Piše: Milorad Minjo Ražnatović

U godini kada obilježavamo desetogodišnjicu vrtanja nezavisnosti, a podśećanjem na smrt kneza
Vladimira (1016. godine) apostrofiramo i milenijumsko trajanje crnogorske države, koja je sljedstveno istorijskim prilikama kroz svoju desetovjekovnu istoriju mijenjala svoje ime  (Duklja - Zeta - Crna Gora,  moramo biti svjesni njenih uspona i posrnuća, koje je doživljavala „zahvaljujući“ onim „najbližim“, kao i ponovnih državnih uskrsnuća.  Opominje nas milenijumsko trajanje koje je ispunjeno „borbom neprestalnom“ za slobodu, državni integritet, crkveno-vjerski subjektivitet, nacionalni i kulturni identitet, da nam istorija mora biti „životna učiteljica“ i vodilja na putu čvrstog državotvornog utemeljenja sadašnje Crne Gore. To nam kroz istoriju poručuje: tragična sudbina kneza Vladimira, te njegovo podmuklo pogubljenje; Nemanjino brutalno osvajanje Duklje i Garašaninovsko-Pašićevsko-Aleksandrovski „krvavi istorijski albumi“ čime je omogućeno  nasilno, nelegalno i nelegitimno održavanje Podgoričke skupštine 1918. godine,  koja je ukinula crnogorsku državu i nacionalna posebitost  Crnogoraca; kao i Miloševićev velikosrpski nacionalistički projekat i rat „do posljednjeg Crnogorca“ za „očuvanje Jugoslavije“, čime Crna Gora 1989. godine, drugi put u prošlom vijeku, gubi svako obilježje državnosti. Ovi istorijski događaji ukazuju da je osnovni zadatak bio državno uništenje i zatiranje državotvorne svijesti, ubijanje slobodarskog duha i vrijednosno preoblikovanje onoga što je  činilo osnovni bitak ovog naroda,  zasnivan na moralnim kategorijama čojstva i junaštva. Jedino je na taj način dukljansko-zestko-crnogorska državnost mogla biti trajno potrta, a narodni i kulturni identitet izbrisan iz memorije. No, na sreću istorijska državotvorna svijest i slobodarski duh Crnogoraca bili su jači od svih osvajača i asimilatora koji su Crnu Goru željeli obezdržavit, obezličit i obesčastit. Ta duhovna snaga Crnogoraca nije dozvoljavala da državnaposrnuća potru njihova pregnuća i ugase slobodarska narodna nadahnuća, već su njenom vitalnošću i nesalomljivošću liječena  ranjena  državotvorna krila kojima se iznova, kao feniks, Crna Gora uzdizala u visine državotvornosti, etičnosti,  slobodarstva i samosvojnosti.Tako „izvajan“, nesalomljiv, junački i slobodarski duh Crnogoraca bio je garant crnogorskih uskrsnuća i značajnih ratnih pobjeda nad mnogostruko brojnijim neprijateljskim snagama. Samo se njime, te odlučnošću, mudrošću , vizionarstvom, neustrašivošću i herojstvom crnogorskih vladara i ukupno naroda, Crna Gora mogla izdići na pijadestal slobode, čojstva i junaštva. Ovaj slobodarski duh se na najilustrativniji način može dočaratijednim primjerom junaštva knjaza Danila (a sličnih je u istoriji mnogo) koji, „vozeći se čunom po Skadarskom jezeru, naredio je ‘da ga prevezu pokraj samog Lesendra, đe su bili izašli svi turski vojnici iz tvrđave da ga razgledaju, a on im izaša nasred lađe, otvoreno, u zlatnom odijelu, sa ordenima’... Čak  i kada se čulo da turska posada priprema top za paljbu, knjaz se nije htio udaljiti“ (dr Živko Andrijašević, Istorija Crne Gore, str. 158 -Beograd 2015.). Bez tog slobodarstva i herojstva nijesu mogle biti ostvarene ni velike ratne pobjede na:  Tuđemilu (zahvaljući kojoj 1078. godine, Papa Grgur VII, priznaje Mihaila Voislavljevića za kralja Duklje); Carevom lazu,Vučjem dolu, Krusima, Grahovcu,  Martinićima ... – koje su, suštinski, bile „ugaoni kamen“  međunardnog priznanjaCrne Gore na Berlinskom kongresu 1878. Godine, kao ni 13. jula 1941. godine, veličanstvenog opštenarodnog ustanka protiv okupatorskih fašističkih sila Hitlerove Njemačke i Musolinijeve Italije, prvog tih razmjera u porobljenoj Evropi, kojim Crna Gora vraća atribute državnosti i nacionalne samobitnosti. Bez svega togazajedno, ne bi bilo ni najznačajnijeg datuma u novijoj crnogorskoj istoriji – 21. maja 2006. godine kada je Crna Gora na referendumu mirnim putem vrnula svoju nezavisnost. 

