|
Patriotski pokret otpora „Lovćenske straže 1990“
Anticrnogorska
institucionalna opstrukcija vlastite istorije
Cilj ovog obraćanja jeste da Patriotski pokret otpora „Lovćenske straže
1990“ ukaže na anticrnogorsku
institucionalnu opstrukciju vlastite istorije. Prezentovaćemo naše
viđenje razloga zašto je jedan dio
veličanstvenih pobjeda ostvarenih u bitkama koje su vodili naši preci –
bastaduri stavljen u „zapećak“ od
strane crnogorskih obrazovnih i kulturnih institucija. Za nas crnogorske
patriote nezavisno od vjere i
uvjerenja posebno je emotivno problematičan period od kad je Skupština
Republike Crne Gore 3. juna
2006. godine donijela Odluku o proglašenju nezavisnosti Republike Crne
Gore i 10. novembra 2006.
godine, kad je izabrana nova Vlada u nezavisnoj u međunarodno priznatoj
državi Crnoj Gori.
Navešćemo sljedeće primjere:
- Veličanstvene pobjede Stefanice Crnojevića
nad Srbima u tri bitke koje su se odigrale od 1452. do 1453.
godine
- Oslobođenje Herceg Novog od Osmanlija 30. septembra 1687. godine
- Boj na Malom Orljevu, marta 1688.
Pobjede Stefanice Crnojevića -Veličanstvenog nad
Srbima
Poseban akcenat Patriotski pokret otpora „Lovćenske straže 1990“ stavlja
na činjenicu da su na današnji dan prije 571 godine (14. septembra 1452)
naši preci Zećani, predvođeni Stefanicom
Crnojevićem, do nogu potukli vojsku srpskog
despota Đurđa Brankovića koji je vladao od 1427 . do 1456 .
Veličanstvene pobjede Stefnice Crnojevića
odigrale su se u tri bitke (od 1452. do 1453) sa Srbima, to jest
s vojskama srpskog despota Đurđa Brankovića
kojima su komandovali vojskovođe Altoman,
despotov
šurak Toma Kantakuzin i vojvoda
Miloš Biomužević.
Te bitke bile su previše „nezgodan detalj“ u tumačenju prošlosti „bratskih
naroda“ pa su institucionalno
gurnute na marginu crnogorske istorije.
Stefaničine pobjede nad vojskama srpskog despota
Đurđa Brankovića bile su previše „nezgodan detalj“
u tumačenju prošlosti „bratskih naroda“. Ti događaji
potisnuti su iz pamćenja uprkos tome što su dobar dio despotove vojske
činili turski odredi.
Od maja 1451. godine Stefanica je započeo
pregovore o saradnji s Venecijom. Zatražio je da mu se
priznaju posjedi, dodijele odgovarajuće privilegije, kao i da mu se
pomogne u oslobađanju sina Ivana koji
je više od decenije bio u zarobljeništvu kod
Stefana Vukčića Kosače. Nakon toga se priklonio saradnji s
Mletačkom republikom, te oslobodio Zetu od srpskog despota
Đurađa Brankovića, postavši kapetan i
vojvoda Gornje Zete „capitaneus et voivoda Zete Superioris“.

Borba sa srpskim despotom nije se mogla uklopiti u noseću istoriografsku
tezu iz prošlog vijeka – o
„vjekovnoj borbi crnogorskog i srpskog naroda za oslobođenjem i
ujedinjenjem“. Zbog svega toga Stefanica Crnojević nije ni mogao postati
uzor patriote, iako je riječ o briljantnom strategu i vojskovođi.
Možda i najvećem koga je Crna Gora iznjedrila. Kako bi uzor heroizma
mogao biti neko ko je tri puta
satro srpsku vojsku!? U istoriografiji se zbog toga naglašavalo da je
Stefanica bio mletački vojvoda i da se
„odmetnuo od Srbije“ (analiza publiciste Slobodana Čukića).
Ovaj veliki zetsko-crnogorski vojskovođa, veliki vojvoda zbora naših
plemena, trasirao je put sinu Ivanu Crnojeviću, a Ivan
Crnojević je svojim epohalnim činom – izmještanjem prijestonice i
śedišta naše crkve
na Cetinje – trasirao put današnjoj Crnoj Gori. Nijedna ulica u Crnoj
Gori ne nosi ime Stefanice, a o
spomeniku da i ne govorimo.

