza sve to, da je Uroš bio zbačen s prijestola. Iz svega toga proističe da je Orbin za događaje ovoga vremena imao jedan domaći prilično pouzdani izvor. Svakako to nije onaj što priča o ubistvu Uroševu.
Balšići su ovdje uzgred spomenuti zbog veze s Vukašinom i držanja u unutrašnjim borbama. Đurađ Balšić je zaista bio zet kralja Vukašina. Njegova žena bila je Oliveria filia regis Volcassini, koja je u Zeti podigla crkvu svojim novcem pošto je dovela majstore iz zemlje svoga oca i obdarila je od svoga miraza s muževljom dozvolom.
----

Ovaj car je ratovao s Paleologom dvadeset godina, a to je bio razlog što su Mlečani ušli u teški rat s Đenovljanima. Đenovljani su bili na strani Kantakuzina, a Mlečani na strani Paleologa. Desi se tada da je sreća - pošto je Mlečanima išlo naopako, te su krivicom jednog njihovog kapetana bili potučeni od Đenovljana - i Kantakuzinu bila nesklona. U toj bici, naime, pogine njegov sin Matej. Matej ostavi jednog sina po imenu Đurađ, i dvije kćeri, Jelenu, koja je bila carica Trapezunta, i Jerinu, koja je bila udata za srpskog despota Đurđa. Jerina, dakle, kako veli Jovan Leunklavije, bješe unuka kralja Vukašina. Ovaj je sa svojim bratom Uglješom bio odlučio da liši vlasti kneza Lazara i Nikolu Altomanovića i da ih potpuno uništi kako ih ne bi mogli sprječavati pri drugim poduhvatima koje su željeli da ostvare. Ali u to vrijeme ne htjedoše ništa preduzimati, jer su Turci koji su se graničili s njima prilikom ovoga rata bili opustošili njihovu zemlju i nanijeli joj veliku štetu. Zato su se najprije htjeli osvetiti Turcima, a tada udariti svom snagom na župana Nikolu i kneza Lazara.
Pripremivši, dakle, vojsku od dvadeset hiljada boraca, krenuše u potragu za Turcima sve do Trakije, koju su velikim dijelom bili zauzeli. Pošto ih nijesu našli, poharavši i popalivši njihovu zemlju, vratiše se u Rašku ne vodeći računa putem o bilo kakvom vojničkom redu. Turci, koji su se bili povukli u planine i pažljivo pratili njihovo kretanje, izabraše tri hiljade svojih najodvažnijih ljudi, koji upadoše u pozadinu neprijateljske vojske sastavljene od Uglješinih ljudi, te ih u bijesnom napadu razbiše. Laonik piše da je Sulejman treći po redu i prvi ovog imena noću napao ljude kralja Vukašina i njegovog brata Uglješe, koji su se tada nalazili nešto malo udaljeni s drugim dijelom vojske. Stoga priskočiše sa svim svojim ljudstvom da pomognu svojima koji su puštenih uzdi bježali pred Turcima ne uspijevajući da srede svoje redove kako su bili dužni, tako da su se u gužvi sudarali s Turcima. Kad su Turci vidjeli izdaleka da Vukašinova i Uglješina vojska ide protiv njih, sačekaše ih i ponovo zbiše redove. Odupriješe se, dakle, odvažno i boriše se junački, tako da se stvorila velika pometnja u vojsci Rašana, koji u borbi nijesu održavali nikakav red niti su znali kako ni s kim imaju da se bore. Turci su ovu okolnost veoma dobro iskoristili te udarili na njih. Pošto su to izveli s velikom žestinom, razbiše ih i natjeraše u bjekstvo i pored toga što su kralj Vukašin i Uglješa uložili sve napore da osujete bjekstvo. Ali kad nijesu mogli ništa učiniti, i oni se, da bi spasli život, dadoše u bjekstvo. Gonjeni od Turaka i natjerani do rijeke Hebra, sada Marice, baciše se u nju s konjima da ne bi pali u ruke neprijatelju. To isto učinješe i mnoge druge istaknute ličnosti, od kojih se veći broj udavi u pomenutoj rijeci. Tu se udavi takođe i Uglješa i njegov brat Gojko, koji je zapovijedao vojskom. Kad je kralj Vukašin prešao rijeku, osjetivši veliku žeđ, poče piti na jednom izvoru, ne silazeći s konja. Dok je tako nagnut pio, ubi ga njegov paž Nikola Hrsojević zbog ogrlice koja mu je visila o vratu. To se desilo kod sela Karamanli blizu grada Černomena u Trakiji, gdje su Rašani zametnuli bitku s Turcima. Odatle kasnije njegovo tijelo bi preneseno u crkvu Sv. Dimitrija u Sušici, koja je u Raškoj. Tijelo Uglješe i Gojka nikada se nije našlo. Druge ličnosti koje ne pogiboše u bici bjehu zarobljene žive i odvedene u ropstvo. To se zbilo 26. septembra 1371. godine.

KOMENTAR
Ovo je umetak za koji je dala povoda sudbina druge Vukašinove kćeri, Rušne. Preko nje Orbin je otišao vrlo daleko i upleo u izlaganje jednu pobrkanu priču o unutrašnjim ratovima u Vizantiji. Ujedno je povezana porodica Đurđa Brankovića s kraljem Vukašinom. Podaci su netačni i oslanjaju se na komentar Leunklavija, Annales sultanorum 155.
KOMENTAR
Vukašin je zaista htio da napadne Nikolu Altomanovića u ljeto 1371. Sa sinom Markom i Đurđem Balšićem stojao je pod Skadrom i namjeravao da krene na Onogošt (danas Nikšić). Od Dubrovčana se očekivalo da će prevesti vojsku Đurđa Balšića. Od pohoda nije bilo ništa, najverovatnije zbog odlaska Vukašina u rat s Turcima. Iz savremenih izvora se ne vidi da je i knez Lazar u ovo vrijeme bio neprijatelj Vukašinov.
KOMENTAR
Orbinov opis maričke bitke ne poklapa se ni sa jednom poznatom verzijom. Iako citira Laonika Halkokondila, Orbin od njega uzima veoma malo. Kod njega je našao netačnu informaciju da je ''Sulejman treći po redu i prvi ovog imena'' bio protivnik Vukašina i Uglješe, mada je vladar Osmanlija bio tada Murat I. Nijesam mogao da utvrdim odakle je Orbin crpio ostale informacije o Vukašinovom i Uglješinom ratovanju.
----

Takav je bio kraj kralja Vukašina, koji se za čitavog života pokazivao prijatelj Dubrovčana, sem što se 1369. godine rasrdio na njih zbot cara Uroša, vjerujući da su ga oni podstakli da digne oružje protiv njega. Stoga pripremi jaku vojsku da pođe protiv Dubrovčana. Mada su Dubrovčani pokušali sve puteve i načine da ga odobrovolje, on se ipak nije okanio ovoga poduhvata sve dok nije došao k njemu Vlaho Vuka Bobaljevića, izaslan od strane Dubrovčana. Bobaljević je ostao na njegovom dvoru više od mjesec dana, jer nije mogao dobiti audijenciju. Ali je najzad postigao svojom poznatom razboritošću da kralj Vukašin, reklo bi se, dirnut njegovom vrijednošću, kaže u prisustvu nekih svojih velikaša da nije dolično nanositi zla jednoj takvoj zemlji koja rađa ličnosti ove vrste, ukrašene svim vrlinama i dobrotom. Pošto je ispunio što je Bobaljević tražio, otpustio ga je darovavši mu konja najplemenitije pasmine, dva para sokolova i dva para hrtova. Bobaljević je sve to, kako je običaj kod dubrovačkih poklisara, predao svojoj gospodi, koja su darovala sokolove i konja nekom njemačkom plemiću prilikom povratka iz Svete Zemlje.

KOMENTAR
Ovdje Orbin daje podatke o maričkoj bici koje je našao na drugoj strani, a koje nije upleo u izlaganje istorije bitke. Mjesto Karamanli će svakako biti Harmanli, koje spominje i patrijarh Pajsije. Kod njega je, doduše, tu obilježeno mjesto gdje je bio grob Uglješin, dok Orbin ne zna za tijela Uglješe i Gojka. Crkva Svetog Dimitrija u Sušici je poznati Markov manastir. Datum bitke je tačan i Orbin ga je vjerovatno našao u srpskim ljetopisima. Tu se nije držao starijih dubrovačkih anala, koji pogrešno daju 26. novembar 1371. Ubistvo Vukašina je svakako iz usmene narodne tradicije. Tim pitanjem se posebno bavio J. Tomić, ''Motivi u predanju o smrti kralja Vukašina'', ctat'I po slavjanovjedeniju I, Sanktpeterburg 1904, 170-183.
KOMENTAR
Po ustaljenoj šemi Orbin se i kod Vukašina u posebnom odjeljku osvrće na odnose s Dubrovnikom. Bobaljevićeva misija bi sređivala odnose koji su se pokvarili usljed unutrašnjih sukoba u srpskoj državi. Zanimljivo je da su se u porodici Bobaljevića sačuvali podaci o nesumnjivo tačnim detaljima dok su krupne stvari iznevjerene. Tako npr., neshvatljiva je zamjena ličnosti usljed koje Orbin govori o Vlahu Vuka Bobaljevića stvari koje se odnose na njegovog brata Miše Bobaljevića. Isto je tako ostalo neprimijećeno da je rezultat Bobaljevićeve misije bilo izdavanje povelje za Dubrovnik. To je još jedan vrlo poučan primer koji pokazuje da se Orbin nije služio dokumentima Arhiva Dubrovačke Republike. Arhivski podaci inače potvrđuju Orbinovo kazivanje o Bobaljevićevoj misiji. Slučajno je sačuvano jedno pismo dubrovačke vlade od 20. decembra 1369, kojim se traži od Jakete Sorkočevića da zajedno sa Mišom Bobaljevićem ide kralju Vukašinu ''da poprave i urede poslove poslanstva'' u kome su njih dvojica bili. To su očigledno teškoće o kojima zna nešto i Orbin. Imena Sorkočevića i Bobaljevića se javljaju i u Vukašinovoj povelji za Dubrovnik od 5. aprila 1370. Up. J. Tadić, ''Pisma i uputstva Dubrovačke Republike I'', Beograd 1935, 201, i Lj. Stojanović, ''Stare srpske povelje i pisma I'', Beograd - Sr. Karlovci 1929, 116-117. Ono što se priča o poklonima slaţe se potpuno s dubrovačkim običajima.
----

Sada, dakle, da se vratimo na stvar. Kad je umro kralj Vukašin, mnogo opade moć gospode Raške, a poraste moć Turaka. Jer oni, uzoholivši se ovom pobjedom, počeše da prodiru bez ikakve prepreke u sve djelove Raške i da ih haraju. Zbog toga mnogi velikaši onoga kraljevstva, u nemogućnosti da im se drukčije odupru, sklapali su s njima mir i služili im u ratovima protiv hrišćana. Među ovima su bili Dragaš I Konstantin, sinovi Žarka Dejanovića, i mnoga druga vlastela koja prije bijahu podanici kralja Vukašina i njegovog brata Uglješe. Od njih Konstantin (kako piše Laonik u II knj.) prevazilažaše sve u vojničkoj vještini, a po razboritosti smatrahu ga jednim od prvih. On je napao Bugare i Arbanase, kojima je oduzeo mnoga mjesta; a kad je umro njegov brat Dragaš, naslijedio ga je u državi, te je i sam bio prisiljen da često posjećuje dvor Turčina.

KOMENTAR
Posljedice Maričke bitke Orbin ovde izlaže po Laoniku Halkokondilu. Od njega je mehanički preuzeo i zbrku dva vlastelina: Žarka i Dejana, iz koje je nastao Žarko Dejanović. Ono što je rečeno odnosi se na Dejana.
----

Poslije smrti kralja Vukašina ostadoše četiri njegova sina, i to Marko, Ivaniš, Andrijaš i Mitraš. I pored toga što su počeli vladati svojom državom na veliko zadovoljstvo podanika, njihovi neprijatelji ih ipak nijesu pustili da dugo uživaju. Jer im je knez Lazar uzeo Prištinu i Novo Brdo, kao i mnoga druga obližnja mjesta. Nikola Altomanović, s druge strane, zauzeo je čitavu oblast koja se graničila s njegovim zemljama. Balšini, pak, sinovi, mada su im bili rođaci, oteše im iz ruku Prizren i mnoge druge susjedne krajeve. Ni Turci nijesu propustili priliku da zagospodare velikim dijelom zemlje koju su držali u Romaniji. Zbog toga gore rečena braća, da bi zadržala bar nešto, pristadoše da plaćaju danak Turcima, pa su im služili i u ratovima. Ali Ivaniš nije mogao da dugo izdrži pod njihovom tiranijom, te se povukao s nekolicinom svojih ljudi kod Balšinih sinova u Zetu. Oni su ih rado primili i dali im nešto zemlje da su mogli životariti. Drugi njegov brat, Marko, koga neki zovu Kraljević, otišav s Bajazitom, prvim turskim carem ovoga imena, protiv vlaškog kneza Mirče, bi potučen u bici kod Kraljeva, grada u Vlaškoj, te pobježe u jednu šumu, gdje je bio pogođen u grlo strijelom koju izbaci neki Vlah, vjerujući da se radi o kakvoj zvijeri. Njegovo tijelo bi pokopano u manastiru Blačani kraj Skoplja. Mitraš pade isto tako u jednom okršaju s Turcima, a ne ostavi nijednog sina. Od Andrijaša, njihovog četvrtog brata, rodi se Nedeljko Momčilo, koji je bio otac Koje, kneza Musaka, i Jelene, žene Stjepana Kosače, vojvode od Sv. Save, i ne osta više niko drugi iz kuće kralja Vukašina. A on, zajedno sa svojom braćom, dočeka tako bijedan kraj, što nije bilo bez dopuštenja božanskog velišanstva, koje im nije dozvolilo da uživaju kraljevstvo koje nepravedno oteše iz ruku njihovog gospodara koji ih iz niska roda učini plemenitim i tako velikim.

KOMENTAR
Sinovi Vukašinovi su tačno navedeni i svi su ostavili traga u savremenim istorijskim izvorima. Up. L. Mirković, Mrnjavčevići, Starinar n.s. 3 (1924-1925) 33-40.
KOMENTAR
Od podataka o komadanju Vukašinove države može se kontrolisati jedino onaj da su Balšići zauzeli Prizren (1372). Iz drugih izvora nije ništa poznato o odlasku Ivaniša u Zetu. Ovdje je Orbin opet koristio neki izvor koji do nas nije došao.
KOMENTAR
Vrijedno je zapaziti koliko je malo Orbin umio reći o Marku, koji je već do njegovog vremena dobio epsko ime Kraljević. Po tome primjeru bi se dalo zaključiti da je manje koristio narodnu tradiciju nego što se misli. Epizoda o Markovoj pogibiji je, po svoj prilici, legendarnog karaktera, dok je podatak o bici protiv Mirče, porazu Bajazitovom i gradu Kraljevu u Vlaškoj zasnovan na nekom pisanom izvoru. Mjesto bitke se inače u srpskim izvorima označava kao Rovine. L. Mirković, ''Mrnjavĉevići'', Starinar n. s. 3 (1924-1925) 34-35, je upozorio da se selo Blačani nalazi u blizini manastira Matejič, te je za njega, vjerovatno, vezana tradicija o grobu Markovom.
KOMENTAR
Mitraš je svakako Dmitar, koji je kraj života proveo u Ugarskoj u službi kralja Ţigmunda Luksemburškog. Nije poznato da li je on poginuo baš u borbi s Turcima.
KOMENTAR
Genealogija Andrijaševa, koja vodi do porodice Musaki, potiče iz porodične hronike Musakija.
----

Genealoško stablo Nikole Altomanovića, kneza užičkog

Grb Nikole Altomanovića

Sada dolazi na red da pokažemo kraj Nikole Altomanovića, jednog drugog otimača Raškog Kraljevstva. Prije nego što pređemo na izlaganje tih činjenica, ĉitaoci treba da znaju da je u vrijeme kralja Uroša Slijepog, među ostalim njegovim velikašima, bio jedan koji se zvao Vojin. Taj je uživao veliki ugled kod ovoga kralja i bio dobio od njega na upravu, štaviše u baštinu, Humsku oblast koja se sa svih strana graničila s Dubrovčanima. Pod raznim izgovorima Vojin je za svoga života nanio Dubrovčanima velike štete.

KOMENTAR
Istorija Nikole Altomanovića, drugog od ''četiri barona'', vrlo je kratka, ali zanimljiva zbog toga što su detaljna istraživanja pokazala da je niz Orbinovih podataka tačan.
KOMENTAR
Vojvoda Vojin je zaista u doba Stefana Dečanskog upravljao krajevima u susjedstvu Dubrovnika. U vrijeme dubrovačko - bosanskog rata protiv Branivojevića (v. komentar uz str. 192) bili su njegovi odnosi prema gradu vrlo zategnuti: njegova kći, žena Brajka Branivojevića, bila je neko vrijeme zatvorena u gradu, a zet je tu izgubio život. Do Orbina je došao daleki odjek ovih događaja u prilično pretjeranom obliku.
----

Od Vojina se rodiše tri sina: Toma, Vojisav ili Vojislav i Altoman. Oni poslije očeve smrti razdijeliše između sebe Humsku oblast. Vojislavu dopade onaj kraj koji se graničio s Dubrovčanima. S njima je za života vodio neprekidni rat, tokom kojega je poharao i popalio čitavu njihovu teritoriju i pobio mnogo njihovih trgovaca koji su, oslanjajući se na njegove garantije, poslovali u njegovoj zemlji. I to je radio, kazivaše, po uputstvima svoga gospodara kralja. No i njemu su Dubrovčani ponekad uzvraćali milo za drago.

KOMENTAR
Do nas nije došao nijedan izvor koji bi davao povezanu genealogiju Vojinovih potomaka. Ona se daje rekonstruisati iz fragmenata. Orbin je, međutim, imao povezane podatke o porodici, ali ih nije sasvim razumio. To se opaža već kod sinova Vojinovih gdje je ''iz Altomana istjerao i Altomana i Tomu'', kako je primijetio I. Ruvarac, ''O knezu Lazaru ''127.
Nije tačno da je Vojislav neprekidno vodio rat protiv Dubrovnika. Neprijateljstva su trajala 1360-1362 i o njima je ostalo mnogo podataka u Dubrovačkom arhivu. Orbin ih očigledno nije koristio, iako jedna rečenica izgleda kao da je uzeta iz dubrovačkog pisma ugarskom kralju Ludoviku I. Kod Orbina čitamo da je Vojislav tvrdio da je napadao Dubrovnik ''po uputstvima svoga gospodara kralja'', a u jednom savremenom pismu ugarskom kralju Dubrovčani su prenosili o Vojislavu: dicens se a rege Raxie hoc in mandatis habere.
----

Kad je Vojislav umro, njegov sinovac Nikola, sin Altomana, koji je umro za života Vojislavljeva, prevazilazeći u svakom zlu i djeda i strica, nezadovoljan dijelom koji je prilikom diobe pripao njegovom ocu, zauze oružjem i dio svoga strica Vojislava. I da ne bi oko toga ubuduće imao kakvih sukoba ili ratova, uhvati Vojislavljeve sinove Dobrovoja i Stefana i njihovu majku, te ih baci u tamnicu, u kojoj su poslije punih sedam godina bijedno završili život. Drugi vele (kako je gore rečeno) da ih je nakon kratkog vremena otrovao. Od Tome pak ne osta nijedan sin.

KOMENTAR
Orbin je, kako sam kaže, o stradanju i smrti žene i sinova Vojislava Vojinovića imao dvije verzije (V. i str. 44). Ni jedna ni druga, međutim, neće biti tačne, jer se iz savremenih arhivskih podataka vidi da se Goislava, udovica kneza Vojislava, uz pomoć Dubrovčana sklonila u Albaniju. Up. M. Dinić, ''O Nikoli Altomanoviću'', Beograd 1932, 10.
M. Dinić je na istom mjestu upozorio da se imena Vojislavljevih sinova, kako ih donosi Orbin, moraju primiti s rezervom. Dva brata Radiča Crnojevića zvala su se Dobrovoj i Stefan, a po nekim rodoslovima su sinovi Lazarevi bili: Stefan, Vuk i Dobrivoj. Vjerovatnije je, dakle, da je Orbin napravio neku zbrku, nego da je postojao još jedan par Dobrovoj-Stefan.
----

Pomenuti Nikola kao momak bješe velika junačina i držaše onu pokrajinu Huma koju je držao njegov otac Altoman za života cara Stefana. Kasnije, kad je umro njegov stric čija se oblast prostirala od Dubrovačkog primorja do Užica, zauze (kako rekosmo) i njegove zemlje; dobi i neke druge krajeve, sve do Srema, i vladaše do granice Bosne na Drini. Bio je veliki junak na oružju i spretan, ali drzak, nepostojan u svim svojim djelima i vjeroloman; vrlo lako se laćao oružja i započinjao rat sa svim vladarima svojim susedima. Verujući, dakle, da nema na svijetu hrabrijeg i moćnijet od njega, poče ratovati i harati granice Bosne prema Drini, pričinjavajući velike štete bosanskom banu Tvrtku. Između ostalog dođe jedared, po nagovoru i za ljubav Miltenova sina Sanka, u Humsku zemlju; udari u Bišću na okolinu podgradija (lo Torno di podgradie) i zauze je, a zatim ode do Loporina i njegovih sela. Pomenuti Sanko bio je velikaš bana Tvrtka i držao je svu Humsku zemlju od Primorja do Konjica i Nevesinje sa Gornjim i Donjim Vlasima. Vidjeći već rečeni ban kako ga Sanko napada, krene, s vojskom protiv njega i protjera ga. On tada pođe k Nikoli Altomanoviću, s kojim je zajednički pljačkao Humsku zemlju.

KOMENTAR
Ovdje Orbin očigledno započinje izlaganje po jednom drugom izvoru pa zbog toga dolazi do ponavljanja. I kroz Orbinov ekscerpt se može razaznati da je to onaj isti izvor koji govori o Humu i koji voli da karakteriše ljude i priča o junaštvu. Taj izvor shvata Srem još uvijek u starom smislu. Njegova karakteristika Nikole Altomanovića se poklapa s onom koju daju moderni istraživači. Kazivanje o Nikolinoj saradnji sa Sankom Miltenovićem i sukobu s banom Tvrtkom je tačno i daje se potvrditi savremenim arhivskim podacima. Up. J. Mijušković, Humska vlasteoska porodica Sankovići, Istorijski časopis 11 (1961) 27-29.
Dio teksta o Podgradiju nije sasvim siguran. Možda je u pitanju štamparska greška tako da stoji lo Torno di podgradie umjesto lo Torre (= kula) di podgradie. U svakom slučaju znamo na šta se to odnosi. Kralj Tvrtko je 1382. izdao Dubrovčanima povelju ''u Bišću u podgradiju''. Podgradije je na mjestu današnjeg sela Blagaja, pod gradom Blagajem. ''Loporin'' je nastao od spajanja člana sa imenom Porim, poznatim iz dokumenata ovog vremena. To je brdo na putu iz Mostara u Zijemlje. U dubrovačkim dokumentima služi za objelježavanje granice dokle idu poslanici i sl.
O Senku (= Sanku Miltenoviću) Orbin govori i kasnije, u poglavlju o Bosni. (V. komentar uz str. 149.) On upotrebljava anahronistički naziv Gornji i Donji Vlasi, koji se ustalio tek u tursko doba. Označavao je djelove središnje i zapadne Hercegovine.
----

Nikola Altomanović (kako smo gore kazali) ratovao je i sa gradom Dubrovnikom. Tako 1371. godine, kad je uhvatio neke dubrovačke trgovce i plemiće, stavio ih je na muke vadeći im zube, te im je na kraju silom iznudio četiri hiljade fjorina. Te iste godine, kad je dolazio s velikim brojem ljudstva da hara po Župi dubrovačkoj, sačekao ga je Pasko Martinusić između Trebinja i Župe dubrovačke. U nastaloj bici Nikola bi poražen i izgubi mnogo svoje vlastele. Boraveći i na granicama Ugarske, nije prestajao harati okolna mjesta. A da ne bi bilo nijednog zlodjela kojega se ne bi latio, odluči da ubije kneza Lazara i zauzme njegove oblasti. U tom cilju pozva ga na razgovor. Knez Lazar, koji je dobro poznavao njegovu zlobu, nije se pouzdavao u nj mnogo. I mada među njima nije bilo otvorenog rata, ipak su mrzjeli jedan drugoga. No uprkos tome ugovoriše sastanak na određenom mjestu kako bi se međusobno razgovorili. Knez Lazar je došao samo sa petoricom ljudi i Nikola sa isto toliko. Ni jedan ni drugi nije nosio uza se oružje. Ali Nikola, koji je bio došao samo zato da oduzme život knezu Lazaru, prije nego što se sastaše, poslao je neke svoje pouzdanike da sakriju oružje pod panjeve drveća i u snijeg kojega je bilo na tome mjestu. Kad su, dakle, obojica stigli i raspravili što su imali raspraviti, Nikola izvadi sakriveno oružje i jedan od njegovih ljudi rani u grudi kneza Lazara. Udarac je bio tako jak da je Lazar pao na zemlju kao mrtav. Ali rana, u stvari, nije bila smrtonosna, jer željezo ne prodrije skroz, pošto se njegov vrh sudario sa zlatnim krstom koji je knezu Lazaru visio o vratu. Nikola i njegovi ljudi, vjerujući da je Lazar sigurno mrtav, navališe na njegovu pratnju. Tom prilikom su bili ubijeni Mihajlo Davidović i Ţarko Merešić, vlastela raška. Kako se sve više podizala graja, paž koji je držao Lazareva konja potrča tamo gdje je ležao njegov gospodar. Kad je Lazar ugledao konja, smjesta se podiže i uzjahavši pobježe. Ovo nije primijetio ni Nikola ni iko od njegovih ljudi, jer su, kako rekosmo, pouzdano vjerovali da je mrtav, pa su se bacili da poubijaju ostale. Kasnije, pak, kad su to primijetili, nijesu se usudili da pođu za njim u potjeru, jer su ljudi kneza Lazara bili u blizini i već su mu dolazili u pomoć. Stoga je Nikola bio prisiljen da bježi, a knez Lazar je zbog rane ostao mnogo dana u krevetu. Kad je potpuno ozdravio, poslao je poklisare ugarskom kralju, moleći ga da mu pomogne kako bi osvetio uvredu koju mu je nanio podmukli Nikola, uz obećanje da će mu dati deset hiljada funti srebra i da će mu ubuduće bita pokoran i vjeran sluga. Lazar je pregovarao takođe s bosanskim banom Tvrtkom, koji je bio neprijatelj Nikolin, i molio ga da mu pomogne u ovom poduhvatu.

KOMENTAR
Poslije umetka o Sanku Orbin prelazi na rat Nikole Altomanovića protiv Dubrovnika. Ovo izlaganje predstavlja problem jer se Orbin tu ne oslanja na starije dubrovačke anale koji rat bjeleže sasvim kratko bez ikakvih pojedinosti, a ni na arhivske dokumente, jer bi inače znao mnogo više. Upadljivo je da su se Dubrovčani u toku rata tužili da je Nikola zlostavljao zarobljene Dubrovčane i da im je iznudio upravo 4000 dukata. Orbin je do toga arhivskog podatka došao posrednim putem, jer bi inače morao vidjeti da je u to vrijeme mačvanski ban bio u prijateljstvu s Nikolom, pa ne bi pisao da je župan i na granicama Ugarske harao mnoga mjesta. O Pasku Martinusiću nije ostalo nikakvog traga u Dubrovačkom arhivu.
KOMENTAR
Priča puna podrobnosti o Nikolinom pokušaju da ubije kneza Lazara uzeta je svakako iz nekog izvora koji nije došao do nas. K. Jireček, Istorija Srba I 2, 320, je odlučno tvrdio da ''Orbinijeve priče o tome potiču svakako iz neke epske narodne pjesme'', ali se mora istaći da po tipu opisivanja Orbinovo izlaganje ne liči na narodnu pjesmu. Radnja je usredsređena na vrlo kratak period i nije izložena kontinuirano; kazivanje sadrži i neka psihološka rezonovanja, kakvih u narodnim pjesama nema.
Imena vlastele koja se ovdje navode nijesu poznata s druge strane. Prezime Merešić (Meresich) podsjeća na Mrkšić. Vlastelin Žarko je imao sina Mrkšu Žarkovića, ali se ne vidi kako bi ovaj velikaš sa ušća Bojane iz 1357. dospio u pratnju kneza Lazara negdje 1372—73. Završni dio Orbinovog izlaganja, koji je inače neposredno vezan sa istorijom o napadu i ranjavanju kneza Lazara, uzima se u modernoj nauci kao tačan. Učestvovanje bana Tvrtka u diobi Nikolinih zemalja i Lazarevi odnosi s Gorjanskim posredno ga potvrđuju.
----

Ugarski kralj mu je odmah poslao hiljadu kopljanika pod zapovjedništvom Nikole Gorjanskog, koji je tada bio ban Srema, a ban Tvrtko je lično došao sa svojom vojskom. Združeni tako, svi zajedno uđoše s knezom Lazarom u Nikolinu zemlju i staviše sve pod oganj i mač. Videći Nikola da im se neće moći oduprijeti ni suprotstaviti, poče se povlačiti prema Primorju. Mada je došao najprije pod tvrdi grad Klobuk, koji je bio predao na čuvanje nekoj vlasteli zvanoj Zorke, i pored mnogih dobročinstava koja je bio učinio toj vlasteli, nije bio primljen u utvrđenje. Pošto je vidio da je izdan, produži prema Trebinju i Konavlima, ali ni tamo nije bio rado primljen. Postavši svjestan položaja u kojem se nalazio, zamisli se malo kuda bi se krenuo da potraži spasa. U Dubrovnik nije htjeo da ode, jer se nije pouzdavao u taj grad zbog nemilosrdnog rata koji je s njim vodio, mada je tada vladao mir među njima, već se povrati natrag i uđe u svoj tvrdi grad Užice. Kad je o tome bio obaviješten knez Lazar, smjesta pohita tamo sa svojom vojskom i opsjedne ga. Pošto je na razne načine jurišao na grad, a naročito vatrom, njegovi se branioci, kad više nijesu mogli odolijevati, predadoše.

KOMENTAR
Opis Nikoline propasti ne sadrži u sebi ničega nevjerovatnog. Pojedinost o porodici Zorke se utoliko potvrđuje savremenim izvorima što je poznato da je Obrad Zorka bio Nikolin kefalija u Trebinju i Konavlima. U njegovim rukama je onda sigurno bio grad Klobuk, koji je ležao u župi Vrmu (danas Korjenići). Orbinov izvor je bio nesumnjivo dobro obaviješten.
KOMENTAR
Nemamo u drugim izvorima potvrde za podatak o oslijepljenju Nikole Altomanovića. Vjerovatno je tom surovom kaznom dovršeno ''rasutije'' nemirnog župana. Stefan Musić je zaista bio Lazarev vlastelin i savremenik događaja. Posredna i prilično nesigurna potvrda podatka da je oslijepljeni Nikola proveo neko vrijeme u manastiru mogla bi se naći u jednom dubrovačkom dokumentu iz 1376. iz koga se vidi da su jedan kaluđer i jedan mađer (kuvar) prodali dio odjeće župana Nikole koji je bio u pokladu kod dubrovačke vlastelinke Filipe Menčetić i obavezali se da će novac odnijeti Nikoli. Up. M. Dinić, ''O Nikoli Altomanoviću'' 29.
Datum Nikoline smrti koji daje Orbin svakako je netačan. To je važan datum koji Orbin nije shvatio. Danas je utvrđeno da je Nikola živio sve do kraja XIV vijeka. Najpouzdaniji srpski ljetopisi bjeleže propast Nikolinu pod godinom 6882. po vizantijskoj eri, kojoj odgovara period od 1. septembra 1373. do 31. avgusta 1374. Orbin je očigledno tu godinu preračunao u 1374, kako se, uostalom, činilo i u modernoj nauci sve do citirane monografije M. Dinića. Nikola je ''rasut'' prije 30. novembra, dakle, u onom dijelu 6882. godine koji odgovara 1373. To je izvor karakteristične greške od jedne godine, kakvu ćemo još sresti u Orbinovom spisu. Iz svega se nameće zaključak da Orbin godinu Nikoline propasti predstavlja kao godinu njegove smrti.
----

I tako pakosni Nikola bi zarobljen sa svom svojom imovinom. Kao zarobljenik bio je predan na čuvanje nekoj vlasteli, smrtnim svojim neprijateljima. Njihov poglavica je bio Stefan Musić, koji mu je, po tajnom odobrenju kneza Lazara, dao iskopati oči. Tako slijep, boravio je neko vrijeme u jednom manastiru; kasnije, idući od mjesta do mjesta, na kraju se povuče u Zetu kod Balšinih sinova da bi kod njih nekako životario. Tu je završio svoje dane 1374. godine. Na taj način Nikola Altomanović, koji nikada nije htio ţiveti u miru i prijateljstvu bilo s kim, bješe kažnjen za svoja zla djela. Od zemalja i krajeva koje je on držao svaki saveznik uze ono što je bilo na njegovim granicama, sem Trebinja, Konavala i Dračevice, koje zauzeše Balšini sinovi, mada ne uzeše učešća u ovome ratu.

KOMENTAR
Pokazalo se da je tačan Orbinov podatak da su Balšići zauzeli Trebinje, Konavle i Dračevicu. Up. M. Dinić, ''O Nikoli Altomanoviću'' 26-28. Up. i komentar uz str. 69.
----

GENEALOŠKO STABLO BALŠE, GOSPODARA ZETE

GRB BALŠIĆA

Balša o kojem ćemo sada govoriti bješe veoma siromašan zetski vlastelin i za života cara Stefana držao je samo jedno selo. Ali kad je umro car, a kako njegov sin Uroš nije bio valjan vladar, počeo je s nekoliko svojih prijatelja i sa svojim sinovima Stracimirom, Đurđem i Balšom da zauzima Donju Zetu. Od Balšinih sinova Stracimir je bio i po dobroti i po vjernosti bolji od drugih. Đurađ je bio mudar, veoma oštrouman i vješt u oružju. Balša je bio dobričina i vrstan konjanik, ali nije bio velike pameti. Njihov otac držao je najprije grad Skadar, koji su mu predali neki od njegovih branilaca, a zatim osvoji svu Zetu do Kotora. Poslije toga krenuo je sa svojim ljudima na osvajanje Gornje Zete, koju je držao Đuraš Ilijić i njegovi rođaci. Đuraša ubiše Balšini sinovi, neke njegove rođake zarobiše, a ostali napustiše zemlju. I tako su Balšini sinovi zagospodarili i Gornjom Zetom. Isto tako pali su u njihove ruke Dukađini koji su imali mnogo posjeda u Zeti. Neke su poubijali, a druge bacili u tamnicu. Pri osvajanju ovih i drugih pokrajina više su se služili lukavstvom i prevarama nego silom oružja.

KOMENTAR
Imena Balšinih sinova su tačno navedena, dok se podatak o njegovom skromnom položaju u vrijeme cara Dušana ne može kontrolisati drugim izvorima. Fragmenti ''anala'' koje je čitao Marin Barlecije pričali su da je Balša bio od roda ''cara Nemanje'' i da je gospodario oblašću Bojane u susjedstvu Skadra. Tek su Balšini sinovi Đurađ, Stracimir i Balša zauzeli Skadar.
KOMENTAR
Đuraš Ilijić. bio je istaknuti vlastelin Dušanovog vremena, sin Ilije, ''ćefalije Zete'' iz vremena kralja Milutina. Porodica je, dakle, kroz dvije generacije uticajna, te je mogla doista biti suparnik Balšića. Đuraš se posljednji put spominje 1362, upravo u vrijeme kad se Balšići uzdižu. Odvajanje Gornje i Donje Zete počinje nešto docnije. Dukađini su arbanaška vlasteoska porodica, koja se uzdiže upravo u ovom periodu. I Barlecijev izvor je znao o tome da su Balšići ratovali protiv Dukađina.
----

S kraljem Vukašinom su živjeli u miru, jer je Đurađ imao za ženu njegovu kćer Milicu, koju je poslije smrti kralja Vukašina otpustio da bi uzeo Teodoru, pametnu i lijepu ženu, raniju suprugu Žarka Mrkšića i sestru Dejanovih sinova Dragaša i Konstantina.

KOMENTAR
Već je ranije (uz str. 50) rečeno da je u Zeti živjela jedna kći kralja Vukašina, ali ona se zvala Olivera. Đura Balšić se docnije zaista oženio Teodorom iz porodice Dejanovića, ranije ženom vlastelina Žarka, čija je oblast u prvim godinama vlade cara Uroša bila oko ušća Bojane. Jedino kod Orbina nalazimo da se prezivao Mrkšić ali pošto mu se sin zvao Mrkša Žarković, vjerovatno po djedi Mrkši, nema razloga da se sumnja u Orbinov podatak.
----

Dođe tada u one krajeve neki čovjek vrlo niskog roda, po imenu Nikola Capina, koji je u svojoj mladosti bio sluga kod nekih Dubrovčana. Govorilo se da je rođen u Zeti od nekog siromašnog čovjeka i da je tu neko vrijeme živio. Ali kasnije, postavši vrlo prevejan i prepreden, poče se izdavati za Šišmana, sina bugarskog cara Mihajla koji je zarobljen u bici i (kako rekosmo gore) bio ubijen od Rašana, te da je, kad je umro njegov otac, ostao trogodišnje dijete sa svojom majkom. Na temelju nekih dokaza koje je navodio, neki su mu vjerovali, a neki se nisu dali uvjeriti.

KOMENTAR
Istorija o Capini, samozvanom bugarskom careviću Šišmanu, nije u nauci nikad uzeta ozbiljno iako je očigledno da je Orbin, kao, uostalom, i njegov savremenik Lukarević, o Capini čitao u nekim izvorima, kojima se nije ušlo u trag. Orbin, doduše, u pasusima u kojima priča o Capini citira tri izvora (Šipione Amirato, Marin Barlecije i Laonik Halkokondil), ali u njima nije našao Capinu. Kod Lukarevića priča o Capini, koji se tu zove Sapina, ima iste elemente, tako da je, bez sumnje, uzeta iz istog izvora. Taj izvor bi po Lukareviću bio Mikele Ričo (Niccolo Sapina cittadino Raguseo, conosciuto nell'istoria di Michele Riccio), koji se javlja i u Orbinovom spisku autora. (V. komentar spiska 409.)
Osim toga Lukarević je imao drugu verziju o smrti Capine (prema kojoj ga je ubio njegov sekretar), koju je pročitao kod ''Manojla''. Ma Emmanuello scrive sche il Sapina fu ucciso dal suo segretario... To će svakako biti Manojlo Grk, hroničar hercega Hrvoja, više puta ekscerpiran od strane Lukarevića. Up. o njemu V.Maţuranić, ''Izvori dubrovačkog historika Jakova Lukarevića'', Narodna starina (1924) 121-153. Ovo je bilo vrijedno istaći zbog toga što Orbin ne donosi ovu drugu verziju.
----

Pošto je, dakle, sakupio nešto ljudi, pređe s njima u vojničkom odijelu u Napuljsko Kraljevstvo, u kojem je tada vladao kralj Robert ili, kako neki vele, Ludvig, bivši vladar Taranta. Jer, kako piše Scipion Amirat, pošto je Jovana I, kraljica Napulja, ubila svoga muža Andriju, ponovo se udala za pomenutog Ludviga, tada vladara Taranta, prelijepog mladića, sina pokojnog Filipa, Robertova brata.

KOMENTAR
Ovdje je Orbin prekinuo ekscerpt o Capini da bi u jednom umetku dao opšte podatke o vladaru Južne Italije. Spis Šipiona Amirata (vidi o njemu komentar uz spisak autora na str. 415) nije mi bio pristupačan, te ne mogu kontrolisati kako ga je Orbin iskoristio. Kralj Robert nije ista ličnost s Ludovikom, kako bi moglo proizaći iz Orbinove formulacije; on je vladao od 1309. do 1343, a Ludovik je bio muž Robertove unuke Jovane (1343-1381), koja je 1345. dala ubiti svoga prvog muža kralja Andriju, brata ugarskog kralja Ludovika I. Ludovik Napuljski vladao je do 1362, te i Capinina karijera u južnoitalijanskoj kraljevini mora padati u to vrijeme. Pošto se izdavao za sina Mihaila Šišmanića i bio navodno trogodišnje dijete kad mu je otac poginuo, 1330. god. mogao je zaista svoj put uspona proći pod Ludovikom Napuljskim.
----

Tražeći da ga zovu kraljem Bugarske, Capina je udesio svoje stvari s onim kraljem što je bolje mogao. Dobivši od kralja mnogo zadataka, a posebno da pohvata neke njegove odmetnike, tako je dobro obavio posao da je zadobio kraljevu naklonost, te mu je ovaj dao za ženu jednu svoju nezakonitu sestru udovicu, majku Karla Tobije, albanskog velikaša kojega drugi zovu Karlo Tokija, Tofija i Topija. Ovaj se rodio (kako veli Marin Barlecije) u Beneventu.

KOMENTAR
Ovdje je u priču umiješana arbanaška porodica Topija, čiji prvi predstavnik Karlo Topija djeluje od 1363. do 1388. Prema rodoslovnim podacima koje Orbin prenosi Karlo bi bio potomak Karla I Anžujskog i daleki srodnik francuske kraljevske kuće, jer mu je majka bila nezakonita kći Filipa Tarentskog. Na Barlecija se Orbin poziva samo za podatak da je Karlo Topija rođen u Beneventu. Ekskurs o Topiji u Grčkoj i njegovim tobožnjim osvajanjima nema gotovo nikakve veze s ostalim izlaganjem. Halkokondil tu nije jemac za sve što se priča, kao što bi se moglo pomisliti.
----

Pošto je napuljski kralj poslao Topiju u Grčku, ovaj je najprije zauzeo za račun kralja ostrva arhipelaga, ali ih je docnije zadržao za sebe. Uhvatio je u lovu i Musakija, tj. Isaka, i ubio ga, kako piše Laonik. Zauzeo je takođe Akarnaniju, Artu, Etoliju i zemlju Ahela zajedno s Elidom, te sazidao grad Kroju.
Ali da se vratimo na naš predmet. Kad je Ludvig primijetio veliku sposobnost Capine, poslao ga je na Siciliju, pa kako je tamo veoma dobro uspio u svim dobivenim zadacima, kralj ga je za svoga života volio i mnogo poštovao, te ga držao na položaju koji je odgovarao jednoj takvoj ličnosti. Ali kad je kralj Ludvig umro, Capina, svjestan da ima mnogo neprijatelja u kraljevstvu, napusti ga s nekolicinom vojnika. Kad je došao u Skadar, tamošnji građani su ga rado primili, jer im je obećavao da će ih učiniti gospodarima Zete i Albanije, koja je tada bila u rukama Balšinih sinova. Pošto su to Balšići predosjetili, došli su s mnogo naoružanog ljudstva pod Drač. Kad su otpočeli napad, Capina je izašao iz grada sa svojim vojnicima I prihvatio bitku. Mada se u toj bici dobro borio - čak je jedan od njegovih ljudi zbacio s konja Đurđa Balšića, ne znajući da je to on - ipak, videći veliko mnoštvo neprijatelja (jer ih se dvadeset borilo protiv jednoga), bio je prisiljen da se povuče pod grad. No oni unutra, videći kako se odvija stvar, zatvoriše vrata, te ne pustiše u grad ni Capinu ni ikoga drugoga. Zato su mnogi pali u ruke neprijatelju, a drugi bili poubijani. Capina se zbog toga razljutio i napustio Drač. Lutajući svuda po svijetu u vojničkom odijelu i tražeći sreću, na kraju se povuče u Bugarsku. Pošto se i tamo stalno izdavao za Šišmana, sina cara Mihajla, poče uz pomoć nekih Turaka i Bugara da zauzima zemlju i osvaja gradove Bugarskog Kraljevstva.

KOMENTAR
Kao što je gore rečeno, kralj Ludovik je umro 1362, pa bi dolazak Capine ''u Skadar'' trebalo staviti u tu ili sljedeću godinu. U priči ima jedan teško shvatljiv momenat: Capina je došao u Skadar i građanima obećao ''da će ih učiniti gospodarima Zete i Albanije'', a Balšići su došli ''pod Drač'' da se bore s njim. Capina je izašao iz grada, bio prisiljen da se vrati u njega, ali ga građani nijesu primili. On se zbog toga naljutio i ''napustio Drač''. Očigledno je riječ uvek o istom gradu, a jedno od imena je pogrešno. Čini se da je Skadar dospio ovamo omaškom. U očuvanim mletačkim i dubrovačkim podacima nema traga o ovim događajima.
----

Kad je to vidio Šišman, Aleksandrov sin, koji je tada vladao u Bugarskoj, namisli da ga nekako makne s puta. Saznavši da se Capina zabavlja s nekom lijepom Bugarkom po imenu Dunava, izišao je pred nju s velikim obećanjima i na kraju uspio da ga ona otruje. Takav je bio kraj bijednog Capine.

KOMENTAR
Avanture Capine u Bugarskoj nijesu promakle bugarskim istraživačima, ali oni nijesu Orbinove i Lukarevićeve vijesti uzeli ozbiljno. A. Burmov, ''Istorija. na Bulgarija prez vremeto na Šišmanovci'' (1323-1396 g.), svezka vtora, Godišnik na Sofijskija universitet Istoriko - filologičeski fakultet 43 (1946/47) 3-20, koji je pažljivo pratio sudbinu članova dinastije i vijesti o boravku carice Ane u Dubrovniku, smatra da su vijesti o Capini ''legendarnog karaktera'' i da ''ne zaslužuju nikakvo povjerenje''. K. Jireček je u svoje vrijeme ova kazivanja nazvao ''roman, o Pseudo - Šišmanu kod Lukarevića'' (Istorija na Bulgarite, popravki i dobavki ot samija avtor, Sofija 1939, 215). Vrijedi ipak zapaziti da legendarni izvori nemaju tako pouzdanu hronologiju kakvu srijećemo u istoriji o Šišmanu Samozvancu. Uostalom, Lukarević je nagovijestio put po kome treba tragati za verzijom koju su on i Orbin čitali. Tek kad budemo nju upoznali, moći ćemo da sudimo pouzdanije.
----

To je bilo 1373. godine, a u isto vrijeme umro je i Stracimir, stariji Balšin sin, ostavljajući iza sebe jednog nejakog sina po imenu Đurađ.

KOMENTAR
O godini Capinine smrti ne možemo reći ništa bliže, a isto tako ni o smrti Stracimira Balšića. On je svakako umro prije 30. novembra 1373, kad je Đurađ Balšić izdao povelju Dubrovčanima u kojoj spominje brata Balšu i ''sinovca mladog Đurđa'', dok se ranije u poveljama javljao i Stracimir.
----

Poslije ovoga dođe u Apuliju jedan od kraljevske Navarske porodice, po imenu Alojzije, veoma iskusan vladar i dobar ratnik. Oženivši se vojvotkinjom kraljevske krvi, naumi lično da krene u pomenuti grad (Drač), a docnije da odatle zauzme ne samo oblast Zete i Albanije, za koju kazivaše da pripada njegovoj ženi, već i Raško Kraljevstvo, ukoliko ga sreća posluži.
Posla, dakle, ispred sebe u Drač šest stotina najhrabrijih vojnika koje je bio doveo sa sobom iz Gaskonje, ali, dok je još bio u Apuliji, teško se razbolje i umrije. Vojnici koji su bili u Draĉu, ostavši bez vođe, svakodnevno su ratovali s Karlom Topijom i s drugom albanskom gospodom, i niko se nije mogao mjeriti s njima, jer je njih stotinu vrijeđelo više nego hiljadu Arbanasa ili Zećana. Kad je to vidio Đurađ Balšić, dovede protiv njih pod Drač najbolje vojnike koji su se mogli naći u Zeti i Albaniji, vjerujući da će ih tako pobijediti, ali mu to ne pođe za rukom. U borbama, naime, koje je s njima više puta vodio, nikad nije ostao pobjednik. Kad je, dakle, Đurađ postao svjestan njihove snage i uvidio da bi mu oni, ako se s njima nekako ne nagodi, mogli dovesti u pitanje sve oblasti koje je imao u onim krajevima, nije se htio više s njima oružano boriti, već odluči da pokuša ne bi li ih novcem sklonio da odu iz Drača. Pošto im je, dakle, u tu svrhu ponudio šest hiljada fjorina, oni smjesta prihvatiše ponudu, pa, ukrcavši se na brodove, otploviše put Romanije, gdje su zauzeli više tvrđava i pokrajina, koje su potom držali u svom posjedu dugo vremena.

KOMENTAR
Ovaj Alojzije je Ludovicus de Navara, muž Jovanke, hercežice Drača, koji je zaista još od 1365. težio da osvoji Albaniju. Sačuvan je njegov ugovor sa Ingeramom od Kusija, vođom ratničke družine, sklopljen u proljeće 1372. s ciljem da se osvoji Albanija. U tom ugovoru su Đura Balšić i Karlo Topija spomenuti kao ''stari neprijatelji gospodina hercega'' i za njih je bila određena otkupnina od 1 000 dukata za slučaj da padnu u ruke Ingeramovih ratnika. Up.Acta Albaniae II No 286.
Već je Jireček, Istorija Srba I, 2 317, isticao da ovi dokumentarni izvori potvrđuju Orbinovo pričanje. Slične podatke donosi i aragonski hroničar XVI v. Jeronim Zurita, čiji tekst mi je ostao nepristupačan. Po svoj prilici su on i Orbin crpli iz istog izvora. Pričanje bi se odnosilo na događaje 1372. i 1373 (tada je umro Luj), što znači da Orbin nije poštovao hronološki red, jer kasnije govori o događajima šezdesetih godina.
----

Sada, pošto je umro (kako je rečeno) kralj Vukašin, braća Đurađ i Balša zauzeše jedan dio njegove zemlje. Ne zadovoljivši se ni time, krenuli su u rat protiv Blaža Mataranga, gospodara Musaka, a kad ga nijesu mogli oružano pobijediti, sklopili su s njime mir i počeli se praviti kao da su mu prijatelji. Jednoga dana pozvali su ga, davši mu vjeru, u posjetu i zasužnjili ga zajedno s jednim nejakim sinom, te su ga tako držali u tamnici sve do smrti. Njegov sin je bio pušten nakon Balšine smrti, poslije sedamnaest godina sužanjstva.

KOMENTAR
Balšići su zaista učestvovali u komadanju Vukašinovih zemalja, ali Blaža Mataranga, gospodara oblasti oko rijeke Vrego (Škumba), su mogli zatvoriti jedino prije toga, jer se Blažo u dokumentima spominje 1358-1367. Njegov sin Johannes se pojavljuje u izvorima tek 1386, zaista poslije smrti Balše II. Ako je on proveo u suţanjstvu 17 godina, morao je biti zarobljen 1369. Musakija je bila oblast između rijeka Vojuše i Semeni.
----

Pošto je, dakle, na gore rečeni način bio uhvaćen Matarango, Balšići su osvojili gotovo čitav onaj dio Albanije koji se prostirao do Valone, a uz to su u Romaniji zauzeli Kaninu i Beograd. Zauzeli bi i zemlju prema Draču koju je držao Karlo Topija da nijesu imali obzira prema svojoj sestri Katalini, koja je bila Karlova žena. Mada s njim nijesu ratovali, ipak među njima nije vladala prava ljubav. Jer čas su bili prijatelji, a čas neprijatelji. I tako su živeli dok Karlo nije na vjeru uhvatio Đurđa i zatočio ga. Dok je Đurađ bio u zatočeništvu, poveli su pregovore o vječnom miru i kad je mir uslijedio, Đurađ je bio oslobođen, ali pod uslovom da ubuduće uvijek živi u prijateljstvu s Karlom. Karlo je u tajnosti zatražio od Dubrovčana da posreduju u zaključenju pomenutog mira. U tu svrhu, dakle, bio je poslan iz Dubrovnika Matej Budačić, koji ih je međusobno izmirio. I tako su docnije uvijek, sve do smrti, živjeli u prijateljstvu i često se lično posjećivali bez ikakvog podozrenja, vjerujući jedan drugome kao da ih je ista majka rodila.

KOMENTAR
Istorija odnosa Balšića i Topija ispričana od Orbina ima solidnu izvornu podlogu, ali je hronološki pogrešno uključena u izlaganje. Đura Balšić je bio zarobljen od Karla Topije u ljeto ili jesen 1364. a oslobođen je svakako tokom 1365. ili prve polovine 1366. Orbin spominje misiju Mateja Budačića, ali se prevario u pogledu njene sadržine. Budačić je sredinom 1366, po želji Karla Topije i dubrovačke

vlade, upoznao sadržinu ugovora koji je već bio sklopljen. Kod Topije je posredovao i molio za oslobođenje Đure Balšića oktobra 1364. Lovre Menčetić.
----

Poslije smrti kralja Vukašina njegov sin Marko držao je Kostur, Ohrid i Arg u Moreji. S Turcima je, pak, udešavao svoje odnose neprekidno ih časteći i pridobijajući poklonima. Kako to nije mogao trpjeti Balšin sin Balša, pođe s vojskom pod Kostur s namjerom da mu ga oduzme. U to vrijeme bila je u gradu Markova žena Jelena, koja je bila kći Klapena, prvog velikaša u Grčkoj. A kako se ona ponekad ljubakala s drugim ljudima, njen muž Marko ju je mrzio. Stoga, pošto je Balša došao s namjerom da je prevari, poče s njom pregovarati kao da će je uzeti za ženu, a otpustiti svoju prvu ženu, kćer beogradskog despota, ako mu preda grad. Ona je na to pristala i pustila ga u grad s čitavom vojskom, tako da je zagospodario gradom. Kad je to saznao Marko, smjesta je došao s mnogo Turaka i svojih podanika pod Kostur i opsjeo grad, pošto ga nije mogao zauzeti na juriš. Obaviješten o tome, Balšin brat Đurađ sakupi što je više mogao vojske, te krene put Kostura u pomoć bratu. Vidjeći, dakle, Marko da se s ono malo ljudi što je imao sa sobom neće moći oduprijeti, skine opsadu i ode. Tako je bio oslobođen Balša, koji je poveo sobom u Zetu novu ženu. Ali pošto nije mogao podnositi njen nečastan život, najprple je baci u tamnicu, a zatim otpusti na veliku sramotu.

KOMENTAR
Istorija odnosa Balšića prema Marku Kraljeviću potpuno je nepoznata. Orbin je pojedinosti morao uzeti iz nekog srazmjerno dobro obaviještenog izvora. Jedan savremeni zapis potvrđuje da je ''blagočestivi Marko'' imao za ženu Jelenu kćer Radoslava Hlapena, a isto tako i da taj brak nije sasvim uspio. Marko je živio neko vrijeme s Teodorom, kćerju Grgurovom, pa je nju predao Hlapenu i ponovo uzeo Jelenu.
S druge strane, tačan je podatak da je žena Balše II bila ''kći beogradskog despota''". Bila je to Komnina, nasljednica despota Jovana, Dušanovog šuraka, koja mu je donijela Valonu, Berat (Beograd) i Himaru. Nema, međutim, nikakve potvrde za kraj priče: rastavljanje Balšino od Komnine i dovođenje Jelene Hlapenove u Zetu. K. Jireček, Istorija Srba I, 2 315, je mislio da Orbin prenosi mlađe ''pjesme i skaske'' o Marku.
Vrijedi se zadržati i na teško shvatljivom podatku da je Marko držao ''Arg u Moreji''. Ne vidi se kako bi Marko mogao imati veze s čuvenim antičkim gradom. Pored ovog Arga ime Argos nosilo je više gradova (nekoliko ih bilježi i Stefan Vizantijski, kojega nalazimo na Orbinovom spisku autora). I srednjovjekovni Kostur, koji igra ulogu u Markovoj biografiji, zvao se u antačko doba Argos. Možda je Orbin kod nekog humanističkog pisca našao ovo staro ime pa ga je pogrešno identifikovao s Argom u Moreji, koji je njemu jedino bio poznat.
----

Pomenuti Balšići graničili su se s gradom Kotorom i mnogo su željeli da zagospodare tim gradom. A kako im to nije polazilo za rukom, jer je grad bio utvrđen i dobro branjen, svakodnevno su harali po njegovom području i na sve moguće načine kinjili njegove građane koji bi im padali u ruke, ne bi li ih privoljeli da im se potčine i da im plaćaju danak. Ali, i pored svega, to nikako ne uspješe ostvariti. Jer su Kotorani, koji su uvijek, i u najnepovoljnijim prilikama, pokazivali veliku odvažnost, bili odlučili da radije trpe sve muke nego da se potčine njihovoj vlasti ili ih priznaju u bilo kojem pogledu za gospodare. Zato su gotovo uvijek bili u neprekidnom ratu s njima, pa mada su se ponekad u nečemu sporazumijevali, malo kasnije bi ponovo kršili sklopljene sporazume i postajali gori neprijatelji nego prije.

KOMENTAR
Pričanje o neprijateljstvu Balšića i Kotora je sasvim neodređeno, bez ijednog konkretnog podatka, ali odgovara onome što znamo iz savremenih dokumentarnih izvora.
----

I tako, dakle, živjeći u ovakvom neprekidnom međusobnom neprijateljstvu, desi se da je Nikoli Altomanoviću (kako je rečeno) bila oduzeta sva zemlja koju je držao. Pošto su u nju bile uključene tri pokrajine, tj. Trebinje, Konavli i Dračevica, koje su bile na granicama Balšića, te pokrajine su zauzeli oni i smatrali su da ih je mnogo oštetio bosanski ban Tvrtko, koji je bio zauzeo druge Nikoline pokrajine. Jer, kako su ove pokrajine bile zavisne od Raškog Kraljevstva, govorahu da s više prava pripadaju njima, koji su bili velikaši onoga kraljevstva i rođaci kraljeva koji su posjedovali to kraljevstvo, negoli Tvrtku, koji nije imao s njima nikakve veze. Njima je Tvrtko odgovarao da njemu pripadaju i pomenute pokrajine i čitavo kraljevstvo, jer je on potekao po ženskoj lozi od raških kraljeva. No kako se nijesu mogli složiti, dogovoriše se da se sastanu s malom pratnjom na nekom sigurnom mjestu ne bi li pronašli neki način da izglade nesuglasice i ne uđu u rat. Izabrali su, dakle, grad Dubrovnik, da pred dubrovačkom gospodom riješe međusobne sporove.

KOMENTAR
Već ranije je ukazano da je podatak o zauzimanju Konavala, Trebinja i Dračevice tačan. O polemici između Balšića i Tvrtka ne znamo ništa s druge strane, ali je upadljivo da je za Tvrtka načinjen prvi rodoslov, u kome je podvlačena njegova veza s Nemanjićima po ženskoj liniji. Up. Đ. Sp. Radojičić, ''Doba postanka i razvoj starih srpskih rodoslova'', Istoriski glasnik 2 (1948) 23-28. Orbinov izvor je čitao i Marin Barlecije, kako svjedoči odlomak iz opisa opsade Skadra. Balšići su, po njemu, pobijedili ''Stefano re della Misia di Sopra'' i progonili ga do Dubrovnika. Tu su ga opsjeli u gradu i, najzad, posredstvom Dubrovčana sklopili s njim mir, po kome je granica bila na reci Neretvi.
----

Đurađ Balšić se ukrcao pod Ulcinjem u galiju koju je dobro naoružao i sakrio u njezinu utrobu mnogo ljudi, namjeravajući da uhvati bana Tvrtka. Naime, on je znao da će se sastati na ostrvu Lokrumu, koje se nalazi pred gradom Dubrovnikom. Ali se ne ostvari ovaj njegov naum, jer dubrovačka gospoda, bilo da su o tome bila obaviještena, bilo da su nešto tako slutila, i sama su dobro naoružala jednu svoju galiju koja je dovela Tvrtka na to ostrvo. Tu su u manastiru, u prisustvu mnogih dubrovačkih plemića, pregovarali o svojim poslovima. No budući da se nikako nijesu mogli nagoditi zbog gore navedenih razloga, vratili su se I jedan i drugi kući.

KOMENTAR
Ovim djelovima Orbinovog pričanja bavio se M. Dinić u studiji ''O Nikoli Altomanoviću'', Beograd 1932, 34-37. On je upozorio da o sastanku na Lokrumu govori i mlađi hroničar Rastić (Chronica Ragusina Junii Restii ... item Joannis Gundulae, ed. S. Nodilo, Zagrabiae 1893, 162-163), koji je pisao na osnovu starije hronike Gundulića i arhivskog materijala.
----

Nešto kasnije Trebinje, Konavli i Dračevica odmetnuše se od Balšića i potčiniše banu Tvrtku. Vidjeći Tvrtko da je izumrla kuća Nemanjića u Raškoj te da njemu pripada to kraljevstvo, uze naslov i kralja Raške, o čemu ćemo u ovoj knjizi poslije opširnije raspravljati kad budemo govorili o bosanskim vladarima.

KOMENTAR
U navedenoj studiji M. Dinić je pokazao da jedan savremen i arhivski podatak potvrđuje Orbinovo pričanje: Konavli su se odmetnuli od Đure Balšića i stavili pod vlast bana Tvrtka. To se desilo ''u januaru ili prvoj polovini februara 1377'', a u jesen te iste godine Tvrtko se krunisao za kralja. Očigledno su krunisanje i zauzimanje Trebinja, Konavala i Dračevice u Orbinovom izvoru ispričani jedno za drugim, pa je tako epizoda iz bosanske istorije ušla ovamo u glavu o Balšićima.
----

Kad su Balšići čuli za ovo odmetništvo, sakupivši vojsku od deset hiljada ljudi, prođoše s Karlom Topijom preko Onogošta i prodriješe sve do Nevesinja, uništavajući ognjem i mačem svu Tvrtkovu zemlju, a zatim se vratiše u Zetu noseći plijen. Tri mjeseca poslije toga, 13. januara 1379. godine, umre u Skadru Đurađ Balšić. Njegova smrt ozbiljno je doprinijela propasti Zete, čije su granice u stara vremena bile na planinama Velikih Alpa.

KOMENTAR
O ekspediciji u Tvrtkovu zemlju ne znamo ništa s druge strane, osim indicije kod Barlecija spomenute uz prethodnu stranu. Smrt Đurđa Balšića je precizno datirana, ali opet s karakterističnom pogreškom od jedne godine. Dva savremena zapisa (Lj. Stojanović, ''Stari srpski zapisi i natpisi I'', br. 150, VI, br. 10019, daju takođe 13. januar, ali se to odnosi na 1378. godinu. Pod Velikim Alpama se podrazumevaju planine koje se pružaju od Prokletija do Pinda.
----

Dakle, poslije smrti Stracimira i Đurđa dođe na vlast njihov mlađi brat Balša. On nije bio velike pameti, ali se svojim ličnim junaštvom i iskustvom svoje braće održao na vlasti neko vrijeme. Ponekad je boravio u Zeti, a ponekad u Romaniji, oko Beograda. Pošto se Apulijsko Kraljevstvo našlo u teškim neprilikama dolaskom francuskog vojvode od Anţua, i kad je taj vojvoda umro u Bariju, a kralj Karlo bio ubijen u Ugarskoj, pomenuti Balša zauze grad Drač i njegove tvrđave.

KOMENTAR
Anžujski vojvoda, koje se ovde spominje, bio je Luj I, herceg od Anžua, sin francuskog kralja Žana II Dobrog, a ''kralj Karlo'' je Karlo II Drački, vladar južnoitalijanske kraljevine i Ugarske u toku nekoliko mjeseci 1385-1386. Balša II je zaista uzeo Drač i nazivao se ''duka drački'', ali to je bilo samo kratko vrijeme u toku 1385. godine. Balšino osvajanje Drača nije nikako moglo biti posljedica smrti kralja Karla II, jer je ovaj ubijen poslije Balšine smrti, a još manje posljedica smrti anžujskog hercega, jer je on živio još 1391. Beograd koji se ovde spominje je, naravno, Belgrado di Romania, tj. Berat u današnjoj Albaniji.
----

U to vrijeme dođe velika turska vojska do Beograda u Romaniji i navali na Balšinu zemlju, te pohara jedan njen dio. Kad je to doznao Balša, odmah krene iz Drača ne čekajući da sakupi mnogo ljudstva, pa sa hiljadu konjanika dade se u potjeru za Turcima. Budući da su oni bili daleko brojniji od Zećana, Balšu je njegova vlastela savjetovala da izbjegava bitku dok ne sakupi jaču vojsku. No on, kako je bio veoma odvažan, nije htio poslušati dobar savjet koji su mu davali ni voditi računa o opasnosti kojoj se izlagao, nego je donio odluku da udari na neprijatelja. Zametnuvši, dakle, bitku kod rijeke Vojuše, u pokrajini zvanoj Grekot i na Popovom polju koje se nalazi u pomenutoj pokrajini, bi poražen od Turaka i ubijen u borbi. U toj bici borio se veoma hrabro zajedno s nekim svojim ljudima i zamalo da nije izdržao napad neprijatelja, čiji se broj peo na pet hiljada i od kojih su mnogi tu izginuli. I s Balšine strane palo ih je mnogo, a neki su bili zarobljeni. Među ostalim bio je ubijen njegov vojvoda Đurađ Krvavčić, vrstan ratnik, i Ivaniš, sin kralja Vukašina. Balši Turci odsjekoše glavu i odnesoše je Karijatinu, Turčinu koji je držao one krajeve Makedonije i Romanije u ime turskog sultana Murata. To je bilo 1383. godine.

KOMENTAR
O propasti Balše II na Saurskom polju kod Berata, 18. septembra 1385, donosi Orbin jednu verziju koja sadrži pojedinosti koje se teško mogu kontrolisati. Ranije je govorio kako je Ivaniš, sin kralja Vukašina, otišao u Zetu, a ovdje bilježi njegov kraj. Đurađ Krvavčić nije poznat iz savremenih izvora, ''Karijatin'' je svakako tursko ime Hajredin, kako se zvao jedan vojskovođa Murata I. Godina bitke svakako nije tačna. Umjesto 1383. treba da stoji 1385. Mjesto bitke nije sasvim tačno zabilježeno. Kod Marina Barlecija, koji se služio istim izvorom kojim i Orbin, čitamo da je bitka bila in una certa pianura, che chiamata da i paesani Saura, vicina al fiume Aou, apresso Alba Greca, terra del'Epiro. (Citiranjo po italijanskom prevodu objavljenom u XVII veku.)
''Grekot'' je mogao nastati usled nesporazuma, ali za Popovo polje nemam nikakvog objašnjenja. I kod Barlecija čitamo da je Balša pošao na Turke ne sačekavši svu vojsku i da nije poslušao savete jer je bio veoma hrabar. Turski zapovjednik je kod Barlecija Jewrenesio, a njegova vojska je imala 40 000 ljudi. Zbog ove važne razlike vjerujem da Orbin nije crpio podatke neposredno iz Barlecija, nego iz starijeg izvora koji je bio poznat i Barleciju.
----

Balšu o kome je riječ i njegova brata Stracimira Dubrovčani, zbog mnogih dobročinstava koja su od njih primili, uvrstiše među vlastelu svoje republike, a iz Dubrovnika je bio poslan poklisar Marin Crijević da im to saopšti i ĉestita. Balšina žena po imenu Kanina, koja se nalazila u Beogradu, nagodila se poslije smrti svoga muža s Turcima, koje je neprekidno darovala.

KOMENTAR
Podatak o dodjeljivanju dubrovačkog građanstva Balšićima nije tačan. Neprirodna je već kombinacija po kojoj su najstariji i najmlađi brat, bez najaktivnijeg i najsposobnijeg među njima, Đurđa, bili privilegisani od Dubrovčana, a onda je netačno da je Balšićima dodijeljeno dubrovačko plemstvo. Orbin ili njegov izvor su, pod uticajem docnije dubrovačke prakse, zamišljali da su Balšići postal cives de consilio, iako su oni samo primljeni za građane. Up. J. Mijušković, ''Dodjeljivalje dubrovačkog građanstva u srednjem vijeku'', Glas SAN 246 (1961) 104.
Dalje, nije tačan ni podatak da je Marin Crijević išao u poslanstvo Balšićima u vrijeme kad su primljeni za građane (1361). U Dubrovačkom arhivu su ostali sačuvani podaci iz kojih se vidi da je poslanik tada bio Klime Držić. Jedan Marin Crijević se isticao u političkim poslovima tek devedesetih godina XIV vijeka.
U ovom pasusu je Orbin naĉinio još jednu omašku: umjesto imena Balšine žene Komnine donio je ime valonske tvrđave Kanine.
----

Balšina smrt bila je razlog što je tada bio pušten Stracimirov sin Đurađ, koji je bio zatvoren u dračkoj tvrđavi zbog neke svoje nepokornosti koju je bio ispoljio u Zeti, a i zbog toga što su se bojali da bi mogao zauzeti državu Zete, jer je bio veoma pametan mladić i mnogo nastran. Otišavši Đurađ u Zetu, bio je primljen za gospodara, mada mu se neki iz Gornje Zete i od Crnojevića nijesu pokorili, praveći se da priznaju za svoga gospodara bosanskog bana Tvrtka. Đurađ tada nije htio voditi o tome mnogo računa.

Ali predosjetivši da mu Nikola i Andrija Saket, zetska vlastela i vrlo pametni i oštroumni ljudi, žele oduzeti državu, saopšti stvar Dukađinima, te ih po njihovom savjetu uhvati i naredi da im se iskopaju oči. Nešto kasnije dođe do nesuglasica i sa Dukađinima. Kako ih se mnogo bojao, uzeo je za ženu kćer raškog kneza Lazara po imenu Despina, koja je ranije bila žena moldavskog kneza Šišmana, pa je tako postao moćniji. No uprkos tome nije se usuđivao da se odupre Turcima. Jer kad ih je došlo pet hiljada, pregazili su čitavu Albaniju i Musake sve do Drača; prošli su i preko Zete i preko područja Budve, Bara i Skadra, a neki od njih stigoše sve do Ostroga, blizu Onogošta u Gornjoj Zeti. Tu su zarobili veliko mnoštvo Arbanasa i Slovena jednog i drugog pola i odveli ih u ropstvo, a one koje nijesu mogli voditi sobom okrutno su poubijali, jer nije bilo nikoga koji bi se usudio da im se odupre. Čak i sam Đurađ, da bi izbjegao njihov bijes, vidjevši da se ne može s njima mjeriti, snabdio je svoje gradove posadama i drugim potrebnim stvarima, te je pobjegao u Ulcinj. Odatle čestim poslanstvima i mnogim darovima ublaži Turke i zaključi s njima mir. To bješe 1386. godine.

KOMENTAR
Ovdje Orbin nije bio tačno informisan: Đurađ Stracimirović je bio slobodan i oštetio je neke dubrovačke trgovce još početkom 1381. S njim Dubrovčani saobraćaju i januara 1385, dakle, još za života Balše II. On je mogao biti neko vrijeme zatvoren od strica, ali svakako nije morao sačekati stričevu smrt da bi se oslobodio. U savremenim dokumentima se Crnojevići zaista javljaju kao protivnici Đurđa Stracimirovića, ali tek poslije nekoliko godina.
KOMENTAR
Nikola Sakat (Zachat) bio je gospodar Budve u vrijeme Balše II. Ne znamo da li je bio oslijepljen. Javlja se i kasnije pod mletačkom vlašću. Andrija Sakat se javlja u jednom dokumentu iz 1383. Bio je svakako vlastelin, jer vidimo da je zaplijenio neku robu dubrovačkim trgovcima zbog tuče s Balšinim ljudima u Svetom Srđu. Up. Acta Albaniae II, No 384. Ime su nosili po mjestu Sakat, iz koga su poticali, a bili su, izgleda, u srodstvu s porodicom Zakarija. Dukađini su arbanaška vlasteoska porodica, koja se upravo uzdiže poslije smrti Balše II. Up. I. Božić, ''O Dukađinima'', Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu VIII - 1 (1964), 385 - 427. U pričanju o braku Đurđa Stracimirovića s kćerju kneza Lazara ima neke zbrke. Đurđeva žena se zvala Jelena, a Despinom su zvali njenu sestru Oliveru, koja je nekoliko godina bila žena sultana Bajazita. Treba dalje primijetiti da Šišman nije bio ''moldavski knez'' već bugarski car, za njega je bila udata jedna druga Lazareva kći.
KOMENTAR
O turskom napadu koji Orbin ovdje opisuje ostalo je nešto traga u dubrovačkim spomenicima. Iz njih se vidi da je oktobra 1386. u dubrovačkom zaleđu vladala panika, ljudi su bježali na dubrovačku teritoriju ''terrore Teucrorum partes discurentium'' (M.Dinić, ''Odluke Vijeća Dubrovačke Republike II'', Beograd 1964, 298). Napadnute su bile zemlje kralja Tvrtka, a samo nekoliko dana ranije Dubrovčani su zaključili da ''u oblast rijeka'' (tj. ravnice severne Albanije) upute barke za nabavku žita, što svakako ne bi činili da su i te oblasti pustošene od Turaka. Iz toga se može zaključiti da je Orbin imao pred sobom podatke o turskom napadu na istočne djelove bosanske države i da ih je nespretno povezao s Đurđem Stracimirovićem, Sačuvani su pouzdani podaci da je Đurađ 1388. bio u dobrim odnosima s Turcima. Up. S. Ćirković, ''Istorija srednjovekovne bosanske države'', Beograd 1964, 158.

Musaki koji se ovdje spominju su arbanaška vlasteoska porodica po kojoj je dobila ime oblast sjeverno od Valone. Onogošt je današnji Nikšić.
----

Ne dugo poslije toga, i Đurađ se preseli s ovog svijeta. Nakon njegove smrti vladao je u Zeti njegov sin Balša, pošto su Gojko i Ivaniš umrli još za očeva života. Pomenuti Balša poslije nepunu godinu dana zauze Skadar, ali bez tvrđave, a osvoji i čitavo područje Zete, sem rečene tvrđave, koja je ostala Mlečanima. Njima je njegov otac bio dao pomenuti grad Skadar i jedan dio svoje zemlje, jer sam nije više mogao odolijevati napadima Turaka, s kojima su Mlečani često ratovali, ali su ipak uvijek ostajali pobjednici. Kad je, dakle, Balša na ovaj način zauzeo Zetu, mletačka vlada posla nekoliko galija pod zapovjedništvom Marina Karavela. Dijelom novcem, a dijelom širokim obećanjima, on udesi stvari Mlečana tako da je Balša sa svojom majkom imao jedva jedan dan vremena da pobjegne iz Zete. I tako su Mlečani zagospodarili čitavom Južnom Zetom sa svim njenim gradovima.

KOMENTAR
Ovde Orbin nije bio dobro obaviješten, jer znamo da je Đurađ Stracimirović umro tek aprila 1403, dakle, dugo poslije 1386. Gojko i Ivaniš bi bili Đurđevi stariji sinovi, ali o njima nema traga u očuvanim izvorima.
KOMENTAR
Ovi podaci su svakako preuzeti iz jedne od mletačkih hronika koje je Orbin koristio. U nekoj vrsti osvrta ispričani su događaji iz dužeg perioda: ustupanje Skadra Veneciji 1396, preotimanje Skadra 1405, akcija zapovjednika jadranske flote Marina Karavela, takođe 1405. U hronici Zorzi Dolfina se priča o bjekstvu Jelene i Balše iz Zete.
----

Docnije, 1413. godine, Balša je povratio najveći dio Zete koji su držali Mlečani. To im se sve desilo zbog neopreznosti jednog njihovog kapetana kojega su držali u Skadru, nekog Benedeta Kontarinija, drskog čovjeka, koji je bio naredio da se pobiju neki nedužni Zećani. Mletačka se vlada ipak nagodila s Balšom i vratila mu čitavo ono područje koje je prije držao njegov otac. Ali ponovo 1419. godine u mjesecu martu, podstaknut od jednog svog rođaka, Stefana Maramontea iz Apulije, koji je docnije postao gospodar Crne Gore i od kojega su proistekli Crnojevići, Balša dođe s vojskom pod Skadar. Ali ne učini ništa sem što je opljačkao neke dubrovačke trgovce koji su dolazili iz Raške. To nije propuštao ni docnije kad god bi se namjerio na nekog Dubrovčanina. Mlečani su ga bili tako oslabili i oružano i njega lično, da je 1421. godine zaključio s njima primirje.

KOMENTAR
Vijesti će biti svakako istoga porijekla kao i one prethodne. Godine 1413. zaista je sklopljen mir između

Venecije i Balše poslije višegodišnjih natezanja, pregovaranja i neprijateljskih akcija. Benedeto Kontareno bio je zaista knez i kapetan Skadra. Kako me je upozorio prof. I. Boţić, spominje se u dokumentima 1409. i 1410. kada je sredinom godine smijenjen. Upadljiva je preciznost Orbinovog izvora u nekim pojedinostima: Balša je zaista u martu 1419. počeo rat protiv Venecije, a tada se prvi put uz njega javlja i Stefan Maramonte, koji je doista došao iz Apulije, ali nije bio ni u kakvoj vezi s Crnojevićima. On je vjerovatno bio sin Konstantina Balšića i Jelene Topije, odrastao u Apuliji kod majčinih rođaka iz porodice Maramonte. Up. M.Šuflaj, ''Povjest sjevernih Arbanasa'', Arhiv za arbanašku starinu, jezik i etnologiju II - 2 (1924) 204. Balša je zaista još prije smrti sklopio s Venecijancima primirje.
----

Iz Zete je otišao u Rašku svome ujaku despotu, ostavivši umjesto sebe rečenog Stefana Maramontea. No budući je krenuo iz Zete s groznicom, čim je stigao u Rašku preselio se u vječnost, mjeseca aprila pomenute godine. Kad je Maramonte čuo za njegovu smrt, smjesta je prešao u Apuliju. Tom prilikom Mlečani odmah zauzeše čitavu Zetu, ali kratko vrijeme ostade u njihovim rukama. Naime, despot Stefan, sin kneza Lazara, iste godine kad je umro Balša ušao je s mnogo vojske u Zetu, pa ju je odmah zauzeo sa svim onim što joj je pripadalo. Pod vlašću Mlečana su ostali samo gradovi Skadar, bez okolnog podruĉja, i Ulcinj s Budvom. No na kraju je zaključio primirje s Mlečanima. Kad je primirje docnije, krajem 1422. godine, isteklo, ponovo otpočeše ratovati. Zbog toga je despot Stefan poslao u Zetu, pod zapovjedništvom vojvode Masaraka, svoju vojsku, koja je bila već dovela u krajnu opasnost odbranu Skadra. Međutim, Mlečani su otklonili ove teškoće zahvaljujući novcu kojim su potkupili neke iz Zete i Raške, te je pomenuta vojska despota Stefana u mjesecu decembru bila razbijena. Ta vojska se namjerno razbježala kućama pošto se veći dio Paštrovića i Pamaliota odmetnuo.

KOMENTAR
Datum Balšine smrti je tačan. Srpski ljetopisi daju 28. april 1421. godine.
KOMENTAR
I ovaj pasus je svakako preuzet iz neke mletačke hronike. Podaci su tačni. Mazarak je vojvoda despota Stefana, poznat iz savremenih arhivskih dokumenata.
----

Sledeće, pak, godine u mjesecu maju pošao je u Zetu Đurađ sa svojom vojskom i s vojskom svoga ujaka despota, te se zaustavio između Skadra i Sv. Srđa. Mlečani su sa nekoliko svojih galija iskrcali u Zetu vojsku koja se, napravivši neka uporišta i zaklone, utaborila u Sv. Srđu i tu ostala neko vrijeme bez naročitog uspjeha. Kad je to vidio mletački senat, odluči da zaključi mir s despotom i despotovim sestrićem Đurđem, i pored toga što su Paštrovići, koji su bili na mletačkoj strani, nastojali da do njega ne dođe. Docnije, 1425. godine, despot se odreče čitave Zete koja je bila pod njegovom vlašću u korist sestrića Đurđa. Đurađ je uputio poklisara mletačkoj vladi, te je ona sledeće godine preko svojih poklisara zaključila s njime mir uz obavezu da će mu godišnje davati hiljadu dukata za grad Skadar. Iste godine u mjesecu avgustu Đurađ je sa svojom ženom i djecom krenuo iz Raške i došao u Zetu, u koju je bio došao i Stefan Maramonte, pozvan od nekih iz Zete da bi u njoj preuzeo vlast. Doplovivši iz Apulije jednim dubrovačkim brodom, iskrcao se pod Paštrovićima. Prilikom ovoga njegova dolaska, neki od njegovih pristalica, naročito Rašani, učiniše kod Đurđa rđavu uslugu Dubrovčanima, tako da se on bio razjario na njih. No Dubrovčani su ga neprestano smirivali i obasipali ljubaznošću i uslugama, jer je on i zasluživao da ga lijepo gledaju i poštuju. Naime, i on i njegov otac uvijek su bili prijatelji grada Dubrovnika i uvijek su lijepo postupali s dubrovačkim trgovcima. I više puta su Dubrovčani željeli da Đurađ dođe u Dubrovnik, a to je želio i sam Đurađ. Pošto je, dakle, u to vrijeme Đurađ bio gospodar Zete, a sem toga savladar u Raškoj i despotov nasljednik, Dubrovčani mu poslaše poklisare Marina Šimunova Rastića i Marina Jakobova Gundulića. Đurađ ih je rado primio i dao im srdačnu audijenciju. I mada je prije bio uznemiren dolaskom rečenog Stefana Maramontea, kao i izvještajem nekih Rašana i drugih neprijatelja Dubrovčana koji su optuživali Dubrovčane da su na jednoj svojoj galiji dovezli iz Apulije Maramontea, ipak mu je bio mio dolazak rečenih poklisara. On se tada sam ponudio da sa svojom ženom i djecom posjeti Dubrovnik, i pored toga što su mu ljudi malo naklonjeni Dubrovčanima nabrajali mnoge opasnosti kojima se (ako pođe u Dubrovnik) izvrgavao ili mogao izvrći. Dubrovačka vlada odmah mu je poslala galiju s jednom fustom i nekoliko lađa pod zapovedništvom Džora Palmotića u pratnji mnogih drugih plemića određenih da se nađu Đurđu na raspolaganju. Još prije dolaska dubrovačke galije Đurađ je podijelio salvum conductum Stefanu Maramonteu. Kad je doplovila galija, Đurađ se ukrcao na nju sa ženom, djecom i svim članovima porodice.
Kad je, dakle, stigao u Dubrovnik, primiše ga s velikim počastima, kako njega tako i njegovu ženu, koju su sačekale mnoge vladike i pratile je za sve vrijeme dok je bila u Dubrovniku. Đurađ je posjetio glavne crkve toga grada i bio darivan mnogim bogatim darovima i od države i od pojedinaca. Za sve vrijeme njegovog boravka tu, priređivane su velike svečanosti. Zatim su ga Dubrovčani prevezli natrag u Zetu, pa kad se iskrcao nad Ulcinjem kod Ogirana, kraljevski je darovao sve koji su ga bili dopratili iz Dubrovnika.
Iz Zete se vratio u Rašku, u koju je poveo sa sobom neke iz Drivasta, tj. biskupa i neke druge koji su se drznuli da se pobune protiv njega.

KOMENTAR
Đurađ Branković je zaista bio na ratištu u Zeti 1423. Te godine je zaključen mir između despota i Venecije.
KOMENTAR
Iz drugih izvora nije poznato da se despot Stefan odrekao Zete u korist Đurđa Brankovića, ali se vidi da je Đurađ zaista živio posljednjih godina Stefanove vlade u Zeti. Tu ga je zatekla i vijest o smrti Stefana Lazarevića. Maramonte se zaista ponovo pojavljuje 1426, ali nemamo potvrde da su ga Dubrovčani dovezli svojim brodom. Tačno je da su Venecijanci i Đurađ Branković 1426. potvrdili i dopunili raniji mirovni ugovor.
KOMENTAR
Opširno izlaganje o prvoj posjeti Đurđa Brankovića Dubrovniku pokazuje dobru obaviještenost i tačno poznavanje detalja. U starijim dubrovačkim analima je ova Đurđeva posjeta prošla neopaženo. Čak i kasniji Rastić, koji je obilno koristio Arhiv Republike ne govori o dočeku Đurđa. S druge strane na tekstu se primjećuje da zbivanja posmatra iz despotove blizine. Ugao iz koga je gledao, ako se tako smije reći, nije u Dubrovniku nego u despotovoj pratnji. Tačna su imena dubrovačkih poslanika upućenih Đurđu s pozivom, i ime zapovjednika dubrovačkih brodova. Mjesto gdje su iskrcali Đurđa i pratnju sopra Dolcigno apresso Oghiran, biće svakako današnji Đeran, rt južno od Ulcinja.
----

Konačno 1442. godine vojvoda Stefan oduzeo je Mlečanima Zetu s Barom, ali nije ostala pod njegovom vlašću duže od godine dana, jer su je ponovo zauzeli Mlečani. Oni su bili glavni razlog propasti kuće Balšića. Kad se ta kuća sasvim ugasila, grad Kotor se oslobodio velikih ugnjetavanja koja je neprekidno trpeo od pomenutih Balšića. Mada su im Kotorani više puta dijelili mnoge i bogate darove, ipak nikad nijesu uspjeli djelovati na njih da konačno odustanu od napada na njihov grad. Pošto je to veoma stari grad i kako smo ga mnogo puta pomenuli, htio sam da ovde ukratko iznesem njegovo porijeklo i razvoj.

KOMENTAR
Ove riječi nemaju gotovo nikakvu vezu sa ostalim tekstom. U poglavlju o Kosačama nema ovog podatka, koji je, po svoj prilici, preuzet, kao i neki raniji, iz neke mletačke hronike. Izumiranje Balšića spomenuto ovdje u vezi s Venecijancima poslužilo je kao dosta nespretni prelaz na izlaganje istorije Kotora na sledećih nekoliko strana. Stefan Vukčić je zaista osvojio Bar, ali ne 1442. nego 1443. godine.
----

Dakle, prvi grad Kotor, zvan Askrivij, čije se ruševine i sada vide ne mnogo daleko od ovoga drugoga koji je nastao iz tih ruševina, bio je smješten u dnu Risanskog zaliva, sada zvanog Kotorski. Prema Pliniju, to je bio vrlo stari rimski grad koji su (kako piše Baltazar Splićanin) Rimljani zvali Askrivij, a ondašnji seljaci Gudrovo. Mario Nigro u VI knj. Georg. držeći se Plinija, naziva ga Degurto. Vjerujem da ovo ime potiče od jedne obližnje rijeke koja se još i danas zove Gurdić.

KOMENTAR
Orbin citira u pričanju o počecima Kotora autore na koje se oslanjao. Jedan bi bio Baltazar Splićanin, čije djelo nije sačuvano (up. komentar uz izvore), a drugi Mario Nigro. Iz njegove stilizacije izlazi da je Plinija koristio samo posredno.
----

O postanku ovog grada nema ničeg pouzdanog, mada izvjesni kažu da ga je osnovao neki narod sa Sicilije zvan Askri, ili (kako drugi vele) neki narod koji je pobjegao iz Azije pred navalom Grka prilikom pustošenja Troje i koji se, poslije mnogo pustolovina po moru, tu smjestio. Ovaj grad je u vrijeme Mihajla, sina carigradskog cara Teodora, 860. godine bio zauzet i velikim dijelom spaljen od Agarena iz Kartage. Ovi su, izabravši za zapovjednike Sodana, Saba i Kalfuza, ljude najvičnije među svima ratnoj vještini, ušli u Jadransko more s flotom od trideset i šest velikih lađa i tu zauzeli neke gradove, a među ostalim (kako piše Georgije Kedren u Epitomi njegovih istorija) Budvu, Rose, tj. tvrđavu na ulazu u Kotorski zaliv, koju su sravnili sa zemljom, i Askrivij, koji su opljačkali, te krenuli put Dubrovnika.

KOMENTAR
Nijesam uspio da uđem u trag ovoj verziji o narodu Askri na Siciliji.
----

U to vrijeme neki od prvaka Askrivija, koji nijesu bili prisutni pri rušenju svog grada, povukli su se više prema zapadu i podigli jednu tvrđavu na nekom strmom, po prirodi vrlo utvrđenom položaju, da bi se tu sklonili od bijesa varvara, pošto Askrivij nije bio dobro utvrđen. Tokom vremena nastanile su se tu i druge porodice. Nije prošlo dugo vremena kad su oni iz Askrivija doznali da je neka jaka vojska ušla u Bosansko Kraljevstvo nanoseći mu velike štete, kao i da se spušta dolje u primorska mjesta. Pošto ih je obuzeo strah, oni koji su mogli stati unutar nove tvrđave sklonili su se tamo, a drugi (kako kaže Baltazar Splićanin) ukrcali su se na svoje lađe i udaljili malo od kopna, čekajući što će biti s pomenutom vojskom. Ta vojska našavši Askrivij napušten i bez ikakve straže, spalila ga je. Kad su to vidjeli građani Askrivija, napustiše ga i svi sem malog broja saglasno odlučiše da podignu drugi, novi i čvršći grad. Pošto im se učinjelo da je onaj položaj gdje su njihovi sugrađani bili sazidali novu tvrđavu vrlo pogodan za podizanje grada, zauzeše prostor od mora sve do pomenute tvrđave, obuhvativši tako dio podnožja brda Klovko, sada zvanog Lovćen.

KOMENTAR
To je dobro poznata priča iz djela Konstantina VII Porfirogenita (913-959). Po spominjanju cara Mihajla može se zaključiti da je ovo verzija iz spisa De thematibus, mada se čini da je Orbinu pristupačnija ona iz Vita Basilii. Iako ima Konstantina Porfirogenita u svome spisku autora, Orbin ovdje citira Georgija Kedrina (v, komentar o izvorima), koji je u svoju Hroniku unio i Konstantinov tekst.
Rose je mjesto na ulazu u Boku Kotorsku tačno preko puta Herceg-Novog.
KOMENTAR
Priča preuzeta iz Baltazara Splićanina, neosporno kasnog pisca, s teškim anahronizmima: u vezi sa zbivanjima IX vijeka spominje se ''Bosansko kraljevstvo''.
----

Slučaj je htjeo da su u to vrijeme Ugri često upadali u Bosansko Kraljevstvo i da su više puta poharali teritoriju bosanskog grada Kotora, koji Gerard Rudniger u II knj. svoje Geografije naziva Vesekatro, a nalazi se blizu Banje Luke. Plemići ovoga grada po imenu Nedor, Miroslav i Vuksan, kao i još neki drugi, čuvši da se zida ovaj novi grad, krenuše sa svom svojom imovinom koja je predstavljala veliku vrijednost u zlatu i srebru - pošto je Bosansko Kraljevstvo bogato ovim rudama - i dođoše u Risan (kako piše Mihajlo Solinjanin u opisu Dalmacije), razglasivši da su došli da tu podignu tvrđavu u kojoj će moći sigurno boraviti. Kad su to doznali građani Askrivija, pozvaše ih i zamoliše da onaj trošak koji su namjeravali učiniti radije ulože u izgradnju već započetog njihovog grada, te da združeni žive kao pravi prijatelji i građani. Bosanci, koji su to inače željeli, ne prihvatiše odmah ovaj prijedlog već poslije nekoliko dana odgovoriše da su spremni udovoljiti njihovom traženju, ali pod uslovom da se novi grad nazove imenom njihove otadžbine, Kotor. Ovo nijesu prihvatili Askrivljani, ali se docnije (kaže Solinjanin), po nagovoru svog biskupa, složiše da bace žrijeb, te da tako odluče kojim imenom da se grad nazove. I žrijeb ispade u prilog Kotorana Bosanaca. Tako se od onog vremena zove Kotor, napustivši staro ime Askrivij i Gurdovo. I tako, pomoću imovine pomenutih Bosanaca, oni utvrdiše debelim zidinama ovaj novi grad koji sa istoka zapljuskuje rijeka Gurdić, s juga more, a sa zapada reka Parilo.

