Oputne Rudine
Područje: Planine primorske i središnje Crne Gore
Obližnje planine: Somina, Njegoš, Orjen, Golija, Vojnik
Oputne Rudine su predio od više sela na zapadu Crne Gore. Čitavom
svojom površinom
pripadaju opštini Nikšić. Područje je dugačko oko 40, a široko u
prosjeku 6 km. Prostire se
pravcem jugozapad-sjeveroistok (uz granicu sa BiH). S istočne strane se
nalaze Banjani.
Tlo je brdovito i bezvodno.
Kišnica se čuva u čatrnjama i ublovima. Klima je kontinentalna. Živi se
uglavnom od zemljoradnje i stočarstva. Domaćinstva su većinom staračka.
Oputne Rudine su poznate po bitci na Vučijem Dolu s Turcima 1876. godine i po naselju i ublu Turuntaš čijoj se vodi po
legendi pripisuju neka čudna
svojstva. U vode Turuntaša Crnogorci su sakrili top od Austrougara.
Razvoj ovog kraja je više nego zanemaren.
Ima tragova pretpovjesnog, ilirskog i rimskog doba. Prvi pisani tragovi
za ove krajeve datiraju
još
iz 1319. godine. Odlukama Berlinskog kongresa krajem 19. vijeka su i
službeno proglašene
dijelom teritorija Crne Gore. Ovo se područje u Zemljopisu Knjaževine
Crne Gore objavljenom
na Cetinju 1895. godine navodi kao pleme Rudine koje pripada
Nikšićkoj
nahiji.
Naziv kraja sastoji se od dvije riječi, imenice rudine i pridjeva oputni.
1) Značenje imenice rudina
Češki slavist Antonín Matzenauer (2. pol. 19. st.) kaže da rudina, kao
geografski termin, ima
široka značenja. To je brežuljkasta, rastresita, meka, neobrađena zemlja
obrasla travom, pasište,
ili pak niska morska obala.
Crnogorski istoičar, filolog i istoričar crnogorske književnosti Radoslav
Rotković (IZV: Radoslav Rotković, Odakle su doši preci Crnogoraca, Biblioteka Crnogorci
njihovo porijeklo i
sudbina Knj. l., Matica crnogorska (1995) (PDF)) napisao je:
O rudini raspravlja opširno Klepikova (1978), polazeći od značenja: lug
sa travom koja je
izgorjela na suncu. Poziva se na Srpski etnografski zbornik LVIII: 31.
Napominje da u Crnoj
Gori, pod rudinom, podrazumijevaju: pašnjak s niskom travom, posijan
kamenjem. U Akademijinom Rječniku* ruda je i brežuljkasto zemljište, što
sve odgovara Bilećkim i Oputnim Rudinama.
I akademik Josip Roglić osvrnuo se u članku iz 1951. godine na značenje
geografskog pojma
rudina (članak je prenijet u cijelosti, u nastavku):
O značenju pojmova humine, rudine i površi
Iznenadilo me, da stanovnici oko donje Neretve i Popova polja ne poznaju
i ne upotrebljavaju
za svoj kraj naziv Humine, koji se u našoj stručnoj literaturi
redovito
upotrebljava. Isto sam tako konstatirao, da je i regionalni naziv Rudine
nepoznat u bilećkoj okolici. Postoji samo lokalitet Bijele Rudine. Ali stočarsko stanovništvo oko Gackog polja dobro
razlikuje Humine "Umine",
Rudine i Površi i veže ih za određeno geografsko područje.
Uminama (ne izgovaraju glas "h") nazivaju niske i pitome krajeve oko
Popova polja i donje
Neretve. Upotrebljavaju i pridjev »uman« u značenju pitom, blage klime.
Taj atribut
upotrebljavaju i za pitomije krajeve uopće. Etimologija rijoči je
svakako vezana za um odnosno
hum, ali značenje riječi Humine u njihovu shvaćanju nije samo
geomorfološko, več i mnogo šire, koreografsko ili geografsko.
Gačanski stočari nazivaju Rudinama niže otvorena vapnenačka područja
prema Bileći i znaju
objasniti etimologiju i značenje naziva. Zbog manje visine i sastava tla
na vapnenačkim
zaravninama ranije se sije, i kulture prija dozrijevaju. Dok je u Gackom
polju još zeleno, na
vapnenačkim zaravnima počinje žutjeti, "ruditi". Napokon, najviši
planinski dijelovi - vrhovi -
iznad polja prcdstavljaju treću stepenicu, koju iskorišćuju kao ljetne
ispaše. Za ovu najvišu
regiju, bez obzira na njene morfološke osobine, upotrebljavaju gatački
stočari naziv površi.
