|
|
Danajski CANU darovi
Piše: Milorad Minjo Ražnatović
Ovih dana sam pomno pratio rasplamsalu polemiku koja se povodom CANU - ovog
danajskog dara za destogodišnjicu nezavisnosti Crne Gore - „Rječnika
crnogorskog narodnog i književnog jezika“ (radi se o prvom tomu u kojem
su obrađene leksičke jedinice A, B i V), vodi u Pobjedi i na portalu
Analitika. Da oni
nijesu državnički odgovorno, patriotski svjesno i žurnalistički
profesionalno otvorila svoje stranice za polemiku, crnogorska javnost bi
ostala bez informacije o tome kakva je šteta, njegovim pojavljivanjem,
nanijeta Crnoj Gori. Na stranicama ovih medija, profesori Fakulteta za
Crnogorski jezik i književnost sa Cetinja i drugi crnogorski intelektualci
koji se javiše ovim povodom, argumentovanim, stručnim i naučno fundiranim
prilozima, razobličiše neprimjerene greške koje su sadržane u ne malom broju
odrednica Rječnika - od pogrešnih leksikografskih definicija, do
nevjerovatnih netačnosti koje se odnose na društvena i istorijska
objašnjenja značenja određenih riječi i pojmova. U tom kontekstu, posebnu
težinu nose anahrona i netačna značenja određenih odrednica kojima se islam
izmješta iz okrilja religije, a Albanci islamske vjeroispovijesti
predstavljaju kao lukave arnautske poturice, čime se grubo vrijeđaju
nacionalna i vjerska ośećanja manjinskih autohtonih naroda u Crnoj Gori –
Albanaca, Bošnjaka i Muslimana i atakuje na crnogorsko multinacionalno,
multikulturalno i multikonfesionalno biće, kao jednu od najvećih crnogorskih
vrijednosti. Ništa manje istorijske netačnosti i grubosti ne sadrži ni
odrednica koja je usmjerena na reviziju antifašističkog pokreta, kao jednog
od najvećih civilizacijskih dostignuća Crne Gore, prikazujući Dražu
Mihailovića kao „pravog“ antifašistu, niti, pak, ona koja kralja
Aleksandra - čovjeka koji je puškom, bajonetom, spaljenim kućama i
ugašenim domovima, obavio prisajedinjenje Crne Gore Srbiji i dekretom ukinuo
Crnogorsku pravoslavnu crkvu - predstavlja „kao nepokolebljivog čuvara
narodnog jedinstva i arbitra u političkim trvenjima“. Zanago su Crna Gora i
Crnogorci, ośetili, i te dobro, svo njegovo „arbitriranje“, „milosrđe“ i „humanost“.
A da ne govorimo o tome da, u godini kada slavimo i hiljadugodišnjicu svoje
državnosti, nema ni pomena o našoj prvoj dinastiji - Vojislavljevićima,
dok su Balšići tretirani ne kao crnogorska, nego kao dinastija u
Crnoj Gori, što ide na ruku srpskim falsifikatorima istorije.
S druge strane, na argumentaciju je odgovoreno neprimjerenim političkim
etiketiranjem i diskvalifikacijama, od strane predśednice Savjeta za izradu
Rječnika Tanje Bečanović, člana tog Savjeta - kolumniste Vijesti i „postmodernog“
knjževnog „barda“ juniora, kao i od nedavno izabranog akademika CANU –
književnog „barda“ seniora, autora kovanice o „najcrnogorskijoj Crnoj Gori“.
Biće da je njegovim ulaskom i Akademija uzdignuta do „hrama mudrosti“ i
„najcrnogorskije“ institucije, a da objavljivljivanje Rječnika predstavlja „jedan
od najznačajnijih datuma u duhovnoj istoriji Crne Gore..., koji se graniči
po vrijednosti sa Crnojevića štamparijom i Gorskim vijncom“.