KOMENTAR
Ovaj dio najstarije kotorske istorije nije ništa bolji, iako ga je Orbin preuzeo od jednog drugog pisca, takođe izgubljenog, Mihaila Solinjanina. Gerard Ridinger je citiran samo zbog oblika Vesekastro. Njegovo djelo mi je ostalo nepristupačno. Cijela priča je konstrukcija stvorena zato da objasni ime Kotora pomoću bosanskog Kotora. Parilo rijeka kraj Kotora je svakako Škurda na suprotnoj strani od Gurdića.
----

Samuilo Bugarin opustošio je oko 999. godine čitavu Dalmaciju. Među ostalim zlodjelima koja je izvršio, spalio je (kako kaže Dioklećanin) Kotor, tj., stari Askrivij, koji je tada bio nastanjen nekim zemljoradnicima, te ga potpuno razorio zajedno s Risnom, prastarim gradom u koji se bila sklonila dalmatinska kraljica Teuta bježeći pred Rimljanima 315. godine prije Hrista. Oni koji su se spasili iz njegovih ruševina došli su da se nastane u novom gradu Kotoru koji je rušenjem Risna mnogo porastao.

KOMENTAR
Podatak o Samuilu Orbin je uzeo iz Dukljanina (ed. Šišić, str. 333) ali mu je dodao i Risan sa pričom o Teuti, koju je poznavao iz Polibija, svakako posredno. Iznenađuje datum Samuilovog rata u Dalmaciji, koji nije mogao naći kod Dukljanina, neobično precizan i blizak datovanju u današnjoj nauci.
----

Iako su se Kotorani u početku trudili da žive nezavisni I slobodni, ipak su ih neprekidne najezde raških kraljeva prisilile da ostanu u pokornosti prema njima sve do 1178. godine. Videći Kotorani u to vrijeme da su ih Rašani gotovo sasvim potčinili svojoj vlasti, nagodiše se s Grčkim Carstvom, koje ih je docnije snažno branilo. Tako kad je oko 1179. godine došao blizu Budve Simeun Nemanja, kralj Raške, kojega grčki istoričari nazivaju Stefan, i pokušavao na sve načine da se domogne grada Kotora, carigradski car Manojlo Komnen smjesta je poslao (kako piše Nikita Honijat u V knj.) s velikom vojskom Teodora Padijata da obuzda Nemanjinu smjelost. Kad je Nemanja saznao da dolaze Grci, odmah je napustio poduhvat i zatražio izvinjenje od grčkog cara. Pošto je njihovo carstvo bio zauzeo flandrijski knez Balduin oko 1215. godine, raški kralj Stefan, i sin Simeuna Nemanje, željan iznad svega da potčini svojoj vlasti grad Kotor jer leži na morskoj obali, pozva Kotorane da se priklone Rašanima obavezujući se da će poštovati njihovu slobodu i braniti ih od svih neprijatelja. Ova širokogrudost Rašana navela je Kotorane da pristanu uz njih. I tako su ostali sve do 1360. godine, sve do vremena Uroša, posljednjeg kralja i cara iz kuće Nemanjića, i sina cara Stefana, kojega se još i danas Kotorani sjećaju i nazivaju na svom jeziku CAR STJEPAN.

KOMENTAR
Podaci o odnosima Kotora prema Raškoj za vrijeme Nemanje i nasljednika nijesu ni u kakvom skladu s onima u poglavlju o Nemanji (up. str. 16-20 ove knjige). Odlomak iz Istorije Nikite Honijata, koji Orbin ovdje reprodukuje, odnosi se na sam početak Nemanjine vlade i nema nikakve veze s Kotorom ili Budvom. Nije jasno otkuda Orbinu one precizno navedene godine.
KOMENTAR
Vrlo je teško reći bilo šta o porijeklu ovog pasusa. Možda ga je sastavio sam Orbin na osnovu pojedinačnih podataka uzetih s raznih strana. Vidi se da je Orbin nešto znao o padu Vizantije, ali ga je vezivao za 1215. i Baldvina Flandrijskog. Kotor se nije potčinio Nemanjićima tek za vrijeme Stefana Prvovenčanog, nego još za vrijeme Nemanje, svakako prije 1186. Isto tako nije tačan ni podatak da je nemanjićka vlast nad Kotorom trajala do 1360. Dušanovo ime je citirano u italijanskom tekstu lo chiamano nella propria lingua ZAR STIEPAN.
----

Pošto je kralj Uroš (kako rekosmo) zbog svoje ludosti izgubio carstvo, te ono bilo podijeljeno između četiri velikaša, grad Kotor je stupio u savez s Ugrima. A pošto su Ugri za vrijeme svog kralja Ludovika Martela bili u ratu s Mlečanima zbog Dalmacije (kako izveštavaju Biondo u H knj. dek. 2 i Sabeliko u IX knj. ene. 9), Vetor Pizano, general mletačke flote, opljačkao ga je i spalio. To je bilo 1368. godine. No Pjetro Čustiniano, takođe mletački pisac, ne kaže da ga je spalio ni sasvim orobio, jer u I knjizi Mletačke istorije ovako kaže:
''Pošavši Vetor Pizano sa dvadeset i šest galija pod grad Kotor, tada pod vlašću ugarskog kralja Ludovika, koji je držao u njemu jaku posadu, stao je ispitivati raspoloženje njegovih stanovnika, ali mu oni odgovoriše ponosno uz psovke i prijetnje. Rasrdivši se zbog toga, iskrca vojsku i izvrši nekoliko žestokih napada. Na kraju ga zauze i dijelom porobi. Poslije toga se predala i tvrđava, te je njena posada i mnoštvo ljudi iz grada pošlo u Kalabriju''
To isto piše Đulio Faroldo u mletačkim analima. Tada su Dubrovčani, na molbu ugarskog kralja Ludovika, pod čijom zaštitom je bio i njihov grad, poslali potajno Petra Gizdu Malobraćanina, rođenog Kotoranina, da nagovori Kotorane na ponovnu vjernost prema ugarskoj kruni, obećavajući svakom Kotoraninu koji bi htjeo da se nastani u Dubrovniku punu slobodu i povlastice, te da će biti u svemu izjednačen s ostalim dubrovačkim građanima. Na to su Kotorani odgovorili da bi to vrlo rado učinjeli da ne moraju voditi računa o Mlečanima i da ih se ne boje. Čim bi ih neko toga oslobodio, oni bi se potrudili da udovolje kralju Ludoviku.

KOMENTAR
U ovim ne mnogo sadržajnim riječima citiraju se dva istoričara XVI vijeka, Flavio Bjondo i Marko Antonio Sabeliko (o njima up. komentar uz spisak autora). Obojica su potegnuta za jednu sasvim opštu informaciju o ratu Venecije i Ugarske.
KOMENTAR
Zauzimanje Kotora je doslovno preuzeto iz Pjetra Đustinijana, kao što sam Orbin kaže. Inače, on je o ovom događaju čitao i neki drugi tekst, koji svakako nije bio mletačkog porijekla, jer je govorio da su Venecijanci spalili i opljačkali Kotor. U Analima Nikole Ranjine (ed. Nodilo str. 236-237) je mletačko postupanje sa Kotorom prikazano u rđavoj svjetlosti, ali sa drugim pojedinostima. Godina je pogrešna, vjerovatno zbog štamparske omaške: umjesto 1368. treba da stoji 1378. Povodom Đustinijanovog podatka o odlasku Kotorana u Kalabriju vrijedi upozoriti na dubrovačke anale tzv. Anonima (ed. Nodilo str. 41), gdje se pod 1370. govori da su Dubrovčani htjeli da napuste svoj grad i da se isele u Kalabriju. Nijesam mogao da kontrolišem da li je izlaganje Farolda istovjetno s Đustinijanovim.
KOMENTAR
O misiji fra Petra Gizde ostalo je podataka u Dubrovačkom arhivu, ali nije ostalo ništa o odgovoru Kotorana. O tome nema vijesti ni u dubrovačkim analima, tako da se mora zaključiti da je Orbin koristio neki nama nepoznati izvor, koji je bio dobro obaviješten o zbivanjima u Kotoru u ovo doba. Nešto niže ćemo naići ponovo na njega.
----

Kad je ugarski kralj primio ovaj odgovor, pozove 1369. godine u Kotorski zaliv Antonija Fjaskija sa četiri đenoveške galije pune vojske i druge opskrbe, smatrajući pouzdano da će Kotorani postupiti prema datom obećanju. Ali oni, bilo da nijesu vidjeli dovoljnu pomoć, ili da su bili možda zadržani nekim drugim opravdanim razlogom, ipak se ne predadoše. Stoga su Dubrovčani po naređenju tadašnjeg bana Dalmacije i Hrvatske Nikole Seča poslali ponovo u Kotor jednog svoga građanina, kome su Kotorani pri mučenju osakatili ruku. To je mnogo uvrijedilo Dubrovčane, pa su poslali nekoliko svojih galija i poharali čitavo područje Kotorana. Ništa im nijesu pomogle prijetnje koje su Dubrovčanima upućivali Mlečani, koji su sklopili mir s Ugrom i povratili mu grad Kotor, koji je ostao u ovakvom odnosu prema Ugrima sve do 1384. godine.

KOMENTAR
Ovdje opet srijećemo pogrešnu godinu 1369, koja je u neskladu sa sadržajem podataka. Tu se, na ime, spominje mir Venecije i Ugarske koji je sklopljen 1381, a iz pričanja je jasno da između dolaska đenovljanskih galija i dubrovačko-kotorskog ratovanja nije moglo proteći 12 godina. Orbin nije osjetio da su zbivanja o kojima ovdje priča istovremena s onima koje opisuje dvije strane kasnije. Antonio Fjaski (u dubrovačkim arhivskim dokumentima Antonio de Fischo, Flischo) bio je zapovjednik đenovljanskih galija koje su početkom 1379. boravile u Dubrovniku. Nikola Seč je poznati hrvatsko-dalmatinski ban iz tih godina.
Vijesti o misiji fra Petra Gizde i o dolasku đenovljanskih galija u Dubrovnik nalaze se u jednoj dubrovačkoj instrukciji poslaniku kod hrvatsko-dalmatinskog bana. Up. J. Tadić, ''Pisma i uputstva Dubrovačke Republike I'', Beograd 1935, 382-383.
----

Naime, kad je smrću kralja Ludovika u Ugarskom Kraljevstvu nastao veliki metež, bosanski kralj Tvrtko I, više nego željan da dobije pod svoju vlast Kotor, toliko je radio kod kraljice Jelisavete i njene kćeri Marije, da je na kraju postigao svoj cilj, ali ipak s privolom i pristankom samih Kotorana, koje je Tvrtko bio privukao k sebi prije svega mnogim darovima i velikim obećanjima. Kotor, dakle, ostade pod bosanskom krunom sve do kralja Ostoje. Kad je Ostoja bio u ratu s Hrvojem Vukčićem, hercegom splitskim i triju otoka, tj. Brača, Hvara i Korčule, Kotorani su se držali radije na strani Hrvoja. Ostoja se zbog toga uvrijedio i nastojao da zagospodari tim gradom. Međutim, kako je on bio u savezu s Ladislavom, kraljem Apulije, kojega neki zovu Lanzilag, a protiv Žigmunda i Hrvoja, doplovilo je nekoliko Ladislavljevih galija u Cavtat da se tu sastanu sa Sandaljem Hranićem, kapetanom kralja Ostoje. Ova su dva kralja, naime, bila odlučila da pođu na osvajanje Kotora: bosanski kralj s kopna, a Ladislav s mora. Pošto je Hrvoje bio obaviješten o ovom njihovom kovanju zavjere, prodro je s vojskom u Ostojinu zemlju. A pošto je Ostoja bio primoran da pozove natrag svoga kapetana Sandalja, pade u vodu sav njihov plan koji su bili stvorili u pogledu grada Kotora.

KOMENTAR
Kralj Tvrtko je dobio Kotor od ugarskih kraljica 1385, a ne 1384, kako stoji kod Orbina. Opet karakteristična greška od jedne godine, ali se ovoga puta ne može objasniti preračunavanjem godine po vizantijskoj eri, jer podatak može poticati samo iz izvora koji je upotrijebljavao godine od Hristovog rođenja. Možda je Orbin našao zabilježenu godinu 1384. ''more veneto'', koja traje sve do posljednjeg dana februara 1385. po našem računanju.
KOMENTAR
Ovdje se Orbin u svome izlaganju zaletio daleko naprijed. Stvari koje ovdje priča mogu se odnositi jedino na događaje iz 1409. Tada su napuljske galije bile u Cavtatu i tražile Sandalja Hranića, tada je Hrvoje bio neprijatelj Sandalja i tek povraćenog u Bosnu kralja Ostoje. Up. S. Ćirković, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Beograd 1964, 211-212. Orbin je imao pred sobom povezani opis događaja od kojih su do nas došli samo fragmenti.
----

Ostoja je vodio dugi rat s Balšićima, ali je mnogo veći i teži bio onaj rat koji je vodio s gradom Dubrovnikom. Jer mada su u stara vremena Dubrovnik, Kotor, Bar i Ulcinj bili u savezu, a naročito Kotor i Dubrovnik, 1361. godine, međutim, došlo je do teških razmirica između ova dva grada, i pored njihovih brojnih rodbinskih veza, s obzirom da su se orođavali kao da se radi o jednom gradu. Štaviše, u Dubrovniku je bilo, pa i sada ima više vlasteoskih porodica koje potiču iz Kotora nego iz ijednog drugog grada; a to su ove: Benešić, Buća, Basiljević, Baska, Bičići, Katena, Crević, Kalisti, Dabro, Držić, Guleniko, Goliebo, Đorđić, Mekša, Pecanja, Pucić, Sorente, Volpeli i Zrijević. Od tih danas žive u Dubrovniku: Benešić, Buća, Basiljević, Crević, Đorđić i Pucić. Bičići i Držići su izgubili plemstvo usljed neposlušnosti njihovih predaka.

KOMENTAR
Rat Ostoje s Dubrovnikom je ovdje samo dodirnut. Orbin o njemu opširno piše u poglavlju o Bosni. Str. 81 (15-29)
KOMENTAR
Spiskovi vlasteoskih porodica sa naznakom porijekla postojali su u Dubrovniku još krajem XV vijeka. Unijeti su i u najstarije dubrovačke anale Anonimove i Ranjinine (ed. Nodilo, str. 147-163 i 181-186). Orbin je svakako otuda preuzeo imena porodica porijeklom iz Kotora. Sve porodice u njegovom spisku nalaze se u spomenuta dva spiska sa naznakom da su iz Kotora sem porodice Mekša, koja je poznata u Kotoru. U tim spiskovima je naznačeno i koje su porodice izumrle ili izgubile plemstvo. Držići su zabilježeni da su izgubili plemstvo, jer nijesu došli u grad u vrijeme kuge, dok su Bičići zabilježeni u oba spiska kao izumrli.
Rodbinske i prijateljske veze su poslužile kao polazna tačka za izlaganje neprijateljstava između Kotora i Dubrovnika. Početak je stavljen u 1361, kada je, po Anonimovim analima, počeo rat Dubrovnika i Vojislava Vojinovića.
----

Ali sve to (kako rekosmo) malo je pomoglo i nipošto nije odvratilo ova dva grada od tolikih međusobnih ratova, vođenih počev od 1361. do 1420. godine, kad je Kotor došao pod mletačku vlast. Uzrok i porijeklo njihovih neprijateljstava bio je Vojisav Vojnović, knez užički, koji je vladao na području oko Dubrovnika. On, sem što je bio šizmatik, bio je u jedno naopak čovjek. Taj je 1360. godine zbog neke sitnice poveo rat protiv Dubrovčana. I pošto nije prestajao da ih svim silama progoni, oni su se naoružali i spremili da mu odgovore istom mjerom. Stoga su Dubrovčani sledeće godine zamolili Kotorane da ih pomognu protiv ovoga neprijatelja i ne dozvole izvoz soli u njegovu zemlju. Ali su se Kotorani izvinili da to ne mogu učiniti bez velike štete po njih. Tada su Dubrovčani poslali nekoliko svojih galija da unište kotorske solane. Ovi su se zbog toga jako uvrijedili i iz osvete su se pridružili Vojisavu, a zatim njegovom sinovcu Nikoli Altomanoviću. Pa pošto su ih snabdjeli oružjem iz Italije, Vojisav i Nikola pustošili su zemlju Dubrovčana, koji se uskoro osvetiše za ovu nepravdu. Dubrovčani, naime, zamoliše Stracimira i Balšu da za osvetu upadnu i oplijene područje Kotora. U tome im Balšići smjesta iziđoše u susret.

KOMENTAR
Izlaganje o neprijateljstvima između Dubrovnika i Kotora je veoma uopšteno i u tom uopštenom obliku tačno. Nemoguće je jedino udruživanje kneza Vojislava Vojinovića i njegovog sinovca Nikole Altomanovića. Spojene su zajedno ličnosti koje su s Dubrovnikom vodile dva posebna rata u razmaku od deset godina. Orbin je to mogao vidjeti iz poglavlja o Nikoli Altomanoviću.
----

Kad su Mlečani doznali za ove razmirice i neprijateljstva među njima, zamoliše Balšiće i Nikolu Altomanovića da u savezu s njima pođu na osvajanje Kotora i Dubrovnika, ovi s kopnene strane, a Mlečani će udariti s flotom s mora, uz obećanje da će, ako stvar uspije, Balšićima dati grad Kotor i Drač, a Nikoli Altomanoviću Ston i Pelješac. Saznavši to Dubrovčani, odmah su obavijestili ugarskog kralja Ludovika. Ovaj poruči Balšićima i Nikoli da će on lično doći sa svojom vojskom da ih napadne u njihovoj kući ako budu napadali njegove gradove. Ove Ludovikove prijetnje djelovaše tako da su rečena gospoda odustala od toga poduhvata i da je svako kovanje zavjere Mlečana postalo uzaludno: Dubrovčani su zaključili mir s Kotoranima. Ali 1371. godine ponovo uđoše u rat koji je izbio (kao i ranije) zbog soli koju su Kotorani prodavali u zemlji njihovog neprijatelja Nikole Altomanovića. Zato su Dubrovčani često rušili njihove solane i pri tome je bilo mnogo mrtvih. Ovaj rat je trajao nekoliko godina, pa su Kotorani, po prirodi skloni na osvetu, 1379. godine poslali Trifuna Buća i Nikolu Dragova bosanskom banu Tvrtku s molbom da ih pomogne protiv Dubrovčana, obećavajući da će predati svoj grad i kulu pod njegovu vlast.

Pošto je Bosanac u prošlosti pokušavao da mu Kotorani predadu grad, ne vodeći sada više nikakva računa o obziru koji je morao imati prema Dubrovčanima zbog usluga koje su mu učinili, zabrani pod najstrožim kaznama izvoz iz svoga kraljevstva u Dubrovnik bilo kakvih namirnica. Ovo raspali duhove Dubrovčana tako da su smjesta nagovorili Đurđa Balšića protiv Kotorana. A kad on dođe sa svojom vojskom, uništi ognjem i mačem čitavu njihovu zemlju.

KOMENTAR
Podaci o pokušaju sklapanja saveza između Venecije, Nikole Altomanovića i Balšića oslanjaju se u krajnjoj liniji na jedno pismo dubrovačke vlade ugarskom kralju iz maja 1373. Up. J. Tadić, ''Pisma i uputstva Dubrovačke Republike'', 274. Orbin ga nije direktno koristio jer inače ne bi ga hronološki pogrešno uvrstio u događaje iz 1370-1371. Rastić (ed. Nodilo, crp.158-159) koristi podatke pisma pod pravom godinom. Zanimljivo je da i Orbin i Rastić znaju o odgovoru kralja Ludovika, a o tome nema traga u arhivskoj građi koja je došla do nas. Tobožnji novi rat 1371. mora biti rezultat nekog nesporazuma. Orbin je događaje iz perioda mletačko-ugarskog rata 1378-1381. mehanički spojio s onima iz vremena rata s Nikolom Altomanovićem.
KOMENTAR
Kotorska ponuda grada i tvrđave kralju Tvrtku sa svim pojedinostima nalazi se u uputstvu dubrovačke vlade Nikoli Gunduliću, poslaniku kod hrvatsko-dalmatinskog bana, od 20. juna 1379. Jedina ozbiljna razlika je u tome što se u pismu navodi samo jedan kotorski poslanik, dok Orbin ima dva, od kojih je jedan svakako pogrešan. U savremenom dubrovačkom pismu taj poslanik je Marin de Micho de Buchia, a kod Orbina su Trifun Buća i Nikola Drago. Već iz toga se može zaključiti da Orbin nije čitao originalni dubrovački arhivski dokumenat, već neki kasniji nebrižljivi ispis ili tekst koji je iskoristio dubrovačko pismo. Na takav zaključak upućuje i greška s Đurđem Balšićem, kojega Dubrovčani nijesu mogli nagovarati protiv Kotora iz prostog razloga što je bio mrtav već od januara 1378. Nekoliko strana ranije Orbin je zabilježio njegovu smrt pod 13. januarom 1379.
----

Kotorski puk bio je zbog toga vrlo nezadovoljan i svjestan da sve ove njihove nevolje proističu iz loše uprave njihovoga magistrata, pa se pobunio i protjerao iz grada pomenuti magistrat i veći dio vlastele. Protjerani magistrat i vlastela, ne znajući šta da rade, obratiše se Dubrovčanima s molbom da ih ne napuste u ovoj njihovoj nevolji, a oni će im ubuduće biti dobri prijatelji. Stvar je bila iznijeta I raspravljana u senatu, u kome je bilo zaključeno da im se pruži najveća moguća pomoć. Dubrovčani su se, naime, bojali da se njihovi podanici, povodeći se za primjerom kotorskog puka, ne odvaže da prirede nešto slično svom magistratu.
Pošto se Dubrovnik tada nalazio (kako je više puta rečeno) u savezu s ugarskom krunom, zamolili su Nikolu Seča, koji je bio dobio od kralja Ludovika banat Dalmacije i Hrvatske, da on svojim ugledom suzbije drskost Kotorana. Ovaj im je napisao nekoliko veoma prijetećih pisama i ta pisma predao u ruke Dubrovčana. Oni su pozvali u Dubrovnik vođe pobune, Kotorane Medoja i Mateja, s kojima su vodili pregovore pa ih na kraju nagovorili da se izmire sa svojim magistratom i drugom vlastelom, te da ih prime u grad. Da bi što bolje izveli ovu stvar, poslali su u Kotor s banovim pismima jednog svog poklisara, i to Mateja Đurđevića, rječitog čovjeka i dobrog ratnika. S njime su pošli pomenuti Medoje i Matej.
Kad je Đurđević stigao u Kotor, učinio je sve kako bi sredio i smirio ovaj ustanak puka. Poslije malog opiranja, narod je pristao da učini ono što traži od njega dubrovački poklisar, samo ako mu pruži garantiju da ubuduće neće zbog toga imati nikakve neprijatnosti. Pomenuti poklisar im tada u ime svoje republike dade traženu garantiju, i tako se narod smirio.

KOMENTAR
Ustanak pučana u Kotoru u maju 1381. je događaj poznat iz jednog dubrovačkog uputstva poslaniku i nekih odluka dubrovačkih Vijeća. Jedan broj podataka koje Orbin donosi toliko se slaže s pomenutim uputstvom Mateju Đorđiću (Đurđeviću) da se mora pomisliti da iz toga uputstva potiče. Up. J. Tadić, ''Pisma i uputstva Dubrovačke Republike I'', Beograd 1935, 426-427. Orbin je znao, međutim, osjetno više, naročito o vođi pobune Medoju. On je znao i kako su se stvari svršile, a to se nije moglo pročitati u pomenutom uputstvu. O Medoju i Mateju se ne može reći više nego što stoji kod Orbina. Oni su se zaista nalazili u Dubrovniku kad je Matej Đorđić polazio u Kotor i on ih je poveo sa sobom.
----

Peraštani su bili veoma nezadovoljni ovim mirom i dalje su produžavali ustanak, govoreći da su oni zbog gordosti kotorske vlastele bili prvi koji su trpjeli sve nedaće i rušenja svojih kuća. Ali je i njih na kraju smirio pomenuti Medoje, koji je u to vrijeme bio vrlo moćan i uživao veliki ugled u gradu Kotoru, u kome se nije mogao mjeriti s njim u bogatstvu ne samo nijedan pučanin, nego nijedan vlastelin. On je imao, među ostalom djecom, sina Nikšu, od kojega su se rodili Franko i Klara koja se docnije udala za Mateja Lukareviča, vlastelina dubrovačkoga i bana Dalmacije i Hrvatske. Njega Bonfinije pominje na više mjesta s mnogo poštovanja.

KOMENTAR
Miješanje Peraštana u ove događaje upućuje na misao da je Orbin ovdje morao imati i neki lokalni ili peraštanski izvor. Utoliko prije što se trudio da kratko ocrta i istoriju Perasta. Govoreći o potomstvu Kotoranina Medoja Orbin je učinio omašku koja otkriva da nije potpuno razumio svoj izvor. Matej Lukarević (Mateo di Luccari) hrvatsko-dalmatinski ban, kojega Antonije Bonfini zaista više puta spominje ''s mnogo poštovanja'', nije bio iz dubrovačke vlasteoske porodice Lukarevića. Bio je to poznati ban Matko Talovac, istaknuti feudalac prve polovine XV veka, iz korčulanske porodice de Luca. Zbrka je nastala miješanjem toga prezimena s dubrovačkim prezimenom Luccari.
----

Pošto su se Dubrovčani i Kotorani bili ovako izmirili, godine 1383. ponovo uđoše u rat, još žešći i krvaviji od prethodnih. Taj rat izazvaše Kotorani ni zbog čega, ne misleći da je započeti rat često ludo smjela stvar, a završiti ga u svoju korist, stvar ne samo sreće nego i junaštva. Bio je došao, naime, u Dubrovnik jedan kotorski vlastelin koji je bio dužan veliku svotu novaca jednom Dubrovčaninu, pa ga je ovaj dao zatvoriti u tamnicu. Kotorani su zamolili Dubrovčane da ga puste, tvrdeći da ga oni šalju u Italiju radi poslova svoga grada, a ako je on nekome nešto dužan, da se povjeriocu može isplatiti iz njegovih nekretnina kojih on ima mnogo na teritoriji Kotora. Ali, i pored svega, Dubrovčani ga nijesu htjeli pustiti bez pristanka povjerioca. Na to se Kotorani tako rasrdiše da su odmah naoružali dve galije i poslali ih da zaplijene jednu dubrovačku lađu koja je dolazila sa Istoka puna trgovačke robe, a slučajno bila primijećena u luci Rose. To isto su uradili i poslije nekoliko dana s jednom drugom lađom koja je dolazila iz Barija u Apuliji, na kojoj se nalazio veliki imetak Dubrovčana.

KOMENTAR
Ova vrlo opširno ispričana epizoda je u priličnoj mjeri zagonetna. Orbin vrlo precizno kaže da je kotorsko-dubrovački rat izbio 1383, a iz odluka dubrovačkih Vijeća se vidi da su odnosi Dubrovnika s Kotorom bili sasvim normalni. U jedan mah je naoružana galija, ali ne da ratuje protiv Kotora nego da sprječava dovoz soli u Tvrtkov grad Novi (Herceg-Novi). Njen zapovjednik je bio jedan Bobaljević, ali ne Miho, nego Volčo (Volçio). U januaru 1384. imali su Dubrovčani kao plijen neke kotorske stvari, ali to će biti da je oslobođeno prilikom hvatanja anžujskih vitezova, koji su ranije napadali neke brodove. Up. J.Tadić, ''Promet putnika u starorn Dubrovniku'', Dubrovnik 1939, 220-223.
O neprijateljstvu i ratu s Kotorom nema ni traga. Drugi oslonac bi moglo da bude ime Miha Volčića Bobaljevića, zapovjednika dubrovačke flote. Pomoću njega bi se mogla hronološki uvrstiti čitava epizoda u vrijeme kad je zaista bilo rata između Dubrovnika i Kotora. Na žalost, odluke dubrovačkih Vijeća sačuvane su iz šezdesetih i sedamdesetih godina XIV vijeka prilično fragmentarno. Tako iz očuvanih dokumenata vidimo da je Miho Bobaljević bio generalni kapetan rata u drugoj polovini godine 1379. i da je zapovijedao dubrovačkom flotom u aprilu te godine. Brodovi su tada slani da pohvataju neke Dračane koji su odlazili sa solju u Kotor. Kroz odluke Vijeća se ne da nazrijeti nijedna od pojedinosti koje navodi Orbin. U jednom dijelu pričanja on citira svoga zemljaka Tuberona. U objavljenim Crijevićevim djelima ipak se nije mogla naći epizoda koju Orbin priča.
----

Dubrovčani su poslali poklisare u Kotor kako bi im se vratile i oslobodile pomenute lađe. Kad to Kotorani nijesu htjeli učiniti, Dubrovčani uputiše u Kotorski zaliv tri galije, koje su, usljed kapetanove neopreznosti, neprijatelji napali noću. Zatekavši ih bez straže, jednu zarobiše, dok druge dvije umakoše. I u toj gužvi poginuo je kapetan zarobljene galije. Tuberon piše da je ova galija bila zarobljena prije izdajom posade nego hrabrošću neprijatelja. Božidar iz Neretve, naime, kao vođa palube na rečenoj galiji, nije čitav dan ništa drugo radio već vikao, drsko prijetio i psovao gotovo sve redom. Kad je to konačno dodijalo kapetanu galije, pozvao ga je jednog dana preda se i upitao gdje se rodio i čime se najprije bavio. On mu je odgovorio da se rodio na Neretvi i da je sin kalafata, te da je najprije obavljao zanat svoga oca. Kapetan tada reče: ''Zaista, drukčije nije moglo ni biti nego da ste sumnjiva poroda, a isto tako I prostačkog odgoja. I ja se od sada neću više čuditi kad vas čujem kako vičete i psujete ostale. Jer kako su vam se već od djetinjstva uši navikle na neprekidnu buku čekića, a vaša usta na smrad smrdljive pakline, neće biti neobično slušati vas neprekidno kako galamite i izgovarate nepristojne i uvrjedljive riječi vašim drugovima.'' Nastojeći tada da opravda svoj jezik, koji je psovao i izgovarao gadne riječi, vođa palube odgovori da je njegovo zvanje da hvali kreposne, a psuje opake. Na to kapetan dodade govoreći: ''To nije istina i vi lažete kao hulja. Jer kad je vaš život pun mana i zločina, kako je mogućno da vi mrzite lopove i vama slične, a volite dobre.'' Kapetan ga je odmah smijenio sa dužnosti vođe palube i postavio da obavlja svoj prijeđašnji, najprostiji zanat kalafata. Desilo se tako da je on jedne noći bio na straži na galiji, pa iako je primijetio da se približavaju neprijatelji, nije obavijestio kapetana, te su Kotorani iznenadnim napadom zarobili galiju.
Kad je o tome stigla vijest u Dubrovnik, senat je primi s velikom žalošću. Ne časeći ni časa, senat je naoružao još dve galije i poslao svih pet na opsijedanje Kotora, pod zapovjedništvom Miha Volčića Bobaljevića, čovjeka uistinu velikog, I po junaštvu, i po plemenitosti krvi i po svim vrlinama koje je posjedovao. Njemu je gradski knez u senatu ovako progovorio:
''Vaša rijetka mudrost, nesalomljivi i velikodušni duh, veličina vaših djela i na kraju vaša velika, i još odranije poznata ljubav prema ovoj vašoj otadžbini u čijoj ste službi više puta stavili na kocku vlastiti život, podstakla nas je u ovim teškim vremenima da vas izaberemo za generala naših ratnih lađa. Sada, kad imate isploviti s njima, sjetite se ovog pouzdanja i nade koju mi, čak čitav grad i vaša otadžbina, polažemo u vas.''
Otplovivši, dakle, Bobaljević iz Dubrovnika i stigavši u Kotorski zaliv, iskrcao je mnogo ljudi na greben Sv. Gabrijela da odatle pravo upadne na teritoriju Kotorana. U borbi koja je nastala između njegove vojske i Kotorana nedaleko od pomenutog grebena, Bobaljević je ostao pobjednik. Zatim je otišao na sastanak s gospodarom Zete, od kojega je dobio pomoć od tri hiljade hrabrih boraca, te je s njima počeo opsijedati Kotor. Ali kad je primijetio da neprijatelj malo za to mari, riješi se da izvrši napad na grad. Podigavši u tu svrhu jedan bedem sa zapadne strane, otpoče s napadom. Kad su Kotorani vidjeli da pri odbrani imaju velike gubitke u ljudstvu, sabravši se na zbor jednoglasno riješiše da upute Bobaljeviću poklisara Jera Dragija s ponudom da će vratiti i galiju i sve što se kod njih nalazi kao vlasništvo Dubrovčana. Kad je, dakle, došao Dragi i izložio Bobaljeviću datu mu poruku, ovaj mu je odgovorio da ne može ništa odlučiti prije nego što obavijesti dubrovački senat. Čim je senat primio vijest o tome, odluči da Bobaljević ne smije da napusti ono mjesto sve dok Kotorani ne vrate Dubrovčanima što su im bili oduzeli. Pošto su ovi udovoljili zahtjevu Dubrovčana, došlo je do zaključenja mira.
U ovom ratu nijesu učestvovali Peraštani, koji su prije nego što je otpočeo, nagovarali i molili Kotorane da se ne upuštaju u rat sa svojim susjedima, kad mogu mirnim putem riješiti spor, jer ako drukčije učine, oni se, izjavljivahu, neće prikloniti ni jednoj ni drugoj strani. Na to su im Kotorani odgovorili da im ne treba ni njihov savjet ni njihova pomoć. Međutim, pri tome su Kotorani pokazali malo razboritosti. Jer u sličnim prilikama svaka pomoć i potpora je dobra, a naročito takvih ljudi kakvi su Peraštani. Oni su uvijek bili ratnici i junaci na oružju, o čemu su često pružali i još uvijek pružaju dokaze. To dolazi do izražaja ne samo kod muškaraca nego i kod njihovih žena, koje (sem što se mogu dičiti čestitošću u kojoj nimalo ne zaostaju za najčasnijim matronama, pa ni za samom Rimljankom Lukrecijom, rijetkim primjerom čistote) u svim svojim djelima podsjećaju na prave amazonke. Ja sam više puta vidio njih dvije ili tri kako idu danju ili noću u lađici i kako, ako susretnu Turke iz Herceg-Novoga, ne obraćaju na njih nikakvu pažnju. Štaviše, ako bi se desilo da bi neko od njih izgovorio koju ne baš pristojnu riječ (što biva veoma rijetko), one su ih napadale odvažno, poput Marpesije ili Pentezileje amazonke, užasnim i najuvredljivijim riječima.

KOMENTAR
Čitav ovaj obimni pasus služi kao prelaz na kratku istoriju Perasta, koji je po tradiciji poznatoj u Orbinovo doba izgledao u XIV v. mnogo važniji nego što je stvarno bio. U pasusima o Perastu Orbin se više nego na drugim mjestima oslanja na ono što je sam vidio ili čuo. Pored podataka koji su iznijeti u slijedećim pasusima o jakoj peraštanskoj tradiciji govore i neka mjesta u izlaganju istorije Srbije ili Bosne.
----

Peraštani se prije zvahu Pertani, i najstariji su stanovnici onih mjesta gdje danas obitavaju, kako svjedoči Baltazar Splićanin. Oni su, naime, tu obitavali još u vrijeme kad je Risan cvjetao. Kada su Rimljani, radi odbrane Risna, podigli jednu tvrđavu na grebenu danas zvanom Sv. Đurađ, predali su je na čuvanje Peraštanima. Kako su se istakli pri odbrani toga grada u borbi s nekim gusarima, dobili su od cara Dioklecijana sve povlastice i široke slobode koje su uživali gradovi pod Rimskim Carstvom u Italiji. To je bilo oko godine gospodnje 292, pa su uvijek živeli slobodni. Istina je da su priznavali za gospodara cara Raške ili kralja Bosne. Hiljadu tri stotine šezdeset četvrte godine, kad je umro Površko, vlastelin dubrovački i gospodar Budve, koju je sam bio kupio, ili (kako neki vele) primio na dar od Balšića za neke učinjene im usluge, Dubrovčani su poslali jednu svoju galiju da ukrca Površkovu porodicu i dovede je u Dubrovnik. Ujedno su izdali naređenje zapovjedniku galije da nastoji, ukoliko bi Kotorani pokušali da zauzmu Budvu ili prisvoje galiju koju je ranije držao Površko, da spali i galiju i tvrđavu u Budvi. Kotorani nijesu tada ništa preduzeli, te su se Dubrovčani, ukrcavši porodicu Površkovu, a ostavivši posadu u Budvi, vratili kući. Međutim, zbog nekih neugodnosti koje su imali s Površkom, Peraštani su noću iznenada napali Budvu i zauzeli je. Ali su je docnije, zaključivši sporazum s gospodom Balšićima, predali njima. Pomenuta, pak, gospoda, sem drugih usluga, obavezala se da će braniti Peraštane od svih njihovih neprijatelja. I zaista, dok je trajala vlast Balšića u Zeti, Perast je uživao u miru. Tu se rodio Ostoja koji je, boraveći na dvoru Radosava Pavlovića, gospodara Konavala, Popova i drugih obližnjih mjesta, bio vanredno uspio. Kad je, naime, Radosav bio u ratu s Dubrovčanima zbog Konavala, bio je poslao Ostoju kao poklisara na turski dvor. Dok je tamo boravio, mnogo je jada zadao Dubrovčanima, a svojim Peraštanima priredio veliku neprijatnost. Kad su Peraštani vidjeli da se konačno neće moći dugo održati nezavisni, s obzirom na Turke, potčiniše se Mlečanima.

KOMENTAR
Izgleda da je Baltazar Splićanin naveden samo kao svjedok za ime i starost Peraštana.
KOMENTAR
Pominjanje povlastica od cara Dioklecijana podsjeća na poznate paštrovske privilegije. Izgledalo bi da su i Peraštani početke svojih prava prebacivali u fantastično daleku prošlost. Ne može se, međutim, isključiti ni mogućnost da je Orbin ovdje spojio Peraštane i Paštroviće ujedno, kao što je učinio nešto docnije govoreći o Ostoji Paštroviću.
KOMENTAR
Jedan dio onoga što je ovdje ispričano nalazi se u uputstvu dubrovačke vlade zapovjedniku galije koja je išla da prihvati porodicu pomenutog Površka od 30. novembra 1364. Up. J. Tadić, ''Pisma i uputstva Dubrovačke Republike I'', Beograd 1935, 134-136. Nema sumnje da taj dio potiče iz arhivskog dokumenta, ali nije isključeno da je Orbin našao njegov izvod u nekom drugom tekstu. Vlastelin Površko se inače javlja u dokumentima 1361-1364. kao gospodar Budve. O napadu Peraštana i daljim događajima nema podataka u očuvanim izvorima. Ne čini se vjerovatno da je Orbin sve to iskonstruisao da bi doveo do kraja ono što je znao iz dubrovačkog dokumenta.
KOMENTAR
Ostoja o kome se ovde govori je poznati Ostoja Paštrović, vlastelin vojvode Radoslava Pavlovića. On je zaista bio Radoslavljev poslanik kod sultana u vrijeme rata s Dubrovnikom. Up. I. Božić, ''Dubrovnik i Turska u XIV i XV vijeku'', Beograd 1952, 51-53.
----

Mlečani, koji su poznavali veliko junaštvo i vjernost ovoga naroda, dodijelili su im velike povlastice i široke slobode, a posebno da mogu između sebe izabirati upravu i glavare. I tako su oni izabrali sadašnjega svog kapetana Stefana Đuričina, nasljednika Stevana Raskova, koji su, i jedan i drugi, ljudi velikog junaštva i dobrote.

KOMENTAR
Ovde je Orbin koristan izvor za istoriju Perasta u posljednjim godinama XVI veka. Stefan Đuričin je bio kapetan poslije 1594, jer je Orbin, kao što smo vidjeli, svoje djelo pisao poslije spaljivanja moštiju svetog Save. Stefan Raskov i Stefan Đuričin su, vjerovatno, prvi kapetani peraštanske opštine. Up. ''Enciklopedija Jugoslavije 6'', Zagreb 1965,s. v. Perast.
----

No vratimo se sad opet na izlaganje o Kotoranima. Kad su Kotorani vidjeli da turske snage i dalje postižu uspjehe u Evropi, a, naprotiv, da slabe snage hrišćana, posebno pak vladara i gospode njihovih susjeda, te nemajući nikakvog izgleda da će se duže vremena održati nezavisni, riješili su da se svojevoljno potčine mletačkoj vladi. Ta je vlada bila poslala Pjetra Loredana, generala svoje flote, da zauzme Split i Trogir. On je uskoro zauzeo te gradove, jer je u to vrijeme u Splitu vladala zaraza, a Trogirani su izgubili slobodu zbog svoje pocijepanosti. To je bio glavni razlog što su ova dva grada pala pod vlast Mlečana. Sem toga, jedan od trogirske vlastele, po imenu Mikač Vituri, gusario je po moru s jednom galijom i s jednom fustom, pa plijenio mletačke brodove.

KOMENTAR
Mletačko osvajanje Kotora, Splita i Šibenika ispričano je vrlo uopšteno i netačno. Potčinjavanje Kotora Veneciji bilo je rezultat dugih pregovora, pošto se grad i prije 1420. više puta nudio da pređe pod mletačku vlast.
----

Kada su Mlečani, kako rekosmo, zauzeli Split i Trogir, Loredano je doplovio s pomenutom flotom pod Kotor. Tu su mu Kotorani izišli u susret i predali mu na srebrnoj činiji ključeve grada. Ovaj je grad u prošlosti odgojio zaista mnogo časnih ličnosti koje su ga svojom vrijednošću proslavile. Među njima su bila dva brata blizanca reda propovjednika, Vičenco i Dominik Buća, koji su svojim spisima objasnili mnoge tajne. Ali nadasve je proširio njegovu slavu monsinjor Alberto Dujmi, krčki biskup, velikodostojnik dostojan uistinu vječne uspomene. Diveći se njegovom velikom obrazovanju, rimski papa Pije IV više puta je govorio da u crkvi božjoj ne postoji tako visoki položaj koji on po svojoj vrijednosti i znanju ne bi zasluživao. Ovaj grad dao je takođe mnogo slavnih ljudi u oružju kojim su proslavili svoje ime. Među njima bili su Petar Bolica i Đurađ Bizanti, obojica pametni i mudri ljudi što se tiče ratne vještine. Nikad se pak neće moći izreći dovoljno hvale vrlini i junaštvu Nikole Buće i njegovog sina Petra, koji su bili protovestijari cara Stefana i njegovog sina Uroša Nemanje i kapetani raških odreda. Poslije njih, u vrijeme Tvrtka prvog ovog imena, kralja Bosne, bio je Nikola Dragov ugledna liĉnost i vrlo iskusan u državničkim poslovima. Uslijedili su poslije njega u vrijeme Selima i njegovog sina Sulejmana, Korkut - paša i Mustafa - paša, od kojih je jedan bio guverner Damaska i često pobjednik velikih arapskih vojski; drugi je bio paša u Kairu. Njih pominju Kyriak Spangeberg i Herman Scholdel u turskim analima. Kad pominje Mustafu, Konstantin Spanduđin ovako govori: ''Mustafa - paša (kaže on) poslan od Sulejmana da upravlja Kairom, rodio se u Kotoru, pa mada je po krvi bio niska roda, posjedovao je ipak sve moguće vrline i bio je veoma lijep; žena mu je bila Sulejmanova sestra, ranije žena Bostandži- paše, kome je Sulejman odrubio glavu.'' Na kraju, ovjekovječio je svoje ime, kao i ime svoje otadžbine, Jerolim Bizanti. Kad se kao zapovjednik kotorske galije našao s drugim hrišćanima u bici protiv Turaka 1571. godine, tako se junački i hrabro borio s čitavom svojom družinom da neprijatelj, mada je njegova galija bila napadnuta od četiri turske galije, nije uspio da je zarobi dokle god nije na njoj izginuo i posljednji Kotoranin. Pošto su napravili pokolj među neprijateljima, tako da je po sedam i osam otpratilo u smrt jednog Kotoranina, padoše svi na vječnu slavu svoju i grada Kotora.

KOMENTAR
Popis velikih sinova kotorskih Orbin je sastavio skupljajući brižljivo materijal. O Jeronimu Bizantiju i njegovom podvigu u bici kod Lepanta se moralo još uveliko govoriti u vrijeme kad je Orbin pisao svoje djelo. Istaknute poturčenjake je našao u djelima Spanduđina, Špangeberga i Šoldela, kako sam navodi. O Bućama protovestijarima pisao je sam u svome djelu, a isto tako i o Đorđu Bizantiju, koji bi se tobože isticao u vrijeme Nemanje. Dominika i Vićenca Buću poznavao je kao teološke pisce, a Ivana Alberta Dujmija je morao znati kao savremenika istaknutog crkvenog starješinu.
----

GRB KNEZA LAZARA

GENEALOŠKO STABLO SRPSKOG KNEZA LAZARA

Knez Lazar bio je sin Pribca Hrebeljanovića, vlastelina i velikaša u vrijeme cara Stefana. On je u mladosti bio dvorjanin pomenutog cara, a poslije je (kako rekosmo) zauzeo Zemlju kralja Stefana sve do Dunava, pokorivši Rasislavića i drugu vlastelu koja je držala rečene pokrajine: jedne je zatvorio u tamnicu, druge protjerao, a neke putem raznih ugovora potčinio svojoj vlasti. Kad je umro kralj Vukašin, oduzeo je veliki dio njegove zemlje, tj. Prištinu, Novo Brdo i druge župe, čime se on mnogo uzveličao. Sem toga učinio je stvar dostojnu uspomene kad se osvetio (kako smo kazali) Nikoli Altomanoviću, čovjeku nemirna duha.

KOMENTAR
Ime Lazarevog oca nije poznato iz drugih izvora. Zemlja kralja Stefana je u stvari teritorija države kralja Dragutina, kao što je već jednom istaknuto. Rastislalići su poznati i iz savremenih arhivskih dokumenata. Up. M. Dinić, ''Rastislalići. Prilog istoriji raspadanja srpskog carstva'', Zbornik radova Vizašološkog instituta 2 (1953) 139-144. Orbinovo pričanje o potčinjavanju ''Rasislavića'' dobija potvrdu u podacima srpskih ljetopisa po kojima je knez Lazar ''rasuo'' Radiča Brankovića. Up. I. Ruvarac, ''O knezu Lazaru'', Novi Sad 1887, 196. O zauzimanju Prištine i Novog Brda Orbin je govorio već u poglavlju o Vukašinu oslanjajući se na Laonika Halkokondila.
----

Imao je jednog sina po imenu Stefana i pet kćeri: Milevu, Maru, Jelenu (ili Helenu), Despinu i Vukosavu. Mileva je (kako piše Leunklavije) bila žena Bajazita Prvog, turskog cara. Nju je zajedno s mužem zarobio Tamerlan. Mara je bila udata za raškoga vlastelina Vuka, sina Branka Mladenova, vrlo valjanog ratnika, mudrog čovjeka i veoma poslušnog prema svom tastu Lazaru, koji je zajedno s ovim svojim zetom živeo u miru sa svim svojim susjedima, tj. s kraljem Bosne i s Balšićima, zadovoljavajući se svojim posjedima i ne tražeći putem rata tuđe. Tako je postupao najviše iz straha koji ga je bio obuzeo pred Turcima. Znao je, takođe, da održava vrlo dobre odnose s ugarskim kraljem Ludovikom, pokazujući da je njegov sluga i da mu je pokoran, kao i poklanjajući mu više puta velike darove u zlatu i srebru. Tako je isto postupao i sa svojim velikašima, a posebno s Nikolom Gorjanskim, koji je ranije bio sremski ban, a zatim knez palatin Ugarske. Njegovom sinu dade za ženu svoju kćer Jelenu. Bio je, pored toga, okretan, pa kad je kralj Ludovik više puta slao vojsku na njegove granice, on bi se uvek tako snašao da nikada nije stradao. Postupajući na ovaj način, nije prestajao da obdaruje kraljevske ministre, odnoseći se prema njima s velikom skromnošću i smjernošću. Ali kad je umro kralj Ludovik, odmah je zauzeo beogradsku tvrđavu koju je pomenuti kralj podigao na Dunavu u vrijeme cara Stefana, pa ju je porušio do temelja. Osvojio je takođe Mačvu na granici Ugarske i čitav kraj koji se graniči s rijekom Savom i Sv. Dimitrijem u Sremu.

KOMENTAR
Lazarevo potomstvo je ovdje netačno nabrojano. Nekoliko strana kasnije (str. 102 ovoga izdanja) Orbin će pomenut i ''Lazareva dva nejaka sina'' Stefana i Vuka. Ime Lazareve kćeri koja je udata za Bajazita Orbin nije našao kod Leunklavija, već samo podatak da je Lazareva kći data Bajazitu. Up. Joannes Leunclavius, ''Annales sultanorum Othmanidarum'', Francofurti 1596 2, 139. Po načinu kako bilježi ime Vukovo može se zaključiti da je Orbin tu koristio srpski izvor.
KOMENTAR
Podatke o Lazarevim odnosima prema Ugarskoj Orbin je preuzeo, po svoj prilici, iz onog istog izvora iz koga se obavijestio o saradnji Gorjanskog s knezom Lazarom protiv Nikole Altomanovića. Prijateljstvo s Gorjanskim potvrđuju savremene povelje, dok o osvajanju Mačve i Beograda nema podataka u sačuvanim izvorima. Zanimljivo je da Orbin već ranije spominje osvajanje ''zemlje kralja Stefana'', a sada govori posebno o Mačvi, koja je takođe bila u sastavu Dragutinove države.
----

U to vrijeme bio je došao iz Anatolije turski car, sultan Murat. Vodeći sa sobom trideset hiljada boraca, bio je prodro u pokrajine koje su bile pod vlašću kneza Lazara i njegova zeta Vuka. I Lazar i Vuk sakupili su takođe mnogo pješaka i konjanika da mu se suprotstave. Ali uvidjevši poslije da se ne mogu s njime ogledati, nijesu se usudili izići na bojno polje, već su išli nadomak neprijateljske vojske po brdovitim i sigurnim mjestima. Kad je, dakle, Murat vidio da ih ne može pobediti, došao je pod Prištinu. Pošto je nije mogao zauzeti na juriš, zadržao se u tim stranama otprilike mjesec dana bez veće štete za onaj kraj. Zatim se vratio u svoje pokrajine. To je bilo mjeseca aprila 1385. godine.

KOMENTAR
Nije jasno odakle je Orbin mogao uzeti ove podatke. U srpskim ljetopisima se, doduše, bilježi pod 1385/86. da ''pobježe car Murat ot kneza Lazara ot Pločnika is Toplice'', Lj. Stojanović, ''Stari srpski rodoslovi i ljetopisi'', Beograd-Sr. Karlovci 1927, 215.
----

Poslije toga su se knez Lazar i njegov zet Vuk preko poklisara nagodili s Muratom. Pristali su da Muratu daju izvjestan danak, a u slučaju potrebe i hiljadu oružanih ljudi. I tako su poslije uvijek živjeli u miru i bez ikakvog uznemiravanja na svojim područjima, na kojima su se, a naročito u Novom Brdu, za života Lazara i njegovoga zeta Vuka, zadržavali mnogi dubrovački trgovci. Ova su gospoda ne samo lijepo s njima postupala, već su mnogo voljela i grad Dubrovnik, izlazeći mu rado u susret u svakoj prilici. Lazar je bio, što se tiče imovine, veoma bogat gospodin, jer je držao sve rudnike srebra u Raškoj i iz njih je izvlačio veliko blago kojim je uvijek suzbijao razjarenost Ugra, plaćao danak Turcima i održavao se na vlasti, koju je nastojao sačuvati radije na ovaj način nego oružjem. A da bi se osigurao sa svih strana i još više ojačao, uspostavi rodbinske veze sa sinom Stracimira Balšića, Đurđem, koji je poslije smrti pomenutog Balše, kojega su (kako rekosmo) ubili Turci, naslijedio vlast u obje Zete, i dade mu za ženu svoju treću kćer, Despinu, koja je prije toga bila žena moldavskog kneza Šišmana.

KOMENTAR
Ovaj podatak je Orbin našao u drugom Leunklavijevom djelu ''Historiae musulmanae Turcorum'', Francofurti 1591, 244 u latinskom prevodu turskog hroničara Nešrija.
KOMENTAR
Pasus o odnosima kneza Lazara i Vuka prema Dubrovniku i o bogatstvu Lazarevom mogao je Orbin sastaviti sam na osnovu informacija koje je na drugim mjestima upotrijebio. Nema nijednog konkretnog podatka koji nije ranije naveden. Ponavlja se i tvrđenje da je Šišman bio ''moldavski knez''.
----

Kad su Turci doveli na prijesto mjesto Orhana njegovoga sina Sulejmana, Sulejman je zaključio mir sa svojim susjedima u Aziji, pa sa svom vojskom koju je mogao sakupiti prešao Helespont, danas zvan Galipoljski tesnac, da bi ratovao s Grcima. Mada je s njima dugo vodio borbu, ipak je češće bio pobjednik nego pobijeđen. Neprekidnim pljačkaškim pohodima već je bio iznurio snage Grka i Tračana, a i niko se od susjednih naroda nije mogao ogledati s njim u oružju. Smatrajući, dakle, da je dovoljno spreman da uznemirava, štaviše da napada susjedne hrišćane, koji su već tada bili sasvim slabi, opsjede grad Jedrene i za kratko vrijeme zagospodari njime. Pa kako mu se njegov lijepi položaj i vrlo plodan kraj koji se nalazi između rijeke Hebra i Melantea iznad svega svidio, prenese svoje sjedište iz Bruse na ovo mjesto.

KOMENTAR
Ovdje se Orbin u svome izlaganju vraćao unazad sve do vremena prelaska Osmanlija u Evropu, izgleda zbog toga što je počeo da ekscerpira drugi tekst. Može se sa sigurnošću utvrditi da je Orbinov tekst ovdje zavisan od Ludovika Crijevića Tuberona, mada ima razlika koje nije lako objasniti. Prije svega, Tuberon u svojim Komentarima čitavu priču o knezu Lazaru i kosovskom boju stavlja u vrijeme Muse, nasljednika Bajazita I i njegovog tobožnjeg sina Bajazita II. Orbin je vjerovatno osjetio iz drugih tekstova da je ovakva hronologija nemoguća, pa je na mjesto imena Muse stavio Sulejmana, kojega je našao kod Laonika Halkokondila. Isto je tako ispustio Tuberonov podatak o ratovanju kralja Vukašina oko Jedrena. Melante je svakako grad Melantias na obali Mramornog mora, a Rijeka Hebro je antički Hebrus, danas Marica.
----

Poslije Sulejmanove smrti preuzeo je vlast njegov brat Murat, prvi ovog imena. Želeći da proširi granice carstva u Evropi, on je prešao pomenutu rijeku i došao do rijeke Strumice s namjerom da napadne zemlje kneza Lazara, jer je Lazar (kako izvještava Jovan Leunklavije) pomagao Ugrima i podsticao ih da udare na Turke. Kad je to doznao Lazar i drugi knezovi i gospoda raška i bosanska, bez ikakvog odlaganja središe svoje vojske i pođoše u susret Turcima koji su već bili prešli rijeku Strumicu, pa se utaboriše nedaleko od Turaka. Knez Lazar je bio vrhovni zapovjednik hrišćanskog tabora. On je bio udao (kako je rečeno) svoju kćer Maru za Vuka Brankovića, a Vukosavu za Miloša Kobilića, koji se rodio u Tjentištu blizu Novoga Pazara i bio odgojen na Lazarevom dvoru. Između ove dvije sestre došlo je jednom do svađe. Vukosava je, naime, hvalila i pretpostavljala vrijednost svoga muža Vuku Brankoviću, a to je Vukovu ženu Maru jako uvrijedilo, pa je ošamarila svoju sestru. Kad je ona to ispričala svome mužu, on je smjesta potražio Vuka i sasuo na njega mnogo uvreda, te ga pozvao na megdan, da se vidi je li istina ono što je bila kazala njegova žena Vukosava. I mada je Lazar pokušao da ih izmiri, ipak nije uspio spriječiti da se međusobno potuku kako bi i jedan i drugi pokazali svoju vrijednost. Kad je Miloš u dvoboju zbacio Vuka s konja, velikaši koji su stajali unaokolo nijesu dozvolili da ga dalje udara. Poslije toga su ih knez Lazar i drugi velikaši izmirili, no to izmirenje bješe više lažno nego od srca. Zato Vuk nije propuštao nijednu priliku da Miloša ocrni kod tasta.

KOMENTAR
Ovih nekoliko redaka preuzeto je takođe iz Crijevićevog spisa, samo je ime Bajazetes Secundus Orbin pravilno zamijenio imenom Murata. Inače je Orbinov tekst ovdje iskvaren. Ono mjesto gdje čitamo ''on je prešao pomenutu rijeku'' (traghettando il fiume stesco(!), glasi kod Crijevića Tuberona: transgressus Neston amnem usque ad Stymonem processit. Riječ je, dakle, o rijeci Mesti (Nestus). Ovdje kao i na drugim mjestima citiram Crijevića prema kasnom dubrovačkom izdanju: Ludovici Cervarii Tuberonis patritii Rhacusini ac abbatis congregationis Melitensis Commentaria suorum temporum I-II, Rhacusii 1784. Orbin je, međutim, mogao čitati posebno objavljeni dio ovoga spisa gdje se govori o Turcima: De Turcarum origine, moribus et rebus gestis commentarius, Florentiae 1590.
KOMENTAR
Orbinova istorija kosovskog boja sastavljena je od raznih elemenata. Od Leunklavija, koji je ovdje izričito citiran, preuzet je podatak o tome da je Lazar pomagao Ugre i podsticao ih protiv Turaka. Ostalo potiče iz Tuberona, koji je odgovoran zbog miješanja Strumice i Sitnice. Tek poslije opisa bitke, kad raspravlja o mjestu sudara, Orbin spominje Sitnicu.
KOMENTAR
Ovaj odjeljak je sasvim drukčijeg porijekla. On je svakako pod uticajem narodne tradicije. Tu se prvi put nailazi na motiv svađe među Lazarevim zetovima. Up. A. Šmaus, ''Kuripešićev izveštaj o Kosovskom boju'', Prilozi KJIF 18 (1938) 509-518. Miloš je, naravno, Kobilović, ali je već uzdignut toliko da je zet kneza Lazara. Tjentište je poznato naselje na trgovačkom putu iz gornjeg Podrinja u Dubrovnik, dok je spomen Novog Pazara anahronizam, jer se to ime javlja tek u periodu turske vlasti.
----

Pošto je tada Lazar imao udariti na Turke, njegov zet Vuk ga je upozorio da pazi na Miloša, jer treba da zna da on u tajnosti šuruje s Turcima kako bi ga izdao. Želeći da to provjeri, Lazar pozva na večeru izvjestan broj velikaša i kapetane vojske u namjeri da u toku večere prekori Miloša za tu izdaju kako bi ga, ako se uvjeri o zlodjelu, mogao kazniti (jer Sloveni imaju običaj vinom, a ne mučenjem otkrivati tajne), ili, ako nađe da je nevin, da se sam oslobodi sumnje koja ga je već. bila počela mučiti. Dakle, za vrijeme večere knez Lazar se okrene prema Milošu, pa držeći u desnoj ruci pun pehar vina, reče: ''Vama, Milošu, darujem ovo vino zajedno s peharom, i pored toga što ste kod mene okrivljeni za izdajstvo.'' Miloš, međutim, ne pokaza na licu nikakvoga znaka koji bi odavao takav grijeh i ispi primljeni pehar. Zatim ustavši poče ovako besjediti: ''Nije sada vrijeme, kneže i gospodaru moj Lazare, da se prepiremo, jer je neprijatelj već u bojnom redu. Sjutra ujutro pokazaću djelom da je moj tužitelj klevetnik i lažov i da sam ja uvijek bio vjeran svome gospodaru.'' Lazar mu ništa ne odgovori, nego ga pozva da ponovo sjedne. No Miloš čitavu tu noć nije uopšte zaspao, pa u osvit zore, a da to niko nije primijetio, uzjaha konja i s kopljem okrenutim unazad (što je kod Slovena znak bjegunca) dođe u tabor Turaka, kod kojih je bio na velikoj cijeni. Stoga je smjesta bio uveden pod šator turskog cara, koji se jako obradovao njegovom dolasku. I tu, bacivši se na zemlju (kako je običaj kod Turaka) klanja se caru, i dok stoji prignute glave da mu poljubi ruku, kradimice izvlači bodež koji je držao skriven u njedrima, i zabija ga Muratu u trbuh. I dok iz petnih žila nastoji da pobjegne iz šatora, rani ga, na nesreću, careva tjelesna straža, i tu najposlije pogibe.

KOMENTAR
Veoma se lako uočava slaganje Orbinovog pričanja s poznatom narodnom pjesmom ''Kneževa večera''. I to je jedno od rijetkih mjesta u Orbinovom spisu za koje se pouzdano može reći da se oslanja na narodnu pjesmu. Najčešće se zaboravlja da Orbin ovdje ne koristi neposredno narodnu tradiciju, nego da prepisuje Ludovika Crijevića Tuberona. Kod njega je našao i tvrdnju da Illyrici atque Macedones vinom i mukama otkrivaju tajne, ali je to izmijenio u tvrđenje da Sloveni otkrivaju tajne vinom, a ne mučenjem.
KOMENTAR
Opis Miloševog podviga preuzet je gotovo doslovno iz djela dubrovačkog pisca Ludovika Crijevića Tuberona.
----

Ovdje Laonik izražava malu sumnju kako je Miloš dohvatio koplje da smrtno rani Murata a da nije bio zadržan od janičara. Međutim, kako je rečeno, Miloš nije nosio koplje da njime ubije Turčina, već da pokaže da se odmetnuo od hrišćana, niti je kopljem (kako neki veruju) smrtno ranio varvarina, već bodežom. Stoga od onog vremena (kako izvještavaju Laonik i Leunklavije) kod Turaka važi zakon kad neko dolazi da poljubi ruku njihovom vladaru, da toga dvojica od stražara drže za ruke kako ne bi mogao nanijeti kakvo zlo njegovoj ličnosti, kako je to učinio Miloš Muratu.

KOMENTAR
Primjedba o sumnji Laonika Halkokondila izazvana je ne tekstom grčkog pisca, koji Muratovu pogibiju opisuje sasvim drukčije, nego primjedbom Leunklavija, Annales sultanorum 1591 3, 134, o Halkokondilovoj sumnji u ''grčku'' verziju o ubistvu Muratovom. Tu je Orbin našao i podatak o turskom običaju (kod njega ''zakon'') da dvojica stražara drže za ruke svakog koji hoće da poljubi ruku sultanu.
----

Pošto je, dakle, Miloš na pomenuti način pobjegao i vijest se proširila u hrišćanskom taboru, ne znajući još uvijek šta se desilo s Turčinom, neki zapovjednici se počeše bojati za ishod stvari i govoriti da ne vide mogućnosti za spasenje. Oni su nagovarali ostale da bi najbolje bilo izbjeći borbu i položiti oružje, te se pokoriti neprijatelju.

KOMENTAR
Uznemirenost u hrišćanskom taboru predstavlja pogodnu pozadinu za veliki Lazarev govor.
----

Kad je to vidio knez Lazar, pozva k sebi sve svoje ljude, te im stade ovako govoriti: ''Kuda, kuda su iščezle, hrabri drugovi moji, one vaše rijetke vrline, čvrstina i odvažnost s prezirom same smrti, vrline koje su vas do danas, na ogromnu slavu čitave Srbije, uzdigle iznad zvijezda? Šta možemo učiniti? Možemo umrijeti, ali kao ljudi. Možemo izgubiti život, ali sebi na čast, a na štetu protivnika. Možemo učiniti da nam prije dođe onaj konačni kraj do kojega svi rođeni dolaze, ali na našu korist, a na propast neprijatelja. Zar nije mnogo bolje slavno umrijeti nego sramotno živeti? Zar se ikad može bolje umrijeti nego prije no što se želi smrt? Kažite mi, ako pristanete da budete njihovi robovi, zar nećete umrijeti kao i drugi, kad svi moraju umrijeti? Umrijećete svakako, ali uz beskrajno mučenje, prekor, stid i sramotu ne samo vašu nego čitave vaše zemlje. Oh, zar nije bolje, kad se već jednom mora umrijeti, umrijeti naoružan i kao častan čovjek nego umrijeti i go, i u lancima, i preklan kao životinja? Ako ste uvjereni da svakako morate umrijeti, kakva je to naivnost vaša bojati se nečega što niko ne može izbjeći. Smrt se ne izbjegava odlaganjem, ali se zato mnogo umanjuje slava kad se nastoji da se izbjegne. Zar je smrt drugo nego svršetak i kraj svih zala? Ona, koliko naš razum kaže, ne može biti teška, jer biva u jednom času; ni gorka, jer s njom prestaju sve muke i patnje; a zacijelo ni bijedna ni dosadna, jer biva samo jednom. Ako je, dakle, smrt takva, zašto je se toliko bojimo? Zašto da izbjegnemo jednu smrt, mislimo li umirati hiljadu puta na čas? Neka bježi, neka bježi iz vaše pameti, iz nepobjedive slovenske krvi pomisao na predaju i ropstvo. Ako se dalje ne može živjeti, umrimo među svojim neprijateljima, i to umrimo naoružani protiv naoružanih. Drugi narodi umiru na perju, obrvani godinama, istrošeni vremenom, mučeni groznicom i hiljadama raznih nevolja: jedino Sloveni umiru od mača, od mača umiru jedino Sloveni. Ali ubijajući dio neprijatelja i osvećujući sebe tako da i sami neprijatelji, pa makar bili pobjednici, uvijek oplakuju njihovu smrt. A ko zna, ako se odlučimo da budemo Sloveni, to znači slavni i pobjednici do sada u borbi za sva mjesta koja gazimo mi i koja su gazili naši preci, ili da bar budemo ljudi koji mogu rukovati mačem i znaju hrabro ubijati i biti ubijeni, ko zna, rekoh, da mi nećemo ubijati njih isto tako dobro kao i oni nas? Sreća pomaže smjele, a ne donosi pobjedu broj, već hrabrost vojnika i mudrost zapovjednika. Na našoj je strani sva pravda, jer je neprijatelj ušao u našu zemlju i zauzeo mnoga mjesta. U nuždi smo koja obično čini smjelim i najveće kukavice; imamo toliko oružja da će nam, ako ga budemo hrabro upotrijebili, ili otvoriti put svuda, ili stvoriti tako veliko društvo da će sami neprijatelji i ostali oplakivati našu smrt. Ako, dakle, mi stavimo sve na kocku i, gotovo u očajanju za svoj spas, suprotstavimo se i hrabro napadnemo neprijatelja, uvjerićete se kako očajanje uvijek izvlači čoveka iz nevolja i dovodi najčešće do najvišeg stupnja zadovoljstva o kojem je jedva i sanjao.''
Ne pustiše ga da nastavi, niti sačekaše druge razloge kada ih ponovo zahvati pređašnji zanos, pa svi bez razlike i sa svih strana, raspaljeni drevnim slovenskim bijesom, povikaše: ''U boj, u boj!''

KOMENTAR
Već je H. Radojčić, ''Srpska istorija Mavra Orbinija'', Beograd 1951, 35-36, izrazio uvjerenje da je Orbin pri sastavljanju Lazareve besjede imao uzore u humanističkoj književnosti. Te uzore nijesam uspio da otkrijem. Opaža se da je govor iskorišćen za glorifikaciju Slovena i da odiše duhom kojim je prožet Orbinov predgovor. (Up. str. 3-6 ove knjige.)
----

Paše i drugi turski zapovjednici, mada su smrću svoga gospodara bili veoma ražadošćeni, ipak se ne predadoše tuzi, već su s mnogo razboritosti držali u tajnosti njegovu smrt, kako pred neprijateljima tako i pred Turcima kojima još nije bio poznat slučaj. Ovaj je narod veoma postojan u ćutanju i u čuvanju tajni koje su za njih nepovoljne, te im je nemoguće ni zastrašivanjem ni obećanjima izvući iz usta riječ kojom bi nagovijestili ono što njihovi gospodari žele da ostane u tajnosti. Stoga prije nego što se proširila vijest koja bi za njih mogla biti veoma opasna, turski zapovjednici su postrojili vojsku, pa ono što je trebalo raditi za slavu svoga gospodara, svako je radio za vlastiti spas. Tako s velikom srčanošću napadaju neprijatelja, a ni hrišćani im se ne opiru s manjom hrabrošću. Borba se, dakle, vodi žestoko s obje strane: svuda padaju, ovdje hrišćani, tamo Turci, koji su jedva odolijevali žestini Rašana i: drugih Slovena. Neki su od Turaka bili napustili položaj i povukli se natrag u namjeri da pobjegnu. Tada turski zapovjednici stadoše u sav glas vikati: ''Kuda bježite, muslimani? Pozadi rijeka Strumica, zdesna neprijatelj, a slijeva Jegejsko more sprečavaju nam bjekstvo. Zar nije časnije umrijeti u borbi kao ljudi nego bježeći pred neprijateljem utopiti se u valovima poput stoke? Kuda se djeo, o, Turci, onaj duh i ona hrabrost kojom ste, prelazeći Helespont, žudeli za carstvom u Evropi? Ili ste možda došli dovde samo zato da iz naše sramote proiziđe veća slava i ugled slovenskog naroda?'' Ne samo ova bodrenja i riječi zapovjednika već i (kako često biva) očajnička pomisao na vlastiti spas raspalili su duhove Turaka tako da, povrativši hrabrost i snagu, počinju sa još većom žestinom da napadaju ponovo, pa uz pokliče i buku da jurišaju na neprijatelja.

KOMENTAR
Zbivanja u turskom taboru opisana su kod Ludovika Crijevića Tuberona. Orbin je doslovno preuzeo njegov opis u svoj tekst.
----

Kad je to vidio knez Lazar, koji se neštedimice borio, i kad je primijetio da mu je konj premoren, pošto je borba trajala od izlaska sunca do poslije osam časova, ostavi toga konja, a uzjaha drugoga, odmornog. Njegovi ljudi, međutim, koji su ga vidjeli kako se smjelo bori u prvim redovima svega umrljanog krvlju, i svojom i neprijateljskom, izgubivši ga iz vida u ono kratko vrijeme dok je promijenio konja, pomisliše da je pao mrtav na zemlju, te svi uznemireni počeše uzmicati i rastrojavati se. Pa i pored toga što se Lazar pokazivao i nastojao da ih poveže i sakupi, oni su i dalje bježali. Stoga je i on bio prisiljen da krene za glavninom vojske i da bježi kako bi se spasao. Izbjegavajući glavni drum da ne bi nabasao na neprijatelja, upade zajedno s konjem u jednu nevidljivu rupu pokrivenu zemljom i granjem koju su seljaci bili iskopali da bi uhvatili neku zvijer. Tu ga sustigoše i ubiše neprijatelji koji su ga gonili. No prema kazivanju Filipa Leonicera u I knj. i kako piše u turskim analima, Lazar je bio uhvaćen živ, te mu je u neprijateljskom taboru odrubljena glava. Zatim je pokopan u Ravanici, u jednoj vrlo lijepoj crkvi, koja je sva sazidana od miješanog mermera, i tu se još i danas vidi njegovo tijelo u jednom zlatom izvezenom pokrovu koji je, kažu, izvezla njegova žena Milica.

KOMENTAR
Priča o stradanju kneza Lazara preuzeta je takođe od Crijevića Tuberona.
KOMENTAR
Filip Leonicer, kojega Orbin ovdje citira, pisac je jedne turske hronike iz XVI vijeka. U nekim izdanjima Leonicerovog spisa bila je i gravira koja je ilustrovala pogubljenje Lazarevo. Up. J. Matasović, ''Dvije šablonske ilustracije'', Narodna starina 11 (1925) 350-355.
KOMENTAR
Orbin nije znao ništa o prenosu Lazarevog tijela, pa je uz Lazarevu pogibiju dodao i ono što je znao po čuvenju o Ravanici i kneževom tijelu. Bjelješka u margini pokazuje da je brkao Resavu i Ravanicu.
----

Mjesto gdje se odigrala ova bitka zove se Kosovo polje. Ono se (kako piše Bonfinije) nalazi na granicama Raške i Bugarske. Ugri ga zovu Rigomezev, a Latini Campo Merulo. Frančesko Sansovino ga zove iskvareno Sampo Sassovino. Sredinom ovoga polja protiče rijeka Sitnica, koja izvire iz ilirskih planina a utiče u Dunav. Na tom mjestu bješe rasporeno Muratovo tijelo, izvađena utroba i tu pokopana. Tako se još i danas vidi ondje jedna kula koju nazivaju Muratovim grobom i piramidom. Potom je njegovo tijelo prenijeto, ne u Sofiju (kako neki rekoše), već u Brusu, pa tu položeno u grob njegovih predaka koji se nalazi blizu Banje Bruse, a za uspomenu, na grob je obješena Miloševa ruka okovana u srebro.

KOMENTAR
Na jednom mjestu poređane oblike imena Kosova polja mogao je Orbin naći u izdanjima XVI vijeka, gdje je bio običaj da se u margini upozori na podatke iz drugih pisaca o ličnosti ili mjestu spomenutom u tekstu. Slično nabrajanje sa istom zamjerkom Sansovinu nalazi se i kod Leunklavija, ''Annales sultanorum'' 1591 3,135.
KOMENTAR
Odatle su uzeti podaci i o grobu Muratovom i prenosu u Brusu. Orbin je zadržao iste izraze ''kula'' i ''piramida'', ali je Leunklavijev tekst u maloj mjeri prestilizovao. Miloševa ruka se ne nalazi kod Leunklavija, nego kod Tuberona.
----

U ovoj bici pale su mnoge ličnosti iz Raške i Bosne. Kako je bosanski ban Tvrtko bio u savezu s knezom Lazarom, bješe mu poslao u pomoć svoju vojsku pod zapovjedništvom vojvode Vlatka Vukovića. Vuković je s malo svojih ljudi pobjegao poslije pomenute bitke, koja se zbila na Kosovu 15. juna 1389. godine. Međutim, zet kneza Lazara Vuk Branković spasao se gotovo sa svim svojim ljudima, pošto je (kako neki kažu) imao tajne pregovore s Muratom da izda (kako je i učinio) svoga tasta da bi se dokopao njegove države. Tako je poslije njegove smrti i ostao gospodarem jednog dijela Raške, dok je drugi dio dobila Lazareva žena Milica i Lazareva dva nejaka sina, Stefan i Vuk. Nešto kasnije među njima je došlo do velikih i teških razmirica. Milica se stoga obratila Turčinu, pa je on oduzeo zemlju Vuku Brankoviću i predao je njegovim šuracima, sinovima kneza Lazara, rušeći ujedno gradove i tvrđave koje je Vuk drţao u Raškoj. Njegovoj pak ženi Mari i njegovim sinovima, tj. Grguru, Đurđu i Lazaru, bilo je odvojeno toliko zemlje da su mogli nekako živjeti. Turci su zadržali za sebe dva utvrđena grada. A Vuk Branković, koga je turski car bio bacio u tamnicu, uskoro je bio pušten, te gotovo odmah poslije toga se i upokojio. Sumnjalo se da ga je otrovala tašta. Drugi vele da ga je zatvorio u tamnicu u Plovdivu Bajazitov sin Musa, koji je kasnije ubio njegovog sina Lazara, pa da je Vuk potkupio novcem tamničke stražare te odatle pobjegao. Kad se vratio kući, pošao je u zemlju Đurđa Balšića, drugog zeta kneza Lazara. Đurađ ga je pozvao preda se i prekorio zbog izdaje tasta, a zatim je naredio da mu odrube glavu. O tome nije ništa znala njegova tašta Milica.

KOMENTAR
Tačan datum bitke daju dubrovački anali tzv. Anonima, gdje se jedino nalazi spomenut (prije Orbina) vojvoda Vlatko Vuković kao učesnik u boju na Kosovu (ed. S. Nodilo str. 48). Zbog toga je vjerovatno da se Orbin poslužio informacijama iz dubrovačkih anala, ali ih je samostalno ugradio u ovaj dio izlaganja. O izdaji Vuka Brankovića nema vijesti u sačuvanim izvorima starijim od Orbina, mada njegova stilizacija jasno pokazuje da je raspolagao izvorima koji su o tome govorili. Orbin je imao i više verzija o smrti Vuka Brankovića, dok su za nas ti događaji u potpunoj tami.
KOMENTAR
Ne može se ni naslutiti odakle Orbinu podaci o odnosima između Vuka Brankovića i Lazarevih nasljednika poslije kosovske bitke, ali je već odavno zapaženo da su pojedinosti tačne. Turci su poslije protjerivanja Vuka Brankovića, 1396, njegove zemlje ustupili Lazarevim nasljednicima, a ''dva utvrđena grada'' - bili su to zaista Zvečan i Jeleč, kao što Orbin nešto kasnije kaže - zadržali su za sebe, Priče o smrti Vukovoj se ne mogu kontrolisati. Up. S. Novaković, ''Srbi i Turci'', Beograd 1960', 269—271; M. Dinić. ''Oblast Brankovića'', Prilozi KJIF 26 (1960) 14-18.
----

Da bi što bolje sredila svoje odnose s Turcima, Milica je dala za ženu Bajazitu Prvom, caru turskom, svoju kćer Milevu, kako piše Jovan Leunklavije u Istoriji Turaka. Nju je poslije zajedno s mužem zarobio Tamerlan. Kad se Tamerlan vratio u Skitiju, priredio je raskošnu gozbu svoj gospodi i knezovima Skitije. Na tu gozbu je bio dopremljen kavez u kojem je bio zatvoren Bajazit. Tamerlan je naredio da dovedu i Bajazitovu ženu, te da joj odsijeku haljine sve do pupka, tako da su joj se vidjeli stidni djelovi, pa da takva raznosi jela zvanicima na gozbi. Gledajući to, njen muž Bajazit je bio beskrajno tužan zbog njene gadne kobi. Stoga odluči da se ubije, no kako nije imao čime da to izvede, udarao je glavom o prečke kaveza dok se na kraju nevoljno i bijedno nije ubio. Njegova žena Mileva upokojila se drugi dan poslije njegove smrti.

KOMENTAR
Pozivanje na Leunklavija važi samo za podatak o udaji Mileve za Bajazita. Priča o postupanju Tamerlanovom sa Bajazitom i njegovom ženom uzeta je iz drugog teksta, iz ''Discorso di Teodoro Spandugino Cantacusino gentilhuomo Constantinopolitano dell' origine de' principi Turchi, ed. F. Sansovino, Dell'Historia universale dell'origine et imperio de Turchi'', Venetia (1573) c.50. Priča je inače legendarna, jer znamo da je Olivera Stefanovim zalaganjem oslobođena od Tamerlana i da je živjela u Srbiji i posle smrti svoga brata.
----

Dakle, pošto je Lazareva država bila podijeljena (kako rekosmo) na više djelova, nije prošlo mnogo a Vukova žena Mara je zajedno sa svojim sinovima povratila zemlje svoga muža, sem onih dvaju utvrđenih gradova Zvečana i Jeleča, koje su držali Turci.

KOMENTAR
Ova vijest potiče svakako iz onog istog izvora koji je Orbin koristio na prethodnoj strani. Vijest je u osnovi tačna, ali se odnosi na vrijeme prije 1402. jer se vidi da su i Vukovi sinovi učestvovali u bici kod Angore kao Bajazitovi vazali. Up. M. Dinić, ''Oblast Brankovića''., Prilozi KJIF 26 (1960) 18-21.
----

Dubrovčani su se u to vrijeme pokazali veoma blagodarni i vjerni Vuku, jer su povratili njegovoj ženi velike vrijednosti koje je on bio ostavio kod njih na čuvanje. Ostalo pak, što se nalazilo kod drugih, nikad nije dobila. Vuk Branković, o kome je riječ, bio je besprekoran i pravedno postupao, a prema Dubrovčanima se uvek odnosio kao pravi prijatelj i veoma čovječno postupao prema njihovim trgovcima u svojoj zemlji, u kojoj je više puta ukazao počast nekim dubrovačkim plemićima. Kad je njegova žena Mara povratila njegovu državu (kako je rečeno), počela je da šalje svoje sinove s vojskom u službu Turčinu, zadržavajući uvijek kod sebe najmlađeg radi upravljanja državom. Međutim, kako su se Stefan i Vuk, sinovi kneza Lazara, našli sa svoja dva sestrića, sinovima Vuka Brankovića, tj. s Grgurom i Đurđem, kod Bajazita prilikom njegove bitke s Tamerlanom, poslije Bajazitova poraza svi pobjegoše u Carigrad, izuzev Grgura, koga su Tatari bili zarobili, ali se poslije otkupio. Dok su se oni, dakle, nalazili u Carigradu, Đurađ Branković je na zahtjev svojih ujaka Stefana i Vuka bio bačen u tamnicu, jer su oni međusobno bili neprijatelji. Ova su se, naime, dva brata pribojavala da on ne ode u Romaniju Muslomanu Čelebiji, sinu turskog cara, pa da ne stigne prije njih u njihovu pokrajinu.

KOMENTAR
Vijest o Vukovom pokladu mora da se oslanja na dubrovačke arhivske podatke, u kojima je o tome ostalo dosta traga.
KOMENTAR
O prvim godinama XV vijeka i zbivanjima oko despota Stefana Orbin je izvanredno dobro obaviješten. Njegova kazivanja se daju kontrolisati, ali se pojavljuje zapleteno pitanje o porijeklu njegovih informacija. Nemamo s druge strane podataka da je Grgur, sin Vuka Brankovića, bio zarobljen od Tamerlana i tek kasnije oslobođen.
KOMENTAR
Podatak o zatvaranju Đurđa Brankovića nalazimo i u srpskim ljetopisima, ali tamo nema motiva koji navodi Orbin. Up. Lj. Stojanović, ''Stari srpski rodoslovi i letopisi'', Beograd-Sr. Karlovci 1927, 22.
----

Dok je ranije pomenuti Stefan boravio u Carigradu, dobio je titulu despota. On se sa svojim bratom ukrcao na jednu mitilensku galiju i doplovio najprije pod Ulcinj, a zatim se iskrcao blizu Bara. Nagodio se sa svojim zetom Đurđem Stracimira Balšića, gospodarom Zete, koji mu je dao mnogo ljudi s kojima je došao u Rašku. U međuvremenu je njihov sestrić Đurađ ležao u tamnici u Carigradu. Despot ga je tamo bio povjerio nekom svom vlastelinu koji ga je, privučen, možda, kakvim velikim obećanjem, oslobodio, pronašavši ključeve tamnice. Kad je Đurađ došao turskom caru, ovaj ga je lijepo primio i odmah mu dao da obuče svoje vladarsko odijelo, te ga darovao mnogim vrijednim stvarima. Između ostalog darovao mu je svoje oružje u znak velike ljubavi i povjerenja koje je imao u njega. Zatim mu je dao svoju vojsku, čijim je jednim dijelom komandovao Đurađ, a drugim turski zapovednici.

KOMENTAR
O dobijanju despotske titule izvještava isto tako kratko i Konstantin Filozof, koji, opet, mnogo više govori o boravku na Lezbosu (Mitilena), a nema preciznu pojedinost o dolasku galije pod Ulcinj i iskrcavanju u Baru. Inače, o tome putovanju ima savremenih podataka Mlečanina Sagreda. Up. I. Ruvarac, ''Stefan Lazarević na povratku iz Angore u Srbiju'', Zbornik Ilariona Ruvarca I, Beograd 193 4, 79-87.
KOMENTAR
Oslobođenje Đurđevo iz tamnice u Carigradu bilježe i srpski ljetopisi (ed.Lj. Stojanović 221), koji daju i ime vlastelina: Rodop. Ne znamo, međutim, gdje je Orbin našao podatke o sastanku Đurđa Brankovića i Bajazitovog sina Sulejmana (Musulman kod Orbina i Konstantina Filozofa). Vrijedno je istaći da je taj tekst sa simpatijama i uvaženjem opisivao Vukovog sina, dok Konstantin Filozof preko toga prelazi ćutke ili objašnjava da su Brankovići tada morali da se bore zajedno s Turcima ''jer drukčije ne bješe moguće''.
----

S druge strane, ni despot Stefan nije propustio da spremi dobru vojsku, pa ju je podijelio na dva dijela: jednim dijelom je zapovijedao on sam, a drugim dijelom njegov brat Vuk. Kad je došlo do borbe između Vuka i Đurđa, Vuk se junački borio kao pravi kapetan, ali je ipak bio poražen i spasao se s malo vojnika. To je bilo 25. novembra 1402. godine. Zametnuvši bitku s turskim kapetanima, njegov brat Stefan ih je porazio i izvojevao pobjedu prije strategijom nego hrabrošću svojih vojnika. Bio je, naime, neki vlastelin po imenu Uglješica, vazal i saveznik turski, koji se tada nalazio u turskoj vojsci. Kad je upravo trebalo da otpočne bitka, on je uvjerio Turke da ne prihvate borbu, pošto neće moći izdržati prvi nalet i napad hrišćana. Stoga, čim je nastala bitka, Turci se skoro odmah dadoše u bjekstvo. To je bio razlog što su ih despotovi ljudi mnoge poubijali. Despot se vratio put Tripolja, pouzdano vjerujući da će zateći svoga brata kao pobjednika, no bilo je sasvim suprotno. Susreo ga je, naime, putem u pratnji od jedva dvadesetak konjanika. Stefan se zbog toga veoma prestrašio i smjesta skrenuo prema Novom Brdu, a odatle produžio u svoju zemlju, čiji mu je veliki dio Đurađ zauzeo poslije kratkog vremena. Ali ni despot, sa svoje strane, nije propustio da mu se za to djelimično ne osveti. Ušavši, naime, s Ugrima u Đurđevu zemlju, teško je opustošio. I tako je Raška za neko vrijeme bila izložena mnogim razaranjima. Na kraju je despot zaključio s Turcima primirje kako je njima bilo po volji. Vuk pak, videći da despot ne postupa s njim kao pravi brat i da mu ne da dio očeve države, krene s mnogo vlastele koja je bila u njegovoj službi pravo na dvor turskog cara. Car mu ukaže velike počasti i ustupi dobar komad zemlje u Romaniji kako bi mogao udobno živjeti s pomenutom svojom vlastelom.

KOMENTAR
Podjelu vojske na dva dijela, od kojih onaj pod Vukom trpi neuspjeh, srijećemo i kod Konstantina Filozofa (ed.V. Jagić 282), ali kod njega nema datuma. Veoma bliski datum: 20. ili 21. novembar 1402, daju srpski ljetopisi (ed.Lj. Stojanović 221). U tim ljetopisima se kaže da je ''despotov boj'' sa ''Đurđem Vukovićem'' bio ''na Tripolju'', a kod Orbina se despot Stefan ''vratio put Tripolja''. Po njemu izgleda da se Vuk borio kod Tripolja, a Stefan negdje dalje. Po Konstantinu Filozofu, ''poslije ove velike gračaničke bitke'' Stefan i Vuk su otišli u Novo Brdo. Karakteristični detalj o kesaru Uglješi nalazimo i kod Orbina i kod Konstantina sa izvjesnim razlikama. Orbin ima oblik ''Uglješica'', koji pokazuje da je ekscerpirao neki srpski izvor. On prikazuje Uglješinu ulogu manje uvijeno nego što to čini Konstantin Filozof.
Već ovaj odlomak pokazuje, a to će se docnije još potvrditi, da Orbinov izvor nije nezavisan od Konstantina Filozofa, ali pokazuje isto tako da se on ne poklapa ni sa jednom poznatom verzijom biografije Stefana Lazarevića, ni sa izvodima iz nje upotrijebljenim u hronografu. On sadrži u isto vrijeme i mnogo manje i ponešto više od Konstantinovog teksta kakav nam je sačuvan. Iz analize Orbinovog kazivanja mogu se izvući novi elementi za raspravljanje inače složenog pitanja o tekstovima i verzijama biografije Stefana Lazarevića. Up. S. P. Rozanov, ''Žitie serbskago despota Stefana Lazareviča, i ruskij hronograf'', Izvestija otdelenija russkago jazika i slovesnosti IAN XI (1906) 62-97.
KOMENTAR
Iz drugih izvora ne znamo da je ubrzo poslije bitke kod Gračanice Đurađ Branković zauzeo ''veliki dio'' Lazareve zemlje. Drugi podatak koji kaže da je despot s Ugrima plijenio Đurđevu zemlju ima potvrdu u srpskim ljetopisima koji bilježe pod 1403/4. ''plijeni despot Sitnicu'', koja je bila u vlasti Brankovića. Izmirenje despotovo s ugarskim kraljem Žigmundom zajamčeno je despotovom biografijom i jednim Žigmundovim pismom od 16. aprila 1404. Up. M. Dinić, ''Pismo ugarskog kralja Žigmunda burgundskom vojvodi Filipu'', Zbornik Matice srpske serije društvenih nauka 13-14 (1956) 93-98.
----

Kad je prošlo neko vrijeme, Vuk je uporno molio i kumio od brata svoj dio pokrajine, ali mu je ovaj ni po kakvu cijenu nije htjeo ustupiti. Zbog toga je Vuk, dobivši od Turčina vojsku od oko trideset hiljada boraca pod zapovjedništvom Avranoza, u pratnji Đurđa Vukovića došao u Rašku, mjeseca marta 1409. godine i punih šest mjeseci ostao u Raškoj, pustošeći i plijeneći ona mjesta koja mu se nijesu htjela predati. Na kraju, poslije mnogog stradanja Raške, rečena gospoda su se nagodila, te je despot dao dio države svom bratu zadržavši za sebe zemlju prema Dunavu i Novom Brdu. Pored toga, davao je polovinu prihoda ove zemlje svom bratu Vuku, koji je ostao gospodar drugog dijela zemlje, od Morave na zapad.