Zanimljivo je, da ovi pojmovi i njihovo razlikovanje nisu poznati ni u
Nevesinjskom polju.
Dolazimo do zaključka, da su nazive Površi, Rudine i Humine dali
planinski stočari, koji su od
davnine kroz prohodni pejsaž duž dubrovačkog puta vršili snažna kretanja.
Morfološke osobine
drugih dijelova Hercegovine nisu bile pogodne za ovakva kretanja, zato
ovo razlikovanje i nije
poznato. Stočarska kretanja omogućila su organizaciju trgovačkog puta.
Stočarsko stanovništvo
je kraš (krš, op.) najbolje poznavalo i ima najbolji i najodređeniji
rječnik.
Josip Roglić
2) Značenje imenice oputa
Oputa je tanja vrpca od usukane ovčje, kozje ili goveđe kože kojom se
pletu opanci, tj. služi za
vezanje i učvršćenje opanaka. Opštenito je to i naziv za uzanu kožnu
vrpcu kojom se šije u
saračkoj (kožar, zanatlija koji izrađuje predmet od kože) radionici. U
dinarskim područjima - prije
svega se srijeće po Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori, Lici, ali i dalje
prema istoku - srijećemo naziv za
obuću koja se ranije nosila: oputni opanci, opanak oputaš, oputnjaci,
opanak oputar (ostali nazivi su putravci, fašnjaci ...), kako su se
nazivali opanci izrađeni od kože. Koža se upotrebljavala
najčešće u sirovom stanju, neprerađena, samo osušena i usukana. Dok se
za donji dio opanka
obično koristila goveđa koža, za gornji dio opanka koristilo se konopac
od tanke ovčje ili kozje
kože koju su razrezivali na uske trake i nakon kratkog močenja usukali u
oputu, uz pomoć vretena. Ponegdje su se za oputu koristila usukana
životinjska crijeva.
Oputne opanke su izrađivali u domaćinstvima odn. obiteljskim zadrugama
za vlastite potrebe, od
kože koju kupe ili su je sami pripremili, ili su opanke od opute
izrađivali zanatllije - kožari tj. sarači.
Pretežito je to bio muški posao, ali bilo je i izuzetaka. Kasnije su
oputne opanke zamjenili opanci
od gume (između dva svjetska rata) te obuća od prerađene kože, tj cipele.
Inače, oputom se još naziva i upredena kudeljna pređa kojom se sapinju
konji na paši a također i dio za koji je struna pričvršćena pri dnu gusala. Riječ oputa nalazi se
i u imenu biljke (lat. daphne mezereum) u narodu poznatoj kao vučja
oputa, vučja lika, likovac, hajdučka oputa.
Biljni svijet
Iako na prvi površan i nestručni pogled jednoličan, biljni svijet je raznovrstan.
Među biljnim vrstama
ima endema. Najzastupljeniji su lišćari (grab, jasen, cer, drijen,
Životinjski svijet
Životinjski svijet koji srijećemo u ovome kraju dijelimo na domaće
životinje (goveda, ovce, koze, konji,
svinje i kokoške), divlje životinje (medvjed, vuk, zec, lisica,
Stanovništvo
Privreda u Oputnim Rudinama je vrlo slabo razvijena. Stanovništvo se
bavi ratarstvom, stočarstvom,
sječom drva za ogrijev i proizvodnjom dobara za svoje potrebe. Trgovina
je svedena na male i rijetke seoske prodavaonice. Voćarstvo nije
razvijeno.
Bratstva Oputnih Rudina su:
Albijanić, Aleksić, Banović, Baćović, Bjeletić, Bjelica, Vujović, Vukajlović, Gnjatović, Gudelj, Glušac, Đedović,
Ždral,Iković, Inić, Jaramaz, Kecojević, Komar, Komnenić, Kraljević, Krtolica, Lalićević, Mališić, Mićunović,
Milošević, Mujičić, Musić, Nikolić,Budalić, Novaković, Papić, Pejović,Perišić, Perućica, Polić, Radmilović, Rogač,
Svorcan, Tomašević, Uljarević, Cuca, Šapurić, Šekarić, Šupić i Šutović.