Ni najnoviji odgovor autorskog tima Rječnika (čitaj profesorice Glušice),
koji se, pritisnut oštrim reagovanjima, argumentovanim kritikama i osudama
brojnih intelektualaca, kao i pojedinih institucija, obratio saopštenjem za
javnost, nije donio ničeg novog. Pokušaj odgovora na postavljena pitanja
sveo se, opet, jednim dijelom na neakademsko i politikantsko etiketiranje i
vrijeđanje profesora Fakulteta za Crnogorski jezik i same te institucije, a
drugim dijelom, na nevješto odbranaštvo, začinjeno „suvim“ negiranjem i
odbacivanjem iznešenih kritičkih osvrta. Najtužnije u svemu tome je, što se
u saopštenju, braneći svoje „čedo“, autorski tim koristi neprimjerenim
manipulacijama koje se odnose na integralno citiranje pojedinih rečenica,
koje su skraćene i kao takve imaju drugačije značenje od onog koje bi imale
da su u Rječniku vjerno prenijete, ili se pozivaju na autore koji bi im
pomogli u odbrani značenja njihovih rječničkih interpretacija u pojedinim
odrednicama potenciranim u polemici, pritom citirajući samo djelove
koji njima odgovaraju, što se, i u jednom i u drugom slučaju, graniči sa
falsifikatom. Uz to, maltene, optužuju autore književnih djela iz kojih su
preuzeli određene rečenice u svrhu objašnjenja riječi kojima se vrijeđaju
manjinski narodi i njihova religija, kao da su ovi krivi za odabir građe
kojom su se služili autori Rječnika, i kao da se kod istih, ili drugih
autora, nijesu mogli naći ljepši, etičkiji i primjeri koji objektivno
karakterišu ove zajednice. Ne zadržavajući se na tome, oni svojim
kritičarima spočitavaju nepažljivo čitanje Rječnika i neutemeljenost kritika.
Elem, odavno su ove profesorice-lingvistkinje sa nikšićkog Filološkog
fakulteta, njihovi naučni, medijski i politički mentori pročitani, vezano za
ulogu u kodifikaciji crnogorskog jezika i baštinjenja bogatog autohtonog
jezičkog nasljeđa, što je nedvosmisleno pokazao i ovaj Rječnik. I ne samo
to, već je on, ovoga puta, ogolio i dugogodišnju spregu CANU, Vijesti
i njihovog političkog satelita URA, u osporavanju i grubom nipodaštavanju
standardizovanog crnogorskog jezika. Takođe je ukazao na žalosnu činjenicu
da CANU, i pored određenog „osvježenja“, naučnim i kulturnim
poslenicima crnogorske, antiratne i antifašističke
provenijencije, nije dalje mrdnula od devedesetih godina prošlog vijeka i
njene nacional-šovinističke, hegemonističke i asimilatorske uloge prema
Crnogorcima i Crnoj Gori. To nije neočekivano od institucije u kojoj, sva je
prilika, glavnu riječ još uvijek vode „stari“ kadrovi iz Miloševićevog
zemana, a njome rukovodi čovjek koji je povodom organizovanja refenduma o
nezavisnosti poručivao „No pasaran“– neće proći crnogorska
nezavisnost, ili grubo kvalifikovao Crnu Goru govoreći da je ona „
staljinistička, nedemokratska i necivilizovana država i kao takva ne može i
ne treba da postoji“. Ali jest neočekivano i zdravom razumu nepojmljivo, da
se povodom pokušaja revizije antifašizma i davanja neopravdanih zasluga
pojedinim
istorijskim ličnostima i događajima, ne oglasiše i ne ogradiše od takve
rabote SUBNOR Crne Gore i njegov potpredśednik – akademik CANU
i član Savjeta Rječnika, stipendisti Titovog fonda, kojih ima među članovima
Akademije, kao i istoričari koji su se bavili temama iz crnogorske istorije.
Izgleda da je od svega toga Akademiji, njenom Predśedništvu i akademicima,
izuzimajući akademika Pulevića, bilo važnije da „loptu prebači u tuđe
dvorište“, osuđujući benigan performans jednog poslanika u Skupštini,
zamagljujući time svoju odgovornost za podmetanje ovog „kukavičjeg jaja“,
koje nije manje štetno po multietničku, multikulturalnu i multikonfesionalnu
Crnu Goru, od onog koje podmetnuto na Rumiji od strane Amfilohija Radovića.