Desetogodišnji jubilej i podśećanje na tragičnu Vladimirovu smrt, kroz čiju se prizmu sagledava imilinijumsko trajanje Crne Gore i crnogorska burna istorija satkana od velikih bitaka i manjih megdana, opominje nas, da u kontekstu aktuelnih političkih gibanja, ne pravimo greške koje su se kroz istoriju ponavljale i više navrata završavale fatalno po državu, kako nikad više, mi i naši potomci, ne bi  oprobali „gorak ukus“ gubljenja svoje domovine i identiteta. To obavezuje, da se pisanom ili izgovorenom  riječju, s vremena na vrijeme, ukaže mladim generacijama koje ne pamte ratna  dešavanja početkom devedesetih  godina prošlog vijeka, na njegove užase i strahote koje je donio na ovim prostorima, a podśete, oni „zaboravni“, na najnoviji istorijat borbe za vrtanje državnosti, te  tešku unutrašnju i međunarodnupolitičku „bitku“ koja je vođena, i na, velikom mukom, izvojevanu  referendumsku pobjedu. Da se ukaže na apsurdne pojave, desetogodišnjeg nezavisnog državnog hoda, đe određeni, ondašnji suverenistički politički subjekti, intelektualni krugovi, mediji i pojedinci, danas bagatelišu sa Crnom Gorom praveći saveze sa onim koji bi je „popili u čašu vode“, ili udavili u mutnu Moravu, svrstavajući se na taj način sa prosrpskim političkim, vjerskim i nevladinim subjektima koji su Crnu Goru doživljavali, doživljavaju i u budućnosti  percipiraju, kao jedan srpski okrug ili izbornu jedinicu.

Upravo su jubileji prava prilika da se svi zajedno podśetimo na predreferendumska i postreferemdumska  dešavanja, kako ne bi zaboravili, jer je istorijski zaborav najveći neprijatelj države i naroda. Da osvježimo śećanje na najnoviju, slavnu crnogorsku heroidu – borbu za vrtanje nezavisnosti. A, ona  otpočinje kad Miloševićev agresivni srpski nacional-šovinizam ruši sve pred sobom i kada biva jasno da je to krvavi rat za Veliku Srbiju, a ne nikakva patriotska bitka za očuvanje Jugoslavije, kako su to srpski nacinal-šovinistički stratezi u javnosti predstavljali, i medijskim terorom, na žalost, ubijedili veliki dio naroda  i u Crnoj  Gori, obezbjeđujući masovnu podršku takvom suludom projektu. Na samom početku pružanja otpora  zahuktalom ratnom nacional-šovinističkom Miloševićevom karavanu  bili su  pojedinci, određeni kulturni i intelektualni krugovi crnogorske državotvorne i nacionalne svijesti,  tada prvo formirani politički subjekt jasne crnogorske koncepcije - Liberalni savez, kao i „otpadnički“ Opštinski komitet Saveza komunista Bara. Oni su jasno prepoznali namjere, strategiju i ciljeve ove pogubne velikosrpske pro ratnepolitike i žestoko joj se suprostvljajući, razotkrivali njihove nečasne  namjere prema crnogorskom državotvornom, nacionalnom, kulturnom i crkveno-vjerskom biću, kao i prema njenom skladnom multietničkom, multikulturnom i multivjerskom suživotu. Iako nedovoljno snažan i anatemisan kako od strane tadašnje vlasti i velikosrpske opozicije, tako i velikog broja građana, ovaj suverenistički „pokret“ je ukazivao i opominjao na svu pogubnost koji sa sobom nosi  stajanje crnogorske vlasti i dobrog dijela naroda uz Miloševićevu politiku. Ta upornost je pomogla da se kod jednog dijela građana spozna pogubnost ovakvog nacionalističkog projekta i da se ohrabre i podstaknu  oni politički subjekti - koji su do tada, „nevoljno“, podržavali Miloševićevu politiku, ali i objektivno  „kumovali“ posrnuću Crne Gore i gubljenju svih  atributa njene državnosti -, na putu odbacivanja iste i  njihovog prerastanja u moderne građanske stranke, naglašene antiratne i suverenističke provenijencije. Ovđe prvenstveno mislimo na dvije političke stranke: Socijalističku  partiju, nastalu iz tadašnjeg Saveza socijalističke omladine koji je djelovao kao jedna od ondašnjih društveno-političkih organizacija, i Partiju socijalista čiji su inicijatori i osnivači bili pojedinci iz omladinskog rukovodstva i Socijalističkog saveza radnog naroda (takođe, društveno-politička organizacija). Naravno, u njihovom osnivanju su, prepoznajući antiratnu, državotvornu, ekonomsku isocijalnu programsku orjentaciju,  učestvovali mnogi pojedinci i intelektualci  sa početka borbe protiv Miloševićeve velikosrpske politike, što je ovim partijama davalo moralnu snagu, politički kredibilitet i zamajac za istrajnu borbu na svojim programskim opredjeljenjima. Tako se cjelokupna rukovodeća struktura jedne, i dio rukovodeće strukture druge nekadašnje društveno-političke organizacije, koje su pod vođstvom tadašnjeg Saveza komunista (DPS) bili agilni učesniciAntibirokratske revolucije, a njihovi čelnici na valu ulične smjene vlasti, dospjeli do veoma značajnih političkih i državnih funkcija  Republici Crnoj Gori – od ministara do članova Predśedništva Republike -, relativno brzo, jasno i glasno distancirala od nekadašnje svoje politike, ojačavajući na taj način  državotvorni pokret i obogaćujući crnogorsku građansku, antiratnu političku opciju. Još veći zamah će on dobiti objedivanjem crnogorskih građanskih i patriotskih snaga pod „krovom“ Reformskih snaga za Crnu Goru, tadašnjeg premijera SFRJ Anta Markovića, koji je bio zadnje i najšire pribježište građanskih i antiratnih snaga u namjeri zaustavljanja već uveliko nagovještavanih ratnih sukoba i očuvanja Jugoslavije kao ravnopravne zajednice njenih naroda i republika sa svim obilježjima državnosti koje su ove do tada imale, neovisno od toga hoće  li biti federalno ili konfederalno uređena država. Nažalost, trajanje ovog saveza nije bilo dugog vijeka! Ispostavilo se, da njegov koncept „podijeljene suverenosti“ i ekonomske superiornosti nije imao  političku podršku naroda, pa ni šanse, da se suprotstavi nadirućem velikosrpskom nacional-šovinizmu i seceonističkim namjerama  koje je on izazvao u ostalim republikama bivše Jugoslavije. Raspadom Jugoslavije i otpočinjanjem ratova za Veliku Srbiju,  koji se razbuktavaju u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, raspada se i ovaj savez. Tada na crnogorskoj političkoj sceni nastupaju nove integracije  suverenističkih građanskih partija u kojim učestvuju Socijalistička partija, Partija socijalista i Reformisti  crnogorskog primorja, čiju su glavninu činili „odmetnuti“ komunisti Bara, formirajući Socijaldemokratsku partiju, tako da antiratna, antifašistička i državotvorna ideja ne gube na svom intezitetu. Štoviše ona se sada još jasnije uobličava, eksplicitnije i argumentovanije ispoljava i činjenični ubjedljivo naglašava potrebu otklona od Miloševićeve politike i uspostavljanja nezavisne i međunarodno priznate Crne Gore u kojoj je jedino moguće ostvariti ekonomski i socijalni prosperitet, nacinalni i kulturni identitet, državni subjektivitet i integritet. Ta se borba odvija u interakciji crnogorskih građanskih suverenističkih partija (Liberalnog saveza i Socijaldemokratske partije) , nevladinih crnogorskih suverenističkih udruženja iz oblasti kulture (PEN Centra, Crnogorskog društva nezavisnih književnika, Matice crnogorske, kasnije i Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, te nezavisnih intelektualaca) i jedinom, tada, crnogorskom novinom, neđeljnikom Monitor. Manifestujući se kroz nove  sadržaje otpora vladajućoj politici, otvarajući pritom„skrivane stranice crnogorske  istorije“  i praveći paralele sa tadašnjim političkim zbivanjima, ta borba dobija jedan osmišljen i nadasve civilizovan karakter. Međutim, i pored svih napora građanskih i patriotskih snaga da saopšte istinu i ukažu na opasnosti koje vrebaju od zazuzetog vladajućeg poltičkog kursa, nisu bile ni blizu  tome da zadobiju većinsku podršku crnogorskih građana. Nasuprot njima stajala je jedna moćna politička, medijska i vjerska Miloševićeva propaganda sa svojim eksponentima u Crnoj Gori oličena u: tada vladajućoj, jedinstvenoj Demokratskoj partiji socijalista; Narodnoj stranci,osnovanoj od strane srpskih obavještajnih službi, koja je bila najekstremniji zagovornik velikosrpske ratno huškačke politike, te subjekat „kontrole“ političkih postupaka vladajuće partije i  vršenja pritsaka na nju u slučajevima eventualnih odstupanja od zacrtanog projekta; Mitropoliji crnogorsko-primorskoj Srpske pravoslavne crkve; Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti koja je djelovala kao istureno odjeljenje Srpske akademije nauka i umjetnosti; udruženjima novinara i književnika; medijima iz Srbije; tadašnjem  jedinom crnogorskom dnevnom listu Pobjedi, koja je vodila „rat za mir“; RTV Crne Gore koja slikom i riječju bilježila sve „naše pobjede“ i „ustaške zločine“ na  dubrovačkom ratištu, podižući tako, s jedne strane, „patriotsku“ svijest, a s druge stvarajući gnjev i mržnju koja je rezultirala velikim odzivom na vojne pozive i formiranjem dobrovoljačkih odreda, koji su ubijali, pljačkali i palili u široj oblasti Konovala i Dubrovnika. Dakle, svi instrumenti za vođenje propagandnog rata i oblikovanja javnog mnjenja bili su u rukama nosioca ove pogubne politke koja je, zahvaljujući, najblaže rečeno, nebrizi bivših komunističkih vlasti za jasno nacionalno, jezičko i crkveno-vjersko određenje Crnogoraca, dosta lako manipulisala sa istorijskim činjenicama, pridobijajući veliku većinu građana u svoje „istine“ , ispravnost projekta za koji se zalažu i pravednost ratova koji se vode u okruženju Crne Gore. Svi oni koji su bili protiv velikosrpskog  projekta, čiju su suštinu vješto zakrivali iza navodnog opstanka Jugoslavije, pružajući civilizacijskim i demokratskim sredstvima  otpor ratnim strahotama i odbijajući da u tome zlu učestvuju,  bili su predstavljeni izdajnicima, ustašama, Turcima, vatikancima, Dukljanima..., a protiv njih se vodila najžešća i najprljavija političko-medijska kampanja, a prema nosiocima ovih političkih ideja, stvarala  atmosfera linča. Zbog svega toga, građanski, suverenistički, demokratski i civilizacijski pokret nijesu imali „odziv“ u narodu, kakav je zasluživao takav politički trenutak, što je determinisalo i njegov ograničeni uticaj na političkoj sceni i mogućnost otklona od Miloševićeve politike. Ovakvo političko stanje, funkcioniše sve do rascjepa koji se desio u do tada jedinstvenoj Demokratskoj partiji socijalista, na čijem čelu, poslije unutarpartijske pobjede, dolazi Milo Đukanović  (od poraženog dijela stvara se Socijalistička narodna partija koja  biva Miloševićev najvjerniji saputnik, do njegovog pada, a poslije pada postaje „saputnik“  najekstremnijih političkih snaga u Srbiji, koje su porazile Miloševića, ali se nijesu odrekle njegove politike i velikosrpskog projekta i to traje do danas), koji se jasno i nedvosmisleno distancira od politike Miloševića i opredjeljuje za proevropski i demokratski put Crne Gore, u početku „stidno“ najavljujući da se on, možda, najbolje i najbrže može ostvariti u nezavisnoj Crnoj Gori. To daje zamah i crnogorskim suverenističkim snagama, tako da taj pokret, kasnijim jasnim i eksplicitnim opredjeljenjem Demokratske partije socijalista za suverenu i nezavisnu Crnu Goru dobija sve više pristalica i prerasta u lavinu koja se neće zaustaviti do vrtanja crnogorske nezavisnosti.