(1928–2013)
Knjigu „Sazdanje Cetinja, izvori i legende“ koju je priredio
dr Radoslav Rotković objavio je u Titogradu
1984. godine Leksikografski Zavod, koji je krajem osamdesetih u jeku
histeričnih težnji za Velikom
Srbijom zatvoren, jer je označen kao leglo Crnogoraca. Danas u „crnogorskoj“
Crnoj Gori, anticrnogorski
CANU veselo radi i dobija velike svote novca od države Crne Gore. U 116
i više dokumenata iz 15.
vijeka, dr Radoslav Rotković predstavlja
izuzetno vrijedna dokumenta iz perioda Crnojevića koji su
prikazani u ovoj knjizi. Riječ Srbin i Srbi na teritoriji Zete i Zetskog
primorja – ne postoji.
Patriotski pokret otpora „Lovćenske straže 1990“ prikupio je i posjeduje
veću količine materijala kojim se
opisuje i definiše dinastija Crnojevića u
različitim segmenata. Naš fokus će biti na afitmaciji lika i djela
Stefanice Crnojevića Veličanstvenog.
Shodno navedenom započeli smo aktivnosti za registaciju Fondacije „Stefanica
Crnojević Veličanstveni“
čiji će zadatak biti:
- prikupljanje i objedinjavanje arhivske građe, knjiga, publikacija
vezanih za dinastiju Crnojevića s
akcentom na liku i djelu Stefanice Crnojevića
Veličanstvenog;
- organizovanje proslave 14. septembra u čast pobjede vojski naših
predaka Zećana, predvođenih Stefanicom Crnojevićem,
koji su u tri bitke do nogu potukli vojsku srpskog despota
Đurđa Brankovića;
- fototipsko ili reprint izdanje knjige „Sazdanje Cetinja, izvori i
legende“ akademika dr Radoslava
Rotkovića;
- organizacija simpozijuma na teme: 1. Dinastija Crnojevića i 2.
Državnik i vojskovođa Stefanica Crnojević;
- podnošenje zahtjeva Upravi za zaštitu kultutnih dobara za pocjenu
ispunjenosti usova da se „Soko grad
štitarski“ (ili Ivanov grad), koji se nalazi na razmeđi Riječke i
Lješanske nahije, odnosno između sela
Kosijeri, Đinovići i Štitari, shodno Zakonu o zaštiti kulturnih dobara
proglasi nematerijalnim kulturnim
dobrom;
- podnošenje zahtjeva Skupštini Glavnog grada Podgorice za dobijanje
dozvole za podizanje Spomen-
obilježja/spomenika Stefanici Crnojeviću Veličanstvenom na osnovu Zakona
o spomen-obilježjima
(„Službeni list Crne Gore“, br. 40/08, 40/11 i 2/17) i člana 16 stav 1
tačka 9 Odluke o organizaciji i načinu
rada lokalne uprave („Službeni list Crne Gore – opštinski propisi“, br.
46/19, 06/21);
- pokretanje inicijative da Crnogorska pravoslavna crkva nađe model u
skladu s kanonima i crkvenim
pravilima i kao institucija da na značaju
Stefanici Crnojeviću Veličanstvenom;
- pokretanje inicijative da Crnogorska pravoslavna crkva drži pomen i
parastos 14. septembra počev od
2024. godine našim precima – bastadurima poginulim u bitkama održanim od
1452. do 1453. godine protiv
Srpske vojske;
- redovna okupljanja crnogorskih patriota od 14. septembra 2024. godine
u iskazivanju počasti Stefanici Crnojeviću Veličanstvenom i našim precima
bastadurima poginulim u bitkama održanim od 1452. do 1453.
godine protiv Srpske vojske;
- upoznvanje šire javnosti s likom i djelom
Stefanice Crnojevića.
Osobođenje Herceg Novog od Osmanlija 30.9.1687. godine

Ova velika i slavna bitka nije poznata javnosti Crne Gore, i do prije
neku godinu niko je nije obilježavo.