Kućna zadruga je bila svijet za sebe, mikrokosmos u malome. U njoj je
život bio zasnovan na vijekovima izgrađenim običajima i navikama. Život
»jedne zadruge je bio sav isprepleten raznim kultovima i
običajima . . . Tu se očuvala narodna pjesma i priča, razvile narodne
umotvorine i društveni i politički ideali našeg patrijarhalnog društva i
očuvala narodna svijest i državna tradicija kad su propale naše
srednjovjekovne države« (Čubrilović, 1960.).
Kao rodovska zajednica, zadruga se obično sastojala od tri naraštaja:
djedova, sinova i unuka. Po kazivanju Rovinskog (Rovinski, 1897.),
najveće porodice postojale su u crnogorskim »graničnim«, tzv.
hercegovačkim plemenima, i to najviše u Pivi, Drobnjaku, Banjanima i
Oputnim Rudinama.
Oputne Rudine
Oputnorudinjani se često svode uz ili pod Banjane. Mnogi su govorili da
su Banjani iako su rođeni u
Oputnim Rudinama. Banjani su blisko susjedno pleme. U srednjem vijeku
prije nastanka Banjana je
sve to bila Rudina (današnji Banjani, Bilećke, Oputne, Bijele i Nikšićke
Rudine).
19. vijek
28.7.1876. U okolici Vučjeg dola u Oputnim Rudinama vodila se bitka između
Turaka te crnogorskih i hercegovačkih odreda, koju su izgubili Turci.
1878.
Nakon Hercegovačkog ustanka (1875.--1878.) i Berlinskog kongresa, Knjaževina
Crna Gora dobiva od Turske dobar dio Hercegovine, uključujući i prostor
Oputnih Rudina.
Koravlica (ćiril., Коравлица)
Broj stanovnika: 28 (2003.):
WIKIPEDIJA: Koravlica
Selo Koravlica najzapadnije je selo u općini Nikšić (Crna Gora),
udaljeno 8 km od Bileće (BiH). Nalazi
se iznad Bilećkog jezera i na nadmorskoj visini od oko 450 metara.
Istočno i iznad sela je brdo Val s crkvom. Južno i jugoistočno je
Jabukovac, zapadno Miruška gradina i Vlahinjska strana. Na sjeveroistoku
Gradina, prema selu Pilatovci. Na jugu Koravlica je otvorena prema
Mirušama i Bilećkom jezeru.
Selo se nekada zvalo Lozovica.
Na Berlinskom kongresu 1878. godine Koravlica je prvo bila pripojena
austrougarskoj Hercegovini, međutim zalaganjem Šćepana Papića i njegovom
intervencijom kod crnogorskog knjaza Nikole, uspio je u namjeri da
Koravlica bude pripojena Kneževini Crnoj Gori. Kroz selo je od 1938. do
1970-ih prolazila uskotračna željeznička pruga - popularni ćiro. Ovdje
žive porodice sa prezimenima Papić i
Perućica koje se pretežno bave
zemljoradnjom i stočarstvom. Selo nema prodavnicu niti vodovod, pa se
vodom (kišnicom) snabdjeva iz čatrnje. Iz ovog sela je Milosav Papić
(1925), guslar.
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 143 stanovnika (1948. godine);
161 (1953.); 146 (1961.); 138 (1971.); 114 (1981.); 85 (1991.); 28
(2003.), od toga Srba 14 (50.0%) i Crnogoraca 11 (39.28%).
Prezimena u Koravlicama: Papić, Perućica
Što vidjeti?
Crkva Sv. Đorđa na Valu; Ovdje su se do 1957. godine sahranjivali i
Pilatovčani, a ovdje je i grob bana Pilata. Kod crkve se nalazi kamen sa
džamije iz Gacka, za koji kažu kako se "ne da spojiti s ostatkom zida".
Kuća Bučića; Stara kamena kuća, podignuta je još 1604. godine - godina
je uklesana u kamenom nadvoju nad ulaznim vratima. U njoj je živio
Andrija Bučić potomak
serdara Andrije. Kako su
Bučići mijenjali svoje
age i begove bježeći od osvete, tako su promjenili prezime da bi
prikrili trag, pa se danas se njhovi potomci i nasljenici prezivaju
Papić. Iznad kuće se nalazi i čatrnja iz 1601. godine, i danas je u
upotrebi, a kuća se koristi kao štala.
Arheološka baština; Na prosotru seoskog područja (atara) ima nekoliko
gomila (tuluma), te stećaka u gornjem i donjem sijelu sela.