​Međutim, tek jasnim zalaganjem i opredjeljnjem Demokratske partije socijalista, koja je bila okosnica vlasti, za  obnovu nezavisnosti i raspisivanje referenduma, Crna Gora ulazi u mučni period političkih, vojnih i paravojnih pritisaka od strane Srbije i prosrpskih stranaka u Crnoj Gori na čelu sa Socijalističkom  narodnom partijom, usmjerenih na odvraćanje od puta ka nezavisnosti. U tom cilju Milošević formira paravojni VII bataljon, sastavljena od bivših dobrovoljaca sa ratišta u Bosni i Hrvatskoj - osoba kriminalne prošlosti, koja zajedno sa regularnim vojnim jedinicama zaposijeda strateške tačke i pokušava kontrolisti i paralisati cjelokupni život u Crnoj Gori. Nasuprot tome, brojno i oružano se pojačava  i crnogorska policija, kako bi mogla odgovoriti na eventualne provokacije i incidente, a uz to se, sasvim spontano, fomiraju  Lovćenske straže, sastavljene od crnogorskih patriota za odbranu Lovćena, odnosno Mauzoleja, od zakrvavljenih srpskih fašista koji su najavljivali njegovo rušenje. O kakvoj se zategnutosti radi najbolje govori bezbroj situacija đe su vojne i paravojne snage pod vođstvom beogradskog režima uperenim cijevima provocirale crnogorske policijske snage, pokušavajući izazvati sukobe, koji bi, bez sumnje, prerasli u nemire širih razmjera i doveli do građanskog rata u Crnoj Gori. To je izbjegnuto zahvaljujući, isključivo, mudrom vođstvu tadašnje crnogorske vlasti na čelu sa Milom Đukanovićem, koji je pritom u komunikaciji sa evropskim zvaničnicima spriječio šira vazdušna NATO dejstva na  Crnu Goru (bombardovani samo vojni objekti), čime su od uništenja spašeni strateški privredni, infrastrukturni i komunikacioni objekti. Stanje  konstantne napetosti i prijetnje izbijanjem sukoba traje do pobjede opozicionog DOS-ovog kandidata Vojislava Koštunice na predśedničkim izborima 2000. godine i njihove pobjede na saveznim  parlamentarnim izborima, na kojima, osim Socijalističke narodne partije i pojedinih manjih srpskih  političkih partija, zbog nezakonitog raspisivanja, ne čestvuje nijedan drugi politički subjekt iz Crne Gore. Uzgred rečeno, to je omogućilo ovoj partiji  da sa izrazitom manjinom (na savezne izbore izašlo nešto oko 25 odsto biračkog tijela u Crnoj Gori) preuzme mjesto predśednika vlade SRJ i čelnih mjesta u ministarstvima, mijenjajući preko noći svoga političkog partnera, priklanjajući se Koštunici, koji jeste bio predstavnik opozicije ali njegovi politički pogledi na Crnu Goru se nijesu razlikovali od Miloševićevih.  Povoljna politička klima završava se i pobjedom srpske opozije na decembarskim parlamentarnim  izborima 2000. godine, kada se formira nova Vlada Srbije na čijem čelu dolazi Zoran Đinđić, simbol otpora Miloševićevom režimu i uzdanica demokratske i evropske Srbije, što relaksira i političke prilike u Crnoj Gori.