Podatke o njoj osmišljeno kriju hercegnovski Srbi, iz jednostavnog
razloga, jer se u svim dokumentima iz
toga vremena kao jedni od oslobodilaca Herceg Novog navode Crnogorci.
Naravno, nema nikakvog
pomena Srba, jer je srpska narodnost u Boki izmišljena u 19. Vijeku, kad
i u staroj Crnoj Gori.
Uloga Crnogoraca u oslobađanju Herceg Novog bila je ogromna. U
potpunosti su spriječili skadarskog
pašu da pritekne u pomoć braniocima H. Novog, a 15. septembra te 1687.
godine odigrala se ključna
Kotobiljska bitka u selu Kameno kad je poražen drugi paša koji je iz
Hercegovine hitao u pomoć
braniocima H. Novog. Tu je bitku u Gorskom vijencu opjevao
Petar II Petrović Njegoš, u stihovima:
„Topal – paša su dvadest hiljadah / da
pomože Novome hitaše; / sretoše ga mladi Crnogorci / na Kameno,
polje pouzano. / Turskoj kapi tu ime poginu, / sva utonu u jednu
grobnicu; / mož i danas viđet kosturnicu.“
Oslobođenje Herceg Novog 30. septembra 1687. jedan je od najznačajnijih
vojnih uspjeha u istoriji
crnogorskog ratovanja protiv Osmanlija. Ta bitka jednako je značajna kao
npr. bitka na Vučjem dolu ili
Fundini, jer je Herceg Novi u turskim rukama bio kost u grlu svim
slobodarskim namjerama stanovništva
u zaleđu.
Patriotski pokret otpora „Lovćenske straže 1990“ apstrofira sljedeće
činjenice:
- selo Kameno ima tri crkve i nikad arhiepiskop cetinjski, mitropolit
crnogorsko-primorski, zetsko-brdski i
skenderijski i egzarh sveštenog trona pećkog
Amfilohije Radović i Crkva Srbije nijesu održali pomen i
parastos poginulim u bici na Kameno. To je lako razumljivo, jer
svetosavski klero-nacionalisti ne mogu sebi
dozvoliti da se skreće pažnja na to kako su Crnogorci dobili tu bitku za
Herceg Novi, i kako su naselili to selo, jer te činjenice stoje u
sačuvanim izvorima koji opisuju taj događaj;

- Mletački vojskovođa Đirolamo Korner
podigao je u Herceg Novog crkvu Sv. Jeronima u spomen na
oslobođenje Herceg Novog od Turaka 30. septembra 1687. godine. Dan Sv.
Jeronima je 30. septembar.
Tako je i odabrano ime zaštitnika crkve, podignute na temeljima turske
džamije nakon oslobođenja.
Sveti Jeronim (Sophronius Eusebius Hieronymus Stridonensis) rođen je AD
345 – kako sam reče – u
gradiću Stridonu, na nekadašnjoj granici Dalmacije i Panonije, a umro je
u Betlehemu 30. septembra 420.
godine.
Za Patriotski pokret otpora „Lovćenske straže 1990“ stav sveštenstva
Župe Sv. Jeronima u Herceg Novom
iznijet u mediju Boka News 30. 9. 2020. godine po pitanju učesnika u
oslobađanju Herceg Novog 30.
septembra 1687. godine od Turaka, veoma je problematičan. Oni navode: „Veliku
vojsku, pored Mlečana
i Peraštana, sačinjavali su i pripadnici reda Malteških vitezova koje je
poslao vojvoda od Toscane i odred
Papinske vojske. Nakon više sedmica opsade i borbe, grad je oslobođen
30. septembra kad se zbio i
posljednji juriš. Istog dana je slavljena pobjeda, a svečani Te Deum (Tebe
Boga Hvalimo) predvodio je
nadbiskup barski Andrija Zmajević.“
Uz svo dužno poštovanje prema kliricima i laicima Župe Sv. Jeronima u
Herceg Novom smatramo u
najmanju ruku neodgovornim negirati namjerno ili slučajno učšće
Crnogoraca u oslobađanju Herceg
Novog od Turaka 30. septembra 1687. godine. Nadam se da je sveštenstvo
Župe Sv. Jeronima u Herceg
Novom svjesno činjenice da na taj način negiraju a ujedno i omalovažaju
žrtve naših predaka.