Ostaci iz otomanskog razdoblja; prethodno spomenuta čatrnja iz 1601.
godine, iznad kuće Bučića; turska kula koja je djelomično sačuvana;
kamen binjaš (s uklesanim slovima) iz 1604. godine, s kojega se
uzjahivao konj.
Vučji Dô (ćiril., Вучји До)
Broj stanovnika: 30 (2003.)
Vučji Dô je naselje u opštini Nikšić u Crnoj Gori u neposrednoj blizini
granice s Bosnom i Hercegovinom, smješteno na zaravni oko 6 km istočno
od Bileće u BiH.
Prezimena u selu: Albijanić
U okolini Vučjeg dola se 28.7.1876. vodila bitka između Turaka te
crnogorskih i hercegovačkih odreda.
Što vidjeti?
Spomenik junacima bitki kod Vučjeg Dola; nalazi se na mjestu gdje se
odvijala glavna bitka. Na spomeniku piše "Neumrlim junacima Vučjeg Dola".
Spomen hram Svetog sveštenomučenika Atinogena; u povodu 140-godišnjice
bitke ova crkva je posvećena 2016. godine. Zajednički su je 8 godina
gradile eparhije Budimljansko-nikšićka i Zahumsko-hercegovačka.
Bitka kod Vučjeg dola (1876.)
(Izvor: Wikipedia)
U Crnogorsko-turskom ratu, koji je trajao od 1876. do 1878. godine, a
koji je zbog dužine trajanja, intenziteta vojnih operacija, brojnosti
upotrijebljenih snaga i podnesenih žrtava nazvan “Velji rat”, poginulo
je ukupno 3.089 crnogorskih vojnika. Jedna od najznačajnijih bitaka toga
rata zbila se kod Vučjeg Dola.
Crnogorski Sjeverni odred jačine 17 crnogorskih i 11 hercegovačkih bataljuna i
4 topa, poslije neuspjeha na Bišini, povukao se s područja Nevesinja i
okupio navečer 27.7.1876. u selu Vrbici s predstražama između Vučjeg
dola i Bileće. Toga dana knjaz Nikola je rasporedio sve snage u 4
brigade, a rezervu od 6 bataljuna zadržao pod svojim neposrednim
zapovjedništvom.
Turske snage (24 bataljuna i 12 topova) pod
Muhtar-pašom krenule su za
Sjevernim odredom i stigle u Bileću 27.7.1876.
Turci su 28.7. s 16 bataljuna i 12 topova krenuli pravcem Bileća-Vučji
do-Ubli; u prethodnici su se nalazila 4 bataljuna i 2 topa pod
Selim-pašom; za njima su nastupala 5 bataljuna i 3 topa pod Osman-pašom,
sa zadaćom da prije Vučjeg dola skrenu ka Golom brdu (kota 1049) i
Vardaru (kota 1129) radi zaštite lijevog boka glavnine; glavnina jačine
9 bataljuna i 7 topova nastupala je pod neposrednim zapovjedništvom
Muhtar-paše, a ispred nje bašibozuk (oko 1000 ljudi).
Crnogorsko-hercegovačke predstraže izložene djelovanju artiljerijske
vatre povukle su se na Kokot (kota 1249), Kovčeg (kota 1216) i
Golo brdo
(kota 1049 i kota 1073). Brigade iz logora u selu Vrbici krenule su ka
položajima Vardar - Kovčeg i izbile kolonom na desno krilo pod serdarom
Jolem Piletićem, na centar pod serdarom
Bajom Boškovićem i na lijevo
krilo pod vojvodom Petrom Vukotićem, za njim vojvoda
Peko
Pavlović, a knjaz Nikola sa 6 bataljuna na
Kokot (kota 1249). U
međuvremenu, turska prethodnica se pod vatrom crnogorsko-hercegovačkih
predstraža razvila u streljački stroj, zauzela Kovčeg (kota 1216) i
produžila prema Kokotu, a snage pod Osman-pašom
su preko Radmilovića Dubrave (dio sela Baljaka) nastavile pokret prema
Vardaru (kota 1129).
Za to vrijeme Sjeverni odred je izbio na položaje Vardar i Kokot i kad
su se Turci približili na 1000-1500 m krenuo im u susret. Iako bez
podrške artiljerije, koja je bila upućena u Uble, lijevo krilo Sjevernog
odreda je u snažnom naletu razbilo bašibozuk koji je u bijegu u prolazu,
kroz redove nizama, načeo njihov moral. Sjeverni odred je zauzeo na
juriš Kovčeg (kota 1216), likvidirao tursku artiljerijsku posadu i
zaplijenio topove; tu je poginuo Selim-paša; desno krilo Sjevernog
odreda razbilo je, za to vrijeme, kolonu pod Osman-pašom, zaplijenilo
topove, zarobilo čitav bataljon
Turaka i Osman-pašu.