Ovakav politički rasplet u Srbiji i stvaranje povoljne političke klime, omogućava da se zahtjev suverenističkih partija za  nezavisnom i međunarodno priznatom Crnom Gorom, mnogo snažnije istakne i uputi na relevantne međunarodne adrese, kao i novoj Vladi u Srbiji. Međutim, tom opredjeljenju jak otpor u Crnoj Gori pružaju prosrpske partije - Socijalistička narodna partija, Narodna stranka i partije koje su rascjepom iz nje nastale, manje stranke i udruženja koja okupljaju crnogorske Srbe, kao i Mitropolija crnogorsko primorska Srpske pravoslavne crkve koja je stožer anticrnogorskog djelovanja od  devedesetih pa do danas.  Sve se to radi u sadejstvu sa Koštunicom i njegovom Demokratskom strankom Srbije, drugim ekstremnijim političkim partijama poput Srpske radikalne stranke, kao i sa kulturnim institucijama Srbije koje su zagovornici i autori velikosrpskog projekta – Srpska akademija nauka i umjetnosti, udruženje književnika ... To je podrazumijevalo  i snažno uključivanje velikog broja srpskih medija, kao i Dana,biltena srpskih vojno-obavještajnih snaga osnovanog sa namjerom indoktrinacije građana srpskom sviješću i destruiranja projekta crnogorske nezavisnosti. U tom cilju, pomenuti subjekti primjenjuju raznovrsne metode pritisaka i fabrikuju razne afere poput seks - trafiking  afere S.Č., koja je u političkom smislu, drmala Crnu Goru više od godinu dana, a  imala je za cilj da kompromituje Mila Đukanovića kao centralnu figuru suverenističkog pokreta i zaustavi crnogorski put ka nezavisnosti. Ona otkriva i velike slabosti u sistemu crnogorske vlasti. Uvezena od strane srpskih obavještajnih službi u Crnu Goru, nije imala realnih šansi za uspjeh, bez uključivanja pojedinih visoko rangiranih političara u crnogorskoj vlasti. Oslonac se nalazi u tada najośetljivijoj bezbjedonosnoj tački, Ministarstvu unutršnjih poslova i ministru Andriji Jovićeviću, kojeg je za to mjesto protežirala Socijaldemokratska partija. Nažalost, ovu aferu, dosta intezivno, podržavaju Monitor i Vijesti - dnevna novina koja je osnovana novcem Vlade da bude u funkciji projekta nezavisnosti, kao i djelovi rukovodstva  pojedinih suverenističkih partija, o čemu sam već ranije pisao. Kasnije će se ispostaviti, da je ovo bila samo jedna epizoda neprofesinalnog, tabloidnog, aferaškog, a u suštini antidržavnog djelovanja ovih medija, u što će nas uvjeriti njihovo novinarsko djelovanje u post-referendumskom  peridu. Pored ove organizovane i  iz Srbije potpomagane antidržavne kampanje, i  u crnogorskom „bloku“ su se dešavale neke političke trzavice koje su, najblaže rečeno, unosile zabunu među crnogorskim indipendistima i išle na ruku anticrnogorskim snagama. U tom kontekstu treba istaći političko ponašanje Liberalnog saveza i njegovog lidera prema Demokratskoj partiji socijalista, koje je odisalo nepomirljivim dugogodišnjim nepovjerenjem, a zbog Đukanovićevog preuzimanja projekta nezavisnosti, izaziva  nove sujete i animozitete, što završava njihovim samogašenjem u predvečerje referenduma 2005. godine.

Navedeni problemi i snažne opstrukcije koje prate crnogorski put u nezavisnost, ne bi predstavljali veću smetnju na putu ostvarenja ovog projekta, da nije bilo protivljenje Evropske unije koja preko svojih visokih funkcionera pokušava da odgovori Crnu Goru od puta ka nezavisnosti. U tome je najagilnji i najglasniji Havijer Solana, visoki predstavnik za spoljnu politiku i bezbjednost Evropske unije, koji se ne libi da i nediplomatskom retorikom pokuša odvratiti crnogorsko rukovodstvo od  osamostaljenja.  Kako mu ta misija ne polazi za rukom, kao kompromisno rješenje iznuđuje potpisivanje Sporazuma između Srbije i Crne Gore (2002. god.), kojim se predviđa stvaranje nove Državne zajednice Srbija i Crna Gora (SCG), ograničeng  trajanja na tri godine - poslije isteka tog perioda svaka država može tražiti punu nezavisnost na referendumu. Kao reakciju na potpisivanje Beograskog sporazuma,  uslijedio je izlazak iz vlasti Socijaldemokratske partije, ali i pravljenje nove koalicije sa Demokratskom partijom socijalista, koja na parlamentarnim izborima 2002. godine ponovo osvaja vlast. Državna zajednica Srbija i Crna Gora započinje svoj kratki život u februaru 2003. godine kada je usvojena Ustavna povelja, a crnogorski suverenisti nastavljaju sa još snažnijom kampanjom za raspisivanje referenduma i vrtanje nezavisnosti. Na tom putu, kao i do tada, susrijeću se sa još žešćom i perfidnijom, antireferendumskom i anticrnogorskom kampanjom domaćih političkih, nevladinih i vjerskih subjekata velikosrpske orjentacije, kojima nesebičnu kadrovsku, diplomatsku, organizacionu i finansijsku pomoć pružaju određeni politički, kulturni i