KOMENTAR
Svađu između Vuka i Stefana opisuje i Konstantin Filozof, koji baca krivicu na Vuka, ozlojeđenog zbog bratovljevih prekora posle pretrpljenog poraza. Kod Orbina je krivac Stefan jer ne postupa ''kao pravi brat''. Teško je zamisliti verziju biografije Stefana Lazarevića u kojoj bi on makar i na trenutke bio slikan u nepovoljnoj svjetlosti, ali nije lako ni pretpostaviti da bi Orbin iz svoga izvora uzimao samo jezgro informacije da bi ga u svome tekstu drukčije obojio.
Vrijedno je istaći da Orbin od bjekstva Vukovog pa do njegove provale u Srbiju 1409. nema nikakve vijesti, a da je kod Konstantina Filozofa između ta dva događaja izlaganje o unutrašnjem uređenju, gradnji crkava, smrti kneginje Milice itd. Napad Vuka Lazarevića sa Đurđem Brankovićem i Evrenosom spominje se kod Konstantina Filozofa i u ljetopisima. Kod Konstantina se ne javlja Đurađ Branković, datum i broj vojnika, ali ima Evrenosa (Avranez kod Orbina i Konstantina), izmirenje i podjelu zemlje. Orbin izričito kaže da je Stefan dobio sjeverni dio, dok iz Konstantinovog teksta proizlazi da se Stefan morao preseliti iz dotadanje oblasti. Orbin nije razumio ono što je pročitao o podjeli pa je Stefanu pripisao nemoguću teritoriju ''prema Dunavu i Novom Brdu'', a Vuku ''od Morave na zapad''. Godinu 1409. potvrđuju savremeni izvori, ali mjesec neće biti tačan: Dubrovčani znaju već krajem februara 1409. za Vukov napad, a marta se žale zbog šteta koje je počinila ugarska vojska koja je pomagala despota u Prištini. Zanimljivo je da ni Orbinov izvor, ni Konstantin ni srpski ljetopisi ne bilježe ove despotove akcije.
----

U ratu koji su međusobno vodili Bajazitovi sinovi Musa i Musloman, despot je pristao uz novog cara Musu, pa pošao k njemu u Romaniju sa svojim bratom Vukom. Prije njihovog dolaska pao je u Musine ruke Vukov sestrić. Lazar, koji je bio zatočen u Galipolju, a kasnije pušten. Uveče, uoči dana kada će se zametnuti bitka, sva slovenska gospoda bila su kod Muse i zaklela mu se na vjernost. Ali, uprkos tome, prije početka bitke Vuk i njegov sestrić Lazar pobjegoše od Muse i pređoše na stranu Muslomana. U bici između ova dva brata osta pobjednik Musloman, a Musina vojska bješe razbijena i poražena. Kad je to vidio despot, pobjegao je u Carigrad (ova bitka odigrala se blizu rečenoga grada 1410. godine), a odatle poslije ode na Veliko more. Došavši na Dunav, pređe u Vlašku kako bi stigao u svoju oblast. Vuk sa svojim sestrićem Lazarem oprosti se od Muslomana da bi se vratio kući I preduhitrio dolazak deopota, čiju je oblast Musloman predao njima. Međutim, putem su nabasali na Turke Musine pristalice. Ovi ih zarobe i privedu Musi, koji smjesta naredi da Vuku odrube glavu u jednoj šumi, a da Lazara poštede. To je učinio u nadi da će na taj način privući na svoju stranu Lazareva brata Đurđa, koji se je tada nalazio kod Muslomana. Ali Đurađ nikad ne pređe na Musinu stranu. Stoga, kad se iste godine odigrala druga bitka između ova dva brata pred gradom Jedrenom, Musloman je ponovo porazio Musu, pa je ovaj naredio da se bez ikakva odlaganja odrubi glava i Lazaru, što je bilo i izvršeno. No kad je hiljadu četiri stotine i jedanaeste godine umro Musloman, Musa je ostao jedini turski gospodar u Romaniji.

KOMENTAR
O ovim događajima priča i Konstantin Filozof, ali sa drugim pojedinostima, tako da se čini da se Orbin ovdje ne oslanja na njega. Konstantin nema datuma niti naziva Veliko more, iako priča ošpirnije o despotovoj plovidbi u Vlašku.
KOMENTAR
U ovom pasusu, međutim, opaža se jasno da je Orbin zavisan od Konstantina. U kratkoj verziji Orbinovoj su svi detalji iz Konstantina: Vuk i Lazar idu da preteknu Stefana i prime zemlju dobijenu od Sulejmana, obojica nailaze na Musine ljude i padaju u njihove ruke, prvo je pogubljen Vuk, dok je Lazara Musa vodio sobom da bi ucijenio Đurđa Brankovića; bila je druga bitka, i to pod Jedrenom, Musa je poražen, a tada je pogubljen i Lazar. Pri ovakvom nizu pojedinosti, ispričanih čak istim redom, ne može biti ni najmanje sumnje u vezu Orbinovog teksta s Konstantinovim. Postavlja se pitanje da li je skraćivanje vršio Orbin ili se služio već skraćenim tekstom.
KOMENTAR
Godina je tačna, ali Konstantin i srpski ljetopisi izričito kažu da je Sulejman bio udavljen. Ovaj podatak je Orbin svakako uzeo iz nekog zapadnog izvora, koji daje uopštene podatke po godinama.
----

Dok je Musa opsijedao Silivriju, grad u Romaniji, Đurađ, koji se s njime bio izmirio i boravio kod njega, bio je obaviješten da će ga Turčin u prvoj prilici pogubiti. Stoga se on počeo pretvarati da želi zajedno s Turcima da udari na pomenuti grad, pa, pošto se prethodno bio dogovorio s onima unutra, ušao je u grad i tako se spasao. Ovi događaji bili su razlog što se Đurađ sporazumio s despotom i što su docnije živjeli kao prijatelji. Đurađ je poštovao ujaka kao oca.

KOMENTAR
I kod ovog odlomka je jasno da se oslanja na Konstantina Filozofa. Sve pojedinosti koje navodi Orbin nalaze se i u biografiji despota Stefana. Silivrija (Selymbria) je grad na obali Mramornog mora u blizini Carigrada.
----

Sada, dakle, pošto je (kako je rečeno) Musa ostao na vlasti kod Turaka, došao je 1415. godine s vojskom u Rašku, gdje je zauzeo neke utvrđene gradove i pokazao veliku okrutnost u despotovoj zemlji. Despotu je došao u pomoć iz Bosne Sandalj Hranić i vojvoda Petar s mnogo vojnika, a iz Ugarske mu je isto tako došao u pomoć ban Ivaniš Morović. No mada je despot imao uza se toliku vojsku, ipak se nije usudio zametnuti bitku s Musom, koga je njegov brat Kiridži Čelebija, naišavši iznenada s nešto Tatara, prisilio da napusti Rašku. Te iste godine, 14. jula, ova su dva brata zametnula bitku u Bugarskoj na mjestu zvanom Iskra, i tu je Musa bio poražen i uhvaćen živ, te je smjesta umoren gadnom smrću. Đurađ, koji je bio otišao u pomoć Kiridži Čelebiji, vratio se kući sa svojim i despotovim ljudima. Ipak su ova dva gospodara ostala turski vazali. Sandalj i vojvoda Petar s Ugrima bjehu otišli kući mnogo ranije, ne založivši se u ratu između Muse i Muslomana ni za jednoga ni za drugoga.

KOMENTAR
Ovaj odlomak je vrlo zapleten i težak. Odmah na početku Orbin daje 1415. kao datum zbivanja o kojima priča, iako se na prvi pogled vidi da se ona odnose na 1413. To je godina u kojoj je ubijen Musa. Rekao bih da je Orbin i ovdje imao epitomatora Konstantinovog pred očima, i to po spomenu ''vojvode Petra'' kao saveznika despotovog. Iz savremenih dubrovačkih pisama se vidi da su u Srbiju išli zaista vojvoda Sandalj Hranić i Ivaniš Morović, dok o vojvodi Petru nema pomena, niti se među savremenicima vidi koja bi to ličnost mogla biti. Kod Konstantina Filozofa se ne pojavljuje Sandalj niti se navode pojedinci, već ''ugarski velikaši i bosanski'' u vezi s ratom protiv Muse, ali se zato nešto kasnije javljaju kao velikaši koje je despot Stefan otkupio iz turskog roblja: Petar Mirovijski Ivaniš. Tu opet srijećemo karakterističnu kombinaciju imena Petar i Ivaniš. Ovaj Ivaniš je svakako Morović, koji je doista bio zarobljen 1415. u bici južno od Doboja, a Petar ''de Zapes'' je ugarski vlastelin poznat iz povelja toga vremena. Ivaniš je ratovao u Srbiji 1413, bio zarobljen u Bosni 1415. i docnije otkupljen, tako da je Orbinov pobrkani podatak ispao slučajno tačan.
O stradanju srpskih gradova od Muse govore srpski ljetopisi. Oni, međutim, daju tačan datum bitke: 5. juli, koji se nalazi i u jednom dubrovačkom pismu iz jula te godine (Thalloczy-Gelchich,226). Mjesto bitke Isker daju i ljetopisi i Konstantin Filozof i dubrovačko pismo, dok o ranijem povratku Sandalja i Morovića govori jedno drugo dubrovačko pismo. U takvoj situaciji se zaista ne može reći odakle je Orbin uzeo svoje podatke.
----

Godine 1419. despot Stevan je poslao na upravu Srebrenice jednog svog vlastelina po imenu Vladislav. A kako je on preko svake mjere tlačio tamošnji narod, ljudi su se jednog dana, pošto više nijesu mogli podnositi njegovo nasilje, pobunili i ubili ga. Da bi osvetio njegovu smrt, despot je došao 1420. godine s velikom vojskom u Srebrenicu, pa je tu pohvatao neke Vladislavljeve ubice i naredio da ih pobiju, mučeći ih na razne načine. Mnogim, pak, trgovcima i vlasteli dubrovačkoj koji su se tada našli u Srebrenici oduzeo je svu imovinu, štaviše, bacio ih je u tamnicu. Nekima je iskopao po jedno oko, a drugima odsjekao po jednu ruku, i sve to zato što je bio posumnjao da su oni bili umiješani u zavjeru i ubistvo pomenutog Vladislava. Zbog toga mu je dubrovačka vlada smjesta poslala poklisara Paska Rastića. I pored toga što se za nj založio despotov sinovac Đurađ, i što je lično izlagao i s prekorom stavljao pred oči despotu mnoga dobročinstva koja su mu Dubrovčani učinili, a naročito napore koje su izdržali pri odbrani tvrđave Srebrenice kad je na nju jurišao bosanski kralj Tvrtko, Rastić ipak nije izdejstvovao da despot oslobodi pomenute Dubrovčane. Stoga po pravednoj božjoj osudi, dok je jednog dana jahao na konju blizu Srebrenice, udarila ga je kap i tu je pao mrtav. Bio je pokopan u Ravanici 1421. godine. Kad je njegov sestrić Đurađ čuo za njegovu smrt, istog časa je krenuo s nekolicinom svojih ljudi prema Beogradu i smjesta naredio da se oslobode svi Dubrovčani koji su bili u tamnici. Rašani su ga prihvatili kao gospodara. Zato mu Dubrovčani 1428. godine uputiše dva poklisara, Marina Rastića i Dživa Gundulića, da potvrdi njihove povlastice, što je on rado učinio.

KOMENTAR
O pobuni rudara u Srebrnici govori i Konstantin Filozof, a ostalo je i nešto savremenih arhivskih podataka. Up. M. Dinić, ''Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni I'', Beograd 1955, 59-62. Iako u pričanju Orbina i Konstantina ima razlika, ipak ne vjerujem da je Orbin crpio iz nekog drugog izvora. Razlike su prije svega u uglu iz koga se posmatra: Konstantinu je blizak ''mladić'' ''poslan nad radom'' (kod Orbina: ''poslao na upravu... vlastelina po imenu Vladislav''), a njegovi protivnici su ''nemirni duhovi'', dok je za Orbina Vladislav krivac jer je ''preko svake mjere tlačio tamošnji narod''. Slična je struktura izlaganja u oba spisa: poslan upravnik, ustanak i ubistvo, despot dolazi s vojskom, osveta u kojoj despot siječe noge i ruke. Orbin nema bacanje s palate, a Konstantin nema pogrešan datum niti opis despotovog postupanja s Dubrovčanima. Događaj inače pada u 1427. ''krajem marta ili početkom aprila najkasnije'' (M. Dinić).
Karakterističan je zaplet s imenom despotovog činovnika u Srebrnici: dok Konstantin, po rukopisima koji su nam očuvani, ne donosi ime, Orbin bilježi da se zvao Vladislav. Jedan rukopis, međutim, imao je u margini ispisano ime Vladislav, vjerovatno iz nekog drugog potpunijeg rukopisa kakav nije došao do nas.
KOMENTAR
Prvi Dubrovački poslanik poslije pobune u Srebrnici bio je zaista Paskoje Rastić, ali nije išao sam, nego je imao kao druga Junija Gradića. Dubrovačko poslanstvo nije zaista ništa uspjelo kod Stefana. Ovaj podatak se oslanja na uputstvo pomenutom dubrovačkom poslanstvu, ali teško da je crpljen neposredno iz arhiva.
KOMENTAR
Godina i mjesto smrti despota Stefana dati su pogrešno. Iako nekoliko redaka niže Orbin događaje koji neposredno slijede stavlja u 1428, ovde ostaje vjeran pogrešci kod datiranja srebrničke pobune. Srpski izvori ne znaju da je Stefan sahranjen u Ravanici, te nije isključeno da je Orbin zamijenio Lazara i Stefana.
KOMENTAR
Vijesti o dubrovačkim poslanicima i obnavljanju povelje za Dubrovnik 1428. su tačne i potiču svakako iz nekog dubrovačkog izvora.
----

Saznavši za smrt despota Stefana, turski car je došao pomenute godine s vojskom u Rašku pod Kruševac.Isto tako došao je ugarski kralj, pod Beograd. Dolazak ugarskog kralja bio je od velike koristi, jer da on tada nije priskočio u pomoć Raškoj, Turčin bi zauzeo svu onu oblast koja je bila pod despotom. Kad je Turčin zauzeo grad Kruševac i neke druge zemlje, došao je s velikom vojskom pod Novo Brdo. Tamo je bio stigao prije njega, 3. septembra, Isak-paša. Udruživši svoje ljudstvo s njegovim, počeo je s čitavom vojskom da napada Novo Brdo. I tako je punih 48 dana jurišao na rečeno mjesto, čije je zidine tukao veoma teškim artiljerijskim oruđima. Naposljetku, kad ga nije mogao osvojiti, povuče se s čitavom vojskom. Među ostalima koji su tada branili ovaj grad bilo je mnogo Dubrovčana, pored ostalih Vuk Vlaha Bobaljević, koji, kao iskusniji od drugih u vojnim stvarima, nije prestajao danonoćno da se zalaže kao pravi vojnik i izvrstan kapetan. On je često podsticao svoje zemljake da brane ovaj grad i govorio im da se sjete da su Dubrovčani i da su, kao takvi, uvplek pokazivali punu vjernost svome gospodaru. Stoga je to mjesto (kako je sam Đurađ često znao kazivati) ostalo u rukama hrišćana zahvaljujući jedino Bobaljevićevoj vjernosti i junaštvu.

KOMENTAR
Orbin zna o događajima poslije smrti despota Stefana pojedinosti koje ne nalazimo nigdje u očuvanim izvorima. Kao i Konstantin Filozof, on napad Murata II na Novo Brdo stavlja poslije smrti despotove, iako iz savremenih arhivskih podataka saznajemo da je ovaj grad bio opsjedan već u februaru 1427. Dubrovčani su decembra 1427. pisali da su njihovi trgovci u Novom Brdu opsjednuti tot jam mensibus.Takve detalje kao što su datum dolaska Isaka ili broj dana koliko je trajala opsada Orbin je morao negdje pročitati.
Drugi dio pasusa, onaj koji govori o Bobaljeviću. upućuje na Dubrovnik i porodične hartije Bobaljevića. Inače, danas nije moguće na osnovu očuvane arhivske građe utvrditi tačno na kojega se Vuka Bobaljevića od tri istoimena savremenika odnosi ono što Orbin priča. Izgleda da to neće biti Vuk Vlaha, nego Vuk Mihaila Bobaljevića. Up. B. Krekić, ''Vuk Bobaljević'', Zbornik radova Vizantološkog instituta 4(1956) 118 n. 16.
----

Poslije toga Đurađ je nastojao da se nagodi s Turčinom. Postao mu je vazal i obavezao se da će mu plaćati harač i davati ljude za rat ako bude tražio, kao što je bilo već u vrijeme despota Stefana; samo što je plaćao onoliko manje harača koliko su mu zemlje bili oduzeli Turci. Sredivši to, Đurađ je udao svoju kćer Katarinu za Ulriha II, celjskog grofa, koga su docnije ubili sinovi Janka Hunjadija, Vladislav i Matija. No, iako je na gore iznijet način bio postignut mir između Turaka i despota Đurđa, Murat je ipak, videći da Đurađ ne izvršava dato obećanje, ponovo zaratio s njime 1435. godine, te uputio vojsku da mu poruši zemlju. Da bi ga umilostivio i s njime se izmirio, Đurađ mu je poslao poklisara s obećanjem da će mu dati harač koliki bude htio i da će izvršiti sve što mu naredi. Na to Murat posla Đurđu Saradži-pašu sa svoga dvora da traži redovan harač, kao i sultanu za ženu despotovu kćer Mariju. To je jako ražalostilo Đurđa: nije mu bilo krivo da plati harač, ali mu je bilo veoma teško da mu dade kćer za ženu. Na kraju, svladan rečima svoje žene Jerine, ili (kako je drugi zovu) Irene, dade mu je u nadi da će se tim srodstvom sasvim pomiriti s Muratom, ali ispade drukčije, kako ćemo ovdje dalje reći.

KOMENTAR
Nijesam mogao utvrditi odakle potiče ova vijest, koja inače potpuno odgovara načinu sređivanja odnosa između sultana i balkanskih vladara.
KOMENTAR
Udaja Katarine za Ulriha Celjskog može poticati iz srpskih ljetopisa. Ono o ubistvu Ulriha je umetak Orbinov iz materije koju će docnije ispričati.
KOMENTAR
Poslije uvodne rečenice s netačnim podatkom da je Murat II 1435. ponovo napao Đurđa, slijedi opširan doslovni ekscerpt iz Laonika Halkokondila. Odatle je i rečenica o Halilu na dnu ove strane.
----

Kad je, dakle, Murat primio Đurđev odgovor, poslao je Halila, svog vrlo povjerljivog ĉovjeka, da mu dovede kući pomenutu njegovu zarućnicu. Prema tome, varaju se oni koji vele da je ova despotova kći bila zarobljena u vrijeme zauzimanja Smedereva, jer je Murat zauzeo Smederevo tri godine poslije sklapanja ovoga braka. Takođe, ona nije imala nijedno dijete s Muratom, iako neki, među njima Rajnerije Rajneke, vele da je Đurđeva kći Marija rodila Mehmeda II. To je netačno, kako jasno proizlazi iz turskih anala i preračunavanja godina. Mehmed se, naime, rodio islamske godine 833, a Murat se oženio despoticom Marijom pet godina docnije (kako piše Leunklavije), tj. islamske godine 838. Prema tome, Mehmed nije mogao biti njezin sin. Sem toga, da ga je rodila Marija, on bi kada je stupio na presto imao jedva 15 godina, a ipak je pouzdano da je počeo vladati s 21 godinom. Halkokondil izričito kaže da je Đurđeva kći Mehmedova maćeha. I Spanduđin vrlo ubjedljivim činjenicama dokazuje da Murat nije imao nijednog sina s despoticom Marijom, koju neki nazivaju Irena. Među njima je Antoan Žefroa, za kim se povodi i Rajneke. On je zove Irena i daje joj prezime Kantakuzina, ali se oni varaju. Jer je dobro napisao Teodor Spanduđin da se ona zvala Marija, a da nije bila rođena Kantakuzina, već da joj je otac bio despot Đurađ, a majka Irena Kantakuzina, sestra Đurđa Kantakuzina. A Đurađ je bio (što je propustio da kaže Spanduđin) sinovac cara Jovana Kantakuzina, rođeni sin Mateja, kneza Albanije. Prema tome, i ova Marija bila je unuka cara Jovana. S njom je njen muž Murat proveo mirno samo tri godine ne uznemiravajući zemlju svoga tasta despota Đurđa. Ali 1439. godine, kad je Murat vidio da je ugarski kralj Albert zauzet ratovanjem s Poljskom, silno se osmjelio, pa ne obzirući se na rodbinske veze, riješi se da napadne Đurđevu državu, u nadi da će brzo zagospodariti njom. Pošto je Đurađ shvatio da njegove snage nijesu dovoljne da se odupre zetu, naoruža dobro grad Smederevo, ostavivši u njemu za odbranu jednog svog sina, a sam pređe Ugrima sa svojim drugim, mlađim sinom i sa cijelom porodicom, vodeći sa sobom mnogo svještenika. Kad su Ugri čuli da je Turčin već stigao na granicu južne Panonije, te da ga samo rijeka Sava dijeli od njih, slali su često poslanstva kralju Albertu, moleći ga da ne dozvoli da njegovo kraljevstvo postane plijenom neprijatelja i da ne ostavi na cjedilu svoje prijatelje i saveznike koje je Turčin pritisnuo opsadom. Podstaknut ovom uzbunom, Albert krene što je brže mogao s vojskom put Ugarske. Kad je došao između rijeka Tise i Dunava, tu se utaborio očekujući druge čete koje su mu bile obećane.

KOMENTAR
Vrlo učena polemička izlaganja Orbinova nameću utisak kao da je suočavao vijesti raznih pisaca i opredijelio se za verziju koja mu se činila prihvatljiva. U stvari, on je sve to prepisao iz komentara Leunklavijevog uz Anale turskih sultana (ed. Frankfurt 1596, 2 155). Izmijenio je red pa je prvo raspravvljao o tome da li je Mehmed II Marin sin, što je kod Leunklavija na kraju, a zatim o genealogiji Marinoj. Ispuštena su mjesta gdje se Leunklavije poziva na ''ove anale'', tj. turske, koje je u prevodu objavio, i poneka pojedinost. O piscima koji se tu spominju up. komentar uz spisak autora.
KOMENTAR
Cijeli opširni odjeljak je preuzet iz Bonfinija, ''Rerum Hungaricarum decades'', Lipsiae 1771', 423. (Prisiljen sam da citiram ovo kasno izdanje, jer mi je bilo pri ruci.) I za ovaj odlomak se može reći da je ''više prevod iz Bonfinija negoli izvod'', kako je za jedan drugi duhovito primijetio Nikola Radojčić (Srpska istorija Mavra Orbinija. 39). Samo početak o tri godine mira potiče od Orbina, objašnjenje napada se oslanja na Bonfinija koji tu ekscerpira Pija II, a od Đurđevog prelaska u Ugarsku počinje prevod.
----

Kad su Turci saznali za Albertov dolazak, još su se upornije bacili na osvajanje Smedereva, pa nijesu prestajali ni danju ni noću kako bi neprekidnim napadima iznurili njegove branioce. Kad su ovi uvidjeli da se više ne mogu odupirati (pošto je ovaj grad bio loše snabdjeven namirnicama usljed tvrdičluka Đurđeve žene Irene, koja je, da bi došla do novca, bila prodala sve žito), riješiše da se svojevoljno predaju Turčinu. Videći to despotov sin Grgur, u nemogućnosti da išta učini, i on pristade uz mišljenje ostalih. Pošto je, dakle, Murat zauzeo Smederevo, poklonio je Grguru veći dio zemlje koju je ranije posjedovao njegov djed Vuk Branković, ali pod uslovom da mu postane vazal i da mu bude vjeran. Ali, i pored toga, zadržao ga je kod sebe zajedno s drugim njegovim bratom, Stefanom, koji je već od početka, tj. otkada je Murat sklopio brak s njegovom sestrom, živio kod njega. I dok su oni tako boravili kod svoga zeta, Murat je bio obaviješten o pripremama koje je preduzimao Đurađ, kao i o tome da ga njegovi sinovi potajno obavještavaju o svemu što su radili Turci. Zbog toga ih obojicu oslijepi pomoću nekakve užarene činije a da to nije znao njihov otac Đurađ.

KOMENTAR
Ovdje Orbin napušta Bonfinija, jer je u nekom drugom izvoru našao više. Interesantan je podatak o Jerininoj krivici zbog nespremnosti grada za odbranu u kome odzvanja narodna tradicija. Važna je ali se ne može kontrolisati vijest da je Grgur dobio od sultana dio zemalja Vuka Brankovića. Vijest o načinu oslijepljivanja Đurđevih sinova ''pomoću nekakve užarene činije'' potiče iz R.Giovio, ''Informatione di Paolo Giovio, vescouo di Nocera a Carlo Quinto imperatore augusto, ed. F. Sansovino. Dell' Historia universale dell' origine et imperio de Turchi'', Venetia (1573) c.156.
----

Poslije odlaska u Ugarsku, Đurađ se zadržao neko vrijeme u svojim zemljama koje je imao u onom kraljevstvu. Naime, on je bio zamijenio s kraljem Albertom grad Beograd za neke druge zemlje u Ugarskom Kraljevstvu, kako izvještava Laonik, koji kaže ovako: '' Đurađ je imao u Ugarskom Kraljevstvu jednu pokrajinu izvjesnog značaja s vrlo bogatim gradovima koje je bio dobio Eleazar, izvršivši zamjenu sa Žigmundom za grad Beograd. Ovaj se grad, naime, iznad svega dopadao kralju zbog prikladnosti svoje luke i svog položaja na dvijema rijekama. S jedne strane zapljuskuje ga Dunav, a s druge Sava koja se tu uliva u Dunav.'' U ovom kazivanju treba podrazumijevati Đurđa umesto Lazara, a Alberta umesto Žigmunda, na osnovu pisanja Volfanga Lazija kao i Tome Ebendorfera Haselbaha, koji je živio u ono vrijeme i ostavio zapisano u analima Austrije da ova zamjena nije obavljena između Žigmunda i Lazara već između Alberta II austrijskoga i srpskog vladara Đurđa, koga je on poznavao sa dvora cara Fridriha IV, gdje se prema njemu, kao prognaniku iz otadžbine, postupalo s mnogo poštovanja. Bonfinije čak nabraja mjesta koja je Đurađ bio dobio u zamjenu za Beograd, a to su: tvrdi grad Slankamen koji je smješten povrh Beograda na obali Dunava prema ušću Tise, koja tu utiče u Dunav, i Bećen, Kelpen koji Ugri zovu Kerpen i Vilagošvar. Gradovi su: Zatmar, Bezermen, Debrecen, Tur, Varšanj i drugi, a u Budimu su mu bile date nekolike tako veličanstvene zgrade da su se mogle mjeriti s kraljevskim palatama. Tu se, dakle, Đurađ zadržao neko vrijeme, a zatim je otišao u Zagreb.

KOMENTAR
Ovo čitavo izlaganje sastavljeno je iz tuđih odlomaka. U početku se nalazi citat iz Laonika Halkokondila na koji sam Orbin upozorava. Već komentar o tome da nije riječ o Lazaru nego Đurđu s pozivom na Tomu Ebendorfera, koji je tada još bio u rukopisu, doslovan je prevod jednog komentara Leunklavijevog uz imena srpskih kneževa. ''Annales sultanorum'', Frankfurt 1596 2,133—134. Čak i mjesto koje počinje sa ''Bonfinije čak nabraja...'' nije neposredno iz toga pisca, već iz Leunklavija (ed.1596, 157), samo što je spisak despotovih gradova dopunjen prema Bonfiniju i što su spomenute kuće u Budimu. Slučaj je ipak htio da se negdje tokom štampanja izgube: Tokaj, Munkač, Talj, Regec, koji se nalaze i kod Bonfinija i kod Leunklavija.
----

Dok je Đurađ boravio u Zagrebu, doznao je da su poslije smrti kralja Alberta nastali veliki nemiri u njegovom kraljevstvu. Skoro očajavajući zbog toga za svoj položaj, usmjeri svoja nastojanja ne bi li se nekako nagodio s Turčinom. Uputi, dakle, molbu u Mletke da bi mu na njegov trošak dali jednu galiju da ga preveze u Bar, jedini grad u njegovoj državi koji mu je ostao potčinjen. Mlečani mu smjesta udovoljiše molbi, te je on prešao s cijelom porodacom u to mjesto. Kad je to doznao Murat, poslao je smjesta svoje ljude da tajno pregovaraju s Baranima da bi mu ga izručili, nudeći im brda i doline. Između ostalog obećavao je da će im grad ostati slobodan i da će ga on držati pod svojom zaštitom. Kad je Murat izišao s ovakvim jednim prijedlogom, Barani su bili u nedoumici i neodlučni: s jedne strane, velika obećanja mamila su ih da pristanu, s druge strane, vjernost koju su dugovali vlastitom gospodaru pozivala ih je na obrnuti postupak. Ali Đurađ, kad su ga neki njegovi prijatelji upoznali s ovom stvari, shvati da je pametnije da ne čeka na neizvjesnu odluku Barana. Stoga smjesta posla u Dubrovnik jednog glasnika moleći tamošnji senat da mu pruži pomoć, s obzirom na opasnost u kojoj se nalazi. U tu svrhu Dubrovčani iste noći uputiše pod Bar jednu dobro naoružanu galiju. Drugi kažu da su Dubrovčani na despotovu molbu mnogo ranije bili poslali jednu svoju galiju pod zapovjedništvom Paska Sorkočevića i da je ona imala nalog da se za svaku sigurnost zadrži u vodama Bara.

KOMENTAR
O boravku despota Đurđa u Zagrebu ne govori nam nijedan očuvani izvor, a isto tako ne znamo s druge strane ništa o Đurđevoj želji da se pomiri sa sultanom. Tačno je da su despota mletački brodovi odvezli do Bara.
O doživljajima despota Đurđa u Baru Orbin je imao dva izvora. Jedan je dubrovački istoričar Serafino Razzi, ''La storia di Raugia'', Lucca (1595) 56, od kojega je doslovce prepisao prvih 16 redaka na str. 113. Nije se, međutim, dalo utvrditi koji je bio drugi tekst, koji je govorio o galiji koja je pod zapovjedništvom Paskoja Sorkočevića očekivala despota kod Bara. Jednu znatno kraću verziju o Baranima i despotu Đurđu nalazimo i kod tzv. Anonima (ed. S. Nodilo 56-57).
----

Dakle, pod izgovorom da želi da ide u lov, Đurađ izađe rano ujutro sa svima svojima i s čitavim svojim imetkom izvan grada, spusti se na more, pa se ukrca na gore pomenutu galiju i otplovi u Budvu. Tu se povukao u tvrđavu, vjerujući da će u njoj biti bezbijedan, ali mu se desi sasvim obrnuto. Crnojevići, naime, naviknuti da igraju na kartu dvostrukog izdajstva, već bi ga gotovo bili uhvatili da se on, opazivši da je u krajnjoj opasnosti, nije onako brzo ukrcao na jednu dubrovačku lađu. Predosjetivši taj slučaj, Dubrovčani su smjesta uputili jednu svoju galiju pod zapovjedništvom Džora Gučetića, te ga je on susrio na putu i doveo u Dubrovnik. To je bilo mjeseca aprila 1441. godine. Đurađ je ostao u Dubrovniku gotovo do kraja mjeseca jula. I mada je Murat, pred kojim je u to vrijeme drhtala čitava Evropa, slao više poslanika, učinio više ponuda, obećavajući Dubrovčanima, između ostalog, da će im predati mnoge tvrde gradove u Bosni i cijelu oblast blizu Dubrovnika, kao i sve blago koje je Đurađ držao kod njih na čuvanju, i mada je više puta zaprijetio dubrovačkom senatu da odustane od pružanja zaštite despotu i da mu ga izruči, Dubrovčani se ipak nipošto nijesu htjeli iznevjeriti pomenutom vladaru ni uskratiti mu zaštitu. Zbog ovakvog držanja Dubrovčana i sam Murat je, gotovo zapanjen velikom njihovom postojanošću, rekao (kako pripoveda Bonfinije u V. knj. 3. dek.) da grad Dubrovnik ne može nikada propasti kad se u njemu toliko cijeni data vjera i pomaganje bližnjega.

KOMENTAR
Nije mi pošlo za rukom da utvrdim odakle je Orbin uzeo podatke o boravku despota Đurđa u Budvi i o držanju Crnojevića. Iz savremenih dokumentarnih izvora je poznato da su se Crnojevići zaista odmetnuli od despota i da je srpski vladar vrlo naglo napustio Zetu.
----

Kad su Dubrovčani primijetili da je Đurađ, saznav šta je Murat tražio, klonuo duhom, odmah su ga pozvali u senat, hrabreći ga da bude raspoložen i da se ničega ne boji. Poslije su mu savjetovali da se obrati Ugrima i da nastoji blagom koje je držao kod Dubrovčana da povrati državu koje je nepravedno bio lišen. Oporavivši se zahvaljujući njihovom hrabrenju, Đurađ odgovori i obeća da će što prije otići kako Turčin zbog njega ne bi zaratio na njih. Vrativši se kući, posavjetovao se sa svojom ženom šta treba da radi. Ona ga je nagovarala da se povuče kod carigradskog cara. Ali je Đurađ odlučio da se radije obrati Ugrima, u čiju se vjernost bio već osvjedočio.

KOMENTAR
Sve što Orbin ovdje priča nalazi se kod Ludovika Crijevića Tuberona (Commentarii I, 1784, 206) i kod Antonija Bonfinija (ed. 1771 7,441).
----

Izlazeći u susret Đurđu, Dubrovčani su ga ukrcali na svoje vlastite galije pod zapovjedništvom Nikole Đurđevića i odvezli ga do Skradina, grada u Dalmaciji. Odatle je zatim otputovao u Ugarsku na posjede koje je (kako rekosmo) imao u tome kraljevstvu. Ujedno je poslao poklisara da čestita Vladislavu stupanje na prijesto Ugarskog Kraljevstva, nudeći mu uz to svoje prijateljstvo i usluge. To se Vladislavu veoma dopalo. Poslije nekoliko dana, kad je Đurađ stigao u Budim, primio ga je ljubazno i tu su sklopili između sebe vječni savez. Zato je uskoro poslije toga, zalaganjem Janka Hunjadija (oca kralja Matije), čovjeka koga su u to vrijeme smatrali jednim od prvih vojskovođa u Evropi, koji je često pobijedio sandžake i druge turske kapetane, i pomoću blaga koje su mu Dubrovčani verno sačuvali, Đurađ povratio veći dio svoje države. Hunjadi mu, naime, nije povratio sve, jer je dio darovao svojim kapetanima, a dio zadržao za sebe. To mu se učinilo sasvim pravično, jer ono što je Đurađ dobio, dobio je njegovom zaslugom i hrabrošću. Sem toga, Hunjadi je vrlo dobro poznavao slabu despotovu vjeru, vjeru čovjeka koji je malo više cijenio hrišćansku religiju nego islamsku. Nalazeći se između Ugra i Turčina, šurujući sad s jednim sad s drugim, Đurađ je često prevario i jednog i drugog, tako da s njim nijesu bili zadovoljni ni Ugri ni Turci. Pa ipak Đurađ se tada pravio da ne vodi o tome računa, a nikad nije zaboravio usluge koje su mu Dubrovčani učinili. Štaviše, uvijek se trudio i nastojao da prizna i nagradi njihovu veliku ljubaznost. Tako je (među ostalim uslugama koje im je učinio) naredio da svaki Dubrovčanin koji bi u cijeloj njegovoj državi imao dužnika koji ne odgovara svojim obavezama može sam bez ikakvog prizivanja na sud i javnu pravdu da zatvori takvog dužnika u vlastitu kuću i tu da ga drži sve dok mu ne isplati dug. Zbog toga su se mnogi Dubrovčani obogatili, a njihov grad stekao vrlo veliki imetak i ugled. Isto tako, despot je bio zahvalan pojedinim dubrovačkim plemićima koji su poslije njegova odlaska iz Dubrovnika uvijek bili s njime. Među tima su bili Damjan Ćurđević i Pasko Džona Sorkočević, zvani Bjelja. Ovima je Đurađ dao visoke položaje u svojoj državi, a posebno Sorkočeviću, koji je kod njega zauzimao položaj prvog savjetnika. Zato se još i danas vidi na smederevskoj kuli Sorkočevićev grb koji je Đurađ tamo postavio da bi pokazao odanost koju je prema njemu osjećao; darovao mu je zatim zemlje u Toplici, u staro vrijeme zvanoj Trikornesij (kako veli Đakomo Kastaldo). Ta mjesta je Sorkočević, kad se htio vratiti u otadžbinu, prodao za veliku svotu novaca nekom raškom velikašu. Kad je to vidio Damjan Đurđević, prekorio ga je govoreći da time pokazuje kako nije dovoljno pametan, jer će Turčin uskoro napasti grad Dubrovnik. Ali mu je on (kao pravi građanin i rodoljub) odgovorio da otadžbinu treba pomoći osobito onda kad joj prijeti propast, kao i da on smatra najvećom čašću umrijeti braneći svoju otadžbinu. Oprostivši se, dakle, od svog gospodara, došao je u Dubrovnik noseći sa sobom veliko blago, dok je Damjan ostao u Raškoj kod despota. Pošto je despot bio u savezu s Ugrima, kralj Vladislav, Janko Hunjadi i on zajednički su napali romanijskog beglerbega Hasan-pašu i Turahan-bega, pa ih do nogu potukli u podnožju brda Hema. Ovaj događaj je strahovito uplašio Murata. Jer Karaman, saznavši za ovaj poraz, smjesta je podigao oružje protiv azijskih pokrajina Ponta i Bitinije koje su držali Turci. To je ispunilo užasom Murata, koji je mnogo želio da zaključi mir s Ugrom. Ovu okolnost je iskoristio Đurađ i poruĉio Muratu da će on izdejstvovati mir s Ugrima i dati mu još harača u visini polovine prihoda svoga kraljevstva, da će mu uz to biti vječni prijatelj i saveznik, ako pristane da mu povrati sve zemlje koje mu je bio zauzeo i oslobodi sinove, koje je držao kod sebe u zarobljeništvu.
Kad je Đurđev poklisar ovo izložio Muratu, ovaj je smjesta prihvatio ponudu i obećao da će udovoljiti svim Đurđevim traženjima. Primivši o tome obavještenje, Đurađ je odmah prešao u Ugarsku, stupio pred Vladislava i ovako mu progovorio: ''Presvijetli kralju, car Murat te nagovara i moli da zaključiš s njim primirje. Ako se to ostvari, on obećava da će mi vratiti svu moju zemlju koju drži i da će mi osloboditi sinove. Stoga, ako ćeš mene poslušati, sigurno ćeš učiniti što varvarin traži. Na taj način, naime, tvoj ratni položaj biće daleko bolji. I ako docnije budeš htio udariti na njega, mnogo lakše ćeš ga pobijediti.''
Kad je Vladislav čuo ove Đurđeve riječi, obeća mu da će rado prihvatiti primirje, te po Đurđevu savjetu posla po turskog poklisara pred kojim je trebalo zaključiti pomenuto primirje i ujedno povraćaj Đurđeve zemlje. Murat, sa svoje strane, smjesta uputi poklisara s ovlašćenjem za sklapanje primirja i drugih stvari što su bili međusobno ugovorili. Tako se (između ostalog) zabranjivalo Ugrima da pustoše tursku zemlju, a Turcima da prelaze Dunav i pljačkaju Ugarsko Kraljevstvo. Primirje je bilo potpisano s obje strane, a Đurđu su bili vraćeni njegovi sinovi.

KOMENTAR
Izvod iz već citiranog djela S. Razzi, ''La storia di Raugia'' 57, koji se opet oslanja na Tuberona. Str.115(4-16)
KOMENTAR
Ovdje je Orbin naglo promijenio pisca, što se primjećuje i po duhu i po sadržini odlomka. Ti redovi su preuzeti iz spisa Rneje (Eneje?) Silvija Pikolominija (Pija II): ''Asiae, Europaeque elegantissima descriptio'', koji mi je bio pristupačan u starom italijanskom prevodu: ''La discritione de l'Asia et Europa di papa Pio II e l'historia de le cose memorabili fatte in quelle'', Vinegia 1543,f.190. Str. 115(15-25)
KOMENTAR
Ovdje je Orbin doslovno preveo svoga zemljaka Ludovika Crijevića Tuberona. Mjesto se nalazi u opširnom ekskursu njegovih ''Komentara'' posvećenom istoriji Dubrovnika. On je od njega napravio i poseban ''Commentariolus de origine et incremento urbis Rhacusane'', koji je, doduše, izdat tek 1790, ali je u Dubrovniku svakako bio raširen kao rukopis. Za razliku od ekskursa o Turcima, koji je posebno štampan u Firenci 1590, ''Komentari'' u cjelini su publikovani tek poslije Kraljevstva Slovena: 1603. godine. Orbin ga je, dakle, morao svakako čitati u rukopisu. Kod upoređivanja sam se služio dubrovačkim izdanjem: Ludovici Cervarii Tuberonis patritii Rhacusini ac abbatis congregationis Melitensis ''Commentaria suorum temporum I-II'', Rhacusii 1784. Odlomak o despotu Đurđu je na str. 206. prvog toma. Str. 115(25)-116(10)
KOMENTAR
Priča o Damjanu Đurđeviću i Paskoju Sorkočeviću zasniva se svakako na porodičnoj tradiciji ili porodičnim hartijama. U svakom slučaju, u njoj ima tačnih i legendarnih elemenata. Oba vlastelina su zaista zauzimala visoka mjesta u službi despota Đurđa. Paskoje je bio ''čelnik riznički'', upravnik despotovih finansija. M. Dinić, ''Dubrovčani kao feudalci u Srbiji i Bosni'', Istorijski časopis 9-10 (1959) 146-147, je upozorio da podatak o Paskojevim selima u topličkom kraju potvrđuje kazivanje njegovog unuka poznatog humaniste Elija Lampridija Crijevića. On je pokazao, takođe, da nije tađno Orbinovo tvrđenje da je Paskoje prodao svoja imanja u Srbiji. str. 116(10)-117(11)
KOMENTAR
Porijeklo prvih nekoliko redaka nijesam mogao utvrditi. Od vijesti o Đurđevom posredovanju pa do kraja odlomka sve je preuzeto iz spisa Laonika Halkokondila, koji je bio objavljen i preveden na latinski prije Orbina. Orbinu nije zasmetalo to što je ovde država despota Đurđa obnovljena sasvim drukčije no što je bilo opisano na str. 114-115, gdje je Janko Hunjadi vratio despotu državu, ali ne cijelu.
----

Kad je Đurađ ugledao slijepe sinove, obuzela ga je takva tuga da je (kako piše u turskim analima) skoro htio da se sruši na zemlju da ga nijesu pridržali. Ovdje, dakle, treba odbaciti Kureusa, pisca šleskih hronika, koji piše da je Đurađ, pomirivši se s Muratom poslije bitke kod Varne, dobio natrag državu, treće godine poslije Vladislavljeve pobjede nad Hasan-pašom. Jer očito je da je kralj Vladislav 1443. godine, pošto je u interesu hrišćanstva prekinuo mir s Turčinom, tražio od Đurđa da uđe u savez s drugim hrišćanima, kao i da on to nikako nije htio, navodeći mnoge prividne razloge koji su ga od toga odvraćali. Đurađ se, na kraju, nadao da će Vladislavu naknaditi novcem to što nije s njim otišao u ovaj pohod. On mu je uz to često poručivao da pazi dobro šta radi, jer da nije lako krenuti u rat protiv Turčina, čije su snage gotovo nepobjedive. Ali kad je Đurađ vidio da Vladislav uprkos svemu ostaje pri svojoj namjeri, pređe na tursku stranu, koliko iz ljubavi prema kćeri, toliko iz mržnje prema Janku Hunjadiju zato što je zadržao za sebe njegova utvrđenja u Srbiji.

KOMENTAR
Orbin ovdje citira ''turske anale'' za pojedinost o despotovom susretu sa sinovima, ali nije jasno na koje anale se misli.
KOMENTAR
Iako Orbin ovdje citira ''Kureusa'', pisca šleskih hronika, on u stvari ekscerpira Leunklavija, ''Annales sultanorum'' 159, koji je zaista čitao šleskog hroničara.
----

Saznavši, dakle, za pripreme koje su preduzimali Ugri i za dolazak Skenderbega u cilju pružanja pomoći Vladislavu, Đurađ im sa svih strana zatvori prolaze kako bi im prepriječio put. I uzalud se Skenderbeg trudio da ga upozorava preko poklisara i da ga moli ljubaznim riječima da mu ne pravi teškoće, jer nema za to nikakva razloga; neka ne postane od prijatelja I susjeda neprijatelj, neka ne izazove protiv sebe oružje čitave Ugarske i Albanije i ne stvori sebi neprijatelje i sprijeda i straga, ako ga sada slučajno ne pusti da slobodno prođe sa svojim odredima da se združi s Vladislavljevom vojskom; neka ne dozvoli da Skenderbegova vojska pretrpi kakva teška stradanja, što bi, na kraju, bilo na štetu i njegovu i cijelog njegovog kraljevstva; da je on u prijateljstvu s Muratom jedino zbog ljubavi prema kćeri, a da je predobro osjetio zetovu nevjeru, te da ne zaboravi usluge koje su mu učinili Ugri. Kad to kod Đurđa nije imalo nikakva dejstva, i kad Kastriotu nije ostala druga nada sem nade u oružje, iako mu je to bilo neugodno i izgledalo opasno da tu otpočnu ratni napori - jer je čuvao svježe snage svojih vojnika za borbu protiv turske vojske - ipak mu se učini časnim da pokuša, ukoliko bi uspio, da prokrči sebi put oružjem.
Ali dok je Arbanas kasnio na granicu Mezije, i dok despot prije zadržava nego sprječava Skenderbegovo kretanje (pošto bi uporna hrabrost kapetana na kraju prokrčila sebi put i bez krvi vojnika i savladala sve prepreke), Vladislav, djelimično obeshrabren Skenderbegovim pismima, djelimično vođen svojom neodoljivom sudbinom, prošavši Vlašku i prešavši Dunav, bio je stigao s hrišćanskom vojskom do Varne da bi odatle kroz ravnice i lakšim putem s ratnim odredima prešao u Romaniju. To mjesto predstavlja veliko polje s one strane Mezije, već odavna slavno po propasti mnogih vojski. To je zemlja koju su omrzli i najveći borci. Tu je hrišćanska vojska, zametnuvši bitku s neprijateljskim Muratovim odredima, bila bijedno poražena i uništena.
Kad je to saznao Skenderbeg, koji se još nalazio u Meziji, osjetio je golem bol. Ipak, kad je bolje razmislio, odlučio je da se vrati natrag sa svojim odredima. A da mu žalost ne bi bila sa svim neosvećena i da bi bar djelimično kaznio Đurđevu pakost, odmah se lati oružja, pa ušavši u despotovu zemlju, pohara sve uzduž i poprijeko. U tome su ga slijedili i ostali hrišćani, njegovi saveznici.
Đurađ, međutim, nalazeći se na velikoj muci, zatraži pomoć od zeta Murata, govoreći kako on nije nikada propustio da ukaže pomoć Turcima, čak i u beznadežnim prilikama; on im je uz vlastitu opasnost i svojom krvlju pritekao u pomoć u vrijeme kad su jedino bogovi mogli pomoći; on je tijelom svoje države zapriječio propast koja je prijetila Osmanovoj državi; on je uz najveće neprilike svojih zemljaka dugo zadržao arbanaške odrede prenoseći na sebe rat, kako se ti odredi ne bi združili s ugarskim koji su bili s one strane Mezije i koji su ih s najvećom željom očekivali; on je postavio tjelesa svojih ljudi umjesto bedema protiv Skenderbega; Murat bi morao promisliti kako bi izgledao njegov položaj da on nije uložio sve napore i tako spriječio da se arbanaška vojska združi s ugarskom, jer treba da zna da je on odnio onako krvavu pobjedu samo nad vojskom Vladislava; on je, nastavljaše dalje Đurađ, iz samilosti prema njegovoj sudbini izazvao protiv sebe mržnju Ugra i stara neprijateljstva Skenderbega, pa i oružje svih susjeda, te sada, zbog toga što mu je učinio uslugu, mora ispaštati kaznu; da se, po Skenderbegu, ne bi reklo da je Murat ostao pobjednik u bici protiv Ugra, jer sa svojim sređenim odredima upada čas u njegovu zemlju, a čas u zemlju njegovih prijatelja, tako da je sa svih strana okružen neprijateljskim oružjem, s jedne strane ugarskim, s druge strane arbanaškim, te da on neće moći dalje da se odupire, pošto su njegove snage preslabe u poređenju s neprijateljskim, ako mu zet, kome je on kad je bio u nevolji učinio tolike usluge, ne pruži zaštitu.
Ove despotove jadikovke, a naročito njegova posljednja usluga, ganule su Murata, koji je inače bio sklon ratovanju, te bi on odmah mobilisao ljudstvo i pripremio oružje da nije u ratu s Ugrima već izgubio ogroman broj vojnika, a isto tako i u nedavnom ratu s Arbanasima, kao i da nije već bio ostarao, pa je želio da u miru proživi ostatak života. No ipak nije propustio da utješi Đurđa. Obećao mu je da će lično doći i osvetiti sramotu koju su mu nanijeli njegovi neprijatelji. Ali, na kraju, nije ništa preduzeo.

KOMENTAR
Opširno ispričana epizoda o Skenderbegu ne potiče iz obimnog Barlecijevog djela. Iste osnovne elemente, ali ne i potpuno slaganje, našao sam u kratkoj istoriji Skenderbega štampanoj u prvoj polovini XVI vijeka: ''Commentario delle cose de Turchi et del s.Georgio Scanderbeg, principe di Epiro, con la sua vita et le vittorie per lui conseguite et le inestimabili forze et vertu di quello degne di memoria'', Vinegia 1541,f. 7'-8'. Cijela priča je inače sasvim legendarna i stoji u vezi s izmišljenom prepiskom između kralja Vladislava i Skenderbega.
----

Janko Hunjadi, sa svoje strane, da bi se osvetio Turcima zbog poraza hrišćanske vojske kod Varne, sakupio je novu vojsku, s kojom je stigao do grada Severina. Zaustavivši se na obali Dunava, poslao je svoje poklisare Đurđu, nagovarajući ga i moleći (kako je i ranije više puta činio) da mu se pridruži u ovom časnom i svetom pohodu. Stavljao mu je pred oči kakve je sve usluge primio od Ugra i kako bi bilo strahovito nepošteno kad bi se pokazao nezahvalnim prema njima. Uvjeravao ga je da rat može biti samo uspješan, jer ima dovoljno i novca i ljudstva; on je imao u svojoj vojsci dvadeset hiljada vojnika, ne računajući tu vlaške odrede; da se, prema tome, za ovaj pohod traži i da nedostaje samo on, vladar Raške; ako on svojim savjetom i svojom moći pomogne ovaj poduhvat, ništa se više ne može poželjeti. Stoga ga je usrdno molio da postroji svoje odrede lake konjice i da krene za njim.

KOMENTAR
Pričajući o ratu Hunjadija i Turaka 1448. Orbin je obilno prepisivao Bonfinija, ''Rerum Hungaricarum decades'' 481-482. Mjestimično je ponešto ispuštao kao kratki pasus o Skenderbegu (pošto je prethodno na osnovu drugog izvora govorio a njemu), ili sažimao kao kraj drugog pasusa na str. 121.
----

Ali kako Đurađ nije bio ni sklon, a kamoli oduševljen da učestvuje u ovome ratu, izvinjavao se na sve moguće načine, navodeći prije svega mirovni ugovor koji ga je obavezivao prema Muratu, kojega ni po kakvu cijenu ne bi htio ozlovoljiti, te da ga lično ponovo ne snađe ranija nevolja. Ove i mnoge druge razloge isticao je Đurađ kako ne bi ušao u savez s Jankom, kome je, u stvari, mnogo zavidio. Naime, Đurađ nije mogao podnijeti što mu je Janko bio pretpostavljen u upravi Ugarskog Kraljevstva, a, sem toga, stidio se da kao despot i vladar Mezije, potomak carske loze, ratuje pod zastavom Hunjadija. Kad je Hunjadi to saznao, mnogo se uvrijedio i rasrdio. Prijetio je da će on lično, ako mu bog dade pobjedu u ratu, svojim rukama (kako je običaj kod Indijanaca) zavrnuti šiju nevjernom i nezahvalnom Đurđu, pa njegovo kraljevstvo predati drugome, dostojnijem od njega.
Hunjadi, dakle, krene smjesta put Bugarske. Prolazeći kroz Rašku poharao ju je kao da je to bila neprijateljska zemlja. Čim je Hunjadi krenuo, Đurađ je preko više glasnika obavijestio Murata o pohodu Ugra i broju njegove vojske. To je činio delom zbog zavisti koju je (kako je rečeno) osjećao prema Janku, a dijelom da bi ugodio Muratu, nadajući se da će na taj način dugo vremena ostati s njim u prijateljstvu. Đurađ ga je obavijestio zatim da je Hunjadi prešao Dunav s neznatnom vojskom i da ne treba uopšte da ga se boji, već neka ga pusti da prođe dalje, a onda neka mu pozadi zatvori prolaze, jer ako tako učini, niko od njih neće moći da umakne. Murat je rado poslušao ovaj despotov savjet i nije odmah udario na neprijatelja, već ga je pustio da prođe dalje sledeći ga dva i tri dana hoda pozadi, te mu je s leđa zatvorio prolaze kako se ne bi mogao povući natrag. I već su obadvije vojske bile stigle na Kosovo polje, koje se (kako rekosmo) nalazi na granici Raške i Bugarske, gdje je Hunjadi očekivao Skenderbegove čete. Turčin, koji je o tome bio obaviješten, prisilio ga je da prihvati bitku u kojoj su Ugri, mada su se junački i hrabro borili, na kraju ipak bili poraženi, ne toliko hrabrošću, koliko brojnom nadmoćnošću neprijatelja. Tu je palo samo osam hiljada hrišćana, a Turaka trideset i četiri hiljade.
Primijetivši Hunjadi da je Jovan Zeker, sin jedne njegove sestre, poginuo u bici, da su zarobljene mnoge ratne zastave, da je vojska natjerana u bjekstvo napustila sve, i on stade bježati i lutati sam na konju po pustarama, i bez jela i bez pića. Kad je vidio da mu je konj već sustao, napusti ga i idući tako sam dođe do jednoga brežuljka. Opazivši tu da neki Turčin trči za njim s kopljem u ruci, pobježe i skloni se u jednu močvaru. Izašavši posle iz močvare, uđe u zemlju despota Đurđa. Tamo je susrio dva Rašanina koje je uz velika obećanja molio da ga povedu u Beograd. Oni su ga najprije nahranili, a zatim, obećavši mu da će ga odvesti kuda je želio, krenuše s njim na put u čvrstoj namjeri da ga uz put ubiju.
Pošto su, dakle, prevalili mali dio puta, nasrnuše na nj da vide ima li što uza se. Našavši jedan zlatni krst koji mu je visio o vratu, oteše mu ga. Međutim, dok su se oni svađali oko krsta, Janko ugleda u blizini jedan njihov mač, zgrabi ga hitro i jednoga od njih smrtno rani, dok se drugi spasi bjekstvom.

KOMENTAR
Čitava istorija Hunjadijevog potucanja poslije bitke na Kosovu 1448, uzeta je iz Laonika Halkokondila. I Bonfini je poznaje samo skraćenu i uprošćenu.
----

Kad je despot Đurađ čuo za poraz hrišćana, poslao je telala po čitavoj svojoj državi i napisao upravnicima svojih zemalja da ne smiju propustiti nijednoga Ugra kroz njegovu zemlju prije nego što ispitaju ko je i otkuda je, a da sve ostale pripadnike drugih nacija slobodno propuste. U slučaju, pak, da pronađu Janka Hunjadija, da ga dovedu preda nj. Poglavari pokrajina, sa svoje strane, izdadoše proglas svim svojim podanicima da svakog Ugra koga nađu smjesta privedu k njima. Ko god bi se ogriješio o ovo naređenje, morao je umrijeti na mukama.
Hunjadi, sav izgladnio, nije znao šta da radi. Stigavši u jedno mjesto u Raškoj gdje su neki seljaci radili na polju, uputi se k njima i zamoli da mu dadu malo hljeba. Kad su ovi razabrali da je Ugrin i da traži hljeba, odgovoriše: ''Prijatelju naš, hljeba imamo i daćemo vam koliko god hoćete, ali propis traži i sili nas naređenje vladara da vas svakako moramo privesti gradskoj upravi da se vidi ko ste. Kad uprava utvrdi ko ste, smjesta će vas i bez ikakvih smetnji pustiti u vašu zemlju. Jer traže (kako mislimo) samo Janka Hunjadija.'' Rekavši to, pomenuti seljaci ga ne pustiše da ode, već ga čvrsto vezaše i prisiliše da kaže i prizna najstarijem između njih da je on Hunjadi. Hunjadi im je mnogo obećavao ako ga odvedu u Beograd, a ne privedu pred gradsku upravu. Onaj, dakle, najstariji među njima poznao ga je i obećao da mu se neće ništa dogoditi i da će ga povesti kući. On je otkrio svojoj braći da je to Hunjadi, i naredio im da stvar drže u tajnosti. Kasno u noć odvedoše ga u jednu pojatu gdje su držali sijeno i stoku, očekujući jutro da s njime krenu put Beograda. No sledećeg dana pomenuta braća se posvađaše i jedan od njih, rasrdivši se, pođe da otkrije stvar gradskoj upravi. Ova uputi svoje sudske činovnike, koji su uhvatili Hunjadija i vezanog otpremili despotu uz obavještenje gdje je bio pronađen.
Kad je Đurađ dobio u ruke Hunjadija, zadržao ga je neko vrijeme kao zarobljenika u kuli. Dok je Hunjadi tu boravio, nagovorio je kapetana kule i ostalu posadu da se združe s njim i da zajednički napadnu lično despota, te zauzmu grad. Ali stvar, na kraju, ne uspje, jer je jedan od zavjerenika otkrio Đurđu ovu zavjeru. Đurađ je naredio da se pogube svi zavjerenici, a poslije nekoliko dana je pustio Hunjadija pod uslovom da se njegov sin Matija oženi jednom njegovom unukom, kćeri celjskog grofa Ulriha, i još da mu mora vratiti sve tvrđave koje je Hunjadi držao u Raškoj. Da bi, pak, bio siguran za ono što je ugovorio s Hunjadijem, Đurađ je zatražio da mu dade za taoca svoga sina Ladislava. Kad je to postigao, pustio je Hunjadija da ode u Ugarsku.

KOMENTAR
Doslovno preuzeto iz Bonfinija (486).
----

Hunjadi se u Ugarskoj neko vrijeme odmarao i oporavljao od tolikih napora, a onda je riješio da se osveti Đurđu, čiju je nezahvalnost teže podnosio negoli mržnju Turaka, a nada sve mu je bilo mučno sjećanje na ropstvo provedeno u Raškoj. Stoga je sakupio vojsku i napao Đurđeve zemlje. Popalio je sela, poharao polja, zauzeo gradove i, konačno, za kratko vrijeme osvojio što je Đurađ posjedovao u onom kraljevstvu. Kad je htio preći preko da ruši Rašku, iziđoše mu u susret Đurđevi poklisari, te mu sami dobrovoljno povratiše sina Ladislava, kojega je Đurađ kraljevski darovao. Zatim su ga zamolili da odustane od daljeg uništavanja i oprosti nanijete mu uvrede, jer je Đurađ spreman da ubuduće radi prema njegovim željama. Hunjadi je zastao časak da promisli što će uraditi, ali je, na kraju, bio svladan molbama svojih ugarskih velikaša koji su se bili založili da ga izmire s Đurđem. Odobrovoljio se i zaključio povoljan mir s Đurđem, te se vratio u Ugarsku. To je bilo 1448. godine, a četvrte godine Hunjadijeva vladanja.

KOMENTAR
Bukvalan prevod jednog pasusa iz Bonfinija (486-487).
----

Sljedeće godine Murat ponovo povede rat protiv Đurđa. Kad je, naime, doznao da je imao u rukama Hunjadija i da ga je pustio na slobodu, veoma se rasrdio i odlučio da ga za to kazni. Poslao je Friđibega s vojskom od četrdeset sedam hiljada boraca na granicu Raške i naredio mu da nastoji da što prije ponovo izgradi Kruševac, grad koji je ležao na rijeci Moravi, i ranije bio porušen u velikom ratu, a zatim da s tog mjesta izvrši napad na Đurđevu zemlju, te pohara polja i sve uništi ognjem i mačem. Friđibeg je izvršio što mu je bilo naređeno. Na prvom mjestu, naredio je da se dovede iz susjednih mjesta veliki broj zidara i drugih zanatlija radi ponovne izgradnje i utvrđivanja Kruševca. Pored toga, izdao je zabranu da u to vrijeme niko od njegovih ljudi ne smije na bilo koji način napadati susjede, kako Rašani ne bi pomrsili njegove planove. Pošto je osigurao ovaj grad nasipima, jarcima i kulama, tako da je njegova posada lako mogla odoljeti svakom napadu neprijatelja, počeo je robiti i pljačkati uzduž i poprijeko po Đurđevoj zemlji. Đurađ se zbog toga veoma uplašio i nije znao šta da radi: pomiriti se s Turčinom nije mogao sem po cijenu velikih zločina i ogromnu svoju štetu, a ako se htio oduprijeti, nije nipošto mogao računati na pomoć Hunjadija, kojega je, znao je dobro, uvrijedio, dok drugoga, pak, nije bilo kome bi se mogao obratiti. No i pored toga, bio je pre spreman da trpi sve nevolje nego da se pokori okrutnom robovanju Turčinu. Konačno, ipak se obrati za pomoć Hunjadiju, mada je to učinio s mnogo obzira. Janko mu tada veoma rado ponudi svoju pomoć, jer je uviđao da će Ugri, ako varvarin zauzme Rašku, imati toga varvarina neprekidno na pragovima svojih domova.

KOMENTAR
I ovo je izvod iz Bonfinija sa minimalnim ispuštanjem i izmjenama. Skraćeno je izlaganje Muratovih motiva za rat. Bonfini ima ''Frigibegum, Praefectum trium legionum'' a Orbin ''Frigibego con l'essercito di quarantasette mila combatenti''. Frigibego je Ferizbeg, koji je u tom ratovanju 1454. pao u zarobljeništvo.
----

Hunjadi je, dakle, smjesta sakupio znatnu vojsku i spustio se u Rašku. Zaboravio je i oprostio u interesu hrišćanstva sve nepravde i uvrede, pa nije poslao druge kapetane, već je lično došao da pomogne nezahvalnom despotu. Prešao je Dunav kod Smedereva, i kad je ušao u Rašku, pridružio je svoje čete Đurđevim četama, te krenuo usiljenim maršem kako bi iznenada napao neprijatelja. Četvrti dan približili su se Turcima, i upravo se razdanilo kad su ulazili u područje. Tu se između dvije vojske podigoše (kako se obično dešava) oblaci koji zakloniše pogled jednoj na drugu. No na kraju sunčevi zraci razagnaše oblake, te pred neprijateljem zasjaše naoružane čete u kojima su se izdaleka mogle raspoznati Hunjadijeve zastave. Turci se usljed ovog iznenadnog nailaska hrišćana toliko obeshrabriše da više nijesu pomišljali ni na naoružavanje četa, ni na raspoređivanje straža, ni na prihvatanje bitke s neprijateljem, već je svako nastojao da potraži spas u bjekstvu. Stvorivši, dakle, odmah u početku pometnju, svi su stali bježati. Za njima je pošla u potjeru laka konjica, koja je mnoge poubijala, a znatan broj zarobila. Kad je, međutim, nastupila noć, hrišćani su se vratili natrag, a Turci su se posakrivali po šumama. Friđibeg i mnoge druge ličnosti bili su zarobljeni.
Odnijevši ovu pobjedu, Hunjadi pođe u Vidin, grad u Bugarskoj, koji se nalazi na Dunavu, te ga spali kao grad koji je više puta bio uzrok mnogih ratova. Odatle se smjesta vrati u Rašku, pokloni despotu roblje, te trijumfalno uđe u Beograd.

KOMENTAR
Ovaj odlomak je već N. Radojčić, ''Srpska istorija Mavra Orbinija'', Beograd 1950, 38-39, štampao naporedo s Bonfinijevim tekstom da bi se vidjela Orbinova zavisnost.
----

Đurađ je živio pod ugarskom zaštitom veoma mirno. Ni Turci se nijesu usuđivali da ga tako često napadaju. Tek Mehmed, koji je naslijedio svoga oca Murata, poslije osvajanja grada Carigrada krenuo je u rat protiv države Raške. Počeo je da opsijeda Novo Brdo, koje je tukao artiljerijom, i kugle su u parabolama padale u grad. Ovaj način pucanja iz artiljerije prvi je (piše Laonik u VII knj.) pronašao Mehmed. Zaprepašćeni branioci predadoše se. To isto su učinjeli poslije i oni u Trepči i Prizrenu. Ovo je bilo 1454. godine, kako piše Bonfinije u VIII knj. 3. dekade.

KOMENTAR
Izlaganje u ovom pasusu oslanja se na Laonika Halkokondila, koji je tu i citiran. Bonfini je naveden samo zbog hronologije. On spominje tursko osvajanje Novog Brda, Prizrena i Srebrnika.
----

Iz Novog Brda Mehmed je odnio najdragocjenije stvari i poveo sa sobom najuglednije ličnosti, a ostale je ostavio tu radi iskorišćavanja mnogobrojnih majdana iz kojih je despot Đurađ crpio velike prihode.
Kad je Đurađ saznao za pripreme koje je Turčin preduzimao, uplašio se za svoju državu i za svoju ličnost. Stoga je naoružao svoje zemlje i prešao ponovo u Ugarsku da traži pomoć. Kako tamo nije bilo Ladislava, pošao je k njemu u Beč. Tamo je bio takođe fratar Ivan Kapistran iz Reda svetoga Franje. To je bio čovjek sveta života i veoma revnostan propovjednik. Pošto je mnogo želio da razgovara s despotom, poručio mu je da bi se rado s njime sastao, ukoliko mu to ne bi bilo neprijatno. Despot je odgovorio da pristaje da se jednog dana sastanu. Kad su bili u razgovoru, Kapistran je počeo uvjerljivim razlozima dokazivati da je stanovište katoličke crkve u pogledu religije najsvetije, i njegovim razlozima nije se moglo ništa prigovoriti. Zbog toga je nagovarao i molio despota da se sa svim svojim narodom sjedini s rimokatoličkom crkvom. Đurađ mu odgovori: ''Ja sam devedeset godina živio u ovom uvjerenju koje su mi ulili u dušu moji preci, te sam ja kod svog naroda (mada nesrećan) uvijek bio smatran pametnim. Sada bi ti htio da pomisle - kad bi me vidjeli da sam se izmijenio - da sam zbog starosti izlapio i da sam (kako prost puk veli) podjetinjio. Ja bih prije pristao da umrem nego da iznevjerim predanja svojih predaka.'' Prekinuvši tim riječima razgovor s Kapistranom, a i kako nije mogao ništa isposlovati kod kralja Ladislava, koji se strahovito bio na njega rasrdio kad je vidio toliku njegovu nevjeru, oprosti se i vrati nezadovoljan u Rašku, pruživši očiti dokaz koliko je opasna stvar saživjeti se s lažnim uvjerenjima tako da to postane druga narav.
Kad se, dakle, Đurađ vratio kući, i čuo da Mihailo Silađi, čiju je sestru Hunjadi imao za ženu i koji je tada bio određen za odbranu grada Albe, novim imenom zvanog Beograd, sa svojim bratom Ladislavom prolazi na kolima blizu njegove granice, poslao je prema njima izvjestan broj naoružanih ljudi sa zadatkom da mu ih dovedu žive ili mrtve. Kad je Mihailo vidio da će ga Rašani napasti, baci se smjesta s kola i uzjaha već spremnog konja, te se spasi bjekstvom, prokrčivši sebi put oružjem u ruci. Međutim, njegov brat Ladislav, koga su Rašani zatekli na kolima, bio je ranjen na više mjesta i tu je umro. Mihailo odluči da osveti nanesenu nepravdu i bratovljevu smrt, te zato postavi Đurđu mnogo uhoda preko kojih je s najvećom pažnjom pratio njegovo kretanje. I kad mu je bilo saopšteno da će Đurađ kroz kratko vrijeme morati, radi pregleda tvrđava, da prođe gore obalom Dunava, postavio mu je na put kojim je imao proći zasjedu sastavljenu od znatnog broja naoružanih ljudi. Čim je Đurađ stigao na to mjesto i izišao na čistinu pred Mihaila, Mihailo je silovito nasrnuo na njega. Odsjekavši mu u borbi dva prsta desne ruke, na kraju ga je zarobio. Đurađ se otkupio iz njegovih ruku velikom svotom novca i povukao se kući, ali kako nikako nije mogao zaustaviti krv koja je neprekidno tekla iz rasječene ruke, poslije kratkog vremena, 1457. godine, umre.
Takav je bio kraj raškog despota Đurđa. Bio je stasit i lijepa i dostojanstvena izgleda. Isticao se rječitošću i ozbiljnošću u govoru, što ne bismo očekivali ni od nekoga iz prastare plemićke porodice. No, nije bio mnogo postojan u svom djelovanju.

KOMENTAR
Epizodu sa čuvenim franjevačkim propovjednikom Ivanom Kapistranom našao je Orbin u spisu Eneje Silvija Pikolominija (Pija II) ''De statu Eutorae'', štampanom više puta tokom XVI vijeka. Odatle je i pričanje o sukobu despota Đurđa i Silađija, o kome ima podataka u savremenim poveljama i oni potvrđuju kazivanje koje Orbin ovdje prenosi. Godina nije tačno navedena: despot Đurađ Branković je umro 24. decembra 1456.
----

Poslije njegove smrti naslijedio ga je na prijestolu sin Lazar, koji se na zahtjev svoje majke, još za života oca Đurđa, bio oženio kćeri Tome Paleologa, i pored toga što je njegova majka Jerina bila više na strani njegovog starijeg brata Grgura. Videći Grgur da je nepravedno lišen prijestola, obratio se, zajedno s bratom Stefanom, sultanu Mehmedu nudeći mu znatnu svotu novca. Mehmed im je dodijelio jedan mali dio zemlje kako bi pristojno mogli živjeti. S Lazarom, pak, koji mu se obavezao na plaćanje godišnjeg danka od dvadeset hiljada talira, zaključio je mir.

KOMENTAR
Ovaj dio izlaganja o despotu Lazaru Đurđeviću predstavlja prevod odlomka iz spisa Laonika Halkokondila.
----

Đurađ je u zavještanju odredio da njegova žena Jerina upravlja državom njegovih sinova. Ali Lazar, nezadovoljan time, želeći da postane potpuni gospodar, ne mareći za strah božji, otrovao je majku otrovom usutim u salatu. Čim se pročulo za ovaj Lazarev zločin, toliko su ga omrzli njegovi vazali i drugi susjedi da je Mehmed donio odluku da zauzme Rašku. Kad je za to saznao Lazar, a kako se bojao Mehmedove vojske, razbolio se od jada i uskoro umro bez muškog potomka. Ostavio je samo tri kćeri: Mariju, Erinju i Milicu. Marija je još za očeva života bila udata za Stefana, posljednjeg bosanskog kralja. Druge dvije došle su u Dubrovnik zajedno s majkom kad je ona bila protjerana iz svoga kraljevstva. Erinju je majka udala za Jovana, vojvodu Svetoga Petra u Galatini, a drugu je dala za ženu Leonardu, despotu od Arte. Pomenuta Lazareva žena zvala se Jelena i ona je ostala na vlasti poslije muževljeve smrti. Đurđev sin Grgur nastojao je da je protjera iz države. No ona se obratila za pomoć Ugrima, koji su joj pruţili moćnu zaštitu. Rašani, podstaknuti, možda, mržnjom koju su prema njoj osjećali, izabrali su za svoga vladara Mehmeda, brata Mihajla Turčina, koji je neko vrijeme boravio na dvoru raškog despota. Njemu su predali takođe upravu nad gradom Smederevom.
Lazareva udovica, koja se bila povukla u kulu, vidjevši takvu pobunu svojih ljudi koju nije bila u stanju da uguši vlastitim snagama, smisli nekako izgovor kojim bi namamila u zamku tog novog vladara. Jednog dana pozva ga prijateljski na ručak u kulu, kuda je on, ne pomišljajući ni na kraj pameti da je posrijedi prevara, rado došao. Ali ona, čim je stupio u kulu, naredi da ga vežu, te ga onako svezana posla u Ugarsku, gdje je bio bačen u tamnicu. Tada turski car Mehmed, vidjevši do kakvog je stanja došlo u Raškoj i Srbiji, pođe s vojskom protiv Smedereva. Saznavši to, građani Smedereva iziđoše iz grada, pođoše mu u susret i predadoše mu ključeve grada. Mehmed im podijeli mnogo poklona, nekom dade novaca, a nekom posjed. Lazarevu ženu je pustio da ide kuda želi i da nosi sobom sve svoje blago. Otišla je u Ugarsku. Drugi vele da je ovaj grad predao Turčinu bosanski kralj Stefan, koji je, kao Lazarev zet i nasljednik Raškog Kraljevstva, poslije smrti tasta vodio svu upravu u tom kraljevstvu.
Lazarev brat Grgur, vidjevši da Murat radi na tome da sasvim zauzme Rašku, vjerovatno uplašen, pobježe u Ugarsku, gdje je umro bez zakonitih sinova. Međutim, ostavio je Jovana i neke druge svoje nezakonite sinove. Tako Stefan pobježe u Albaniju, gdje je po nagovoru svojih uzeo za ženu Anđelinu, ili, kako drugi vele, Teodoru, kreposnu ženu, kćer Skenderbegova tasta Arianita, da kuća ne bi ostala bez nasljednika. On je ostavio poslije svoje smrti troje muške dece, i to: Vuka, Đurđa i Jovana, kao i jednu kćer po imenu Marija, koja se kasnije udala za Bonifacija Paleologa V, markiza od Monferata. Vuk je postao veliki ratnik, o čemu je često pružio uverljive dokaze. Među ostalim, kad je 1484. godine sedam hiljada Turaka ušlo u Hrvatsku, Kranjsku i Korušku da porobe neka trgovačka mjesta, pa kad su sakupili veliki plijen i oko deset hiljada robova, on ih je, s Bernardinom Frankopanom i banom Gerebom, napao na rijeci Unac, oteo im sav plijen i do nogu potukao. Kad je kralj Matija bio u ratu s Česima, pomenuti Vuk (kako izvještavaju Bonfinije u H knj. 3. dek. i Jovan Leunklavije) tako se hrabro borio u toj vojni da mu je kralj Matija dao na poklon jedan plemićki dvorac zvan Fejecko. Jovan je ostavio samo jednu kćer, po imenu Marija, koja je docnije bila žena Ferdinanda Frankopana i majka modruškog kneza Stjepana i Katarine, žene bana Nikole Zrinjskog.

KOMENTAR
Podaci o poslednjim Brankovićima uzeti su iz spisa Musakija. Erinja je Jerina, udata za sina Skenderbegovog.
----

Kad je, dakle (kako rekosmo), Mehmed ušao u Rašku, zauzeo je sve što je ranije posjedovao Lazar. Neke od tih zemalja predale su mu se dogovorno, a neke je zauzeo silom, jer su svi napori Ugra, koji su više puta pokušavali da spriječe Mehmedu ulaz u Rašku, ostali uzaludni. Stoga Karvahal, kardinal Sv. Anđela, koji se u to vrijeme nalazio u Njemačkoj, kuda ga je bio uputio papa Kalikst da bude pri ruci Ugrima, ušao je, na podsticaj Ugra, sa znatnom vojskom u Rašku da vidi ne bi li svojim ugledom uspio da povrati taj narod pod ugarsku vlast. Ali je utvrdio da su Turci već zagospodarili, jer su im se Rašani (kako je rečeno) dijelom svojevoljno predali, a dijelom na silu. Kad se htio vratiti natrag, zamalo što nije bio zarobljen. Raškom, međutim, sasvim je zagospodario Turčin.

KOMENTAR
U ovom pasusu je povodom Vuka Grgurevića kratko ispričana bitka na Uni prema podacima Bonfinija (str. 637). Grad. ''Fejecko'', koji se ovde spominje, treba da je zapisan u obliku Fejerko, što znači Bela Stena. Tako se zvao grad u Slavoniji u Križevskoj županiji koji je pripadao Brankovićima. Up. I. Ruvarac, Prilošci. v) Feyezkeo = Slankamen?, ''Zbornik Ilariona Ruvarca I'', Beograd 1934, 299—302.
KOMENTAR
Završetak nije naročito sadržajan. On stoji u vezi sa već spominjanim spisom Eneje Silvija Pikolominija, ali ga ne reprodukuje doslovno.
----

GRB BOSANSKOG KRALJEVSTVA

GENEALOŠKO STABLO KOTROMANA KOJI JE VLADAO U BOSNI

KOMENTAR
Porijeklo grba bosanskog kraljevstva otkrio je N. Radojčić, ''Odakle je preuzeo Mavro Orbini svoj grb Bosne?'' Glasnik Zemaljskog muzeja 41(1929) 103-108. Izvor Orbinu je bila ''Cosmographia'', djelo Sebastiana Münstera.
----

Dovde smo raspravljali o djelima gospode i kraljeva koji su vladali u stara vremena u Raškom Kraljevstvu i u Zetama, dotaknuvši se takođe porodice Nemanjića, koja je dugo vremena gospodarila u pomenutim pokrajinama. Sada ćemo govoriti o gospodi, banovima i kraljevima Bosne. No prije nego što pređemo dalje, biće potrebno da kažemo nešto o porijeklu Bosanaca. Bosanci (prema kazivanju Karla od Vagrije u III knj. O Henetima Slovenima potiču od tračkih naroda Besa, koji su (kako pišu Solin i Herodot) bili nastanjeni uz rijeku Nest koju Turci zovu (kako veli Pjer Belon) Karasov, a Grci Mestro. Livije i Strabon smještaju Bese blizu planine Hemo, a njihov grad je bio (piše Evtropije) Uškudama, koji je Hadrijan prozvao Adrijanopolis. Prema Ovidiju pak, sjedišta ovih plemena bila su blizu Dunava i Geta. Odatle su neprestano oružjem uznemiravali ne samo susjedne već i najudaljenije narode. Među ostalim, Rimljani su se čij da se ovaj car borio s Besima i s njima vodio mnoge ratove. Dion, pak, u XLV knj. piše da je Brut, postavši namjesnikom Makedonije i Grčke, ušao u zemlju Besa, s jedne strane, da ih kazni za počinjena zlodjela, a s druge strane, da dobije titulu cara (kako bi se lakše mogao boriti s Cezarem i Antonijem). To mu je izvrsno pošlo za rukom zahvalaujući velikom zalaganju i jednog i drugog gospodara Rascipolide. U LI i LIV knj. kaţe: ''Besi su bili u Trakiji i s njima je ratovao M. Kras, a poslije njega K. Lucije 739. godine od osnivanja Rima. Napao ih je takoĊe i Marko Lukul, koji je naslijedio u Makedoniji Kuriona, i M. Lolije.''

KOMENTAR
U ovom odlomku o Besima kao tobožnjim precima Bosanaca citira se čitav niz antičkih i kasnijih pisaca: Livije, Strabon, Evtropije, Ovidije, Svetonije, Dion Kasije, Jordanes, Pjer Belon, Karlo Vagreze, ali poznajući Orbinov način rada ne možemo očekivati da je on sam prikupio sve te podatke. Kao i na nekim drugim mjestima, on je svakako prepisao cijelu priču zajedno s pozivanjem na pisce od nekog humanističkog pisca. Vjerovatno je to bio Karlo Vagriese (v. komentar uz spisak izvora), ali to ne mogu pouzdano tvrditi jer mi je njegovo djelo ostalo nepristupačno.
----

Od ove, dakle, toliko hrabre nacije potekli su Bosanci, kako tvrde Ludovik Crijević u dijelu o porijeklu Turaka, kao i Sebastijan Minster, koji u IV knj. svoje Kosmografije kaže: ''Besi, protjerani od Bugara s kojima su živeli u svađi u Trakiji, dođoše u Gornju Meziju i zauzeše područje koje leži između rijeke Save, Vardara, Drima i Jadranskog mora. Međutim, tokom vremena došlo je do promjene u imenu naroda: slovo E zamijenjeno je slovom O. I tako od Besi posta Bosi, a odatle Bosna. Prema tome, varaju se oni koji vele da su Bosanci dobili svoje ime po rijeci Bosni. Preij će biti da je ova rijeka dobila ime po pomenutom narodu, koji se morao i te kako boriti prije nego što je pokorio Meziju. Mežani su bili ratoborni, ponosni, i nadasve oholi, kako se može vidjeti kod Jordanesa Alanskog, koji kaže da je jedan od mezijskih kapetana, kada je u vrijeme cara Avgusta bio došao rimski zapovjednik Marcije da povede rat protiv ovog naroda, u času kad su vojske imale da stupe u borbu, dao znak svojim vojnicima da ućute, te povikao iz svega glasa pozivajući vojnike iz rimske vojske i pitajući ih ko su. Kad su mu odgovorili da su oni Rimljani, vladari i gospodari naroda, on primijeti: ''Biće tako ako nas pobijedite.''

KOMENTAR
Sam Orbin ovdje nedvosmisleno pokazuje da doslovno citira Sebastijana Minstera. Originalni odlomak iz ''Kozmografije'' reprodukovao je N. Radojčić u ranije navedenoj raspravi o grbu Bosne.
----

Međutim, Besi su ipak zagospodarili onim područjem koje danas zovemo Bosna. Odatle su često napadali susjede, naročito Ugre, kako piše Jovan Turoci u ugarskoj hronici, nazivajući ih Besima, a ne Bosancima. Ovi Bosanci (kako piše Vagrieze u III knj.) izveli su poslije mnoga druga časna djela na koja je kod nas gotovo sasvim nestalo uspomene, jer kod Bosanaca (kao, uostalom, i kod drugih Slovena) nije bilo pisma, ni pismenih ljudi koji bi znali prenijeti na hartiju djela svoga naroda.

KOMENTAR
Pozivanje na ugarskog hroničara Jovana Turocija odnosi se na gl. 22 Ugarske hronike gdje se u popisu naroda i plemena koji su u vrijeme Geze, Stefana i drugih kraljeva dolazili u Ugarsku navode I Bessi. Up.Joannis de Thwrocz ''Chronica Hungarorum'' ed. G. Schwandtner, ''Scriptores rerum Hungaricarum I'', Tyrnaviae 1745, 144. To nijesu antički Bessi već Bisseni (Pečenezi).
----

Ovo kraljevstvo Bosne, kao i kraljevstvo Raške, oblast Huma i Zete, bili su nekad pod samo jednim gospodarom, a nekad pod raznim gospodarima. Kada je, dakle, kako je rečeno, bio gospodar u Hrvatskoj i u Bosni kralj Krešimir, sin kralja Tješimira, i sinovac kralja Bele, i zet Čudomira ili hrvatskoga bana Zelimira, koji je (kako izvještava Pavle Skaliger) živio 1009. godine i vladao ne samo u Hrvatskoj već se njegova vlast protezala i nad Dalmacijom. Poslije njegove smrti, Tribelije, sin Bota od Skale, uzeo je za ženu njegovu kćer Madu, preko koje je dobio takođe vlast u Hrvatskoj i Dalmaciji. Naslijedio ga je u kraljevstvu njegov sin Stefan.
Grad Dubrovnik u vrijeme prije pomenutog kralja Krešimira, oko 1035. godine, ratovao je gotovo pune tri godine s Bosancima. Za vrijeme ovoga rata s Bosancima Dubrovnik je izgubio mnogo svojih podanika i građana plemića, a neke su se dubrovačke porodice tada istrijebile. Nad Bosancima je (kako rekosmo) vladao kralj Stefan, no on je poslije kraćeg vremena umro. Naslijedio ga je njetov sin Vukmir, poslije kojega je vladao njegov mlađi brat Krešimir. Živote Vukmira i Krešimira neću opisivati, jer ni ja nijesam mogao o njima ništa doznati, ni iz starih spisa ni iz izvještaja bilo koga. Znam samo to da kralj Krešimir II nije imao druge djece sem jedne kćeri koju je udao za ugarskog kralja. Ona je imala više sinova koji su docnije bili ugarski kraljevi. Sem nje i njezinih sinova nije bilo nikoga iz kuće prije pomenutih bosanskih kraljeva.
Dubrovčani su (kako neki vele) dobili na poklon od pomenutog kralja Krešimira dolinu Župe dubrovačke, rijeke Dubrovačke i Zaton, mada drugi kažu da su ova mjesta prije od njega kupili. Kad je Krešimir umro, njegova žena Margarita došla je u Dubrovnik i toliko su joj omilili tišina i lijepi vjerski život u ovom gradu da je napustila vlastito kraljevstvo i izabrala za svoje boravište ovo mjesto. Tu je i

završila svetački svoj život i pokopana je u crkvi Svetoga Stjepana, kako se o tome još i danas priča.

KOMENTAR
Najstarija istorija Bosne ispričana je vrlo konfuzno, uglavnom na osnovu podataka Ljetopisa Popa Dukljanina, kojega je Orbin u cjelosti preveo i štampao u okviru Kraljevstva Slovena. Odatle je Krešimir sin Tješimira ''gospodar u Hrvatskoj i u Bosni''. Ono što slijedi o Čudomiru, Zelimiru, Tribeliju itd. uzeto je od Pavla Skalića (Orbin ga citira kao Paolo Scaligero), koji je to dobrim delom izmislio. Up. F. Šišić, ''O podrijetlu i zasužnjenju hrvatskog kralja Slavića'', Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva 7(1803-4) 159-161. U završnom dijelu pasusa o kraljici Margareti Orbin se oslanja na dubrovačke Anale. Kraj teksta o Margareti, koji nema istorijske podloge, doslovno je uzet iz S. Razzi, ''La storia di Raugia'', Lucca 1595, kako je upozorio F. Šišić, O hrvatskoj kraljici Margareti, Dubrovnik I (1929) 5-54, koji je prikupio i komentarisao sve podatke o toj temi.
----

Pošto je, dakle, kralj Krešimir umro bez muške djece, ugarski su se kraljevi, zbog pomenute ženidbe, počeli nazivati gospodarima Hrvatske, pa i Bosne, i postavljati zahtjeve da ova kraljevstva pripadnu njima. Ali Hrvati i Bosanci, ne hoteći ih priznati za gospodare, izabrali su između sebe svoje vladare i banove. Ponekad je vladao cijelom Bosnom samo jedan vladar, a ponekad je vlast bila podijeljena na mnogo vladara od kojih je svaki vladao za sebe. Nekad se takođe dešavalo da se Bosna udruživala s Raškim Kraljevstvom, i s Hrvatskom i s oblašću Huma. U to vrijeme bili su ban Tvrtko, Kulin ban, ban Borić i mnogi drugi. Njihov rad i djela nijesu stigli do nas, izuzev što znamo da je ban Borić, zagospodarivši Humskom oblašću, poveo rat protiv grada Dubrovnika zbog nekih sporova između bosanskoga biskupa i dubrovačkog nadbiskupa. Borić je 1154. godine došao s vojskom i poharao dubrovačku zemlju, a naročito mjesta u Župi dubrovačkoj. Ne zadovoljivši se time, spremao se da dođe i sledeće godine, držeći za sigurno da će mu poći za rukom da zauzme grad Dubrovnik i sasvim izbriše dubrovačko ime. Kad su Dubrovčani dobili vijesti o tome, niijsu ostali skrštenih ruku, već su i oni sakupili vojsku da mu se odupru. Grad Ulcinj im je poslao u pomoć 200 vojnika pod zapovjedništvom Nikole Kervića; iz Kotora je došao Petar Bolica s 400 ljudi, a 150 vrsnih ratnika Peraštana doveo je Miloš Šestokrilić. Tada Dubrovčani, uz pomoć ovih i nekih drugih, sakupiše vojsku od šest hiljada boraca, sve po izboru vojnika. Tu vojsku dubrovački senat je stavio pod zapovjedništvo Miha Dominika Bobaljevića, čovjeka koji se, uistinu, u jednakoj mjeri odlikovao revnošću za dobro države, ljubavlju prema otadžbini, snagom duha i poznavanjem ratne vještine.

KOMENTAR
Iz ovog pasusa se vidi da je Orbin bio u velikim neprilikama kad je trebalo da ispriča početke bosanske države. Ono što je rekao rezultat je više opšteg rezonovanja nego poznavanja činjenica. Ban Borić je prva ličnost o kojoj je nešto mogao reći
KOMENTAR
Iznenađuje ovaj obrnuti niz bosanskih vladara, koji su tobože bili ''u to vrijeme'', utoliko više što se iz daljeg teksta jasno vidi da je Orbin imao tačne predstave o vremenu Kulina (u margini: 1199 - današnja hronologija 1180-1204), Borića (početak rata protiv Dubrovnika 1154 - danas znamo 1154-1163) i Tvrtka (krunisanje mu stavlja u 1376, inače je vladao 1353-1391).
----

Kad je, dakle, Bobaljević primio ovaj zadatak i bio obaviješten da se ban Borić već približava dubrovačkoj granici, krene s vojskom u susret Borićevoj vojsci u oblast Trebinja. Tu se utaboriše obadvije vojske. Kako je slijedećeg dana trebalo stupiti u borbu, Bobaljević stade usred svojih vojnika, te im održa ovakav govor: ''Evo vam, hrabri drugovi, vaših neprijatelja na bojnom polju gdje nema ni jaraka, ni ograda, ni nasipa, gdje vrijedi samo junaštvo. Evo, ako ste vi takvi za kakve vas ja i drugi držimo, tj. slovenski narod, lako se možemo osloboditi tolikih nevolja i ugnjetavanja. Borite se srčano, pokažite oružjem da ste vi nešto više nego što su oni. Sjetite se da stvari, žene, djeca i, konačno, sloboda zavise od vaše hrabrosti, kao i da u snazi vaših ruku stoji ili ropstvo i vječna sramota ili slava i vječna čast vaše dubrovačke otadţbine.'' Ovim i mnogim drugim sličnim riječima, mudri i hrabri Bobaljević podsticao je svoje vojnike.
Slijedećeg jutra Bobaljević je rasoporedio svoje čete. Lijevo krilo, na kojem su se nalazili Nikola Ulcinjanin i Miloš Šestokrilić sa svojim Peraštanima predao je svom zamjeniku Dživu Mata Crevića, a sam je zadržao desno krilo, uzevši sa sobom Petra Bolicu. Ban, koji se nalazio nedaleko od Dubrovčana, krenuo je tabor koji je brojao više od deset tisuća boraca. Pošto se zametnula bitka, razvila se velika i krvava borba. Lijevo krilo Bosanaca držao je Tomaš Vukmirić, brat banove žene Lavice, čovjek visokog stasa i prekaljen u ratovima. Njemu dopade da se bori s Crevićem, koji se neoprezno bio malo udaljio od svojih vojnika i koji je, pobivši mnogo neprijatelja i ranivši samog Tomaša, pao mrtav. Kad mu je Nikola Ulcinjanin htio pomoći, ranio ga je strijelom neki Bosanac, pa se morao povući natrag. Primijetivši to, Šestokrilić se sjuri na Tomaša, koji ga, verujući da je već pobjednik, rado sačeka. Tu ga razjareni Peraštani, ne vodeći računa o životnoj opasnosti, napadoše, pa mada ih je tu mnogo palo, nastaviše da se bore sve dok nijesu srušili s konja Vukmirića, čiju odsječenu glavu predaše Bobaljeviću. Bobaljević se tada nalazio u velikoj teškoći, jer je ban, koji je s njim vodio borbu na desnom krilu, bio zadržao uza se gotovo sav cvijet svojih četa, naročito konjanike, među kojima je bilo mnogo Ugra prekaljenih u ratovima. Međutim, kad je vidio pred sobom glavu Bosanca, postao je odvažniji i svuda je trčao oko svojih vojnika, bodrio ih i govorio: ''Sada, sada je vrijeme da se borite, braćo Dubrovčani, jer u vašim rukama je pobjeda kojom ćemo osloboditi našu otadžbinu i nas same od tolikih ugnjetavanja, štaviše, vječne potlačenosti i robovanja jednom tako okrutnom gospodaru.'' Na to Dubrovčani postaju odvažniji i rješavaju se ili da svi izginu u borbi ili da se pobjedonosno vrate kući. Većom silinom, dakle, jurišaju na neprijatelje, nastojeći u prvom redu da ih rastroje. Kad je to primijetio ban, suprotstavi im ugarsku konjicu, ali sve bješe uzaludno, jer je mjesto gdje se vodila borba bilo brdovito i neprikladno za konjicu. Stoga je ban bio primoran da se povuče ili, bolje reći, da pobjegne onamo blizu jednog brda s ono malo svojih vojnika koji su se s njime bili spasli. No kako nije vidio mogućnosti da se tu duže vremena u bezbijednosti zadrži, ili da se lako vrati kući, trećeg dana je poslao svoga poklisara u ličnosti trebinjskog biskupa da pregovara o miru sa zapovjednikom Bobaljevićem. Ovaj je smjesta o tome obavestio dubrovački senat, koji je prepustio Bobaljeviću da riješi tu stvar prema svom nahođenju. Bobaljević je, na veliku svoju slavu, obavio pregovore s banom tako da ga je skoro učinio dubrovačkim vazalom. Ban se obavezao da nadoknadi Dubrovčanima sve troškove i pretrpljene štete u ratu i da im doživotno daje svake godine dva konja najplemenitije pasmine i jedan par bijelih hrtova. Tu je obavezu ban nepovrjedivo izvršavao i docnije je bio veliki prijatelj grada Dubrovnika, koji je, možemo sa sigurnošću tvrditi, tada bio spasen samo hrabrošću i umješnošću Bobaljevića. Dubrovački senat, želeći da pokaže svoju blagodarnost prema onima koji su mu u tako teška vremena pomogli, dade velike poklone Nikoli Ulcinjaninu, Petru Bolici i Milošu Šestokriliću, kao i njihovim vojnicima.
Malo poslije njihova povratka kući, Šestokrilić je na nekoj svečanosti u Kotoru izjavio da su njegovi Peraštani hrabriji od Kotorana i zato je dobio nekoliko šamara od Petra Bolice. To je izazvalo uzbunu i veoma velike štete. Jer smjesta su se podigli svi Peraštani i uhvatili Boličina brata koji se slučajno u to vrijeme zatekao izvan grada na jednom svom imanju, te su riješili da mu odsijeku nos i uši, ali ga je izbavio neki čovjek iz Risna kojem je uhvaćeni Bolica jednom spasao život. Ipak su ga privezali za jedno stablo i strahovito išibali. Poslije toga su posjekli sve Boličine vinograde. U odbranu Bolice podigao se čitav Kotor, pa su za osvetu zapalili noću neke peraštanske lađe, ali su se uskoro za to pokajali. Jer su Peraštani, koji su držali pod svojom vlašću Risan, došli noću i spalili dvije kotorske galije koje su bile usidrene blizu gradskih zidina, tako da je sva njihova straža morala poskakati u vodu. Kad su Dubrovčani čuli za ove nemire, istupiše kao posrednici ne bi li ih izmirili. U tu svrhu, dakle, poslali su poklisara Nikolu Budačića, koji je uložio mnogo truda da ih izmiri. Na kraju su se izmirili.