Muhtar-paša je uspio razviti za borbu samo dio
glavnine, koju su odmah napali već razvijeni crnogorski bataljuni i
natjerali je da većim dijelom baci oružje i u panici pobjegne prema Bileći.
Razbijene turske snage gonio je Sjeverni odred do utvrđenja u Bileći, iz
kojeg je Muhtar-paša, sutradan, odstupio prema Trebinju.
"Ostalo je zabilježeno da je juriš crnogorske vojske na
Kovčegu bio tako
strašan da su njeni ratnici mogli birati one koje će posjeći ili
zarobiti. Đoko Lazarev Popović glavom
Selim paše i Luka Filipov
Dragišić robljenjem Osman paše upisali su se u crnogorsku istoriju dok
bude sjećanja na nju" (Baletić)
Bitka na Vučjem dolu jedna je od najslavnijih pobjeda Crnogoraca nad Turcima.
Muhtar paša je u toj bici raspolagao s
oko 45.000 vojnika, dok su crnogorske snage procijenjene na oko
14.000. U bitki su Turci imali više od 3.500 poginulih i ranjenih a
poginuo je velik broj (oko 170) osmanskih časnika i dočasnika; među
poginulima osim Selim-paše nalazila su se 3 miralaja (pukovnika),
3 potpukovnika i 168 nižih časnika; zaplijenjeno je oko 3000 pušaka, 21
zastava, i dr. Na drugoj strani, Sjeverni odred imao je 70 poginulih i
118 ranjenih.
Muhtar-paša je ranjen, a
Osman-paša zarobljen i odveden na Cetinje gdje
je ostao dva mjeseca i redovno se viđao s knjazom Nikolom. Čak je, kažu,
sa njim igrao karte tijekom boravka u prijestonici Crne Gore. Poslije
toga je oslobođen i otišao je u Istanbul.
Poslije bitke na Vučjem Dolu uslijedile su borbe za oslobođenje Nikšića,
Bara i Ulcinja.
Vrbica (ćiril., Врбица)
Selo Vrbica nalazi se tik do Vučjeg Dola. Ovdje je
kralj Nikola imao
svoj šator pred čuvenu bitku kod Vučjeg Dola.
Prezimena iz Vrbice: Vujačići,
Vučkovići (porijeklom su sa Čeva kod
Cetinja)
U selu Vrbica (kako sam kaže: rođen 28. ili 29. aprila 1954. godine u
Ravnim Gomilama, selo Gornja Vrbica kod Bileće, Oputna Rudina, srez
Vučedolski, opština Nikšić, zadnja pošta Crkvice) rođen je Radomir
Uljarević, pjesnik i izdavač (izdavačka kuća „Oktoih”), predsjednik
Udruženja izdavača i knjižara Crne Gore. Objavio je knjige: Mijena 1979., Britva 1980.,
Zanimljivosti
Sama bitka je vrlo kratko trajala. Povjesničari procjenjuju kako je
trajala samo između jednog sata i sata i pol.
Knjaz Nikola, koji je predvodio crnogorsku i hercegovačku vojsku,
poslije bitke je dobio naroda nadimak "car junak". Prema njegovoj
zapovjedi bilo je zabranjeno odrubljivanje glava neprijateljskih vojnika.
Nakon bitke je uništeno dosta zaplijenjenih pušaka jer su Turci
običavali sakrivati dukate u kundake, te su one lomljene kako bi ih se
pregledalo.
Anegdota
Moj pradjed (piše sudionik foruma na Paluba.info, op.) je učestvovao u
Hercegovačkoj buni i takođe i u bitki na Vučjem dolu. Ostala mi je u
sjećanju priča koja se prenosila u familiji. Šeta se tako pradjeda
Trebinjem par godina poslije bitke kad ga na mostu pozdravi lokalni
musliman (u ono vrijeme u žargonu Turčin),
pradjed ga gleda pa se ne može načuditi, na kraju izusti ."Pa zar te ja
ne posjekoh na Vučjem dolu?" Ovaj mu objasni kako je primio udarac i
glumio mrtvaca, da izbjegne dalji postupak posle koga više gluma nije
potrebna. Kasnije su se uvažavali i imali prijateljske odnose.