Turci su Novi osvojili 1482. godine i njime vladali do 1687 (s kratkim
prekidom 1538–1539. kad je bio u
rukama Španaca). Hrišćanska koalicija koju su okupili Mlečani poslije
velike bitke oslobodila je od
Osmanlija Herceg Novi i tako su Turci poslije 200 godina izbačeni iz
Boke Kotorske.
Herceg Novi u turskim rukama bio je kost u grlu Mlečanima, i kost u grlu
svim slobodarskim namjerama
hrišćanskog stanovništva u zaleđu. Značaj osvajanja Herceg Novog razumio
je tada i crnogorski vladika Ruvim III Boljević:
Akademik dr Radoslav Rotković navodi: „Za
vrijeme Morejskog rata stvorena je saradnja Crne Gore i
Venecije, na kojoj su insistirali i vladika Ruvim
III Boljević i njegov nasljednik vladika
Visarion Borilović Bajica.
Vladika Ruvim III Boljević iz Crmnice dolazio je u Kotor 1684.
godine i kazao da se
Crna Gora ne može dići protiv Turaka ako se ne oslobodi Novi, kao ulaz u
Boku, a sa njime i Risan, kako
bi cijeli zaliv bio u jednim rukama. Tu istu ideju iznio je i jedan
kaluđer iz Nikšića.“ (Radoslav Rotković,
Izgon Turaka iz Novoga 1687, dnevni list Republika, 26. januar 2006)
Plan za napad na Herceg Novi izradio je sjajni vojskovođa i generalni
providur Dalmacije Đirolamo Korner (Girolamo
Cornaro). Korner je u februaru 1687.
u Kotoru obezbijedio podršku Crnogoraca i crnogorskog mitropolita
Visariona Bajice, a krajem jula obavijestio
je Senat Venecije da je sakupio 4000
Crnogoraca, Paštrovića, Peraštana i Albanaca. Ne znam ko su ovi „Albanci“...
Paštrovići su još u srednjem
vijeku na svoju sadašnju teritoriju došli iz Stare Crne Gore. „Crnogorska
plemena su se prije 560 godina
dobrovoljno stavila pod okrilje Venecije.“ (Portal Analitika, 8.
septembar 2015) Korner je okupio šarenoliku hrišćansku
vojsku, preko 10.000 boraca, među kojima je osim Crnogoraca i
Bokelja bilo mletačkih plaćenika iz tvrđava širom Dalmacije. Bilo je
Firentinaca, papskih plaćenika,
malteških vitezova, 1000 Vlaha (Morlaka) iz Dalmacije itd.
Mletačka flota je u zaliv uplovila 2. septembra, a napad je počeo
śutradan. Utvrđeni grad Herceg Novi bio
je vrlo dobro branjen; branilo ga je 2000 ljudi, što Turaka, što
hrišćana.
Mletački general Đirolamo Korner napao je
utvrđeni Herceg Novi predvodeći hrišćansku koaliciju u kojoj
su bili Venecijanci, Crnogorci, malteški vitezovi, Bokelji, milicija iz
Kotora, Peraštani, Hercegovci, 1000
Morlaka iz Dalmacije...

Djelimično viđenje Sava Nakićenovića ( 1882
– 1926 ) o ovim dešavanjima:
Prota Savo Nakićenović rodio se 25. januara 1882 . godine u Kutima kod
Herceg Novog , od oca Jovana i
majke Ljubice. Osnovnu školu završio je u
rodnom mestu, a klasičnu gimnaziju u Kotoru . Diplomirao je
teološke nauke 1904 . godine u Zadarskoj bogosloviji. Bio je pravoslavni
sveštenik , geograf, istoričar i
etnolog.