KOMENTAR
Opširna istorija ratovanja bana Borića i Dubrovnika nameće čitav niz problema. Prije svega, naše znanje o Boriću počiva na podacima vizantijskog istoričara Jovana Kinama i ugarskih povelja. Nijedan od tih izvora Orbin nije mogao čitati. Očigledno, on je imao pred sobom neki izvor koji je, međutim, bio iz kasnijeg vremena i pun anahronizama. Vrijeme bana Borića je ipak tačno znao, jer tobožnji rat s Dubrovnikom stavlja u 1154. godinu. Borić se javlja kao sudija koji dosuđuje benediktinskom manastiru na Lokrumu crkvu i zemlje u Babinom polju na Mljetu u jednoj nedatovanoj povelji u grupi tzv. Lokrumskih falsifikata. Nije jasno Borićevo prisustvo u primorskoj tradiciji kad imamo na umu da Bosna u XII vijeku nije uopšte izlazila na more niti imala granice u blizini Dubrovnika. Ban Borić je mogao imati neposredne veze s Dubrovnikom jedino ako je u njegovo vrijeme Bosna zagospodarila Zahumljem.
Orbin prikazuje rat s Borićem kao zajedničku stvar nekoliko gradova. Dubrovnik dobija pomoć od Ulcinja, Kotora i Perasta. Kao i ranije, u opisu rata s Nemanjinim bratom Miroslavom, Orbin navodi imena dubrovačkih zapovjednika i vođa pomoćnih odreda iz drugih gradova. Tu je Miho Bobaljević koji se ovdje proslavio, pa je poslije više od dvije decenije zapovijedao vojskom protiv Miroslava. O imenima dubrovačkih vlasteoskih rodova rečeno je dovoljno u komentarima uz istoriju Srbije (up. str. 296). Kotorska porodica Bolica se javlja tek u XIV vijeku. Ulcinjskim saveznicima je zapovijedao Nicolo Cheruich, pripadnik ulcinjske porodice poznate u periodu kasnog srednjeg vijeka. Up. K. Jireček, ''Romani u gradovima Dalmacije'', Beograd 1962, 265.
Peraštansko prezime Šestokrilić nije mi poznato iz drugih izvora, ali vrijedi zapaziti da se Perast javlja u Orbinovom spisu na više mjesta i sa većim značajem nego što mu ga pridajemo na osnovu srednjovekovnih izvora. Istu priču nalazimo i kod Lukarevića (34—35).
Dok se porijeklo prvog dijela priče, u kome glavnu ulogu igra Bobaljević, mora tražiti u Dubrovniku, dotle događaji poslije pobjede s pojedinostima o odnosima Kotora i Perasta potiču svakako iz jednog od ova dva grada.
----

Sve se ovo desilo u vrijeme bana Borića. Kad je on umro, naslijedio ga je Kulin ban, koji je vladao u Bosni 36 godina. U njegovo vrijeme bilo je (kažu) u izobilju svega blaga božjega, tako da i danas običan puk, kad ima velikog obilja, obično kaže: ''Vratila su se vremena Kulina bana.'' Kulin je bio pobožan čovjek i vrlo religiozan, a i privržen papi. Tako je bosanski biskup Radingost 1171. godine, kad je došao u Dubrovnik da bude posvećen, donio sa sobom mnogo poklona koje je poslao papi pomenuti ban. Te poklone je iste godine predao papi dubrovački nadbiskup Bernard. Ovaj nadbiskup poslije 1194. godine otišao je, na zahtjev župana Jurka, u Zahumlje da osveti crkvu Svetog Kuzmana i Damjana. Kad se vraćao preko Bosanskog Kraljevstva, pozvao ga je Kulin ban, kome je takođe osvetio dvije crkve, pa se, kraljevski darovan od Kulina, vratio kući.

KOMENTAR
Moderna nauka smatra da je Borićeva vlada u Bosni nasilno prekinuta poslije završetka ugarskih borbi oko prijestola između Stefana III i Stefana IV. Orbin iz svojih izvora ništa o tome ne zna, te pušta da Kulin neposredno naslijedi Borića. O dužini Kulinove vladavine: 36 godina, ne može se ništa reći. Na osnovu sačuvanih izvora granične godine su 1180. i 1204. Izreka o banu Kulinu je zabilježena na osnovu neposrednih Orbinovih znanja i iskustava i predstavlja dokaz da je tradicija o Kulinu bila živa i u XVI vijeku. Inače, sve što Orbin zna o Kulinu uzeto je iz starije dubrovačke analistike. U ''Analima Ranjine'' (ed. Nodilo 219) spominje se bosanski biskup Radogost, što je Orbin iskvario pod uticajem imena poznatog patarena Radina gosta. Tamo se nalazi i osvećenje crkve Sv. Kuzmana i Damjana na poziv župana Jurka i osvećenje dviju crkava u Bosni. Samo je hronologija različita, jer Ranjina navodi samo 1185. kao godinu početka pontifikata nadbiskupa Bernarda, dok Orbin daje i godinu posvećenja Radogosta (1171, dakle, prije Bernarda) i 1194, kao godinu Bernardovog odlaska u Zahumlje.
----

Sada, kad je umro pomenuti Kulin ban, kralj koji je u to vrijeme bio u Ugarskoj odluči, iz ranije navedenih razloga, da zauzme Bosansko Kraljevstvo. Zbog toga je poslao s vojskom jednog svog velikaša po imenu Kotroman Nemac, na glasu ratnika. Kad je Kotroman došao u Bosnu i našao je bez gospodara, lako ju je zauzeo. Da bi ga za to nagradio, kralj ga je imenovao banom Bosne i htio da se njegovi potomci vječno smjenjuju na tom položaju. Pošto je porodica Kotromana tokom vremena dobila veliko potomstvo, svi su se po Kotromanu nazivali Kotromanići. I njihova je porodica gotovo uvijek vladala u Bosni. Nekad su to bili banovi, a nekad kneževi. U njihovoj vladavini bilo je dobro to što su oni održavali u Bosni slobodu sa starim običajima. Jer je tada u ovom kraljevstvu bilo mnogo vrlo uglednih velikaša, a ti nisu dozvoljavali nikome od upravljača da tiraniše bilo koga i zahtijevali su da se poštuje položaj i baština svakoga. Drugo ne nalazim zapisano o pomenutim Kotromanićima koji su u stara vremena vladali u Bosni, dok vlast nije došla u ruke bana Stjepana iz iste kuće. On je upravljao Bosnom na gore rečeni način i bio dobar i pametan vladar. Kad je 1310. godine umro, ostavio je tri sina, Stjepana, Ninoslava i Vladislava, o čijim ćemo djelima govoriti malo dalje. Upozoravamo najprije čitaoca da je granica između Bosne i Raške rijeka Drina.

KOMENTAR
Odlomak je značajan po tome što donosi priču o porijeklu Kotromanića, više puta pretresanu u modernoj nauci. Posebno se njome bavio V. Ćorović, ''Pitanje o porijeklu Kotromanića'', Prilozi KJIF 5 (1925) 15-20. Nasuprot L. Talociju (Die Kotromanglegende, Studien zur Geschichte Serbiens und Bosniens im Mittelalter, München-Leipzig 1914, 66-70), koji je tvrdio da je Orbinova priča o nemaĉkom porijeklu Kotromanića rezultat humanističke sklonosti ka etimologiziranju, Ćorović je upozorio da se priča o Kotromanu Gotu nalazi već u dubrovačkim instrukcijama iz prve polovine XV vijeka. Poznato je takođe da se u dubrovačkim uputstvima srijeću još neki momenti bosanske istorije (boravak banice Jelisavete, udovice bana Stjepana I Kotromanića, u Dubrovniku sa tri sina i njihov povratak u Bosnu).
Upadljivo je slaganje između Orbina i ovih istorijskih reminiscencija u dubrovačkim službenim spisima u pogledu tema o kojima govore i čak u pojedinostima. U dubrovačkim instrukcijama imamo sažetu verziju istog izvora koji nalazimo ošpirnije izložen kod Orbina (i Lukarevića). Orbin nam izričito kaže da je ono malo što priča o početku Kotromanića našao ''zapisano''. Izvor koji je on ovdje koristio bio je dobro obaviješten (nastao svakako prije 1430) i bio je prožet tendencijama da veliča i ističe prava i sloboštine plemstva. Ovu istu tendenciju ćemo sresti još u nekim odlomcima Orbinovog izlaganja bosanske istorije.
Godina smrti bana Stjepana I (1310) će, po svoj prilici, biti tačna. U svakom slučaju, njegovi nasljednici su kao izgnanici boravili u Dubrovniku 1314. Imena Stjepanovih sinova su u osnovi tačna. Jedino je Ninoslav usljed štamparske greške na ovom mjestu originala ispao Niroslau (nešto niže je pravilno Ninoslav, ali se kaže da ga drugi zovu Miroslav). Podatak o granici na Drini je mehanički ubačen i sasvim nepovezan s ostalim tekstom. Potiče svakako iz Letopisa Popa Dukljanina.
----

Kada je, dakle, poslije smrti pomenutog bana Stjepana njegov najstariji sin Stjepan, saglasno sa svojom braćom, htio preuzeti upravu u Bosni, ustali su protiv njega svi najistaknutiji velikaši toga kraljevstva i nijesu ga prihvatili. Na ovo ih nije navelo ništa drugo sem to što su vidjeli da su on i njegova braća veoma pametni i vezani između sebe, pa su se jako pobojali da ne bi kojim putem uništili slobodu i ukinuli zakone Bosne. Kad je Stjepan vidio razjarenost velikaša, smatrao je da je u tom času najpametnije da im popusti i da se prilagodi vremenu, te da čeka da mu bog pošalje neku drugu priliku da povrati očinsku državu. Zato se povukao sa svojom majkom Jelisavetom u Dubrovnik. Dok je tu neko vrijeme boravio, veliku čast mu je ukazivala dubrovačka vlada, a i privatne osobe. Svako se trudio da mu pomogne u njegovim nevoljama.Dva druga njegova brata, tj. Ninoslav ili (kako ga neki zovu) Miroslav, i Vladislav, odoše u Hrvatsku, a jedna njihova sestra, po imenu Danica, otišla je iz pobožnosti u Rim, pa se tu razboljela od groznice i upokojila. Bi pokopana u Minervi, a na njenom grobu bješe napisano (kako se još vidi) HIC IACET DIANA ILLIRICA.

KOMENTAR
Orbin ovdje nastavlja da ekscerpira izvor o Kotromanićima. I ovdje srijećemo motiv čuvanja ''slobode'' i ''zakona'' Bosne. Boravak Jelisavete i Stjepana II Kotromanića u Dubrovniku potvrđen je savremenim izvorima. U vrlo proređenim zapisnicima iz toga vremena čitamo da su članovi Velikog vijeća dubrovačkog odlučili, 6. aprila 1314, da odobre trošak za doček ''bana'' i da zakupe neke kuće gdje će ban stanovati. ''Monumenta Ragusina'. Liber reformationumI'', Zagrabiae 1879, 41. Povodom vijesti o odlasku Stjepanove braće u Hrvatsku i odlaska sestre u Rim vrijedi upozoriti da se o događajima tih godina govorilo još u nekim izvorima. Na to nas upozorava već Orbin kad kaže da Ninoslava ''drugi'' zovu Miroslav, a jasno se to vidi iz pričanja Lukarevićevog. Ovaj Orbinov savremenik je dao prednost drugom izvoru koji navodi i imena pobunjenika (Vuk Bulić, Čubran Budisaljić), koji zna da su Stjepanova braća pobjegla sa nekim vlastelinom Mladenom Hartićem u Zagreb i Medvjed (in Sagreb e in Medujed). Iz toga drugog izvora je Orbin uzeo podatak o odlasku Ninoslava i Vladislava u Hrvatsku, a vjerovatno i onaj o Danici, koji će biti bez istorijske podloge. Up. I. Ruvarac, ''Draga, Danica, Resa'', Zbornik Ilariona Ruvarca I, Beograd 1934, 336-338.
----

Za vrijeme svoga boravka u Dubrovniku Stjepan je neprestano pregovarao s bosanskim velikašima da bi povratio očinsko kraljevstvo. U tome su mu Dubrovčani išli naruku što su više mogli, te su na kraju izdejstvovali da se s braćom vrati u Bosnu. Kako su, međutim, Stjepana smatrali pametnijim od druge braće, on je uz saglasnost svih velikaša preuzeo upravljanje nad tim kraljevstvom, pa mu je dodijeljena titula bana. Kad je, dakle, Stjepan preuzeo upravu, prva mu je briga bila da osigura sve granice Bosne, Usore i Huma, a zatim da živi u miru sa svim susjedima, a posebno s ugarskim kraljem Karlom. Ovakvim svojim postupkom postao je veoma jak i strah i trepet za sve svoje podanike. Među njima su bili sinovi humskog vlastelina Branivoja, koji su bili zauzeli Hum i tamo vršili velika nasilja. Pošto Stjepan to nije mogao trpjeti, sakupio je vojsku, zarobio dva Branivojeva sina i pogubio ih. I tako je oružjem osvojio tu oblast i zadržao je u svojoj vlasti za cijeloga života, a poslije njega držao je njegov sinovac Tvrtko, koji ga je naslijedio.

KOMENTAR
Povratak Stjepanov na vlast u Bosnu ispričan je bez ikakvih pojedinosti sasvim sumarno, tako da ne treba isključiti mogućnost da je ovaj pasus plod Orbinovog rezonovanja. Od njega svakako potiče ono veličanje uloge Dubrovčana i njihove pomoći. Karakteristično je da Orbin ovdje govori o povratku Stjepanovom ''s braćom'' iako je ranije pustio da se braća sklone u Hrvatsku. Nekoliko redaka o Stjepanovom ratu protiv sinova Branivojevih oslanja se na ono što je Orbin znao o Branivojevićima i izložio u glavi o Humu (up. komentar uz str. 190-192).
----

Pomenuti ban Stjepan bio je mnogo privržen gradu Dubrovniku, čiji su trgovci, kojih je bilo mnogo u njegovoj zemlji, slobodno trgovali po cijelom njegovom kraljevstvu. Dubrovnik ga je, sa svoje strane, počastvovao čestim poslanstvima i poklonima. Zato je on, koliko zbog ovoga toliko i zbog mnogih službi i usluga, prodao Dubrovčanima hiljadu tri stotine i trideset i treće godine Ston s Pelješcem, što, govoraše, pripada njemu kao knezu Huma, a oni su se obavezali da će mu davati godišnje stotinu i pedeset dukata. No sledeće godine, zbog lažnog obavještenja prenijetog mu od nekih dubrovalkih neprijatelja koji su govorili da Dubrovčani neće moći održati ni braniti ta mjesta, poslao je svoje ljude u Dubrovnik da ih traže natrag. Međutim, Dubrovčani su poveli bosanske poklisare na jednoj svojoj galiji u Ston i pokazali im tvrđavu i zidine koje su podigli. Kad su se, dakle, pomenuti poklisari povratili u Bosnu, izložili su banu šta su vidjeli. Ban poslije toga posla Dubrovčanima stotinu litara zlata i isto toliko srebra kao pomoć za pomenutu izgradnju utvrđenja.

KOMENTAR
Pričanje o banovom darovanju Stona i Pelješca oslanja se neposredno na starije dubrovačke anale tzv. ''Anonima'' (ed. Nodilo35-36). Kao što je nagoviješteno u komentaru uz Orbinovo izlaganje o Dušanu, ovdje je došlo do zanimljive kontraminacije. Anonimni dubrovački analist, naime, tokom čitave dubrovačke istorije zna samo za bosanske vladare kao susjede Dubrovnika. Tako je već u IX vijeku ''re Stiepan in Bosna'' veliki prijatelj Dubrovčana, itd. Anonim tako naziva i onog vladara koji je poklonio Ston i Pelješac ''lo re Stiepan de Bosna'', iako se po spominjanju Bućinog posredovanja lako prepoznaje da se misli na Stefana Dušana. Istorijska podloga verzije o zahtjevu bosanskog bana da se Ston vrati 1334, koju Orbin doslovno preuzima od Anonima, leži u zategnutosti između kralja Dušana i Dubrovčana te godine. U Dušanovoj povelji iz 1334. Dušan kaže ''kako se bješe porasrčilo (porasrdilo) kraljevstvo mi na vlastele dubrovačke za Stonski Red (rat, rt)''. Stvari su bile dovedene u red i Dušan je potvrdio svoju darovnicu iz prethodne godine, zahtijevajući da Dubrovčani ne primaju njegove podanike u Ston i na poluostrvo i ''da prebiva pop srbski i da poje u crkvah koje su u Stonu i u Ratu kako jest poveljevalo kraljevstvo mi''.
----

U vrijeme ovoga bana ugarski kralj Ludovik bio je u velikom ratu s Mlečanima zbog Zadra, koji je bio pod njegovom vlašću, a oko kojega su Mlečani bili udarili opsadu u namjeri da ga zauzmu. Stoga mu je Ludovik hiljadu tri stotine i četrdeset i šeste godine lično pritekao u pomoć, vodeći sobom bana Stjepana. Ali kako su Mlečani bili opkolili Zadar s veoma jakim spravama i s mnogo vojske, i s kopna i s mora, kralj mu nije mogao pružiti pomoć. Zato se morao povući natrag. Od tog vremena Stjepan se nije usuđivao da izađe pred Ludovika, bilo zato što je bio svjestan da se pri pružanju pomoći pomenutom gradu nije ponio kako je kralj očekivao, bilo možda (kako neki vele) zato što je, na molbu Mlečana i zajedno s nekim ugarskim i hrvatskim velikašima, kovao zavjeru protiv samog Ludovika. Ludovik se docnije nije pokazivao naročito naklon pomenutom banu.

KOMENTAR
Sumarno ispričana uloga bana Stjepana II u vrijeme opsade Zadra slaže se s onim što znamo iz savremenih izvora. Zadrani su još tada optuživali bana Stjepana da je kriv za poraz kraljevske vojske. Orbin je čitao najmanje dva izvora o ovim stvarima, jedan po kome se ban nedostojno držao pod Zadrom i drugi po kome je učestvovao u zavjeri protiv kralja Ludovika I. Ni jednom ni drugom nijesam mogao ući u trag.
----

Za vladavine ovoga bana bilo je u Bosni mnogo jeretika, a posebno patarena. Zbog toga je papa Klement VI hiljadu tri stotine i četrdeset i devete godine (1349.) poslao u Bosansko Kraljevstvo nekoliko malobraćana, ljudi sveta života, među njima brata Pelegrina i brata Ivana iz Aragonskog Kraljevstva, da iskorijene zarazu tolikih jeresi. Ko je te jeresi prvi uveo u ovo kraljevstvo, biće dobro da se kaže na ovom mjestu.

KOMENTAR
Opis dolaska franjevaca u Bosnu je netačan i slijedi svakako nekog kasnog crkvenog istoričara (možda
Volaterana). Peregrin je nekoliko godina ranije bio u Bosni i 1349, kada je tobože upućen u Bosnu, postao je bosanski biskup.
----

Dakle, jeres bosanskih patarena došla je tamo (kako piše Pjetro Livio Veroneze) preko Rimljanina Paterna, koji je bio protjeran iz Rima sa svim svojim sljedbenicima, a zatim redom iz cijele Italije. Protjerani tako i ne nalazeći mjesta gdje bi ih primili i gdje bi se sklonili, prešli su preko Furlandije ovamo u Bosnu, pa su se tu neki zaustavili, a drugi su pošli dalje u Trakiju i nastanili se oko Istra, nedaleko od Nikopolja. Oni su živjeli bez svetih tajni, bez žrtve i bez svešteničkog reda, a ipak su se nazivali hrišćanima; postili su petkom, svetkovali su nedjelju i sve hrišćanske praznike, naročito Uspenje našeg gospoda; nijesu se krštavali, zazirali su od krsta i nazivali su se pavlićani. Oni su ustrajali u ovim svojim zabludama sve do početka ovoga poslednjeg rata između cara, Transilvanca i Turčina. Ali kad su vidjeli da ih napadaju hrišćani i da ih odvode u ropstvo kao da su Turci, riješili su se da prihvate pravi hrišćanski kult. U tom području bilo je četrnaest sela u kojima su bili nastanjeni pavlićani. Neki Grci, obmanuti imenom, vjeruju da su to bili sljedbenici Pavla iz Samosate, ali se varaju. Jer su oni bili daleko od zabluda Pavla Samosaćanina. Vjerujem, kao što su se oni u Bosni nazivali patarenima dovodeći u vezu svoje ime s imenom sv. Petra, da su se tako i ovi nazivali pavlićanima po sv. Pavlu, po imenima, dakle, apostola i zaštitnika Rima. Ali da se vratimo sada na naše izlaganje o Bosni

KOMENTAR
Ovaj uvod u istoriju jeresi u Bosni sastoji se iz tri dijela: priče o porijeklu patarena iz Rima, informacije o pavlikijanima u Bugarskoj i rasprave o imenu pavlikijana. Kao izvor se navodi Pjetro Livio Veroneze za kojim se traga već decenijama bez uspjeha. Up. J.Matasović, ''Tri humanista o patarenima'', Godišnjak Srpskog filozofskog fakulteta 1(1930) 235-252 i N. Radojčić, ''Srpska istorija Mavra Orbinija'', Beograd 1950, 44 nap. 1. Iz toga izvora je Orbin mogao uzeti podatke o Paternu i širenju patarena i vjerovanju pavlikijanaca. Ono što priča o selima pavlikijanaca i o ratu koji je počeo 1595. znao je kao savremenik. Ne može se otkriti lanac kojim je od Petra Sicilijskog do Orbina došlo uvjerenje da su pavlikijani bili sledbenici Pavla od Samosate.
----

Kad su gore pomenuti malobraćani stigli u ovo kraljevstvo, uspjeli su preko očekivanja. Oni su se, naime, bojali da će im se ban Stjepan oduprijeti, jer je bio grčkog obreda, ali on je postupio sasvim suprotno. Vrlo lijepo ih je primio, dozvolio im da slobodno propovijedaju protiv pomenutih jeretika i da uspostavljaju rimsku vjeru, jer je smatrao da je bolje imati u svom kraljevstvu podanike rimokatoličke vjere, koja se neznatno razlikovala od grčkog obreda, nego jeretike čije se učenje protivilo i grčkom i latinskom. U tome je pomenutu braću mnogo pomogao dubrovački kanonik Domanja Volča Bobaljević, veoma učen čovjek i vrlo primjernog života. Dok se on nalazio kod rečenog bana u svojstvu prvog sekretara, ubijedio ga je da treba da napusti grčko praznoverje i prihvati rimski obred. Pošto je ovaj ban bio u ratu (kako je rečeno) s carem Stefanom Nemanjom, a kako je Nemanja htio da ga dobije u svoje ruke, poveo je tajne pregovore o tome s Domanjom i s nekim drugim bosanskim velikašima, nudeći im novac i oblasti u svom kraljevstvu i u Bosni, ako mu u ovoj stvari idu naruku. Ali je Domanja smjesta odbio svaku ponudu, govoreći da mu obaveza koju ima prema svom gospodaru i ljubav koju gaji prema svojoj otadžbini, kao i slava porodice Bobaljevića u kojoj je rođen, nipošto ne dozvoljavaju da tako nešto učini. Stoga je Domanja odmah obavijestio svoga gospodara o ovom Nemanjinom kovanju zavjere. Zbog toga ga je ban još više zavolio i podijelio mu mnogo povelja, koje se još i danas čuvaju u kući Bobaljevića u Dubrovniku. Za cijelog svog života ban ga nije pustio da ode od njega i često je izjavljivao pred svojim velikašima (kako se vidi u pomenutim poveljama) da mu je Domanja spasio kraljevstvo, štaviše, i sam život. Njegova je velikim dijelom (kako rekosmo) bila zasluga što su pomenuti fratri dobili pristup u Bosansko Kraljevstvo. Raspravljajući s onim jereticima s velikim unutarnjim žarom, i uvjeravajući ih neprestano, fratri su privukli sebi cijelu Bosnu, u kojoj su, pomoću onih koji su primali rimsku vjeru, podigli mnogo velikih i malih manastira. Isto tako podigli su manastire i u Usori, Humu i, konačno, u Stonu, razumije se, uz saglasnost Dubrovčana, koji su (kako je rečeno) postal gospodari toga mjesta. Fratri su obraćali i krštavali mnogo jeretika, pa su iz svih onih krajeva, na glas o njihovoj dobroti i dobrim djelima koja su činili, svakodnevno hrlile mnoge osobe sveta života u bosansku vikariju, kako se nazivalo glavno njihovo sjedište. Gore pomenuti brat Pelegrin bio je imenovan bosanskim biskupom, pošto je obratio jeretike patarene. U Bosni je bila i jedna druga njihova sekta, zvana manihejci. Manihejci su (kako izveštavaju Volateran i Sabelik) stanovali u manastirima smještenim u dolinama i na drugim usamljenim mjestima u koja su obično išle matrone koje bi ozdravile od neke bolesti kao za zavjet, te tamo služile izvjesno vrijeme. I tako su stanovale s pomenutim monasima ili, bolje reći, jereticima. Ovaj običaj se održao sve do 1520. godine. Opata koji je bio u tim manastirima zvali su ded, a priora strojnik. Kada je ulazio u crkvu, svještenik je uzimao u ruku jedan hljeb, okretao se prema puku i glasno govorio: ''Blagosloviću ga.'' A puk mu je odgovarao: ''Blagoslovite ga.'' Zatim je dalje govorio: ''Prelomiću ga.'' A puk je odgovarao: ''Prelomite ga.'' Posle toga puk se tim hljebom pričešćivao.

KOMENTAR
Porijeklo vijesti u ovome odlomku nijesam uspio da utvrdim. Zaslužuje pažnju odlučno tvrđenje da je ban Stjepan II pripadao pravoslavlju. Rečenica je tijesno vezana s onim dijelom teksta koji govori o dolasku fratra Peregrina i Ivana iz Aragonije 1349, te ne izgleda da potiče iz dobro obaviještenog izvora. Isto se tako ne daju kontrolisati podaci o kanoniku Domanji Bobaljeviću. On je svakako ličnost iz toga vremena, sačuvan je njegov testament iz 1348. Dokumenti o njemu čuvali su se u porodici Bobaljevića prema Orbinovoj tvrdnji još u XVI vijeku. Orbin treba da je iz povelja koje je izdao ban Stjepan saznao da je Domanja pokatoličio bana, da mu je bio sekretar, da mu je otkrio zavjeru pripremanu od Dušana. Izgleda ipak da je Orbin našao već gotovu priču o Domanji Bobaljeviću. Bio je to neki tekst u kome je car Dušan dosljedno nazivan Stefan Nemanja, tako da je Orbin, koji inače u glavi o Srbiji tako ne naziva Dušana, prihvatio taj oblik.
KOMENTAR
Uspjesi bosanskih franjevaca su očigledno uveličani. Orbin je ovdje koristio neki izvor koji je vrlo kratko pričao istoriju franjevaca i nije ga do kraja razumio. Bosanska vikarija nije bila jedan određeni manastir ili središte fratara, nego je bila administrativna jedinica u okviru franjevačkog reda. Up. J. Šidak, ''Franjevačka ''Dubia'' iz g. 1372/3 kao izvor za povijest Bosne'', Istoriski časopis 5 (1954—55) 211—221. Fra Peregrin Saksonac bio je zaista, kao što je ranije rečeno, bosanski biskup.
KOMENTAR
Našavši u izvorima drugo ime za bosanske jeretike: manihejci, koje se naročito počinje upotrebljavati u XV vijeku, Orbin je shvatio da je riječ o drugoj sekti, različitoj od patarena. U sadržajnim informacijama o bosanskim jereticima Orbin se poziva na Volaterana i Sabelika, ali se informacije koje pruža u krajnjoj liniji oslanjaju na spis Eneje Silvija Pikolominija. Up. J. Matasović, ''Tri humanista o patarenima'', Godišnjak Skopskog filozofskog fakulteta 1 (1930) 235-252. Uz priču o ženama koje služe patarene, koja je očigledno zlobno intonirana tako da sugerira razuzdan život manihejskih ''monaha'', može se primijetiti da je u Dubrovniku naziv babiza de Patarinis služio kao uvreda. Njen pravi smisao otkriva cio niz pogrda koje je jedan dubrovački vlastelin 1457. sasuo u lice jednoj vlastelinki: putana de bordello, batessa de bordello, babiza de Patarinis. K.Jireček, ''Istorija Srba II'', Beograd 1952, 278 n. 129. Dostojanstva ''ded'' i ''strojnik'', nezgrapno prevedena u Orbinovom izvoru u ''opat'' i ''prior'', potvrđena su brojnim savremenim dokumentima. Isto tako je sigurno kod bosanskih krstijana postojao obred lomljenja hleba. U tzv. ''Raspri između rimokatolika i bosanskog patarena'', sačuvanoj u jednom rukopisu XV vijeka, jeretiku se stavljaju u usta riječi: Nos etiam frangimus panem aliis. ''Starine I'', 125.
----

Ali kad je raški vladar Stefan Nemanja doznao za pomenuto obraćanje Bosanaca, bilo zato što ga je na to podsticala njegova žena, koja je mnogo mrzila katolike, bilo, možda, zato što je Nemanja smatrao da mu pripada banat Bosne, sakupio je vrlo jaku vojsku, sastavljenu od pješaka i konjanika, pa došao u Bosnu. Kad nije mogao uhvatiti bana, jer se bio povukao u planine i utvrđenja, ni zauzeti glavne bosanske tvrđave, vratio se natrag, kako smo u opisu njegovog života kazali. Tako je ban Stjepan, oslobodivši se straha koji ga je bio obuzeo, ostao gospodar Bosne. Zbog sposobnosti koju je pokazao u ovom ratu, ban je stekao veliki ugled kod svojih ljudi, i kaznio je mnoge koji su u ovim njegovim nevoljama pomagali neprijatelju.

KOMENTAR
Orbin je svjestan da je već jednom pričao o ovome ratu izlažući srpsku istoriju, pa na to i podsjeća čitaoca, ali mu to ne smeta da ovdje saopšti sasvim drugi povod za rat.
----

Kada su Tatari pljačkali po Transilvaniji, ban je pruţio veliku pomoć (kako piše Minster) kralju Ludoviku da kazni njihovu drskost i da ih protjera iz onih mjesta. Ludovik je ovom banovom pomoći bio veoma zadovoljan.

KOMENTAR
O događaju koji je ovdje zabilježen ne zna se ništa iz drugih izvora. Orbin se poziva na Minstera, ali mi je njegovo djelo ostalo nepristupačno, te ne mogu reći kako ga je prenio.
----

Kada je Ludovikova majka čula da ban Stjepan ima jednu kćer od 15 godina po imenu Jelisaveta, vrlo lijepu i pametnu djevojčicu, zamolila je bana da joj je pošalje, obećavajući mu da će je držati kod sebe kao svoju kćer. Pošto Stjepan nije na to htio pristati, kraljica je krenula iz Ugarske s velikom pratnjom i došla na rijeku Savu u Usori. Tu je pozvala bana Stjepana i stupila s njim u pregovore. U početku Stjepan je još uvijek nerado pristajao na kraljičino traženje. Ona je, međutim, i dalje bila uporna, obećavajući i zaklinjući se da će je vrlo otmeno udati, kako inače i dolikuje jednoj djevojčici kao što je ona, kao i da će i on tom udajom biti prezadovoljan. Na kraju, svladan ovim njenim obećanjima i zakletvama, ban joj je dao kćer. Kraljica ju je povela sa sobom u Ugarsku i držala kod sebe tri godine. Kako se ona u to vrijeme mnogo proljepšala, a i kako se u svim svojim postupcima pametno vladala, kraljica majka počela je nastojati kod svoga sina Ludovika, kome je bila umrla prva žena, Margarita, kći poljskog kralja Kazimira, da je uzme za ženu. Pošto se Jelisaveti u međuvremenu Ludovik svidio, ona je smjesta obavijestila o tome svoga oca i pozvala ga da dođe u Ugarsku na njenu svadbu. Ali dok se spremao na put, razbolio se od neke teške bolesti, od koje je i umro 1357. godine. Bješe pokopan u crkvi Male braće, naime, u crkvi Sv. Nikole u Mileševu u Bosni, koju je on za svoga života podigao.

KOMENTAR
Nije poznato odakle je Orbin preuzeo podrobnu istoriju udaje Jelisavete, kćeri bana Stjepana. Turoci, Dlugoš i Bonfini bilježe sasvim kratko drugi brak kralja Ludovika I. Turoci čak kaže da je njegova prva žena Margareta bila kći cara Karla IV. Svakako nije tačna hronologija Orbinova, odnosno njegovog izvora. Svadba Jelisavete i Ludovika I bila je 20. juna 1353, a ban Stjepan II je umro iste godine, ali ne znamo kada. U Bosni je sigurno postojao franjevački manastir Svetog Nikole, ali nije jasno gdje je ležao. Dok jedni misle da je manastir bio u Visokom, drugi izjednačuju ime Mileševa, koje daje Orbin, sa mjestom Mile, koje se više puta javlja u savremenim dokumentima, čak kao mjesto sabora i kraljevskog krunisanja. Uzima se da je mjesto Mile bilo u predjelu Jajca.
----

Pošto nije ostavio nijedno muško dijete, naslijedili su ga u državi njegovi sinovci, odnosno sinovi njegovog brata Vladislava, Tvrtko i Vukić, jer njegov drugi brat Ninoslav nije uopšte imao nijednog zakonitog sina i bio je umro, kao i Vukić, još za Stjepanova života. Prilikom preuzimanja vlasti Vladislavljevi sinovi nijesu imali nikakvih teškoća, jer ih je pomenuti njihov stric uvijek držao uza se i otmeno ih odgojio. Stoga ih je cijela Bosna smatrala dostojnim da budu nasljednici toga kraljevstva. Tako je bio ustoličen Tvrtko, mladić od dvadeset i dvije godine, velikih sposobnosti, a još većih nada. Mada ga u početku nijesu mnogo slušali, jer je bio mlad, ipak, kasnije, kad su vidjeli da je pametan i dobre naravi, svako ga je poštovao i nastojao da mu ugodi. Njegova je majka bila veoma pametna žena i sin ju je mnogo poštovao i u svim stvarima se s njom savjetovao. Zato je neki velikaši nijesu voljeli, a naročito je nije volio Pavle Kulišić, koji je bio iz iste kotromanićke porodice i Tvrtkov rođak. Kako Kulišić nije mogao trpjeti da bude potčinjen jednom neiskusnom mladiću i da mu zapovij eda jedna žena, otišao je u Usoru, zauzeo je i proglasio se banom, istupajući javno i otvoreno kao Tvrtkov protivnik. Tvrtko je sakupio nešto vojske i krenuo da savlada pomenutog Pavla. Pošto mu je to pošlo za rukom, zarobio ga je i primorao da mu vrati usorske gradove, a onda ga bacio u tamnicu, gdje je završio život.

KOMENTAR
Ovdje je Orbin bio nepažljiv ili se oslonio na nepouzdani izvor. Prvo kaže da su Stjepana II naslijedili Tvrtko i Vukić, a zatim dva reda niže tvrdi da je Vukić umro još za života Stefanova. Dvije stranice dalje govori o Vukićevom sukobu s Tvrtkom. Ovdje isto tako tvrdi da Ninoslav nije mogao imati zakonitog sina, a malo kasnije navodi Dabišu, istina kao nezakonitog sina Ninoslavljevog.
KOMENTAR
Orbin ovdje slijedi neki nama nepoznati domaći bosanski izvor. Neke od njegovih podataka možemo kontrolisati, Tvrtko nije mogao imati na početku vlade 22 godine, već samo 15, jer slučajno znamo da je brak između njegovih roditelja sklopljen 1337. ili početkom 1338. Ime Pavla Kulišića, odmetnika Tvrtkovog, ne srijeće se u popisima vlastele u poveljama s početka Tvrtkove vlade. ''Nevjera'' jednog Grgura Pavlovića se spominje u banovoj povelji iz 1357, ali mi znamo da je on bio sin Pavla Vukoslavića, koji je bio živ i aktivan 1351.
----

Čim je za to saznao ugarski kralj Ludovik, pozvao je Tvrtka u Ugarsku. Kad je prispio tamo, ljubazno su ga primili kralj i kraljica, njegova rođaka, i sva gospoda i velikaši toga kraljevstva. Poslije dužeg i vrlo prijatnog boravka u Ugarskoj, Tvrtko se spremao za povratak u Bosnu. No Ludovik ga je zadrđavao preko njegova očekivanja, stavljajući mu do znanja da ga neće pustiti sve dok mu ne povrati Humsku oblast, za koju je govorio da je baština njegove žene Jelisavete. Dakle, da bi izbavio i sebe i onu gospodu koja su bila došla s njim iz Bosne, Tvrtko je ugovorio s kraljem da će mu dati u Humu trg Neretve i cio onaj kraj koji se nalazi između rijeke Neretve i Cetine s tvrđavama Imoticom i Novim. Kad je to ispunio, kralj mu je dozvolio da se vrati u Bosnu, pošto ga je prethodno kraljevski darovao i pismeno potvrdio kao vladara u Bosni. To je bio razlog što su mu ubuduće velikaši i druga bosanska gospoda bili potpuno pokorni i što su imali straha pred njim, pa ga mnogo više cijenili.

KOMENTAR
Ta pobuna se morala desiti u periodu 1353—1357, jer slučajno znamo da je Tvrtko 1357. boravio kod kralja Ludovika i bio prisiljen da mu preda Humsku zemlju. Jedno sasvim savremeno pismo (L. Thalloczy, Studien Zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München—Leipzig1914, 336—337, sa pogrešnim datumom koji je ispravio I Ruvarac) iz ljeta 1357. potvrđuje priĉanje Orbinovog izvora. U njemu čitamo da je ban Tvrtko totam terram Holmi cum omnibus castris in eadem existentibus pro iuribus domine regine iunioris eidem (tj. kralju Ludoviku I) resignauit, zatim da je kralj wanatum Wozne et Wzure eidem wano et fratri suo confirmauit. Pri takvoj obaviještenosti ne smijemo olako odbaciti ni priču o Kulišiću, iako je njegovo prezime nepoznato i neobično. Pavle Klešić, rođak Kotromanića, odmetnuo se početkom XV vijeka protiv kralja Ostoje, pa se može misliti da je njegovo ime na neki način umiješano u istoriju Tvrtkove vlade.
----

Nešto kasnije Tvrtko je ponovo otišao u Ugarsku, ostavljajući umjesto sebe na upravi svoju majku. Time su strahovito bili nezadovoljni Dabišini sinovi Vladislav, Purćija i Vuk, koji su držali mnogo zemlje na rijeci Drini, i u Bosni, i u Usori; bio je nezadovoljan i Sanko, Mladenov sin, koji je bio u Zagorju i držao cijelu humsku zemlju, počeo od Primorja do Nevesinja i Konjica s Vlasima; takođe je bio nezadovoljan nezakoniti sin Ninoslava (brata bana Stjepana), Dabiša, koji je bio gospodar Neretve, pa su oni zajednički izvikali za gospodara Bosne Vukića, mlađeg brata bana Tvrtka, a njegovu majku su protjerali iz Bosne i nedostojno zatočili u neko selo u Neretvi.

KOMENTAR
Orbinov izvor je i ovdje dobro obaviješten. Koliko možemo da zaključimo iz savremenih dokumenata, Tvrtko nije u trenutku izbijanja pobune vlastele bio u Ugarskoj, jer su baš tada išli k njemu u Bosnu venecijanski i dubrovački poklisari. On se odmah po izbijanju pobune sklonio u Ugarsku.
Vladislav, Purćija i Vuk Dabišići su poznate ličnosti iz dokumenata toga vremena sa posjedima zaista u oblasti Drine i Usore. Up. M. Dinić, Za istoriju rudarstva srednjovjekovne Srbije i Bosne I'', Beograd 1955, 48—49.
Senko nije bio Mladenov, već Miltenov sin, čije je područje bilo na teritoriji koju ocrtava Orbin. Jedino se Dabiša, Tvrtkov bratučed i docniji kralj, ne pojavljuje u savremenim dokumentima iz ovih godina. Pobuna je izbila u februaru 1366. i Vukić je doista bio proglašen za bana. Tačan je i podatak da je Tvrtkova majka bila prognana.
----

Kad je vijest o ovom ustanku velikaša doprla do ušiju bana Tvrtka u Ugarskoj, on je smjesta uzjahao na konja i doletio u Usoru. Tu je sakupio vojsku, te je s mnogo gospode i velikaša koji su ostali uz njega krenuo protiv svoga brata Vukića. Kako Vukić nije raspolagao dovoljnim snagama da bi mu se mogao oduprijeti, na vrijeme je uzmakao i pobjegao u Ugarsku. Tu se često zadržavao na dvoru kralja Ludovika i služio mu. Stoga je Ludovik više puta tražio od Tvrtka da se izmiri s bratom i da mu dodijeli neki komad zemlje. Ali Tvrtko nikako nije htio na to pristati. Zbog toga je ugarska vojska više puta dolazila na granicu Usore i činila velike štete. No, uprkos tome, Tvrtko se junački branio i nije dozvolio da prodru dublje u zemlju, zahvaljujući prirodno utvrđenim prolazima koji su štitili sva mjesta u Bosni. Vratio je takođe na dvor svoju majku, koju je mnogo poštovao i s kojom se savjetovao u svim svojim djelima. Malo poslije toga uhvatio je gore pomenutog Vladislava Dabišića i njegova brata Vuka. Naredio je da se Vladislavu iskopaju oči, a Vuka je, s mnogo njegovih sljedbenika, bacio u tamnicu. Zatim je sakupio vojsku i pošao protiv Dabiše, nezakonitog sina (kako je rečeno) njegova strica Ninoslava, te ga protjerao iz onih mjesta koja je posjedovao. Prešavšiu Humsko Kneštvo, opustošio je i poharao cijelu Sankovu zemlju, kao i zemlju njegovih sljedbenika. Kako mu se Sanko nije mogao oduprijeti, a i bojao se da mu ne dopadne ruku, pobjegao je u Dubrovnik. Kad je to čuo Tvrtko, krene s vojskom prema Dubrovniku, ne bi li ga uhvatio. Ali je Sanko, obaviješten prethodno o tome, umakao prije nego što je Tvrtko stigao, pa otišao županu Nikoli Altomanoviću s kojim je (kako smo gore kazali) pustošio Humsko Kneštvo.

KOMENTAR
I po sadržini i po načinu izlaganja opaža se da Orbin prepričava i ovdje isti izvor. Fragmentarni podaci iz savremenih dokumenata potvrđuju kazivanje Orbinovog izvora: Tvrtko je zaista ratovao u Humskoj zemlji i potisnuo Sanka i prisilio ga da se skloni u Dubrovnik. Nije, međutim, tačno da je Sanko neposredno iz Dubrovnika otišao Nikoli Altomanoviću. On se u drugoj polovini 1367. izmirio s Tvrtkom i zatim ponovo odmetnuo 1368. približivši se Nikoli Altomanoviću. Up. J. Mijušković, ''Humska vlasteoska poarodica Sankovići'', Istorijski ĉasopis 11 (1961) 27—29.
Mora ce posumnjati i u vrlo uopštenu priču o odnosima Tvrtka i njegovog brata Vuka. Teško da je Vukić odmah našao utočište u Ugarskoj, jer vidimo da se 1369. žalio papi na svoga brata i tražio da ga papa preporuči ugarskom kralju.Braća su se izmirila do 1374, kada ih nalazimo zajedno u jednom Tvrtkovom aktu.
----

Kad je, dakle, Tvrtko došao s vojskom na dubrovačko područje, Dubrovčani su ga (kao prijatelja) pozvali da dođe u njihov grad, i tu su ga primili s velikom srdačnošću, sjajem i počastima. To bješe godine gospodnje 1386. U Dubrovniku je ostao deset dana. Kada se vratio u Bosnu, Sanko se, napustivši Altomanovića i njegovo prijateljstvo, izmirio sa njim i zamolio za oproštaj. Tvrtko ga je tada poslao u Humsko Kneštvo i dodijelio mu malo zemlje kod Nevesinja, dok je ostatak tog kneštva podijelio bosanskoj i humskoj vlasteli. Poslije izvjesnog vremena Tvrtko je, na traženje kneza Lazara, poslao svoju vojsku protiv Nikole Altomanovića. S ovom vojskom i s onom koju su slali Dubrovčani u pomoć pod zapovjedništvom Đurđa Martinušića uputio je Sanka. Harajući po Nikolinoj zemlji, Sanko je došao u Trebinje i u jednom klancu, zbog svog neopreznog nastupanja i slabe brige za vlastiti život, bio je ubijen od tamošnjih brđana.

KOMENTAR
Tvrtko je doista bio u Dubrovniku, ali ne 1368, kako čitamo kod Orbina, nego 1367. To je opet ona česta greška od jedne godine koju smo već više puta sreli. U dubrovačkim analima nema podataka o Tvrtkovoj posjeti Dubrovniku. Ne bilježi je čak ni Lukarević, koji inače donosi imena vlastele koja se pred Tvrtkom sklonila u Dubrovnik (ed. 1790. 105). Podaci o pogibiji Sankovoj ne mogu se kontrolisati. Prema Orbinu, on bi ratovao protiv Nikole Altomanovića u vrijeme saveza Tvrtka i Lazara, što znači 1373, a u jednom dokumentu iz 1372. spomenut je kao pokojnik. Up. J. Mijušković, nav. djelo 30.
----

Nikola Altomanović izgubio je u ovom ratu državu i pao (kako smo kazali) u ropstvo kneza Lazara, a cijelu njegovu zemlju koja se graničila s Bosnom dobio je Tvrtko. Poslije Đurđeve i Balšine smrti Tvrtko je zauzeo takođe mnoga mjesta koja su pripadala Raškom Kraljevstvu, od dubrovačkog i kotorskog primorja do Mileševa. Ujedno je pokorio Vlahe kojih je bilo u preko sto katuna.

KOMENTAR
Teritorija Bosne na kraju Tvrtkovih osvajanja na ovoj strani tačno je ocrtana, ali neće biti tačno da je smrt Đurđa Balšića (1378) i Balše Balšića (1385) presudno uticala na to širenje. Tvrtko je poslije ''raspa'' Nikole Altomanovića najviše dobio početkom 1377, kad su pod njegovu vlast došli Konavli, Trebinje i Dračevica. Uostalom, sam Orbin priča o krunisanju koje dolazi poslije svih tih osvajanja.
----

Sada, budući da se Tvrtko zbog osvajanja tolikih zemalja jako uzdigao, palo mu je na pamet da se kruniše i uzme titulu raškog kralja. On je svoju odluku saopštio ugarskom kralju Ludoviku, koji mu je tu odluku vrlo rado odobrio, te je 1376. godine bio krunisan od strane mitropolita manastira Mileševe i njegovih monaha u crkvi pomenutog mjesta, prozvavši se Stefan Mirče. Poslije toga vladao je u velikom miru i sreći, i svi njegovi velikaši i vlastela bili su mu vrlo pokorni i nijesu se usuđivali da mu bilo u čemu protivrječe. Stoga je on radio u Bosni što god je htio, ne savjetujući se ni s jednim velikašem, što je bilo sasvim u suprotnosti s ustanovama i običajima Bosne i s njenom slobodom.

KOMENTAR
Na ovom Orbinovom pasusu počiva sve što se u našoj nauci zna o Tvrtkovom krunisanju za kralja. Pokazalo se da se Tvrtko zaista krunisao za ''raškog kralja'' kao nasljednik Nemanjića, da je s tim bio saglasan njegov vrhovni gospodar kralj Ludovik I i da se od krunisanja Tvrtko prozvao Stefan. Krunisanje nije bilo 1376, nego 1377, ali na takve greške smo već navikli. Nema potvrde da je krunisanje obavljeno u Mileševi, ali su navedeni argumenti u prilog podatka Orbinovog izvora. Up. M. Dinić, ''O krunisanju Tvrtka I za kralja'', Glas 147 (1932) 133—145; N. Radojĉić, ''Obred krunisanja bosanskog kralja Tvrtka I''. Prilog istoriji krunisanja srpskih vladara u srednjem veku'', Beograd 1948, 77—82; S. Ćirković, ''Sugubi venac''. ''Prilog istoriji kraljevstva u Bosni'', Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu VIII—1 (1964) (Spomenica Mihaila Dinića) 343—370. Lako i pouzdano se prepoznaje da je Orbin ovdje koristio onaj izvor koji insistira na pravima bosanskog plemstva. Nije se moglo objasniti šta može značiti Orbinova tvrdnja da se Tvrtko poslije krunisanja nazvao Stefan Mirče.
----

Prije nego što je uzeo kraljevsku titulu, oženio sa Dorotejom, kćeri vidinskoga cara Stracimira, koja je živjela kod ugarske kraljice i bila njena dvorkinja. On je to učinio na molbu kralja Ludovika, koji je s majkom vodio brigu o njoj i mnogo je volio, jer je bila vrlo kreposna djevojka. Doroteja je proživela kratko vrijeme sa svojim mužem i nije uopšte imala djece. Umrla je gotovo u isto vrijeme kad i majka kralja Tvrtka. Tvrtko je uzeo drugu ženu, jednu plemenitu bosansku matronu po imenu Jelica. Na nagovor i molbe svoje majke pozvao je natrag iz Ugarske svoga brata Vukića, koji je tamo dugo boravio i vidio mnogo jada. Njegov brat Tvrtko za cijelog svog života s poštovanjem se prema njemu odnosio, mada on to nije zasluživao, jer je bio čovjek male vrijednosti.

KOMENTAR
Ispremetan hronološki red pokazuje da kazivanje o Tvrtkovoj ženidbi vjerovatno ne potiče iz istog izvora iz koga je Orbin uzeo podatke o krunisanju. Tvrtkova žena se zaista zvala Doroteja, a brak je sklopljen 1374. godine. Up. N. Radojčić, ''Iz prošlosti Vojvodine. Da li se Tvrtko vjenčao 8. decembra 1374. u Ilincima u Sremu...'', Novi Sad 1956.
O njenom porijeklu inače nije ništa poznato. Orbin je još jednom spominje u svojoj bugarskoj istoriji pričajući kako je Ludovik I poslije osvajanja Vidina zarobio vidinskog cara Stracimira i držao ga u jednom gradu zagrebačkog biskupa. Taj detalj (castellum Gomnech) nalazimo i kod Bonfinija. Kad je Stracimira kao vazala vratio na vlast u Vidinu, zadržao je njegove dvije kćeri, od kojih je jedna ubrzo umrla, a druga bila udata za Tvrtka. Up. str. 288 ove knjige. Neće biti tačno da je Doroteja samo kratko vrijeme proživela s mužem. Udala se 1374. a Tvrtko je spominje zajedno sa svojom majkom u povelji za Dubrovnik 1378. Prema sačuvanim izvorima, Tvrtko je pokušavao da se ponovo oženi tek pred svoju smrt u ljeto 1390. Up. V. Ćorović, ''Kralj Tvrtko I Kotromanić'', Beograd 1925, 88.
S druge strane, opet, Orbinov izvor kao da je bio precizno obaviješten jer on zna da je Doroteja umrla ''gotovo u isto vrijeme kad i majka kralja Tvrtka''. Tačno je da se Tvrtko pomirio s bratom prije svoje ženidbe s Dorotejom. O Jelici ne znamo ništa s druge strane.
----

Pošto je otprilike u to vrijeme umro kralj Ludovik, te je u Ugarskom Kraljevstvu vladala njegova žena Jelisaveta zajedno sa svojom kćeri Marijom, Tvrtko je poveo pregovore s njima da mu ustupe grad Kotor, koji je pripadao Ugarskom Kraljevstvu i u to vrijeme bio u njihovim rukama. Tvrdio je da će on lakše moći da ga brani od slovenskih velikaša koji su na nj još uvijek vrebali. Koristeći se u tome pomoću kotorskih građana, koje je velikim poklonima i još većim obećanjima bio privukao na svoju stranu, na kraju ga je dobio. No ni to mu nije bilo dosta. Videći, naime, da je u Ugarskoj Ludovikovom smrću došlo do velikog meteža, iskoristio je tu priliku, te je zauzeo cijelo Humsko Kneštvo, sve do rijeke Cetine; zauzeo je takođe tvrđave koje su tu bile, opustošio je trg Neretve koji je bio kod Norina, vrlo starog grada u onom kraju, a podigao je jednu tvrđavu na rijeci Neretvi, na vrlo pogodnom mjestu, i nazvao je Brštanik. Ovu je tvrđavu, međutim, poslije kratkog vremena, porušio na zahtjev Dubrovčana. Zauzeo je ujedno cijelu zemlju do granice Ugarske i dopro sve do Bilena i rijeke Save. Podigao je i jednu drugu tvrđavu uz more u Kotorskom zalivu koju danas zovu Kaštel Novi.

KOMENTAR
Sve što je u ovom odlomku rečeno u osnovi je tačno i, po svoj prilici, preuzeto iz domaćeg bosanskog izvora koji je i dotle u više mahova korišćen. Tvrtko je zaista dobio od ugarskih kraljica Kotor; povratio je oblast između Neretve i Cetine sa trgom na Neretvi koju je nekada morao ustupiti kralju Ludoviku; podigao je Brštanik i Novi. Oba ta mjesta nijesu bila u početku poznata kao tvrđve (u originalu: castello), već kao trgovi u kojima se prodavala so. Tvrtko je morao ukinuti pod pritiskom Dubrovčana te trgove soli, a ne razarati tvrđave. Za Brštanik uopšte i ne znamo da li je imao utvrđenje. Bilena (insino a Bilena, et al fiume Saua) će biti Belina, koja se u izvorima spominje 1446.
----

Kad je bila oslobođena kraljica Marija, kći bivšeg ugarskog kralja Ludovika, koju su ban Ivaniš i njegova braća i prior Vrane, odmetnici i izdajice ugarske krune, bili strpali u tamnicu, sin i rođaci ugarskog palatina Nikole Gorjanskog stali su progoniti pomenute odmetnike, koliko zbog muka nanesenih Mariji, toliko zbog ubistva njezine majke Jelisavete. Videći tada Ivaniš da im se neće moći oduprijeti, pobjegao je u Bosnu kralju Tvrtku. Kako je bio vrlo prepreden čovjek, uspio je da izdejstvuje kod Tvrtka — obećavajući mu da će ga učiniti gospodarom Ugarske — da ga primi na svoj dvor i da ga pošalje s jakom vojskom u Hrvatsku. Pošto je cijelu porobio sve do Zadra, vratio se u Bosnu s velikim plijenom. Kralj Tvrtko ga je stoga zavolio i dao mu neka mjesta u Usori da se tu zadržava dok se ne pruži neka druga prilika u kojoj će se Tvrtko njime koristiti. To je bilo 1387. godine. Poslije toga kralj Tvrtko ga je uputio sa znatnom vojskom put Srema. Pošto se prevezao preko rijeke Save i stupio u borbu s ugarskim zapovjednicima koji su branili Srem i Vuku, a bili su obaviješteni o njegovom dolasku, bila je razbijena i poražena njegova vojska. U toj bici Ugri su zarobili mnoge iz Usore. Sam Ivaniš je jedva umakao s nešto svojih vojnika i došao u Bosnu u mjesecu martu 1388. godine. Ali kad je Žigmund zauzeo vlast u Ugarskom Kraljevstvu, dao se je u potjeru za izdajnikom Ivanišem po cijelom kraljevstvu. Na kraju ga je zarobio i naredio da ga vežu konju za rep, pa da ga vuku naokolo; zatim da mu se kliještima kida meso, a najposle da ga raščereĉe i objese na četvora vrata grada Pelengera. Tako mu je malo koristila sva Tvrtkova zaštita.

KOMENTAR
Bez ikakvog uvoda i objašnjenja Orbin prelazi na događaje u Ugarskoj poslije ubistva kraljice Jelisavete i oslobođenja kraljice Marije. Gotovo mehanički on je ubacio u svoje izlaganje odlomak koji ima veze s Bosnom. Ovaj dugi pasus je heterogen po porijeklu. Mogao sam samo za poslednja četiri reda (o smrti Ivaniša Horvata) da utvrdim da potiču iz Ugarske hronike Ivana Turocija, ali sa jednom pojedinošću iz Bonfinija. Kod Turocija je, naime, svirepo pogubljenje izvršeno u Pečuju, a kod Bonfinija u gradu Pelengeru.
----

Kako je Tvrtko bio u savezu s napuljskim kraljem Karlom protiv ugarske kraljice Marije, Dalmacija je pretrpjela ogromne štete. U prvom redu grad Split, čija je cijela teritorija bila uništena ognjem i mačem. To mu se desilo zbog njegove velike vjernosti ugarskoj kruni. Splićani su, naime, uvijek bili vjerni svom vladaru, te je taj grad već od početka dao mnoge, da ne kažemo bezbrojne, čuvene ljude na peru i u oružju. Ali kad su, naposljetku, vidjeli da im ne stiže nikakva pomoć, Šibenik i Split su pristali da plaćaju Tvrtku danak. Pomenuti grad Šibenik, koji Latini zovu Siko, osnovali su (prema kazivanju Konrada Svenkfelda u II knj. ''Pozornice gradova'') dalmatinski Solinjani, godine od stvaranja svijeta 4649, a prije Hristova rođenja 550. godine. U to vrijeme pojavila se kumanska Sibila koja je prorekla mnoge stvari o Hristovom rođenju. Isto tako, poslije kratkog vremena predao se Tvrtku i grad Trogir. Ovaj grad su osnovali (kako piše Sabelik u P knj. en. 9) Višani. Plinije ga zove rimskim gradom, znamenitim po mermeru. On je godine spasa 991. primio s velikom vjernošću svoga vladara, hrvatskoga kralja Suronju. Kad je ovaj bio protjeran iz kraljevstva od svog brata Mutimira, on se sklonio u ovj grad, i, sklopivši prijateljstvo s Mlečanima, oženio je svoga sina Stjepana Hicelom, kćeri mletačkoga dužda Petra Orseola. Stoga je Mutimir pokušavao čestim napadima ne bi li zauzeo grad Trogir, ali uzalud. Trogir je, sa Šibenikom i Splitom, ponovo došao pod ugarsku vlast u vrijeme ugarskog cara i kralja Žigmunda, a za vladavine u Bosni Tvrtkovog nasljednika Dabiše.

KOMENTAR
Odlomak o dalmatinskim gradovima sastoji se iz raznorodnih elemenata. Sasvim se jasno razlikuje kratko izlaganje iz nekog domaćeg, možda dalmatinskog izvora o potčinjavanju gradova Tvrtku I (na početku pasusa) i vraćanju Žigmundu (na kraju) od istorijskih reminiscencija koje Orbin ubacuje kad pominje Šibenik i Trogir. Izričito navodi Konrada Švekfelda, kojega je citirao i ranije govoreći o Kotoru. Priča o hrvatskom vladaru Mutimiru odnosi se u stvari na kralja Krešimira III i oslanja se na mletačkog hroničara Ivana Đakona.
----

Kad je u vrijeme pomenutog Tvrtka ušao u Bosnu turski kapetan Šain s osamnaest hiljada svojih vojnika i počeo paliti cijelu zemlju, digoše se protiv njega vojvode ili, bolje rečeno, kapetani Tvrtkovi, Vlatko Vuković i Radič Sanković. U prvom okršaju na Rudinama, a zatim u Bileći, Turci su bili razbijeni, poraženi i sasječeni, a Bosanci, kojih je bilo oko sedam hiljada, imali su samo neznatne gubitke. Ovaj poraz je opametio Turke, pa su oni ubuduće bili oprezniji, te nijesu tako lako upadali u ovo kraljevstvo ili u druge krajeve pod vlašću kralja Tvrtka.

KOMENTAR
Veoma važno mjesto koje se oslanja na dobro obaviješteni izvor. Riječ je o pobjedi nad Turcima 27. avgusta 1388, koju bilježi i dubrovački anonimni hroničar (ed. Nodilo 48). Orbin je koristio neki drugi izvor, jer donosi pojedinosti kojih kod Anonima nema. Pobjedu nad Turcima potvrđuju i savremene bilješke u dubrovačkim zapisnicima. Turke je zaista predvodio Šajin. Dubrovčani su 20. avgusta 1388. Uputili unum nuncium ad Sayn caput Turchorum. M.Dinić, ''Odluke Vijeća Dubrovačke Republike II'', Beograd 1964, 440. Već 26. avgusta bili su u dubrovačkim rukama neki ''Albanenses fugientes'', što bi potvrđivalo da su Turci jednom poraženi neposredno prije Bileće. Vlatka Vukovića kao pobjednika spominje i dubrovački Anonim, dok se Radič Sanković kod njega ne javlja.
----

Ni s drugom ženom, Bosankom Jelicom, Tvrtko nije imao nijedno dijete. Imao je samo jednog nezakonitog sina s bosanskom plemkinjom Vukosavom. Tom djetetu je bilo takođe ime Tvrtko, pa će o njemu biti govora na svom mjestu. Već iznuren mnogim godinama, Tvrtko se preselio u vječnost 1391. godine.

KOMENTAR
Već je rečeno da se Orbinovi podaci o Tvrtkovoj ženi Jelici ne mogu kontrolisati. I danas se uzima da je Tvrtko II nezakoniti sin Tvrtka I. Godina Tvrtkove smrti je tačno navedena, ali nije tačno da je kralj bio u dubokoj starosti, mogao je imati 53 godine.
----

Te iste godine postao je kralj Dabiša, vanbračno dijete, brat pomenutog Stjepana, bivšeg bosanskog bana. Dabiša je nastojao i mnogo želio da zavlada i gradom Dubrovnikom, ali je to htio postići putem izdaje. S tim ciljem poslao je u Dubrovnik Sandalja Hranića, koji je trebalo da pronađe mogućnost za ostvarenje pomenute Dabišine namjere. Kad je Sandalj došao u Dubrovnik i vidio da je stvar neizvodljiva, nije ništa ni preduzeo, već se vratio u Bosnu, na veliko nezadovoljstvo svoga kralja.

KOMENTAR
Dabišu je Orbin ranije spominjao kao vanbračnog sina Ninoslava, trećeg brata bana Stjepana II, a ovdje ga omaškom naziva fratello naturale del sopradetto Stefano gia Bano di Bosna. Dabiša bi po tome bio stric Tvrtku I, što je sasvim nevjerovatno. O Dabišinoj namjeri da osvoji Dubrovnik ne čujemo ništa s druge strane. Jezgro te priče je možda u bilješkama starih dubrovačkih anala o posjeti Sandalja Hranića i Pavla Radenovića Dubrovniku 1394 (po nekim rukopisima 1392. i 1391).
----

Dabiša je bio oženjen Cvijeticom Hrvaticom iz plemenite kuće knezova Nelipića. Njegovi šuraci, pošto su ih progonili Grgur i Vladislav Kurijakovići, stari neprijatelji kuće Nelipića, sklonili su se u Bosnu. Na nagovor svoje žene, kralj Dabiša je sakupio jaku vojsku i otišao u Hrvatsku, ali pošto nije našao nikoga od neprijatelja svojih šuraka, porušivši neke njihove tvrđave, vratio se u Bosnu, bolujući od groznice, pa se poslije malo dana preselio u život vječni. Nije ostavio nijednog sina. Njegova žena gotovo odmah poslije muževljeve smrti povukla se u jedan manastir kao kaluđerica, te je tu završila život.

KOMENTAR
U ovom pasusu ima više nejasnih i netačnih podataka. ''Cvijetica Hrvatica iz plemenite kuće knezova Nelipića'' biće vjerovatno Jelena ili Jelenica Nelipčić, žena hercega Hrvoja Vukčića i kasnije žena kralja Ostoje.
Grgur Kurjaković bio je savremenik kralja Ludovika I, dok je Vladislav možda nastao od imena Budislav, koje je poznato u toj porodici. Koliko iz savremenih dokumenata znamo, Dabišina žena je bila Jelena, koja se javlja sa nadimkom Gruba više godina poslije muževljeve smrti. Ona je čak neko vrijeme sjedjela na bosanskom prestolu (1395-1398) pa je sasvim nevjerovatno da bi se zamonašila.
----

U vrijeme pomenutog kralja Dabiše prvi velikaši i savjetnici Bosanskog Kraljevstva bili su: Vlatko Pavlović, vojvoda Gornjih strana Bosne, i Hrvoje Vukčić, Donjih strana, Vlatko Tvrtković, vojvoda Usore, vojvoda Vuk, Pavle Radenović, ban Dalmacije i Hrvatske, Mirko Radojević, Brajko Vukota, Radosav Pribinjić, Krpe Hrvatinić i Pribac Masnović. Sve ove pominje Dabiša u jednoj povelji koju je izdao porodici Čubranovića.

KOMENTAR
Spisak velikaša Dabišinog doba potiče iz povelje, kao što sam Orbin tvrdi. Za razliku od N. Radojčića, ''Srpska istorija Mavra Orbinija'', Beograd 1951, 51, koji je bio uvjeren da je Orbin imao pred sobom neki falsifikat, mislim da spisak potiče iz autentične povelje. Čubranovići (Giupranouicchi) su vjerovatno splitska patricijska porodica de Ciprianis, čiji su neki članovi bili u službi bosanskih kraljeva. ''Muža počtenoga i mudroga gospodina Čubrijana Žaninića'' slao je kralj Tvrtko I 1388. u Dubrovnik po dohotke. Lj. Stojanović, ''Stare srpske povelje i pisma I'', Beograd 1934, 89. Sljedećih godina on je zabilježen u latinskim dokumentima kao Ciprianus d. Johannis de Ciprianis de Spaleto. M.Dinić, ''Dubrovački tributi'', Glas 168 (1935) 31. n. 51. Mora se uzeti u obzir i porodica Čubrijanović (Ciprijanić) iz Hrvatske, koju Orbin spominje u glavi o Hrvatskoj (str. 197).
Skoro sva imena navedena kod Orbina srijeću se u savremenim poveljama. Potvrde navodimo onim redom kako se javljaju imena kod Orbina (u zagradi je stranica u izdanju F. Miklosich, ''Monumenta Serbica'', Vindobonae 1858). Vlatko Pavlović se ne javlja, ali je iz ranijih Tvrtkovih povelja poznata porodica Pavlovića. Hrvoje Vukčić je dobro poznati herceg; Vlatko Tvrković, vojvoda Usore, zabilježen je kasnije kao Vlatko Usorski (222), vojvoda Vuk se ne javlja u očuvanim Dabišinim poveljama; Pavle Radenović je ostavio mnogo tragova, ali nije jasno otkuda je on zabilježen kao ''ban Dalmacije i Hrvatske''; Mirko Radojević se javlja u više dokumenata (225); ''Brajko Vukot’a'' je omaška, te treba čitati: ''Brajko, Vukota, Radosav Pribinjić'', tj. tri imena s jednim prezimenom. Brajko Pribinić se javlja u Tvrtkovoj povelji iz 1378 (189), Vlkota Pribinić u povelji Dabiše iz 1395 (226), a Padoslav Pribinić u Dabišinoj povelji iz 1392 (222). ''Krpe'' Hrvatinić će svakako biti neka greška u čitanju ili štampanju, jer se od te porodice javljaju Stipoje Hrvatinić (222) ili Dragić Hrvatinić (225). Pribac Masnović je svakako Priboje Masnović (225).
Vrijedi zapaziti da je Vlatko Pavlović zabilježen kao Voievoda delle parti superiori della Bosna. Iz toga bi proizlazilo da su pored dobro poznagih Donjih kraja postojali i Gornji kraji. Ali, kako se ni u jednom savremenom izvoru ne javlja taj naziv, vjerovatnije će biti da je Orbin napravio grešku prevodeći bosansku povelju.
----

Za vrijeme Dabišinog vladanja u Bosni, splitski puk je, pomoć nekih bosanskih velikaša, protjerao vlastelu iz grada. Dubrovčani su poslali nekoliko svojih galija u pomoć pomenutoj vlasteli i povratili joj vlast. To je bilo od 1388. do 1389. godine.

KOMENTAR
U Splitu je zaista bila pobuna protiv gradske vlastele ali 1398, a ne 1388. i 1389, kako stoji kod Orbina. Dužina vlade Dabišine Orbinu nije bila poznata, ali je iz onoga što je rekao o Tvrtkovoj smrti morao znati da je Dabiša počeo da vlada 1391.
----

Kad je umro kralj Dabiša, zavladao je Tvrtko Suri, nezakoniti sin prvog kralja Tvrtka. No poslije kratkog vremena protjerao ga je Ostoja Hristić, koji je tvrdio za njega da uopšte nije sin kralja Tvrtka već samo podmetnuti porod. Zbog toga se Tvrtko obratio turskom caru, te mu je on pomogao i povratio mu vlast u jednom dijelu kraljevstva. Ostoja je, naime, bio zauzeo gotovo sve gradove i u njih postavio svoje posade. Te posade su s velikom upornošću tražile od njega da im plati stare dugove, a kako on nije imao odakle da im plati, na nagovor Borovine Vukašinovića, Mihajla Milaševića, Vladislava, Stevana i Vuka Zlatonosovića, ljudi bliskih dubrovačkom senatu, prodao je Dubrovčanima Primorje. Kada je docnije htio da im ta mjesta uzme natrag i istrgne iz njihovih ruku radi nekih ljudi u Primorju koji su se zvali vlasteličići, među kojima su bili Dobroslav, knez Slanske Luke i Župe Primorja, Miljko, knez Čepikuća, Radič, knez Trnove, Stanislav i Grdelj, knezovi Majkova i Vlatkovića, Butko i Tvrtko Pavlović, knezovi Slana, Dubrovčani mu pomenuta mjesta nijesu htjeli dati. Stoga je Ostoja poveo rat protiv njih i u više navrata strahovito uništio i poharao dubrovačku teritoriju. Dubrovčani su se stoga obratili ugarskom caru i kralju Žigmundu, s kojim je tada kralj Ostoja (kako piše Jakob Mejer u XIV knj.) bio u savezu. No sve je bilo uzaludno, jer je Ostoja 1403. godine uputio osam hiljada svojih vojnika pod zapovjedništvom Radiča Sankovića. Kad je ovaj stigao blizu Dubrovnika, u mjesto Brgat, nastojao je svim silama da uništi dubrovačku državu. Dubrovčani su mu poslali poklisara da ga mole neka to ne radi, podsjećajući ga da su on i brat mu Bjelak i otac Sanko bili primljeni među dubrovačku vlastelu, kojoj su Bjelak i njegov otac uvijek bili privrženi i služili joj kao pravi građani. Sa svoje strane Dubrovčani su im neprestano pružali pomoć u svim njihovim potrebama, a posebno pomenutom Radiču kad ga je bosanski kralj bio bacio u tamnicu i kad su svi velikaši toga kraljevstva radili na tome da bude oslijepljen, tada su mu jedino Dubrovčani pomogli, te su, za cijelo ono vrijeme dok je bio u tamnici, pomagali njegovu ženu Maru, kćer Đurđa Balšića. I onda kad su vidjeli da je bosanski kralj donio konačnu odluku da ga oslijepi, poslali su poklisara preko kojega su ga oslobodili tamnice i svih drugih nevolja. No nezahvalni Radič im je odgovorio da ne može odustati od napada na Dubrovnik, pošto mu je njegov kralj tako naredio.

KOMENTAR
Dvostruko smjenjivalje Tvrtka II i Ostoje zadavalo je istoričarima muke u svim vremenima, pa je i Orbin bio zbunjen svojim izvorima i načinio poneku zbrku. Po njegovom pričanju je prvo vladao Tvrtko II, pa zatim Ostoja, mada je red bio obrnut. Obraćanje Tvrtka II turskom caru odnosi se na kasnije borbe, kada je ovaj kralj po drugi put pokušavao da zbaci Ostoju (1414. i docnije). Nadimak Tvrtko Suri (Scuro) nije poznat iz savremenih izvora, ali je prezime Hristić, koje Orbin pripisuje Ostoji, nosila jedna grana Kotromanića. Dubrovčani su 1463. zabilježili kraljevog strica Radiča (Radivoja) sa prezimenom Christich. To je bio poznati kralj Radivoj, sin kralja Ostoje. Prodaja bosanskog Primorja Dubrovniku stavljena je u dosta nevjerovatne okvire. Posao sa slanskim Primorjem je u novije vrijeme posebno izučavan: G.Čremošnik, ''Prodaja bosanskog Primorja Dubrovniku god. 1399. i kralj Ostoja'', Glasnik Zemaljskog muzeja 40 (1928) 109—126. Ustupanje nije imalo za kralja Ostoju nikakav neposredni finansijski efekat, tako da je sasvim nevjerovatan motiv koji Orbin navodi. Iz savremenih dokumenata se vidi da su glavni posrednici u poslu bili vojvoda Hrvoje Vukčić i Radič Sanković. Ličnosti koje Orbin navodi poznate su (osim Mihajla Milaševića), ali teško da su mogle imati ikakve veze sa ustupanjem slanskog Primorja.
Vlađ i Stipan Zlatonosovići (kod Orbina: Vladislav i Stevan) zarobljeni su bili od Turaka u bici na Kosovu. Poslije angorske bitke njihovi rođaci su ih tražili posredstvom Dubrovčana. Vuk Zlatonosović se javlja početkom XV vijeka, ali u povelji Ostoje 1399. naveden je Vukašin Zlatonosović. Up. M. Dinić, ''Za istoriju rudarstva srednjovekovne Srbije i Bosne I'', Veograd 1955, 38—39. Borovina Vukašinović je svakako otac Tvrtka i Vukmira Borovinića, koji se javljaju u poveljama iz prve polovine XV vijeka.
Zanimljivo je Orbinovo pričanje o vlasteličićima koje ima istorijske podloge. Dubrovčani su poslije preuzimanja slanskog Primorja 1399. donijeli odluku da se çintiloti (i kod Orbina: gentilotti) moraju iseliti ili potčiniti kao kmetovi dubrovačkim građanima koji su dobili ''djelove'' u tek stečenim Novim zemljama. Razumije se da je ovaj elemenat morao težiti da pokvari odnose između Bosne i Dubrovnika. Ipak rat između Ostoje i Dubrovnika nije izbio zbog ''vlasteličića'', nego zbog Ostojinog zahtjeva da se grad potčini njemu. Poslije ovoga što je rečeno teško je naslutiti kakvim se izvorima Orbin ovde služio. Spisak vlasteličića potiče možda iz nekog dubrovačkog dokumenta.
----

Na takav odgovor dubrovački je senat smjesta naoružao svoje ljude koje je u tu svrhu bio već sakupio. Tu vojsku je predao svojim zapovjednicima Marinu Gučetiću i Jakovu Gunduliću, valjanim i mudrim ljudima. Oni su, primivši obavještenje da se neprijatelj smatra suviše sigurnim i da ne drži nikakve straže unaokolo, digli vojsku u ponoć kako bi napadom iznenadili neprijatelja. Ali im to nije uspjelo, jer je izvjesni Rasko iz Primorja, pobjegavši iz dubrovačkog tabora, obavijestio o svemu Bosanca, koji je smjesta naredio da zasviraju trube kako bi se svako pripremio za borbu. Kad su dubrovački zapovjednici vidjeli da su izdani, riješiše da ništa ne preduzimaju do sljedećeg jutra, te ostadoše mirni u taboru udaljenom oko jedne milje od neprijatelja. Ali u svanuće preduzeše neke čarke koje su se produžile sve do podne uz znatne gubitke i s jedne i s druge strane. Videći Radič da neće moći ostvariti svoj naum, poslije prethodnog savjetovanja sa svojim ljudima, u tri sata noći podiže tabor. Dubrovčani se nijesu ni maknuli s mjesta, a kamoli pošli u potjeru, znajući vrlo dobro da neprijatelju koji biježi treba napraviti zlatni most. Međutim, dubrovački senat je poslao pet galija pod zapovjedništvom Vuka Vlaha Bobaljevića, pa je on spalio trg Neretve i sva druga mjesta koja su bila uz obalu kralja Ostoje. Bila je upućena takođe jedna galija i jedna fusta u Kotorski zaliv u cilju sprječavanja prevoza soli u Ostojino kraljevstvo.
Gore pomenuti zapovjednici Gučetić i Gundulić prodrli su u Bosansko Kraljevstvo s četiri hiljade pješaka, pa, idući dalje od Rame, nanijeli su ogromne štete tamošnjim mjestima. Da bi se osvetio za to, kralj Ostoja naredi da se sakupe nove čete kako bi lično udario na Dubrovčane. Pošto su Dubrovčani vidjeli da se neće moći s njime ogledati (jer su doznali da je Ostoja bio pripremio petnaest hiljada vojnika), hitno zatražiše pomoć od Hrvoja Vukčića, gospodara Jajca (glavne tvrđave Bosanskoga Kraljevstva) i vojvode splitskoga, koji je tada bio u ratu s kraljem Ostojom. Privukli su na svoju stranu i Ugre, koji su krenuli protiv Ostoje s jedne strane, a Hrvoje s druge strane. Tako je ugarski kralj Žigmund, mjeseca avgusta 1406. godine, ušao s vojskom u Bosnu i bez borbe zauzeo mnoge tvrđave koje mu je Hrvoje predao; između ostalih dobio je Srebrenicu i osvojio jedan vrlo jaki grad zvan Kliševac, u kojem je našao mnogo artiljerije. Sljedeće godine Ugri su ponovo provalili u Bosnu pod zapovjedništvom Žigmunda Lošoncija, koji je u bici s bosanskim vojskovođom Sandaljem Hranićem ostao pobjednik. U toj bici palo je mnogo bosanske vlastele. Videći toliku pustoš u svom kraljevstvu, Ostoja se izmiri s Dubrovčanima, a zatim preko njih i s Ugrima, ali s Hrvojem ostade i dalje u ratu.

KOMENTAR
Istorija rata Dubrovnika i Bosne u vrijeme kralja Ostoje iznijeta je opširno i na osnovu više različitih izvora. U starijoj dubrovačkoj gradiciji ovaj događaj je ostavio sasvim malo tragova. Kod Anonima se uopšte ovaj rat ne spominje, a kod Ranjine nalazimo svega nekoliko redaka (ed. Nodilo 246).
Orbin i Lukarević, međutim, odnekuda nalaze pouzdane podatke. Njihove verzije su, uopšte uzev, saglasne ali ne podudarne. Lukarević (ed. 1790, 130) kao dubrovačke zapovjednike u ratu navodi Giacomo Gondola e Marino Giorgi, o come altri vogliono (da) Marino Gozze, dok Orbin zna za baš Gundulića i Gučetića. Citat iz Jacoba Meuera, ''Annales rerum Flandricarum'', Antverpiae 1561,f.220 (up. F. Šišić, ''Starine''39 (1938) 240—241) upotrebljen je nespretno jer se odnosi na početak 1404, kad je dubrovačko-bosanski rat već bio na završetku.
Pasus o poslanstvu Radiču Sankoviću prije izbijanja neprijateljstva po sadržaju i stilizaciji izgleda kao prepričavanje instrukcije koju je dobio poslanik. Instrukcija poslaniku Paskoju Rastiću je, međutim, sačuvana i ne sadrži sve pojedinosti koje nalazimo kod Orbina, nego samo uopšteno isticanje dubrovačkih zasluga za Sankovićevu porodicu. Malo je vjerovatno da bi Orbin podacima koje je znao s druge strane obogatio dubrovaĉku instrukciju. Otuda pomišljam da je Orbin imao pred sobom tekst koji se oslanjao na neko pismo tome poslaniku, u kome je moglo biti više nego u instrukciji. Savremeni Dubrovčani ne bi mogli nazvati prvu Radičevu ženu Marom jer se zvala Gojslava. Da je bila iz porodice Balšića svjedoči natpis na njenoj grobnici kod Konjica. Pitanje o porijeklu ovoga pasusa je važno zbog toga što od njega zavisi koliko se smijemo osloniti na Orbinove podatke o biografiji Radiča Sankovića. U svakom slučaju, ovo pričanje se ne odnosi na kraj Radičevog života, već na njegovo ranije sužanjstvo. Up. J. Mijušković, ''Humska vlasteoska porodica Sankovići'', Istorijski časopis 11 (1961) 47—50.
Radič se zaista pravdao da mu je kralj naredio da napadne Dubrovnik, kao što vidimo iz dubrovačkog pisma od 4. jula 1403. Lett. di Lev.IV f.31. Bjelak je dobro poznati Beljak Sanković, Radičev brat.
O ekspediciji Gučetića i Gundulića nema vijesti u savremenim izvorima tako da se ona i u modernism raspravama navodi po Orbinu. Up.G. Skrivanić, ''Rat bosanskog kralja Ostoje sa Dubrovnikom'', Vjesnik Vojnog muzeja 5 (1958) 48.
Povodom priče o otkrivanju dubrovačkog napada može se podsjetiti da je u Dubrovačkom arhivu sačuvan dokumenat iz koga se vidi da je jedna monahinja vatrom sa zidina davala znake Bosancima da će protiv njih poći dubrovačka vojska. Dubrovačka flota je zaista spalila trg Drijeva.
Poslednji pasus na str. 157 je pun zabuna. Ekspedicija dubrovačke vojske do Rame bila je po Lukareviću (ed.1790, 130) u zajednici s Hrvojem Vukčićem i pod zapovjedništvom Jakova Gundulića i Marina Bunića. Dubrovčani su od početka imali Ugre na svojoj strani, a Hrvoje je bio neko vrijeme sa Ostojom, a neko vrijeme protiv njega. Sve to nema veze s provalom kralja Žigmunda u Bosnu 1406, kao što se Hrvojevo potčinjavanje Žigmundu i predaja Srebrnice ne odnose na tu godinu, nego na 1410. Grad Kliševac (Chlisceuaz) nije poznat iz izvora i svakako će biti rezultat neke zabune. Sve do pohoda 1415, o kome Orbin priča nešto niže, ugarske hronike ne daju podatke o odnosima sa Bosnom, tako da se mora pretpostaviti da je Orbin upotrebljavao neki domaći izvor. Na to upućuje i oblik Losanaz za ugarskog velikaša Lošoncija. Orbin je očigledno miješao prvu i drugu vladu Ostojinu, jer navodi sasvim netačnu ćinjenicu da se on izmirio s Dubrovnikom i preko njega s Ugrima. Tek pošto je Ostoja zbačen, 1404, došlo je do izmirenja grada sa Bosnom.
----

Pomenuti Hrvoje rodio se (kako proizlazi iz povelja koje je kralj Tvrtko izdao Kotoranima) od Vukca Hrvatinića i jedne dubrovačke vladike iz kuće Lukarevića. Bio je namjesnik Bosne i gospodar Jajca, a Omiš je dobio preko svoje žene Jelice. Pošto su Splićani bili pocijepani među sobom, postupili su poput onog konja koji se, da bi se osvetio svom neprijatelju jelenu, predao u vječno ropstvo čovjeku i od slobodnjaka postao rob. Tako su se I Splićani, da bi se osvetili jedan drugome, pokorili tuđincu Hrvoju. Kad je, naime, napuljski kralj Ladislav, kojega neki zovu Lancilag, bio u ratu s carem Žigmundom zbog Ugarskog Kraljevstva, Splićani su se, živjeći tada u neprekidnim nemirima i svojim građanskim ratovima, predali Ladislavu. Smatrajući da je cijela Dalmacija njegova baština, Ladislav je prodao Split i četiri ostrva, tj. Brač, Hvar, Korčulu i Vis, Hrvoju, koji se poslije toga proglasio hercegom iliti vojvodom. Na upravu pomenutih mjesta Hrvoje je postavljao svoje ljude. Bio je Žigmundov prijatelj, ali poslije izvjesnog vremena, zbog neke neznatne stvari, od prijatelja postao je neprijatelj. On je, naime (kako izvještava David Hitrej u III knj.), kao čovjek i po spoljašnjem izgledu i po ćudi ličio na bika, pa kad se jednom nalazio na Žigmundovom dvoru, ugarski ban Pavle Čupor pozdravio ga je rikanjem. Kad se to (kako obično biva) razglasilo na dvoru i postalo predmetom smijeha na svim gozbama i za samom carevom trpezom, Hrvoju je to bilo strašno. Još više se osjetio uvrijeđenim kad je primijetio da se i Žigmund tome smije, te je rešio da se odmetne od Ugra. Da bi postao jači, pozvao je u pomoć tursku vojsku, te je zajedno s njom nanio velike i teške štete Bosancima, koji su sarađivali s Ugrima. Zbog duge kraljeve odsutnosti - kralj je prisustvovao koncilu u Konstanci, gdje je radio na iskorjenjenju husitske jeresi - Hrvoje se veoma osilio.

KOMENTAR
Na početku odlomka o Hrvoju Orbin citira Tvrtkove povelje Kotoranima, mada je nemoguće da je tamo našao podatke o roditeljima Hrvojevim. Svakako je netačno da je njegova majka bila Dubrovčanka. Ostali podaci su toliko vezani za Split da se mora pomisliti da im je izvor u nekom splitskom tekstu. Nije tačno da je kralj Ladislav Napuljski prodao Split i ostrva Hrvoju.
KOMENTAR
Priča zaista potiče od saksonskog hroničara Davida Hitreja. I kod Turocija nalazimo aluziju na ovaj događaj u pričanju o smrti Pavla Čupora.
----

Kad su, dakle, velikaši i druga ugarska gospoda, kojima je bila povjerena uprava kraljevstva, čuli za ova Hrvojeva pustošenja, uputili su protiv njega u Bosnu cvijet ugarske vojske pod zapovjedništvom Ivana Gorjanskog, Ivana Morovića, Pavla Čupora od Monozla i mnogih drugih hrabrih ljudi. Hrvoje je tada, naoružavši dobro svoju i tursku vojsku, stupio s Ugrima u svirepu i krvavu borbu. Bosanci koji su bili u Hrvojevoj vojsci, videći da su slabiji, pribjegoše svom starom lukavstvu. Kada je, naime, pobjeda (kako se čita u ugarskoj hronici) već skoro bila na ugarskoj strani, neki Bosanci su se hitro popeli na jedno brdo i stali na sav glas vikati da Ugri bježe. To je izazvalo veliku pometnju među Ugrima. I mada su se lavovski borili, ipak, kad su čuli te glasove, i sami su u njih povjerovali, i većina ih je počela bježati. Zbog toga je Bosancima uspjelo da naprave među njima veliki: pokolj i da se vrate kući s velikim plijenom. I sami zapovednici su se našli u opasnosti. Neke su uhvatili i zarobili Turci; među njima bana Martina, i Lasla i Ivana Gorjanskog. Ovaj se poslije nekog vremena provedenog u okovima oslobodio i ponio pomenute preteške okove za zavjet u manastir Batu. Ivan Morović otkupio se velikom svotom novca. Sa svoje strane, Hrvoje je zadržao kod sebe Ivana, brata Mikleuša Naderšpana, kao i Pavla Čupora. Naredio je da se Čupor zašije u goveđu kožu, te mu se stao podrugivati i govoriti: ''Vi koji ste u ljudskoj podobi podražavali glas goveda dozvolite sada da taj glas dobije svoj pravi lik.'' I tako zašivenog udavio ga je u rijeci.

KOMENTAR
Čitavo izlaganje preuzeto je skoro doslovno iz Ugarske hronike Jovana Turocija (ed. Schwandtner, ''Scriptores rerum Hungaricarum I'', Tyrnaviae 1745, 376-377). Njenu vjerodostojnost sam analizirao suočavajući pričanje Turocija sa savremenim izvorima: S. Ćirković, ''Dvije godine bosanske istorije (1414-1415)'', Istoriski glasnik 3-4 (1953) 29-42. Bitka o kojoj se u ovom odlomku govori bila je južno od Doboja u julu 1415.
----

To je bio prvi put što su Turci (kako kaže Hitrej) stupili na tlo Bosanskog Kraljevstva. Tom je prilikom, naime, Mehmed najprije postavio svoga sandžaka u Gornjoj Bosni u ličnosti Isaka. Pošto je Nikola Sloven ubio pomenutog Isaka u vrijeme vladanja cara Žigmunda, Bosansko Kraljevstvo ostalo je u rukama hrišćana sve do kralja Stefana, zeta raškog despota Lazara. Međutim, kad je Hrvoje vidio da su ga Turci izdali, poslije kratkog vremena preselio se sav očajan iz ovoga života. Tada kralj Ostoja, da mu se osveti mrtvom, napusti vlastitu ženu Grubu i uze Hrvojevu ženu Jelicu.