Pilatovci (ćiril., Пилатовци)
Broj stanovnika: 136 (2003.)
Pilatovci su selo u općini Nikšić. Nalazi se uz granicu s BiH,
sjeveroistočno od Vraćenovića. Smjestilo se u plitkoj uvali na
brežuljskastom terenu, okruženo brdima Ljut (jugozapadno od sela; vrhovi
Gradac 1106 m, Đurđevo brdo 1006 m), brda V. Kokot 1173 m i Alagino brdo
1187 m (jugoistočno), brda Bukovar 1154 m (istočno), brda Tisovac (sjeveroistočno;
vrhovi: Dobrovar 1273 m, Milićev mramor 1202 m) i brda Aćimova grd. 1173
m (sjeverno).
Pilatovci su vlaško bratstvo srednjega vijeka, koje se spominje u 15.
vijeku u Travuniji u državi Radosava Pavlovića (povjesničar Vladislav
Skarić, 1924.).
Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 240 stanovnika (1948. godine);
273 (1953.); 267 (1961.); 206 (1971.); 172 (1981.); 152 (1991.); 136
(2003.), od čega Crnogoraca 54 (39,70%) i Srba 45 (33,08%).
Familije u Pilatovcima: Komnenići,
Šekarići.
Poznate osobe rođene u Pilatovcima: Petar Komnenić (1895.-1957.),
Milan Komnenić (1940.-2015.)
Godine 1861. ovdje se vodila bitka Crnogoraca s Turcima - Boj na
Platovcima.
Legenda o porijeklu sela
Prema predanju prije više od pet stotina godina, neki
Pilat, gord i
snažan čovjek napustio je rodno Kosovo i
sa svojim ljudima pošao u tadašnju staru Hercegovinu, na samu granicu sa
Crnom Gorom. Crnogorski gospodar, Ivan Crnojević, dao mu je svoju sestru
za ženu te titulu bana. Njegova žena Mara Crnojević izrodila je brojno
potomstvo od kojeg porijeklo vode mnoga crnogorska bratstva, a dva od
njih, Komnenići i
Šekarići, već stoljećima žive jedno uz drugo u selu
Pilatovci.
Što vidjeti?
Turska kula, najstarija građevina u selu. Prema predanju Turci su upali u
Pilatovce i natjerali lokalno stanovništvo da golim rukama nosi kamenje
i zida kulu vapnom i jajima. U selu je postojala još jedna kula no od
nje više nema nikavih tragova.
Crkvine, na ovoj lokaciji u cerovoj šumi pored sela nalaze se ostaci
crkvice za koju ne znaju kada je zidana. Domaći ljudi tvrde kako njezin
jajoliki oblik upućuje da je građena u vrijeme Turaka, kada su
dozvoljavali gradnju crkvi samo ako bi podsjećale na džamije. Kažu da se
često s toga mjesta oko ponoći širi neko svjetlucanje kroz granje drveća.
Seljani su dali ime tom mjestu Crkvine, a u 21. vijeku crkvica je i
posvećena. Obližnji domaćin je osmislio da postave zvono među rašlje
jednog cera.
Lokacija Osječenica; prema legendi, sukobili su se zet
Pilat i djever (šurak)
Ivan zbog Mare, koja je bila pomalo prevrtljiva i često bježala bratu
kada bi se posvađala s mužem. Jednom ju je
Pilat sustigao na
putu i otkinuo joj nos na mjestu koje se danas zove Osječenica. Da bi
osvetio nos svoje sestre, a i uvredu kući,
Ivan je digao silno mnoštvo i
napao žene i djecu na katunu na planini Lebršnik. Kada su to čuli
muškarci, koji bijahu ostali u selu kositi, krenuše na
Ivanovu vojsku i
nastade klanje na mjestu koje se i dan danas zove Mrtvi doli.
Kuća Petra Komnenića, Petar Komnenić (1895.-1957.), profesor povijesti
i ministar u vladi Narodne Republike Crne Gore. (pogledaj njegovu
biografiju u nastavku)
Zgrada seoske škole; gotovo je bez đaka.
Ljudi: Đoko Komnenić, seoski pamtiša, posvetio je svoju starost
prikupljanju istorijskih dogadjaja svoga plemena. Kaže da će to ipak sve skoro
ostati samo u njegovoj glavi jer s njegovih 90 godina on više ne vidi
dovoljno dobro da mnogo što i zapiše, a bila bi to prava grehota jer bi
mogao podebelu knjigu sastaviti (izvor: 2016. god.).