medijski krugovi  okupljenih oko tadašnjeg premijera Srbije Vojislava Koštunice. U cilju zaustavljanja referunduma, „odabrana ekipa“ predstavnika antireferendumskog i antidržavnog bloka – Lekić, Bulatović, Medojević i A. Jovćević, uz obilatu pomoć Koštunice, kreće u „diplomatske pohode“ američkoj i evrpskim prijestonicama, „tumarajući od nemila do nedraga“ u pokušajima dobijanja podrške zvaničnih vlasti Amerike i Evropske unije za svoj projekat osporavanja referenduma, u čemu, očekivano, ne uspijevaju. Naivno je bilo njihovo nadanje da će EU i SAD - koja je podržala, destruirati sopstveni koncept zapisan u Ustavnoj povelji. Elem, i pored toga upornost ovih snaga ne posustaje sve do raspisivanja referenduma o nezavisnoj Crnoj Gori u martu 2006. godine. Ona je rezultirala time da Evropska unija postavi svijetu neprimjenjivan, nepoznat i nepravedan „demokratski“ model referentne većine, po kojem se, da bi Crna Gora dobila međunarodno priznanje, za njenu nezavisnost moralo izjasniti 55 odsto građana izašlih na referendum, uz izlaznost veću od 50 odsto. Saćerana u „ćošak“, tadašnja koaliciona vlast nije imala izbora do da prihvati ovaj rizičan uslov uz ubjeđenje da će ta „granica“ biti  prijeđena, a Crna Gora poslije sto godina vrnuti punu državnost. To ohrabruje prosrpsku opoziciju koja svoje nečasne namjere iskazuje osmišljavanjem i režiranjem raznih  afere poput one vezane  za „prodaju“ ličnih karata, poznatijoj kao afera „Mašan“, a podsredstvom tadašnjeg predśednika Vlade Srbije, Vojislava Koštunice, predaje spisak  od preko dvjesta hiljada „državljana“ Crne Gore, koji nijesu njeni rezidenti, institucijama Evropske unije, sa zahtjevom da glasaju na referendumu, što je naravno odbijeno kao zakonski neosnovan zahtjev. Postavljene prepreke ne obeshrabruju, niti usporavaju nezaustavljivu  suverenističku lavinu sastavljenju od iskrenih patriotskih ośećanja, želja, težnji i volje za vrtanje nezavisnosti, što je rezultiralo veličanstvenom pobjedom na referendumu 21. maja 2006. godine, kada je glasovima crnogorskih građana  – Crnogoraca, Bošnjaka, Muslimana, Hrvata, Albanaca, Roma i ostalih manjinskih naroda, Crna Gora vraćena tamo đe je bila prije gotovo sto godina - u porodicu slobodnih i međunarodno priznatih država. Tom prilikom „najsjajnije veliko DA, svojoj najvećoj ljubavi Crnoj Gori rekla je naša dijaspora, koja je na zov Crne Gore, kao što su to radili naši preci, masovno pohitala da odbrani slobodu i dostojanstvo Crne Gore“ (M. Ražnatović, Združeni udar, strana 79, Cetinje 2003. godine). Tu, veličanstvenu dvdesetprvomajsku pobjedu, tada ne proslavlja  ogromna većina građana koji se izjašnjavaju kao Srbi, jer su na referendumu glasala protiv nezavisnosti.

Osvrt na predreferendumska dešavanja ne možemo zaključiti, a da ne ukažemo na još jednu činjenicu koja  govori da,  pored Crnogorske akademije nauka i umjetnosti ni Univerzitet Crne Gore, niti  jedna  od univerzitetskih jedinica - fakulteta, nije dala bilo kakvu javnu podršku vrtanju crnogorske nezavisnosti. Valjda su smatrali da je to političko pitanje u koje se oni kao obrazovne,  naučne i politički neutralne institucije, ne smiju miješati i opredjeljivati,  podržavajući jednu ili drugu stranu, ne želeći da shvate da je to mnogo više od politike i da se zapravo radi o sudbinskim pitanjima opstanka crnogorske države, nacionalnog i kulturnog identiteta, te istorijske valorizacije vrijednosti stvaranih milenijumskim trajanjem. Da je u pitanju dalji prosperitet, kulturnih, naučnih i obrazovnih  institucija, kojima i one pripadaju. Jednom riječju, da se radi o sudbini jednog naroda i njegovog opstanka, kao i odluci hoće li on upravljati svim svojim vrijednostima ili će to u njegovo ime raditi neko sa strane. U ovakvim prilikama moralna i patriotska obaveza nalaže da svaka institucija koju je stvarala  crnogorska država, pa i kada se radi i o manje značajnim pitanjima, a kamoli o sudbinski važnom  pitanju kao što je vrtanje njene pune nezavisnosti, bude  na strani državotvornog projekta, na strani svoje države! Ili će biti da je  „politička neutralnost i apolitičnost“ bila paravan iza kojeg su se sakrivala neprijateljstva prema crnogorskom projektu nezavisnosti, većine rukovodećih kadrova na ovim obrazovnim i naučnim institucijama?