KOMENTAR
Na početku pasusa Orbin citira već spomenutog Davida Hitreja, ali nemam mogućnosti da utvrdim koliko je i kako koristio njegov tekst. Ono što se govori o Isaku i Nikoli Slovenu potiče u krajnjoj liniji od Jovana Turocija (ed. Schwandtner 380), samo što se u ''Ugarskoj hronici'' govori o kralju Ikaču koga je Mehmed postavio u Vrhbosni i o Nikoli iz porodice de Macedonia (Nicolaus filius Petri de Macedonia). U novije vrijeme se pokazalo da su Ikač i njegov protivnik s kraja XIV vijeka i da cijela priča nema veze s Mehmedom I. Up. S. Ćirković, ''Istorija srednjovekovne bosanske drţave'', Beograd 1964, 370. Kraljica Gruba nije bila žena Ostojina, nego Dabišina. Ostoja se poslije smrti Hrvojeve, 1416, zaista oženio njegovom udovicom Jelenom.
----

Splićani se u to vrijeme oslobodiše, protjeravši iz grada Hrvojevu posadu. Dubrovčani, koji su tada bili u savezu s ugarskom krunom, dobili su na poklon od cara Žigmunda tri ostrva koja je ranije držao Hrvoje, Brač, Hvar i Korčulu. U cilju primanja u posjed tih ostrva Dubrovčani su uputili Marina Rastića s nekoliko galija. Ali pomenuta ostrva, zbog zlobe Jakše Neretvanca, nijesu ostala pod dubrovačkom vlašću duže od tri godine dana. Naime, pomenuti Jakša, gospodar nekih mjesta u Neretvi, bio je neprijatelj Dubrovčana. On je otišao u Ugarsku Žigmundovoj ženi Barbari, za koju je znao da ga mnogo voli (bio je dvorjanin i vrlo lijep mladić), a ni kraljica (mada je bila već stara) nije bila napustila ženske poroke, te je preko nje optužio pred carem Dubrovčane kao tvrdice, kao i da postavljaju na upravu pomenutih ostrva ljude koji su prije spremni da otimaju nego da dijele pravdu. To je dokazivao svjedočanstvima nekih prvaka sa ostrva koji su se pobunili protiv Dubrovčana i bili prizvani na ugarski dvor. Kad je za te stvari saznao Žigmund, napisao je dubrovačkom senatu da se ubuduće ne mora truditi oko uprave triju ostrva. Ta ostrva su, po carevom naređenju, predali njegovom vitezu Vladislavu Arosalu Dživo Menčetić i Gavđa Gučetić 1417. godine.

KOMENTAR
Nije poznato odakle je Orbin uzimao podatke o dubrovačkoj vlasti nad ostrvima Bračom, Hvarom i Korčulom. Dubrovčani su po nalogu kralja Žigmunda posjeli ostrva 1413. i držali su ih do 1417. Priča o Jakši Neretvancu i romansi s ugarskom kraljicom Barbarom preuzeta je doslovno iz Tuberona. Commentariolus Ludovici Servarii Tuberonis ''De origine et incremento Urbis Rhacusanae'', Rhacusii 1790, 20.
Kao što je ranije rečeno, ovo je posebno štampani odlomak iz Crijevićevih ''Komentara'', objavljenih prvi put 1603. Orbin ih je morao poznavati u rukopisu. Jakša Neretvanac o kome govori Orbin biće, po svoj prilici, onaj chir Giacomo de Luca,ĉiji je otac bio Luxa Oblisich, koga po zlu spominju savremeni dubrovački dokumenti. Thalloczy-Gelchich, ''Diplomatarium Ragusanum'', Budapest 1887, 263, 269, 272. Vladislav ''Arosal'' je iskvareno ime. Žigmundov poslanik se zvao Ladislaus Jakez de Kusal.
----

No vratimo se, konačno, na izlaganje o kralju Ostoji. On je 1415. godine pokušavao na sve moguće načine da zagospodari dalmatinskim gradom Šibenikom, ali su svi njegovi napori ostali uzaludni. Ovaj grad je u to vrijeme bio pod Ugrima, ali se, usljed pohlepe činovnika koji su u njemu djelovali, odmetnuo od Ugra i prešao pod Mlečane. Iste godine sazvan je u Bosni sabor najistaknutijih velikaša toga kraljevstva na kojem je mučki ubijen Pavle Radenović od Vuka Zlatonosovića i Vukmira Hranića. Kralj je, zajedno s Petrom Pavlovićem, pobjegao i sklonio se u tvrđavu Bobovac, ostavivši na cjedilu svoje prijatelje. To je učinio kako bi preko pomenutoga Petra uredio svoje odnose s Turcima. Pošto je Ostoja počeo da se vlada suviše razuzdano, ne prezajući ni od silovanja plemenitih matrona, narod se stao buniti i na kraju ga je protjerao iz kraljevstva, te izabrao za kralja umesto njega Stevana Jablanovića. Jablanović je za svoj izbor velikim dijelom morao biti blagodaran Dubrovčanima. Kad su, naime, Dubrovčani vidjeli da pri izboru novog kralja postoji velika pocijepanost među bosanskim velikašima, poslali su im poklisara Vuka Andrije Bobaljevića, izvrsnog govornika. Ovaj je, dijelom poklonima, a dijelom svojom kraljevskom odorom, privukao na svoju stranu dobar dio velikaša i uspio da gotovo svi glasaju za pomenutog Jablanovića, koji je za to uvijek bio blagodaran Dubrovčanima. Tako je docnije, na njihov zahtjev, bacio u tamnicu Radiča Sankovića, bivšeg vojskovođu kralja Ostoje. Njemu je (Radiču) Sandalj Hranić, da bi ugodio Dubrovčanima, odsjekao glavu. Zato su Dubrovčani poklonili Sandalju jednu kuću u Dubrovniku, koju su ranije bili poklonili neblagodarnom Radiču. Radič je (kako neki vele) bio oslijepljen u vrijeme kralja Tvrtka Suroga.

KOMENTAR
Šibenik je 1410. bio pod mletačkom vlašću. Iz drugih očuvanih izvora ništa se ne zna o Ostojinim pokušajima u ovo vrijeme da zauzme Šibenik.
KOMENTAR
Ubistvo Pavla Radenovića izvršeno je prilikom jedne šetnje kralja Ostoje i bosanskih velikaša 23. avgusta 1415. Kod Orbina su izmiješana imena i prezimena nekih aktera: Vukmir je Zlatonosović a Vuk Hranić. Ubistvo su organizovali kralj Ostoja i vojvoda Sandalj Hranić, kako svejdoči jedan očevidac u svome pismu. Kralj Ostoja nije pobjegao s Petrom Pavlovićem, nego ga je vezanog odveo u Bobovac. Izvor kojim se ovdje Orbin poslužio nije bio naročito precizno obaviješten.
KOMENTAR
Ovo izlaganje je očigledno dubrovačkog porijekla, ali veoma pobrkano. Ostoja je umro kao kralj 1418. i naslijedio ga je sin Stefan Ostojić. Iako su posljednje godine Ostojine vlade protekle u brojnim unutrašnjim razdorima, ipak nije poznato da je bio zbačen. Prezime Jablanić se javlja u bosanskoj istoriji znatno ranije: otac Pavla Radenovića se zvao Raden Jablanić. Možda je tu izvor zbrke. Nije ništa poznato o misiji Vuka Bobaljevića. Radiĉ Sanković je stradao mnogo ranije, po svoj prilici, za vrijeme prve vlade Tvrtka II, kako je govorio drugi izvor Orbinov. U svakom slučaju, Dubrovčani su Radičevu kuću dali Sandalju još 1405. Nemamo potvrde da je Radič Sanković bio oslijepljen. Zanimljivo je da nam o tome ne priča nijedan očuvani izvor. U vrijeme Orbinovo, međutim, bilo je više tekstova u kojima se govorilo o Ostoji. Orbinov savremenik Lukarević (Copioso ristretto 1790 2, 141) se žali da l'origine e i successi di questo Re Ostoja siano variamente e molto differentemente raccontati dagli autori.
----

Međutim, kad je Ostoja vidio da je lišen kraljevstva, obratio se Turčinu, pa pošto mu je obećao dvadeset hiljada godišnjeg harača i za taoca svoga sina Radivoja, Turčin mu je stavio na raspolaganje znatnu vojsku sastavljenu od Turaka. Došavši u Bosnu, našao je u logoru vojsku kralja Stefana i Tvrtka Suroga, koji su tada bili u savezu protiv njega. U zametnutoj bici vodila se neko vrijeme tako uporna borba da su ljudi ginuli bez broja, i s jedne i s druge strane. Kako se pobjeda nije priklonila ni jednoj strani, na kraju su odustali od dalje borbe. Tada su se bosanski velikaši, da bi spriječili tako teška pustošenja kraljevstva, založili da izmire između sebe ovu gospodu. Blagodareći tome, Tvrtko, Ostoja i kralj Stefan nagodili su se da podjednako učestvuju u kraljevanju Bosnom, zadržavajući svaki od njih titulu kralja. To je bilo hiljadu četiri stotine dvadeset i druge godine (1422.). Ali ubrzo poslije toga Stefan se, ne oženivši se nikada, preseli iz ovoga u život vječni. Za njim je došao na red kralj Ostoja hiljadu četiri stotine trideset i pete godine (1435.). On je umro od groznice koju je navukao na sebe svojim raskalašnim životom. Njegov sin Radivoj, koji je tada boravio na turskom dvoru, dobio je od Turčina moćnu vojsku s kojom je provalio u Bosnu.
Zametnuvši bitku s Tvrtkovom vojskom, Turci su bili poraženi, a Radivoj je pobjegao u Dubrovnik, gdje je bio primljen među vlastelu, koja mu je više puta priskočila u pomoć u njegovim nevoljama. Ali se na kraju povukao u Bosnu i priznao kralja Tvrtka, koji ga je primio kao prijatelja i velikaša i dodijelio mu mnoga polja u Kiseloj Vodi. Umro je mlad od troletne groznice koju je dobio zato što je pio mnogo vina rashlađenog ledom.

KOMENTAR
I ovdje Orbin nije uspio da dovede u sklad podatke svojih izvora pa je došao do sasvim fantastične konstrukcije. U Bosni 1422. nije bilo tri kralja, nego samo jedan. Borba između Tvrtka II i Stefana Ostojića već se bila završila, a Ostoja je odavno bio mrtav. Ostoja je zaista imao i drugog sina, Radivoja, koji je neko vrijeme proveo na Porti. On je uz tursku pomoć pokušao da zavlada Bosnom 1432-1435. Međutim, nije on pobjegao u Dubrovnik, nego jedan drugi rođak Tvrtka II: Vuk Banić Kotromanić. Upravo detalji o posjedima ovog pretendenta i kraju njegovog živoga upućuju na domaći izvor.
----

Dok je, dakle, sam Tvrtko vladao u Bosni, često je dolazilo do razmirica između njega i Sandalja Hranića, čiju je zemlju Tvrtko nekad opustošio. A ni s Dubrovčanima nije bio u dobrim odnosima. Isto tako ni s despotom Stefanom, čija je vojska osvojila i zauzela grad Zvornik u Usori. Taj grad je tada, 1436. godine, opustošila pomenuta despotova vojska. Te iste godine upokojio se i Sandalj Hranić. Kako nije imao djece, ostavio je svoju državu svom sinovcu Stjepanu Kosači. Kosaču su tada progonili kralj Tvrtko i neke druge raške velmože, ali Dubrovčani ga nikad nijesu napustili, štaviše, blagodareći gotovo samo njima održao se na vlasti. No, na kraju krajeva, usluga je bila učinjena jednom neblagodarnom čovjeku koji je za cijelog života gotovo bio i djelovao kao neprijatelj Dubrovčana. To im je već ranije više puta rekao kralj Tvrtko. Tvrtko se već u godinama oženio Jelinom iz kuće Jablanovića. Pošto s njom nije imao nijedno dijete, umro je bez nasljednika 1443. godine.

KOMENTAR
Orbin je ranije stavio datum smrti despota Stefana u 1419, a ovdje ga pušta da ratuje oko Zvornika 1436. Istorijska podloga te priče biće u ratovima despota Đurđa i Tvrtka II. Zvornikom je srpski despot zavladao 1433. Sandalj Hranić nije umro 1436, nego 1435. O Stjepanu Kosači Orbin govori opširnije u posebnoj glavi (v. str. 180-187). Podatak o Tvrtkovoj ženidbi nije tačan. On se 1428. oženio Dorotejom Gorjanskom. Godina smrti je tačna.
----

Odmah poslije Tvrtkove smrti bosanski velikaši izabrali su za kralja Tomaša, sina bosanskog velikaša Pavla Hristića. U tome su mu mnogo pomogli Jablanovići, koji su spadali u red prvih velikaša toga kraljevstva. Mada je u drugim stvarima slijedio hrišćanski obred, ipak je dugo vremena oklijevao da primi sveti krst, pa izgleda da je bio zaražen manihejskom jeresi, pošto je poslije svog izbora za kralja (kako piše Volateran) primio krst od Đovanija Karvahala, kardinala Sv. Anđela. Pored toga, u hronici Male braće, u VI knj. 3. delu, čita se da je ovoga kralja priveo u krilo katoličke crkve fra Đakomo iz Marke.

KOMENTAR
Kralj Tomaš je zaista izabran poslije smrti Tvrtka II. On je bio, kako sam kaže, ''mnogopočtenoga spomenutija slavnoga kralja Ostoje sin''. Kao Ostoja, i Radivoj Ostojić Tomaš je mogao biti Hristić, ali je sasvim isključeno da je bio sin vlastelina Pavla Hristića. Ovdje Orbin opet pominje Jablaniće, što se može odnositi na Pavloviće. Ivaniš, sin Radoslava Pavlovića, bio je zaista blizak kralju Tomašu. Podaci o krštenju Tomaševom tobože tek od kardinala Karvahala potiču iz Komentara pape Pija II (Eneje Silvija Pikolominija). Tomaš se, u stvari, od samog početka svoje vlade odlučno deklarisao kao katolik. Jakov Markijski nije mogao pokrstiti Tomaša jer je on boravio u Bosni u vrijeme Tvrtka II. Ono što se priča o poslanstvu Tomaševom Piju II odnosi se na god. 1459, kada je održavan sabor u Mantovi. Izdaja na koju se ovdje aludira .jeste predaja Smedereva 1459. Tvrđenje da se svi bosanski kraljevi zovu Stefani nalazi se kod pape Pija II. Gobelin koga Orbin ovdje citira je samo prvi izdavač papinog spisa.
----

Tomaš se oženio Katarinom, kćeri Stjepana Kosače, vojvode Svetoga Save. Održavao je tijesno prijateljstvo s Dubrovčanima. Kad je njegov tast Stjepan vodio s njima rat, on ga je više puta nagovarao i molio da odustane od toga. Na nagovor pomenutog kardinala Đovanija, otišao je u Ugarsku, gdje je, posredovanjem ovoga prelata, sklopio savez s Ugrima, kojima je obećao da će preduzeti velike pohode protiv Turaka, ali je poslije učinio sve suprotno. Da bi zadovoljio i tadašnjeg papu Pija II, poslao mu je svoje poklisare, naime, čedadskog i senjskog biskupa. S njima je bio hrvatski knez Stepan iz porodice Frankopana, koja je u stara vremena dala ukras crkve, papu Grgura Prvoga Velikog, i jednog trevizanskog doktora kojega je poslije papa Pije imenovao biskupom u Dalmaciji. Pomenuti poklisari zatekli su tada papu u Mantovi. On ih je rado saslušao i oni su se oprostili sa njim veoma zadovoljni. Krenuli su iz Italije prije nego što je tamo doprla vijest o izdaji koju je kralj Tomaš izvršio prema hrišćanima. Njega latinski pisci nazivaju Stefan; kao što su u prošlosti Rimljani nazivali svoje vladare cezarima ili Avgustima, a Egipćani faraonima ili Ptolomejima, tako su Bosanci (kaže Đovani Gobelin u komentarima Pija II u knj. III) nazivali svoje kraljeve Stefanima.
Među bosanskim kraljevima Tomaš je bio lukav, prevrtljiv i nepostojan u svojim djelima. Godine hiljadu četiri stotine pedeset i devete (1459.), da bi se pokazao katolikom, a i da bi samo spolja pružio dokaz svoje religije ili, možda (što mnogi vjeruju), podstaknut pohlepom, izdao je proglas da svi jeretici manihejci, kojih je bilo mnogo u Bosni, moraju napustiti zemlju tako da njihova imanja pripadnu državi, ukoliko neće da prime krštenje i rimokatoličku vjeru. Tada je bilo kršteno oko dvije hiljade pomenutih jeretika, no njih četrdesetak, tvrdoglavo lutajući tamo-amo, dospjeli su kod Stjepana, hercega od Sv. Save, poklonika (kako neki vele) iste jeresi. Trojicu glavnih predstavnika među ovim jereticima, koji su bili vrlo uticajni na dvoru bosanskog kralja, poveo je svezane u Rim ninski biskup. Njih je papa Pije II zatvorio u manastire. Tu ih je Đovani, kardinal Sv. Siksta, podučavao u katoličkoj vjeri i uvjeravao da napuste zabludu bezbožnih manihejaca, te da prihvate nauku rimske crkve koja ne može ni prevariti ni biti prevarena. I tako, pošto ih je izmirio s crkvom, uputio ih je njihovom kralju. Dvojica od njih su istrajali u katoličkoj vjeri, dok se treći, poput pseta, povratio na bljuvotinu. Naime, on je pri povratku pobjegao gore pomenutom hercegu a da se nije ni pojavio pred kraljem Tomašem.

KOMENTAR
Sve što se ovdje kaže o borbi kralja Tomaša protiv bosanskih krstjana preuzeto je iz već spomenutog memoarskog spisa pape Pija II. Up. J.Matasović, ''Tri humanista. o patarenima'', Godišnjak Skopskog filozofskog fakulteta 1 (1930) 235-252. Sačuvan je spis koji je priredio Ivan Torkvemada, kardinal Svetog Siksta, sa pobijanjem učenja bosanskih krstjana. Tri bosanske crkvene starješine koje se ovdje spominju svečano su se odrekle svoga vjerovanja pred papom Pijem II u maju 1461. Up.D. Kniewald, ''Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima'', Rad JAZU 270 (1949) 174-181.
----

Kada je Tomašev sin od nekih četrnaest godina otišao zbog zavjeta da posjeti mljetsku Bogorodicu (prastaru sliku i u prošlosti veoma poštovanu, a naročito od Bosanaca), koja se nalazi u crkvi otaca Reda sv. Benedikta, tamo se razbolio od groznice koja ga je u malo dana dovela do groba. Sahranjen je u pomenutoj crkvi, a na grobu mu stoji zapisano: HIC IACET FILIUS TOMASCI REGIS BOSNAE. Zato sam vrlo sklon da vjerujem da je to bio nezakoniti sin kralja Tomaša i brat Stefana, kojega je Tomaš imao sa svojom naložnicom Vojačom, a koji ga je naslijedio u kraljevstvu, jer sa svojom ženom Katarinom Kosačom nije imao djece, iako je to mnogo želio. Tomaš se pokazivao na izgled da je u savezu s hrišćanima, a u stvari je bio više na strain Turaka. To je na kraju bio razlog što je izgubio i život i kraljevstvo. Turski car Mehmed II bio je, naime, došao prerušen u Bosnu da vidi i pokupi podatke o utvrđenjima. U Jajcu ga je poznao kralj Tomaš, s njim se pobratimio (kako je običaj kod tog naroda) i pustio ga da slobodno ode. Kada je to docnije doprlo do ušiju ugarskog kralja Matije, Matija je nastojao na sve moguće načine da se dočepa Tomaša. Ali videći da se on jako pazi, dao je potajno nagovoriti njegova sina Stefana i Tomaševa brata Radivoja da, u interesu hrišćanstva, maknu s puta tog vjerolomnog kralja, obećavajući da će im, ako to učine, pomoći da postanu gospodari Bosanskog Kraljevstva. Ove riječi i obećanja Ugra raspališe srce mladića koji je po prirodi bio častoljubiv, tako da je odmah prihvatio prijedlog.

KOMENTAR
Natpis na grobu sina kralja Tomaša u mljetskoj crkvi mogao je sam Orbin vidjeti i pročitati. Ne može se reći koji Tomašev sin je u pitanju. Pored Stefana, koji ga je naslijedio, i Žigmunda, koga su Turci zarobili 1463, Tomaš je imao još jednog sina kome ne znamo ime. Up. M.Šunjić, Prilozi za istoriju bosansko-venecijanskih odnosa 1420-1463'', Historijski zbornik 14 (1961) 134. Zanimljivo je da Orbin odnekuda zna za ime Tomaševe prve žene Vojače.
KOMENTAR
Sličnu priču nalazimo kod hrvatskog hroničara XVI vijeka Ivana Tomašića, a Ivan Tomko Marnavić nešto poslije Orbina ponavlja je moža baš po Orbinu. Između Tomašićeve i Orbinove verzije ima razlika. Dok je kod Orbina jedna od glavnih ličnosti Katarina, bosanska kraljica, kći hercega Stefana, kod Tomašića je to gospođa Margarita od Orihovice. U obje verzije su Tomaš i Mehmed II pobratimi, a mladi Stefan i Radivoj ubice kraljeve. Fama o ubistvu kralja Tomaša bila je raširena već u drugoj polovini XV vijeka, a priča o Mehmedu II kao osvetniku ubijenog kralja lišena je svake istorijske osnove.
----

Kralj Tomaš je upravo bio otišao u Hrvatsku da udari na zemlju Bjelaj, pa dok je ležao u krevetu zbog nekog lakog oboljenja, noću su ga napali njegov sin Stefan i brat Radivoj. Pošto su ga udavili, razglasili su da se ugušio usljed neke svoje stare bolesti. U to se neko vrijeme vjerovalo dok jedan Radivojev paž nije otkrio stvar kraljevoj udovici Katarini. Ona je odmah o tome obavijestila Mehmeda i zamolila ga da dođe s vojskom i protjera oceubicu iz kraljevstva, a njoj preda kraljevstvo samo dok ona bude živa. Mehmedu je bilo vrlo žao čuti tu vijest i odgovorio joj je da mu je mnogo na srcu nepravedno i svirepo umorstvo njenog muža, ali da joj sada ne može pomoći jer je zauzet vrlo važnim poslovima. Obećavao joj je, međutim, da će prvom prilikom ispuniti njenu molbu. Kad se, dakle, Mehmed riješio poslova, provalio je s vojskom u Bosnu i toga puta samo je opustošio zemlju i odveo u ropstvo mnogo ljudi. Vidjevši to Katarina i uvjerivši se da je varvarin prevario, ozlojeđena napusti Bosnu. Najprije je došla u Ston, gdje je ostala nekoliko dana, a odatle je nastavila za Rim. Tu je naposljetku i umrla. Sahranjena je u crkvi Aračeli, po želji koju je (kako piše u hronici Male braće) na času smrti sama izrazila. Papa Sikst IV naredio je da se smjesti pred ogradu velikog oltara i da se na mermernoj ploĉi groba ukleše njen lik i nadgrobni natpis na latinskom i slovenskom jeziku, koji ovako glasi:
CATHARINI CHRAGLIZI BOSANSCOI HERZEGA SVETOGA SAVE S PORODA IELLINE I CUCCHIE ZARA STIEPANA ROIENI TOMASCIA CHRAGLIA BOSANSCOGA SCENI COLICO SCIVI GODINI. LIV. PRIMINV V RIMI NA LITA GOSPODINA. M. CCCCLXXIV. NA XXV. DNI OCTOBRA. SPOMINAK GNE PISMOM POSTAVGLIEN.
CATARINAE REGINAE BOSNENSI STEPHANI DUCIS SANTI SABBAE, EX GENERE
HELENAE, ET DOMO PRINCIPIS STEPHANI NATAE, THOMAE REGIS BOSSNIAE VXORI. QUANTUM VIXERIT ANNORUM. LIIII. ET OBIIT ROMAE ANNO DOMINI M. CCCCLXXIV. XXV. DIE OCTOBRIS. MONUMENTUM IPSIUS SCRIPTIS POSITUM

KOMENTAR
Još je F. Miklošić, Monumenta Serbica, Vindobonae 1858, 519, utvrdio odakle je Orbin preuzeo tekst nadgrobnog natpisa kraljice Katarine. Bio je to kaligrafski priručnik Gio. Battista Palatino, Libro nel qual s'insegna a scriuer ogni sorte lettera, Roma 1550. Compendio del gran volume dell'arte del bene et leggiadramente scriuere tutte le sorti di lettere e caratteri. Venetia 1958.
Natpis je premješten i uklonjen 1590, tako da danas postoji samo latinski natpis malo različit od Orbinovog teksta, uzidan u jedan stubac crkve Aračeli. Kao izvor podataka o kraljici Katarini Orbin navodi Hroniku franjevačkog reda.
----

Kada je, dakle, kralj Stefan vidio pustošenja koja je Mehmed učinio u njegovom kraljevstvu, po nagovoru modruškog biskupa Nikole, koji je tada bio papski legat u Bosanskom Kraljevstvu, prekinuo je mir s Mehmedom i uskratio mu redovni harač. Na to je odmah došao k njemu turski poklisar koji mu je u ime svoga gospodara zatražio pomenuti harač. Tada je kralj Stefan naredio da se donese harač, pokazao ga je poklisaru i rekao: ''Vidiš, ovdje je pripremljen harač, no ipak ne čini mi se pametno da se lišim tolike svote novca i predam je tvom gospodaru, kojem ću se s tim istim novcem, ako slučajno udari na mene, moći lakše oduprijeti i odbraniti se od njega. Pa ako i budem primoran da pođem i da se povučem u druge zemlje, s tolikim bogatstvom moći ću se ljepše provesti.pp Kad je to čuo turski poklisar, ovako mu je odgovorio: ppNema nikakve sumnje, vrlo je lijepa i poštena stvar da taj novac ostane kod tebe, kad se to ne bi kosilo s utanačenim ugovorima koje si svojom zakletvom potvrdio. Ali, ako iz pohlepe za novcem budeš i dalje kršio pomenute ugovore u nadi da će ti taj novac donijeti neku sreću, bojim se, zaista, da ti se ne desi suprotno. Jer ne mislim nipošto da je zlo posjedovati novac, kad bog to hoće, ni lišiti se njega, kad se njemu tako sviđa. Štaviše, smatram da je daleko poštenije i pohvalnije lišiti se novca nego uvrijediti onoga koji nam je omogućio da ga stečemo.'' Rekavši to, ode od kralja. Kad se vratio kući i izložio svome gospodaru tok razgovora s Bosancem, Mehmed riješi da ga napadne odmah u proljeće. Obaviješten o tome, kralj Stefan je uputio svoje poklisare u Rim Piju II. Poklisari su bili dva veoma stasita starca koji su svojim izgledom ulivali poštovanje. Jedan od njih ovako je progovorio papi: ''Sveti oče, bosanski kralj Stefan, vaš sin, poslao nas je k vama da vam u njegovo ime izložimo ovo: Imam sigurnu vijest (kaže on) da će Mehmed ovoga ljeta povesti rat protiv mene i da je pripremio sve potrebno za to. Moje snage nijesu dovoljne da mu se oduprem. Zamolio sam Ugre, Mlečane i Đurđa Arbanasa da mi u ovoj nuždi pomognu.
Sada to molim i od vas. Ne tražim i ne želim brda zlata, samo neka neprijatelj i moj podanik zna da mogu računati na vašu pomoć. Jer ako Bosanci budu vidjeli da ja neću ostati sam u ovom ratu, već da će me i drugi pomoći, onda će se i oni radije boriti, a Turci se neće tako lako usuditi da prodru u moje kraljevstvo, koje ima mnogo neprohodnih klanaca i gotovo neosvojivih utvrđenja na mnogim mjestima, tako da nije baš lako prodrijeti u moju zemlju.

KOMENTAR
Pričanje o postupanju bosanskog kralja Stefana Tomaševića s turskim poslanikom preuzeto je od kasnovizantijskog istoričara Laonika Halkokondila. Tekst je dijelom parafraziran, a dijelom doslovno preveden. Samo vijest o papskom legatu, modruškom biskupu Nikoli iz Maina (Machinense) koji je navodno podstakao kralja Stefana da prekine mir sa sultanom, potiče iz nekog drugog izvora.
----

Vaš prethodnik Evgenije ponudio je mom ocu da će mu dati krunu i podići u Bosni katedralne crkve. To je tada moj otac odbio da ne bi izazvao protiv sebe mržnju Turčina. On je, naime, bio još mlad hrišćanin i nije bio protjerao iz svoga kraljevstva jeretike manihejce. Ja sam kršten još kao dijete, pa pošto sam naučio latinska pismena, čvrsto ispovijedam katoličku vjeru, te se ne bojim onoga čega se bojao moj otac. Međutim, iznad svega želim da mi pošaljete krunu i svete biskupe. Jer to će biti očiti znak da me nećete napustiti u mojim nevoljama. Mom podaniku, kad vidi da me vi pomažete, porašće nada, a neprijatelju ući će strah u kosti. Ovo, dakle, molim od vas. Pored toga, što prije pošaljite svoga legata Ugrima da im preporuči moju stvar i da ih nagovori da pridruže svoju vojsku bosanskoj vojsci, jer će tako lako moći da se spase Bosansko Kraljevstvo. Ako pak drukčije urade, propašće sasvim. Turci su u mom kraljevstvu podigli nekoliko tvrđava, ulaguju se seljacima, pokazuju se prema njima veoma ljubazni i dobri, pa obećavaju veliku slobodu svakome koji pređe k njima. Shvatanje tih seljaka je vrlo ograničeno i oni ne dokučuju lukavstvo i prevaru Turaka, vjerujući da će sloboda koju im obećavaju vječno trajati. Stoga će se puk, privučen ovim obećanjima, lako od mene odmetnuti, a vlastela, videći da je napuštena od svojih vazala, neće moći dugo izdržati u svojim tvrđavama. Kad bi se Mehmed zadovoljio samo mojim kraljevstvom i ne bi otišao dalje, možda bi se moglo preći preko ove moje nesreće, te ne bi trebalo radi moje odbrane mučiti ostalo hrišćanstvo. Ali nezasita pohlepa za vladanjem nema nikakve određene granice. Zbog toga, kad savlada mene, okrenuće svoje oružje protiv Ugra I Dalmatinaca, mletačkih podanika, pa će preko zemlje Kranjaca i Istrana nastojati da pređe u Italiju, kojom toliko žudi ovladati. I o Rimu često govori i prema njemu je upravljena njegova misao. A ako slučajno (slože li se s time hrišćani) zauzme moje kraljevstvo, zacijelo će raspolagati vrlo pogodnom pokrajinom i vrlo prikladnim mjestom za ostvarenje svoga nauma. Ja sam prvi na koga će se sručiti ova oluja. Poslije mene će doći na red Ugri, Mlečani i drugi narodi. Ni Italija neće ostati dugo na miru, jer je tako neprijatelj riješio u svojoj pameti. Ove vam, dakle, stvari tako sigurne i očite poručujem da ne biste mogli kazati docnije da niste bili obaviješteni, kao i da me ne biste mogli prekoriti za nemar. Moj otac je iznio mnogo ranije vašem prethodniku Nikoli i Mlečanima teške nevolje koje će zadesiti grad Carigrad, pa mu nisu povjerovali. Tako je hrišćanstvo izgubilo, na veliku svoju štetu, kraljevski grad, patrijarško sjedište i oslonac Grčke. Sada ja, sa svoje strane, kažem da ću se spasti od neprijatelja ako mi (verujući mojim riječima) pružite pomoć, inače ću propasti, a moja propast povući će za sobom mnoge. Ovo je, dakle, ono što nam je Stefan naložio da vam kažemo. A vi, koji ste otac hrišćanske religije, pružite nam pomoć i savjet.''
Na to je papa ovako odgovorio: ''Mi vjerujemo da je tačno što nam je sada preko vas poručio kralj Stefan, jer smo to isto čuli i sa drugih strana. Mehmed traži Zapadno Carstvo pošto već ima Istočno, a za taj njegov plan vrlo je pogodno Bosansko Kraljevstvo. Prema tome, vrlo je vjerovatno da će on uložiti napor da provali najprije ta vrata. Ali mu to neće poći za rukom, samo ako mu se kralj bespoštedno i nepokolebljivo odupre. Prilazi u Bosnu su veoma teški i malo ljudi može da ih brani. Ugri i Mlečani pridružiće svoje čete bosanskim četama, jer ćemo u tu svrhu poslati svoje legate obojici vladara koji će zajednički braniti stvar Bosne. Mi ćemo, prema našim mogućnostima, pružiti pomoć i izdaćemo naređenje da se u Bosni podignu katedralne crkve za koje ćemo istovremeno imenovati biskupe. Ali krunu ne možemo poslati a da ne povrijedimo ugarskog kralja, kome pripada pravo da kruniše bosanske kraljeve. Međutim, nastojaćemo da ispitamo i saznamo njegovo mišljenje, pa ako se uvjerimo da se on time neće osjetiti povrijeđenim, poslaćemo krunu po našem legatu, jer ona je već spremna. Međutim, protiv volje pomenutog ugarskog kralja ne želimo ništa preduzeti. Naime, ne bi bilo pametno zamjerati se onome od koga se očekuje pomoć. Ako Stefan bude iole pametan, nastojaće da pridobije za sebe ugarskog kralja Matiju, jer ako bude udružen s njime, teško će ga Mehmed moći nadvladati.'' I tako, poslije ovih riječi, papa otpusti Bosance.

KOMENTAR
Ovo nijesu ''stilska humanistička vježbanja'', kao što je jednom rečeno, nego doslovni izvodi iz memoarskog spisa Commentariirerum memorabilium quae temporibus suis contigerunt pape Pija II, koji je Orbin čitao. (Up. komentar uz izvore str. 412.) Postavlja se pitanje koliko je tačno papa Pije II reprodukovao poruku bosanskih poslanika. Pouzdano se može reći da sadržaj poruke odgovara tadašnjoj situaciji i da ima pojedinosti poznate iz drugih savremenih izvora. Kao, npr., kraljevo obraćanje za pomoć Skenderbegu (Đurđu Arbanasu) ili papino upozorenje u odgovoru da krunu ne može poslati a da ne povrijedi ugarskog kralja. Moguće je da su poslanici predali pismenu verziju svoje poruke, kao što su to morali činiti u Veneciji, i da je to poslužilo papi Piju II kad je diktirao svoje memoare. Inače je tekst kraljeve poruke i papinog odgovora kod nas odavno poznat u prevodu F. Račkog, ''Borba Južnih Slovena za državnu neodvisnost. Bogomili i patareni'', Beograd 1931 2, 476-477. Orbin ništa ne kaže o vremenu poslanstva, ali se može utvrditi da je ono bilo u Rimu u ljeto ili jesen 1461.
----

No Turčin iziđe u proljeće s vojskom i pređe rijeku Dorobicu, koja dijeli Bosnu od Bugarske. Krenuvši odatle, došao je na rijeku Iliris, koja je plovna, te je lađama koje je dao tu sagraditi prevezao na drugu obalu pješadiju. Konjicu je zadržao na rijeci dok je prolazila ostala vojska. U toj vojsci, pored stranih četa, naročito azapa koji su bili pojačanje pešadiji i koji su ga pratili u ovom ratu, bilo je stotinu i pedeset hiljada konjanika. Sem toga, bilo je u toj vojsci mnogo drugog ljudstva koje je služilo samo kao posluga. Sada, kad je Turčin prešao Iliris, napao je Stefanovu zemlju. Jurišajući na grad Bobovac, počeo ga je tući na više načina. Ovaj grad je podignut na jednoj visokoj planini i vrlo je utvrđen po svom prirodnom položaju. Ali Turčin, gađajući neprestano iz artiljerije čije su kugle padale u grad, stvorio je paniku među njegovim braniocima. Pored toga, na čelu ovoga grada nalazio se Radič, koji je ranije bio manihejac, a docnije se počeo pretvarati da je katolik. On je bio potkupljen od Turčina, te mu je predao grad. Zatim je taj isti Radič počeo nagovarati i posadu kule da prekine s pružanjem otpora i da se preda tako moćnom gospodaru. Na kraju, bila je predana Turčinu ta toliko važna tvrđava koja se, kako je bila snabdjevena svim potrebama, lako mogla braniti i odolijevati neprijatelju dvije godine dana.

KOMENTAR
Uprkos tome Orbin stavlja odmah u sljedeće proljeće veliki pohod Mehmeda II i osvajanje Bosne. Početak pohoda je ispričan po Laoniku Halkokondilu. Izvjesnu teškoću predstavljaju imena koja se javljaju u ovom odlomku. Rijeka ''Dorobica'' će vjerovatno biti Drina, jer se za nju kaže u Klauzerovom prevodu da odvaja Tribale i Ilire što treba da znači Srbe i Bosance, a ne Bosnu i Bugarsku, kako je razumio Orbin. Halkokondil još jednom upotrjebljava ime ove rijeke da opiše prostiranje Bosne: od Dorobice do Sandaljeve (u stvari hercegove) zemlje. Nezgoda je u tome što bi i druga rijeka ''Iliris'' morala biti Drina, jer iz pričanja proizlazi da je Mehmed prešavši Iliris napao ''Stefanovu zemlju''. Za zbrku je odgovoran Halkokondil, kome naše oblasti nijesu bile dovoljno poznate. On i grad Bobovac naziva Dorobica, ali je Orbin iz već spomenutog spisa Pija II shvatio o kome gradu je riječ.
KOMENTAR
Epizoda o ''Radiču'', koji se u stvari zvao Radak, uzeta je iz već citiranog spisa pape Pija II. Ime se izmijenilo zbog toga što je Orbin našao oblik Radaces, pa je smatrao da to dolazi od Radič. Papu Pija II je o padu Bosne informisao njegov legat modruški biskup Nikola.
----

Jedan dio ljudstva koje je Mehmed zatekao u gradu poklonio je svojim vojskovođama, jedan dio ostavio na mjstu, a ostale je prebacio u Carigrad. Poslije toga je naredio Mehmed-paši da izabere evropsku vojsku i da što prije krene put onoga mjesta gdje se prema obavještenjima nalazio bosanski kralj. Izvršavajući hitno naređenja svoga gospodara, Mehmed-paša je prešao rijeku. Kad je došao blizu Jajca, dobio je obavještenje da se kralj, prešavši rijeku, sklonio u tvrđavu Ključ, jer nije imao smjelosti da bježi i pođe dalje da ga ne bi pojurila konjica. Kad je, dakle, paša stigao na rijeku blizu Ključa, stao je bodriti svoje vojnike da veselo pređu rijeku i uhvate bosanskog kralja, te time prirede ogromno zadovoljstvo svome gospodaru. Ali primijetivši da se ljudi ustežu da uđu u vodu, stade govoriti: ''O, Turci, sada je vrijeme da svako od vas pokaže svoje junaštvo i bez ustručavanja pređe ovu rijeku. Nema nikakve sumnje da će onaj koji je prvi pređe primiti od svog gospodara veliku nagradu.'' Tada se Omar, sin Turahana i namjesnik Tesalije, prvi baci u vodu sa svojim ljudima, a za njim i ostala vojska. Čim su izišli iz vode na drugu stranu, počeli su pustošiti okolna mjesta.
Dok se kralj Stefan nalazio u Ključu pod opsadom, Turci su dovukli velike količine trske koju su našli u presušenim okolnim močvarama i naslagali je zajedno s drugim zapaljivim materijalom, te sve zapalili kako bi uplašili branioce grada. Bojeći se da neće moći da dugo izdrže opsadu, oni su poručili Mehmed-paši da će se predati, ali da im obeća da će poštovati njihovu slobodu, kao i da se pod zakletvom obaveže da će pustiti na slobodu bosanskog kralja, koji je bio riješen da mu se pod tim uslovom preda. Mehmed je odmah prihvatio ovaj prijedlog i svečano se zakleo bosanskom kralju. Kad je kralj izišao iz Ključa, Mehmed-paša je zauzeo to mjesto, a s ljudstvom koje se tu našlo desilo se isto što i sa onim u Bobovcu. U Mehmedove ruke pao je takođe brat kralja Tomaša, kojem je odsječena glava pod gradom Ključem. Stefanova žena Marija, kći drugog despota Srbije Lazara, ponijevši sa sobom mnogo blaga, povukla se u Dalmaciju, no na putu je uhvatio slavonski ban Pavle. Ovaj je verolomno bacio u tamnicu, oteo joj sve što je sa sobom nosila i već se spremao da je preda Mehmedu. Međutim, Mehmed je, po pravednom sudu božjem, uputio svoje ljude da opustoše Pavlovu zemlju, tako da je Pavle bio primoran da iziđe sa svojim ljudima na bojno polje. Tom prilikom Marija je pobjegla iz tamnice i krenula u Primorje. Odatle je na jednoj lađi koju joj je stavio na raspolaganje dubrovački senat otplovila u Istru, a iz Istre je nastavila svojoj majci u Ugarsku.

KOMENTAR
Opis gonjenja i zarobljavanja kralja Stefana Tomaševića preuzet je od Laonika Halkokondila.
KOMENTAR
Nijesam mogao otkriti porijeklo Orbinovog pričanja o tome da je hrvatski ban Pavle Sperančić zarobio posljednju bosansku kraljicu. Toj vijesti u nauci nije poklonjena vjera zbog toga što se zna da se kraljica Marija prvo sklonila u Dubrovnik, a zatim otišla u Split. Up. I. Ruvarac, ''Dvije bosanske kraljice'', Zbornik Ilariona Ruvarca I, Beograd 1934, 461-464.
----

Turski car je bio strahovito ljut na Mehmed-pašu što se tako nepromišljeno zakleo i obećao bosanskom kralju da će mu spasti život. Car je, vodeći sa sobom Mehmed-pašu, zauzimao neke okolne gradove toga kraljevstva. U međuvremenu, izdao je naređenje Omaru, sinu Turahana, da prodre dublje u Bosnu i nastoji da zauzme druge gradove koji su bili pod vlašću kralja Stefana. Kad je Stefan doveden u tabor cara Mehmeda, ovaj ga jednog jutra pozva k sebi. Ali Stefan, dosjetivši se zašto ga poziva, uze u ruku pismo koje mu je paša bio izdao pod zakletvom, psujući i proklinjući tursko vjerolomstvo. No varvarin se branio govoreći da Mehmed-paša, koji je bio njegov rob, nije mogao obavezati njega, Stoga ga je predao svom učitelju, nekom Persijancu, da ga dade smaknuti. I tako je kralju Stefanu, koji se nalazio pod gradom Blagajem, bila odsječena glava. Drugi kažu (među njima su Leunklavije i Bonfinije) da je naredio da ga živa oderu. Matija Mehovita, koga se drži Jovan Botero, u prvoj knjizi piše da ga je privezao za kolac i postavio za cilj strijelcima.

KOMENTAR
Gotovo doslovni prevod iz Laonika Halkokondila.
KOMENTAR
O pogubljenju Stefana Tomaševića Orbin donosi više verzija i citira pri tome Bonfinija, Leunklavija, Mjehovitu i Botera.
----

Poslije toga je Turčin prokrstario pustošeći zemlju Stjepana Kosače i nanio joj veliku štetu. Ali su i domaći neprestano nanosili gubitke neprijatelju. Držeći se, naime, povučeni u planine, čim bi vidjeli odrede koji se kreću u koloni, naglo bi izbijali napolje i napadali ih.

KOMENTAR
Ovdje Orbin još jednom prepričava Halkokondila.
----

Dok je Mehmed bio još u Bosni, izdao je javni proglas da svi velikaši toga kraljevstva koji žele dobiti svoje zemlje i imanja moraju doći preda nj. Neki, koji nijesu bili dovoljno oprezni i koji nijesu prozreli lukavstvo Turčina, došli su. On je naredio da ih smjesta poubijaju, ali je time upozorio ostale da ubuduće ne vjeruju riječima varvarina. Mehmed je u roku od osam dana zauzeo više od sedamdeset gradova i utvrđenja, vrlo jakih, i po gradnji i po svom prirodnom položaju. Što se tiče novca, dobio je više od miliona zlatnika koje su toliki bosanski kraljevi nagomilali za svoga života. Tada su bile obeščašćene matrone, silovane djevice, porušene crkve, svještena lica izložena svakovrsnom ponižavanju, a skoro sva vlastela odvedena u ropstvo u Aziju. To je bilo prema hrišćanskom računanju vremena 1463. godine, a prema turskom računanju 1464. godine. Jer hrišćani (kako piše Leunklavije) obično broje godine od početka rata, a Turci od kraja. Neki kažu da je, poslije zauzimanja ovoga kraljevstva od Turaka, Mehmed odgovorio nekom janjičarskom agi koji se našao pred njim i slavio junaštvo koje su pokazali njegovi janjičari u ovom ratu kako Bosansko Kraljevstvo ne bi tako lako palo da su velikaši toga kraljevstva bili jedinstveni i složni, kao i da je do njegove propasti došlo zbog njihovog razdora i nesloge.

KOMENTAR
Ovaj odjeljak je sastavljen iz najmanje tri fragmenta. Prvi je o bogatstvima koja je sultan ugrabio u Bosni, i njemu nijesam ušao u trag. Drugi je o godini pada Bosne, preuzet iz Leunklavija, ''Annales sultanorum'', ed.1591, 175, a treći, o neslozi bosanskih velikaša, iz još neidentifikovanog izvora.
----

To isto su kazali i mnogi hrišćanski pisci. Bosanci su, naime, bili ratnici, ali nesložni među sobom. Među svim narodima koji govore slovenski, oni imaju najčistiji i najljepši jezik, a ponose se što oni jedini danas čuvaju čistotu slovenskog jezika. Ovaj jezik su uvijek mnogo cijenili hrišćanski vladari. Knezovi izbornici, kralj češki, palatinski rajnski knez, vojvoda saksonski i markiz brandeburški, dužni su (kako proizlazi iz Zlatne bule cara Karla IV) da poučavaju svoje sinove od šeste godine života u latinskom, slovenskom i talijanskom jeziku, tako da u četrnaestoj godini života dobro ovladaju tim jezikom ili govorom. Tu lijepo dolazi do izražaja veličina i dostojanstvo slovenskog govora koji su jedini, ostavljajući po strani sve druge jezike svijeta, stari carevi izjednačili sa dva glavna jezika koje dan-danas svijet cijeni. Sam car Karlo (kako sam čuo od krakovskog kanonika Vrševića, jedne veoma učene osobe i od nekih drugih uglednih Poljaka) dao je ispisat i zlatnim slovima gore pomenutu povelju koju je Aleksandar Veliki dao slovenskom narodu, u jednoj crkvi u Pragu koja se i danas zove Slovenska crkva. Ovo nijesam kazao na mjestu gdje sam posebno govorio o ovoj povelji, jer o tome ranije nijesam znao ništa. To mi je (kako rekoh) pripovijedao Vršević kad sam sa štampanjem djela bio stigao do ovog mjesta.

KOMENTAR
Završetak glave o Bosni je u stvari dopuna jednog mnogo ranijeg mjesta u Orbinovom tekstu. Na str. 168—169 svoga djela Orbin donosi tobožnju povelju Aleksandra Velikog za Ilire u znak zahvalnosti za velike ratničke usluge prilikom osvajanja na Istoku. Tu providnu izmišljotinu je tobože našao u jednoj carigradskoj biblioteci neki Giulio Baldasar Secretario Imperiale. Već na tome mjestu Orbin je tvrdio da se ta povelja odnosi na Slovene. U međuvremenu je, kako ovdje priča, saznao od svojih poljskih poznanika da je car Karlo IV (1346—1378) tobože ispisao ovu povelju u ''slovenskoj crkvi'' u Pragu.
----

GRB VOJVODE SVETOG SAVE

GENEALOŠKO STABLO KUĆE KOSAČA

Porodica Kosača, koja je držala Vojvodstvo Svetoga Save u Bosanskom Kraljevstvu, potekla je (kako veli Ludovik Tuberon) od Vuka Hrane, sina nekog rudinskog kneza, rođenog 1317. godine. Pošto se Vuk pretjerano odavao lovu, gotovo je cijelu svoju mladost proveo baveći se time. Našavši se jednog dana, zajedno s Vladislavom, sinovcem Branka Rasisalića, na nekoj livadi goneći zvijer, jedan Brankov sluga razbio je glavu jednom Vukovom hrtu. Vuk se zbog toga najprije sporečkao s Brankom, a poslije je došlo i do tuče. Ranivši smrtno Branka u slabine, Vuk je pobjegao u Ugarsku, i tu je ostao neko vrijeme. Docnije, kad je izgladio tu stvar s rođacima ubijenog Branka, došao je na dvor srpskog cara Stefana Nemanje. Pošto je car upoznao u njemu valjanog čovjeka, dobio je na njegovom dvoru visoke položaje i postigao vanredne uspjehe na bojnom polju. A kako je učinio mnogo usluga pomenutoj kruni, car mu je uz oblast Rudina dao još mnogo zemlje. Kad je otišao tamo, jednog dana 1359. godine, mučki ga je ubio jedan Rasisalić.

KOMENTAR
Već je odavno primijećeno da su počeci porodične istorije Kosača kod Orbina legendarno obojeni. Već je rodonačelnik, tobožnji Vuk Hrana, u priličnoj mjeri problematičan. Poznato je da se vojvoda Vlatko zvao Vuković, svakako po ocu Vuku. Hrana je, međutim, bio brat vojvode Vlatka. Po njemu se Sandalj nazivao Hranić. Vuk Hrana je, dakle, nastao kombinacijom imena oca i sina, za koju će prije biti odgovorna kasna tradicija nego Tuberon, na koga se Orbin ovdje poziva. Ne može se ni naslutiti gdje je Orbin mogao naći precizno navedenu godinu rođenja ovoga Vuka rodonačelnika Kosača.
Odnosi između Vuka Kosače i Rasisalića nijesu, naravno, poznati iz drugih izvora. Kao što je povodom jednog drugog mjesta saopšteno, Rasisalići su savremenim izvorima zajemčena porodica feudalnih gospodara. Up. M. Dinić, ''Rastislalići. Prilog istoriji raspadanja srpskog carstva'', Zbornik radova Vizantološkog instituta 2 (1953) 139-144 i komentar uz str. 308. I ovdje se kao u bosanskoj istoriji car Dušan naziva Stefan Nemanja.
----

Vuk Hrana ostavio je jednog sina po imenu Vlatko, koji se takođe proslavio u oružju i bio vojvoda ili vojskovođa prvog ovjenčanog bosanskog kralja, Tvrtka. Tvrtko ga je 1398 (!) godine uputio s vojskom u pomoć knezu Lazaru kad je zametnuo bitku s Turcima na Kosovu polju. Pošto je bila poražena hrišćanska vojska, Vlatko se s malo Bosanaca spasio i vratio kući. Prestrojivši svoju vojsku, skoro odmah je prešao na granicu Ugra, koji su pustošili Tvrtkovu zemlju, i potukao ih u dvije bitke. Zatim se okrenuo protiv Balšića, gospodara Zete i neprijatelja bosanskog kralja. Kad je kralj Tvrtko vidio da su Turci, pod zapovjedništvom kapetana Šaina, prodrli u Bosansko Kraljevstvo pustošeći i paleći zemlju, smjesta je sakupio sedam tisuća Bosanaca i uputio ih protiv njih, pod zapovjedništvom Vlatka i Radiča Sankovića. Ovi su najprije na Rudinama, a zatim kod Bileće, porazili Turke, kojih je bilo do osamnaest hiljada. Od tih je najveći broj poginuo u borbi, neki su bili zarobljeni, a malo ih je izbjeglo. Hoteći da nagradi za tolike usluge ovog svog vjernog vojvodu Vlatka, bosanski kralj mu je poklonio gotovo cijelu onu zemlju koja se docnije prozvala Vojvodstvo Svetoga Save. Otišavši Vlatko tamo da se odmori od tolikog truda i napora i ostavivši na bosanskom dvoru svoga sina Sandalja, poslije kratkog vremena umro je usljed neke stare rane. Iza sebe je ostavio četiri sina, Sandalja, Vukca, Vuka i Vukića. Među ovima, Sandalj je postigao lijepe uspjehe na bojnom polju, pa su ga bosanski kraljevi mnogo koristili u svojim poduhvatima, imenujući ga za glavnog vojskovođu.

KOMENTAR
Ono što ovde iznosi o Vlatku Vukoviću Orbin je već saopštio na drugim mjestima svoga spisa: kod izlaganja o boju na Kosovu (str. 102) i u istoriji Tvrtkove vladavine (str. 154). Up. komentare uz ta mjesta. Upadljivo je da ovdje stoji pogrešna godina kosovskog boja, vjerovatno zbog štamparske greške. Nije poznato ništa iz drugih izvora o tome da je vojvoda Vlatko odmah poslije Kosova ratovao s Ugrima, ali to potpuno odgovara situaciji. Kralj Žigmund je avgusta 1389. spremao pohod protiv bosanskog bana. Vrijedno je istaći da Orbin ovdje prvo priča o Vlatkovom učešću u boju na Kosovu, a tek zatim o pobjedama kod Rudina i Bileće izvojevanim godinu dana ranije (avgusta 1388). Očigledno je da ova dva odlomka ne potiču iz istog izvora i da onaj izvor koji priča o sukobu kod Bileće nema zabilježenu godinu. I kad je prvi put upotrijebio ovaj izvor, Orbin ga nije hronološki precizirao. Kad u istoriji Tvrtkove vlade prelazi na ove događaje, on samo kaže ''U vrijeme ovoga Tvrtka...''
KOMENTAR
Vlatko nije imao ''gotovo cijelu onu zemlju koja se docnije prozvala Vojvodstvo Svetoga Save''. Ta oblast je nastala kao rezultat dužeg istorijskog procesa.
KOMENTAR
Genealogija Kosača je i dalje netačna. Sandalj, Vukac i Vuk su bili sinovi Vlatkovog brata Hrane, dok je Vukić vjerovatno nastao usljed nesporazuma od Vukčića Stefana, sina Vukca Hranića.
----

Sandalj je 1415. godine otišao (kako rekosmo) s bosanskom vojskom u pomoć srpskom despotu Stefanu protiv Muse, sina turskoga cara Bajazita. Kad je ugarski kralj Žigmund bio u ratu s bosanskim kraljem Ostojom, Sandalj je krenuo sa svojim Bosancima protiv Žigmunda Lošoncija, zapovjednika ugarskih trupa. U nastaloj bici bio je poražen, i tu je izginulo mnogo uglednih Bosanaca. To je bilo 1410. godine. Zatim, sljedeće godine, otišao je na granicu Mačve protiv ugarskog zapovjednika Jana Sokolija. Stupivši s njim u borbu, porazio ga je i zarobio mnogo ugarskih plemića. To je bio glavni razlog što je stekao veliki ugled u Bosanskom Kraljevstvu i dobio na poklon još dosta zemlje. U tome su ga mnogo pomogli kralj Ostoja i Tvrtko. Posumnjavši docnije u nj, Tvrtko, ne znam zbog čega, krenuo je u rat protiv njega i više puta mu je opustošio zemlju. Poslije njegove smrti Sandalj se smirio i povukao u svoju državu.

KOMENTAR
I u odlomku o Sandalju ima ponavljanja. O Sandaljevom ratovanju protiv Muse u zajednici s despotom Stefanom Orbin je govorio na str. 107, samo je to bilo 1413. a ne 1415. O porazu u boju sa Lošoncijem 1410. ne može se ništa reći, kao što je primijećeno već povodom str. 158. Uz ono što Orbin kaže o Sandaljevoj pobjedi sljedeće godine, tj. 1411, ''na granicama Mačve'' može se primijetiti da su Bosanci predvođeni Sandaljem u proljeće 1411. napali Srebrnicu i zatvorili ugarsku posadu i trgovce u tvrđavu. Ne vidi se ko bi mogao biti Jan Sokoli, kojega ovdje spominje Orbin. U svakom slučaju, on je ovdje koristio podatke nekog obavještenog izvora. Kraj pasusa je, po svoj prilici, rezultat Orbinovog rezonovanja i u njemu ima neke zbrke. Tačno je da se Tvrtko II više puta sukobio sa Sandaljem, ali nije tačno da je Sandalj (umro 1435) nadživeo Tvrtka II (umro 1443).
----

Uvijek je bio prijatelj Dubrovčana i na njihovo traženje odrubio je glavu Radiču Sankoviću, zapovjedniku bivšeg kralja Ostoje. Zbog toga su mu Dubrovčani (kako rekosmo) poklonili kuću u Dubrovniku, koju su ranije bili poklonili Radiču. Godine 1419. prodao je Dubrovčanima polovinu Konavala. Kada je, pak, Radoslav Pavlović 1430. godine poveo rat protiv Dubrovčana zbog druge polovine Konavala koja je njemu pripadala, a koju im je bio prodao 1427. godine, Sandalj je pružio pomoć Dubrovčanima. Kad je došao u Konavle, ugušio je pobunu neke vlastele koja nije htjela priznati Dubrovčane za gospodare. Tada je zauzeo takođe utvrđenje Sokol koje je pripadalo Radoslavu Pavloviću i predao ga Dubrovčanima. Ovo utvrđenje s drugom polovinom Konavala pripadalo je Petru Pavloviću, a poslije njegove smrti pripalo je njegovom bratu Radoslavu. Četiri godine poslije toga, Sandalj je umro pod izvjesnom sumnjom da je bio otrovan. Njegova žena, po imenu Marija, sinovica Konstantina Masereka, umrla je skoro odmah poslije njega. Kako nije ostavio nijednog sina, njegova je država pripala njegovom sinovcu Stjepanu, sinu Vukčevu, Njegova druga dva brata, tj. Vuk i Vukić, umrli su prije njega, jer su ih ubili pristalice Pavla Radenovića, ugledne bosanske ličnosti, koji je ranije bio umoren u Bosni od pomenutog Vuka i Vukmira Zlatonosovića.

KOMENTAR
O pogubljenju Radiča Sankovića je ranije bilo riječi. Up. komentar uz str. 156. Svi podaci o Konavlima su tačni i potiču svakako iz Dubrovnika. Neke od tih podataka nalazimo u najstarijim dubrovačkim analima. Sandaljeva žena se nije zvala Marija, nego Jelena, kći kneza Lazara, koja je ranije bila udata za Đurđa Stracimirovića. Sandaljevu braću sada Orbin zove Vuk i Vukić, dok je ranije imao Vukca, Vuka i Vukića. Tačno je da su Sandaljeva braća umrla prije 1435, ali ne znamo da li su zaista poginuli u borbama s Pavlovićima. O ubistvu Pavla Radenovića Orbin je govorio ranije (str. 161).
----

Kada je, dakle, Stjepan došao na vlast, izmijenio je prezime Hranić u Kosača. Ne zna se zašto, mada neki vele da se tako prozvao zato što se rodio u jednom mjestu zvanom Kosač. I svojoj državi je dao drugo, novo ime, prozvavši je Vojvodstvo Svetoga Save, dok su se stanovnici tih mjesta (kako piše Laonik Halkokondil u V knj.) nazivali Kuduergi. U početku mu je bosanski kralj zadao mnogo jada, te da mu tada Dubrovčani nijesu pomogli, izgubio bi i državu i život. Uza sve to, pokazao se neblagodaran prema njima. On je, naime, 1450. godine poveo rat protiv njih zbog carina na so i docnije je nastavio da ih uznemirava. Drugi vele da je do neprijateljstva došlo zbog bjekstva njegove žene. Naime, Laonik piše u V knj. da je s nekim firentinskim trgovcima koji su boravili u Stjepanovoj zemlji (koju on zove Sandaljevom) došla i neka raspusna žena. Pa kako su Stjepanu mnogo pričali o njezinoj ljepoti, on je pozvao k sebi i toliko se njome zanio da ju je smjesta zadržao na svom dvoru. Stjepanova žena, ozlojeđena zbog toga, više puta ga je opominjala da tu ženu makne iz kuće, a kad on to nije htio učiniti, pobjegla je s jednim svojim sinom u Dubrovnik. Stjepan je uputio tamo svoje ljude da je mole da se vrati kući i da ga ne ozloglašava tako po stranim zemljama. Ali je ona odgovarala da se neće vratiti sve dok ne vidi da je naložnica napustila kuću. Poslije toga je Stjepan zamolio Dubrovčane da je silom vrate. Oni mu nijesu ispunili molbu, pa se stoga latio oružja protiv njih. Ali, u stvari, nije postojao drugi razlog neprijateljstava između Dubrovčana i Kosače sem carine na so.

KOMENTAR
Nije tačno da je Stjepan promijenio ime Hranić u Kosača. Kao Hranići su obilježavani Sandalj i njegova braća po ocu, a uz to su, kao i drugi pripadnici ovoga roda, nazivani Kosače. Nije isključeno da to ime stoji u vezi s nazivom nekog naselja. Kod Goražda se spominje 1379. forum Vlachi de Cossaça. Up. M. Dinić, Zemlje hercega od svetoga Save, Glas 182 (1940) 156-157. Isto tako nije tačno da je Stjepan dao drugo ime svojoj državi. Njegova teritorija nije imala posebnog naziva. Po herceškoj tituli nazivana hercegova zemlja. Po tituli ''herceg od svetog Save'' stvoren je kod pisaca još prije Orbina naziv ducatus sancti Sabbae, koji Orbin ovdje navodi. Vizantijski istoričar Laonik Halkokondil zaista kaže da su stanovnici Sandaljeve zemlje nazivani kudugeri. To je jedan od brojnih naziva za dualističke jeretike. Up. A. Solovjev, ''Fundajajiti, patarini i kudugeri u vizatiskim izvorima'', Zbornik radova Vizantološkog instituta 1 (1952).
KOMENTAR
Ovdje Orbin prepričava Laonika Halkokondila otkrivši da se pod imenom Sandalja govori o njegovom sinovcu. Lijepa Italijanka je zaista bila zadržana godinama na dvoru hercega Stjepana. Ostavila je tragove i u savremenim izvorima. Odnedavno je bliže poznato kako je dospjela na hercegov dvor. Up. S. Ćirković, ''Vesti Brolja da Lavelo kao izvor za istoriju Bosne i Dubrovnika'', Istorijski časopis 12-13 (1963) 167—172. Herceg je poveo rat protiv Dubrovnika 1451, a ne 1450, kako kaže Orbin.
KOMENTAR
Priča o bjekstvu Stefanove žene u Dubrovnik nalazi se u istom obliku u jednoj opširnoj napomeni Leunklavija (''Annales sultanorum'' ed.1591, 183—184). Inače, priča nije tačna. Stefanova žena se sa sinom odmetnula protiv svoga muža u proljeće 1452, dakle, dugo poslije izbijanja hercegovog rata s Dubrovnikom. U grad izgleda nije ni došla, već je neko vrijeme boravila na dubrovačkoj teritoriji, vjerovatno na Pelješcu. Orbin je o tome nešto znao pa je to vezao za predistoriju rata.
----

Bio je, naime, običaj sve do Sandaljeva vremena da Dubrovčani zakupe trgove Neretve i Drivasta, te da ih oni snabdijevaju solju, plaćajući državnoj blagajni 33 1/3 % carine. Ali kad je Stjepan preuzeo vlast, on je povisio carinu na 50%. Zbog toga su se Dubrovčani mnogo žalili i slali mu poklisare Nikolu Gundulića i Marina Restića ne bi li ga odobrovoljili. Kad ga oni ni darovima ni molbama nijesu uspeli odvratiti od njegovih zahtjeva, vratili su se kući. Stjepan je, međutim, uputio svoje ljude da poharaju konavoska sela, pa je nastojao da putem izdaje zauzme utvrđenje Sokol. Dubrovčani su, sa svoje strane, poslali protiv njega Marina Crevića s nešto vojske, koju je neprijatelj opkolio i porazio. Kad su Dubrovčani bili o tome obaviješteni, uputili su ljude da osiguraju klance i spriječe neprijatelju da se spusti u Župu dubrovačku. Istovremeno hitno su naoružali više galija, pa iznenada banuli na ostrvo Krk, koje je bilo pod Stjepanovom vlašću. Merdevinama popeli su se na utvrđenje, zarobili upravnika i zauzeli kulu. Ostavivši tu na upravi Nikolu Gučetića, krenuli su da zauzmu Omiš. Ali kako je Omiš branila jaka posada, a s druge strane, kako je utvrđen rijekom Cetinom koja teče s hrvatskih planina, nijesu ga mogli zauzeti. Tada su se dali na osvajanje utvrđenja Osinja, smještenih nasuprot ušću rijeke Neretve. Pošto su ih porušili, zauzeli su dogovorno utvrđenje Brštanik, i zagospodarili kolonijom Neretve. To se desilo 1450. godine.

KOMENTAR
Ovdje Orbin nije razumio svoj izvor ili je bila neka zbrka već u tekstu koji je koristio. Doista brojni savremeni dokumenti pokazuju da su se Dubrovčani sporili s hercegom oko carine na trgu soli u Drijevima (danas Gabela), ali nikad nije bilo riječi o razlici između 50% i 33,3%. Dubrovčani su carinu zakupljivali za jednu unaprijed ugovorenu sumu oko koje se mnogo cjenkalo. Imena dubrovačkih poslanika nijesu tačno navedena: kod hercega su bili Nikola Gundulić i Marin Đurđević neposredno uoči izbijanja rata, u junu 1451. Marin Crijević je zaista bio zapovjednik dubrovačke vojske koja se u noći uoči 1. jula 1451. sudarila s hercegovim trupama i bila teško poražena. Orbin je inače o ovim događajima slabo obaviješten, ali još uvijek daje više nego raniji dubrovački spisi. Orbin se ovdje nije ni oslanjao na stare anale, Tuberona ili Racija, već je crpio iz nekog slovenskog teksta. To se smije zaključiti po pretvaranju slovenskog imena Drijeva u Drieuost. Od jednog trga koji je imao dva imena:Forum Narenti ili Narenta i Drijeva, Orbin je načinio le scale di Narenta, e di Drieuost.
KOMENTAR
Još veća zbrka se nalazi u ovom pasusu na mjestu gdje se tvrdi da je herceg imao pod svojom vlašću ostrvo Krk (u originalu: Veglia), pa da su ga Dubrovčani napali. Negdje u današnjoj Hercegovini bilo je u srednjem vijeku mjesto koje se zvalo Krьkr. U jednom pismu trebinjskog vojvode Radoja Ljubišića (Lj.Ctojanović, ''Stare Srpske povelje i pisma II'', 99) objašnjava se kako nikog od braće Ljubišića nije bilo u gradu (Trebinju?) ''ha u Krьkru, a ini po gradihь na službi gospodarevi, a treti uzi (u uzih?)''. Ovo ime je Orbin zbog sličnosti vjerovatno zamijenio s Krkom i tako napravio zabunu.
Drugo objašnjenje bi se moglo naći u obliku Corica, Lukarević 165 (dolazi od imena Gorica, mjesta na Neretvi gdje su vođene borbe), koji je Orbin našao u nekom svom izvoru i shvatio da je to Krk pa je preveo sa Veglia. Nikola Gučetić, tobožnji zapovjednik u osvojenom Krku, bio je u stvari zapovjednik dubrovačke kopnene vojske koja je trebalo da u decembru 1451. osvoji Konavle. Dubrovčani u ratu 1451-1454. uopšte nijesu napadali Omiš, jer grad uopšte nije bio u hercegovim rukama već od 1444. Zauzimanje Drijeva je potvrđeno savremenim arhivskim dokumentima, a posijedanje Osinja i Brštanika je sasvim vjerovatno. Sve se to, međutim, desilo tek u drugoj fazi rata, kada su Dubrovčani u Neretvi pomogli svoje saveznike: hercegovog starijeg sina Vladislava, humsku vlastelu Vlatkoviće i bosanskog kralja Tomaša. To se dešavalo 1452. Orbinovo izlaganje o ratu svoga grada sa hercegom pokazuje kako je malo veze imao s arhivskim dokumentima i uopšte s dokumentarnim izvorima.
----

U to vrijeme Stjepan je ušao u rat i sa svojim sinom Vladislavom, koji se, da bi izbjegao očeva zlostavljanja, učvrstio u kuli Blagaja, koja je smještena na veoma pogodnoj klisuri i okružena vodom. Ime Blagaj dobila je po tome što su slovenski vladari u njoj čuvali svoje blago. Odatle je Vladislav poslije prešao u Mostar, grad koji je nasred rijeke Neretve podigao Radin Gost, majordom Stjepana Kosače, 144. godine (tako piše u knjizi -tanjel). A odatle, prešavši rijeku Bunu, Bregavu i Krupu, došao je u Ston, i na kraju u Dubrovnik. Tu je pred senatom optužio oca da mu je iz požude besramno oteo ženu, kćer Marina Marcijana, kneza Rusana (jer je bila vrlo lijepa), čim ju je opremljenu doveo Vlatko, sin Ivana katunara iz Čavaljine (ovo mjesto je u Popovu). Onima pak koji su ga korili zbog takvog zlodjela, odgovarao je da je carigradski car Jovan Paleolog isto tako postupio s kćeri trapezuntskog cara, ženom njegovog sina Manojla. Poslije toga Vladislav je govorio toliko rđavo o očevom ponašanju da je senat ostao zapanjen. Zatim se obratio na senat, koji je više puta drugima pružio pomoć protiv nasilnika, da i njemu pomogne u tako teško vrijeme i da ga preporuči na turskom dvoru, preko kojeg se htio osvetiti ocu. Dubrovčani su mu tada obećali da će mu pomoći što više budu mogli, ali su ga odvratili od namisli da se obrati Turčinu, zajedničkom neprijatelju hrišćanskog imena. Darovavši mu dvije hiljade zlatnih dukata i četrdeset peča sukna od španske vune, uputili su ga u Blagaj da sakupi vojsku.

KOMENTAR
Orbinu nije bila poznata pozadina Vladislavljeve pobune protiv oca, ali je znao da je Blagaj bio uporište hercegovog sina. Dubrovački arhivski dokumenti osvjetljavaju u znatnoj mjeri ove događaje. Up. S. Ćirković, ''Herceg Stefan Vukčić Kosača i njegovo doba'', Beograd 1964, 153—199.
KOMENTAR
Podatak o Mostaru zaslužuje pažnju iako je Orbin u ovom dijelu svog teksta nepouzdan i neobaviješten. I u originalu je godina navedena nepotpuno, tako da nedostaje posljednja cifra te dolaze u obzir sve godine od 1440. do 1449. Lukarević, Copioso ristretto 160, ima 1440. god. Radivoj gost će, sudeći po tvrđenju da je bio magior domo hercega Stjepana, svakako biti poznati Radin gost, kojega Orbin inače na drugom mjestu spominje. ''Dvije tvrđave kod mosta na Neretvi'' (do castelli al ponte di Neretua) javljaju se upravo 1452. u vezi s ratnim događajima. Civitas pontis je navedena u povelji kralja Alfonsa Aragonskog iz 1454. Up. M. Dinić, ''Zemlje hercega od svetoga Save'' Glas 182 (1940) 231—232.
----

Ali kad je to čuo njegov otac Stjepan, da bi pokvario dubrovačke planove, u tili čas sakupi veliku vojsku i provali na njihovo područje, nanoseći velike štete. Poštedio je samo ljetnjikovac Džora Bokšića, protovestijara bivšeg bosanskog kralja Dabiše. To je prvi ljetnjikovac koji je sagrađen u Gružu od glatkog kamena. Da bi spriječili ta pustošenja, Dubrovčani su uputili ljude da osiguraju klance i da mole Vladislava da hitro dođe u Hercegovinu. Ujedno su uputili jednog poklisara bosanskom kralju Tomašu, sinu Pavla Hristića, iz porodice Pavlovića i Kosačinom zetu. Tomaš je saslušao poklisara i odmah poslao svoga brata vojvodu Radivoja u tabor svoga tasta moleći ga da položi oruţje i prepusti njemu sve svoje sporove, da ih on — kao sin vojvode Pavla i sinovac trebinjskog kneza Petra Jablanovića, koje su Dubrovčani primili među vlastelu svoje republike 1423. godine, i kao muž njegove kćeri Katarine — riješi i svrši. Ali nije mogao ništa postići, jer Stjepan nije imao povjerenja u kralja Tomaša, koji će, govorio je, kao dubrovački vlastelin radije zastupati njemu protivno gledište. Zato je kralj riješio da lično pođe svome tastu, ali se u međuvremenu, usljed neprekidnog bavljenja lovom, u Visokom razbolio od groznice. Kosača, pak, sav je bio zauzet pustošenjem dubrovačkog područja.

KOMENTAR
U ovom pasusu se razlikuju dva dijela: jedan, u kome se priča o hercegovom napadu na Dubrovnik, koji je vjerovatno dubrovačkog porijekla, iako mu nijesmo ušli u trag, i drugi, u kome se priča o posredovanju kralja Tomaša, koji je bez ikakve osnove. U stvari, poslije izbijanja Vladislavljeve pobune herceg više nije napadao dubrovačku teritoriju, tako da se pustošenje u kome je pošteđena samo kuća Žorete Bokšića, pokojnog protovestijara, moglo desiti samo u ljeto i jesen 1451. Porijeklo kralja Tomaša kako je ovdje ispričano sasvim je fantastično. On ne bi bio samo Hristić (sin Pavla Hristića kao na str. 368) nego i Jablanović, dakle, iz porodice Pavlovića! Kralj Tomaš je u ovome ratu aktivno učestvovao kao saveznik Dubrovčana i Vladislava Hercegovića.
----

Međutim, kad je vidio da mu njegovi protovestijari ne stavljaju na raspolaganje novac za rat, poslao je zapovjednika tvrđave Vrabac u Mletke i preko njega je nagovorio mletački senat da stupi s njime u savez protiv Dubrovnika pod uslovom da, poslije zauzimanja grada, plijen pripadne Stjepanu, a da grad ostane pod mletačkom vlašću. Čim su Dubrovčani saznali za to, odmah su uputili u Rim papi Nikoli V nekog kaluđera Vasilija kome su docnije, poslije dobro obavljenog ovog posla, izdejstvovali imenovanje za trebinjskog biskupa. Tom prilikom Dubrovčani su se žalili njegovoj svetosti da Mlečani namjeravaju da povedu rat protiv njih, a u korist šizmatika Stjepana Kosače. Čuvši to, papa je uputio pismo mletačkom senatu i naredio, pod prietnjom isključenja, da smjesta odustane od saveza i udruživanja s Kosačom. Tome su se Mlečani pokorili.

KOMENTAR
U priči o odnosima između hercega Stjepana i sina Vladislava ima prilično zbrke. Prije svega, Margareta od Marcana, kći Mariana di Marzano principe di Rosano, za koju je Orbin odnekud saznao, udala se za hercega Vlatka tek 1474, tako da je herceg Stjepan (umro 1466) nije nikad mogao vidjeti. Istorijsko jezgro priče o preotimanju sinovljeve žene nalazi se u avanturi s Italijankom Elizabetom, koju su poslanici doveli Vladislavu, a stari herceg ju je uzeo sebi za naložnicu. Bez ikakvog istorijskog osnova će biti priča o tome da je Margaretu, hercegovu snahu, doveo sin nekog katunara iz Popova polja. U Orbinovom tekstu o Hercegovini se još jednom javlja jedan katunar i otkriva nam žive vlaške istorijske tradicije koje su doprle do Orbina. str. 183 (10-26)
KOMENTAR
Osim prva tri retka ovaj pasus je preuzet iz djela Orbinovog prethodnika S. Razzi, ''La storia di Raugia'', Lucca 1595, 60, koji se, opet, oslanja na Ludovika Crijevića Tuberona.
----

U međuvremenu Dubrovčani su poslali Vladislava Kosaču da napadne Počitelj, Vrgorac i Ljubuški. Raspolažući s pet stotina kopljanika koje im je Barska opština poslala u pomoć pod zapovjedništvom Maruška Marušića, napali su neprijateljsku zemlju i žestoko je opustošili. Dok je Maruško boravio u Dubrovniku, neki knez sa dvora Stjepana Kosače pozvao ga je na dvoboj. On je odmah prihvatio izazov, izišao van grada i u dvoboju koji se odigrao pred vratima od Ploča ubio ga je skoro odmah na početku borbe. Zato su mu Dubrovčani ukazali velike počasti i dodijelili mu mnogo poklona. Pomenuta porodica Marušića već je izumrla u Baru, tako da danas nema nikoga od ove porodice sem Vetora Besalija, koji po majci potiče od Marušića, a sada se nalazi u Dubrovniku u svojstvu kancelara ove republike.

KOMENTAR
Barani nijesu učestvovali u ratu kao dubrovački najamnici. Cijela priča o Marušku Marušiću je bez ikakvog osnova. Njen izvor nam otkriva sam Orbin spominjući Vetora Besalija, dubrovačkog kancelara, koji je, navodno, bio potomak junačkog Maruška.
----

Kad je Republika vidjela da se rat nikako ne razvija u njenu korist, riješila je da okonča spor na način kako ću kazati. Objavila je ucjenu za Stjepana, obećavajući da će onoga koji bude donio u Dubrovnik njegovu glavu učiniti svojim vlastelinom i da će mu dati deset hiljada dukata i jedan posjed na dubrovačkoj teritoriji, u vrijednosti od tri hiljade dukata. A kad je vidjela da od toga nema ništa, stupila je u tajne pregovore sa sinovima Vlatka, sina humskog gospodara Đurđa, s Ivanišem, Žarkom, Tadijom, Agustinom, Bartulom, Markom i Radivojem, kao i s Petrom Pavlovim, njihovim krvnim rođakom, ali je ova njihova zavjera bila otkrivena. Međutim, Dubrovčani su stavili do znanja turskom caru Mehmedu štete koje im nanosi njegov vazal. Zato je 1452. godine poslan s turskog dvora jedan glasnik koji je strogo naredio Stjepanu da ne progoni Dubrovčane i da im povrati konavoska sela, nadoknadi nanesene štete u pomenutom ratu i dozvoli njihovim činovnicima da prodaju so u Neretvi i Drivastu. Tako isto je učinio i ugarski kralj Vladislav, koji je, kao čuvar mira u Slavoniji, više puta zaprijetio Stjepanu. Razmotrivši Stjepan prilike u kojima se nalazio, zaključio je mir s Dubrovčanima, te ispunio ga prema njima kako mu je bilo naređeno. Poslije toga Dubrovčani su uvrstili među svoju vlastelu pomenutu braću Vlatkoviće, kako se vidi u knjizi odluka senata hiljadu četiri stotine pedeset i druge godine (1452.).

KOMENTAR
Dubrovčani su zaista ucijenili hercega Stjepana u toku rata 1451. Orbin se o tome mogao obavijestiti u najstarijim dubrovačkim analima (ed. Nodilo 61,225-256).
KOMENTAR
I o Vlatkovićima je Orbin mogao čitati u maločas spomenutom izvoru. Pravu predstavu o njihovoj akciji on nije imao. Oni nijesu bili samo učesnici u jednoj zavjeri, koja po Orbinu nije uspjela, nego su ratovali na strani Vladisavljevoj protiv hercega Stjepana. Njihova imena i rodbinske veze su tačno navedene. Ovdje zaslužuje da bude posebno istaknuto ono mjesto u tekstu gdje se Orbin poziva na odluke Vijeća umoljenih kao da ih je sam čitao: come si vede nel libro delle parti di pregadi. U odlukama Vijeća umoljenih iz 1452. zaista ima jedna od 9. avgusta 1452 (Cons. Rog.13.f.67) kojom se Ivanišu Vlatkoviću sa braćom i rođacima potvrđuje ''privilegij'' pročitan u Vijeću. To je povelja koja nam je ostala sačuvana (napisana još 25. marta 1452, Mon. Serbica 453- 456) i kojom su Vlatkovići primljeni za dubrovačku vlastelu.
Iz savremenih podataka iz dubrovačkog arhiva vidi se da je herceg zaista dobio od sultana Mehmeda II naređenje da Dubrovčanima vrati Konavle i naknadi štete. Up. S. Ćirković, ''Herceg Stefan Vukčić Kosača i njegovo doba'', Beograd 1964, 172-176, 183-184. Nije, međutim, tačno da je sultan obavezao hercega da omogući dubrovačkim oficijalima da prodaju so u Drijevima. Već je ranije objašnjeno da ovdje Drivast stoji umjesto Drijeva. Savremenik ovih događaja je bio ugarski kralj Ladislav (a ne Vladislav, kako piše Orbin) i on se nije miješao u dubrovačke odnose s hercegom tih godina. O završetku rata Orbin nije imao nikakve predstave.
----

Stjepan Kosača došao je u Dubrovnik, i tu je bio ljubazno primljen. Dubrovčani su mu povratili ostrvo Krk, a on se izmirio sa svojim sinom Vladislavom. Kad se Vladislav izmirio s ocem, pozvao je u Dubrovnik katunara Upravdu iz Dabra, svog starog slugu, s kojim je otišao kući. Otac mu je dao na upravu Donje Vlahe, a malo docnije pripojio mu je i Polimce. Postavši Stjepan (kako rekosmo) dubrovački vlastelin, više puta je molio da ga bar jednom izaberu za kneza Republike. Kad se preporučivao pojedinim plemićima toga grada, svaki mu je obećavao da će ga rado podržati. Ali docnije, kad od toga nije ništa bivalo i kad su se pomenuti plemići izvinjavali da su sa svoje strane učinili sve da dobije to dostojanstvo, on je odgovarao: ''Kad ste svaki za sebe, pomozi vas bože, ali kad se nađete skupa, neka vas nosi đavo sve'' Na kraju, kad je htio otputovati kući, ostavio je dubrovačkom senatu grb na kojem je stajao kristalni krst na sredini crvene grede s tri poprečne crte, na rumenom polju. Pored toga, ostavio je svoga sina Stjepana, dječaka od dvanaest godina, na odgoju kod Andrije Sorkočevića da bi se posvetio učenju humanističkih nauka i da bi se odgojio sa sinovima dubrovačke vlastele. To je onaj Stjepan kojega je otac, kada je Mehmed udario na Hercegovinu, tj. na državu Kosača, dao Turčinu kao taoca za novi harač, a on se docnije odrekao vjere i prozvao Ahmed. Oženio se Fatom, kćeri turskog cara Bajazita, i s njom je rodio Mahmeta i Ahmeta i dvije kćeri, Humu i Kameru. Nije tačno ono što su napisali Jovije i Tuberon, naime, da se Vladislav odrekao hrišćanske vjere da bi se osvetio ocu za nanesene mu uvrede.

KOMENTAR
Prva rečenica ovog pasusa potiče iz djela dubrovačkog istoričara S. Razzija, ''La storia di Raugia'', Lucca 1595, 63. Orbin je Racijevo izlaganje naglo prekinuo da bi ubacio dalje informacije o završetku rata između Dubrovnika i hercega Stjepana.
KOMENTAR
Kazivanje o vraćanju ostrva Krka je posljedica one iste zablude koja je dovela do tobožnjeg osvajanja Krka. Vladislav se nije iz Dubrovnika pomirio s ocem, pa nije bilo potrebno da ga ''katunar Upravda iz Dabra'' odvodi hercegu. Priča o ovom katunaru pripada tradiciji hercegovačkih Vlaha koji su uzdizali svoje pretke. Orbin je tu priču našao u nekom tekstu, koji nije sasvim brižljivo reprodukovao. Smijemo to suditi po verziji koju nalazimo kod Orbinovog savremenika Lukarevića (Copioso ristretto ed. 1790, 186). Govoreći o posljednjim godinama hercegove vlade Lukarević kaže: Dopo questo Herzeg per cavare i danari. posse tagliagioni sopra i Vlassi, e sopra i Polimzi, e mando ad imborsarsi della gabella Uprauda Katunar di Dabar. Dok Orbin priča da je herceg dao Vladislavu Donje Vlahe i Polimce i da je Upravdu poslao po Vladislava, Lukarević zna da je herceg udario namet (ili ucijenio) Vlahe i Polimce i da je Upravdu poslao da naplati carinu. Sasvim je jasno da Lukarević. nije svoju verziju mogao uzeti od Orbina, nego iz nekog drugog teksta. Razlike se mogu objasniti ili time da jedan od njih nije razumio svoj izvor ili time da je svaki ekscerpirao drugo mjesto iz izvora. Nije sasvim isključeno da je u izgubljenom izvoru stojalo o Vlasima, Polimcima i Upravdi katunaru i ono što kaže Orbin i ono što kaže Lukarević.
KOMENTAR
Nije mi pošlo za rukom da bliže odredim izvor ove zanimljive anegdote o hercegu. U svakom slučaju, postojala je u Dubrovniku živa tradicija o hercegovom boravku u gradu. Malo ranije spomenuti Raci priča u produžetku teksta iz kojeg je Orbin uzeo samo jednu rečenicu, kako je herceg bio uveden u Vijeće kada se birao knez i kako je za kneza izabran hercegov prisni prijatelj Frano (pogrešno, umjesto Andruško) Sorkočević.
KOMENTAR
Zanimljivo je da opis ovoga grba ne odgovara slici koju Orbin ima na početku glave o Kosačama, ali odgovara grbu na nadgrobnoj ploči kraljice Katarine u Rimu u crkvi Ara coeli. Natpis sa te ploče donio je Orbin ranije na str. 166. Up. L. Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München-Leipzig 1914, 310.
KOMENTAR
Vijest o tome da je herceg Stjepan svoga najmlađeg sina predao Andrušku Sorkočeviću da se odgaja u Dubrovniku ne može se provjeriti pomoću savremenih izvora. Sigurno je, međutim, da je ovaj dubrovački vlastelin bio naročito blizak starom hercegu. Isto je tako sigurno da je mladi Stjepan ostao veoma rano bez majke. Neko vrijeme ga je odgajao dijak Stanko, a možda i Pribislav Vukotić, komornik hercegov. Nije tačno da je stari herceg dao svoga najmlađeg sina kao taoca Mehmedu II. Stjepan Hercegović je dospio pod nama danas nepoznatim okolnostima na sultanov dvor između novembra 1473. i ljeta 1474. Trenutke iz njegove karijere u Turskoj Orbin je upoznao iz Jovija i Tuberona, s kojima polemiše na kraju ovog pasusa.
----

Poslije izmirenja s Dubrovčanima na gore opisani način, Stjepan je docnije uvijek, sve do smrti, živio s njima u prijateljstvu. Kao čovjek bio je nepostojan u svojim djelima, i u srdžbi je pravio velike greške. Tako su Peraštani 1458. godine, zbog toga što su ih neki Hercegnovljani uznemiravali i neprekidno pravili štete na nekim njihovim posjedima, uputili Stjepanu dva poklisara, naime, Đurđa Crnića i Nikolu Bogojevića. Kad su ovi došli u Herceg-Novi, nikako nisu mogli dobiti audijenciju. Zato su počeli da prijete, pa su krenuli kući. Ali su pri povratku bili ubijeni. Kako Peraštani nijesu mogli da pređu preko toga, riješili su da osvete njihovu smrt koja je, čvrsto su vjerovali, uslijedila po Stjepanovom naređenju. Pošto su bili obaviješteni da će jednog jutra Stjepan otići u lov, noću su prebacili porodice na školj sv. Đurđa, a njih stotinjak, dobro raspoređeni i naoružani, postaviše zasjedu blizu sela Dračevice. Kad je tuda naišao Stjepan s nekoliko svojih plemića i s malo slugu, a kako mu nije bilo ni na kraj pameti da se nešto slično može desiti, Peraštani ga opkole, pa, iskočivši iz žbunja, banuše preda nj čvrsto riješeni da ga ubiju. Videći to, Stjepan se iznenadio i prestravio. U tom času neki dubrovački plemići koji su se nalazili u njegovom društvu počeli su moliti i preklinjati Peraštane da se malko smire i pripovijede uzrok ovog ovakvog poduhvata. Peraštani tada počeše svi u jedan glas vikati, govoreći: ''Došli smo da ubijemo tog izdajnika koji je protiv svakog zakona i prava naredio da se ubiju naši poklisari.'' Čuvši to, Stjepan sjaha s konja, pa, okrenuvši seprema njima, poče govoriti: ''Da niko od vas Peraštana ne bi pomislio da sam izgubio odvažnost ili da se bojim smrti, evo me tu bez konja i bez oružja među vama naoružanim. Ali vam se kunem djevicom i majkom božjom da ja nijesam kriv za smrt vaših poklisara,štaviše, meni je to bilo žao više negoli ikome od vas.'' Kad je on to rekao, svi prisutni plemići počeli su isto govoriti i zakletvom potvrđivati. Ove riječi i zakletve sasvim su smirile Peraštane, pa su molili Stjepana za izvinjenje, a on ih je sve redom izgrlio. Dok se spremao da uzjaši, zapovjednik Perašana držao mu je stremen.
Čim se Stjepan vratio kući, raspisao je okrutnu ucjenu za ubice peraških poklisara. Ženi Crnića, pak, koja nije imala djece, poslao je dvije hiljade dukata, a svakoj kćeri Nikole Bogojevića dao je po hiljadu dukata za miraz, te ih je udao za neke plemiće sa svoga dvora. Poslije toga razbolio se u Dračevici i pozvao dubrovačke ljekare, ali mu ništa nijesu pomogli, jer je poslije malo dana umro. To bješe 1466. godine. Radin Gost, kaluđer Sv. Vasilija i Stjepanov ispovjednik, ponio je njegovu oporuku u Dubrovnik, pošto mu je, govorio je, tako Stjepan naredio. Ta oporuka bila je javno pročitana u dvorani Velikoga vijeća.

KOMENTAR
Istorija o peraštanskim poslanicima nije poznata s druge strane. Srijećemo je znatno skraćenu kod Lukarevića (ed. 1790, 173) ali bez novih elemenata. Vrijedno je zapaziti da je i ova priča u vezi s Perastom i da, po svoj prilici, predstavlja nastavak peraštanske tradicije s kojom smo se već više puta sreli. Priča je vrlo konkretna i precizna: zna za godinu događaja, imena peraštanskih poklisara, njihove porodične prilike, mjesto susreta s hercegom i dr. Malo zbunjuje činjenica da se spominje selo Dračevica (presso la villa, chiamata Draceuiza), iako je to bilo ime župe i reke. Među petnaest imena naselja u ovoj malenoj župi ne javlja se u toku cijelog srednjeg vijeka nijedno s imenom čitave župe. Up. M. Dinić, ''Zemlje hercega od svetog Save'', Glas 182(1940) 180-181. Zanimljiv je podatak da je zapovjednik Peraštana držao stremen hercegu. To je poznata dužnost stratora (konjušara) koja je imala simboličko značenje. Dušan kao kralj pridržavao je stremen srpskom arhiepiskopu, a rimsko-njemaĉki carevi su držali stremen papama.
KOMENTAR
Godina hercegove smrti je tačno navedena u dubrovačkim anonimnim analima (ed. Nodilo 68). Radin gost je postao pravoslavni monah zbog miješanja s mileševskim mitropolitom Davidom, koji je bio uz hercega u posljednjim danima. On je i napisao hercegov testamenat, koji je u Dubrovnik odnio ne Radin gost, nego komornik Pribislav Vukotić. Testamenat nije tada čitan u dubrovačkom Velikom vijeću, nego je otvoren poslije nekoliko mjeseci u prisustvu zastupnika hercegovih sinova. Orbinove informacije su ovdje vrlo slabe.
----

Ostavio je poslije smrti tri sina, Vladislava, Vlatka i Stjepana, i jednu kćer, Katarinu, koja se još za njegova života udala za bosanskog kralja Tomaša. Ovu djecu je imao s prvom ženom Anom, kćeri Đurđa Kantakuzina, poslije čije smrti je uzeo Jelenu ili, kako neki vele, Barbaru, po rodu Njemicu, a najposlije se oženio Celijom. Neki kažu da je imao za ženu Voisavu, kćer Đurđa Kastriota, ali se varaju, jer ova Voisava nije bila žena Stjepana Kosače, već Stevana, vojvode Crne Gore, s kojom je on imao sinove Ivana i Đurđa i kćer Voisavu, koja je poslije bila žena Leke Dukađina.