„Putem iz Hercegnovoga, preko Trebesina, dolazi se na ukršće granica
sela Poda, Trebesina i Kamenog. Tu
počinje selo Kameno, i prolazi se ’uz Kotobilj’, kroz uske klance zvane
‘vrhovi‘ i ‘Tajne grede‘. Tad je pravo selo koje se tu nalazi u
visoravni, koja se zove ‘polje kamensko‘. Kuće su na dnu polja, po
srijedi, i pri vrhu, a tako isto i crkve. Selo je u visini nad morem
523–817 m. ‘Tajni vrh‘, il ‘Tajne grede‘, to je klanac na ulasku u
Kameno, gdje se Crnogorci 1687. skriše i Topal
pašu potukoše iz potaje. Otuda i ime ‘Tajne grede‘. ‘Kotobilj‘ zove se mjesto niže ‘Tajnog vrha‘, gdje Turci bijahu kad na njih
Crnogorci navališe, što je Turke potaklo, te se u čudu pitali ‘ko
to bi‘. Taj događaj opjevan je i u Gorskom vijencu. Ima tursko groblje u
Kotobilju gdje poginuli Turci 1687. biše sahranjeni. Taj događaj opjevan
je i u Gorskom vijencu. Ima tursko groblje u Kotobilju gdje poginuli
Turci 1687. biše sahranjeni.“ (strane 277 i 279)
Nakićenović dalje kaže da je selo do 1687.
bilo turska baština i pusto, jer u njemu nije bilo vode, iako tamo
postoji zemlja, polje. Od 1687. selo je, kako piše
Nakićenović, naseljeno Crnogorcima i Hercegovcima (njima nije
smetalo što selo nema vode). Shodno navedenom Patriotski pokret
otpora „Lovćenske straže 1990“ će:
- pokrenuti inicijativu prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi da od 30.
septembra 2024. počne s održavanjem pomena i parastosa našim precima
crnogorskim bastadurima koji su život dali 30. septembra 1687. za
oslobođenje Herceg Novog. Da prethodno po ovom pitanju pokrene razgovor
s Predśednikom opštine Herceg Novi i Katoličkom crkvom;
- organizovati redovna okupljanja crnogorskih patriota 30. septembra
svake godine počev od 30.
septembra 2024. u iskazivanju počasti našim precima crnogorskim
bastadurima koji su život dali 30. septembra 1687. za oslobođenje Herceg
Novog od Osmanlija.
"Boj na Malom Orljevu"; 20.3. 1688.
U Rimu je 1896. godine izašla knjiga koju je priredio
Ferdinando Ongania. Knjiga je sastavljena
od
izvještaja kotorskih providura Veneciji, a u knjizi su objavljeni i
drugi dokumenti iz venecijanskog arhiva,
vezani za Crnu Goru iz perioda od 1687. do 1735. godine.
Radi se, dakle, o istorijskim dokumentima/izvorima I klase. Poslije
skoro 100 godina, 1998. godine, CID
je objavio knjigu na crnogorskom jeziku.
Kako su Kuči, Piperi, Klimenti, Bratonožići i druga plemena potukli
Turke, 1688. godine
Ovo je bez dileme istorijski izvor I klase, ekstra klase! On je kao
takav, naravno, ukrivan od Kuča,
Klimenta, Pipera, Bratonožića, od svih, nezavisno od vjere i uvjerenja,
iz nekoliko razloga. Prije svega, u
totalnoj je suprotnosti sa svetosavskom ideologiom koja se u formi bajki
proglašava pravom istorijom,
znači kosi se sa zvaničnom istorijom koja se kod nas izučava, a naša
zvanična istorija prilagođena je
svetosavlju.
a) Iz ovih dokumenata se vidi da su naša plemena bila podanici Venecije.
Venecija je imala protektorat
nad Crnom Gorom, što nikada nije rečeno u našim zvaničnim, u stvari
svetosavskim istorijama. Međutim,
jedna od istorijskih činjenica jeste da se
Stefanica Crnojević priklonio Veneciji. Nakon toga je oslobodio
Zetu od srpskog despota Đurađa Brankovića,
postavši kapetan i vojvoda Gornje Zete: „capitaneus et
voivoda Zete Superioris“.
b) Vidi se da je potpuna laž da su Crnogorci robovali pod Turcima, i od
toga nema ništa, to je čista laž.
Zvanična državna istorija je proglasila kako su se samo Crnogorci
odazvali na poziv ruskog cara Petra
Velikog koji je uputio 3. marta 1711. godine balkanskim hrišćanima da
otpočnu oružanu borbu protiv Turaka.