Posmatrajući crnogorsku nezavisnost sa ove desetogodišnje distance ne možemo a da se ne zapitamo da li je ona ispunila očekivanja, težnje i nade, posebno onih koji su glasali za njenu nezavisnost, i da li je ostalim građanima, učinila život ekonomski i socijalno podnošljivijim i dostojanstvenijim? Pritom moramo znati da je desetogodišnji samostalni život jedne države, veoma mali period za ostvarenje svih onih težnji koje su iskazane prilikom referenduma, ali jeste pokazatelj zauzetog kursa na jednom dosta teškom putu ka ostvarenju snova crnogorskih građana o njihovom boljem i perspektivnijem životu.  Posebno ako znamo da je, pored svih pošasti koje sa sobom nose tranziciona društva, a nijesu strane ni demokratski uređenim državama, kao što je korupcija i kriminal, Crna Gora jedina država na ovom zemaljskom šaru koja vodi i unutrašnju borbu za svoj opstanak sa antidržavnim političkim, vjerskim i nevladinim strukturama, što objektivno koči njen brži demokratski, socijalno-ekonomski, kulturni i svaki drugi razvoj. Pored svih početnih nesnalaženja i reklo bi se nepripremljenosti državne administracije za   osamostaljenje, o čemu najrečitije govori činjenica da se na usvajanje Ustava čekalo više od godinu dana, te objektivnih i subjektivnih problema koje prate crnogorsko društvo i državu, sasvim je sigurno, kada bi na vagu stavile dobre i loše strane ovog desetogodišnjeg samostalnog hoda, kako na unutrašnjem političkom, kulturnom, socijalnom, ekonomskom i putu razvoja državnih institucija, tako i na putu i implementacije standarda koje su uslov evroatlanskih integracija, da bi debelo prevagnule dobre strane. To se može jasno i iskazati sedamdesetoprocentnim rastom društvenog proizvoda i plata koje su duplirane u odnosu na period sticanja nezavisnosti, čemu je doprinijela i otvorenost crnogorske ekonomije i stvoreni ambijent za nesmetana strana ulaganja, što je bitan uslov daljeg ekonomskog razvoja. U tom kontekstu se može posmatrati ulaganje i izgradnja velikih turističkih kompleksa kao što su: „Porto Montenegro“, „Portonovi“, „Luštica Bay“, „Dukljanski vrtovi“ ...; hotela sa pet zvjezdica poput „Splendida“ koji je postao odredište mnogih svjetskih javnih ličnosti iz oblasti politike i umjetnosti, ili nedavno otvaranje  hotela Hilton – Crna Gora u Podgorici, kao prestižnog svjetskog  turističko-ugostiteljskog brenda; strana ulaganja u već postojeća turistička naselja i njihova pridobljavanja savremenim turističkim zahtjevima, kakav je Sveti Stefan. Za ovim ne zaostaju ni projekti iz oblasti energetike – postavljanje podvodnog visokonaponskog energetskog kabla između Crne Gore i Italije; potpisivanje ugovora o izgradnji drugog bloka Termoelektrane  Pljevlja; izgradnja malih elektrana; izgradnja alternativnih izvora električne energije (vjetrenjača) ... Sigurno da bi rezultati u ovim oblastima bili mnogo veći da nije bilo opstrukcije u državnom parlamentu od anticrnogorske opozicije, a u zadnjih nekoliko godina i pojedinih suverenističkih stranaka, kao i jakog pritiska ekoloških nevladinih organizacija, koje su, navodnom zabrinutošću za životnu sredinu, zaustavile nekoliko značajnih projekata u oblasti energetike, a odnose se na izgradnju hidrocentrala, gle čuda, ekološki najčistijih i po životnu sredinu najbezbjednijih tehnologija. Da su ovi planovi  ostvareni,  uz velika ulaganja u infrstrukturu, posebno saobraćajnu đe bilježimo rekonstrukciju  brojni hmagistralnih saobraćajnica  sa izgradnjom treće kolovozne trake, kako na śeveru tako i u središnjem i južnom dijelu zemlje, te početak najvećeg kapitalnog objekta izgradnje prve dionice autoputa  Bar – Boljari, uz određene veoma dobre privatizacije i ulaganja u mala i srednja preduzeća, sasvim je  sigurno da bi bruto društveni proizvod, plate i standard građana ostvarili mnogo dinamičniji i veći rast.

Crna Gora u ovom desetogodišnjem periodu, zahvaljujući otvorenosti svoje ekonomije, bilježi ekonomski bum, u periodu od 2007. do 2009. godine, koji je rezultat direktnih stranih ulaganja, ali, od kraja  2009. godine, i ośeća posljedice svjetske ekonomske krize, koja ni izbliza nije onih razmjera i teških posljedica kakve su bile one u svjetski najrazvijenijim ekonomija – Americi i zemaljama Evropske unije. U Crnoj Gori, kao malom i prilagodljivijem ekonomskom sistemu, iako dosta blaža, ipak dovoljno snažna da uspori rast bruto drušvenog proizvoda i do prije nekoliko mjeseci, zamrzne plate na predkrizni nivo.

Kada je u pitanju razvoj demokratije, poštovanje ljudskih prava i sloboda, izgradnja nezavisnih državnih institucija iz oblasti pravosuđa i izvršne vlasti, prilagođavanje zakonske infrastrukture demokratskim standardima Evropske unije, poštovanja prava i sloboda svih građana, Crna Gora korača sigurnim koracima ka razvijenim demokratskim društvima i pravnim državama, ispunjavajući sve zahtjeve koje pred nju postavlja Evropska unija, kao asocijacija kojoj težimo, o čemu najbolje govori započinjanje  pregovoračkog procesa sa EU i otvaranje brojnih pregovaračkih poglavlja, kao i dobijanje pozivnice za učlanjnje u NATO savez.