KOMENTAR
Nije jasno na osnovu kakvih izvora ovdje Orbin raspravlja o porodičnim prilikama hercegovim. Prva žena hercega Stjepana svakako nije bila Ana, nego Jelena, druga je bila zaista Barbara, a treća Cecilija (ne Celija). Ana Kantakuzina koja se ovdje spominje bila je žena Vladislava, najstarijeg hercegovog sina. Genealogija Kastriota i Crnojevića navedena kratko na ovom mjestu oslanja se na spise arbanaškog vlastelina Musakija. Giovanni Musachi Despoto d' Epiro, ''Historia della casa Musachui'', ed. Ch. Hopf, ''Chroniques greco-romaines inedites ou peu connues'', Berlin1873.
----

Sinovi Stjepana Kosače, Vladislav i Vlatko, podijelili su poslije očeve smrti državu: Vladislavu je pripao dio Gornjih Vlaha, a Vlatku Donjih s Herceg-Novim. Odatle su docnije, 1483. godine, bili protjerani od Hesi-bega, sandžaka turskog cara Bajazita II. Bježeći došli su u Dubrovnik, a onda su se povukli na ostrvo Rab, u kuću Crnotića, gdje je Vlatko naposlijetku umro. Vladislav je, pak, prešao u Ugarsku, noseći sa sobom prava i titulu Hercegovine ili Vojvodstva Svetoga Save, koje se svode na ove riječi: vojvoda primorski, gospodar Huma i čuvar groba svetoga Save.

KOMENTAR
Pasus o Hercegovićima otkriva vrlo slabu obaviještenost. Vladislav se bio odijelio i gospodario je posebnom oblašću još za života očeva, ali su njegove zemlje pale do 1465. pod tursku vlast. On je otišao u Ugarsku mnogo prije pada Novog. Godina pada Novog data je pogrešno prema dubrovačkim analima tzv. Anonima (ed. Nodilo 74). Gornji i Donji Vlasi su geografski termin iz turskog doba. Hesi-beg je Ajaz-beg, osvajač Novog i sandžakbeg osvojene Hercegovine. Herceg Vlatko se poslije osvajanja Novog nije sklonio u Dubrovnik, nego je nekoliko godina boravio u Humskoj zemlji na maloj teritoriji koju mu je sultan ustupio. Up. V. Trpković, ''Pad Hercegovine'' (neobjavljena doktorska disertacija). Tačno je da je umro na Rabu, što je prije Orbina tvrdio već Musaki. Njegova udovica Margareta od Marcana boravila je i kasnije na tome ostrvu.
----

Ovo vojvodstvo je bilo veoma veliko, jer se na istoku graničilo s Novim Pazarom, a na zapadu s rijekom Cetinom, prema jugoistoku je sezalo do Dobropolja, a prema jugozapadu do dubrovačke zemlje. U dužini je imalo oko dvanaest dana hoda, a u širini oko četiri dana.

KOMENTAR
Opis prostiranja Hercegovine nije ni jasan ni precizan. Na istoku je granica bila negdje u Polimlju, tako da je Prijepolje bilo u hercegovoj zemlji, a Breza, Komarani i Brodarevo su bila granična mjesta. Dobropolje, koje Orbin ovdje spominje kao granicu, treba uprkos njegovoj odredbi ''prema jugoistoku'' tražiti negdje nasuprot Dubrovniku, koji je kod njega ''prema jugozapadu''. Jedno Dobropolje se nalazi sjevero-zapadno od Gacka, a drugo znatno sjevernije, petnaestak kilometara od Jeleča, za koji znamo sigurno da je pripadao Kosačama.
----

HUMSKO KNEŠTVO

GRB HUMSKOG KNEŠTVA

Humsko Kneštvo o kome ćemo sada govoriti imalo je u stara vremena mnogo gospodara. Jedno vrijeme dospjelo je pod vlast kneza Andrije, Miroslavljevog sina i Nemanjinog sinovca. Andrija je bio veoma dobroćudan i miran vladar i bilo mu je mnogo stalo do toga da živi u miru sa svima. Stoga su njegovi savremenici upravljači u Bosni zauzeli sve krajeve pod planinama, tj. Nevesinje, Dabar, Gacko i druge. Knez Petar je držao dok je bio živ, a poslije njega hrvatska gospoda, onaj dio Huma koji je bio s one strane Neretve, sve do rijeke Cetine, a pored toga Bišće i Luku, tako da je pod vlašću kneza Andrije ostalo samo Popovo s Primorjem i s gradom Stonom. Ston je postao od Steo, a ovaj se razvio iz vrlo starog grada Marfi.

KOMENTAR
U vezi s posebnom glavom o Humu mora se postaviti pitanje otkuda Orbinu misao da je Humska zemlja u jednom periodu politička individualnost. On je sudbinu te iste oblasti opisivao i u glavi o Nemanjićima i u glavi o Kosačama. Ipak je period od Nemanje pa do zauzimanja Huma od strane Bosne posebno izlagao kao istoriju Humske Kneževine. Iz Ljetopisa Popa Dukljanina Orbin je mogao znati samo za Chelmania regio. Tradicije posebne Humske Kneževine mogao je naći u posebnim ugovornim poveljama koje se održavaju od kraja XII do sredine XIII vijeka. Ali, Orbin te dubrovačko-humske ugovore ne spominje niti pokazuje da ih poznaje. Otuda se nameće misao da je on predstavu o Humskoj Kneževini stekao na osnovu izvora koje je koristio. U daljem izlaganju će se pokazati da je baš ovdje Orbin raspolagao s jednim sadržajnim i dobro obaviještenim izvorom.
KOMENTAR
Neke ličnosti i događaje Orbin je spomenuo već na početku glave o Nemanjićima. Tamo je rekao da je Andrija bio izbačen iz Huma pa je Stefan Prvovjenčani zbog toga ratovao s knezom Petrom. Andrija je bio vraćen na vlast, pa su se tek poslije toga pobunili župani i druga gospoda i primili vlast Bosne. Ovdje je izlaganje nešto sumarnije, ali se obraća veća pažnja teritorijama. ''Krajevi pod planinama'' (le contra de che erano sott' i monti) će svakako biti Podgoria, latine Submontana Letopisa Popa Dukljanina (ed.Šišić 327). Bišće je današnje Mostarsko polje, a Luka je bila župa u dolini donje Neretve, oko današnje Gabele.
----

Pomenuti knez Andrija živio je u dobrim o dnosima s Dubrovčanima. Dao je za ženu Barbi Krusiću, dubrovačkom plemiću, svoju unuku Vukosavu, kćer jednog svog sina, kojoj je dao u miraz neka zemljišta u Zatonu, u mjestu zvanom Obrovo. Imao je više sinova, koji nijesu bili mnogo vrijedni, sem jednog po imenu Vlatko. To je bio veoma vrijedan mladić i velikih nada. On se malo poslije smrti svoga oca Andrije, koji je bio sahranjen u crkvi Sv. Marije stonskog manastira, preselio u vječnost. Druga njegova braća i sinovci, kao ljudi male vrijednosti, držali su u Humu samo Popovo s Primorjem. U to vrijeme došao je iz Hrvatske Iđinije, brat kneza Nelipića, i zauzeo Bišće i Luku s drugim okolnim krajevima; zauzeo je takođe i Ston s Pelješcem. Poslije smrti pomenutog Iđinija, Humsko Kneštvo ostalo je bez gospodara, pa je svaki vlastelin (kojih je bilo mnogo u Humu) bio gospodar svoje baštine. Tada su moćniji ugnjetavali slabije.

KOMENTAR
Tačan je podatak da je Vukosava, kći kneza Andrije, bila udata za dubrovačkog vlastelina Barba Krusića. Vlatko iz Orbinove genealogije ne javlja se u izvorima. Njegovo ime je, po svoj prilici, pogrešno prenijeto. Up. M. Dinić, ''Humsko-trebinjska vlastela'', Beograd 1967, 5. Tu su navedeni i arhivski podaci o potomcima Andrijinim, koje Orbin pominje sasvim uopšteno. Nelipić (Nelipez) koji se ovdje javlja poznat je iz savremenih izvora hrvatski vlastelin, a njegov brat Iginije zabeleţen kao svedok na jednoj povelji iz 1318. Up. M. Dinić, ''Comes Constantinus'', Zbornik radova Vizantološkog instituta 7(1961) 5-6. Prodor Nelipčića u Hum desio se početkom XIV vijeka u vrijeme dugotrajnog rata između kralja Milutina i njegovog brata Dragutina. Up. niže komentar uz glavu o Hrvatskoj. Vrijedi zapaziti da Orbinovi podaci u ovom dijelu teksta potiču iz jednog dobro obavještenog izvora. To se još više opaža u istoriji porodice Branivojevića.
----

U to vrijeme živio je na Brgatu u Humu neki siromašni vlastelin po imenu Branivoj, koji je imao četiri sina, Mihajla, Dobrovoja, Branka i Brajka. Kad su odrasli, postali su veliki i veoma odvažni ratnici, pa su riješili da zagospodare svime što im pođe za rukom da zauzmu oružjem. I tako su za kratko vrijeme pokorili, dijelom silom dijelom milom, gotovo cijelo Humsko Kneštvo. Njihova vlast se protezala od rijeke Cetine sve do Kotorskog zaliva. Zbog toga je knez Petar, sin kneza Andrije, sa svojim sinovima Nikolom i Toljenom, koji je držao Popovo s Primorjem, postao njihov vazal. Ova četiri brata izabrala su za sjedište Ston i smjestila su svoj dvor pod tvrđavom Sv. Mihajla, u podnožju brda pored vode, gdje je živjela i njihova majka, žena velikoga duha. Odatle su vodili rat i pustošili druge zemlje.

KOMENTAR
Iz savremenih izvora ne zna se ništa o porijeklu Branivoja. Zanimljivo je da se Lukarević, koji takođe dosta govori o Branivojevićima, tvrdeći da je Branivoj bio sin d'un gentiluomo della giurisdizione di Bargat di Chlieuno, poziva na Ivana Ravenjanina, dubrovačkog kancelara i pisca s kraja XIV vijeka. Od četiri Branivojeva sina, koje Orbin ovdje navodi, trojica su dobro poznati iz savremenih dokumenata, a samo je Dobrovoj u izvjesnom smislu problematičan. Jedan Dobrovoj se tih godina javlja u dokumentima Dubrovačkog arhiva, ali se nijednom za njega ne kaže da je Branivojević. S druge strane, u jednom dokumentu se pominje Radivoj kao Branivojev sin. Up. V. Trpković, ''Branivojevići'', Istorijski glasnik 3-4 (1960) 58-61. Moguće je da nije dobro prenio ime iz svoga inače vrlo dobro obaviještenog izvora.
KOMENTAR
Nikola i Toljen, potomci kneza Andrije, bili su zaista savremenici ovih događaja. Nikola je rodonačelnik vlasteoske porodice Nikolića koja se može pratiti do sredine XV vijeka, a Petar Toljenović se spominje u dubrovačkim dokumentima 1319-1327. Up. M. Dinić, ''Humsko-trebinjska vlastela'', Beograd 1967, 5-6. Širenje vlasti Branivojevića opisano je ovdje vrlo uopšteno.
----

U njihovo vrijeme bio je u Trebinju, Gackom i Rudinama neki župan po imenu Crep, hrabar čovjek, koji je vladao u tim mjestima kao namjesnik raškog kralja. Pomenuta braća pošla su protiv njega, pa, zatekavši ga u Trebinju, porazili su ga u bici i pogubili, te zauzeli sve što je držao pod svojom vlašću, ne mareći ni za raškog kralja ni za bosanskog bana, jer su bili veoma osioni ljudi. Oni su uznemiravali i Dubrovčane, te mada s njima nijesu vodili otvoreni rat, ipak su (sem što su uvijek rđavo postupali s dubrovačkim trgovcima koji su stizali u njihovu zemlju) više puta pustošili dubrovačke granice i dubrovačku teritoriju. Pošto su vladali, dakle, na ovaj način i nanosili mnoge nepravde humskom narodu i odnosili se rđavo prema svim susednim gospodarima, bosanski ban Stefan nije mogao dalje trpjeti njihovu osionost. Stoga je sakupio vojsku i podijelio je u dva dijela; jedan dio je predao vojvodi Poznanu Purčiću i uputio ga da zauzme Zagorje i Nevesinje; drugim dijelom je zapovijedao vojvoda Ružir, kome je naredio da pođe i pronađe pomenutu braću ma gdje oni bili u Humu, te da snjima zametne bitku. Krenuvši, dakle, s vojskom, Ružir je našao Mihajla i Dobrovoja u Humu s neznatnim brojem ljudstva, u mjestu zvanom Briest. I mada su mogli izbjeći bitku s Ružirovom vojskom, to nijesu učinili, već su se — pošto su bili srčani i nijesu vodili računa o snazi neprijatelja — junački s njima potukli, ali su ipak bili poraženi i ubijeni u bici. Vojvoda Ružir poče tada da preuzima vlast u Humu koji su oni bili zauzeli i da progoni Branka i Brajka. Da ne bi pao u ruke neprijatelju, Branko je otišao u Rašku kralju Stefanu Slepom. Pošto mu je pripovijedio kako je bosanski ban ubio dva njegova brata i kako nastavlja da zauzima Hum, stao ga je moliti da mu dade vojsku da povrati Hum, koji po pravu pripada Raškom Kraljevstvu, obećavajući mu da će ga držati u njegovo ime i da će mu biti uvijek vjeran i pokoran. Kralj mu je na to (kao pametan vladar) odgovorio: ''Vi ste se, dok ste bili četiri brata i dok vam je sve polazilo za rukom, uzoholili, te vam nije padalo na pamet da dođete kmeni; a što je još gore, vi ste ubili mog vjernog župana Crepa i nasilnički zauzeli moje zemlje, ne vodeći o meni nikakva računa. Sada, pritiješnjeni nevoljom, postali ste smjerni i tražite pomoć koju, zacijelo, nikada nećete dobiti.'' Nato ga je smjesta dao svezati i otpremiti u tamnicu u grad Kotor.

KOMENTAR
Kao što je pokazao V. Trpković, ''Branivojevići'', Istorijski glasnik 3-4(1960) 62-63, postojao je srpski vlastelin Crep i to baš u oblasti oko Rudina. Crep se spominje u dubrovačkim dokumentima 1319. I 1321. a 1322. je zabilježen kao pokojni. Crep je možda stradao od Branivojevih sinova u vrijeme nereda poslije smrti kralja Milutina. Ono što Orbin kaže o postupanju Branivojevića prema Dubrovniku može se odnositi na vrijeme rata 1326, mada je očigledno da on misli na rani period njihovog širenja. U pregledu istorije Dubrovnika (Regno 192) Orbin stavlja sukobe sa Branivojevićima u 1322.
KOMENTAR
Priča o borbi bosanske vojske s Branivojevićima ne može se kontrolisati drugim izvorima. Upadljivo je da Lukarević ima verziju sa više detalja, po svoj prilici iz drugog izvora. Dobro je poznato da su Branivojevići zaista srušeni u ratu protiv bosanskog bana Stjepana II i Dubrovnika. Ružir, koji se ovdje spominje kao jedan banov vojskovođa, poznat je iz savremenih dokumenata. Dolazio je u Dubrovnik 1331. a 1335. je prešao pod vlast kralja Dušana. Up. V. Ćorović, ''Historija Bosne'', Beograd 1940, 246, 255. Poznan Purčić je takođe poznati vlastelin tih godina. Njegovo ime Orbin nije tačno prenio. U originalu stoji: Reposnan Purchicha na mjestu Ružirovog imena stoji Nighier (na dva mjesta). Zanimljivo je da Lukarević (ed.1790, 79) Ružira uopšte ne spominje a ime Poznana Purčića donosi u iskvarenom obliku: Krep Posnam Purich. Teško da će to biti puka slučajnost. Nije poznato gdje je bilo mjesto Brijest. Jedan Brijest se nalazi u blizini Dubrovnika, a drugi (danas Brist) u Makarskoj krajini.
KOMENTAR
Stevan Slepi je Stefan Dečanski. Priča o sudbini Branka (u savremenim dokumentima se češće naziva Branoje) može se djelimično kontrolisati. Krajem jula 1326. Branoje se zaista sklonio na dvor kralja Stefana Dečanskog. Dubrovački zastupnici na srpskom dvoru dobili su od vlade uputstvo da obezbijede da se ovaj Branivojević pogubi. Za postizanje toga cilja moglo se potrošiti 2000 perpera. Preko Tripe Buće i vlastele iz kraljeve okoline uspjeli su da postignu da se Branko zatvori i pošalje u kotorsku tvrđavu. Otuda je vrlo vjerovatno da je u Kotoru pogubljen kao što kaže Orbin. Up. V. Trpković, ''Branivojevići'', Istorijski glasnik 3-4 (1960) 77-79
----

Drugi njegov brat, Brajko, videći da je ostao sam, povukao se u Ston, u koji je stigla banova vojska, s namjerom da ga uhvati. Ne znajući šta da radi, pobjegao je sa ženom, Vojinovom kćeri, na malo ostrvo Olipu, nedaleko od Stona. Kad su to saznali Dubrovčani, uputili su tamo jednu svoju galiju da ga uhvati. Na toj galiji je doveden u Dubrovnik, i tu je zatvoren u tamnicu. Njegovu ženu su pustili da ide svojoj braći, Vojinovim sinovima. Kada je raški kralj naredio da se ubije Branko u Kotoru, Dubrovčani isto tako umoriše Brajka glađu u tamnici. Takva je sudbina zatekla Branivojeve sinove zbog njihovih opakih djela. I niko nije ostao od njihova roda.

KOMENTAR
Brajko Branivojević sa ženom bio je zaista zarobljen od strane Dubrovčana i brodom doveden u grad. Poslije dvije nedjelje puštena je njegova žena, koja je zaista bili kći srpskog vlastelina Vojina, a krajem novembra 1326. Brajko je ubijen u zatvoru. Netačna je samo hronologija Orbinovog pričanja. Brajko bi bio zarobljen pošto je ostao sam, dakle, poslije zatvaranja Branka, krajem jula 1326, a u stvari on je bio u dubrovačkim rukama već od 10. aprila te godine.
----

Od tog vremena bosanski ban je vladao u Humskom Kneštvu u miru i bez ikakvog otpora, sem što mu Petar Toljenović, praunuk kneza Andrije, čovjek velikoga duha i vješt u oružju, koji je držao Popovo s Primorjem, nije bio pokoran, ne hoteći da prizna nad sobom bosansku vlast. Da bi mu stao na kraj, ban Stefan je poslao protiv njega vojsku. Pošto je bio potučen i zarobljen u bici, banovi ljudi su ga poveli na konju s okovima na nogama, skopčanim ispod konjskog trbuha. Ali po naređenju bana, prije nego što je došao preda nj, bio je s konjem survan niz jednu strmu obalu reke. Kotrljajući se naletio je na jedno drvo, i zadržao se dobar jedan sat držeći se za njegove grane i održavajući snagom svojih mišica i sebe i konja. Tada su ga zasuli kamenjem i tako je mrtav pao u rijeku.

KOMENTAR
Petar Toljenović se poslednji put spominje u poznatim dokumentima 15. februara 1327, dakle, poslije pada Branivojevića. O njegovom kraju se ništa ne zna iz drugih dokumenata. Orbinov izvor i u ovom pričanju otkriva divljenje za natčovječansku snagu svojih junaka.
----

Poslije ovoga ban Stefan dao je za ženu svoju kćer Katarinu Nikoli, stricu pomenutog Petra i unuku kneza Andrije, jer je bio plemenite krvi, mada nije mnogo vredio; dao mu je takođe njegovu baštinu, Popovo. Nikola je imao s ovom ženom dva sina, Bogišu i Vladislava, koji nijesu uspjeli. Kad je umro ban Stefan, Hum je držao u mirnom posjedu njegov sinovac Tvrtko, koji ga je naslijedio.

KOMENTAR
Katarina (Chatalena) majka Bogiše i Vladislava Nikolića zabilježena je u jednom dokumentu Dubrovačkog arhiva kao soror magnifici domini, domini bani Bossine. M.Dinić, ''Humsko-trebinjska vlastela, Beograd 1967, 6. Bila je, dakle, kći bana Stjepana I Kotromanića. Orbinova zabuna vjerovatno i potiče otuda što je u svome izvoru našao da je bila kći bana Stjepana, a on je to vezao za Stjepana II.
----

Granica između Huma i Zete je grad Dubrovnik. Od velikog kamena u Dubrovačkoj rijeci na kojem je uklesan krst, i jednog mjesta kod rijeke Trebišnjice zvanog Hončilas, gdje je veliki kamen sa znakom, ide put Rudina, i u Gacko, i sve do Sutjeske. S istoka ostaje Raška, narod Trebinja, Rudina i Gacka. Sa zapada granicu Huma čine Popovo, Ljubinje, Ljubomir, Vetnica i Nevesinje.
Granicu između Huma i Bosne čini izvor rijeke Neretve u Viševi i tok te rijeke prema Konjicu.

KOMENTAR
Poglavlje o Humu Orbin završava kao i prethodno podacima o prostiranju i granicama humske teritorije. Vrijedi istaći da Orbin ne zna za Trebinje (Travuniju) kao oblast susjednu Humu, već sve teritorije do Dubrovnika računa u Zetu. Ime mjesta u Trebinju ''Hončilas'' toliko je iskvareno da se ne može prepoznati. Hum bi po Orbinu obuhvatao pored Popova još i Ljubinje, Ljubomir, Fatnicu i Nevesinje. O granicama Humske zemlje u različitim vremenima up. V. Trpković, ''Humska zemlja'', Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Beogradu
VIII - I (1964) 225 - 260.
Viševa, spomenuta u posljednjem redu, je župa oko gornje Neretve. Konjic je smatran za granicu između Bosne i hercegove zemlje.

HRVATSKO KRALJEVSTVO

GRB HRVATSKOG KRALJEVSTVA

U Hrvatskoj je u prošlosti bilo mnogo gospodara koji su se (kako već rekosmo) smjenjivali jedan za drugim sve do vremena bana Zvonimira i kralja Krešimira, njegovog zeta i nasljednika. Zatim je došao kralj Stjepan, poslije njega Vukmir, a onda kralj Krešimir II. Svi su oni vladali u Hrvatskoj i Raškoj. Pošto je kralj Krešimir umro bez muškog potomka, jedna njegova kći se udala za ugarskoga kralja. Pozivajući se na ovaj brak, Ugri su počeli polagati pravo na Hrvatsku. Ali Hrvati nijesu htjeli ugarske banove ni ugarsku upravu, već su izabirali upravljače između sebe, Tako su ponekad imali jednog gospodara, a ponekad ih je bilo više, do bana Pavla. Kako je Pavao bio veoma pametan i hrabar čovjek, pokorio je cijelu Hrvatsku, a onda je naumio da zauzme Humsko Kneštvo, kao i Raško Kraljevstvo. Došavši, dakle, s velikom vojskom u Hum, zauzeo je cijelu ovu oblast, jer je Hum tada bio bez vlastitog gospodara. Zatim je otišao u Onogošt da bi se prebacio u Zetu, a odatle u Rašku, u kojoj je vladao veliki metež usljed nesloge i razdora između braće i sinova kralja Uroša Svetoga: Stefana Slepog, Vladislava i Konstantina. Iz Onogošta je poslao poklisara Dubrovčanima, moleći ih da uđu s njime u savez. Da bi ih bolje privukao sebi, počeo ih je podsjećati kako su raški kraljevi, kao susjedi njihova grada, uvijek vodili rat protiv njih, a naročito kralj Uroš Sveti. Ujedno ih je upozoravao da će im se isto desiti ako Raško Kraljevstvo dođe u ruke njegovih sinova, te da neće nikada imati mira s njima. ''A ja ću (govorio je on) biti vaš prijatelj i poštovaću vašu slobodu, ukazivaću vam svako poštovanje i proširiću vašu državu, pod uslovom da se udružite sa mnom i udarite zajedno sa mnom na Kotor, vi s mora s vašom mornaricom, a ja s kopna. Kad zauzmemo Kotor, lako ćemo zauzeti i Zetu, a onda i čitavo Raško Kraljevstvo koje je otvoreno i bez utvrđenja.''

KOMENTAR
U glavi posvećenoj Hrvatskoj Orbin je u stvari ispričao samo jedan kratki period hrvatske istorije od kraja XIII do sredine XIV vijeka približno. Jezgro ove kratke glave je istorija bribirskih kneževa (Šubića), i to prije svega djelovanje banova Pavla i Mladena u Humu. Vijesti o njima Orbin je očigledno našao u onom istom izvoru koji je bio tako dobro obaviješten o događajima u Humu, o dolasku Nelipca i njegovog brata, o Branivojevićima i dr. Inače je Orbin u više mahova ranije govorio o Hrvatskoj. Prenosio je neke vijesti Konstantina Porfirogenita, preveo čitavog Popa Dukljanina koji govori o Hrvatskoj, ispričao je zatim o Krešimiru i Vukmiru u okviru bosanske istorije i govorio o Tvrtkovim ratovima u Hrvatskoj, o odnosima Venecije i Hrvata i o širenju hrvatske vlastele u Humu. Kad se uzmu svi Orbinovi podaci o Hrvatskoj, lako se zapaža da je veći dio ostao izvan one glave koja je Hrvatskoj posvećena.
KOMENTAR
Niz hrvatskih vladalaca je u vezi sa onim koji je naveden na početku bosanske istorije (up. komentar uz str. 135). Vjerovatno se i ovdje Orbin oslanja na Skalića - Scaligera.
KOMENTAR
Opaža se da je izostavljen čitav period hrvatske istorije od 1102. do kraja XIII vijeka. U Orbinovim predstavama Hrvati sve do kralja Ludovika nijesu priznavali vlast banova, koje on zamišlja kao ugarske funkcionere. On je odnose iz XIV vijeka prenosio na čitav raniji period. Ban Pavle je Pavle Šubić.
----

Ovo poslanstvo svidjelo se mnogima koji nijesu mislili na opasnosti koje ono u sebi skriva, pa su pošto-poto htjeli da se o tom poslanstvu raspravlja u Vijeću umoljenih. Kad je tu bila pretresena stvar, oni koji su zrelije prosuđivali odlučno su se suprotstavili, govoreći da nikako ne može biti od koristi jednoj slaboj državi, kao što je njihova, to što će stupiti u savez s moćnim gospodarima, a naročito ne s banom Pavlom, koji je došao iz vrlo daleke zemlje da zauzme Raško Kraljevstvo, oslanjajući se samo na neslogu trojice braće, tako da bi se moglo desiti da mu stvar ne uspije. ''A ako bi on bio primoran da se vrati natrag, raški kraljevi bi nas vječno mrzjeli, a on, budući da je od nas vrlo daleko, niti će moći niti će htjeti da nas brani.'' Zato je senat riješio da odustane od tog opasnog koraka. Docnije se pokazalo da je to bilo vrlo pametno. Jer kad je ban Pavao vidio da Stefan Slepi skuplja veliku vojsku da udari na nj, kao i da mu stvari polaze za rukom, pošto ga je narod jako volio, nije se usudio da pođe dalje, već se vratio natrag. To bješe 1315. godine.

KOMENTAR
U ovom velikom odlomku zasnovanom na dobrim informacijama ima izvjesnih hronoloških zabuna. Pavle Šubić nije mogao djelovati u vrijeme kad su se vodile borbe između Stefana Dečanskog, Vladislava i Konstantina, jer su te borbe bile poslije novembra 1321, a Pavle je umro 1312. Otuda Pavlovo prodiranje u Rašku mora padati u ranije godine ili te događaje treba vezati za njegovog sinovca Mladena II. M. Dinić ''Comes Constantinus'', Zbornik radova Vizantološkog instituta 7(1961) 5-8, je ukazao na to da je Orbin mogao vijesti svoga izvora o borbama oko prijestola u Srbiji pogrešno vezati za borbe među Milutinovim i Dragutinovim nasljednicima, iako su se one u stvari odnosile na borbe između Milutina i Dragutina 1301-1310. Ban Pavle je u jedan mah preduzeo pohod protiv Drijeva u vrijeme kad je njegov sin Mladen bio zarobljenik srpskog kralja. U vezi s Pavlovim ratovanjem je svakako i ono što Orbin u poglavlju o Humu govori o vlasti Nelipca i njegovog brata ''Iginija''. Ova vlastela bila je pod vlašću Šubića. Nelipčić je bio i onaj knez Konstantin koji se javlja u Humu početkom XIV vijeka. Poznate su još neke pojedinosti o odnosima Šubića i kralja Milutina, ali se ništa ne zna o Pavlovom poslanstvu Dubrovčanima, jer su arhivske knjige iz tih godina većinom propale. Jedan član kotorskog Statuta iz 1302. godine govori o tome da je prethodne godine, dakle 1301, grad bio napadnut od Dubrovčana, Venecijanaca, Zadrana i Hrvata. Pod Hrvatima se tih godina svakako podrazumevaju podanici bana Pavla, koji su, kako se vidi, saračivali s Venecijancima i Dubrovčanima. Na kraju pasusa je opet pobrkana hronologija. Ban Pavle, koji je umro 1312, nije mogao ratovati s kraljem Stefanom Dečanskim, koji je počeo da vlada 1321. Godina 1315, koju Orbin vrlo precizno navodi, nemoguća je i za bana Pavla i za Stefana Dečanskog.
----

Poslije smrti pomenutog bana Pavla, vlast u Hrvatskoj došla je u ruke bana Mladena. Poslije njega vladale su neke vlasteoske porodice, kojih je bila puna Hrvatska, svaka u svojoj pokrajini. Među njima bio je i knez Nelipić sa svojom braćom, Kurijakovići, i Čubranovići, i mnogi drugi, čija djela neću opisivati jer nijesu bila značajna.

KOMENTAR
Kao što se vidi, Orbin nije bio u stanju išta da kaže o banu Mladenu II. Porodice koje se ovdje navode poznate su iz savremenih dokumenata. O Nelipčićima i Kurjakovićima je već bilo riječi, a Čubranovići će po svoj prilici biti Čubrijanovići ili Ciprijanići. Novko Ciprijanić se sredinom XIV vijeka javlja na dijelu zemalja koje su pripadale bribirskim kneževima.
----

U to vrijeme pomenuta gospoda nijesu dozvoljavala Ugrima da dođu u Hrvatsku ni da u njoj imaju bilo kakvu vlast. Ali, tokom vremena, pošto su bila izumrla gotovo sva istaknuta hrvatska gospoda, a pošto je Ugarsko Kraljevstvo došlo u ruke kralja Ludovika, taj kralj je htio da zagospodari i Hrvatskom. Sakupivši, dakle, vojsku i pošavši u Hrvatsku, zarobio je neke iz porodice Kurijakovića, dok su drugi članovi te porodice pobjegli. Zarobio je takođe Nelipićeva sina Ivana, velikaša velike vrijednosti. U prvi čas ga je bacio u tamnicu, ali ga je docnije, kad je vidio da mu obećava i da mu se kune na vjernost i pokornost, pustio na slobodu. Pomenuti Ivan i ostala vlastela pristali su da im Ludovik pošalje za bana velikaša koga on želi. I tako im je poslao bana Nikolu Seča, koji je držao u kraljevo ime sva utvrđenja i tvrđave koje su bile od nekog značaja, dok je druge ostavio pomenutom Ivanu Nelipiću i Kurijakovićima. Poslije tih osvajanja, kralj Ludovik je zagospodario i Dalmacijom, koju je istrgnuo iz mletačkih ruku. Tako su tada Dalmacija i Hrvatska bile ujedinjene i stavljene pod upravu jednog bana.
Granica između Hrvatske i Huma je rijeka Cetina, tako da s istoka ostaje Hum, a sa zapada Hrvatska.

KOMENTAR
O pokoravanju hrvatskih velikaša govori jedna glava u hronici Ivana Turocija i spominje upravo Kurjakoviće i Ivana Nelipčića. Orbin, međutim, donosi takve pojedinosti kojih nema u ugarskoj hronici, tako da se mora pretpostaviti da je podatke uzimao iz drugog izvora. Nikola Seč je zaista postao hrvatsko-dalmatinski ban u vrijeme kralja Ludovika. Čitavo izlaganje u ovom odjeljku je dobro zasnovano. Ono što se kaže o osvajanju Dalmacije odnosi se na Zadarski mir 1358. godine.
KOMENTAR
Podatak o granici na Cetini potiče iz spisa cara Konstantina VII Porfirogenita. Up. komentar uz spisak autora.

UPOZORENJE ČITAOCU

U ovoj raspravi o Bugarima biće potrebno često pominjati ime Rimljana. Čitalac treba da zna da se tu pod imenom Rimljana ne smiju razumjeti Latini, već Grci. Jer kada je Konstantin Veliki prenio carstvo u Carigrad, Grci su se prozvali Rimljanima. S njima je ovaj ratnički bugarski narod bio u neprekidnoj borbi i toliko je jada zadao Istočnom Carstvu da mu je to carstvo, na kraju, moralo plaćati danak. Ovu ratničku odliku pokazao je i u docnija vremena. Stoga Bjondo, Sabelik i Platina su s pravom rekli da je to bio najmoćniji narod, koji je bio u stanju da skrši tursku silu. Autori iz kojih su povađeni podaci za ovu raspravu bili su većinom Grci, s kojima su Bugari (kako je rečeno) često bili u borbi, pustošeći svuda po njihovom carstvu. Prema tome, lako je zaključiti da su pomenuti autori s malo vjerodostojnosti opisivali djela Bugara, te da su prećutali mnoge plemenite i herojske podvige koje su ovi u dugom nizu godina izvršili protiv njihovih careva.

BUGARSKO KRALJEVSTVO

GRB BUGARSKOG KRALJEVSTVA

Slovenski narod, Bugari su došli iz Skandinavije (kako izvještavaju Metodije Mučenik, Jordanes Alanski i Frančesko Irenik u VI knj. pogl. 32) i zaustavili su se kratko vrijeme na onom krajnjem dijelu Njemačke koji zapljuskuje Pomeransko more, drukčije zvano Baltičko more. Krenuvši docnije odatle, pustošeći i paleći sve, zauzeli su prostrana polja oko velike rijeke Volge, po kojoj su se prozvali Vulgari, a poslije Bugari. Tokom vremena jedan njihov dio krenuoje sa Volge i došao na Dunav, a odatle je na kraju prodro u Trakiju.

KOMENTAR
Orbinova istorija Bugara sastavljena je mahom od opširnih izvoda iz starijih pisaca. Ovdje na samom početku citira tri pisca koja je mnogo puta spomenuo u prvom dijelu svoga spisa dok je govorio uopšte o Slovenima. Up. o njima komentar uz spisak autora.
----

Različita su mišljenja pisaca o vremenu kada se to zbilo: neki vele da se taj narod spustio na Dunav i zauzeo njegove obale prvi put u vrijeme pape Agatona koji je bio Sicilijanac, 679. godine. Drugi to stavljaju u godinu 700. Ali se u tome varaju. Jer Marko Aurelije Kasiodor piše da su se Bugari borili s Rimljanima kad je Teodosije I držao to carstvo. I poslije dugog rata, oko 390. godine, Bugari su bili pobijeđeni, a Italija je zauzela Srem.

KOMENTAR
Kasiodor ne govori u svome spisu o Bugarima, nego o Hunima. Orbin je, očigledno, uzeo ovaj podatak iz druge ruke.
----

Pavle Đakon u I knj. u pogl. 16, Gotfrid Viterbski u 17. dijelu, Albert Krancije u VIII knj. i Pavle Emilije pišu da su Bugari, koji su tada živjeli blizu Dunava, napali langobardskog kralja Agelmonda, ubili ga u boju i odnijeli pobjedu nad Langobardima. To bješe 450. godine. Zonara i Kedren pripovijedaju u životu cara Anastasija Dikora da je ovaj narod u početku pontifikata pape Simaha, 495. godine, napao ne samo Trakiju, nego je prodro u Ilirik. To su ponovili više puta. Zonara, naime, na pomenutom mjestu kaže ovako: ''Bugari su ponovo napali Ilirik, gdje su im se suprotstavili neki rimski tribuni, ali su bili sramno pobijeđeni i gotovo svi sasiječeni. Ovaj poraz Rimljana predskazala je jedna kometa i neke vrane koje su pred njima i nad njima letjele, kao i trube koje su, umjesto zvuka koji se obično čuje u bitkama, ispuštale i davale neki drugi žalobni i veoma tužni zvuk. Malo poslije toga, dvanaeste godine vladanja Justinijana I, Bugari su prokrstarili (kaže on) Ilirikom, te, opustošivši ovu pokrajinu, pobili vojnike. Kad je to čuo ilirski kralj Akum, izišavši na bojno polje, pridružio je svoje čete rimskim četama i napravio veliki pokolj među Bugarima. Ali videći drugi bugarski vojnici da je Akumova budnost malo popustila, napali su ga, pobili mnogo Ilira, zarobili samog Akuma i vratili se kući.

KOMENTAR
Orbin svakako nije za ovaj podatak konsultovao sve navedene pisce, nego je kod jednog našao da su citirani drugi.
----

Sledeće godine pridružio se Rimljanima i Gepid Mundo, sin Gesme, vladara Srema. Njega i njegova sina car je veoma srdačno primio. Predao mu je na upravu Ilirik i oprostio se s njime na njegovo veliko zadovoljstvo. Međutim, dok se vraćao u Ilirik, napalo ga je mnoštvo Bugara. Poslije pobjede nad njima, poslao je najbolje robove u Carigrad, a car ih je raspodijelio po Jermeniji, Laziki i drugim pokrajinama. Bugari su u tim mjestima ostali dugo vremena.'' Oni su (kako izvještava Bonfinije u III knj. dek.) napali ostrogotskog kralja Teodoriha kad je odlazio u Italiju, te mu zadali mnogo jada.

KOMENTAR
Ovdje su citirani Zonara i Kedrin, vizantijski istoričari, a tekst u navodnicama potiče iz starog latinskog prevoda Zonare. Lazika koja se tu spominje je današnja Gruzija.
----

Bugari su tada boravili na Dunavu, a vođa im je bio njihov kralj Boris, kojega neki latinski pisci nazivaju Bursare. Reginon Primski u II knj. i monah Anonije u IV knj. pišu da su se Bugari, koji su naseljavali Panoniju s Avarima, pošto su i jedni i drugi pripadali istom slovenskom narodu, kad je umro njihov kralj i kad je svako od njih htio da izabere kralja iz svojih redova, potukli s Avarima. No kako su Avari bili brojno daleko nadmoćniji, Bugari su izgubili bitku. I tako su svi koji su preživeli bili protjerani iz Panonije. Njih devet hiljada sa ženama i djecom pošli su franačkom kralju Dagobertu moleći ga da im dade neko mjesto u njegovom kraljevstvu gdje bi se mogli nastaniti. Dagobert je naredio da se smjeste kod Hejmonda i u Bavarskoj. Pošto su bili raspodijeljeni po kućama, naredio je jedne noći da ih sve pogube zajedno sa ženama i djecom. To se zbilo (kako izvještava monah Anonije u IV knjizi franačkih anala) trinaeste godine Dagobertova vladanja. Zbog toga su ga pisci mnogo prekorijevali. Kao što se Dagobert tako rđavo ponio prema ovom narodu koji mu nije bio ništa nažao učinio, tako se, s druge strane, lijepo ponio langobardski kralj Grimuald. Pavle Đakon u IV knj. 29. Istorije Langobarda, naime, piše da je oko 650. godine jedan od bugarskih vođa, po imenu Alcek, odijelivši se, ne znam zašto, od svoga naroda i ušavši s cijelom vojskom mirno u Italiju, došao Grimualdu i obećao mu da će mu služiti sa svim svojim ljudima i živjeti u njegovom kraljevstvu. Kralj ga je poslao svom sinu Romualdu u Benevent i naredio mu da dade Alceku i njegovim ljudima pogodna mjesta za boravak. Romuald ga je lijepo primio i sačekao, te mu dodijelio veoma široke i prostrane krajeve koji su do toga vremena bili neobrađeni i nenastanjeni, Sepijan, Bovijan, Izermiju i druge gradove s njihovim područjima. Ujedno je naredio da se Alcek, umjesto vojvodom, naziva gastaldom. Pomenuti Bugari (kako piše isti Đakon) naseljavali su ta mjesta još u njegovo vrijeme, pa mada su govorili latinski jezik, ipak nijesu bili napustili svoj vlastiti govor.

KOMENTAR
U hronici Regina od Prima nema mjesta na koje se ovde Orbin poziva. Inače, ovaj odlomak počiva na Gesta Dagoberti I regis Francorum, koja je Orbin našao kod Anonija.
KOMENTAR
Ovdje je zaista ekscerpiran Pavle Đakon, samo što se to mjesto u modernim izdanjima nalazi u knj. V. Ovdje spomenuti Alcek je više poznat pod imenom Alciok.
----

Ovaj narod, pod vođstvom Vukića i Dragića, koje Đakon u životu cara Justinijana, u XVI knj., naziva imenima Volger i Dragon, napao je Skitiju i Meziju u vrijeme kada je u Meziji bio magister Justin, a u Skitiji Blandarije. Ovi su izišli na bojno polje i zametnuli bitku s Bugarima, i u njoj je poginuo već pomenuti Justin. Na njegovo mjesto došao je Konstantin iz Firence kojega je car držao na krštenju. Pošto se Konstantin potukao s njima, ostao je pobjednik i oduzeo im sav sakupljeni plijen. Tu su pali u bici pomenuti bugarski zapovjednici Vukić i Dragić, pobivši, međutim, prije nego što su pali, mnogo neprijatelja.

KOMENTAR
Iako Orbin i ovdje citira Pavla Đakona, on u stvari prepričava Anastazija Bibliotekara, čija je ''Chronographia tripartita'' u jednom izdanju prosto dodata rimskoj istoriji Pavla Đakona. Vukić i Dragić su, naravno, slavizovani oblici koje je stvorio Orbin.
----

Dakle, iz ovih navoda tolikih ozbiljnih autora, sasvim je očito da su Bugari, krenuvši s Volge pod raznim zapovjednicima i došavši na Dunav, napali Trakiju u vrijeme prije pape Agatona. Govoreći o njihovoj starini, Pavle Đakon u XII knj. piše ovako:

KOMENTAR
Ovaj džinovski citat po Orbinu treba da je iz Pavla Đakona, ali je u stvari iz već citiranog spisa Anastazija Bibliotekara, koji tu prevodi vizantijskog hroničara Teofana.
----

''Biće (kaže on) veoma korisno da progovorimo o starini Bugara Onogudura i Kutrigura. U sjeverne djelove Crnog mora koje je plovno i u Meotidsku močvaru uliva se jedna ogromna rijeka koja protiče kroz Sarmatiju, a ime joj je Atel. S Atelom se spaja rijeka Tanaj. Tanaj izvire tamo u krajevima Iberije koji su (kako kažu) u planinama Kavkaza, pa tekući naniže, ulazi u rijeku Atel koja je nad močvarom Meotidom. Gdje se Atel račva, uliva se u Meotidsku močvaru rijeka po imenu Euktis i vraća se u Pontsko more blizu Nikropila i rta zvanog Kriometopon, tj. Čelo ovna. Iz prije pomenute močvare izliva se u more jedna slična rijeka i dolazi do Crnog mora kroz predio Kimerijskog Bosfora. Iz ove rijeke vadi se ono što se naziva murzilin i druge slične stvari. U susjednim krajevima prema istoku, sve tamo od Fanagorije ili Ibera, koji su takođe tu, žive mnogi narodi. Od tih krajeva sve do rijeke Kubana u kojoj se hvata riba ksisto, koju zovu bugarskom ribom, prostire se Velika i Stara Bugarska. Tu žive oni koji se nazivaju protivnicima istoga plemena kojega su i oni sami.
U vrijeme Konstantina, koji je vladao na zapadu, umro je Kubrat, gospodar oblasti zvane Bugarska ili oblast Kutrigura. Kubrat je ostavio pet sinova, kojima je u zavještanju naredio da se ni po kakvu cijenu ne odvajaju jedan od drugoga i da nikada ne budu sluge drugom narodu. Ali kratko vrijeme poslije njegove smrti došlo je do svađe između petorice braće, te su se oni odijelili jedan od drugoga s narodom koji je svaki od njih bio potđinio svojoj vlasti. Međutim, prvi sin, po imenu Bataj, vjeran naređenju svoga oca, istrajao je sve do dana današnjega živjeći u zemlji svojih predaka. Drugi sin, po imenu Kotrag, prešavši Tanu, nastanio se prvi put preko puta svoga brata. Peti, prešavši Dunav, zaustavio se sa svojim snagama u avarskoj Panoniji, pokorivši se Kaganu. Četvrti je dospio u Pentapolis, nedaleko od Ravene i priznao je vlast hrišćanskog cara. Treći sin po redu, po imenu Asparuh, prešao je Dnjepar i Dnjestar, pa idući u Ongl, nastanio se između Dona i Dunava, primijetivši da je to mjesto sigurno i da mu se teško može prići bilo s koje strane, jer leži među močvarama i okruženo je i s jedne i s druge strane rijekama. Asparuh je uspijevao, zahvaljujući svojoj skromnosti, da mu narod ostane u potpunom miru, jer je održavao dobre veze s neprijateljima.
Kad su, dakle, bili tako podijeljeni na pet strana i postali malobrojni, pojavio se veliki narod Hazara iz najudaljenijeg kraja Barzilije, ranije Sarmatije, te je zavladao cijelom zemljom što se prostirala do Crnog mora. Hazari su postavili Bataja, prvog od petorice braće, za kneza Bugarske i nametnuli mu danak koji do danas plaća. Ali kad je car čuo da je jedan prljavi narod iz Tripla podigao svoje kolibe s one strane Dunava, blizu Ongla, kao i da se približio Dunavu, te da pustoši zemlju koju je oteo tamošnjim hrišćanima, bilo mu je jako žao, pa je naredio da cijela njegova vojska pređe u Trakiju. Izgradivši flotu, krene u rat protiv njih, i protiv Ongla i Dunava, vodom i kopnom, upućujući čete na bojno polje preko Albanije. U slučaju da se neprijatelj približi obali, naredio je da stoje lađe. Kad su Bugari vidjeli iza leđa tako veliko mnoštvo, u očajanju za svoj spas hitro pribjegoše gore pomenutoj odbrani i utvrdiše se sa svih strana. Bugari se za tri ili četiri dana nijesu usudili da izađu van svojih utvrđenja, a ni Rimljani, sa svoje strane, nijesu preduzimali nikakav napad s obzirom na obližnje močvare. Kad su Bugari primijetili da su Rimljani utučeni i da su izgubili samopouzdanje, sami su se ohrabrili i dobili više poleta. A kako je car imao jake bolove prouzrokovane podagrom, te je bio primoran da se u podne vrati radi kupanja, napustio je, s pet lađa i s porodicom, i zapovjednike i vojnike, izdavši im naređenje da se vježbaju u rukovanju kopljem i da neprestano napadaju neprijatelje ako bi slučajno pokušali izići napolje; inače da ih drže pod opsadom i zatvore rovovima i drugim utvrđenjima. Međutim, konjanici, govoreći naokolo kako je car iz straha pobjegao, napustili su svoje položaje, iako ih neprijatelj na to nije prisilio.
Kad su to vidjeli Bugari, dadoše se u potjeru za njima, te su mnoge pobili, a mnoge ranili i stjerali sve do Dunava. Kada su prešli Dunav i došli do Varne, blizu Odesosa, ugledali su komad kopna koje je bilo veoma sigurno zato što mu je pozadi bio Dunav, a naprijed veoma tijesni prolazi, zatvoreni Crnim morem. Bugari su se osjećali sigurnima naročito stoga što su vladali nad slovenskim narodima, kojih je, govorilo se, bilo sedam. Severi su se smjestili s prednje strane, prema istoku, gdje je tjesnac Veregava. S juga pak i prema zapadu, sve do avarske zemlje, bilo je drugih sedam plemena koja su priznavala bugarsku vlast, ali pod ugovorom.
Pošto su, dakle, Bugari proširili svoju vlast na ova mjesta, jako su se uzoholili, te su počeli pustošiti i pljačkati tvrđave i posjede koji su bili pod Rimskim Carstvom. Zbog toga je car bio primoran da zaključi s njima mir uz obavezu da će im davati određeni godišnji danak, na veliku sramotu i zaprepašćenje Rimljana. Jer čudili su se na sve strane kad su čuli da je onaj kome je čitav svijet, od istoka do zapada i od sjevera do juga, plaćao danak, sada sam morao plaćati danak i bio pobijeđen od jednog naroda kao što je bugarski.''
Dovde govori Pavle Đakon. Ali Lambert Šafnaburški i Đovani Aventinski vele da je Bataj porazio Konstantina i prisilio ga da mu plaća danak, te da je s njim započela bugarska vlast u Trakiji. Pošto je, dakle, Bataj nanio caru tako značajan poraz na području između Panonije i Gornje Mezije, sem što mu se car obavezao na plaćanje danka, ustupio mu je takođe i jednu i drugu Meziju. Poslije toga živeli su u potpunom miru i nikad nijesu ratovali jedan protiv drugoga.

KOMENTAR
Odlomak potiče po svoj prilici iz djela Johana Aventina.
----

Kada je Konstantinov sin Justinijan došao na vlast u šesnaestoj godini života, te počeo da upravlja kako mu se svidjelo, doveo je državu u veoma nesrećno stanje. Raskinuo je utanačeni mir s Bugarima i izbrisao tačke ugovora koje je njegov otac tako pažljivo sastavio, te je odbio da im plaća danak. Prihvativši se novog poduhvata u zapadnim krajevima, naredio je konjici da prodre u Trakiju, s namjerom da porobi i Bugare i Slovene. I tako, treće godine svoga vladanja (kako veli Kedren), krenuo je sa svojom vojskom protiv Srbije i Bugarske. Krstareći sve do Soluna, pobio je mnogo Slovena. Mnogi od tih Slovena pokorili su mu se, dijelom silom, a dijelom milom. To im se, međutim, ne bi desilo da nijesu bili iznenada napadnuti. Ali su ga pri povratku zaustavili u klancima Bugari, te se jedva izvukao, uz velike gubitke svojih ljudi. Poslije ovakvog pustošenja slovenske zemlje, sedme godine svoga vladanja, sakupio je nove čete, izabravši trideset hiljada najsnažnijih slovenskim mladića. Njih je nazvao posebnim imenom — dragi narod. Pouzdavajući se u njih, Justinijan je raskinuo savez i s Arapima, navodeći kao razlog to što novac harača te godine nije imao rimski, već neki drugi, novi, arapski otisak. Njima, naime, nije bilo dopušteno da na zlatni novac, koji se davao za harač, otisnu drugi lik sem lika rimskog cara. Poveo je, dakle, rat protiv njih, ne pouzdavajući se toliko u rimske legije, koliko u ove izabrane čete Slovena.

KOMENTAR
Car Konstantin koji se spominje ovdje i u prethodnom odlomku jeste Konstantin IV (668—685), a Justanijan je njegov sin, koji je vladao dva puta 685—695. i 705—711. Inače je tekst velikim dijelom preuzet iz latinskog prevoda Zonare i manjim dijelom iz Kedrina.
----

Objesivši na koplje ispravu u kojoj su bile tačke mirovnog ugovora, pa noseći je pred vojskom poput zastave, Arapi su stupili u borbu s Rimljanima. No prije nego što je došlo do okršaja među vojskama, odabrani slovenski mladići, pamteći dobro uvrede koje im je car bio nanio, odmah su ga napustili, te je njih dvadeset hiljada prešlo Arapima. To je obeshrabrilo Rimljane i bilo razlog za njihov poraz, a ohrabrilo neprijatelje i donijelo im pobjedu. Dakle, dok su Rimljani bježali, Arapi su ih u stopu gonili, ubijajući sve koje su stigli, te su skoro bezbrojne legije bile do nogu potučene. Car je umakao s malo ljudi, na veliku svoju sramotu. Stigavši u Levkadiju, naredio je da se pobiju preostali Sloveni zajedno sa ženama i djecom i da se strmoglave u more s brda Levkacija u Nikomediji. Arapski vladar Muhamed, upoznavši veliko junaštvo Slovena, iste godine je prodro s njima u rimsku zemlju, žestoko je poharao i sakupio veliki plijen.
Čim se Justinijan vratio u Carigrad, sastavio je drugu veliku vojsku koju je poveo u Bugarsku plijeneći i paleći sve redom. Bugari su, naime, bili iznenađeni ovim napadom, jer su vjerovali da su Justinijanove ratne pripreme bile namijenjene prije protiv Arapa negoli protiv njihovog naroda. U nedoumici šta da rade, povukli su se u Meziju i Trakiju. Tu se za kratko vrijeme sakupilo veliko mnoštvo ljudi, brinući više dana jedino o spasavanju svojih žena, djece i stvari koje su mogli nositi sobom, a ostavljajući gradove, varoši i druga mjesta na milost i nemilost bijesnom caru. No kad su poslije Bugari primijetili da se Justinijanova vojska, smatrajući da je potpuno bezbijedna, kreće bez ikakvog bojnog reda, riješe se da je napadnu. Skupivši ponovo snagu i odvažnost, prije svega su se pobrinuli da zatvore sve prolaze kojima se rimska vojska morala vratiti u Trakiju i u Carigrad. Kad je to nedovoljno pametni car uvidio, zatražio je od Bugara mir. Bugari su na kraju pristali na mir pod uslovom da pusti sve zarobljenike i preda plijen, kao i da lično dođe da zakletvom potvrdi mir na koji su pristali na velike molbe i bogorađenje, te da isto to učine vojskovođe i druge ličnosti koje su bile s njim. Poslije toga Bugari su odmah počeli da utvrđuju gradove i druga mjesta koja su Rimljani bili porušili:. Njihov kralj Bataj, ovjekovječivši oružjem svoje ime, razbolio se od groznice i umro kunući i optužujući sudbinu što mu nije dozvolila da umre s mačem u ruci, kako je dolikovalo čovjeku kao što je bio on.

KOMENTAR
Ovaj odlomak ne potiče iz vizantijskih izvora. Po pomenu Bataja može se pomisliti na Johana Aventina, ali nijesam mogao provjeriti.
----

Na prijestolu ga je naslijedio Tervel, kojeg Grci i Rimljani zovu Terbele, vrstan vojskovođa i čovjek velikoga duha. O njemu Svida u poglavlju o Bugarima ovako govori: ''Bugari su ranije opustošili avarsku zemlju i potpuno uništili Avare. U to vrijeme, tj. u vrijeme Justinijana koji je, kao i Heraklijev sin Konstantin, plaćao danak Bugarima, u Bugarskoj je vladao Tervel. Kad su Bugari odnijeli pobjedu nad Avarima, Tervel je pitao zarobljenike za razlog te njihove potpune propasti. Avari su mu odgovorili da im se to desilo dijelom zbog međusobnih optužbi i njihove građanske nesloge, a dijelom zato što su poubijali najpametnije i najvrsnije ljude među sobom i predali vlast i pravdu u ruke lopova i zlikovaca, naposljetku, i zbog velikih poklona i stvari za kojima su bili pohlepni, pa su postavljali zamke jedan drugom, a uz to i što su bili odani piću. Kad je to čuo Tervel, sazvao je svoje Bugare i obnarodovao zakon da se smjesta povede istraga ako bi neko bio optužen, pa ako bi se dokazalo da je izvršio krađu ili neki drugi prestup, da mu bez odlaganja bude odsječena glava. I to je bio prvi zakon koji je Tervel izdao za svoje Bugare.''

KOMENTAR
Odlomkom iz Suide, vizantijskog leksikografa, koji je bio pristupačan Orbinu u prevodu, Orbin se unekoliko vratio na stvari koje je već pričao. Tervel je bio bugarski kan 701-718.
----

Za vrijeme Tervelova vladanja, Asimara je protjerao s carskog prijestola Justinijana III. Justinijan je otišao Tervelu, kojem je, između ostalog, darovao kraljevski namještaj. Uz to mu je obećao da će uzeti za ženu njegovu kćer i ustupiti u mirni posjed kraj zvan Zagorje, samo ako mu pomogne da povrati izgubljeno carstvo. Bugarin je u tu svrhu sakupio vojsku i lično krenuo u napad na grad Carigrad. Postavivši tabor uza zidine, ispitivao je u razgovoru raspoloženje građana koji su virili kroz otvore kruništa. Ali oni ne samo da ga nijesu pozivali već su ga obasuli teškim pogrdama. Međutim, on se noću preko jednog vodovoda uvukao u grad i zauzeo ga. No Justinijan, malo je reći neblagodaran, zaboravivši na dobročinstvo koje mu je učinio Bugarin, poveo je rat protiv njega, nastupajući s konjicom, pješadijom i flotom do Anhijala. Bugari su se, najprije prestrašeni, povukli u planine, a zatim, kad su se Rimljani utaborili bez ikakva reda i kad su se kao bez glave razletjeli da grabe plijen, osmjeleli su se i napali ih, te su ih mnoge pobili i zarobili, a pored toga palo im je u ruke mnogo konja. Car se s ostacima vojske zatvorio u jedno utvrđenje. Docnije, pokidavši konjima nožne tetive, kako se neprijatelj ne bi mogao njima koristiti, ukrcao se na lađe i vratio u Carigrad, na veliku svoju sramotu.

KOMENTAR
Tekst je preuzet iz Kedrina i Zonare. ''Asimara'' koji se ovdje spominje je car Tiberije II Apsimar (698-705). Nije on svrgao s vlasti Justinijana II nego je to učinio njegov prethodnik Leontije (695-698).
----

Prve godine vladanja Lava Isaurijskog, koji je stupio na prijesto poslije Justinijana, arapski vladar Masalda, prolazeći s jakom vojskom iz Abidosa u Trakiji, opustošio je cijelu tu pokrajinu. Zatim se odatle okrenuo protiv grada Carigrada, utaborio se blizu njegovih zidina s kopnene strane i otpočeo tešku opsadu. Tu je došao takođe Sulejman, kojeg drugi zovu Zulemon, general jedne jake flote. Taj je s drugom arapskom vojskom prešao iz Azije u Trakiju sa tri hiljade lađa (kako vele neki autori), a prema drugim autorima, s ne više od tri stotine. Uzdajući se u te svoje snage, varvari su napali Carigrad s kopna i mora. I da tada nijesu bili suviše pohlepni za plijenom, već da su istrajali u opsadi, ovaj grad bi, bez ikakve sumnje, pao u njihove ruke. Odijelivši se, naime, od vojske, veliki broj vojnika je otišao da pljačka po Trakiji, te, pustošeći sela, prodro je u Bugarsku. Tada bugarski kralj Tervel, podstaknut dijelom hrišćanskim osjećanjem, a dijelom ljubavlju prema svojoj otadžbini, latio se oružja i napao neprijatelja zauzetog grabljenjem plijena, te je napravio među njima takav pokolj da je u samoj Bugarskoj palo oko trideset i dvije hiljade Arapa, kako piše Jovan Kuspinijan u životu pomenutog Lava.

KOMENTAR
Pričanje u ovom dijelu se u krajnjoj liniji oslanja na Teofana, ali nije uzeto iz vizantijskih pisaca, nego iz Anastazija Bibliotekara. Car Lav III (717—741) je osnivač isaurijske dinastije. Rat Bugara protiv Arabljana pada u 717. godinu.
----

Neki autori su mišljenja da je rečeni Tervel bio prvi bugarski kralj koji je prihvatio hrišćansku vjeru. Tervel se nije zadovoljio samo krštenjem, već je prepustio kraljevstvo svom prvorođencu pod uslovom da održi Bugare u vjeri koju su bili prihvatili, a sam se dobrovoljno zakaluđerio. Ali kad je čuo da njegov sin vraća Bugare u paganstvo, ostavi kaluđersku rizu i ponovo preuze kraljevstvo. Kad je potčinio sina svojoj vlasti, nemilosrdno je naredio da mu iskopaju oči. Zatim ga je bacio u tešku tamnicu, a kraljevstvo je predao drugorođenom sinu pod istim uslovom, upozoravajući ga neka se uči na primjeru svoga brata. I tako, obukavši ponovo kaluđersku rizu, svetački je završio svoj život. Ako je to tačno, onda je očito da su se Bugari ponovo vratili u paganstvo. Zonara, naime, u životu cara Mihajla Balba kaže kako se uopšte smatra da su Bugari upoznali Hrista pod kraljem Martinom, kojeg grčki pisci zovu Murtag, a Đovani Aventinski u IV knj. Ormortag.

KOMENTAR
I ovaj odlomak je vjerovatno iz Aventina, koga Orbin na kraju citira. U starom prevodu Zonare nijesam mogao da nađem mjesto koje ovdje Orbin navodi o primanju hrišćanstva pod Martinom.
----

Gotovo odmah poslije Tervelove smrti umro je njegov sin koji je upravljao kraljevstvom. Tada su Bugari izabrali za svoga kralja Asena Velikog, kojeg Grci iskvareno zovu Asan i Kasan. On je krenuo protiv arapskog kalife Gvalda II, te ga je potukao i sasjekao dvadeset hiljada Arapa. Pošto je povratio Carstvu Jermeniju i Mediju, car Lav mu je kao nagradu dodijelio titulu kralja.

KOMENTAR
Poslije Tervela je zaista došlo do promjene dinastije kod bugarskih vladalaca, ali tada se još ne javlja nikakav Asen ni Asan. To će svakako biti neka zbrka usljed miješanja imena dinastije iz Drugog Bugarskog Carstva. Nije sasvim jasno ni šta znače imena Hermenije i Medije. Možda Jermeniju i Persiju, ali podatak tada nije tačan.
----

Asena je naslijedio Dobre, po kome se zemlja koja se nalazi s ove strane Dunava prozvala Dobrudža. Dobre je često ratovao s Rimljanima s promjenljivom srećom. Trinajeste godine vladanja cara Konstantina V, zatražio je od cara nove ugovore i sporazume za neka utvrđenja koja je sazidao. A kako je car s nedovoljno poštovanja postupao s bugarskim poklisarom, došlo je među njima do neprijateljstava. I tako je Dobre prodro do Dugih zidova, odakle se vratio kući s velikim plijenom. Kad je to čuo Konstantin, krenuo je protiv Bugarske. Kad je došao do Vrbanjske klisure, Dobre je sa svojim Bugarima stupio u borbu protiv njega, te pobio i zarobio mnogo Rimljana. Među njima su bili Lav, patricije i pretor Trakije, kao i Lav rizničar tog pohoda, te im je oduzeo oružje i opremu. Tako su se Rimljani sramno povukli. Ali poslije ovoga, bilo što je Dobre vodio kakve tajne pregovore o miru s Rimljanima, bilo što su tu stvar izmislili njegovi takmaci kako bi ga omrazili kod njegovih ljudi koji su bili nezadovoljni takvim mirom, pobunjeni Bugari, kako piše Zonara, pobili su sve članove kraljevskog roda koji su se zatekli kod njih, te su postavili na upravu kraljevstva Teleucija ili Teleca, mladića od trideset godina. Tom prilikom predali su se caru mnogi Sloveni koje je on naselio nad Artanom.

KOMENTAR
Početak ovog odlomka je svakako rezultat neke zbrke. Nije poznat nikakav bugarski vladar Dobre u ovo vrijeme. Dobrotica koji ima veze sa imenom Dobrudže živio je u drugoj polovini XIV vijeka. Imena bugarskih vladara poslije Tervela biće spomenuta nešto niže. Orbin je već prešao na vrijeme cara Konstantina V Kopronima (741-775). Rat o kome se ovdje govori pada u 759. godinu. Na tome mjestu (i sve do kraja ovog odlomka) Orbin koristi Teofana, vjerovatno indirektno.
''Vrbanjska klisura'' koja se ovdje u tekstu pominje u stvari je klanac Veregava, danas Čalikavski ili Riški prolaz. Imena i titule su se takođe promijenile u prevodu: prvi Lav, je u originalu bio strateg teme Trakesijanaca u Maloj Aziji,. a drugi logotet droma. Telec je bio bugarski vladar 762-765. Artana je mala rjeĉica koja se uliva u Crno more.
----

Car je izišao u Trakiju, upućujući gore, preko Crnog mora, flotu od osamdesetak brodova od kojih je svaki prevozio po dvanaest konja. No kad je Telec saznao za pokret protiv njega i s mora i s kopna, pojačao je svoju vojsku sa dvadeset hiljada boraca uzetih od susjednih naroda, te je, zahvaljujući njima, postao toliko jak da se nije uopšte bojao. Kad je tamo stigao car, postavio je tabor u ravnici Anhijala. Posljednjeg dana mjeseca juna Teleucije je vidio pred sobom mnoštvo ratnika. Stupivši u borbu, dugo su se tukli, od pet sati izjutra do noći. Na kraju, Bugarin je okrenuo leđa i pobjegao. Tu je izginulo bezbroj Bugara, mnogi su bili zarobljeni, a mnogi su se predali caru.
Car se tom velikom pobjedom veoma ponio, te je htio da za nju sazna cio grad. Stoga je ušao u grad s vojnicima u punoj ratnoj opremi, uz klicanje oduševljenog naroda, vodeći sa sobom u kočije upregnute Bugare, naredivši da im se odrube glave van Zlatnih vrata.
U pobuni koja je poslije toga izbila Bugari su ubili Teleca, a na njegovo mjesto postavili su Sabina, zeta Komersija, svog bivšeg vladara. Kad je Sabin docnije zatražio mir od cara, Bugari su se sakupili na zbor i žestoko su mu se suprotstavili, govoreći: ''Bugarska zbog tebe (kako vidimo) pada u ropstvo Rimljana, što ne može trpjeti slovenski ili bugarski narod.'' Tada je Sabin, videći da je izazvao protiv sebe mržnju svojih naroda, pobjegao u utvrđenje Mesembriju, a odatle caru. Jovan Kuspinijan u životu cara Konstantina V piše da je Sabin protjeran od svojih ljudi jer je pristao na Konstantinovo bezboštvo, odbacivši poštovanje ikona.

KOMENTAR
Orbin ovde i dalje ekscerpira Teofana. Pri tome nije mnogo vodio računa o ranijem izlaganju. Kod zbacivanja Teleca srijećemo novoga kana Sabina (765-767) i ranijeg kana Kormisoša (740-756) (kod Orbina: Komersije), iako je pre govorio o tobožnjim vladarima Dobri i Asenu.
----

Bugari su zato izabrali drugog vladara, po imenu Pagan. Ovaj je poručio caru da želi da razgovara s njim licem u lice. Pošto je car pristao, sastao se s njime u prisustvu svojih boljara, ili (kako ih zove Zonara) boialda. Car je primio Bugarina s njegovom pratnjom sjedeći u Sabinovom društvu, te ih je prekorio zbog uzbune i bezrazložne mržnje prema Sabinu. Tom prilikom, kako se smatralo, zaključili su mir. No car, poslavši potajno ljude u Bugarsku, uhvatio je poglavicu Severa, koji je bio Sloven i koji je u Trakiji bio počinio mnogo zla. Ali je bio uhvaćen neki hrišćanin, pripadnik sekte margarićana, koji je bio jedan od prvaka Skavra. Pošto su mu blizu Sv. Tome odsjekli ruke i noge, pozvali su ljekare da ga isijeku, te su ga oni živa rasporili od grudi do polnih organa da bi vidjeli kako je građena čovjekova unutrašnjost, pa su ga tako, na kraju, bacili u vatru.
Car je naglo izišao iz grada, pa, pošto je zatekao Bugarsku bez odbrane (jer su Bugari vjerovali u mir koji je bio samo varka), prodro je u nju kroz klisure sve do Zita, te se, popalivši naselja, vratio bez naročitog uspjeha. Bugari su zbog toga podigli ustanak i protjerali Pagana, a kraljevstvo predali ratniku Telerihu. Telerih se bez oklijevanja suprotstavio carevim napadima, i to s uspjehom. Kad je car vidio toliku drskost Bugarina, krenuo je s velikom flotom do Anhijala. Ali u velikoj oluji koja je nastala nastradale su gotovo sve lađe udarajući jedna o drugu, te je izginulo mnoštvo mornara, saveznika i vojnika. Zato se car vratio kući bez ikakva uspjeha. Poslije toga, tridesete godine svoga vladanja, u mjesecu martu, isplovio je protiv Bugarske sa svojom flotom od dvije hiljade kelandija (palandra i travata) za prevoz konja i ljudstva. On se sam ukrcao na crvene kelandije i otplovio prema Dunavu da bi prodro gore, ostavivši zapovjednike konjičkih odreda na prolazima, ne bi li im slučajno pošlo za rukom da prodru u Bugarsku dok se Bugari budu usmjeravali prema njemu. Ali kad je stigao do Varne, obuzeo ga je veliki strah i već je pomišljao da se vrati. Međutim, kako su i Bugari jednako bili u strahu i bojali se za svoj položaj, uputili su caru poklisare Hoila i Zigatona da mole za mir. Kad ih je car ugledao, mnogo se obradovao i zaključio mir na koji su se zakleli jedan drugome; naime, Bugari da neće više napadati Romaniju, a car, sa svoje strane, da neće upadati u Bugarsku. Pošto su o tome bile izrađene između stranaka isprave i spisi, car se vratio u grad.

KOMENTAR
Iako se citira Zonara, doduše zbog jedne riječi, tekst potiče iz Anastazijevog prevoda Teofana. Sredina teksta je kroz dva prevoda tako iskvarena da se smisao ne može ni prepoznati. U originalu stoji da je car poslao tajno ljude koji su uhvatili Slavuna, kneza plemena Severjana i Hristijana, renegata koji je postao vođa ''skamara'',razbojničkih grupa koje su napadale ljude na putevima. Nije, dakle, riječ o sekti ''margarićana'' kako čitamo kod Orbina, nego o otpadniku (magarites) od hrišćanstva. Povodom mjesta Zit (''sve do Zita'') mora se reći da nije jasno na šta se misli. U nekim rukopisima Teofana stoji Tzicas, pa se pomišljalo na neki lokalitet na donjem Dunavu; u drugim stoji Tounzas, što bi bila rijeka Tundža; u trećim Vyzas, što bi bila poznata Viza. U latinskom prevodu stoji usque ad Tzicas, što pokazuje da je to stariji i tačni oblik. Up. V. Zlatarski, ''Istorija na bъlgarskata bъrţava prhzъ srhdnighvhkove I/1, Sofija 1918, 223 n. 1.
KOMENTAR
Pričanje i dalje počiva na Teofanu. Telerih ili, tačnije, Telerig je bugarski kan oko 772-777. Kelandije (tačnije helandije), palandre i travate su vrste vizantijskih brodova. Uz mjesto o poklisarima moram primijetiti da je Zlatarski pretpostavio da nije riječ o dva lica, nego o jednom, koje bi imalo titulu boila (kod Orbina usljed štamparske greške stoji Hoila za Anastazijevo: Boilam).
Brzitija će biti slovenska oblast u današnjoj našoj Makedoniji. ''Tasati'' i ''Tračani'' spomenuti na dnu str. 215 su plod nesporazuma: riječ je o vojnicima iz tema: coacervatis thematum taxatis i posebno o onima iz teme Trakesijanaca. Ime mjesta gdje su Bugari napadnuti takođe je iskvareno: umjesto Lustorija treba da stoji Lithosoria, toponim koji se inače ne javlja u drugim izvorima, pa se nije dalo utvrditi gdje se nalazio.
----

Ali u mjesecu oktobru car je primio vijest od nekih svojih povjerljivih ljudi u Bugarskoj da bugarski kralj šalje dvanajest hiljada svojih zemljaka i jednog boljara da zauzmu Brzitiju i da dovedu kao sužnje u Bugarsku sve tamošnje stanovnike. Bugarski poklisari bili su već stigli kod cara. Dok su još bili u Carigradu, car se pravio kao da ide sa spremnom vojskom protiv Arapa; prošle su i zastave, i komora i carska posluga. Pošto je car prethodno razaslao glasnike u razna mjesta i preko uhoda saznao da su Bugari krenuli u pohod, sredio je vojsku i odmah se uputio. S Tasatima i Tračanima, kao i s odredima vlastele, careva vojska je brojala osamdeset hiljada boraca. Marširajući bez zvuka truba, car je napao Bugare na mjestu zvanom Lustorija, te ih natjerao u bjekstvo. Odnijevši nad njima veliku pobjedu, vratio se kući s mnogo zarobljenika i golemim plijenom. Zbog toga su Bugari, pritiješnjeni nuždom, zatražili mir. Međutim, Konstantin je taj mir, trideset i četvrte godine svoje vladavine, bez ikakvog razloga pogazio i pripremio ponovo jaku flotu. Na nju je ukrcao dvanaest hiljada vojnika i sve svoje vojskovođe. Sam, iz straha, nije htio otići, već je ostao s konjicom. Kad su već bili stigli do Mesembrije i zašli unutra, dunuo je jak sjeverozapadni vjetar. U tom olujnom vjetru stradalo je i bilo razbijeno gotovo sve brodovlje, izginulo je mnogo ljudi, i car se vratio sa ovog pohoda od kojeg nije bilo nikakve koristi.
Bugarski kralj Telerih, znajući da je car, preko svojih poverljivih Bugara, obaveštavan o svemu što je on namjeravao preduzeti, pisao je caru ovako: ''Htio bih pobjeći i doći k vama, pa mi pošaljite propusnicu i naznačite mi prijatelje koje imate ovdje, kako bih im mogao bez opasnosti otkriti svoj naum.'' Car je bio lakovjeran, pa mu je poslao spisak svojih prijatelja u Bugarskoj. A kad je Telerih saznao za njih, naredio je da se svi posijeku i raščereĉe. Kad je zatim to došlo do ušiju caru, za trenutak je stao čupkati bradu, pa je još jedanput krenuo protiv Bugara. No to je bio posljednji put, jer mu se na nozi pojavio crni prišt, te je usljed njega umro. Ne dugo poslije toga neki bugarski velikaši, podjarujući puk protiv Teleriha, prisilili su ga da pobjegne caru Lavu Kopronimu, Konstantinovu sinu, koji ga je lijepo primio i učinio vlastelinom, davši mu uz to za ženu Irenu, rođaku svoje žene; on ga je pokrstio i sam ga je držao na krštenju; iskazao mu je kraljevske počasti i zavolio ga od srca. Bugari su na njegovo mjesto izabrali Kardama, već stara čovjeka. Uredivši svoju vojsku, on je smjesta prešao u Trakiju i započeo borbu s Rimljanima. Tada je car Konstantin VI, Irenin sin, pošao protiv njega i došao do jednog utvrđenja zvanog Probat, na obali Sv. Grgura. Sukobivši se s Kardamom, uveče je došlo do malog čarkanja. Oni koji su bili s Rimljanima, iz straha su pobjegli noću, te su se neslavno vratili natrag. Tako su isto i Bugari iz straha okrenuli kući.

KOMENTAR
I ovdje je gotovo doslovno korišćen Teofan. ''Lav Kopronim'' je car Lav IV (775—780), kome se inače nije ustalio nadimak Kopronim nadjenut Konstantinu V (741-775). Kardam je bio kan 777-803. Car Konstantin VI je vladao 780—797. Tvrđava Provat je ležala kod dan. sela Provadija. Mjesto je kod rječice Sveti Đorđe, a ne na obali Svetog Grgura, kako se usljed greške u prevodu može razumjeti Orbinov tekst. Utvrđenje Markele je ležalo blizu vizantijsko-bugarske granice. U spisku imena na str. 217 Orbin je od Lahanodraco načinio Lachana dragone. Jedna carigradska kapija imala je naziv Zlatna v-ata.
----

Docnije, u mjesecu julu iste godine, Konstantin je krenuo s vojskom protiv Bugara i podigao utvrđenje Markele. Dvadeset i drugog pomenutot mjeseca, Kardam je izišao u borbu sa svim svojim snagama. Uzdajući se u svoju veliku smjelost, a zaveden od lažnih gatara koji su mu proricali da će pobjeda biti na njegovoj strani, car je bez ikakvog premišljanja i bez reda krenuo u napad na neprijatelja. Zato su ga Bugari junački odbacili i natjerali u bjekstvo, te se vratio u Carigrad uz veliki gubitak ne samo običnih pješaka već i svoje prve vlastele. Među njima su bili: magister Mihajlo, dragon Lahana, patricije Barda i protospatar Stefan, zatim Niketa i Teognost, imenovani ranije za pretore, kao i znatan broj drugih ličnosti sa carskog dvora; pred njih, lažni prorok i zvezdočatac Pankracije koji je prorekao da će car biti pobjednik. Bugari su u ovoj bici zarobili prtljag, novac, konje, ćilimove i svu carsku opremu.
Šeste godine Konstantinova vladanja, Kardam je zatražio od cara redovni danak, pod prijetnjom da će, ako mu ga ne pošalje, lično doći i opustošiti cijelu Trakiju sve do Zlatnih vrata. Car mu je poslao konjsku balegu i odgovorio da se - budući da je već nemoćni starac - ne mora toliko truditi da dolazi u Carigrad, nego da će ga radije on posjetiti u Bugarskoj. Pominjući ovo bugarsko poslanstvo, Georgije Kedren ne kaže da je car poslao Bugarinu balegu, nego da mu je samo otpisao kako mu je dao sve što mu je po ugovoru bio dužan dati. Pripremivši, dakle, i jedna i druga strana jaku vojsku, izišle su jedna drugoj na vidik. Međutim, kad je Bugarin vidio da je prisiljen da se bori na veoma nepovoljnom mjestu, nije htio prihvatiti borbu, već se povukao i nanio mnogo štete Rimljanima. Kad je stigao kući, razbolio se od groznice koja ga je poslije malo dana poslala na drugi svijet.
Kardama je naslijedio Krum, odvažan čovjek, koji se (kako piše Pavle Emilije u III knj.), u građanskom ratu između Kadaloha i Slovena Ljudevita i upravljača Panonije, pridružio Ljudevitu. Imajući Ljudevit na svojoj strani Kruma, napao je Bornu, dostojnog zapovjednika zapadnog cara u Dalmaciji, pa ga protjerao iz većeg dijela te oblasti. Bugari su poslije ovoga pokrenuli spor s Francima o granicama Panonije. U početku su mirno pregovarali preko svojih poklisara, a docnije su prešli na prijetnje. Ali kad su vidjeli da car, umjesto riječima, odgovara snažnom vojskom, zaključili su mir. Krum, međutim, nije prestajao, po običaju svojih prethodnika, da i dalje pustoši trakijske oblasti i da pljačka Rimljane.

KOMENTAR
Orbin ovdje citira humanističkog istoričara Pavla Emilija, ali nije jasno da li je od njega preuzet čitav pasus. U svakom slučaju mogu se prepoznati pobrkane vijesti franačkih anala. Riječ je o Ljudevitu Posavskom koji je ratovao sa Bornom poslije Krumove smrti.
----

Kad je car Nićifor, sedme godine svoga vladanja, naredio da se podijeli plata rimskim vojnicima blizu rijeke Strumice, došli su Bugari te su mu oduzeli hiljadu i sto funti zlata. Tom prilikom pobili su mnoge Rimljane s njihovim vojskovođom i drugim ličnostima koje su se tu zatekle. Pored toga, Bugari su tu zarobili sav prtljag vojnika i vratili se kući. Iste godine, pred praznik Vaskrsenja, Krum je izišao sa svojim četama, osvojio Sardiku i pobio u njoj šest hiljada rimskih vojnika, pored mnoštva drugih ljudi. Nićifor se na to strahovito rasrdio, gotovo pobijesneo. Zato je sa svojim sinom Stavrakijem naredio da se pripremi sve što je potrebno za rat protiv Bugara. Krenuvši iz Carigrada mjeseca jula, poveo je sa sobom vojnike ne samo iz Trakije već i iz drugih udaljenijih krajeva. Pohod protiv Bugara otpočeo je devetnaestog dana pomenutog mjeseca. Ali prije nego što je ušao u Bugarsku, njegov ljubimac, sluga Bisancije, pobjegao je iz Markela Krumu i ponio sa sobom carsku odoru i stotinu funti zlata. Mnogi smatraju da je ovo bjekstvo moralo nanijeti Nićiforu veliko zlo, jer tri dana poslije prvih okršaja, misleći da ga prati sreća, nije svoju srećnu pobjedu pripisivao bogu, već je neprestano govorio o dobroj sreći i pametnom vođenju borbe Stavrakija; prijetio je knezovima koji su mu prijelili ulazak; izdao je naređenje da se ubijaju i stoka i djeca bez obzira na uzrast, bez ikakve milosti; nije dozvolio da se sahranjuju leševi ljudi njegove oblasti, zauzet jedino skupljanjem plijena; naredio je da se dobro zaključa Krumovo spremište robe, čuvajući je kao svoju ličnu stvar; sjekao je uši i druge udove bijednim hrišćanima ako bi mu dirnuli i najneznatniju stvar iz toga plijena; spalio je dvoranu koja se zvala Krumov dvor, mada se Krum bio pred njim mnogo ponizio i govorio mu:
''Evo pobijedio si, uzmi, dakle, što ti se sviđa i pođi u miru.'' Ali kako je Nićifor bio neprijatelj mira, nije ga htio prihvatiti. Na takvu okrutnost Krum se razgnjevio, i naredio da se postavi na ulaz i izlaz iz toga kraja mnogo balvana od kojih je napravio čvrst zid, a utvrdio je sve prolaze. Kad je Nićifor primio tu vijest, zaprepastio se i lutao tamo-amo po zemlji, ne znajući šta da radi. Onima pak koji su bili uza nj, predskazivao je skoru propast, govoreći im: ''I kad bismo imali krila, ne bi bilo nade da će se iko spasti.'' Ove pripreme su bile izvršene u roku od dva dana, u četvrtak i petak, a u subotu u noći pred Nićiforom su se našli brojni i bijesni naoružani odredi. Primijetivši neprijateljske odrede, svi koji su bili oko Nićifora strahovito su se uplašili. Bugari su ih ubijali bez ikakva milosrđa; među njima su bili: patriciji Ecije Petar i Sisinije Trifil, patricije Teodosije Salibara koji je nanio mnogo neprijatnosti i zla bivšoj carici Ireni; tu je bio takođe eparh, patricije i guverner Levantinaca, mnogi protospatari i spatari, dvorska straža, zapovjednik carske telesne straže ili drungarije, zatim pretor Trakije i mnogi zapovjednici raznih odreda s bezbrojnim ljudstvom.
U ovoj bici koja je vođena kod Slavmira, nedaleko od Nikopolja, rđavo su prošli svi Rimljani: propalo je takođe sve oružje i carevo pokućstvo sa svom njegovom srebrnarijom. Bugari su ovdje pokazali takvu okrutnost da je Pavle Đakon, pripovijedajući ovaj ratni okršaj, kazao: ''Bog sačuvao da hrišćani ikada više vide tako sramne stvari kao u ovoj bici, koja prevazilazi sve strahote koje su se ikad desile. Naime, pošto je odsjekao glavu Nićiforu, Krum ju je držao neko vrijeme na vješalima kao neviđen prizor i znak pobjede, a na zaprepašćenje svih Grka. Docnije pak, prestrugavši vratnu kost i odstranivši lanac, napravio je od lobanje pehar okovan zlatom, pa pošto je usuo u njega vino, pio je iz njega i on, i njegovi velikaši i drugi slovenski knezovi.'' Krum se zatim okrenuo na osvajanje grada Topira, danas zvanog utvrđenje Rusijon.

KOMENTAR
Čitava opširno ispričana istorija o propasti cara Nićifora (802—811) potiče iz Teofana. Orbin navodi da je to iz Pavla Đakona usljed već objašnjenog priključivanja Anastazijevog spisa istoriji Pavla Đakona. Uz ono mjesto gdje se spominje dvorana ''Krumov dvor'' treba primijetiti da je smisao iskvaren višestrukim prevođenjem. Mjesto se, po svoj prilici, zvalo avl, što je u starom bugarskom značilo prebivalište vladara, ali je već kod vizantijskih pisaca shvaćena kao latinska riječ aula = dvor. Tako je bila poslije shvaćena kod prevodilaca na latinski i crkvenoslovenski. Orbin je usljed nesporazuma pisao sala, che la chiamaua Corte di Crunno. U spisku titula na dnu str. 219 ima takođe nesporazuma: guverner Levantinaca, kod Anastazija praetor Orientalium, u stvari je strateg teme Anatolika. Mjesto bitke: ''Slavmir nedaleko od Nikopolja'' ne potiče iz Teofana. U modernoj nauci se uzima da su Vizantinci pretrpjeli poraz kod klanca Vrbice. Podatak o osvajanju Topira (kod Orbina u originalu: Citta di Tomiri, hoggi detta Castello de'Russi) ne nalazimo u savremenim izvorima. Stari Topir se nalazio na ušću Meste.
----

Videći, dakle, Rimljani da se njihov položaj sve više pogoršava, protjerali su Nićiforovog sina Stavrakija, koji se, više puta ranjen, jedva spasio iz bugarskog rata, a podigli su na prijesto Mihaila Kuropalata, drukčije zvanog Rangab. Rangab je pošao u rat protiv Bugara, ali nije učinio ništa vrijedno pomena, jer kako je Bugarin opsadom zauzeo Develt i odveo one koje je tamo zatekao, zajedno s episkopom, car je bio primoran da se vrati natrag.
Druge godine svoje vladavine, naročito željan da se dočepa nekog od svojih koji su bili prebjegli Rimljanima, Krum je uputio caru poklisara Dragomira, jednog od svojih boljara, da traži mir pod onim uslovima pod kojim je bio zaključen mir za vrijeme Teodosija Adramitskoga i patrijarha Germana s tadašnjim bugarskim vladarom koji je boravio u tračkome Mileonu; zatim, da mu car dade odjeće ili crvenog krzna u vrijednosti do pedeset funti zlata; povrh toga, da se moraju izručiti i vratiti natrag oni koji su prebjegli s jedne i s druge strane, kao i oni koji bi ubuduće izdali svoga gospodara; dalje, da trgovci i jedne i druge strane budu snabdjeveni ispravama s pečatom svoga gospodara. U slučaju da se neki trgovac zatekne bez takvih isprava, da nekažnjeno može biti orobljen, i njegova roba zaplijenjena. Ujedno je napisao caru: ''Ako brzo ne pristaneš na mir, ja ću udariti na Mesemvriju.'' No car, na nagovor rđavih savjetnika, nije pristao na mir. Rđavi savjetnici, naime, pod vidom nekog lažnog milosrđa i samilosti, a i da carstvo ne bi izgubilo ugled, govorahu da ne dolikuje izručiti i predati bjegunce koji su se sklonili pod krila carstva, navodeći riječi jevanđelja koje kaže: ''Onoga koji dođe k meni, neću baciti napolje.'' Međutim, sredinom oktobra, Krum usmjeri svoje odrede sa opsadnim spravama, ovnovima i drugim oruđem za rušenje zidina put Mesemvrije. Te sprave on je naučio da pravi zahvaljujući nedovoljnoj razboritosti cara Nićifora, što je značilo propast za Rimsko Carstvo. Naime, neki Arapin koji se obratio u hrišćanstvo u vrijeme Nićifora bio je veoma vješt u pravljenju tih sprava. Njega je Nićifor bio smjestio u Jedrene I nije mu davao nikakvu nagradu, štaviše, neprestano mu je smanjivao platu, a kad se protiv toga bunio, naredio je da ga dobro izbatinaju. To je Arapina mnogo zaboljelo, pa je pobjegao Bugarinu i naučio ga kako se prave sve vrste opsadnih sprava. I tako, pošto se Krum koristio neprestano takvim spravama, niko se nije usuđivao da mu se suprotstavi i on je u roku od mjesec dana osvojio Mesemvriju. Ova vijest teško je pogodila cara, pa je odmah, prvog novembra, pozvao patrijarha, s kojim se posavjetovao o miru. Prisutni su bili takođe mitropoliti nikejski i kizički. Patrijarh i mitropoliti, zajedno s carem, bili su za prihvatanje mira, ali rđavi savjetnici, s rektorom škole Teodosijem, bili su protiv, govoreći da niko ne smije prihvatiti mir bacajući pod noge božanske zapovijesti.

KOMENTAR
Vlada cara Mihaila II Rangabea trajala je vrlo kratko, 811-813. O opsadi Develta govori Teofan. Iz toga izvora potiče i ono što se dalje priča. Orbin je, po svoj prilici, bio u pravu kad je poklisara Dargamera poslovenio u Dragomir. Na mjestu gdje se govori o ranijem miru između Bugara i Vizantije, sklopljenom 716, za vrijeme cara Teodosija (715-717), tekst je jako iskvaren. U originalu se trački grad Mileon spominje kao granično mjesto, a ne kao boravište bugarskog vladara, kao što proizlazi iz Orbinovog teksta.
KOMENTAR
Tekst na čitavoj strani je uzet iz Teofana, naravno, preko Anastazija Bibliotekara. Pri kraju stranice ima jedna teška zbrka u prevodu. Tobožnji ''rektor škole Teodosije'' u stvari je čuveni Teodor Studit. Orbin nije razumio Anastazijev tekst: cum Thodoro egumeno Studii.
----

Stvari su se desile ovako: prvog novembra pojavila se jedna kometa u obliku dviju veoma sjajnih mjesečevih lopti koje su se spajale i rastavljale u razne oblike, tako da se činilo da stvaraju lik čovjeka bez glave. Sledećeg dana stigla je nemila vijest o propasti Mesemvrije. Ta vijest ispunila je sve strahovitim užasom, jer su posle toga oĉekivali još veća zla. Neprijatelji su našli u Mesemvriji svega što redovno služi udobnosti stanovnika i građana jednog takvog grada. Zauzeli su je s Develtom, gdje su našli trideset i šest topova od bronze za bacanje zapaljive tečnosti i vjeeštačke vatre na neprijatelja, kao i veliku količinu zlata i srebra. Zatim, u mjesecu februaru, bježeći pred Bugarima, Rimljani su donijeli vijest caru da Krum ide žurno da opustoši Trakiju. Petnajestoga pomenutog mjeseca, car je izišao iz grada u vojni pohod, a vratio se bez ikakva uspjeha. Poslije zauzimanja Mesemvrije, car je odrekao mir Krumu i naredio da izabrani vojnici iz svih četa prije proljeća pređu u Trakiju. To je bilo vrlo neprijatno svima, a naročito onima iz Kapadokije i Jermenije. Kad je car u mjesecu maju otišao u pohod, u njegovom društvu izišla je i njegova žena Prokopija do vodovoda kod Herakleje. Time su bili vrlo nezadovoljni vojnici, pa su psovali i grdili Mihaila. Zatim, dvanajestog dana mjeseca maja, uslijedilo je pomračenje sunca u dvanajestom stepenu Bika, prema časovniku pri izlasku sunca, što je kod Kruma izazvalo golemi strah. Car je išao okolo po Trakiji sa zapovjednicima i vojnicima, a nije išao u Mesemvriju niti je radio išta što se mora raditi da bi se nanijela šteta neprijatelju. Car je radio ono na šta su ga praznim riječima nagovarali njegovi savjetnici, koji su bili bez ikakvoga ratnog iskustva, pa su stoga neprestano govorili da se neprijatelj ne usuđuje da mu iziđe na megdan. No Bugarin je početkom mjeseca juna izišao u borbu sa svojim četama. Međutim, kako se bojao da je carska vojska mnogobrojna, bio je upravio vojsku protiv Versinikije, gotovo trideset milja daleko od careva tabora. Kad je poslije došlo do bitke, Rimljani su je izgubili, a Bugari su se vratili kući puni plijena.

KOMENTAR
Tekst je i dalje iz Teofana. Versinikija je bila tvrđava u blizini vizantijsko-bugarske granice.
----

Zonara baca krivicu za ovaj poraz Rimljana na Lava Jermenina, zapovjednika istočnih odreda, koji je naslijedio Mihaila u carstvu. Pošto je Jermenin bio suviše pohlepan za carstvom, počeo je u početku bitke da ogovara cara i da ga kleveta pred vojskom, tvrdeći da je mekušac i da se slabo razumije u ratnim stvarima. Poslije toga naredio je svojim legijama da pođu za njim ne obzirući se na careva naređenja, pa je on bio uzrok poraza Rimljana, kao i toga što se car s malo ljudi spasio, ostavljajući u rukama neprijatelja rovove i šatore sa svom njihovom opremom.