Pridružujući se onima koji su tražili, ne spaljivanje, kako se želi
zlonamjerno spočitati, već povlačenje (dovoljno bi bilo da je samo u jednoj
odrednici napravljena greška koja nanosi nenadoknadivu štetu crnogorskom
multinacionalnom, multivjerskom i multikulturalnom suživotu, pa da zahtjev
za povlačenjem bude opravdan), koje bi bilo u funkciji ispravki i dorada
Rječnika, iako je mala vjerovatnoća da će se to i desiti - to potvrđuju
riječi „akademika“ Šerba Rastodera „da povlačenje Rječnika ne dolazi
u obzir“- Pobjeda, 16. jun 2016. godine (u nedoumici smo da li je je to onaj
isti Rastoder koji je odbio članstvo u
CANU i tom prilikom rekao „Otpor objedinjavanju naučnog potencijala u Crnoj
Gori odraz je straha da bi Crnogorske akademije nauka i umjetnosti konačno
mogla postati crnogorska“, i je li poslije ovakvog izričitog odbijanja on
zaista akademik, ili su principi nemoćni kad apanaža „zborit počne“), kao i
onaj stav predśednice Savjeta T. Bečanović da će se „prije spaliti na
trgu, nego dozvoliti da se povuče Rječnik“-Pobjeda, 22. jun 2016. godine,
čija je suština ciljano metaforična, dok bi u javnosti taj stav trebao
zvučati kao samouvjeren, istinit i odvažan čin žrtvovanja, baš zbog te
ambivalentnosti, je svjestan pokušaj prizivanja svojeg pretvaranje u
heraklitsku „vječnu živu vatru“ oko koje će se kupiti generacije lingvista
napajajući svoj „logos“ na Rječniku kojem će njena „žrtva“ obezbijediti
vječnu trajnost -, ovom prilikom ću podśetiti na moje zalaganje iznijeto u
tekstu NOVI ŽIVOT STARE DRŽAVE, kao i aktuelnost tog zalaganja, koje je
zasnovano na dvadesetpetogodišnjem kontinuiranom djelovanju CANU.
Tada sam zapisao
sljedeće:„Ako je sa ijednom institucijom trebalo napraviti diskontinuitet to
je sa ovom filijalom SANU u Crnoj Gori, jer ovako imamo kontinuitet
sa politikom Miloševića i sa onim što je ona na ovim prostorima
predstavljala. Ovakva djelatnost CANU, kao i činjenica da je Crna
Gora vratila svoju nezavisnost, davalo
je potpuno pravo i štoviše obavezivalo Vladu da Zakonom uspostavi novu
instituciju sa istim imenom, formirajući pritom matičarsku komisiju
sastavljenu od eminentnih naučnih i kulturnih radnika iz Crne Gore, regiona,
pa i šire, koja bi na osnovu naučnih i umjetničkih kompetencija birala ne
više od tridesetak akademika. S tim, što bi eliminatorni faktor za izbor u
novu CANU bio taj - da njen član ne može biti onaj koji je svojim
radovima i svojom javnom djelatnošću osporavao crnogorsku državu i njene
atribute.“ (tekst je objavljen u Lučindanu, 12. jula 2012. godine, a kasnije
publikovano u mojoj knjizi Združeni udar, str. 202). Treba li boljih
argumenta koji iznova čine aktuelnim ovaj moj stav i zalaganje, od Rječnika
crnogorskog narodnog i književnog jezika i nenaučnih, prizemnih i
ispolitiziranih reakcija od strane predśednika, pojedinih akdemika CANU,
predśednice Savjeta za izradu Rječnika i njene desne ruke profesorice
Glušice, koje su uslijedile povodom brojnih argumentovanih kritika i
zahtjeva za povlačenje Rječnika, kao i
apologetskog stava Predśedništva i neoglašavanja Skupštine Akademije o
pitanju koje je uzburkalo crnogorsku javnost.
Odštampaj stranicu
|
|