Činjenica da su Kuči, Piperi, Klimenti, Bratonožići i druga plemena
potukli Turke, na proljeće 1688.
godine nam ukazuje na to da je to čista laž. Crnogorska plemena bila su
slobodna i prije 3. marta 1711.
tako da ih nije bilo potrebe pozivati za otpočinjanje borbe protiv
Turaka našto nam ukazuje i ova bitka na
Malom Orljevu odigrana dvadeset tri godine prije poziva. Ova i slične
bitke su prećutane, jer je naša
crnogorska istorija morala da bude prilagođena srpskoj – ropskoj
istoriji.
Znači, morale su se ovakve bitke prećutkivati da bi se i mi prikazali
kao dio Srba – turskih podanika /
robova / raje. Kao što vam je poznato naučnici znaju da ne psotoji jedan
narod s dvije razilčite istorije,
zato se morala slobodarska crnogorska istorija slugenarizirati /
posluganiti.
c) Treća stvar koja se kosi sa svetosvskim bajkama koje su kod nas
proglašene za istoriju, a te bajke pod
nazivom predmeta Istorija se kod nas izučavaju u školama. Imamo nespornu
činjenicu da se jedno žestoko
albansko pleme, u stvari najžešće albansko pleme – Klimenti, borilo
zajedno sa Kučima, Piperima,
Bratonožićima, Bjelopavlićima... Znači, to Svetosavlje nikako ne
dozvoljava – da su se Albanci i Kuči i Piperi zajednički borili protiv
Turaka, jer po svetosavskoj dogmi Albanac može biti samo i isključivo
neprijatelj, a nikako prijatelj i saveznik.
d) Četvrta stvar, u samim dokumentima / istorijskim izvorima, ne postoje
nikakvi Srbi, pa se i to užasno
kosi sa svetosavljem. Zato je opšti zaključak svetosavske „naučne“
istoriografske škole – UKRITI CIJELU CRNOGORSKU ISTORIJU!!!
Eventualno, ako neko spomene ovakve bitke, iz pera nekog Svetosavca, u
takvim se tekstovima dodaju
pridjevi – srpska plemena, srpski vitezovi i slične nebuloze, iako Kuči,
Klimenti, Piperi... pojma nijesu
imali da su Srbi!
Evo iskaza koji su u vezi s bitkom na Malom Orljevu održane 1688. dali
Kuči i ostala plemena
venecijanskom Providuru 2. aprila 1688. Sjutradan 3. aprila 1688. godine
mletački providur Đirolamo
Korner poslao je svoj izvještaj Senatu Republike Venecije.
Bitka se, prema ovim istorijskim izvorima, odigrala 20. marta 1688.
godine, a u bici su posredno učešće
imali i mletački vojnici, pod upravom samih Venecijanaca, koji su
sprečavali Turke u njihovim
namjerama na drugim područjima Crne Gore.
Ovaj tadašnji mletački Providur u izvještaju Senatu Republike Venecije,
naziva naše pretke na
najispravniji mogući način – PLEMENA! Tako mu je najprirodnije bilo. Svi
mi znamo da plemena ne
postoje kod Srba... samo su se kod Crnogoraca i Albanaca na Balkanu
zadržala plemena.
Nakon toga, 24. aprila 1688. godine vanredni Providur
Đovani Batista Kalbo izvještava Senat
Venecije o
daljim, manjim, ali neprestanim bitkama Crnogoraca i Mlečana protiv
Turaka. Sasvim je jasno da su
veliku bitku protiv vojske Sulejman-paše mjesec dana ranije, 20.
marta1688.izvojevali: Kuči, Klimenti,
Piperi i Bratonožići.
S poštovanjem,
U ime Patriotskog pokreta otpora „Lovćenske straže 1990“
inž. Zoran Marka Rašović
Ulica Kralja Nikole 128, Podgorica
mob. tel. 067/ 353 291
e-mail:
nvu.lovcenskestraze1990@gmail.com
Podgorica,13.9. 2023.
„Postojaće Crna Gora dok je Lovćena nad nama,
dok je mora kod Bara i Kotora, dok je sunca i dok je Grahovca!“
|
|