KOMENTAR
Orbin sam ovdje kaže da prenosi mišljenje Jovana Zonare. Lav Jermenin je vizantijski car Lav V (813—820).
----

Zbog ovog poraza Rimljani su oduzeli carsku vlast Mihailu, a predali je Lavu Jermeninu. Šest dana poslije njegova stupanja na carski prijesto, Krum je, ostavivši brata s njegovom vojskom da tuče Jedrene, krenuo sam s bugarskom konjicom i stao opsjedati Carigrad na položaju od blizu zidina Vlaherne do Zlatnih vrata. Tu je Krum pokazao sve svoje junaštvo. Ali kad je dobro osmotrio gradske zidine i vidio dobro raspoređene carske odrede, izgubio je nadu da će ga na taj način zauzeti. Posije je prešao na pregovore, pa prije nego što je došlo do mira, nastojao je lijepim riječima ne bi li kako dobio grad Carigrad. Koristeći priliku, car Lav je pokušao da postavi zamku Krumu, ali mu nije pošlo za rukom da to izvede do kraja usljed nedovoljne pažnje onih kojima je bio povjeren taj zadatak. Oni su ga, istina, ranili, ali rana nije bila smrtonosna. Zbog toga se Krum toliko ražestio da je poput ludaka otrčao u Sveti Mamaj i spalio jednu tamošnju palatu, a zatim utovario u kola lava od bronze s medvjedom i malim zmajem, kao i kamenje i prvorazredne mermere, pa se vratio natrag. Pored toga, zauzeo je opsjednuti grad Jedrene. Odatle je poveo u Bugarsku mnogo hrišćana, među kojima su bili episkop Manojlo, otac i majka Vasilija koji je docnije postao car pod imenom Makedonac, i sam Vasilije, koji je tada bio dijete. Dok su ovi hrišćani boravili tamo, obratili su u Hristovu vjeru mnogo Bugara, te su rasijali svuda po Bugarskoj hrišćansku nauku.

KOMENTAR
Ovdje se Orbin opet vraća Nastavljaču Teofanovom. Vlaherne su poznata palata u Carigradu.
----

Kad je umro Krum, koga grčki pisci zovu Drune, naslijedio ga je njegov brat Murtag, od drugih zvan Ormortag, a od Kedrena Kritag, još okrutniji od svoga brata. Kad je Murtag vidio da Bugari malo-pomalo prelaze u hrišćanstvo, razbijesnio se, te je pozvao k sebi episkopa Manojla i njegove glavne pomagače. Najprije ih je slatkim riječima stao nagovarati da napuste hrišćansku vjeru i prihvate vjeru Bugara. Ali kad oni to nijesu htjeli da učine, ni na njegova obećanja ni na njegove prijetnje, na kraju ih je pogubio, mučeći ih na razne načine. A kako su ga kasnije više puta Rimljani porazili, te je bio u nemogućnosti da im se više suprotstavlja, zaključio je s njima primirje na trideset godina i vratio im sve zarobljenike. Kad su se zarobljenici sakupili da krenu u svoju otadžbinu, ugledao je među njima pomenutog Vasilija, koji je već bio ušao u godine mladosti, veoma ljupkog izgleda, kako se naročito otmeno ponaša u društvu, smije se i pleše. Pozvao ga je k sebi, pa, uhvativši ga za ruke, poljubio i poklonio mu jednu neobično veliku jabuku. Vasilije ju je, naslonivši se na koljena Bugarina, rado primio.

KOMENTAR
Pričanje se oslanja na Teofanovog nastavljača. Razne oblike Omurtagovog (814-831) imena Orbin je vjerovatno našao kod nekog zapadnog pisca. O epizodi iz života cara Vasilija up. V. Zlatarski, nav. djelo 304-305.
----

Poslije zaključenja primirja s Rimljanima (kako rekosmo), Murtag je imao često okršaje s vojskom koju je zapadni car Ludovik, sin Karla Velikoga, držao na njegovim granicama. Dakle, zbog tih njihovih međusobnih sporova, Murtag je poslao svoje poklisare Ludoviku. Kad ih je ovaj saslušao i pročitao pismo koje mu je slao Bugarin, bilo mu je veoma čudno i (kako piše Anonije u IV knj.) ostao je iznenađen. Da bi saznao o čemu je tu riječ, poslao je bugarskom kralju, s njegovim poklisarima, nekog Mahelina iz Bavarske, kojem je naredio da ispita zašto mu je upućeno bugarsko poslanstvo. Ali malo poslije, dok se Ludovik nalazio u Ahenu, primio je obavještenje da se bugarski poklisari nalaze u Bavarskoj. Naložio je da se tu zaustave do daljeg njegovog naređenja. Kad je pak čuo da i poklisari Abodrita, obično zvanih Predenečentima, koji su živeli na granicama

Bugarske u Dakiji uz Dunav, traže audijenciju kod njega, smjesta ih je primio. Čim su ovi stupili preda nj, počeli su se žaliti na Bugare kako im neprestano, potpuno bespravno, pustoše zemlju. Pošto su zatražili pomoć protiv Bugara, car im je naredio da se vrate kući i tamo čekaju dok dođu bugarski poklisari. Njih je docnije, u mjesecu maju, primio u audijenciju u Ahenu, gdje se održavao sabor za određivanje granica između Bugara i Franaka. Pošto ih je saslušao, vratio ih je u Bugarsku kralju Murtagu sa svojim pismom. Kad je Murtag čuo izvještaj svojih poklisara, naredio im je da se smjesta ponovo vrate caru i zamole ga da bez ikakvog odlaganja obnaroduje pomenute međe i granice ili bar da pusti da ih svako slobodno, i kako najbolje umije, brani.
Ludovik mu nije tako brzo odgovorio, jer se bila proširila vijest da je Murtag umro. Da bi se o tome obavijestio, uputio je svog dvorskog kneza Bertriha Baldrihu i Geroldu, knezovima i čuvarima granice prema Avarima u pokrajini Karantaniji. Kad se Bertrih vratio s izvještajem da vijest o Murtagovoj smrti nije tačna, car je pozvao k sebi bugarske poklisare i vratio ih njihovom gospodaru bez ikakvog pisma. Gnjevan zbog toga, Bugarin je i dalje neprestano pustošio Ludovikove granice. Prešavši u Gornju Panoniju, svu ju je izložio ognju i maču. Ludovik se osjetio veoma uvrijeđen time. Smatrajući da je za sve to kriva blesavost furlandskog vojvode Baldriha, smijenio ga je sa položaja u toj provinciji, te je predao na upravljanje četvorici knezova, ljudima vještim u ratnim stvarima, upozoravajući ih da ubuduće ne dozvole Bugarinu da prodre u zemlju.

KOMENTAR
Ovaj opširni odlomak potiče iz zapadnih izvora. Orbin sam na jednom mjestu citira monaha Anonija, pisca istorije Franaka, koji je, opet, prepričavao vijesti starijih izvora. Gotovo sve što je ovdje rečeno oslanja se na franačke anale pripisane Ajnhardu, ali je ponegdje red pričanja poremećen. Tako se početak ovog odlomka o Omurtagovim poslanicima Ludvigu Pobožnom (814-840) i upućivanju poslanika Mahelma (kod Orbina: Mahelina) odnosi na 824. godinu, a te iste godine su u Ahenu bili poslanici Abodrita. Sabor u Ahenu na kome se raspravljalo o granicama pada u 825. Baldrih i Gerold su upućeni u junu 826. Te godine je Omurtag uputio zahtjev da se granice utvrde ili da ih svako brani kako umije, a kod Orbina (vjerovatno i njegovog izvora) je to ispričano uz događaje prethodne godine. Bugarsko pustošenje Panonije spada u 827. a smjenjivanje Baldriha u 828.
----

Kako je Bugarin bio u miru s istočnim carem, svojevoljno je priskočio u pomoć caru Mihailu Baldu protiv Tome koji je na sve načine nastojao da zauzme carstvo. Kad je Toma stigao s vojskom do Čedota, bio je veoma uznemiren, jer mu se učinilo da ne može voditi borbu istovremeno s gradom i Bugarima. Stoga je okrenuo cijelu vojsku protiv Murtaga. Stupivši s njime u borbu, Murtag je ostao pobjednik, pošto je pobio i zarobio mnogo neprijatelja. I tako su se Bugari, veoma ponosni, vratili kući puni plijena.
Poslije ovoga, kad je carstvo došlo u ruke Teodore, bivše žene cara Teofila, Murtag joj je uz prijetnje poručio da hoće da raskine ugovore i primirje koje su bili zaključili. Carica mu je odgovorila da će mu se svim sredstvima suprotstaviti i pružiti otpor i odbranu koliko god bude u njezinoj mogućnosti, pa ako bog dade da ona ostane pobjednica, neka dobro promisli kakva će to sramota biti za njega, a ako slučajno on pobijedi, da će mu biti mala ili nikakva čast. Kad je to saopšteno Bugarinu, odustao je od ratnog pohoda i odlučio (kako je i učinio) da obnovi ugovore koje je ranije zaključio s Rimljanima, te je krenuo s velikom vojskom protiv Slovena koji su naseljavali Panoniju, a upadali su u Bugarsku praveći velike štete. Kad je Murtag s njima zametnuo bitku, neko vrijeme se vodila ogorčena borba, jer jedan drugome nije htio nipošto ustupiti slavu ili junaštvo u ratu. Ali kako su Bugari (kako izveštava Anonije u IV knj.) doveli bezbroj pješaka i konjanika i neprestano ubacivali svježe vojnike na mjesto umornih i poginulih, Sloveni su bili poraženi. No glavni razlog ovog poraza Slovena bio je što su u početku potcijenili snage Bugara. Pošto su Bugari protjerali iz tih krajeva slovenske knezove, Murtag je postavio umjesto njih bugarske knezove.

KOMENTAR
Izlaganje o bugarsko-franačkim odnosima ovdje je prekinuto jednim izvodom iz Zonare o događajima u Vizantiji. Nadimak vizantijskog cara je iskvaren, jer treba da stoji Mihaila Balba, tj. Mucavca (Mihailo II, 820-829). Toma je poznati Toma Sloven, vođa velikog ustanka 821-823. koji je iz Male Azije prenijet u Trakiju i okolinu Carigrada. ''Čedot'' je rezultat zabune u latinskom prevodu Zonare, jer je riječ o Carigradu.
U drugom pasusu ima neke zbrke. Pošto je Omurtag umro 831, on je pri kraju svoje vlade mogao pregovarati samo s carem Teofilom (829-842). Teodora, žena Teofilova, bila je regentkinja 843-856. Riječ je o kanu Borisu (852-889).
KOMENTAR
Ovdje se Orbin opet vraća franačkim izvorima i događajima na bugarsko-franačkoj granici. Odlomak se odnosi na događaje iz 827. godine, o kojima je već ranije pričao.
KOMENTAR
Dosljedan svome shvatanju da su Bugari bili pokršteni još za vrijeme Omurtaga, Orbin je za ovoga vladara vezao stvari koje su njegovi izvori govorili o Borisu. Inače, cio odlomak potiče iz Georgija Kedrina, koji je ekscerpirao ranije vizantijske izvore.
----

Murtagova sestra bila je jednom prilikom zarobljena i odvedenau Carigrad. Boraveći tamo na carevom dvoru, bila je krštena i školovana. Kada je bio zaključen mir s Murtagom, vraćena mu je, a on je umjesto nje izručio Rimljanima Teodora Kufara, koji je bio njegov zarobljenik. Sada, kad je ona došla u Bugarsku, nastojala je na sve načine da privuče brata hrišćanskoj veri, o kojoj je s njim više puta raspravljala i slavila je što je bolje umjela njene misterije kao božanske stvari. Ali, mada je on već ranije čuo te stvari od Kufara, ipak nije htio napustiti svoju vjeru prije nego što ga je nužda primorala da to učini zajedno sa svojim narodom. Naime, kad je cijelo njegovo kraljevstvo bilo mučeno kugom i glađu, on je bio veoma snuţžen i nije znao šta da radi. Tada se obratio onome koga mu je više puta pominjala njegova sestra, tj. Isusu Hristu. Njega je stao prizivati da ga izbavi od tolikih nevolja, i ta njegova molitva bila je tako uspješna da ju je gospod odmah uslišio. Kad je on to vidio, poručio je da mu pošalju neku prikladnu osobu o da ga pouči u stvarima vjere i da ga krsti.
Smjesta su mu poslali jednog episkopa koji je izvrsno izvršio taj zadatak. Bila je još jedna stvar (kako piše Kedren) koja je utvrdila ovog kralja u hrišćanskoj vjeri. On je, naime, iznad svega uživao u lovu. A pošto je želio da u njemu ima zabavu i kad iziđe van i dok boravi u kući, sazidao je jednu novu palatu i naredio da kaluđer Metodije, rođen u Rimu, vrstan slikar, ukrasi cijelu tu palatu slikama mnogih i raznovrsnih životinja. Desilo se, s božanskim dopuštenjem, da kralj nije posebice imenovao životinje koje je trebalo naslikati, već je to ostavio na volju slikaru, rekavši samo da životinje budu strašnog izgleda. Tako, dobri kaluđer, ne znajući da naslika strašniju stvar, naslikao je Drugi dolazak Hristov. Kad je Bugarin tu vidio prikazano, s jedne strane, mnoštvo izbranih, a s druge, muke pripremljene osuđenima, potpuno se riješio da napusti svako sujevjerje svojih predaka. No zbog toga su se pobunili prvi velikaši njegovog kraljevstva i htjeli su da ga protjeraju. Međutim, on ih je, naredivši da se naprijed nosi krst, s neznatnom vojskom savladao i prisilio da svi postanu hrišćani. Platina u životu pape Nikole I piše da su Bugari pod ovim papom upoznali Hrista i da im je Hadrijan II poslao tri episkopa da ih pouče u hrišćanskoj vjeri, Silvestra, Leoparda i Dominika Trevizanca. Ali Lupold Bamberški, približavajući se više od drugih bugarskim analima i grčkim autorima, to poriče i kaže da su Bugari - postavši mnogo ranije hrišćani, a zatim upavši u šizmu - prihvatili katoličku vjeru u vrijeme dalmatinskog kralja Sveropila. Ovo isto tvrdi i autor hronika i kaže da je papa Nikola I poslao Bugarima episkope i svještenike da protjeraju iz toga kraljevstva jeretika Fotina, koji je to kraljevstvo svojom lažnom naukom bio zarazio, te da su poslije kratkog vremena sami Bugari, pobunjeni i potkupljeni mnogim poklonima, a još većim obećanjima od strane carigradskih svještenika, protjerali latinske sveštenike i primili grčke, što je docnije izazvalo mnoge raspre i svađe između Latina i Grka.

KOMENTAR
Odlomak je bez stvarnog sadržaja. Orbin ređa uopštene podatke iz tri zapadna pisca o pokrštavanju Bugara. Ne vidi se ko bi mogao da bude dalmatinski kralj Sveropil, kojega spominje Lupold iz Bemberga, pisac XIV vijeka. ''Jeretik Fotin'' je, bez svake sumnje, carigradski patrijarh i čuveni pisac Fotije (858-867. i 878-886).
----

Ali vratimo se već na kralja Murtaga. Pošto je Murtag doveo Bugare do pomenutog stanja, napisao je carigradskoj carici pismo u kojem je molio da bude dobra, te njegovom narodu, koji je bio tako skučen i zatvoren na malo zemlje, proširi obitavalište i pokloni još malo zemlje, jer će tim putem privezati uza se Bugare i učiniti vječni mir s njima. Carica je rado uslišila njegovu molbu i ustupila mu čitav pojas provincije Fereje koja je ranije dijelila Bugare od Rimljana. Ovaj kraj su Bugari na svom jeziku prozvali Zagorje. Njegovu je episkopiju car Lav Filozof potčinio jedrenskom arhiepiskopu planine Hema. Poslije ovoga Bugari su dugo vremena bili u prijateljstvu s Rimljanima, sve do Simeona Labasa, koji je naslijedio u kraljevstvu Murtaga ili, kako Bugari vele, do bugarskog kralja Borisa I.

KOMENTAR
Ono što je rečeno po Zonari odnosi se na Borisa, a ne na Omurtaga. Lav Filozof je car Lav VI Mudri (886-912). Fereja je svakako Vereja, Voruj, Stara Zagora. Simeon Labas je car Simeon (893-927).
----

Simeon je podigao Veliki Preslav, zvan ranije Ođiđe, smješten pod planinom Hemom, koju su Bugari držali dugo vremena. Bugari su pod Simeonom, povodom nekih nepravednih nameta koje su Rimljani udarali bugarskim trgovcima, poveli rat protiv Rimljana. Pošto su i jedna i druga vojska krenule u rat, zametnuli su bitku u Trakiji, i tu su Rimljani bili poraženi i ubijen njihov zapovjednik. A Bugarin je najprije naredio da se zarobljenicima odsječe nos, a onda ih je poslao u Carigrad. To je toliko razbješnjelo cara da je smjesta poslao poklisara Ugrima koji su bili nastanjeni uz Dunav, moleći ih da provale u Bugarsku. U međuvremenu on je sam pripremio veliku kopnenu i pomorsku vojsku. Ali prije nego što će započeti rat, tadašnji car Foka poslao je poklisara Bugarinu da bi zaključio mir, do koga, uostalom, nije došlo. No kako je Simeon sumnjao da je taj poklisar došao prije da uhodi i da vidi šta on radi, naredio je da ga zatvore, a onda se okrenuo protiv Foke. Dok je Simeon bio zauzet na ovoj strani, Ugri su provalili u njegovu zemlju, praveći ogromne štete. Zato je Simeon bio primoran da napusti pohod protiv Foke i da se odupre Ugrima. Kad se s njima potukao, bio je poražen i mnogo njegovih ljudi je poubijano i zarobljeno. Sam se jedva spasio bjekstvom u Dorostol, tj. Dristu. Car je otkupio od Ugra sve bugarske zarobljenike.

KOMENTAR
Istorija o caru Simeonu je kod Orbina srazmjerno opširna, ali ipak nepotpuna i nepovezana. U cjelini uzeto, ona se oslanja na vizantijske hroničare, ali ovdje Orbin u znatnoj mjeri skraćuje i kombinuje podatke svojih izvora. ''Car Foka'' spomenut na ovoj strani nije car Nićifor II Foka (963—969), već njegov djed istog imena.
Dorostol ili ''Drista'' je današnja Silistrija. ''Kerosfat'' je tadašnji vizantijski diplomat Lav Hirosfakt.
----

Poslije ovoga poraza Simeon je poslao poklisara da pregovara o miru s tadašnjim carem Lavom Filozofom. Ovaj je povjerovao poslanstvu Bugarina i uputio Kerosfata da zaključi pomenuti mir. Ali je Bugarin zadržao Kerosfata i udario na Ugre. Pošto im je nanio poraz i natjerao ih u bjekstvo, opustošio je njihovu zemlju. Caru je pak odgovorio da nikada neće zaključiti s njim mir ako mu što prije ne izruči sve Bugare koji se nalaze u njegovom zarobljeništvu. Tada se car naoružao protiv njega, te, sakupivši svu vojsku s istoka i sa zapada, zametnuo je bitku s Bugarima. Sjećajući se junaštva i slave koju su njihovi preci stekli na ratnom polju, ovi su se dobro borili i ostali pobjednici. Stoga su neprestano pustošili rimske oblasti. Kada car nije mogao više to podnositi, zaključio je s njima mir koji je očuvao za cijelog svog života. Kad je on umro i ostavio carstvo svom bratu Aleksandru, Simeon mu je poslao poklisara da potvrdi raniji mir zaključen s Lavom. Ali kako Aleksandar nije primio tog njegovog poklisara s dužnom počašću, ponovo je ušao u rat. Pustošio je zemlju Rimljana, i ništa ga nije moglo sprijeĉiti da izvrši ono što je htio i da se vrati bogat kući. U to vrijeme se Aleksandar razbolio, pa kako mu je usljed pretjeranog jela i pića prsla jedna unutrašnja žila, umro je, ostavivši za upravljače carstva i namjesnike devetogodišnjem sinovcu Konstantinu VII, sinu Lava i Zoje, patrijarha Nikolu, magistra Stefana, magistra Jovana Eladu, rektora i dvojicu drugih. Ove je bio uzdigao na dostojanstvo patricija. Dok su, dakle, ovi upravljali carstvom, stvari Rimljana išle su sve gore, usljed neslaganja i nedostatka poštovanja prema caru, još golobradom momku.

KOMENTAR
Aleksandar je bio brat cara Lava VI i regent u ime svoga nejakog sinovca Konstantina VII Porfirogenita (913-959). Hebdomon je mjesto u okolini Carigrada čiji položaj nije tačno poznat.
----

Vjerujući da će zbog tih njihovih neslaganja moći da se lako domogne Carigrada, Bugarin je došao s mnogo vojske pod njegove zidine i izvršio više napada. Ali kad je ustanovio da je njegova odbrana jaka, izgubivši nadu da će ga osvojiti, podigao je vojsku i došao u Hebdom, gdje se riješio da zaključi mir. Stoga su patrijarh i drugi namjesnici poveli cara u palatu Vlaherne, u koju je došao i Simeon s dva svoja sina, s vračem Bajanom koji je pretvarao ljude u zvijeri, kao i s Petrom koji ga je docnije naslijedio u kraljevstvu. I mada je tu Bugarin bio počašćen preko svakog očekivanja, a naročito poklonima, ipak se nije mogao riješiti da zaključi mir ni da se nagodi s carem, jer je htio da sve bude kako se njemu sviđa. Budući da takav mir nije bio nimalo častan, Grci ga nijesu htjeli prihvatiti. Pošto je, dakle, bio blagoslovljen od patrijarha i pogošćen od Konstantina, vratio se poslije ručka svojim četama. Prošavši kroz cijelu Trakiju plijeneći i izazivajući strahovite požare, konačno se utaborio kod grada Jedrena, starodrevnog Trimoncija i Uškudame, koji se zvao tako dok ga car Hadrijan nije proširio i nazvao po svome imenu Adrijanopolis, što na grčkom znači Hadrijanov grad. Ovaj je grad potpuno u ravnici, ali unaokolo ima mnogo brežuljaka, a leži na obali rijeke Ebra koja se danas zove Marica, i to na mjestu gdje se u tu rijeku uliva Tuns. Vidi se da je ovaj grad bio veoma velik, jer i danas, kad je gotovo veći dio zidina oštećen I porušen, obuhvata 15 milja.
Labas se utaborio kod njega, pa pošto ga nije mogao zauzeti silom (što je iznad svega želio), zauzeo ga je,

konačno, novcem, kupivši ga potajno od nekih vojnika koji su mu ga noću predali, na veliku nesreću bijednih građana koji su izgubili i život i sve što su imali.

KOMENTAR
Ovdje se nalazi umetak o Jedrenu s podacima iz literature red 4-12. Rijeka ''Tune'' je svakako Tundža. Foka koji se ovdje javlja na dnu strane jeste Lav Foka, domestik Shola (a ne škole kako je razumio Orbin), stric kasnijeg cara NićiforaII Foke.
----

Kad je Konstantin vidio takav razvoj stvari kod Bugarina, mada je imao povjerenja u vrijednost namjesnika, još je više imao povjerenja u ljubav svoje majke Zoje, i u vrlinu i mudrost koju je ona uvijek pokazivala. Pozvao ju je, dakle, ponovo na dvor, odakle ju je bio protjerao Aleksandar po nagovoru rđavih savjetnika, te ukazavši joj sve počasti, podijelio je s njom carstvo, što je bilo, zacijelo, ne od male koristi. Jer kada se Zoja vratila na svoj položaj i dovela sa sobom na dvor Konstantina i drugu braću, njih za komornike, a Konstantina za magistra carske komore, najurila je patrijarha Nikolu, Basilicu, Gabriopola i svu drugu Aleksandrovu poslugu. Tada je uprla sve snage da povrati izgubljeno: naredila je da se ponovo zauzme Jedrene i da se vrati pod stari jaram. Ne zadovoljivši se samo time, zaključila je najprije primirje na istoku s Arapima i s drugim neprijateljskim narodima; zatim je sakupila veliku vojsku i s istoka i sa zapada, te je tu vojsku pod vođstvom Foke, domestika škole i veoma vještog ratnika, uputila protiv Bugarina. Kad je Foka stigao do neprijatelja, porazio ih je i pobijedio, nanijevši im ogromne gubitke. I već su, ne okrećući se, bježale na sve strane razbijene čete Bugarina, kad je Foka, iscrpljen od napora i vrućine, želeći da se osveži otišao do jednog izvora. Tu mu se dok je ili pio vodu ili prao lice od prašine, istrgnuo iz ruku konj i vratio galopom u tabor. Kad su to vidjeli mnogi vojnici i odmah prepoznali konja, zaključili su da je zapovjednik poginuo. Pogođeni time, prestali su da se dalje bore i progone Bugare u bjekstvu. Kad je to primijetio Simeon sa jednog brda na koje je bio pobjegao, pozvavši natrag ono malo vojske što je mogao dozvati i popunivši dobro prve redove, nasrne na neprijatelje koji su se, nemajući vođe, smjesta dali u bjekstvo. Progoneći ih, Bugari su ih mnoge pobili, te je i sam Foka s malo ljudi jedva imao vremena da se skloni u carski grad Mesemvriju, smješten na Velikom moru. Čuvši za ovaj poraz, carica je smjesta poslala Jovana Bogu da sakupi nove čete i naredila Romanu Lakapinu, drungariju, tj. admiralu mora, da ih na brodovlju preveze u Mesemvriju u pomoć generalu, kako bi uništili neprijatelja.
Ali kako je došlo do teškog neslaganja između Boge i admirala, nove čete su se rasule, a admiral se vratio u Carigrad u namjeri, sumnjalo se, da zauzme carstvo. Tamo se vratio i Boga. Kad su i jedan i drugi izložili svoje razloge, bilo je presuđeno da se admiralu, zato što je napustio vojsku, iskopaju oči. No presuda nije bila izvršena, jer se za njega mnogo zauzeo kod carice neki čovjek koji je kod nje bio veoma uticajan.

KOMENTAR
Jovan Boga je hersonski strateg Jovan Vogas. Roman Lakapin je bio tast i savladar Konstantina VII Porfirogeniga.
----

Bugarin, ponesen pobjedom, došao je do Carigrada da ga opsijeda. Ali ga je Foka, krenuvši ponovo protiv njega i zametnuvši novu bitku, pobijedio i natjerao u bjekstvo, uz tako velike gubitke da se malo ko spasio. Međutim, pošto Bugarin nije htio mirovati sve dok ne zagospodari Carigradom i Rimskim Carstvom, poslao je poklisara, kako piše Kedren, tuniskom vladaru Fatlumu, nagovarajući ga da sa svojim Saracenima dođe morem, a on će doći kopnom s moćnom vojskom radi zauzimanja Carigrada: kad to bude ostvareno, plijen i pljačka biće zajednički, a kad se Saraceni vrate kući, grad će ostati u rukama Bugara. Ali su na putu bili uhvaćeni od Kalabreţana i dovedeni u Carigrad caru. Car je odmah oslobodio Saracene i vratio ih kući s mnogo poklona, a zadržao je Bugare. I pored svega, Labas je ponovo opustošio i porobio Grčku, te se, oplijenivši i poharavši zemlju do mile volje, budući da nije bilo nikoga da mu se odupre, vratio kući s ogromnim bogatstvom.
Stoga je tadašnji car Roman Lakapin pripremio jaku vojsku i uputio je protiv Bugara pod vođstvom Poto Argira. Dok su Rimljani bili u Termopoliju, Poto je poslao da uhodi Bugare Moroleonova sina Mihaila, patricija i prefekta jednog vojničkog odreda, koji je nesmotreno upao u zasjedu koju su mu neprijatelji bili postavili. Nemajući drugog izlaza, krčeći sebi put oružjem u ruci, pobio je mnogo neprijatelja, ali je i sam tu poginuo.

KOMENTAR
Kao savladar bio je car 920-944. Pot Argir je vizantijski vojskovođa toga vremena. Termopolis je grad zapadno od Anhijala, nekadašnje Aquae calidae, danas Aitoški bani. Bugari nijesu spalili ''palatu carice Teodore'' nego dvorac svetog Teodora u blizini carigradskih zidova.
----

Poslije toga Labas je poveo vojsku pod Carigrad. Da ne bi ostavio svoje oblasti sasvim na milost i nemilost neprijatelju, uputio je svoje čete da mu se odupru. Kad je došlo do bitke s Rimljanima, Bugari su odnijeli pobjedu i tu je palo mnogo istaknutih rimskih zapovjednika i vojnika. Ostali, koji su se bacili u vodu da bi se spasili, kako bi doplivali do galija koje su bile blizu, bili su dijelom pobijeni, a dijelom zarobljeni. Pošto je, dakle, na taj način vrlo rđavo prošla carska vojska, Bugari su spalili tamošnju palatu sa svim ostalim što se nalazilo na ovim obalama nasuprot gradu. U ponovnom napadu, međutim, doprli su do palate carice Teodore i spalili je. Tada je car Lakapin naredio da se pripremi raskošna gozba i pozvao na nju zapovjednike svoje vojske, među kojima je bio Santikije, prefekt straže. Za vrijeme gozbe poveo se razgovor o pitanju Bugara. Poslije brojnih carevih riječi usmjerenih na to da dirne srca svojih ljudi i da ih podstakne da ožive staro junaštvo i malaksalu snagu protiv Bugara u odbranu svoje otadžbine, nije se našao ni jedan koji se nije spremno ponudio da brani stvar Rimljana.
Sljedećeg dana, kada je izišao naoružan Santikije s mnogo vojske da udari na neprijatelja, desilo se da je nabasao na neke Bugare koji su bili krenuli u pljačku. Stupivši u borbu s tom nekolicinom, imao je muke (kako piše Zonara) da ih svlada, jer da ne bi izgubili svoju staru slavu stečenu u ratovima već od davnina, ovi su više voljeli da umru s mačem u ruci nego da padnu živi u ruke neprijatelja. I tako su gotovo svi, napravivši prethodno veliki pokolj među neprijateljima i ubivši samog Santikija, pali u borbi. Gnjevan zbog toga, Labas je ponovo stao opsjedati Jedrene. Ali, pored svega toga, ne bi bio ništa postigao da mu se građani Jedrena, primorani glađu, nijesu sami predali. Ne zadovoljivši se ni time, Bugarin je žestoko poharao još i Makedoniju i Trakiju. Zatim je krenuo s moćnom vojskom put Carigrada i utaborio se kod Vlaherne. Odatle je poručio caru da želi da razgovara s njime. Kad je car došao na obalu Komisdija, kuda je stigao i Simeon sa svojim ljudima, tu su dosta dugo razgovarali. Ali ništa nijesu zaključili, već su se vratili kući, uza sve to što je car predao Simeonu mnogo bogatih darova. To su predskazala (kaže Zonara) dva orla koja su ranije ljudi vidjeli kako lete iznad njih, i kako je, kad su se sastali jedan s drugim uz veliku buku i kreštanje, jedan odletio put Trakije, a drugi uzeo pravac Carigrada.

KOMENTAR
Sastanak između Romana Lakapina i Simeona održan je kod Kosmidiona na obali Zlatnog roga 9. septembra 923. Do izjednačavanja Hrvatske i Raške došlo je usljed toga što Zonara i neki drugi vizantijski pisci upotrebljavaju ime Hrvata i Srba za označavanje jedne iste grupe. Ovdje je riječ o bugarskom sukobu s Hrvatima u vrijeme Simeona i Tomislava.
----

Vrativši se, dakle, Simeon kući, krenuo je protiv Hrvatske - neki je zovu Raška - koja je u to vrijeme bila u savezu s Rimskim Carstvom. Ali kad je naišao na Hrvate i s njima zametnuo bitku, bio je poražen i izgubio je vojsku u planinskim klancima.
U međuvremenu došao je neki čovjek i donio caru vijest da se kip koji se nalazio na vrhu svoda, iznad vrata Kserofila prema zapadu, pretvorio u lik Bugarina Simeona, i da će se uskoro, ako se tome kipu slučajno odvoji glava od trupa, čuti za Simeonovu smrt. I doista, poslije kratkog vremena, Bugarin je dobio jake bolove u trbuhu, te je od toga umro.
Simeona je naslijedio njegov sin Petar, kojega je imao s drugom ženom. Kada je ovaj vidio da je njegovo kraljevstvo u velikoj nevolji zbog sveopšte gladi, te se pobojao da će Rimljani možda iskoristiti tu priliku i doći da napadnu njegove zemlje, poslao je poklisare caru Romanu da zaključi s njime mir, i uspostavi i rodbinske veze. I jedno i drugo svidjelo se caru.

KOMENTAR
Simeonov sin car Petar vladao je 927-969. U latinskom prevodu Zonare, koga ovdje Orbin prenosi, nalazimo ime Hristofor za sina Romana Lakapina. Usljed greške u prevodu iskvaren je smisao prvog pasusa. Ksirolof (= Suhi hum), a ne Kserofil kao kod Orbina, je jedan od carigradskih brežuljaka. Tamo je bio Arkadijev i Teodosijev forum i mnogo statua postavljenih u razna vremena. Za jednu od njih je rečeno da predstavlja Simeona i da će on umrijeti ako se statui odsiječe glava. Strimon je oblast oko reke Strume.
----

Petar je, međutim, smjesta došao u Carigrad, potpisao mir i oženio se carevom unukom, kćeri njegovog starijeg sina Kristofana. Dok se Petar vraćao kući, njegov brat Jovan, s nekim drugim velikašima toga kraljevstva, bio mu je postavio zasjede, ali je stvar bila otkrivena, pa su zavjerenici pohvatani. Jovan je javno izbatinjan, a zatim bačen u tamnicu, dok je svim ostalima odrubljena glava. Kad je to čuo car, poslao je kaluđera Jovana, bivšeg rektora, pod izgovorom da potvrdi ugovor s Bugarinom, te mu naredio da na svaki način nastoji da oslobodi Jovana i da ga dovede sa sobom u Carigrad. On je to vrlo vješto izvršio, pa, izvukavši ga iz tamnice, ukrcao na jednu galiju u Mesemvriji, na kojoj je zatim doplovio u Carigrad. U to isto vrijeme, drugi Petrov brat, Mihailo, takođe iz pohlepe za vlašću, zauzeo je u Bugarskoj jedno jako utvrđenje, u kome je našao mnogo svojih pristalica. Oni (kako je poslije kratkog vremena Mihailo umro), da bi izbjegli Petrov gnjev, napali su rimska mjesta, pa pustošeći i robeći Makedoniju, Strimon i Grčku, na kraju su osvojili i zauzeli Nikopolje i tu su se zaustavili. Ali tokom vremena, prilikom raznih ratova vođenih s Rimljanima, gotovo su svi izginuli. Pošto je Petru umrla žena, htio je da obnovi ugovore s carem. U tu svrhu poslao je u Carigrad kao taoce svoje sinove Borisa i Romana. Njima je poslije smrti njihova oca bilo dopušteno da odu u Bugarsku i preuzmu očevo kraljevstvo, jer su braća David, Mojsije, Aron i Samuilo, sinovi Komitopula, vrlo uvaženog čovjeka kod Bugara, podsticali taj narod na ustanak.

KOMENTAR
U ovom pasusu je Orbin iskvario tekst latinskog prevoda Zonare. Kod Zonare nije riječ o sinovima Komitopula, nego o sinovima komesa ili komisa (komita) - comitis cujusdam Bulgarici quatuor filii. Po tituli komisa su upravo David, Mojsije, Aron i Samuilo nazivani ''komitopuli'', što znači komisova djeca. Ustanak komitopula je izbio mnogo kasnije, kao što i sam Orbin kaže na sljedećoj strani.
----

Poslije kratkog vremena provalili su u Bugarsku Ugri s velikom vojskom, pa je Boris zatražio od cara Nićifora pomoć protiv ovih svojih neprijatelja. Ali je Nićifor, ne držeći mnogo do Borisovih riječi, odgovorio da zbog ugleda carstva to ne smije učiniti. Malo poslije toga, ti isti Ugri, provalivši u Trakiju, pokazali su se veoma surovi. Stoga je car, ne znajući šta da radi, poslao poklisara s mnogo poklona Bugarinu, moleći ga da se sa svojim ljudima odupre Ugrima. Ali je on odbio poklone i odgovorio da mu se ne isplati da to učini radi časti i interesa bugarske krune. Jer, pošto je bio zaključio mir s Ugrima, smatrao je da nije pravo da ga raskine bez izazova s njihove strane. Cara je to uvrijedilo, pa je poslao Kersonova sina Kalokira ruskom knezu Svjatoslavu da ga pobuni protiv Bugara. Kalokir je u tome uspio. Svjatoslav je doista provalio u Bugarsku, porobio je i odnio veliki plijen u Rusiju. To isto učinio je i sljedeće godine. Pošto je na taj način pokorio gotovo cijelu Bugarsku, kao i kralja Borisa i Romana, došao je na misao da prenese svoje sjedište u Bugarsku, privučen dijelom prijatnošću mjesta, a dijelom pozivanjem Kalokira, koji mu je obećavao (ako se slučajno domogne carstva) da će mu ustupiti smjesta cijelo bugarsko kraljevstvo.
Međutim, tadašnji car Jovan Cimiskije, nasljednik Nićifora, dosjetivši se da je posrijedi zavjerenički plan Kalokirov, žestoko se suprotstavio Svjatoslavu, pa, nanijevši mu poraz u bici, prisilio ga je da se povuče u svoju zemlju. Kako se kralj Boris sa svojom vojskom našao u ovom ratu na strani Rusa, kada je pao u careve ruke, car je lijepo s njime postupao i pustio ga na slobodu, izjavljujući da on nije vodio rat protiv Bugara, već protiv Svjatoslava. Na takvu izjavu, Boris je smjesta naredio da se razoružaju Bugari, kojih je bilo dvadeset hiljada, i da se stave pod stražu kako se ne bi pobunili protiv Rimljana. No malo poslije bila im je skinuta straža. Kralja Borisa, pak, car je odveo u Carigrad, gdje je naredio da mu se skinu obilježja njegova kraljevstva, tj. zlatna kruna, kapica od fine tkanine i cipele od crvenog skarlata, te mu je podijelio čast magistra. No Boris, nezadovoljan time, krenuo je iz Carigrada u rimskom odijelu. I dok je prolazio kroz jednu šumu, bio je ubijen (kako kaže Kedren) od jednog Bugarina koji je vjerovao da je on zaista Rimljanin.

KOMENTAR
Iako se u prethodnom pasusu spominje smrt cara Petra, ovdje se Orbin vraća na događaje iz Petrovog vremena prepričavajući Kedrina (Skilicu). Nićifor je car Nićifor II Foka (963-969). Kalokir, koji se nešto niže spominje, nije ''Kersonov sin'', nego sin proteuona (gradskog načelnika) grada Hersonesa. Ruski knez Svetoslav (Svjatoslav) je prodro u Bugarsku 968. i 969. Boris (969-972) je sin cara Petra. Jovan Cimiskije je bio car 969-976.
----

Kad su to saznali Bugari, predali su kraljevstvo Selevkiju, čovjeku ratniku i velikog duha. Pošto se on nije zadovoljio Železnom provincijom, tj. Zagorjem, zauzeo je i zemlju Trikornežana, danas zvanu Toplica; dobio je takođe Sredicu (Sredec), koju Grci pogrešno nazivaju Sardika. Dok se vraćao u Bugarsku, uz put je dobio količne napade usljed kojih se, prije nego što je stigao kući, upokojio. Naslijedio ga je Subotin, od Grka zvan Sabin II, o kome kod pisaca nema nikakva pomena, sem da su Rimljani poslije njegove smrti skoro potlačili i podjarmili Bugarsko Kraljevstvo.

KOMENTAR
Ovaj umetak potiče iz nekog slabo obaviještenog zapadnog istoričara. Nije bilo nikakvog bugarskog vladara Seleukija niti Sabina II. Može se čak naslutiži kako je došlo do zbrke. Kan Telec (761-764) bilježen je kao Telesios, Teletzis, a poslije njega je došao Sabin (765-767). Telec je negdje rđavo pročitan, a Sabin je shvaćen kao drugi vladar, te je došlo do udvostručenja. Sredec je Sofija.
----

Međutim, takvo stanje nije potrajalo dugo, jer su se u vrijeme cara Vasilija Porfirogenita, koji je naslijedio Cimiskija, Bugari počeli buniti, te su predali upravu svoga kraljevstva braći Davidu, Mojsiju, Aronu i Samuilu, sinovima (kako je rečeno) Komitopulovim. Kraljevski se rod, naime, bio već zatro, i od njega je ostao samo jedan Petrov sin, Roman, koji je bio evnuh. Od pomenute braće, David je uskoro umro, Mojsije je poginuo pri osvajanju Sereza od udarca kamenom, a Aron je bio ubijen po naređenju svoga brata Samuila sa cijelom svojom porodicom, sem jednog sina koji je nosio dva imena, Jovan Svetoslav. To mu se desilo ili zato što je radio na tome da postane apsolutni gospodar Bugarske ili pak zato što se pokazivao sklon Rimljanima. Govorilo se i jedno i drugo.
Postavši, dakle, Samuilo jedini gospodar Bugarske, dok su Rimljani bili zauzeti svojim građanskim svađama, provalio je u njihove zapadne oblasti, pa ne samo da ih je porobio već ih je i zauzeo. Prošao je harajući cijelu Dalmaciju, u kojoj je, pored drugih počinjenih zala, spalio predgrađe Dubrovnika i prvi grad Kotor, koji je tom prilikom bio skoro razoren.

KOMENTAR
Ovdje se Orbin vratio Zonari. Vasilije Porfirogenit je car Vasilije II (976-1025). Ovdje je Orbin opet pogrešno razumio latinski tekst pa o komitopulima govori kao o sinovima Komitopulovim. Sledeći svoje vizantijske izvore Orbin u cijelom svom tekstu računa Samuila i njegovu braću, kao i njihove podanike u Bugare. Iako je Samuilova država nastavljala tradicije Prvog Bugarskog Carstva, nije sigurno da su prostrane oblasti nekadašnje bugarske države već bile etnički ujednačene i nivelisane. Iz činjenice da vizantijski pisci nazivaju Samuilove podanike Bugarima ne slijedi nužno da su Makedonski Sloveni bili pretopljeni u Bugare. O toj problematici up. ''Istorija naroda Jugoslavije I'', Beograd 1953, 281 i Vizantijski izvori za istoriju naroda, Jugoslavije III, Beograd 1966, 59-70 i nap. 9-12 (J. Ferluga).
Sin Aronov koji se ovdje spominje nije se zvao Jovan Svetoslav, nego Jovan Vladislav.
KOMENTAR
Tekst potiče iz Ljetopisa Popa Dukljanina (Barskog rodoslovlja) koji je Orbin objavio u prevodu u okviru Kraljevstva Slovena.
----

Georgije Kedren, pripovijedajući tadašnja Samuilova pustošenja po Rimskom Carstvu, ovako govori: ''Bugarin Samuilo bio je ratoboran čovjek i nikad nije mogao mirovati. Uznemiravao je cijeli Zapad svojim pljačkaškim pohodima; opustošio je ne samo Trakiju i Makedoniju s mjestima oko Soluna već je uništio i Tesaliju, Grčku i Peloponez; pored toga, zauzeo je mnogo gradova i utvrđenja, među kojima je bio najznamenitiji grad Larisa; i više puta je nanio poraz Rimljanima, potukavši do nogu njihove vojske.'' Dovde govori Kedren.

KOMENTAR
Ovdje Orbin doslovno citira vizantijskog hroničara Georgija Kedrina. Na sljedećim stranicama ga takođe reprodukuje sa više ili manje skraćivanja.
----

Hoteći car da kazni toliku Samuilovu osionost, poveo je vojsku u Bugarsku, pa, ostavivši magistra Lava Melisenskog da čuva teško prohodne klance, pošao je naprijed i opsjeo Sardiku. Dok je car bio zauzet time, primio je vijest da se Melisenac već bio uputio Carigradu, u namjeri da nasilno zauzme carstvo. Ovo je porušilo sve careve planove i primoralo ga da skine opsadu Sardike i da se s čitavom vojskom vrati u Carigrad. Kako se nije usuđivao da stupi u borbu s neprijateljem, Bugarin se bio povukao u planine. Videći odatle ovu naglu promjenu kod cara, i vjerujući da je do toga došlo iz straha, napao ga je, porazio i potukao rimsku vojsku, te zarobio šatore i carske znake. Car je jedva umakao i sklonio se u Plovdiv. Ponjevši se zbog toga, Bugarin je opljačkao ne samo Trakiju, Makedoniju, Grčku i Moreju već je prodro i u Ilirik, robeći i paleći sve redom.

KOMENTAR
Vizantijski car čije se ime ne spominje bio je Vasilije II.
----

Kad je car ugušio i smirio građanske ratove i nemire, stao je raditi na tome da se osveti Bugarinu. Poslao je u Trakiju svoga prefekta Gregorija Taronitu da se suprotstavi Samuilovim snagama. Postavivši sebi za cilj Solun, Samuilo je rasporedio dio svojih ljudi u zasjede, a nekolicini je naredio da prave prepade do Soluna. Kad je o tome bio obaviješten prefekt Gregorije, poslao je svoga sina Ašota da se obavijesti o broju neprijatelja. Ali, zaletjevši se neoprezno do mjesta gdje su mu bile razapete zamke, Ašot je bio zarobljen. Saznavši za to njegov otac, odmah mu je pohitao u pomoć, ali je bio opkoljen od Bugara, te je veoma časno pao, boreći se junački.

KOMENTAR
Nićifor Vrana je u stvari Nićifor Uran. Oblik je izmijenjen zbog načina pisanja Vranusu latinskom prevodu, što se može čitati i kao Uranus i kao Vranus. Nije jasno kako se poznati klanac Tempe pretvorio u ''Solunske banje''. Rijeka Epidam se zvala Apidam, a danas se zove Vrizija. U modernoj nauci se ovi događaji stavljaju u jesen 997. ili u proljeće 998.
----

Primivši vijest o prefektovoj smrti, car je smjesta uputio prefekta cijelog Zapada, magistra Nićifora Vranu. Čim je ovaj stigao u Solun, bio je obaviješten da je Samuilo, zbog toga što je ubio gore pomenutog Gregorija, postao veoma gord i da je sad već bio prošao Solunske Banje i rijeku Penej, da pustoši redom Tesaliju, Beotiju i Atiku, da prodire čak preko Korintskog tjesnaca, kao i da u Moreji čini ogromne štete. Zato je Nićifor podigao vojsku i pošao podnožjem brda Olimpa u Larisu. Tu je ostavio kola sa svojim prtljagom i usiljenim maršem prešao u Tesaliju. Prošavši takođe Farsalijska polja i rijeku Epidam, udario je logor na obali rijeke Sperheja, nasuprot Samuilu. Ali, kako je ova rijeka usljed velikih kiša bila tada toliko nabujala da se izlila iz svoga korita, Bugarin se uopšte nije bojao nekog iznenadnog napada. Nićifor je, međutim, noću naredio da se ispita ne bi li se ta rijeka mogla preći gazom, pa pošto je našao za to jedno veoma pogodno mjesto, prebacio je vojsku na drugu obalu, te je noću napao Bugare, koji su, gotovo sasvim sigurni, bili na spavanju. Mnogo ih je pobio, jer toliko je bila mrkla noć da niko nije uspio dohvatiti oruţje. Tu je bio teško ranjen Samuilo i njegov sin Roman, a bili bi i zarobljeni da se nisu sakrili između tjelesa pobijenih. Sledeće pak noći pobjegli su u planine Etolije, preko čijih vrhova su stigli na planinu Pind, a kasnije odatle u Bugarsku. U međuvremenu Vrana je oslobodio zarobljene Rimljane, opljačkao mrtve Bugare te, sakupivši ogromni plijen u neprijateljskom logoru, vratio se u Solun.
Po povratku kući, Samuilo je pustio na slobodu Taronitovog sina Ašota i dao mu za ženu jednu svoju kćer. Kako je bila zaljubljena u Ašota, zaprijetila je svom ocu i rekla mu da će se ubiti ako je ne uda za njega. Poslije svadbe, poslao je zeta sa svojom kćeri u Drač i predao mu na upravu tu oblast. Kad je Ašot stigao tamo i pridobio ženu za svoj naum, ukrcao se s njom na rimske galije koje su radi odbrane tamošnjih granica krstarile u blizini. Kad su doplovili na njima u Carigrad, njemu je bila podijeljena čast magistra, a njegovoj čeni čast zoste.

KOMENTAR
Već je odavno istaknuto da su veoma slične priče o braku Taronitovog sina Ašota i Samuilove kćeri Miroslave (ime saznajemo iz jednog rukopisa Skilice) i priče Popa Dukljanina o braku dukljanskog kneza Jovana Vladimira, koji je takođe bio Samuilov zarobljenik, i Samuilove kćeri Kosare. O tome detaljnije J. Ferluga u komentaru uz vijesti Jovana Skilice u: ''Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije III'', Beograd 1966, 91 nap. 60. Zainteresovanog čitaoca upućujem na spomenuti temeljni komentar, koji predstavlja najbolje istraživanje o Samuilovom carstvu.
Sledeći odlomak (treći pasus) odnosi se na događaje 999. i 1000. godine. Umjesto Nikopolja treba da stoji Filipopolj (Plovdiv). Teodokran je takođe iskvareni oblik, jer je ime velikaša bilo Teodorokan. Trijadica je Sredec, danas Sofija. Mosinopolj je grad u Trakiji u blizini morske obale. ''Nićifor, ksifijanski protospatar'' je rezultat Orbinove zabune. Kod Skilice (Kedrina) je riječ o protospataru Nićiforu Ksifiji. Hem je planina Balkan, a Vereja je grad Ber (Verija). Servija je grad južno od Vera.
----

Poslije ovoga car je prodro u Bugarsku preko Nikopolja, povjerivši odbranu ovoga grada patriciju Teodokranu, pa pošto je sravnio sa zemljom mnoga utvrđenja Trijadice, vratio se u Mosinopolj. Sljedeće pak godine poslao je pomenutog Teodokrana i Nićifora, ksifijanskog protospatara, s moćnom vojskom da osvoje utvrđenja s one strane planine Hema. Pošto su tamo zauzeli Veliki i Mali Preslav i Pliskovu, vratili su se kući. Godinu dana poslije toga, car je ponovo prodro u Bugarsku preko Soluna. Tu mu se predao, s gradom Verejom, Dobromir, kojem je car dodijelio čast prokonzula. Ali Nikolica - tako se zvao, jer je bio malog rasta - stojeći na odbrani Servije, pružio je žestoki otpor caru kad je napadao tu tvrđavu. Kad ju je na kraju zauzeo, postavio je u nju rimsku posadu, a Bugare je prebacio u druge krajeve. Pao mu je u ruke i Nikolica, kojega je poveo sa sobom u Carigrad i učinio patricijem. No, i pored toga, on je krišom pobjegao I došao Samuilu, te su smjesta obojica krenuli da zauzmu Serviju. Ali kako joj je car na vrijeme pritekao u pomoć, odustali su od toga poduhvata. Pri bjekstvu Nikolica je ponovo pao u zarobljeništvo Rimljana, pa su ga okovanog poslali u Carigrad. Krenuvši iz Servije, car je obnovio mnoge tvrđave koje je Samuilo bio porušio, a druge koje su držali neprijatelji zauzeo je silom. Bugare koje je tamo zatekao poslao je u mjesto zvano Volera. Postavivši posade u svojim tvrđavama, došao je u Voden, jednu tvrđavu smještenu na obali, odvojenu sa svih strana, kroz koju ispod zemlje neprimijetno ulazi močvara Ostrova, a odatle ponovo izlazi napolje. I mada je car više puta nastojao da djeluje na branioce ne bi li se svojevoljno predali, nikada nije uspio da ih na to nagovori. Stoga ih je počeo iznurivati neprekidnim napadima, i pri tom je izgubio veliki dio svoje vojske, ali ju je na kraju ipak osvojio. Uklonivši iz nje bugarsku posadu, koju je poslao u Voleru, postavio je garnizon svojih Rimljana, pa se prebacio u Solun. Ova tvrđava bila je predana na upravu Drakšanu, koji je izmolio od cara da može sjedjeti u Solunu. Tu je dobio za ženu kćer prvog pribatara crkve Sv. Dimitrija, s kojom je imao dva sina. Docnije, kad je htio pobjeći, bio je uhvaćen, ali je na tastove molbe bio oslobođen. To je pokušao i drugi put, pa je opet bio oslobođen. Ali treći put nije prošao tako dobro, jer je posle pokušaja bjekstva smjesta bio nabijen na kolac.

KOMENTAR
''Mjesto zvano Volera'' je u stvari oblast Voleron istočno od rijeke Meste, između Rodopa i Jegejskog mora. Glavni grad oblasti je bio ranije spomenuti Mosinopolj. Dio teksta gdje se govori o Vodenu i Ostrovu je iskvaren, te ga ovdje navodimo prema prevodu J. Ferluge (Vizantijski izvori III, 99): ''Tvrđava Voden leži na vrletnoj stijeni kroz koju se sliva voda jezera Ostrova tekući pod zemljom nevidljiva i tamo opet izbijajući.'' Voden je u sjevernoj Grčkoj, zapadno od Soluna. Ime Drakšan glasi kod Skilice Draksan. ''Privatar'' je epitrop, staralac o crkvenoj imovini.
----

Sljedeće godine car je udario opsadu Vidinu i poslije osam mjeseci zagospodario tim gradom. U međuvremenu je Bugarin udario na Jedrene, i iznenadnim napadom, na dan Uspenja našeg gospoda, zauzeo ga i porobio. Car se, pak, pošto je snažno utvrdio Vidin, vratio kući. Dok se približavao gradu Skoplju, dobio je vijest da se Samuilo utvrdio s one strane rijeke Aksija, sada zvane Vardar. Pošto je ta rijeka usljed velikih pljuskova bila jako nabujala, Bugari nijesu posvećivali dovoljno pažnje odbrani, vjerujući da ih neprijatelj ne može iznenaditi, ali su se prevarili. Naime, car je našao načina da pređe rijeku i da ih napadne noću. Pošto je tu bilo posječeno mnogo Bugara, Samuilo je pobjegao s nekolicinom svojih vojnika. Grad Skoplje predao je caru Roman, sin bivšeg bugarskog kralja Petra, kojega neki zovu imenom njegova djeda, Simeon, a kojega je Samuilo bio postavio da brani to mjesto. Car je zbog toga proizveo Romana za patricija i imenovao ga prefektom Abidosa. Iz Skoplja car je došao u Pernik, koji je tada branio Krakra, odvaţni i vrsni ratnik. Pošto je utrošio mnogo vremena i izgubio mnogo svojih ljudi pri opsadi toga mjesta, a i vidio da ne može osvojiti utvrđenje silom ni potkupiti branioce, prešao je u Plovdiv, a odande se vratio u Carigrad.

KOMENTAR
Roman, sin cara Petra i unuk cara Simeona, nije mogao biti car, iako je pripadao staroj dinastiji, zbog toga što je bio uškopljen. Pernik je grad u zapadnoj Bugarskoj. Opsada Vidina i događaji o kojima se ovdje govori padaju u godine 1002-1004. O položaju prolaza Kimva Longa i Klidija (kod Orbina: Čimbalonga i Kleidija) se mnogo diskutovalo u nauci. Ovdje se ne mogu reprodukovati sve pretpostavke, već samo uputiti na temeljni komentar J. Ferluge, ''Vizantijski izvori III'', 105 nap. 91. Iz teksta se vidi da su ti prolazi bili negdje u okolini Belasice. Bitka se odigrala 1014.
----

Poslije je car svake godine vodio vojske u Bugarsku, te robio i palio sve redom. Uprkos tome, Samuilo se nikad nije usudio da prihvati borbu s njime. Videći da je postao mnogo slabiji, riješio je da jarkovima i ogradama spriječi caru ulazak u Bugarsku. Kako je znao da car obično ulazi preko Čimbalonga i Kleidija, utvrdio je te tijesne prolaze ogradama i dobrom stražom, pa je tako čekao cara. Kad je ovaj došao na to mjesto i upinjao se da prođe, bio je žestoko odbačen od tamošnjih straža. Kad je car već počeo gubiti nadu da će se moći probiti, nagovorio ga je Nićifor Ksifija, prefekt Plovdiva, da se zadrži na tim mjestima i da ih drži pod neprekidnim napadom, a on će otići na drugu stranu da nešto preduzme. Poslije toga Ksifija je usiljenim maršem zaobišao planinu Belasicu, koja je stajala s južne strane, nasuprot bugarskoj straži, i 29. jula popeo se na njen vrh. Odatle se s velikom bukom sjurio na Bugare. Iznenađeni napadom, oni se dadoše u bjekstvo, a car, pošto je pronašao jedno mjesto koje je straža bila napustila, porušio je ograde i dao se u potjeru za bjeguncima. Tada je bilo zarobljeno mnogo Bugara, a još više pobijeno. Samuilo se jedva spasio uz pomoć svoga sina, koji je hrabro odbacivao one koji su ih napadali. On je postavio oca na konja i doveo ga u tvrđavu Prilep ili Prilup. Zonara u životu ovoga cara kaže da je u pomenutoj bici Samuilo imao pedeset hiljada boraca, a car dvadeset i četiri. Tu su Rimljani ostali pobjednici, a bilo je zarobljeno oko petnaest hiljada Bugara, kojima je car dao iskopati oči. Svakom stotom ostavio je po jedno oko da može voditi ostale, i naredio im da se tako svi predstave svom gospodaru Samuilu. Kad ih je Samuilo ugledao, smjesta je pao na zemlju kao mrtav. Pošto se malo oporavio, zatražio je svježe vode. Bio je, naime, napadnut od bolesti koju Grci zovu kardiagma, usljed koje se poslije kratkog vremena upokojio.

KOMENTAR
Zonara je citiran samo zbog broja vojnika, ostalo je iz Skilice-Kedrina. U novim izdanjima Zonare nema toga podatka. Tvrđava Macukion se nalazila u oblasti Strumice.
----

Samuila je naslijedio u kraljevstvu njegov sin Radomir, drukčije zvan Roman i Gavrilo, još krupniji i snažniji od svog oca, ali ne tako pametan. Njega je Samuilo imao s jednom robinjom iz Larise. Preuzeo je vlast petnaestog septembra. Nije vladao ni cijelu godinu dana, jer ga je mučki ubio u lovu Aronov sin Jovan Vladislav, kome je on spasio život kad je Samuilo pobio drugu njegovu braću. Ali prije nego što se to zbilo, Samuilo je poslao sa znatnim brojem vojske Nestoricu, jednog od prvaka Bugarske, protiv Teofilakta Votanijata, koji je poslije Davida bio prefekt Soluna. Zametnuvši s njima bitku, Bugari su bili poraženi i mnogo njih zarobljeno. Njih je s drugim plijenom Teofilakt poveo caru, koji se tada nalazio u klancima Kleidija. Pošto je kroz te klance rimska vojska prešla u Bugarsku, car se približio Strumici i osvojio utvrđenje Macukijon, a Teofilaktu je naredio da pređe brežuljke uz rijeku Strumicu i nastoji, paleći sve redom, da ukloni sve prepreke koje bi mu mogle stajati na putu za Solun. Bugari su ga najprije pustili da to izvede, ali poslije, kad se htio vratiti caru, napali su ga u nekim klancima odakle nije mogao ni naprijed ni natrag, te je tu poginuo s velikim dijelom vojske. Kad je car primio ovu vijest, bilo mu je veoma teško. Nije se usudio da pođe dalje, već se povukao natrag u Zagorje, gdje je bila veoma utvrđena tvrđava Melnik, smještena na visokoj stijeni, okružena sa svih strana vrlo dubokim jarkovima, u koju su se, kao na sigurno mjesto, bili sklonili mnogi iz okolnih mjesta. Njima je car poslao evnuha Sergija, jednog od svojih tajnih komornika, pametnog i rječitog čovjeka, koji je tako lijepo znao govoriti i obećavati da ih je na kraju nagovorio, te su položili oružje i predali se caru. Ovaj ih je lijepo primio, pa pošto je ostavio u tvrđavi dobru posadu, vratio se u Mosinopolj. Dok je tu boravio, dobio je 24. oktobra vijest o Samuilovoj smrti. Stoga je odmah krenuo iz Mosinopolja u Solun, a odande je prešao u Pelagoniju, ne praveći nikakve štete zemlji, sem što je Radomiru spalio Butelijansku palatu. Poslavši docnije nekoliko vojnika,zauzeo je utvrđenja Prilep i Štip. Poslije je došao na Crnu rijeku, koju je prešao na splavovima i bezbrojnim mešinama, te je stigao u Voden. Krenuvši odatle, 9. januara bio je u Solunu. Radomir, pak, gnjevan zbog očeve smrti, strahovito je poharao Trakiju i prodro s konjicom sve do carigradskih zidina, ulivajući veliki strah cijelom Rimskom Carstvu.

KOMENTAR
''Butelijaneka palata'' je nesporazum u prevodu: riječ je o dvorcu ili palati u Bitolju. Gavrilo Radomir, Samuilov sin, ubijen je već 1015. godine.
----

Videći to car i bojeći se za svoj položaj; poslao je ljude da potajno nagovore Jovana Vladislava neka osveti smrt svoga oca, kojega je Samuilo s jednim drugim njegovim bratom ubio, uz obećanje da će mu, ako to učini, ustupiti cijelo Bugarsko Kraljevstvo i još grad Drač. Od tada nije prošlo dugo vremena, a Vladislav je mučki ubio Radomira, s kojim je bio u lovu. Dok se to zbivalo, car je uputio u Moglensku oblast Ksifiju i Konstantina Diogena, koji je u prefekturi Soluna bio naslijedio Votanijata. Pošto su porobili tu oblast i postavili opsadu gradu, naišao je car. On je skrenuo tok rijeke, koja je tekla naokolo, na drugu stranu i potkopao gradske zidine. Kad su to vidjeli žitelji, prestrašili su se, te su se predali caru i predali mu i kulu. Tu je bio zarobljen Domitijan Kavhan, moćni čovjek i savjetnik Gavrilov, kao i knez Moglene Ilice s drugim velikašima i mnogo vojnika. One koji su bili sposobni za vojsku prebacio je u Apstrakaniju, ostalu pak čeljad, nesposobnu za vojsku, ostavio je na milost i nemilost svojih vojnika, dok je dvorac zvan Notija, blizu Moglene, potpuno spalio. Petog dana poslije careva dolaska ovamo, došao je Heirotmet Roman vodeći sobom služinčad Aronovog sina Jovana Vladislava, koji ga je obavještavao da je lišio života i kraljevstva svoga brata od strica Gavrila, te mu je obećavao da će biti njegov saveznik i prijatelj. Kad je car vidio i pročitao Vladislavljevo pismo, poslao mu je potvrdu za sve što mu je bio obećao u povelji zapečaćenoj svojim pečatom. Ali docnije, kad je primijetio da se Vladislav uopšte ne pridržava obećanja, vratio se u Bugarsku, pa pošto je bio porobio Ostrovo s obližnjim krajem Soska i Pelagonsko polje, naredio je da se iskopaju oči svim Bugarima koje je bio zarobio. Tako je stigao do Ohrida, kraljevske prestonice bugarskih kraljeva. Pošto je zauzeo Ohrid i sredio sve svoje stvari, rešio je da pođe u Drač, za čiji je spas i održanje bio veoma potreban njegov dolazak tamo. Jer dok je Trimalija s obližnjim srpskim mjestima bila pod vlašću kralja Vladimira, Samuilova zeta, čovjeka pravedna i ljubitelja mira i svake vrline, Drač je (kako piše Kedren) živio u potpunom miru. Ali docnije, pošto je Vladislav ubio Gavrila, a zatim njegovog zeta Vladimira, kojem je, kad mu je pao šaka putem lažne zakletve bugarskog arhiepiskopa Davida, odrubio glavu, teritorija Drača bila je više puta poharana, nekad od Vladislava, a nekad od njegovih zapovjednika.

KOMENTAR
Kavhan nije prezime, nego titula. ''Apstrakanija'' (u originalu Asprakanija) je Vaspurakan, oblast u Jermeniji. Tvrđava blizu Moglena se u originalu zove Enotija. ''Heirotmet Jovan'' znači Jovan kome je odsječena ruka. Sosk je mjesto u predjelu Ostrova u današnjoj sjevernoj Grčkoj. Nije jasan termin ''Trimalija'' koji se spominje zajedno sa ''obližnjim oblastima Srbije''. J. Ferluga, ''Vizantijski izvori III'', 117, misli da ta riječ dolazi umjesto Tribalija, koja je sinonim za Srbiju. Kod vizantijskih pisaca se antičko ime Tribala često koristi za označavanje Srba.
----

Međutim, ovaj carev put u Drač bio je, s druge strane, i od štete. Kad je on, naime, otišao u Ohrid, ostavio je iza sebe jedan odred konjice s Georgijem Gonicijatom i protospatarom Orestom sa zadatkom da pustoše i robe Pelagonsko polje. Ali su ih Bugari, pod vođstvom Ivanče, kojega Grci zovu Ivac, opkolili i sve posjekli. Dirnut bolom koji je osjećao zbog njihove smrti, car se vratio u Pelagoniju, pa progoneći Ivanču, stigao je u Solun, a odatle u Mosinopolj. Na osvajanje Strumice poslao je s vojskom Davida Arijanitu. Ovaj je smjesta i s velikom žestinom napao ta mjesta i zauzeo utvrđenje Termicu. Protiv utvrđenja Trijadice car je uputio Ksifiju s drugom vojskom. Zauzevši sva utvrđenja koja su bila u ravnici, osvojio je i tvrđavu zvanu Bojon. Iste godine car je izišao iz Carigrada u mjesecu februaru i došao u Trijadicu, te opsjeo tvrđavu Pernik. Tu je osamdeset i osam dana neprekidno napadao to utvrđenje. Ali kako se odbrana dobro držala, car je, izgubivši veliki broj ljudi, digao tabor i otišao u Mosinopolj, bez ikakva uspjeha. Obnovivši tu vojsku, početkom proljeća provalio je u Bugarsku, i opsadom zauzeo utvrđenje zvano Longo. Zatim je uputio Davida Arijanitu i Konstantina Diogena u Pelagonsko polje, odakle su doveli mnogo zarobljenika i konja. Gore pomenuto utvrđenje Longo car je spalio, a zarobljenike je podijelio u tri dijela: jedan dio je dao svojim saveznicima Rusima, drugi Rimljanima, a treći je zadržao za sebe. Odatle je krenuo u Kostur. Pošto je više puta pokušao da zauzme taj grad i izvršio na nj više napada, kad je vidio da mu stvar ne polazi za rukom, povukao se. Bio je, naime, obaviješten pismom od prefekta Dorostola Ticija, sina patricija Teodata Iberca, da je Bugarin Krakra pripremio jaku vojsku i da je sjedinio s Jovanovom vojskom, te da se spremaju, pošto su privukli na svoju stranu Pečenjege, da udare na rimske oblasti. Čuvši to, car je smjesta promijenio smjer svoga puta i u prolazu zauzeo i spalio beogradsku tvrđavu, a obnovio Vereju. Porušivši utvrđenje Ostrovo i Molisko, nije pošao dalje, jer je dobio vijest da su Krakra i Jovan, videći da su ih izdali Pečenjezi, odustali od pohoda protiv Rimljana. Međutim, na povratku car je zauzeo grad Setenu, gdje je bila Samuilova kula, u koju je bio sklonio veliku količinu žita. Car je to žito podijelio svojim vojnicima, a ostalo je sve spalio. Nešto kasnije, kad je saznao da se Jovan sa svojim četama ne nalazi mnogo daleko, uputio je naprijed zapadne odrede i odrede iz Soluna pod vođstvom Konstantina Diogena. Vojsci koja je krenula na put, Jovan je bio postavio zasjede. Veoma strahujući za život svojih ljudi, car je uzjahao na konja, istupio pred cijelu vojsku i rekao samo ovo: ''Ako među vama ima ko hrabar, neka krene za mnom'', i odmah je poletio naprijed.

KOMENTAR
Termica je po Jirečeku ležala kod Šapkareva (danas Toplec), a po Zlatarskom je to lokalitet kod sela Bansko, jugoistočno od grada Sgrumice. Ime tvrđave ''Bojon'' treba čitati Vojon. Misli se da je ležala pod Vitošom. Spajajući različite odlomke Skiličinog spisa Orbin je ovde načinio hronološku zbrku. On je napad na Pernik stavio ''iste godine'' kad i događaje o kojima je prethodno pričao, dok su kod Skilice pohod na Pernik i druge akcije sasvim izričito stavljeni u godinu 6524, što odgovara 1016. po našem računanju. Utvrđenje Longo se u originalu zove Longon, ali nije poznato gdje se ono nalazilo. Dorostol je Durostolum ili Drstar, danas Silistrija. Vjerovatno zbog greške u latinskom prevodu iskvareno je ime dorostolskog stratega: Ticija, a treba da stoji Cicikija. Zabunu imamo i u dnu ove stranice gdje je riječ o ''beogradskoj tvrđavi''. Skilica govori o Vosogradu. a jedan rukopis sa dodacima ima na tome mjestu Višegrad. Taj Višegrad je morao ležati negdje na putu iz Kostura u Ber (Veriju). Nije poznato da li je Molisk naselje ili samo utvrđenje, ni gdje se nalazilo.
----

Kad su to vidjele Jovanove uhode, vratiše se prestrašene Bugarima vičući samo (kako piše Kedren): ''Bježite, evo cara!'' Na to Jovan Vladislav sa svim svojim ljudima stade bez ikakvog bojnog reda bježati pred Rimljanima koji su ga progonili i oteli mu mnogo konja i vlastite opreme, i zarobili njegova rođaka. Poslije toga car se vratio u Voden, devetog januara. No Jovan Vladislav neprestano je nanosio Rimljanima što je mogao više zla. Sakupivši, dakle, dobru vojsku, pošao je u Drač, gdje je po dolasku bio ubijen, ne zna se (kako kaže Kedren) od čije ruke, poslije dvije godine i pet meseci vladanja. Obaviješten o njegovoj smrti preko patricija Nićifora Pegonita, prefekta Drača, car je smjesta digao tabor. Na putu za Jedrene sreo je Krakrova brata i sina, koji su nosili caru veoma radosnu vijest da mu se predalo trideset i pet tvrđava. Zato ih je car dostojno nagradio i Krakru proizveo za patricija, pošto su mu predali onu toliko čuvenu tvrđavu Pernik.

KOMENTAR
Setena ili Setina je, po svoj prilici, bila kod današnjeg sela Setina, na rijeci Brod, pritoci jedne pritoke Crne rijeke. Up. J. Ferluga, ''Vizantijski izvori III'', 122 nap. 150. Riječi ''Bježite eto cara'' donijete su u grčkom originalu slovenski: ''bjezite o cesar''. Pegonit se nije zvao Nićifor nego Nikita, i nije bio ''prefekt'' nego strateg Drača. Morozvizd je bio i mnogo docnije sjedište episkopije u bregalničkoj oblasti, dok je ''Lipenija'' neshvaćen grčki oblik imena Lipljana na Kosovu, koji je sve do vremena Nemanjića bio važan pogranični grad.
----

Dok je car bio u Mosinopolju, došli su k njemu i poklisari Pelagonije, Morozvizda i Lipenije, predajući pod njegovu vlast sve gradove. Odatle je pošao u Ser, gdje mu je došao još Dragomuš. On je predao caru Strumicu i doveo sa sobom Jovana, prefekta Kaldine, kojega je Samuilo bio zarobio i držao u tamnici dvadeset i dvije godine. Dragomuš je za to dobio čin patricija. Čim se car približio Strumici, došao je k njemu bugarski arhiepiskop David noseći pismo od Marije, žene Jovana Vladislava, u kojem je obećavala da će ustupiti cijelu Bugarsku, ali ako on udovolji njezinim zahtjevima. Tu se car sastao i s Bogdanom, gospodarom tvrđava smještenih dublje u unutrašnjosti Bugarske. Tako je i on bio proizveden za patricija, jer je već ranije pokazao da je na carevoj strani kada je ubio svoga tasta. Poslije toga, car je iz Strumice otišao u Skoplje. Taj grad je predao na upravu patriciju Davidu Arijanitu, pa se vratio preko tvrđava Štipa Proseka, gdje su ga neprestano susretali njegovi podanici odobravanjem, pjesmama i čestitkama za odnijete pobjede. Skrenuvši odatle na desnu stranu, ušao je u Ohrid i tu se utaborio.

KOMENTAR
Jovan nije ''prefekt Kaldine'', nego je riječ o patrikiju Jovanu iz Haldeje. Prosek je poznata tvrđava na Vardaru, kasnije Demir Kapija. Tvrđava Ilis, kod koje Drim utiče u Jonsko more, u stvari je Lješ (kod Skilice: Eilisson). Planina ''Tmor'' leži u današnjoj Albaniji i zove se sada Tomor.
----

Grad Ohrid leži na jednom visokom brežuljku, blizu velikog jezera, odakle otiče rijeka Drim prema sjeveru, zatim, skrećući prema zapadu, utiče u Jonsko more kod tvrđave Ilisa. Ovaj grad bio je prijestonica cijele Bugarske i tu su bile smještene njihove riznice koje je car tada otvorio. U njima je našao velike svote novca i zlatne krune s draguljima, i stotinu centenara zlata. Od toga je podijelio poklone svojim vojnicima, a grad je predao na upravu patriciju Evstatiju Dafnomilu, ostavivši još i jaku posadu. Zatim je izišao van grada, gdje je ljubazno primio ženu Jovana Vladislava, koja je došla k njemu s tri sina i šest kćeri, vodeći sobom i nezakonitog Samuilova sina, kao i dve kćeri i pet sinova Samuilova sina Radomira. Od tih je jednog Vladislav bio oslijepio kad je ubio njegova oca Radomira sa ženom i njegova zeta Vladimira. Marija je imala još tri sina s Vladislavom, ali oni su bili pobjegli u planinu Tmor, jednu od najviših Keraunskih planina, jer nipošto nijesu htjeli doći pred cara. Car je naredio da pomenutoj Mariji svi iskažu dužno poštovanje.
To je bio razlog što su k njemu došle i mnoge druge bugarske ličnosti, među kojima su bili: Nestorica, Carico i mladi Dobromir, svaki sa svojim odredima pješaka. Car ih je rado primio i iskazao im počasti prema njihovom položaju. Došao je takođe Vladislavljev sin Prosijan s braćom koja su se (kako rekosmo) bila povukla na planinu Tmor, odakle su bili primorani da odu usljed neprekidne opsade pod kojom ih je car držao. Dobivši od njega salvum conductum, svojevoljno su mu se predali. Pošto ih je ohrabrio lijepim riječima i udovoljio njihovim molbama, napustio je Ohrid. Kad je stigao na Prespansko jezero, podigao je dva utvrđenja, jedno na središnjoj planini, koje je prozvao Vasilida, a drugo na pomenutoj močvari ili, bolje, jezeru. Iz Prespe je došao u Devol, pa uspostavivši tu sudište, ponovo je primio u audijenciju Prosijana i njegovu braću, koji redom obećaše vjernost caru, te je on proizveo Prosijana za magistra, a ostale za patricije. Tu je bio doveden i slijepi Ivanča. Kako je on izgubio oči, neće biti suvišno kazati ovdje, jer će to biti (čini mi se) isto toliko zanimljivo koliko i neobično.

KOMENTAR
Velikaš ''Carico'' ce vjerovatno zvao Lazarica, dok je Vladislavljevom sinu ime Prusijan. Ivanča je boljarin o kome se ranije govorilo, ali s imenom Ivac. Brohot i Proništa nalazili su se, vjerovatno, u planini Tomor.
----

Dakle, poslije Vladislavljeve smrti, njegova žena Marija i druge bugarske ličnosti, kako rekosmo, predale su se caru. Samo je ovaj Ivanča pobjegao i zauzeo jednu gotovo nepristupačnu planinu. On je držao kraljevsku kulu s vrtovima i drugim raskošima, koju su neki zvali Brohot, a drugi Proništa. Odupirući se caru, Ivanča je nastojao da zagospodari Bugarskim Kraljevstvom. To je pomrsilo i razbilo mnoge careve planove. Skrenuvši s glavnog druma prema jugu, car je došao u Devol da ispita hoće li Ivanča položiti oružje i pokoriti mu se ili će morati protiv njega da upotrijebi oružje. Dok je tu neko vrijeme boravio, nastojao je putem pisama da ubijedi Ivanču da odustane od pružanja otpora koji mu može doneti na kraju samo propast. Ivanča mu je tako vješto odgovorio da je car bio u neizvjesnosti više od pedeset i šest dana.

KOMENTAR
U naučnoj literaturi je iznijeto mišljenje da u proslavi koju drži Ivac treba vidjeti jedan od najranijih pomena krsne slave.
----

Kad je Evstatije, prefekt Ohrida, vidio da je car jako zamišljen i u velikoj brizi s obzirom na Ivanču, povjerivši stvar samo dvojici slugu u čiju je vjernost bio unaprijed siguran, i izabravši pogodno vrijeme, ovako je izveo stvar. Bio je dan Bogorodičinog uspenja, kada je Ivanča pozivao na gozbu svoje ljude (kako je običaj kod slovenskih naroda). Tu su dolazili ne samo susjedi i poznanici već i iz dalekih mjesta, kao i stranci. Na ovu svečanost Evstatije je pošao bez poziva. Pošto ga je uhvatila straža, zamolio je da obavijeste Ivanču i da mu reknu da Evstatije želi da s njime razgovara. Čuvši to Ivanča, bilo mu je čudno što je tako sam od sebe došao u neprijateljske ruke. Dozvolio mu je da dođe k njemu i veselo ga je primio. Poslije, kad se završila jutarnja liturgija i kad je svako otišao kući, Evstatije je rekao Ivanči da želi s njime da razgovara nasamo. Vjerujući da se bez sumnje odmetnuo od Rimljana i da želi da razgovara s njim o stvarima važnim za obojicu, Ivanča ga je uzeo pod ruku i naredio posluzi da se malo udalji. Tako su se šetali po nekom mračnom mjestu gdje je bilo mnogo jabukovih stabala, toliko gustih da se ni glas nije mogao odatle čuti. Kad su se, dakle, našli sami, Evstatije, koji je bio krupan i snažan čovjek, odmah je zgrabio Ivanču, bacio ga na zemlju, pa mu je koljenima stao na prsa, ne dozvoljavajući mu ni da diše. U tom času dao je znak dvojici svojih slugu da dotrče. Čim su ovi stigli, zapušili su mu usta jednim ubrusom kako ne bi mogao vikati ni zvati u pomoć. Zatim su mu iskopali oči i poveli ga u njegovu palatu. A oni, popevši se na posljednji sprat kuće, s istrgnutim mačevima očekivahu napad neprijatelja. Kad su ovi saznali za toliku njihovu smjelost, dotrčali su smjesta u palatu, ko naoružan mačem, ko kopljem i lukom, a ko kamenjem; drugi su se mogli vidjeti kako nose drva i upaljene baklje, vičući: ''Ubijmo ih, spalimo ih, sasijecimo ih, kamenujmo ih, i neka se ne nađe niko koji bi hteo poštedeti život ovim nitkovima i zlikovcima.'' Kad je Evstatije vidio ovu trku i bijes Bugara, mada je bio siguran da tu mora poginuti, ipak je neprestano sokolio svoje drugove da budu vedri i da ne dozvole da kao strašljive žene padnu u ruke neprijatelja od kojih su mogli očekivati samo smrt, i to veoma bijednu i okrutnu smrt. Zatim, pojavivši se na jednom prozoru i davši znak rukom Bugarima da se malo smire, ovako im je progovorio: ''Bugarski narode, vi znate vrlo dobro da ja lično nijesam nikada imao ništa protiv vašega vladara, jer on je Bugarin, a ja Rimljanin. Štaviše, nijesam ni Rimljanin iz Trakije ili Makedonije, već iz Male Azije, a koliko je ona udaljena od vaše otadžbine, to znaju ljudi školovani. Stoga će svi oni koji imaju imalo pameti lako povjerovati da se ja nijesam tako nepromišljeno, već iz nužde prihvatio ovoga posla, jer, inače, morao bih biti više nego lud da se tako izložim očitoj opasnosti po život. Znaćete, dakle, da sve to što sam ja učinio, učinio sam po naređenju i zapovijesti svoga cara. Međutim, ako vi hoćete da nas ubijete, u vašim smo rukama, ali nećemo tako brzo pasti, ni položiti oružje. Prije ćemo osvetiti svoju smrt, boreći se do posljednje kapi krvi. Pa ako padnemo, što je gotovo sigurno, štaviše nužno, pošto je nas malo, a vas ogromno mnoštvo, smatraćemo vrlo lakom svoju smrt, jer smo sigurni da će onaj kome se vi želite dugo opirati osvetiti našu krv.''
Čuvši Bugari ove riječi i vidjevši da su ostali bez vođe, a da je car s vojskom blizu, primirili su se, te stariji među njima odgovoriše da će priznati za gospodara rimskog cara i da će mu biti potpuno vjerni. Tada je Evstatije bez ikakvog otpora poveo Ivanču caru. Car je za tako veliko djelo u zvijezde kovao Evstatija i dao mu prefekturu Drača i sva pokretna dobra Ivanče, kojega je car zadržao pod stražom.
U isto vrijeme došao je i Nikolica, koji jenekoliko puta bio uhvaćen, pa pušten. Dok je Nikolica bio pod opsadom u planinama kuda je bio pobjegao, neki su njegovi drugovi bili zarobljeni, a drugi su se svojevoljno predali. Kad je on noću došao u tabor, car ga nije pustio preda se, već ga je poslao u Solun i naredio da ga tu drže pod stražom.
Poslije toga car je potpuno sredio stanje u koloniji Drača i Jedrena, pa pošto je ostavio u svojim oblastima vojnike i starješine, dozvolio je rimskim robovima, onima koji to žele, da slobodno ostanu, a drugi da pođu za njim. Kad je stigao u Kostur, doveli su mu dvije kćeri Bugarina Samuila. Primijetivši ove uz cara Mariju, ženu bivšeg bugarskog kralja Vladislava, bijesno su nasrnule na nju, kao da je hoće ubiti. Ali car je prigušio i ublažio njihov bijes obećanjem da će im dati veliko blago i da će ih kraljevski udati. Mariji je dodijelio dostojanstvo zoste i poslao je s njenim sinovima u Carigrad. Zatim je preko Ksifije porušio sve tvrđave u Srbiji i u Sosku, a poslije je pošao u tvrđavu zvanu Stago, gdje ga je posjetio Elemag, beogradski knez, s ostalim svojim drugovima, odjeven kao sluga. Krenuvši odatle i prolazeći Cetunij, car je stao promatrati kosti Bugara koji su pali u bici kada je Nićifor porazio Samuila, te je bio veoma zadivljen, ali mnogo više ga je zadivio zid zvan Scelos, koji je radi zastrašivanja Bugara bio podignut u Termopoliju kod Rupena. Čim je stigao u Atinu, ušao je u Bogorodičinu crkvu i javno zahvalio materi božjoj na pobjedi, te je toj crkvi ostavio mnogo bogatih poklona.

KOMENTAR
''Tvrđave u Srbiji'' su rezultat Orbinove greške. Skilica je govorio o tvrđavama oblasti Servije (Srbice) u današnjoj Grčkoj. Nije jasno o kome Beogradu je riječ kad se spominje ''arhont Beograda Elemag''. Podjednako dolaze u obzir naš Beograd, koji je ranije bio u sastavu Samuilove carevine, i albanski Beograd (Berat), za koji se opredijelio veći broj istraţivača. Cetunij, koji se ovdje spominje zvao se, u stvari, Zetunij, danas Lamija. Usljed greške latinskog prevodioca Kedrinovog ovdje je tekst iskvaren. Termopilski zid Skelos nije bio sagrađen kod Rupena, nego od Rupena, pripadnika jedne čuvene jermenske porodice.
----

Iz Atine se zatim vratio u Carigrad, u koji je bio trijumfalno uveden kroz Zlatna vrata, sa zlatnom, na vrhu narezanom, krunom na glavi, vodeći ispred sebe Mariju, Samuilove kćeri i druge Bugare. Tako su, dakle, Rimljani podjarmili Bugarsko Kraljevstvo, koje su zadržali pod sobom trideset i pet godina. Međutim, Bugari čitavo to vrijeme nijesu nikada mirovali imajući u vidu da nikada prije nijesu robovali drugima, već da su njihovi preci bili skoro pokorili Rimsko Carstvo i prisili ga na plaćanje danka. A bilo je među njima i onih koji su, da bi ih probudili, pripovijedali slavna djela slovenske nacije koja je uvijek bila pobjednik i navikla da vlada nad drugima. Stoga su u vrijeme cara Mihaila Paflagonca Bugari zgrabili oružje svojom starom snagom, i zbacili rimski jaram, zahvaljujući jednom svom Bugarinu, koji se zvao Deljan.

KOMENTAR
Mihailo IV Paflagonac bio je car 1034-1041. Petar Deljan, kod Orbina: Dolianin, se zvao Petar Odeljan, kako je nedavno pokazao M. Dinić, ''Iz naše ranije prošlosti'', Prilozi KJIF 30 (1964) 310-315. Iako Orbin i ovdje slijedi Kedrina (Skilicu), on upotrebljava i podatke koji se nalaze u vrlo sličnom opisu kod Zonare.
----

Deljan je bio niskog roda, ali vrlo pametan u svojim djelima. Kao rob pobjegao je iz Carigrada i došao u Bugarsku, gdje je počeo širiti glas među svijetom da je nezakoniti sin bivšeg bugarskog vladara Arona. I nije trebalo dugo da pobuni čitav taj narod da se odmetne od Rimljana i da napadne Trakiju. Međutim, car je poslao jednog svog zapovjednika da mu se odupre. No pošto je taj zapovjednik rđavo postupao s vojnicima, ovi su ga napali, te da bježeći nije ubrzao korake, sigurno bi ga ubili. Ova vojska, sada bez vođe, izabrala je za svoga zapovjednika jednoga između sebe, po imenu Tihomir, bugarske narodnosti, proglasivši ga i kraljem Bugara. Tako je to kraljevstvo bilo podijeljeno: jedni su bili za Deljana, a drugi uz Tihomira. Vidjeći da jedino putem prevare može maknuti s puta protivnika, Deljan je jednog dana pozvao Tihomira, dajući mu na znanje da će ga uzeti za druga u kraljevstvu i u ratovima protiv Rimljana. Tihomir je povjerovao ovim njegovim riječima i došao u Bugarsku. Deljan je, međutim, sazvao na zbor čitav narod, podigao na sredini sudište, te uputio narodu ove riječi: ''Glas i veličina Bugarskog Carstva zaista nije smjela dopustiti da slava i ugled bugarskog naroda, koji je tokom vjekova pokorio mnoga kraljevstva i carstva, budu zamračeni, neću reći od Rimljana, nego ni od ijednog drugog vladara svijeta.Ipak, pošto zbog naših grjehova bog tako hoće, nema nikakva zla da smireno primimo i prihvatimo sve što nam nebo odredi. Međutim, sada se (kako vidite) nalazimo gotovo u staroj slobodi, te nas ništa drugo ne sprječava da srećno kročimo naprijed, sem nesloge koja je između mene i Tihomira, jer (kako se obično kaže) kraljevstvo ne trpi druga. Dakle, ako želite sebi dobro, izaberite jednog od nas dvojice za svoga kralja. Ako uviđate da sam ja Samuilova roda, izdignite me iznad Tihomira, ili, ako izaberete njega, proterajte me van kraljevstva.'' Tada su svi u jedan glas pozdravili Deljana kao kralja Bugarske, a Tihomir je završio pod gomilom kamenja.

KOMENTAR
Nikopolj o kome je ovdje riječ nalazio se u Epiru i bio je sjedište jedne teme.
----

Poslije toga Deljan je smjesta krenuo protiv Drača. Zauzevši ga, ušao je u Grčku i osvojio Nikopolj s okolnim područjem. Kad je car saznao za ovu pobunu Bugara, riješi da se osveti njenom začetniku. I dok je vršio pripreme za rat, došao je jedan čovjek koji ga je od toga odvratio. Naime, Alusijan, sin Bugarina Arona, koji je bio proizveden za patricija za vrijeme svoga boravka kod Rimljana, uradio je nešto protiv cara. Car mu je zbog toga zabranio da ulazi u carsku palatu, pa ni da se šeta po Carigradu i uopšte da napušta kuću. Sada, kad je Alusijan čuo za ovu pobunu Bugara, došao je u Bugarsku prerušen u Jermenina. U povjerljivim razgovorima koje je tamo vodio, počeo je namjerno pominjati Arona, govoreći Bugarima: ''Kad bi slučajno došao ovamo neki zakoniti Aronov sin, zar vam se ne čini da bi njemu trebalo dati prednost pred nezakonitim?'' Na to su svi odgovarali da bi iznad svega željeli imati za svoga kralja pravog i zakonitog Aronovog sina. Tada je Alusijan otkrio tajnu jednome koji je bolje od ostalih poznavao Aronovu porodicu. Ovaj, uprijevši oči u njegovo lice, reče da želi vidjeti drugi, još sigurniji znak, u koji ne može posumnjati. Radilo se o crnom mladežu, obraslom crnim dlakama, na jednoj ruci. Kad je to vidio, shvatio je da je Alusijan pravi Aronov sin. Stoga se smjesta bacio na koljena pred njim, obuhvatio njegove noge i razglasio drugima da je tu pred njima čovjek kraljevskog roda. To je bio razlog što su mnogi napustili Deljana i prišli Alusijanu. Ali videći da usljed njihove podvojenosti Bugarsko Kraljevstvo ne može dugo opstati, nagodili su se da zajednički i složno njim upravljaju.
Međutim, kako je Alusijan bio sposobniji i spremniji za prevare, nadmudrio je Deljana. On je, naime, pripremio raskošnu gozbu na koju je pored ostalih pozvao i Deljana, pa ga je za vrijeme gozbe svezao, a zatim oslijepio. I tako, pošto je postao jedini gospodar Bugarske, poručio je caru da je spreman da ponovo potčini Bugarsko Kraljevstvo Rimskom Carstvu, samo ako mu car dade garantiju da će ga lijepo primiti i nagraditi prema njegovim zaslugama. Car mu je odgovorio da će mu Rimsko Carstvo, bez svake sumnje, ispuniti sve želje.

