Šaranci su crnogorsko pleme koje se uz Drobnjake borilo protiv Osmanlija, iako su se smatrali rivalima. Česte su bile i krvne osvete. Poslije Berlinskog kongresa 1878. godine Šaranci ulaze u sastav Crne Gore. Poslije oslobođenja crnogorskog dijela Sandžaka jedan dio se preselio u te krajeve.

Iako im se teritorije graniče i vezuju ih brojne rodbinske veze Šaranci, dakle, nijesu dio Drobnjaka, kao što se ponegdje navodi, već posebno pleme.

U više istorijskih spisa navodi se da je konačno razgraničenje između Drobnjaka i Šaranaca izvršeno nakon 1878. godine kada su Šaranci uključeni u sastav Crne Gore.

Rodoslov Šaranaca počinje od nekadašnjeg bratstva Vlastelinovića iz gatačkog kraja u Hercegovini. Sklanjajući se od najezde Osmanlija dio ovog bratstva stigao je u Boku, dio se naselio u Bjelopavlićima (Raspopovići), dok je rodonačelnik ostalih Vlastelinovića Mijajlo naselio Gornji Kolašin.

Plana kolašinska nazvana je upravo po Plani u okolini Bileće, odakle su Šaranci pobjegli od turskog zuluma.

Mijalilo Vlastelinović bio je nadaleko čuven kao plemenski starješina a nadimak Šarac dobio je zbog lica išaranog krastama u mladosti. Upravo po tom nadimku njegovi potomci biće nazvani Šaranci,a traganje za boljim i bezbjednijim krajem za život odvešće ih krajem 17. vijeka u drobnjačku oblast, na lijevoj obali Tare.

Na obroncima kanjona rijeke Tare klima je bila povoljnija i blaža nego na visovima pri Sinjajevini. U ovom kraju Šaranci su kao pleme postali bogatiji za dvije familije Šljivančana koji su se tu nastanile nekoliko godina ranije. Vremenom, pleme Šaranaca se raširilo ka Jezerima i ka Sinjajevini, zauzimajući pustu i ničiju zemlju, krčeći šume i gradeći nova naselja daleko od Tare i puteva, na bezbjednoj udaljenosti od Turaka.

Uz Šljivančane, Šaranci su se u ovim krajevima srodili i sa još jednim starosjedelačkim bratstvom – Roćenima. Osim potomaka Mihaila Šarca, Šljivančana i Roćena u Šarancima danas žive i Anđelići, takođe potomci Vlastelinovića iz Hercegovine koji su do ovog kraja stigli drugim putem.

Svi Šaranci slave Đurđevdan.

Ovo pleme proslavilo se junaštvom u čuvenom Boju na Šarancima 1862. godine koji se desio tokom drugog pohoda Omer paše na Crnu Goru.

Ova krvavu bitku,u kojoj su sa Šarancima ratovali i Jezerci i Uskoci (dio Drobnjaka), narodni pjesnici uporedili su sa spartanskim bojem kod Termopila.

"Spartanski Termopili blijeda su sjenka prema ovoga krvavoga boja…I zaista, dugo i dugo spominjaće se na Šarance turski Termopili i šaranski vitezovi koji se ne bi od Leonide zastidjeli”, napisao je Isailo Tomić.

Prisećajući se čuvene bitke godinu kasnije Pop Vuk Popović zapisaće da "svak kaže da su Šaranci najpouzdaniji junaci”, a brat knjaza Danila veliki vojvoda Mirko Petrović opjevaće ovaj boj stihovima: "A Šaranci gnjijezdo junačko i krvavo tursko razbojište, Vazda će se ovo spominjati!”

Boj na Šarancima smatra se najznačajnijom stepenicom u povezivanju i formiranju šaranskog plemena, kao i njihovom zbližavanju sa Jezercima sa kojima su u sledećim borbama ratovali prilikom oslobađanja Zatarja i Polimlja od Osmanlija.

Pobjeda na Šarancima je donijela priznanje i ugled Šarancima kod vladara i glavara susjednih plemena, ali i šire zbog čega ovo pleme i danas uživa ugled velikih junaka.

U knjizi o plemenima Željko Ostojić piše da je u boju na Šarance poginulo 2.000 – 3.000 Turaka, među kojima je bilo mnogo aga i begova. Žrtve Šaranaca i njihovih saveznika Jezeraca i Uskoka bile su simbolične (procjene se kreću od 60 do 74 ljudi). Prema istom izvoru posječeno je i odnešeno na Rudance 1.200 turskih glava.

Od ratnog plijena Šaranci su nakon velike pobjede za poklon knjazu Nikoli odabrali i poslali dvanajest sablji, dva ata i zvijezdu Ibrahim bega Alajbegovića.

Zanimljivost vezana za Šarance je da danas gotovo polovinu plemena čini bratstvo Šljivančanin sa svojim ograncima Bulić, Vukićević, Jegdić! Ovo bratstvo bilo je početkom 19. vijeka na rubu nestanka nakon što je osam muškaraca ove familije na prevaru uhvaćeno u selu Odžaci gdje su potom obješeni…

Jedan od najčuvenijih Šaranaca novijeg doba bio je dugogodišnji direktor beogradskog ZOO vrta Vuk Bojović, a na listi poznatih pripadnika ovog plemena je i njegov sin, navodni šef Zemunskog klana Luka Bojović. Jedan od poznatih Šaranaca je bio i narodni heroj Vuk Knežević.

Svoje mjesto na ovoj listi ima i penzionisani pukovnik JNA Veselin Šljivančanin, haški osuđenik za ratne zločine u borbama u Vukovaru 1991. godine, kao i političari Milan Roćen i Dobrilo Dedeić. Iz Šaranaca je i nedavno preminula crnogorska političarka i doktorka Ljubica Beba Džaković.

Šaranac je porijeklom i proslavljeni crnogorski novinar i publicista Vanja Bulić.

Najpoznatiji sportista iz redova Šaranaca je kanadski teniser Miloš Raonić a na listi poznatih pripadnika ovog plemena je i mitropolit  Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo Dedeić.

Vojvoda Mašo Đurović je u čuvenoj zdravici na krsnoj slavi Kralja Nikole poželio Gospodaru, između ostalog, da ga Bog sačuva od “rđe šaranske". Ova se opaska odnosi na siromaštvo i nastala je nakon što Tripko Džaković nije pred svim vojvodama mogao da se popne na konja jer mu je puklo sedlo. Knjaz Nikola mu je dobacio "ajde više vojvoda", na šta je ovaj uzvratio "bih ja no mi ne da rđa šaranska".