KOMENTAR
Ovdje Orbin napušta Skilicu. Već je priča o Nedeljku iz nekog drugog izvora, koji nijesam mogao identifikovati. Ovaj pasus otkriva kako Orbin nije kroz svoje izvore osjetio hronologiju događaja. Nedeljkov ustanak je navodno izbio neposredno poslije gušenja Deljanovog - ''nije prošla ni godina dana'' - što bi značilo 1041. ili, najdalje, 1042. Nekoliko redaka niže on taj događaj ipak po nekim piscima (''kako neki vele''') stavlja u 1175. U svakom slučaju, između Deljanovog ustanka i ustanka Petra i Asena, kojim počinje istorija Drugog Bugarskog Carstva, kod Orbina je praznina koju je pokušao da premosti pasusom o vizantijsţoj vlasti nad Bugarskom.
----

U međuvremenu Alusijan je došao u Carigrad, gdje je odmah bio proizveden za magistra. Izdani na taj način, Bugari su ponovo lako pali u ropstvo Rimljana. No nije prošla ni godina dana kada je Nedeljko, jedan od bugarskih velikaša, podigao narod na ustanak. Pošto su ubili careva prefekta, krenuli su u rat, nanoseći po običaju preteške štete Rimljanima. Kako ovi nijesu bili u mogućnosti da išta učine ni da spriječe tolika zla, potkupili su velikom svotom novca neke Bugare koji su na jednoj gozbi mučki ubili Nedeljka. I od toga vremena, a to bješe (kako neki vele) 1175. godine, pa do vladanja Isaka Anđela, oko 1185. godine, Bugari su bili pod Rimskim Carstvom.
Mada je Carstvo za sve to vrijeme slalo svoje upravljače u ovo kraljevstvo, Bugari su ipak malo držali do njihovih naređenja, te su zahtijevali da upravljaju više po volji Bugara nego njihovih Rimljana. I svaki put kad ne bi tako bilo, svi su se počinjali buniti. Kako se često dešavalo da Rimljani ratuju i na istoku i na zapadu, nije bilo nijednog pohoda (kako piše Georgije Kedren) u kojem Bugari nijesu sudjelovali sa svojom konjicom. Stoga, dok je ovaj slovenski narod bio s Rimljanima, to carstvo je lijepo napredovalo.
Ali u vrijeme cara Isaka Anđela, prilikom nekih pljački stoke i nameta kojima su bili opterećeni, Bugari, koji su uvijek malo cijenili Rimljane, otvoreno su se odmetnuli od Rimskog Carstva. Začetnici ove pobune bila su dva brata, bugarski velikaši, Petar i Asen, kojega su Grci zvali Asane. Ova braća, da ne bi izgledalo kao da su to učinili bez razloga, otišli su k caru u Kipsele i molili ga da ih uvrsti i ubroji u rimske legije, te da im poslije dodijeli neki mali posjed na planini Hemu. Kad ni jedan ni drugi to nijesu dobili, počeli su prikriveno gunđati da im ne samo nije dato ono što su molili već da su bili i prezreni. Pri tome im je namjerno izlećela neka riječ iz koje bi se dalo naslutiti da će se pobuniti kad se budu vratili kući. To vrijedi naročito za Asena, smjelog i veoma okrutnog čovjeka koji je po naređenju sevastokratora Jovana, zbog svog nepristojnog govora, dobio šamar.

KOMENTAR
Ovdje Orbin počinje da ekscerpira vizantijskog istoričara Nikitu Honijata. Mahom prevodi doslovno s latinskog prevoda Jeronima Volfa ispuštajući ovdje-ondje neki odlomak u kome se govori više o Vizantiji. Car Isak II Anđeo vladao je 1185-1195. Tvrđava Kipsele nalazila se u Trakiji (danas Ipsala). U priči o crkvi Sv. Dimitrije ima jedna ozbiljna greška u prevodu. Honijat ne kaže da su u tu crkvu primili veliki broj ''opsjednutih Đavolom'' ''oba pola'', nego oba naroda, tj. Bugara i Vlaha. O udjelu Vlaha u obrazovanju Drugog Bugarskog Carstva up. G. Ostrogorski, ''Istorija Vizantije'', Beograd 1959, 378-379. Ovim odlomkom Orbina pozabavio se bugarski istoričar V. Zlatarski raspravljajući o prikazu nastanka Drugog Bugarskog Carstva kod monaha Pajsija Hilandarca. Up. V. Zlatarski, Istorija na balgarskata država, prez srednite vekove II, Sofija 1934, 526-533.
----

Vrativši se, dakle, kući nezadovoljni, osvetili su se posle Rimskom Carstvu tako da (kako piše Nikita Honijat u životu Isaka Anđela) nema jezika koji bi mogao izreći ili izraziti sve osvete koje su izvršili protiv Rimskog Carstva, i pustošenja koja su za sobom ostavili u rimskim provincijama. Međutim, kako Bugare nije bilo baš lako nagovoriti da se late oružja protiv Rimljana, imajući u vidu mnoge teškoće koje su bile posrijedi, ova dva brata sagradiše o svom trošku Crkvu Sv. Dimitrija Mučenika, pa u nju sakupiše veliki broj opsjednutih Đavolom, jednog i drugog pola. Među te su umiješali neke da između ostalog - praveći se da su i oni opsjednuti Đavolom - viču da je došlo od boga određeno vrijeme da se Bugari vrate u svoju staru slobodu, i da je zato sv. Dimitrije, Hristov mučenik, napustio Solunsku mitropoliju, te došao k njima da im pomogne. Kad su to čuli Bugari, kao da ih je bog nadahnuo, postali su odvažni i jaki, pa su stali vikati da se ne smije više odlagati, već treba zgrabiti oružje i napasti Rimljane; odmah pobiti zarobljenike, ne osvrćući se na molbe i odbijajući svaku vrstu cijene ili poklona koji bi oni nudili, i u tom biti tvrđi od dijamanta. Tako, dakle, raspaljena, cijela bugarska nacija latila se oružja.
Tom prilikom gore pomenuti Petar stavio je na glavu zlatnu krunu, a na noge cipele od crvene kože (kakav je bio običaj kod bugarskih kraljeva), priznavajući i svom bratu Asenu titulu kralja. Poslije izvršenog napada na Veliki Preslav, zadržao se tu nekoliko dana, ali kad je vidio da ne može ništa učiniti, napustio je to mjesto. Nevjerovatnom brzinom bacio se na osvajanje nekih gradova i rimskih utvrđenja, pa je odatle odnio silan plijen i zarobio mnogo rimskih ličnosti.
Car je stoga krenuo sa svom vojskom protiv njega, ali se on sa svojim Bugarima povukao u odbranu u teško prohodne klance. Tu su se neko vreme junački borili i odbacili cara. No, desilo se, preko svakog očekivanja, da na ta mjesta padne veoma gusta magla, koja je mnogo pomogla Rimljanima, jer su iznenada napali neprijatelje i prisilili ih da bježe i napuste svoje položaje. Tada se Asen u društvu svoga brata i nekih velikaša, prešavši Dunav, obratio za pomoć obližnjim Vlasima. U međuvremenu car je mogao opustošiti cijelu Bugarsku i postaviti posade u gradove kojih je bilo mnogo na Hemu, većim dijelom, zapravo gotovo svi, na strmim obalama i na visokim i nepristupačnim brjegovima, ali nije učinio ni jedno ni drugo. Popalio je samo neke usjeve i vratio se natrag, ostavljajući tako stvari više zaoštrene nego sređene, jer su Bugari postali još smjeliji prema Rimljanima.
Kada se, dakle, car vratio u Carigrad, hvalio se naokolo kao da je satro neprijatelja. Tada je neki sudija (po imenu Lav Monasteriot) oštroumno govorio da mora biti nemiran duh Vasilija Bugaroubice koji je, pošto je do nogu potukao Bugare, izdao ukaz, ako bi se slučajno ikada više Bugari podigli na oružje, da treba slijediti njegov primjer, te da svako ko bi se borio s njima, prije svega mora nastojati da se utabori u njihovoj zemlji, pa da opustoši i popali sve. Ovaj ukaz protiv Bugara on je poslije prikucao na vrata Sotenskog manastira.
Pošto je bugarski kralj Asen pripremio vojsku sastavljenu podjednako od Bugara i od Vlaha, i vratio se u otadžbinu, našao ju je potpuno slobodnu, pa je postao još smjeliji. Nezadovoljan samo Bugarskom i svojim mirnim posjedom, opet se dao na pustošenje Rimskog Carstva, riješen da pridruži Bugarskom Kraljevstvu i Srpsko Kraljevstvo, kako je bilo ranije. Uprkos tome, car nije htio izaći lično da mu se odupre, već je umjesto sebe poslao svoga strica, sevastokratora Jovana, koji se vrlo dobro nosio s neprijateljima. Ali, kako je docnije bio optužen kao da teži da zavlada Carstvom, bio je opozvan, a na njegovo mjesto je bio upućen ćesar Jovan Kantakuzin, koji je imao za ženu carevu sestru. Jovan je bio čovjek visokog stasa, velikodušan, imao je zvonak glas i bio je veoma vješt u ratnim stvarima, ali, zbog svoje prevelike smjelosti, bio je (kako piše Nikita u I knj.) nesrećan, i na kraju ga je Andronik oslijepio.
Kad je, dakle, Jovan vidio da su se Bugari povukli u planine, nije procijenio da su to učinili radi odmora od tolikih napora ili da se sklone na bezbjednije mjesto, već je to pripisivao više strahu i njihovom kukavičluku. Zato se bez ikakvih mjera predostrožnosti utaborio u ravnici, ne vodeći računa da se utvrdi opkopima i da drži u blizini dobre straže. Primijetivši to Bugari, napali su ga noću te je jedva umakao, dok je njegova vojska bila poražena i strahovito mučena. Nekima je, naime, bila odsječena glava, drugi su bili zarobljeni, a prema onima koji su bježali u ćesarov šator ćesar je okrutnije postupao nego sami neprijatelji, te nije prestajao da ih ruži i naziva izdajicama Carstva. Da bi oprao sa sebe toliku sramotu i stid, uzjahao je pod ratnom opremom arapskog konja, pa, držeći štit u ruci, poletio je prema neprijatelju, vičući iz sveg glasa: ''Za mnom!'' a da nije ni vidio ni znao kuda ide ili šta se dešava u njegovom taboru. Kad je car čuo za takve njegove neprilične postupke, opozvao ga je, a na njegovo mjesto postavio Vranu Aleksija, čovjeka niskog rasta, ali rijetke pameti i ne manje razboritosti, čovjeka kojega su u ono vrijeme smatrali jednim od prvih vojskovođa.
Kad je Vrana digao vojsku, vrlo oprezno je postavljao tabor. A kad je vojska marširala, zahtijevao je da uvijek bude u redu, kao da toga časa mora voditi borbu. Glavni mu je cilj bio da nanese štete i da se osveti neprijatelju, ali bez opasnosti po svoje ljude. Pošto je, dakle, izdržao mnoge napore puta i prolaženja kroz teško prohodne klance, konačno je stigao do jednog mjesta zvanog Malo crno brdo. Poslije postavljanja tabora na tom mjestu, svi su se ponadali da će se iskupiti nekim značajnim poduhvatom. Ali kako je Vrana uvijek želio da se domogne carstva, sada je to otvoreno pokazao, te pružio veliku pomoć Bugarima. No, to je nešto kasnije teško platio, jer je, stupivši u borbu s ćesarom Konradom, markizom od Monferata, bio ubijen u okršaju.
Međutim, Bugari su nastojali i da dalje nanose štete Rimljanima. Kako to car nije mogao trpjeti, riješio je da još jednom lično pođe protiv Bugara. Tim prije se na to riješio kad je čuo da neprijatelj ima mnogo skitskih legija i da se ne drži više u planinama, već da se utaborio na području Agatopolisa, te da robi i ruši ta mjesta. Pošto car tada nije mogao sastaviti potpunu vojsku, krenuo je s malo vojnika, pa je, stigavši u Tavrokom, mjesto blizu Jedrena, tu čekao ostale čete. Bio je, naime, izdao naređenje ćesaru Konradu da bez odlaganja pođe za njim. To je on ranije bio obećao, ali poslije, s obzirom da su njegove nade kod cara ostale neostvarene, promijenio je mišljenje, pa se ukrcao na jednu novu i čvrstu lađu, te otplovio u Tir. Tu su ga njegovi sunarodnici primili kao božanstvo. Docnije je pružio otpor Saracenima i povratio Jopu (Jafu), drukčije zvanu Ace, i druge gradove. Ali malo poslije toga izginulo je mnogo istaknutih hrišćanskih ličnosti koje su o svom trošku pošle za Konradom, a Konrada, koji još nije bio ni pokazao svoje junaštvo, ubio je jedan Kasijac. Ovi Kasijci veoma poštuju i odaju čast svome gospodaru, a uvijek su spremni da ga poslušaju, te na sam njegov mig bacaju se odmah sa strmih obala, nasrću na oštrice mačeva, bacaju se u valove i u razbuktalu vatru; kad pak hoće da ubiju nekog neprijatelja njihova gospodara, približe mu se prijateljski, ili se prave da su poklisari, a onda ga napadnu mačem koji nose skriveno, ne mareći i ne razmišljajući šta će s njima biti i kakvu će kaznu ili muke za to podnijeti.

KOMENTAR
Agatopolis, danas Agatopolj, je grad na obali Crnog mora, ali tamo se nijesu mogli utaboriti bugarski i vlaški odredi, kako je istakao V. Zlatarski, ''Istorija II/1'', 458, 524-525. Zlatarski se u jednom ekskursu svoje knjige bavio pitanjem ''koji grad treba da se podrazumijeva pod Agatopoljem kod Nikite Akominata '' i došao je do zaključka da je riječ o gradu Terme, koji je ležao zapadno od Anhijala kod današnjeg mjesta Aitoški bani. Tavrokom je imanje u blizini Jedrena.
KOMENTAR
Epizoda o Konradovim doživljajima u krstaškoj Palestini nema nikakve veze s bugarskom istorijom. Orbin je nekritički prenio Nikitin ekskurs u svoj tekst. Tvrđava Lardeja je bila kod današnjeg Hisarlika zapadno od Karnobada. Ne zna se, međutim, gdje je bilo mjesto Basterne. Beroja je Boruj (Stara Zagora).
----

Ali da se vratim na cara. Kad je vidio u kakav položaj je došao, kao i da Bugari još uvijek robe rimske oblasti, izabrao je hiljadu ljudi, dao im najbrže konje i krenuo iz Tavrokoma da potraži neprijatelja. Ujedno je naredio da kola i ljudstvo nesposobno za rat pođu u Jedrene. U taj čas stižu uhode s vijestima da Bugari pustoše mjesta blizu Lardeje, i da se, pošto su pobili i zarobili mnogo ljudi, puni plijena spremaju na povratak kući. Tada je car naredio da zatrube bojne trube i uzjahao na konja. Kad je stigao u Basternu, pošto se nigdje nije mogao vidjeti neprijatelj, malo je odmorio vojsku. Poslije tri dana krenuo je odatle put Beroja. Prije nego što se uputio, pojavio se jedan čovjek noseći caru rđavu vijest da se neprijatelj nalazi u blizini i da kreće sporim korakom, bilo zato što se ne boji neprijatelja, bilo pak zato što je pun plijena. Car je tada smjesta podijelio vojsku među kapetane, pa se uputio na onu stranu sa koje je čuo da dolaze neptrijatelji. Kad su ovi došli na vidik Rimljana, predali su plijen na čuvanje nekim bugarskim i skitskim odredima i naredili im da najkraćim putem nastoje da se dohvate planina, a oni su neustrašivo sačekali rimsku konjicu. Tada je Asenov brat Petar, hoteći da ohrabri svoje ljude, iz svega glasa povikao: ''Sada je vrijeme, junački vojnici moji, da povratimo slobodu, ugled i izgubljeni dobar glas. Sada morate pokazati Rimljanima da imaju posla sa sinovima i potomcima onih koji su ih jednom natjerali na plaćanje danka.'' Na to su Bugari s takvom žestinom napali neprijatelja da se ovaj pri prvom naletu razbježao. Car, pak, videći da je napušten, i sam se dao u bjekstvo, te je stigao u Jedrene. Poslije, kad je vidio da Bugari i dalje napreduju robeći i paleći sve, dobro je obnovio vojsku i otišao protiv neprijatelja u Beroj. Tu je zametnuo veoma krvavu bitku i izgubio je. Uprkos tome, još jednom je hitro obnovio vojsku i poveo je u Agatopolis protiv neprijatelja koji su palili mjesta oko Plovdiva. Dok je htio da pomogne tim mjestima, Bugari su mu se u tren oka našli za leđima, harajući mjesta odakle je krenuo.
Svim tim rukovodio je (kako kaže Nikita Honijat) Asen, čovjek odvažan i jako snalažljiv u neizvesnim situacijama. Zato je car bio veoma snužden i nije znao šta da radi. Učinilo mu se ipak najpametnije da uđe u Zagorje i ispita raspoloženje Bugara, ne bi li uspio da se odmetnu od Asena. Ali videći, na kraju, da su veoma postojani, gotovo očajan, napustio je poduhvat.

KOMENTAR
Po Volfovom latinskom tekstu i Orbin ovdje i na drugim mjestima Vlahe naziva Skitima. Na dnu ove strane (redovi 31-34) Orbin prekida Nikitino izlaganje jednim umetkom iz Zonare, koji govori o prodoru Srba (koji se kod Zonare zovu i Hrvati) u ''Bugarsko kraljevstvo''. Orbin se tu prevario za više od sto godina, jer se Zonarin podatak odnosi na ustanak Đorđa Vojteha u Makedoniji 1072. kome je u pomoć pritekao Bodin, sin zetskoga vladara Mihaila.
----

U to vrijeme (kako piše Zonara u životu Mihaila, sina cara Duke) Hrvati, drukčije zvani Srbi, napali su Bugarsko Kraljevstvo i zauzeli neka mjesta, ali su poslije mnogo krvavih bitaka bili primorani da se povuku u svoju zemlju. Bugari, dakle, bezbijedni sa svih strana, još su više nastojali da povrate ostali dio kraljevstva i da pustoše Rimsko Carstvo. To je podstaklo cara da upotrijebi veći broj ljudi nego što je ikad ranije upotrijebio, te da konačno prodre u Bugarsku. Pošto je prošao Anhijal, udario je najkraćim putem preko planine Hema, pa mada je tamo ostao dva mjeseca, ipak nije učinio ništa vrijedno pomena, jer je našao gradove mnogo bolje utvrđene nego što su bili ranije. A kad je htio da se vrati natrag, zatvorili su mu sve prolaze tako da mu je gotovo čitava vojska bila potučena. On se spasio s malo ljudi, izgubivši u tom napadu šljem koji je nosio na glavi.
Ove pobjede bile su razlog što su se Bugari mnogo ponijeli, i što su odnijeli kućama velika rimska bogatstva i oružje svih vrsta. Poslije toga niko nije mogao spriječiti njihova upadanja. Pljačkali su, naime, i robili razuzdano ne samo sela i varoši, već su počeli zauzimati velike i utvrđene gradove. Jedan od tih, Anhijal, razorili su, Varnu zauzeli, a veći dio Trijadice, prije zvane Sardika, porušili. Iz Stupiona su protjerali stanovnike, a iz Niša su odvezli ogroman plijen.
Istovremeno je srpski župan provalio u rimske oblasti i nemilo ih poharao, trudeći se, uz to, da pošto-poto zagospodari gradom Skopljem. Protiv njega je car poslao jednog svog zapovjednika po imenu Kalokom, s trideset hiljada boraca. Kada se Kalokom sastao sa županom na rijeci Moravi, zametnuta je bitka u kojoj su Rimljani bili poraženi, a župan se vratio kući pun plijena.
U međuvremenu su Bugari i dalje pustošili carstvo i više puta porobili teritoriju Plovdiva i Beroja. Protiv njih je pošao Konstantin Anđeo, ali je sav njegov napor, na kraju, bio uzaludan. Poslije njega je bio poslan Vasilije Vatac s trideset sedam hiljada ljudi koji su, prihvativši bitku s neprijateljem, bili poraženi tako da niko nije iznio živu glavu. Pošto su, dakle, Bugari, poslije tolikih i takvih pobjeda, postali gotovo nesnosni, Aleksije Anđeo, postavši car, pokušao je ne bi li ih nekako smirio, pa je poslao poklisara braći Petru i Asenu da zaključi s njima mir. No sve je bilo uzalud zbog oholog odgovora i nepravednih uslova koje su Bugari postavljali caru. Stoga je car bio primoran da pošalje vojsku u Bugarsku kod Sera. Ova je vojska u sukobu s Bugarima bila razbijena i do nogu potučena, a bio je zarobljen Duka Aleksije Aspijat.

KOMENTAR
Mjesta koja se na ovoj strani spominju objašnjena su ranije, osim Stupiona, pod kojim se vjerovatno podrazumijeva današnji Ihtiman, nekadašnji Stoponion. Ovdje navedena bugarska osvajanja padaju u kasnije godine. Odlomak o Nemanji začudo nije iskorišćen u srpskoj istoriji kao da Orbin nije imao prevod Honijata u vrijeme kad je pisao glavu o Nemanjićima. Aleksije Anđel je postao car 1195.
KOMENTAR
U dnu ove strane se na jednom mjestu citira: ''kako kaže Kornik''. To, međutim, nije ime nekog autora nego teška štamparska greška. U Volfovom prevodu Honijata stoji na tome mjestu: ut ait Comicus, dakle, ''kao što kaže komediograf''
----

Skoro odmah poslije toga Bugari su zauzeli mnoga utvrđenja, u kojima su ostavili jake posade, te su se vratili kući puni plijena. Da bi nekako kaznio ovu pretjeranu drskost Bugara, car je poslao protiv njih sevastokratora Jovana s jakom vojskom. Zatekavši Jovan tri hiljade Bugara koji su robili po Trakiji, napao ih je i posjekao. Stoga su neki bugarski velikaši koji su boravili u Carigradu upozorili Bugare da se ubuduće ne upuštaju tako lako u borbu s Rimljanima, jer moraju znati da je sada na čelu Carstva veliki ratnik. Kad su to poslije Bugari saopštili Asenu, on je pomalo drsko odgovorio ''da ne treba uvijek vjerovati glasu, niti se prema onome koga taj glas slavi kao jaku i vrijednu osobu mora bez daljega (kao da je on takav) imati poštovanje ili strah. Niti se, obrnuto, ako je neko ozloglašen kao plašljivac ili kukavica, mora prezreti i odbaciti. Ipak, glas se ne smije sasvim prezrjeti, kao da je sasvim bez osnova, naročito kad je toliko raširen, nego radije treba tražiti i ispitati djela onih koji su hvaljeni ili kuđeni, isto kao što se radi sa zlatom u lidijskom kamenu. Često se mora prepustiti ponešto sudu oka, jer uši ne vide ništa, već samo hvataju zvuk tuđih i često neprijateljskih jezika. A oko je pouzdaniji i iskreniji sudija o stvarima, te se više mora voditi računa o jednom sudiji koji je vidio (kako kaže Kornik) nego o desetorici koji su čuli, jer on se ne oslanja na tuđe svjedoĉanstvo, već na vlastito iskustvo. Ovo je već poznato čitavom svijetu. Stoga se ne morate prestrašiti kad se kaže da je rimski car valjan, već se mora prosuditi da li je takav iz njegova prošlog života. Međutim, ako pažljivo razmotrimo, nećemo naći ništa što je taj car učinio a što bi bilo hvale vrijedno. On, naime, nije nikad sudjelovao u ratovima i bitkama vođenim za rimsku državu niti je pomagao svoga brata u naporima i opasnostima rata, koliko se mogu sjetiti ja, koji sam neprestano robio neprijateljsku zemlju i nizao pobjedu za pobjedom, trijumf za trijumfom. Pa ni purpur, ni carska kruna nije mu data kao nagrada za njegove napore, već se to desilo prijje igrom sudbine. Prema tome, stvarno ne znam kako i zbog čega se mora čovjek bojati onoga koga nijesmo vidjeli da je nanio ikakvu štetu Bugarima, dijelom ili savjetom.
Da bih vam (koliko mogu) opisao i jasno predočio ovoga čovjeka i njegove osobine, pogledajte ove trake koje vise sa moga koplja kako su raznih boja, mada su od istog platna: one su napravljene od iste materije, a izradio ih je isti tkač. Ali, kako se razlikuju po bojama, izgleda da su od druge materije i drugog zanatlije, a ipak nije tako. Upravo tako braća Isak i Aleksije, od kojih je jedan protjeran s vlasti, a drugi je sada zaogrnut carskim grimizom, imali su jednog te istog oca i izišli su iz jedne te iste utrobe, a rodili su se u istoj zemlji i postigli su iste stvari, mada je Aleksije stariji po godinama. Stoga, po mom sudu, ni u ratnim stvarima nema među njima nikakve razlike, i u to će se - neće proći dugo vremena - svi uvjeriti. Smatram, stoga, da i sada moramo slijediti onaj način i sistem ratovanja koji smo već. ranije primjenjivali, jer moramo da se borimo protiv onih istih koje smo više puta napali i u boju pobijedili, a pošto su primili od nas mnogo udaraca i gotovo bezbroj poraza, sad su već postali kukavice i podlaci. Pored toga, bodri nas pomisao da su oni već izazvali protiv sebe srdžbu božju oduzevši carstvo Isaku, koji ga je zakonito držao i koji ih je oslobodio od teškog Andronikovog nasilja. Jer oni koji su se pokazali toliko nezahvalni prema onome koji im je spasio život, zacijelo će pasti u prvom okršaju od ruke njihovih neprijatelja, kao vjerolomnici i nezahvalnici''.
Videći, dakle, Asen da je ovo razlaganje silno raspalilo duhove njegovih ljudi, s većom žestinom je napao oblasti blizu Strimona i Amfipolja. Tada sevastokrator, mlad čovjek koji je postao pomalo gord zbog već odnesene pobjede, čuvši da neprijatellji pustoše područje Sera, nije poveo računa da sazna njihov broj i snagu, već je smjesta dao znak trubama, uzjahao prvi na konja i zakovitlao kopljem kao da će poći u neki pripremljeni lov na jelene ili drugu divljač. Pošto je tako prešao oko tri i po milje, izmorio je konjicu i pješadiju tako da su u vrijeme bitke bile beskorisne. Kada su se približili neprijateljskom taboru, veći i glavni dio Asenove vojske bio je raspoređen u zasjedama koje je Asen postavio sevastokratoru. Kako se sevastokrator nije dosjetio da je posrijedi prevara i strategija Bugarina, s nekom praznom nadom koju je bio stvorio iz odnijete pobjede, ludački se bacio na neprijatelje. Bugari su tada iskočili iz zasjeda, opkolili Rimljane, mnoge ih pobili i zarobili samog sevastokratora.

KOMENTAR
Amfipolj je grad na morskoj obali u neposrednoj blizini ušća Strume. O svješteniku ''koji je znao izvrsno bugarski jezik'' stoji u Volfovom prevodu: blachicae linguae peritus. Iz konteksta se vidi da se misli na bugarski jezik, jer detalj je i spomenut zbog toga što je svještenik mogao razgovarati s Asenom.
----

Bugari su se poslije toga još više osmjelili, pa su slobodno harali svuda, jer nije bilo nikoga koji bi im se odupro. Pošto su oni koji nijesu poginuli u borbi brzim koracima pobjegli u Ser, Skićanin koji je bio zarobio sevastokratora trudio se na sve načine da ga sakrije kako za njega ne bi saznao Asen, nadajući se da će za njegov otkup, kad ga dovede u Skitiju, dobiti mnogo novaca. Ali, kako se bilo razglasilo da je vojskovođa uhvaćen, pažljivo su ga tražili, pa pošto su ga pronašli, doveli su ga Asenu. U ovoj bici (pored ostalih) bio je uhvaćen neki rimski svještenik koji je znao izvrsno bugarski jezik. Dok su ga vodili put Hema, usrdno je molio I zaklinjao Asena da ga pusti. Ali on to ni po kakvu cijenu nije htio, govoreći da će radije pobiti sve Rimljane negoli poštediti život ijednome. Tada ga jadni svještenik poče proklinjati govoreći: ''Ne smilovao se ni gospod bog vašim grijesima i dao vam kobnu smrt prema vašim zločinima!'' To mu se ne mnogo poslije desilo. Kad se, naime, vratio u Bugarsku, ubio ga je neki njegov dvorjanin. Kako se to dogodilo, ispripovedaću ovdje ukratko.
U Bugarskoj je živio neki velikaš po imenu Ivanko, koji je bio veoma blizak Asenu. On je bio u tijesnom prijateljstvu s Asenovom sestrom. Kad je Asen to primijetio, bacao je krivicu na svoju ženu, prebacujući joj da je zaslužila da joj za to odsiječe glavu. Ona je, naprotiv, krivila njega, jer mada je više puta bio obaviješten o tome, do tada je uvijek ćutao. Zbog toga je poslije iskalio svu svoju srdžbu i gnjev na Ivanku, kojega je noću pozvao da smjesta dođe k njemu. Kako je Ivanku to bilo sumnjivo, izvinjavao se da ne može doći do jutra, no Asen je zahtijevao da odmah dođe. Međutim, jedan od onih koji su došli po Ivanka obavijestio ga je zašto je pozvan. Ivanko je ipak pošao, ali je htio da se prethodno posavjetuje s rodbinom i prijateljima šta ima da radi. Rekli su mu da bez daljega pođe, ali da svakako ponese sa sobom pod odijelom dugi mač. Ako vidi da Asen počinje da galami, te da će se stvar svršiti samo na prijetnjama, neka nastoji na sve načine da ga smiri i da ga moli za izvinjenje. Ali ako se Asen bude htio tući, neka nastoji da ga predustretne i smrtno rani.
Dakle, kad je Ivanko došao pred Asena, ovaj je odmah stao vikati da mu donesu mač da ubije izdajicu. Ali ne bješe na vrijeme, jer je Ivanko smesta pritrčao i ranio ga u slabine, pa je umakao i povukao se kod svojih. Ispripovijedio im je šta se desilo i dogovorio se s njima kako da se odmetne, jer je dobro znao da će braća i rodbina ubijenog Asena tražiti da osvete njegovu smrt. Tom prilikom riješiše da zatraže zaštitu i pomoć od Rimljana, Iste noći kad su to ugovorili, privukli su na svoju stranu još mnogo drugih. Pošto su osvojili Trnovo (najutvrđeniji i najljepši grad na planini Hemu, smješten na jednom brežuljku, opasan debelim i jakim zidinama), oduprli su se Petru, bratu poginulog Asena, čija se smrt, kad je svanulo, naglo razglasila ne samo po Trnovu nego i po drugim mjestima.
Ali, pošto Petar nije mogao uhvatiti Ivanka, a ni Ivanko lako odoljeti Petru, Petar je riješio da ga savlada opsadom, a Ivanko da se obrati za pomoć Rimljanima. Kad je, dakle, Ivanko došao pred cara, nagovarao ga je da uputi vojsku radi osvajanja i zauzimanja Trnova, jer kad to ostvari, on će mu pomoći da osvoji ostalu Bugarsku. U tome bi tada sigurno, bez većih teškoća, i uspio, da nije oklijevao. Ali kako je malo zakasnio, poslao je poslije protostratora Manojla Kamica. Krenuvši iz Plovdiva, protostrator je jedva bio došao na granicu Bugarske kad su se njegovi vojnici počeli buniti, zahtijevajući da im kaže kuda ih vodi i s kim imaju da se bore. Vikali su iz svega glasa i govorili: ''Da nijesu, možda, to one planine u koje smo više puta polazili bez ikakve koristi, štaviše, na našu krajnju propast i sramotu? Vrati se, dakle, vrati, i vodi nas kući, jer inače nećeš dugo živeti!'' Stoga je Manojlo bio primoran da se vrati caru, koji je sastavio drugu izabranu vojsku i pojavio se na granici Bugarske. Ali se ipak nije usuđivao zametnuti bitku s neprijateljem, već se i on vratio natrag a da nije ništa učinio.

KOMENTAR
Asen je vladao 1186-1196, Petar 1196-1197, a Jovan ili Kalojan 1197-1207.
----

Videći tu malodušnost Rimljana, Ivanko se vratio caru, pošto je kradimice pobjegao iz Trnova. Tako je Petar postao gotovo apsolutni gospodar Bugarskog Kraljevstva. Ali je i on, ne dugo poslije toga, bio mučki ubijen od nekog Bugarina. Na taj način Bugarsko Kraljevstvo je pripalo njegovom bratu Jovanu, kojega je Petar bio uzeo za druga u ratovima i u kraljevanju. On je bio neko vrijeme u Carigradu kao talac Isaka Anđela, odakle je poslije pobjegao i došao kući. Kad je dobio kraljevstvo, ispoljio je istu surovost u robljenju i pustošenju Rimskog Carstva kao i njegov brat Asen. I nije bilo nikoga u rimskoj vojsci koji bi mu se usudio suprotstaviti. U međuvremenu je odnio mnogo pobjeda nad Rimljanima i nad carem.
Car je ljubazno primio Ivanka, koji je bio (kaže Zonara) u mnogim poduhvatima od velike koristi Rimljanima; bio je to čovjek visoka stasa i izvrsna uma, i veoma kršno građen. No prevelika srdžba i njegova tvrdoglavost često su ga bacale u mnoge greške, pa mada je bio u neprestanom dodiru s Rimljanima, ipak nije ništa izgubio od svoje divljine i svoje urođene surovosti. Car je na svaki način htio održati obećanje da mu da za ženu kćer sevastokratora kojega su Bugari ranije bili ubili. Ali kako ona nije još bila punoljetna, Ivanku je bilo žao toliko čekati. Videći pak da je njena majka, udovica Ana, prekrasna žena, počeo je u sebi govoriti: ''Šta da radim s jagnjetom koje još siše? Bolje je da sklopim brak s njenom majkom Anom.'' Pošto je to stavio do znanja caru, postigao je svoj cilj, i kasnije je neprekidno živio u krajevima blizu Plovdiva. Tu se više puta odupro svojim Bugarima, ali ipak nije uspio da spriječi njihovo upadanje u oblasti Carstva. Koliko su nad tim carstvom pobjeda izvojevali, i kako su zvijerski pustošili njegove oblasti, to (kako piše Zonara) ne može izraziti ljudski jezik. Same ruševine u krajevima blizu Hema, u Makedoniji i Trakiji to najbolje pokazuju, i možda bolje od ijedne slike ili ljudskog jezika.

KOMENTAR
Ovdje nailazimo na pojavu koju nije lako razumjeti. Orbin dva puta citira Zonaru a koristi, kao i ranije, tekst Nikite Honijata. Zonarina hronika se, pored toga, prekida 1118.
----

Carska uprava, dakle, u Trakiji i u drugim oblastima bila je rđava, a odbrana još gora kada je car Aleksije Anđeo, podstaknut prije sramotom nego ikakvom nadom u pobjedu, krenuo protiv Bugara. Sakupivši dobru vojsku u Kipseli, htio je u prvom redu da osveti uvrede koje mu je nanio Bugarin Hrez, čovjek veoma niska stasa, ali vješt u ratnim stvarima. Njega je car, pošto se bio odmetnuo od Bugara, ostavio da brani Strumicu, ali se kroz kratko vrijeme odmetnuo i od cara, te nastojao da zauzme Bugarsko Kraljevstvo. Međutim, kad je car počeo da se sveti, stvar mu je ispala tako rđavo da se vratio kući s velikim gubicima, i s još većom sramotom.
Malo poslije Bugari su, prešavši Istar na Sv. Đurđa Mučenika, iznenada napali trakijske gradove blizu Mesene i Zerla. Robeći i druge krajeve, bili su sakupili veliki plijen. Kad su se s njim vraćali kući, napali su ih Rimljani u nekim klancima i oduzeli im čitav plijen, a mnoge ih pobili. Tada je car, obnovivši vojsku s Rimljanima i Persijancima, pošao na osvajanje mjesta zauzetih od Hreza, koji se bio povukao u Prosek, kuda je došla rimska vojska i ostala nekoliko dana. Ali, kako car nije slušao dobre savjete svojih ljudi, skinuo je započetu opsadu. I mada su Persijanci, ušavši u Bugarsku, bili sakupili nešto plijena, on se ipak vratio s velikim gubicima. Kad je vidio u kakvom se položaju nalazi, riješio je da zaključi mir s Hrezom, kome je ustupio Strumicu, Prosek i obližnje oblasti. I mada je Hrez bio oženjen, ipak je car obećao da će mu dati jednu drugu ženu, svoju rođaku i kćer protostratorovu, koju mu je poslije poslao u Raden po sevastu Konstantinu.

KOMENTAR
Mjesta: Mesena i Zerl su u stvari Mesine (= Karištiran) i Curulon u Trakiji. Kraj drugog pasusa je sasvim iskvaren zbog neshvaćenog latinskog prevoda. Smisao je ovaj: car je poslao protostratorovu kćer koja je bila razvedena od muža Hrezu po sevastu Konstantinu Radenu.
----

Sada, pošto je (kako rekosmo) Ivanko postao carev zet i bio poslan za prefekta u Plovdiv protiv upada Bugara, on je tako spretno udesio stvari da je postao apsolutni gospodar u tim mjestima, te se odmetnuo od cara. Car je odmah pokazao svoje veliko nezadovoljstvo zbog takvog Ivankovog postupka. Stoga je, kao prvo, poslao jednog svog vrlo pouzdanog evnuha da nagovori Ivanka neka prekine svoj ustanak i neka se radije sjeti dobrote koju su prema njemu pokazali Rimljani, a zatim mu je odmah poslao s vojskom njegove rođake. Da je pomenuti evnuh bio vjeran caru, Ivanko bi, bez sumnje, tada pao u ruke Rimljana, ali kako ga je evnuh obavijestio o carevoj zavjeri, on je najprije utvrdio neka mjesta na Hemu, a onda se povukao u planine. Rimljani su nastojali najprije da zauzmu gradove i tvrđave na planini Hemu, i većim su ih dijelom, uz velike gubitke, zauzeli. Tom prilikom je poginuo i jedan valjani zapovjednik, Georgije Paleolog. Drugim gradovima i tvrđavama zagospodarili su a da se nijesu ni latili oružja.

KOMENTAR

Hem je, kao što je već rečeno, planina Balkan
----

Ivanko, koji se bio povukao u planine, kao pametan čovjek i vješt u ratnim stvarima, mislio je samo na to da se osveti Rimljanima, koje je na kraju porazio i jednim vještim manevrom zarobio protostratora Manojla Kamicu. Kad je Ivanko vidio da se sreća priklanja Rimljanima, riješio je (jer se nije usuđivao ući u borbu) da pokuša sa zasjedama, koje je ovako postavio Rimljanima. On je znao dobro da u rimskom taboru ima veoma malo životnih namirnica, da su Rimljani veoma pohlepni i skloni na grabež, kao i da iznad svega vole svoje Rimljane, te je stoga naredio da se dovede u ravnicu mnogo stoke koju su pratili neki Rimljani, njegovi zarobljenici, praveći se da to šalje na poklon u planinu Hemo knezu Zagorja Jovanu, s kojim je bio u savezu protiv Rimljana.
Kad su Rimljani vidjeli toliku stoku, obavijestili su protostratora, koji je poput lava ili bijesne tigrice izletio napolje sa svojim ljudima. I kako nije posumnjao da je posrijedi prevara Bugarina, slobodno je izašao u ravnicu, jašući na jednom konju koji nije bio bojni. Dok su Rimljani bili zabavljeni plijenom, Ivanko je iskočio iz zasjeda, opkolio ih, veći deo posjekao, i zarobio protostratora. Uzoholivši se, dakle, ovom pobjedom, Bugarin je počeo suviše bahato da pustoši careve oblasti. Car je tada pripremio jaku vojsku sastavljenu od raznih naroda i lično krenuo protiv njega. Pošto je održao smotru vojske u Kipseli, udario je put Jedrena. Boraveći tu neko vrijeme, bio je mnogo zamišljen i nije se mogao riješiti šta da radi. Shvatao je, naime, da je savladati neprijatelja bila više nego teška stvar, jer je vojska bila tako prestrašena da je skoro umirala čim bi samo čula da dolazi neprijatelj. Stoga riješi da ponovo zaključi mir s Ivankom. Ivanko je odlučno odbijao da pristane na mir, dok mu car bjelodanim ispravama ne ustupi sve gradove i krajeve koje je ranije bio zauzeo, i dok mu uz to ne pošalje njegovu ženu Anu s carskim obilježjima.
Na ove Ivankove zahtjeve car je teška srca pristao. I gotovo odmah je donio drugu odluku, nedoličnu i za jednog vladara varvarina, a kamoli za hrišćanskog cara. Čim je, naime, bio zaključen pomenuti mir, car je poručio Ivanku da svakako želi da s njim razgovara. I da bi ga lakše uspio uvjeriti, poslao mu je po svom zetu Aleksiju Hristovo jevanđelje, s tim da se Aleksije u njegovo ime zakune na nj da ga neće povrijediti ni nanijeti mu bilo kakvu neugodnost, već da će razgovarati s njim o vrlo važnim stvarima. Osiguran ovim njegovim zakletvama, Ivanko je pošao k njemu, a ovaj ga je smjesta bacio u tamnicu, koristeći i krivo primjenjujući onu izreku proroka: ''Cum sancto, sanctus eris, etc.'' (Sa svetim bićeš svet, itd.).

KOMENTAR
I ovdje se prepričava Honijat samo mjestimiĉno dosta skraćeno.
----

Poslije ovoga zločina car se lako domogao Ivankovih gradova i mjesta, poslavši u progonstvo njegovog brata Mica. Ali sljedeće godine Bugari su provalili u Trakiju, spalili mnoga važna mjesta, te se vratili kući puni plijena. I tada bi, bez svake sumnje, bili doprli sve do carigradskih vrata da ih Rusi, kao prijatelji Rimljana, nijesu u tome spriječili. Međutim, bugarski kralj Jovan (Kalojan) odupro se Rusima, i zametnuvši s njima veoma krvavu bitku, porazio ih i protjerao iz svoje zemlje.
Tada se je okrenuo protiv Rimljana i s lakoćom je zauzeo Kostancu, veoma znameniti grad na rodopskom području. Pošto je porušio njegove zidine, šestog dana Velike nedelje, pošao je put Varne. Ali vidjeći da su njeni branioci većim dijelom Latini, veoma hrabri ljudi, kao i da se junački odupiru, napravio je jednu drvenu spravu na četiri točka, koja je dosezala do vrha zidina, dogurao je ispod zidina i stao napadati, te je treći dan zauzeo grad. Sve koje je tu zarobio žive je zakopao, a onda se, srušivši do temelja gradske bedeme, vratio kući pun plijena.
Pošto je (kako je rečeno) protostrator Manojlo Kamica bio Ivankov zarobljenik, i kako Manojlo nije mogao nagovoriti cara da za njegov otkup isplatu Hrezu dvije stotine zlatnih dukata, skoro u očajanju, nagodio se s Hrezom, koji je u pratnji Kamice provalio u zemlje blizu Proseka, te je za kratko vrijeme potčinio Pelagoniju i bez većih teškoća osvojio Prilep. Zatim su redom napali druge zemlje: preko Tempe prodiru u Tesaliju, zauzimaju sela, dižu na pobunu Grčku i, na kraju, uspijevaju da se Moreja odmetne od Rimljana.
Kad je to vidio car, da bi smirio Hreza, dao mu je za ženu Anu, bivšu ženu Bugarina Ivanka. Time je dobio natrag Pelagoniju i Prilep. Tesaliju je istrgao docnije iz ruku Kamice, kojega je više puta porazio u borbi. Zatim je zauzeo Strumicu, gdje je skoro na prevaru uhvatio Hreza, te zaključio mir s bugarskim kraljem Jovanom. Ovaj je poslije počeo da se sveti drugim narodima koji su mu pravili neprilike dok je bio u ratu s Rimljanima.

KOMENTAR
Jovan koji se ovdje i na sledećim stranicama spominje jeste bugarski car Kalojan (1197-1207). Baldvin je vladar Latinskog Carstva osnovanog od krstaša Baldvin Flandrijski (1204-1205).
----

Pošto je Rimsko Carstvo osvojio Balduin, mnogo Grka je pobjeglo Bugarinu, nastojeći da pobune narod protiv cara. Balduin je zaprijetio Bugarinu da će udariti na njega ako ne protjera Rimljane iz svoje zemlje. Ali je to Jovana još više razbijesnjelo. Zato je s izabranim četama tih Rimljana, i s nekim Vlasima, provalio u Trakiju robeći i paleći sve redom. Kad je Balduin bio o tome obaviješten, sakupio je vojsku, koju je bio porazdijelio na razna mjesta, i poveo je put grada Jedrena. Kad se zametnula bitka na području Jedrena, Bugarin, koji je bio postavio u zasjede mnogo Vlaha, počeo se namjerno povlačiti. Kad su Latini pošli naprijed, bili su uhvaćeni u klopku i većim dijelom pobijeni. Car Balduin je bio zarobljen, a Delojko (Luj grof od Bloa), knez Pelea, pao je u borbi, dok je Henrik Dandolo, mletački dužd, pobjegao s nekolicinom svojih ljudi. Kako je tom prilikom bio teško ranjen, poslije kratkog vremena je umro.
Osilivši se sada Bugari više nego ikad prije, jer su okusili raskoši i bogatstva Latina i zauzeli neka njihova mjesta, odmah su krenuli naprijed, ne nailazeći ni na koga ko bi im se suprotstavio. Tako su zauzeli, a da se skoro nijesu ni latili oružja, neke tračke gradove, a druge su, pošto su ih silom zauzeli, porobili i do temelja razrušili. I tako, pošto je Bugarin prošao pustošeći sve do Soluna i Makedonije, porušio je mnoga sela, utvrženja i gradove i pretvorio sve u skitsku pustinju, kako se obično kaže. Zauzeo je takođe grad Ser, poslije veoma krvave bitke s tamošnjim Latinima. Ovi su, uzdajući se u svoju ratnu vještinu, rado stupili s njima u borbu, i mnoge su ih pobili, ali su na kraju bili savladani. One, pak, koji su bili pobjegli, dok su nastojali da se sklone u Ser, stigli su Bugari prije nego što su uspjeli da zatvore gradska vrata, pa su provalili unutra, stavili sve pod oganj i mač, te sravnili sa zemljom gradske zidine. Poslije toga Bugarin je osvojio grad Veriju i mnoga druga mjesta. Zatim je napao Plovdiv, gdje je porobio i porušio sve. I jer su ga nekad bili uvrijedili tamošnji gorštaci, ponio se prema njima krajnje okrutno. Tako isto je radio i po cijeloj Trakiji, u kojoj su Bugari napravili toliko štete koliko (kako piše Niketa) oko ljudsko nije vidjelo ni uho čulo.

KOMENTAR
Izlaganje je i dalje zasnovano na Honijatu, ali se mjestimično (kao na početku drugog pasusa) javlja i Nićifor Grigora, istoričar sljedećeg perioda.
----

Naime, gradovi koji su ranije bili tako znameniti i s velikim brojem žitelja, utvrđena mjesta, divne livade, divni vrtovi natapani potocima, kuće i visoke mermerne palate ukrašene raznim slikarijama, vinogradi krcati grožđem i polja puna žita, sve je to izgledalo prazno i pusto, pa je više ličilo na jazbinu ježa i divljih zvijeri nego na ljudska prebivališta. I da ne bi ostalo ništa gdje ova ratoborna nacija ne bi pokazala svoju urođenu surovost, kad bi uhvatili nekog Rimljanina koji je u borbi ubio nekog njihovog Bugarina, zakopali bi ga živog s leševima mrtvih. Ponekad, pak, kad bi uhvatili u ratu neku istaknutu ličnost, zakopali bi je živu, a onda bi uzjahali njena konja i naoružali se njenim oružjem. Tu njihovu surovost okusio je na vlastitoj koži, između ostalih, car Balduin.
Kad je bio poražen (kako rekosmo) u jednom okršaju, zadržan je neko vrijeme u tamnici u Trnovu s teškim okovima na nogama. U to vrijeme pobjegao je Aspjet, koji je bio sužanj u Bugarskoj. To je bilo toliko krivo Jovanu Bugarinu da je odmah izvukao iz tamnice Balduina i naredio da mu se sjekirom odsijeku noge i ruke, a zatim ga je bacio u jednu dolinu gdje je, kao hrana ptica i zvijeri, treći dan umro. To isto je učinio s nekim rimskim zarobljenicima, koje je s istom okrutnošću, bez obzira i bez ganuća na njihov plač i na njihove molbe, dao sve pobiti. Među ostalim i Konstantina Tornikija, logoteta droma, koji je poslije osvajanja Carigrada služio (mada protiv svoje volje) Balduinu, s kojim se nije zatekao kad je bio zarobljen u bici. On se odvažio da pođe Bugarinu, vjerujući da će dovoljno cijeniti njegov ugled zbog mnogih poslanstava koja je ranije obavio u Bugarskoj u ime Rimljana. Ali sva ta njegova nada bješe uzaludna, jer od njega je dočekao samo to da ga je najprije vodio u lakim okovima po mnogim mjestima, a onda ga je živa zakopao.
Videvši bugarski kralj Jovan da Teodor Anđeo, koji je bio zauzeo mnoge zemlje Rimskog Carstva u Trakiji i Makedoniji, s gradom Solunom, najvećim i najčuvenijim od svih gradova u Makedoniji, još uvijek pustoši i njegove zemlje, pozvao je u pomoć neke Vlahe, te ga je porazio i zarobio. Pošto je naredio da mu se iskopaju oĉi, zadržao ga je kao sužnja.

KOMENTAR
Teodor Anđel je bivši epirski despot koji je zagospodario Solunom i proglasio se za cara. Tekst aludira na bitku kod Klokotnice 1230. Jovan više nije Kalojan nego car Ivan II Asen (1218-1241).
----

Kad su, dakle, Rimljani (kako rekosmo) zauzeli grad Carigrad, na zboru u Nikeji izabrali su za cara Teodora Laskara, a poslije njega Jovana Duku, njegovog zeta, i od tada su neprestano ratovali protiv Latina. Dok je Jovan Duka bio zauzet u ovim ratovima, došli su poklisari Bugarina s ponudom za mir, a ujedno s molbom da njegov sin Teodor uzme za ženu Jelinu, kćer bivšeg bugarskog kralja Asena. To se toliko svidjelo caru, koji je tada bio napadnut od više neprijatelja, da je odmah pristao na prijedlog Bugarina. S njim se sastao na dogovor u Hersonezu, gdje je bila obavljena svadba Teodora i Jeline. Tada je episkop Trnova, koji je do toga vremena bio podređen arhiepiskopu Justinijane Prime, bio oslobođen te podređenosti.
Pošto je poslije nekog vremena umro car Jovan, Bugarin je, čuvši za njegovu smrt, odmah krenuo u rat, pustošeći neprestanim prepadima gradove i utvrđenja koja su držali Rimljani u Trakiji, tako da je osvojio mnoge tvrđave u blizini Hema. To je isto radio i vjerolomni Mihailo u Tesaliji sa susjednim rimskim oblastima I gradovima.

KOMENTAR
Ovdje Orbin ekscerpira samo Nićifora Grigoru. Teodor Laskar je nikejski car Teodor I Laskaris (1204-1222), a Jovan Duka je Jovan II. Duka Vatac (1222-1254). Orbin je ovdje izdvajao iz Grigorinog teksta samo one odlomke koji spominju Bugare, pa je tekst učinio gotovo nerazumljivim. Mihailo u drugom pasusu je epirski despot Mihailo II (1231-1271). Sljedeći Teodor spomenut na ovoj strani jeste Teodor II Laskaris (1254-1258).
----

U tolikim teškoćama i nevoljama, tadašnji car Teodor, Jovanov sin, da bi osigurao istočne granice, obnovio je i potvrdio ugovore koje je njegov otac ranije bio zaključio s Turcima. Poslije toga, u proljeće, prešao je Helespont, raspolažući većim brojem ljudstva nego što je ikad njegov otac raspolagao, pošto je za ovaj rat sakupio ne samo one koji su bili sposobni za vojsku već i one koji su bili određeni za lov. Ovima je naredio da puste pse i sokolove, te da ga prate u ovom pohodu. Kad je Bugarin čuo za ove careve pripreme, klonuo je duhom. Videći da se neće moći ogledati s neprijateljem, s jedne strane, zato što nema toliko i tako dobro naoružane vojske, a s druge, zato što je car tada bio u cvijetu mladosti, pun želje za slavom i uporan u ostvarivanju onoga što je jedanput sebi stavio u zadatak, pomislio je da je najbolje da zaključi s njime mir i obnovi stare ugovore. Vjerovao je da će se car lako izmiriti s njime, bilo zato što mu je bio zet, bilo zato što je car želio da što prije pođe protiv vjerolomnika Mihaila Tesalca, prije nego što on zauzme sve. Stoga je poslao poklisara caru, pa još lakše nego što je vjerovao zaključio je i utvrdio mir, vrativši prethodno sve tvrđave oduzete Rimljanima. Nešto kasnije Bugarin se upokojio usljed jedne rane na desnoj ruci koju je zadobio u nekom okršaju.

KOMENTAR
Bugarski vladar koji je ovdje umro treba da je Mihailo Asen (1246-1257). Konstantin Tih Asen vladao je 1257-1277.
----

Međutim, kako nije ostavio muškog potomstva, bilo je malo gužve među Bugarima oko izbora novoga kralja. Ali su se na kraju složili i predali vlast Micu, koji je imao za ženu sestru pokojnog kralja Asena. Mico se odmah pokazao kao neratoboran i loš ratnik, pa su ga, malo-pomalo, njegovi ljudi počeli prezirati. U to vrijeme živio je među Bugarima jedan veoma istaknut i plemenit čovjek po imenu Konstantin Tih, čovjek veoma pametan, a snagom tijela bio je daleko pred ostalima. Videći da bugarske stvari idu sve gore, on je privukao na svoju stranu neke velikaše i puk, te je bio proglašen za kralja Bugarske. Prva stvar koju je preduzeo bilo je udaranje opsade oko Trnova, sjedišta bugarskih vladara. Pošto nije mogao odoljeti Konstantinu, Mico je bio primoran da ode sa ženom i djecom i da se povuče u Mesemvriju, veoma utvrđeni grad na obali Crnog mora, a odatle se poslije preselio k caru u Nikeju. On je predao caru Mesemvriju, a u zamjenu je dobio od njega mnogo imanja blizu Troje sa Skamandrom, pored drugih godišnjih prihoda.
Pošto je, dakle, Konstantin zauzeo Bugarsko Kraljevstvo, poslao je poklisara caru, obećavajući da će mu ubuduće biti prijatelj i vječni saveznik, ali ako je voljan da mu dade za ženu jednu od svojih kćeri. To je tražio ne zato što mu je trebala žena (imao je još prvu u kući i s njom mnogo djece), već je to tražio prije da ne bi izgledao niži od svojih prethodnika, koji su imali u tom kraljevstvu neko veće pravo ili zato što su bili kraljevskog roda, ili, možda, zato što su se orodili s kraljevima i stranim carevima.
Postigavši od cara što je tražio, došao je u Mesemvriju i tu se oženio carevom kćeri Teodorom. Prvu ženu otpremio je Rimljanima u Nikeju da bude kao talac njegove pune vjernosti, a ujedno zalog njegove postojane ljubavi prema drugoj ženi.
Dakle, dok je Konstantin vladao u Bugarskoj, umro je rimski car, a njegova sina Jovana oslijepio je Mihailo Paleolog, koji je poslije zauzeo to carstvo. Konstantinova žena i Jovanova sestra zbog toga je stalno podsticala svog muža da osveti nepravdu učinjenu njenom bratu. I u tom času, dok je Bugarin sav u nedoumici tražio priliku da udovolji ženi, stižu poklisari sultana Azedina, moleći ga za pomoć protiv Rimljana i obećavajući mu veliku svotu novca ako bude učestvovao u ovom ratu. To poslanstvo veoma je obradovalo Konstantina. Sakupio je golemu vojsku, pozvavši u pomoć još dvadeset hiljada Vlaha, pa je s njima provalio u Trakiju da ruši rimska mjesta. I kako se car takođe nalazio u Trakiji protiv Tesalije, Bugarin se nadao da će ga lako dobiti u ruke. Ali, mada su mu sve druge stvari dobro pošle za rukom, ova ga je nada iznevjerila, jer je car, pošto je bio obaviješten o dolasku Bugara, pobjegao sam potajno u planine blizu Ganija. Odatle se zatim spustio na more i tu slučajno zatekao dvije latinske galije koje su, na putu za Carigrad, bile pristale da se snabdiju vodom, te je na njima za dva dana stigao u Carigrad.

KOMENTAR
Tekst je i dalje prevod iz Grigore. Jovan je Jovan IV Laskaris (1258-1261), a Mihailo VIII Paleolog (1259-1282).
----

Primijetivši da je car umakao, Bugari usiljenim maršem krenuše put Enosa da odatle oslobode sultana Azedina, koji je u odsutnosti cara tu bio zatočen. Enos im je pao u ruke a da nijesu upotrijebili oružje, jer su im ga predali tamošnji stanovnici iz straha da ne budu uništeni s gradom ako pruže kakav otpor. U ovom ratu Bugari su opustošili Trakiju tako da se tada u njoj jedva mogao vidjeti vo ili orač.
Ali, pošto je nešto kasnije Konstantinu umrla žena Teodora, car Mihailo Paleolog da bi ga privukao sebi dao mu je drugu ženu, Mariju, kćer svoje sestre Eulogije. Ova se docnije razljutila na svoga ujaka i pobunila protiv njega muža, Vizantince i jedrenskog patrijarha Gregorija, jedno, stoga što joj nije dao njen miraz, drugo, što se, otišavši na Lionski koncil u vrijeme pape Grgura X, bio složio s Latinima u pogledu vjerskih dogmi. Stoga, kad je umro, nije mu bio priređen (kaže Rafael Volateran) odgovarajući pogreb niti su grčki svještenici dozvolili da se sahrani po obredu. Svemu tome bila je kriva gore pomenuta Konstantinova žena Marija.
Za Konstantinova vladanja u Bugarskoj podigao je ustanak Lahana, kojega su (prema Georgiju Pahimeru) Bugari na svom jeziku zvali Kordukva. On se rodio od oca pastira, a bio je veoma pametan čovjek. Okupivši, naime, oko sebe neke lopove i druge zlikovce, provodio je dane s njima živjeći od grabeži. Za kratko vrijeme sakupio je velika bogatstva i sastavio pravu vojsku s kojom je robio Konstantinove oblasti. Konstantin nije nipošto htio trpjeti tolika pustošenja, pa je riješio da se za to osveti. Pripremio je, dakle, sve potrebno za rat i zametnuo s njime bitku u kojoj je izgubio ne samo kraljevstvo nego i život. Dobivši Lahana, preko svakog očekivanja, pored kraljevstva, i Konstantinovu ženu, prema njoj je, zbog njenog pretjerano udobnog života, rđavo postupao.

KOMENTAR
I ovdje izlaganje počiva na Nićiforu Grigori. Rafael Volateran je citiran samo za pojedinost o navodnom postupanju grčkog svještenstva prema caru Mihailu VIII Paleologu. Isto tako od Pahimera, odnosno iz Volfovog izvoda iz Pahimera, potiče samo pojedinost da su Lahanasa Bugari nazivali Kordukva. (Lahanon znači u grčkom kelj, broskva.) Kazivanje se odnosi za uzurpaciju Ivajla (1278-1279).
----

Poslije, kad je minula jesen, riješio je da iz zasjeda napadne neke rimske tvrđave, kako bi, slabeći rimske snage, sam postao jači. Kad je to čuo car, bio je mnogo utučen, jer mu to nije izgledala bezazlena stvar. Nije ga se bojao zato što je tada smatrao da ga se treba bojati, već zato što je vidio da je veoma brz i uporan u sprovođenju onoga što je sebi stavio u zadatak, pa je govorio: ''Ako taj slučajno tako i dalje povećava snage, na kraju ga ni Rimljani neće moći savladati. Zato treba da oni koji žele živjeti bez opasnosti predusretnu zla koja vide kako im prijete. I ako se sad lako može posjeći korijen biljke koju vidimo da brzo raste, ne smije se odlagati, niti treba čekati da se osvetimo uz vlastitu pogibelj kad se u početku može uništiti plan neprijatelja.'' Zato, budući da je iza Mica, potomka (kako je rečeno) kralja Asena koji je umro u Troji iz gore navedenih razloga, ostao jedan sin, po imenu Jovan Asen, car ga je odmah pozvao da protjera iz Bugarske nasilnika Lahanu, te da preuzme kraljevstvo koje mu je po pravu pripadalo. Pošto ga je prethodno oženio svojom kćeri Irenom, uputio ga je s jakom vojskom u Bugarsku. Videći tada Lahana da njegove snage nijesu dovoljne da mu se odupre, obratio se za pomoć tatarskom gospodaru Nogaju. Međutim, Nogaj ga je, na carev zahtjev, ubio na jednoj gozbi.
Dobivši lako, uz saglasnost Bugara, kraljevstvo, Jovan Asen je protjerao iz toga kraljevstva carevu sestričinu i njenog sina Mihaila, kao i jednu kćer, koja je otišla u Carigrad. No, kako se često dešava da mnoga i velika veselja prate isto tolike boli i žalosti, tako se tada desilo i Asenu. Bio je, naime, među Bugarima neki plemeniti čovjek, i po svojoj mudrosti i rijetkoj hrabrosti veoma slavan, po imenu Terter. Želeći da živi s njim u miru i da ga privuče sebi, kako bi postao moćniji, Asen mu je dao za ženu jednu svoju sestru, poslavši njegovu prvu ženu s djecom u Nikeju, a poslije toga počastvovao ga je i dao mu dostojanstvo despota. Ali sve to nije bilo dovoljno da ga održi u čvrstom prijateljstvu s Asenom, jer kad je Terter primijetio Asenovu prostodušnost i lakoumnost, za kratko vrijeme pridobio je za sebe cijelu vojsku i mnoge velikaše. Sve je to radio kako bi postao apsolutni gospodar toga kraljevstva.

KOMENTAR
Prepričavanje Grigore prekinuto je ovdje samo podatkom iz Pahimera o tome da je Nogaj ubio Ivajla. Sudeći po nekim skraćivanjima nije isključeno da Orbin ovdje nije crpio direktno iz Volfovog prevoda, nego iz nekog latinskog pisca koji je na sličan način koristio Grigoru. Ivan Asen III je vladao 1279—1280. Ovde vrijedi ukazati na značajnu razliku između pričanja Grigore i Pahimera, jer je po ovom drugom Terter dobio despotsku titulu od cara Mihaila VIII. Terter je vladao kao car 1280-1292. Orbin je o njegovoj vladi imao sasvim pogrešne predstave.
----

Obaviješten o tome, Asen se pričinio kao da želi da posjeti svoga tasta, i ponijevši sobom krišom sav nakit i bogatstva bugarskih kraljeva, proveo je s tastom ostali dio života. A Terter je, kako nije bilo nikoga koji bi mu se suprotstavio, zauzeo Bugarsko Kraljevstvo. Ali ne zadugo! Bio je primoran da ustupi drugima ono što je nepravedno držao. Videći, naime, Nogaj kako mu poslovi veoma srećno idu za rukom, okrenuo se i protiv Bugarske. Procijenivši tada Terter da mu se ne može oduprijeti, bilo zato što je Nogaj raspolagao velikom vojskom, bilo takođe zato što je vidio da ga njegovi Bugari ne vole, napustio je poduhvat i pobjegao u Jedrene, gdje se poslije malo dana razbolio od groznice i upokojio. Bugari su se, međutim, pripremili da se vrlo srčano odupru Tatarinu, koji se, saznavši za tu njihovu odluku, povukao.
Ali, poslije Terterove smrti, još uvijek je među Bugarima bilo meteža. Stoga im je car uputio jednog poklisara pozivajući ih da izaberu za svoga kralja Mihaila, sina Marije i Konstantina, bivšeg bugarskog kralja. Obećao je, ako to učine, da će im ubuduće biti još naklonjeniji. No Bugari se nijesu mogli nikako složiti, jer jedni su pristajali uz cara, a drugi uz Svetislava, prvog velikaša toga kraljevstva i čovjeka veoma iskusnog u ratovima. Na kraju, Marija se riješila da posini Svetislava, i to je učinila javno u crkvi, zaogrnuvši jednim dijelom svoga plašta Svetislava, a drugim svoga sina Mihaila.

KOMENTAR
Bugarska istorija u poslednjoj četvrti XIII vijeka je u velikoj mjeri zapletena, a za Orbina je bila gotovo nerazumljiva pošto nije imao puni tekst Georgija Pahimera. Veliku zbrku je napravio ne razlikujući Jakova Svetoslava, gospodara Vidina i Zapadne Bugarske, despota i titularnog cara, i Teodora Svetoslava koji je bio car 1300-1322, Orbin je vijesti o Jakovu Svetoslavu koje se odnose na sedamdesete godine XIII vijeka uvrstio na mjestu gdje ne spadaju. To se odnosi na pasus koji govori o posinovljenju od strane Marije, što spada u 1276. ili 1277. U pretposlednjem pasusu se može prepoznati po ženi Teodori onaj drugi Svetoslav, koji je, opet, spomenut suviše rano.
----

Dobivši, dakle, Svetislav kraljevstvo, nije mogao stajati ni časa mirno. Uvijek je mislio na neki veliki poduhvat. A da bi što bolje učvrstio svoj položaj, oženio se Teodorom, kćeri cara Mihaila, a dao za ženu jednu svoju sestru Čaki, sinu Tatarina Nogaja. Kad je ovaj kasnije htio da zauzme Bugarsko Kraljevstvo, Svetislav mu je postavio zamke, uhvatio ga i predao Jevrejima da ga udave u tamnici.
U to vrijeme su Persijanci pustošili Rimsko Carstvo na istoku. Stoga je Svetislav, na zahtjev i molbu cara, sastavio vojsku od dvadeset hiljada konjanika i šest hiljada pješaka i uputio je pod vođstvom svoga Bugarina, Jovana Heroboska Macukata. Potukavši se ovaj s Persijancima, porazio ih je i odnio veoma časnu pobjedu. Ali kad se vraćao kući pun plijena, sudario se s neprijateljima u nekim teško prohodnim klancima, gdje je, poslije junačke borbe i pokolja koji je napravio među neprijateljima, pao na vječnu svoju slavu. Čim se za ovo saznalo u Bugarskoj, počeli su se buniti protiv Svetislava i govoriti da je on kriv za smrt tolikih valjanih ratnika koji su gotovo sami bili dovoljni da brane Bugarsku od bilo kakvog napada tuđinaca. Tada Svetislav, posumnjavši na patrijarha Joakima, naredio je da ga strmoglave s neke stijene. Ali bog, koji se uvijek brine za svoje sluge, nije dozvolio da dugo ostane nekažnjena ova Svetislavljeva osionost i nevaljalstvo. Naime, kad su Bugari, koji su poput ostalih Slovena mnogo poštovali svještena lica, vidjeli toliku bezbožnost svoga kralja, otvoreno su se stali odmetati od njega.
Konstantinova žena Marija, koja je uvijek tražila priliku - koja je (kako se obično kaže) duša ljudskog djelovanja - da podigne na kraljevski prijesto sina Mihaila, iskoristila je tada tu pobunu Bugara. Ona je poslije kratkog vremena mučki ubila Svetislava zahvaljujući knezu Kefalonije, i ujedno despotu Etolije i Akarnanije, Svetislavljevom krvnom rođaku.

KOMENTAR
Ono što se ovdje govori o ratu protiv Turaka i ubistvu patrijarha Joakima III odnosi se na cara Teodora Svetoslava s početka XIV vijeka. Utoliko je neprirodnije vraćanje u drugom pasusu na Mariju, ženu cara Konstantina Tiha Asena (1257-1277). Pričanje o ubistvu Svetislava odnosi se na onog prvog Jakova Svetoslava. Mihailo (1323-1330) bio je sin vidinskog kneza Šišmana i nije mogao nikako biti sin Marije.
----

Poslije toga Marijin sin Mihailo bio je uz saglasnost Bugara proglašen za bugarskog kralja. Ovaj, mada je imao kod kuće ženu, kćer srpskog kralja Stefana Nemanje, po imenu Neda ili Nedeljka, želio je ipak da ima još jednu, koja bi bila carskog roda. I tako, otpustivši prvu ženu, uzeo je Teodoru, bivšu Svetislavljevu ženu i sestru Andronika Paleologa Mlađeg, veoma lijepu ženu, koja je tada boravila u Trnovu.
Kako je Androniku bilo krivo što tako dugo živi njegov stric, Andronik Stariji (jer je želio da što prije postane apsolutni gospodar carstva), poslao je poklisaru Bugarinu Mihailu da ga pridobije za sebe i učini vječnim prijateljem. Na to se riješio tim prije što mu je bilo poznato da Stefan Nemanja ide mnogo naruku njegovom stricu Androniku protiv Mihaila, kojega je pomagao Andronik Mlađi, čiju je sestru (kako rekosmo) Bugarin imao za ženu. Bile su prošle 23 godine otkako ovu nijesu bili vidjeli njena majka i njen brat. Stoga su zamolili njenog muža da je dovede na neko mjesto gdje bi je mogli vidjeti. Udovoljavajući njihovoj želji, Mihailo je doveo svoju ženu u Dimotiku, gdje su bili, i od strane cara i od strane njegove majke, kraljevski sačekani i darovani mnogim i bogatim poklonima. Tu su se dogovorili i zaključili da car pomogne Mihailu protiv srpskog kralja, a on caru protiv njegova strica Andronika, a kada potpuno savladaju neprijatelja, da Bugarin, kao nagradu za svoje napore, dobije neke gradove u Romaniji. S takvom, dakle, odlukom Mihailo se sa ženom vratio kući. Ali uprkos tome, nije održao obećanje ni ugovor zaključen s Andronikom.

KOMENTAR
Već pri dnu prethodne stranice počinje odlomak od kojega Orbin opet redom ekscerpira Nićifora Grigoru. Pravi odnos između Andronika II (1282—1328) Starijeg i Andronika III (1328-1341) je Orbinu izmakao usljed toga što nije tačno shvatio Grigorin tekst. Andronik Mlađi nije bio sinovac, nego unuk Andronika Starijeg.
----

Dok se Andronik neprestano borio sa svojim stricem, Mihailo, podstaknut, možda, nekom velikom nadom koju je bio sebi stvorio u glavi, potajno je poručio Androniku Starijem da će mu doći u pomoć ako pristane da zaključi s njim prijateljstvo. Andronik Stariji je smjesta prihvatio ovaj prijedlog koji mu je izgledao upravo kao s neba došao. Zato su se neprestano mogli vidjeti poklisari koje su izmenjala ova dva vladara, a koji su dolazili da utanače mir. Pošto je Bugarin poslao u pomoć Androniku dobru vojsku, otkrilo se, ne znam kako, da Bugari koji su došli u Carigrad namjeravaju da zauzmu taj grad. Zbog toga nije bilo dozvoljeno nikome od njih, sem njihovom zapovjedniku, da uđe u grad, pa se vojska utaborila deset milja daleko od Carigrada. Kad je, dakle, Andronik Mlađi bio o tome obaviješten, istog časa je uputio jednog svog poklisara s mnogo poklona i s još više obećanja zapovjedniku Bugara, moleći ga da ode i vrati se kući, što je Bugarin odmah i učinio.
Nije prošlo ni trideset dana od kada je Andronik protjerao strica i sam zauzeo cijelo Rimsko Carstvo, a Bugarin Mihailo je provalio u Trakiju da se bori protiv Rimljana, jer je Mihailo bio riješio da uz pomoć Vlaha što prije udari na Dimotiku i Jedrene. Saznavši za to, car je krenuo u Jedrene, a zatim je poslao svoga poklisara Bugarinu da ga pita zašto to radi. On mu je odgovorio da traži da mu car dade sve ono što mu je ranije bilo obećano, jer (govoraše) da je on htio pruţiti pomoć njegovom stricu, Andronik Mlađi ne bi uspio da se domogne Rimskog Carstva. Videći ove njihove razmirice i sporove, careva majka i Bugarinova tašta posredovala je među njima da bi ih pomirila, a jednom znatnom svotom novca koju je poklonila zetu uskladila je sve.

KOMENTAR
Zbacivanje Andronika II, na koje se ovdje aludira, pada u 1328. godinu. U pričanju o srpsko-bugarskom ratu zamijenjena je Grigorina oznaka ''kralis'' za srpskog vladara imenom Stefana Nemanje, kako Orbin ponegdje naziva Dušana. Orbin nije prepoznao da je riječ o istom ratu koji je već opisao izlažući srpsku istoriju. (Bitka kod Velbužda 28. jula 1390.) Zanimljivo je istaći da umjesto Grigorinih 1000 ''Gala'' Orbin ima 1300 Njemaca.
----

Sledeće godine srpski kralj Stefan Nemanja pripremio je svoje čete da osveti uvredu koju je Bugarin Mihailo nanio njegovoj kćeri koju je bio otpustio pošto je s njom imao djecu. Kad je Bugarin bio obaviješten o tim pripremama, uputio je molbu caru da s jedne strane provali u Srbiju sa svojim četama, a on će doći sa svojim Bugarima s druge strane, tako da Nemanja ne bude u stanju da se odupre obojici. I tako, car je pripremio svoje čete i sve potrebno za rat, te je u proljeće otišao u vojni pohod. Ali videći da se njegova vojska ne može mjeriti s vojskom srpskog kralja, utaborio se u Pelagoniji i riješio da tu čeka da vidi šta će uraditi Bugarin, koji je raspolagao većim brojem ljudi negoli on, jer je bio sakupio dvanaest hiljada Bugara i tri hiljade Vlaha. S tom vojskom provalio je u Srbiju preko sjevernih djelova planine Hema i stigao skoro do izvora rijeke Strumice. Kako mu se niko nije odupirao, četiri je dana neprekidno pustošio sve ognjem i mačem. Ali petog dana, sa sunčevim zracima, pojavio se Nemanja s mnogo ljudi, čije oružje se tako sijalo da je gotovo zasjenilo pogled. Kad su,dakle, vojske zametnule bitku, Nemanja, praćen jednim odredom svojih konjanika i s hiljadu i tri stotine Njemaca, hrabrih i u oružju izvježbanih ljudi, najpre je nasrnuo na Mihailovu zastavu. Pošto ju je oduzeo bez velikih teškoća, okrenuo se onda put konjičkog odreda gdje je bio Mihailo. U velikom pokolju koji je tu napravio, zarobio je Mihaila. Od ostalog pak dijela vojske većina je tu izginula, a oni koji su pobjegli, vratili su se kući napola goli. Smrtno ranjeni Mihailo ostao je puna tri dana u potpunoj nesvijesti, a četvrtog dana, došavši malo k sebi, ispustio je dušu.
Poslije primljene vijesti o tome, car se vratio kući, ne pruživši pomoć ni jednoj strani i ne pretrpjevši ikakvu štetu. Sljedeće godine, saznavši da su kod Bugara nemiri i da hoće da oduzmu kraljevstvo ženi i rođacima pokojnog Mihaila, sakupio je vojsku i odmah napao neke gradove i utvrđenja blizu Hema. Zauzeo ih je sve skoro bez teškoća, jer su mu se stanovnici sami predavali. Tu je između ostalih gradova zauzeo grad Mesemvriju, koja je u to vrijeme bila u rukama Bugara. Kako su u Bugarskoj bili veliki meteži i razdori, na kraju, na zahtjev Stefana Nemanje, koji je poslije poraza nanesenog Bugarima bio postao gotovo gospodar u Bugarskoj, to kraljevstvo je bilo predano Mihailovom rođenom bratu Aleksandru.
Kad je, dakle, Aleksandar preuzeo upravu kraljevstva, sastavio je jaku vojsku od Bugara i Vlaha i provalio u susjedne zemlje Rimljana. Prodro je sve do Jedrena, pokorio mnoga mjesta, osvojio zatim neka utvrđenja i vratio se kući veseo i pun plijena.

KOMENTAR
Novi vladalac je bio Jovan Aleksandar (1331-1371). Ratovanje s Vizantijom opisano na ovoj i sljedećoj stranici pada na sam početak njegove vlade. Mesemvrija je grad na obali Crnog mora (danas Nesebr), a Rosokastron je ležao u blizini tadašnje vizantijsko-bugarske granice. U dnu ove strane se sasvim pogrešno spominje ime cara Jovana Kantakuzina. To je opet slučaj koji ilustruje Orbinov površan rad sa izvorima. Kod Grigore su nešto ranije opisane pogrebne svečanosti za mrtvog cara, što se odnosilo na staroga cara Andronika II, koji je poslije zbacivanja s prijestola živio kao monah. Orbin je shvatio da se to odnosi na Andronika III. Nije mu čak zasmetalo ni to što se u odlomku koji je ovdje prepisao spominje ''veliki domestik Kantakuzin'' (str. 286 gore).
----

Jovan Kantakuzin, koji je naslijedio u carstvu Andronika, nije mogao trpjeti takva pustošenja svojih zemalja, pa je sakupio vojsku od Rimljana, te iznenada napao bugarsku zemlju da bi povratio utvrđenja na Hemu koja su se nalazila u Aleksandrovim rukama. Naglim upadom u Bugarsku sve je poharao i zauzeo mnoga utvrđenja i iz njih protjerao posade koje je Aleksandar ostavio. Obaviješten o tome, Aleksandar je nastojao putem poklisara da zaključi mir s carem, govoreći da ne dolikuje jednom hrišćaninu da bude tako okrutan prema pripadnicima iste vjere kad se može biti i bez toga i živeti u miru, te okrenuti oružje protiv zajedničkog neprijatelja. Car mu je odgovorio da je pravo da oni gradovi koje su osnovali njihovi preci budu potčinjeni Rimljanima. S tim riječima otpustio je Aleksandrovog poklisara.

KOMENTAR
Besjeda pripada caru Androniku a ne Kantakuzinu, kako stoji u naslovu u margini.
----

Što je brže mogao, Aleksandar je sakupio vojsku od osam hiljada Bugara i dvije hiljade Vlaha, pa je s njom krenuo iz Trnova. Petog dana stigao je u Ruso Kastro, te se tu utaborio, jer je dobio vijest da se car još nalazi u tom mjestu. Mada je car bio uplašen dolaskom Bugara, koji su raspolagali većim brojem ratnika negoli on, ipak nije sasvim klonuo duhom, već. je sakupio vojsku na jedno mjesto i ovakvu joj besjedu održao: ''Evo vidite, braćo i nepobedivi vojnici moji, moramo se boriti u tuđoj zemlji. Nalazeći se daleko od otadžbine, ne možemo se nadati da će nam stići bilo kakva pomoć. Stoga, borimo se kao da imamo odmah umrijeti i zaći kao ovo sunce. O našim plemenitim i velikodušnim djelima ostavljamo za svjedoka ovu neprijateljsku zemlju u kojoj ćemo se danas boriti na život i smrt; neka oči istih neprijatelja svjedoče o našem junaštvu. Množina neprijatelja ne smije vas prestrašiti, jer znamo dobro da su često velike vojske bile pobijeđene od manje vojske. I mi moramo gajiti ovu nadu i upirati pogled u božansku dobrotu koja je, između ostalog, omogućila da Atinjanin Temistokle s malom flotom potopi u Salamini gotovo sve snage Persijanaca. Poslije njega Tebanac Epaminonda s neznatnom vojskom zadao je poraz velikim i jakim vojskama Lakedemonjana, najprije kod Alikarta, a poslije kod Leutre. U to vrijeme Sparta je izgubila takođe Lisandra, a primila na veliku sramotu onog velikog Agesilaja koji je bježao.'' Ohrabreni, dakle, ovim govorom, Rimljani s velikim oduševljenjem stupiše u borbu s Bugarima. Tu se (među ostalim) hrabro borio veliki domestik Kantakuzin, sin ćesara i sinovac Porfirogenita. Ali kako ni Bugari nijesu ništa zaostajali u junaštvu, Rimljani su počeli bježati i sklanjati se u Ruso Kastro. Pošto su živjeli pod opsadom, počeli su oskudijevati u svemu, a naročito im je ponestalo zobi za konje, koji su usljed toga neprestano skapavali.
Pritisnut tako teškim nevoljama, car je počeo molitvom tražiti boţansku pomoć, jer u tolikoj njegovoj bijedi drugog lijeka nije bilo. To što su se Mesemvrija i mnogi drugi gradovi i utvrđenja (vidjevši poraz Rimljana) priključili Bugarima, djelovalo je na cara toliko da je izgubio svaku nadu u pomoć; tražiti, pak, mir od Aleksandra nije se usuđivao, svjestan koliko je zla i štete nanio njegovoj zemlji. Dok je, dakle, bio zaokupljen takvim mislima, Aleksandar se smilovao i ponudio mu mir, te ga pustio slobodna kući. Pri tome ga je opomenuo da ubuduće bude umjereniji u svojim djelima, te da se sjeti da postoje četiri godišnja doba, kao i da su ponekad države u jednom času doživljavale velike promjene.
Poslije povratka kući, car je nastojao da zaključi pomenuti mir s Bugarinom. U tu svrhu poklisari su ugovorili da se uspostave rodbinske veze, te da car dade svoju kćer za ženu Aleksandrovom sinu. Pošto su obojica bili zadovoljni time, car je poveo devetogodišnju kćer u Jedrene i udao je za pomenutog Aleksandrovog sina, kojem je bilo petnaest godina.
Aleksandar se poslije povratka kući dao na posao oko učvršćenja svoga kraljevstva. Kao prvo, protjerao je iz Bugarske Teodoru Paleolog, ženu bivšeg bugarskog kralja Mihaila, s jednim njenim sinom od tri godine po imenu Šišman. Kad je Teodora vidjela da mu se ne može oduprijeti, krenula je sa svojim sinom kopnom u Dubrovnik. Poslije kratkog zadržavanja tu, prešla je u Apuliju, a odatle se prebacila u Carigrad, gdje je, sa svojim sinom, koji je (kako neki kažu) imao nadimak Capina, završila ostali dio života.

KOMENTAR
Grigora ne kaže da je Kantakuzin ''sin ćecapa i sinovac Porfirogeniga'', nego govori o drugoj ličnosti koja je bila u srodstvu s Paleolozima. Pričanje o braku između vizantijske i butarske carske porodice odnosi se na docnije vrijeme. Orbin je prosto istrgao ovaj odlomak iz konteksta i dodao ga prethodnom ekecerptu o Butarima. Pričanje o Teodori i njenom sinu već je bilo iskorišćeno u glavi o Balšićima.
----

Oslobođen, dakle, misli na Teodoru i njena sina, Aleksandar je upravljao kraljevstvom uz najveću mudrost i smirenost, dijeleći pravdu svojim podanicima na veliko njihovo zadovoljstvo. S prvom ženom je imao dva sina, Stracimira i jednog drugog. Majka ove djece nije se slagala sa svojim mužem, jer nije bila dovoljno pametna, i to je bio razlog što je Aleksandar uzeo drugu, i to neku Jevrejku. Kad je ova jednog dana došla preda nj povodom nekog spora, toliko se svidjela Bugarinu da ju je po svaku cijenu htio uzeti za ženu. Zato ju je najprije pokrstio i uveo u palatu, a zatim je poslao u jedno mjesto udaljeno od njega, gdje ju je držao pod dobrom stražom. S ovom drugom ženom imao je dva sina, Šišmana i Asena ili Jasena. Da bi osigurala svojim sinovima Bugarsko Kraljevstvo, njihova majka vješto je otrovala jednog od svojih pastoraka. Kad je to vidio njegov otac Aleksandar, a kako nije mogao pouzdano ustanoviti da li je ona prouzrokovala njegovu smrt, da bi zaštitio drugog njegovog brata, Stracimira, poslao ga je s njegovom majkom u Vidin i predao mu na upravu taj grad. Preuzevši, dakle, upravu u pomenutom mjestu, Stracimir je počeo uskraćivati poslušnost svome ocu. Ali pošto ga je otac suviše nježno volio, nikada nije udario na nj, već ga je puštao da radi šta hoće, trpjeći čak da se naziva carem.

KOMENTAR
Nije mi pošlo za rukom da utvrdim porijeklo kazivanja o porodici Ivana Aleksandra. Priču o Jevrejci nalazimo i kod Halkokondila. U jednom domaćem zapisu car Ivan Aleksandar ima sinove Mihaila, Stracimira i Asena.
----

U to vrijeme, bješe to 1351. godine, da bi kaznio neke buntovnike, ugarski kralj Ludovik poslao je s jakom vojskom u Bosnu palatinskog kneza Nikolu i Nikolu strigonskog arhiepiskopa. Provalivši u Bosansko Kraljevstvo, napali su utvrđenje Srebrnik. Pošto ga nijesu mogli osvojiti, povukli su se s velikim gubicima. Tu je neko noću ukrao pečat strigonskog arhiepiskopa, kancelara kralja Ludovika, a onda ga prodao nekim zlatarima.
Poslije kratkog vremena Ludovik je spremio znatnu vojsku, pa pošao i kopnom i vodom protiv Stracimira, koji ga je bio uvrijedio. Pošto ga je lako pobijedio i zarobio, poveo ga je sa sobom u Ugarsku. Neko vrijeme ga je zadržavao u tamnici, u utvrđenju Zagrebačke arhiepiskopije, zvanom Gomnek, ostavivši na upravi Vidina jednog svog velikaša s nekolicinom ugarskih vojnika da brane pomenuti grad. Tada je vlaški vojvoda Vlajko, ili zato što su pomenuti ugarski vojnici harali njegovu zemlju, ili iz nekog drugog razloga, došao s mnogo vojske pod Vidin, zauzeo ga i spalio (jer su se Ugri bili povukli u neke obližnje tvrđave). Preselivši u svoju zemlju, s one strane Dunava, sav narod koji je zatekao u Vidinu, dao se na osvajanje dvije tvrđava u kojima su bili Ugri. No kad nije mogao ništa da uradi, pošto su po svom položaju bili utvrđeni i pošto ih je branilo četiri stotine vojnika, među kojima je bilo šezdeset đenovljanskih strijelaca, stavio ih je pod opsadu, i tu je ostao dok kralj Ludovik nije lično došao iz Ugarske da ga napadne. Kad je Vlajko vidio da neće moći odoljeti, vratio se u svoju zemlju. Ali poslije su zaključili mir, pa je Vlajko vratio u Vidin sve one koje je bio preselio iz toga mjesta. U isto vrijeme Ludovik je pustio iz tamnice Stracimira i povratio mu Vidin. Ali je prethodno tražio da mu se zakune na vjernost, a za svaku sigurnost zadržao kod sebe gotovo kao taoce dvije njegove kćeri, od kojih je jedna uskoro umrla, a druga, po imenu Doroteja, udala se za tadašnjeg bosanskog bana Tvrtka, koji je (kako rekosmo) poslije uzeo titulu i kralja Raške.

KOMENTAR
Posljednji pasus na toj strani i izlaganje na str. 288 oslanjaju se na kazivanje Bonfinija, koji je, opet, koristio ugarsku hroniku Jovana Turocija. I kod jednog i kod drugog je pohod na Bosnu 1363. ispričan neposredno prije pohoda na Vidin 1366. pa je i Orbin ovde unio odlomak o Bosni.
----

Kad se, dakle, Stracimir, poslije dvanajest godina sužanjstva u Ugarskoj, vratio u Vidin, taj je grad za nepunih pet godina imao isto toliko stanovnika koliko i ranije. Upravljao je svojom državom s velikom mudrošću, a s Dubrovčanima koji su dolazili u njegovu zemlju postupao je veoma ljubazno.
Malo poslije, 1363. godine, umro je njegov otac Aleksandar. Kako je on imao jednu prekrasnu kćer iz braka s Braidom, nju je bio dao (kako piše Laonik u II knj.) za ženu Turčinu Muratu. Ostavio je iza sebe tri sina koje je imao iz braka s Jevrejkom, tj. Šišmana, Asena i jednog drugog, s kojima je njihov brat Stracimir vodio rat. U to vrijeme došli su u Bugarsku i Turci, pa kad su se Šišman i njegova braća s njima potukli, Asen je ubijen u bici. Poslije te bitke Šišman je zaključio mir s Turcima, priznao ih i pristao da im plaća danak. Odatle su Turci više puta pravili prepade sve do Vidina, robeći i pustošeći zemlju, ali nijesu mogli osvojiti grad. Kad su poslie prešli s one strane Dunava, prodrli su na područje Vlaške. Tada im je vlaški vojvoda oduzeo lađe na kojima su bili prešli rijeku, udario na njih i potukao ih. Oni, pak, koji nijesu poginuli u bici, kako nijesu našli lađe na kojima su vjerovali da će se moći spasiti, skakali su u vodu da ne padnu u ruke neprijatelju, te su tako svi izginuli.

KOMENTAR
''Braida'' spomenuta na početku ove stranice nije lično ime nego rezultat nesporazuma. Latinski prevodilac Laonika Halkokondila našao je u tekstu riječ Hebraidos (u padežu) što znači Jevrejke, pa je pomislio da je to ime. Kasnije se čak mislilo da je ta ''Braida'' bila kći kneza Lazara dok I. Ruvarac, ''Kraljice i carice srpske'', Zbornik Ilariona Ruvarca I, Beograd 1934, 32—33, nije otkrio izvor zablude. Inače ovdje nije Laonik obimnije ekscerpiran. Nije mi poznato porijeklo priče o Aleksandrovim sinovima i njihovom odnosu prema Turcima. Ono što se priča u drugom pasusu odnosi se na prelazak Turaka u Evropu i svakako prethodi turskim provalama do Vidina.
----

Pošto su (kako je rečeno) Aleksandrovi sinovi Stracimir i Šišman bili u svađi zbog očeve baštine, ne hoteći mlađi da popusti starijem, Šišman je, kad je vidio da se ne može mjeriti sa svojim bratom, pozvao u pomoć turskog sultana Murata, ponudivši mu veliku svotu novca. Murat je s dvanaest hiljada boraca smjesta prešao u Grčku i namjerno produžavao rat što je više mogao. I kad je vidio da su dva brata oslabila, da je očevo blago potrošeno, zemlja poharana, te da se neće više moći koristiti ljetinom, najednom je okrenuo oružje protiv obojice i uskoro zauzeo grad Galipolj, mjesto kao stvoreno za tursku državu, jer se nalazi na Propontidi, na morskoj obali, blizu Helespontskog moreuza. A pošto je bio stvorio plan da zauzme Grčku, nastavio je da udara na nju, smatrajući da nema te sile koja bi mu se mogla oduprijeti. Uskoro, od 1363. do 1364. godine, zagospodario je i gradom Jedrenom i velikim dijelom Romanije.
Romanija je dio Trakije i imala je svoga kralja sve do godine gospodnje 48. Poslije su je pokorili Rimljani i pretvorili u jednu od svojih provincija. Prema starim piscima, imala je vrlo široke granice. S istoka se, naime, graničila Crnim morem i sezala do Propontide; s juga je bila opasana Jegejskim morem i rijekom Strimonom; sa sjevera joj je bila granica Istar, a sa zapada planine Peonije s provincijom danas zvanom Ugarska, i rijeka Sava. Ljudi vele da je u Trakiju uključena jedna i druga Mezija, što odgovara današnjoj Srbiji i Bugarskom Kraljevstvu.
Turci su (kako je rečeno) prodrli sve do Vidina. Grad nijesu mogli osvojiti, ali su odvukli veliki plijen. I kad je, na kraju, Murat lišio kralja Šišmana carstva, a ujedno i života, sasvim se ugasilo kraljevetvo Bugara i prešlo u ruke Murata. Učvrstivši se ovaj u Jedrenu, pravio je mnoge pljačkaške prepade po svim susjednim mjestima.
Ovdje imamo, zaista, najbolji primjer do čega mogu da dovedu nesloge i građanski ratovi. Bugare, naime, koji su (prema navodima Bjonda, Sabelika i Platine) bili najmoćnija nacija, sposobna da skrši tursku silu, dok su živjeli složno, nije nikada mogao pobijediti ne jedan, nego svi neprijatelji zajedno. Ali, kada su se usljed nesloge svojih vladara podijelili, sasvim je propalo njihovo carstvo koje je nekada tako cvjetalo.
Zagospodarivši, dakle, Murat Bugarskom 1370. godine, osvojio je grad Pritur u Romaniji, te ubio njegovog vojvodu ili kako su ga zvali, despota, Momčila Dena, nekadašnjeg zapovjednika cara Stefana Nemanje, poslije čije smrti je bio zauzeo neka mjesta u Romaniji. Momčilo se u svim svojim djelima pokazao kao pametan čovjek i dobar ratnik. Kad je otišao u pomoć Bugarima, na kraju je bio od njih izdan i ubijen od Murata, koji je više puta s divljenjem govorio o njegovom junaštvu.

BEOGRAD 1968
ĈLANOVI REDAKCIJE
FRANJO BARIŠIĆ. • RADOVAN SAMARDŽIĆ • SIMA ĆIRKOVIĆ
Preveo sa italijanskog ZDRAVKO ŠUNDRICA