Ono što na čemu je Crna Gora postigla najlošije rezultate, a što je po nama, najabitniji uslov za očuvanje crnogorske državnosti, samosvojnosti i integriteta, su identitetska pitanja. Svojim dosta komotnim odnosom prema ovim pitanjima, smatrajući da je crnogorska država uhvatila čvrste korijene i da joj ne prijeti urušavanje, dozvolila je da se relativizuju i besemučno napadaju sve crnogorske vrijednosti, što je rezultiralo i time da još uvijek crnogorski nacionalni korpus nije postao većinski;da crnogorski  nije postao maternji jezik svih nacionalnih Crnogoraca; da određeni broj građana, ni poslije deset godina nezavisnosti,  ne prihvata crnnogorske simbole – grb, zastavu i himnu; da je Crnogorska pravoslavna crkva zbog nebrige države, bez adekvatne finansijske potpore i u nemogućnosti korišćenja vjerskih objekata, prinuđena da pod vedrim nebom obavlja svoju vjersku službu; da su crkve i manastiri koje su gradili naši đedovi, prađedovi i država Crna Gora, a vjekovima, do ukidanja, koristila Crnogorska pravoslavna crkva, nedavno, posredstvom nekompetentnih, i u suštini, anticrnogorskih postupanja pojedinih državnih institucija, protivpravno upisni kao vlasništvo okupatorske  antidržavne  Srpske pravoslavne crkve. Primjeri nesavjesnog i nesvjesnog odnosa pojedinaca u vlasti, ili određenih grupa, prema crnogorskim vrijednostima i institucijama koje čuvaju i stvaraju te vrijednosti, ogledaju se i preko maćehinsko godnosa prema crnogorskim institucijama sa početka ove priče, kojima se „na kašičicu“ opredjeljuju budžetska sredstva za njihovu izuzetno važnu djelatnost, dok se nekim antidržavnim srpskim kulturnim i nevladinim institucija izdvaja na stotine hiljada eura. Indikativan je, u tom pogledu, i najnoviji primjer koji se odnosi na ukidanje  Prosvjetnog rada, glasila, koje u svom  višedecenijskom trajanju, ima izuzetnu prosvjetnu, kulturnu i naučnu misiju, a u posljednjim godinama, dolaskom na njegovo čelo novog odgovornog urednika, daje nemjerljiv doprinos u afirmaciji identitetskih vrijednosti, baštineći pritom jotovanu varijantu crnogorskog jezika, koji predstavlja jedan od stubova na kojim počiva crnogorska samobitnost i samosvojnost. Možda je  baš to i jedini razlog gašenja ovog glasila, jer u državnim institucijama još uvijek imamo, ne mali broj, pojedinaca i grupa, kojima ove vrijednosti nijesu po volji?!

No, i pored slabosti koje su neminovni saputnik na ovom putu, u mnogim sferama, kulture, obrazovanja i nauke ostvaruju se značajni rezultat koji imaju direktnu refleksiju na podizanje crnogorske identitetske svijesti. O tome najrečitije govore mnoge naučne studije iz oblastiistorije, kojim se ispisuju dosad nepoznate stranice naše istorije; uspjesi crnogorskih pisaca, pozorišnih, filmskih i muzičkih radnika ..., koji,  obrađujući crnogorske teme sa izuzetnim umjetničkim senzibilitetetom, kreativnošću i kvalitetom, daju ogroman doprinos utemeljenju crnogorskog identiteta. U ovom kontekstu, kao najznačajniji čin državne politike na planu identitetske samosvojnosti, pored, ranije usvojenih državnih simbola, treba istaći ustavno utemeljenje crnogorskog jezika i njegovu kasniju standardizaciju,  koja  baštini bogato i autohtono jezičko nasljeđe. To je uslovilo osnivanje Fakulteta za crnogorski jezik i knjževnost, izuzetno značajne institucije na putu njegovog snažnog utemeljenja. Ova institucija će imati presudnu ulogu na bezuslovnom prihvatanju crnogorskog jezika od strane građana, što će neminovno utica da ga zavole i u njemu se „osjećaju kao u svojoj kući“ (Pjerpaolo Greci), jer jezik i jeste „kao kuća“ (isto), bez koje se ne može ljudski bitisati i imati svoje  sopstvo, odnosno svoje JA. Taj „put jezika“ prma građanima neće usporiti ni njegova osporavanja, ni Opšti zakon o  obrazovanju i vaspitanju, kojim jeizmijenjeno ime  nastavnog predmeta i na neki način, degradirana ustavna  odrednica jezika.

Posmatrajući sa desetogodišnje distance na ono što je urađeno na međunarodnom planu može se slobodno reći da Crna Gora na tom planu nije napravila nijedan pogrešan korak. Uz brz prijem u sve međunarodne institucije kao što su UN, OEBS..., odmah po dobijanju nezavisnosti opredjeljuje se za evroatlanske integracije (članstvo u EU i NATO). Kao rezultat predanog rada na ispunjavanju zahtjeva koje su pred nju postavile ove dvije asocijacije, Crna Gora 2010. godine dobija status kandidata za članstvo u EU, da bi 29. juna 2012. godine i zvanično započeo pregovarački proces između Crne Gore i Evropske unije, a već u decembru iste godine otvoreno je i prvo pregovaračko poglavlje, a do današnjeg  dana otvoreno ih je oko dvadeset i pet. Crna Gora vrtoglavo napreduje i ka NATO integracijama. Od početnog koraka potpisivanja NATO partnerstva za mir u decembru 2006. godine, poslije devet godina, 2. decembra 2015. godine, od ministara vanjskih poslova Alijanse dobija pozivnicu da pristupi NATO-u, a 19. maja 2016. godine potpisuje Protokol o pristupanju NATO-u. Do danas su Protokol ratifikovale desetak članica NATO-a i predviđa se da do sredine sljedeće godine, a možda i prije, sve NATO članice ratifikuju Sporazum. Ovo nedvosmisleno govori da se Crna Gora može svrstati među dvije tri postkomunističke zemlje koje su se najbrže kretale ili sekreću ka evrooatlanskim integracijama, što je pozicionirakao regionalnog lidera.

Veliki doprinos međunarodnoj reputaciji Crne Gore dao je i sport, u najširem smislu te riječi. Svi sportski savezi u periodu od godinu dana postaju članovi evropskih i svjetskih asocijacija, izuzev stonoteniskog saveza koji je, neviđenom upornošću, požrtvovanjem i ugledom njenog predśednika Banje Kaluđerovića, uspio međunarodno priznanje dobiti i prije referenduma o nezavisnosti. Crnogorski olimpijski komitet kao krovna sportska organizacija, na čelu sa Duškom Simonovićem, koji je jedan od onih (sa početka priče) iskrenih patriota, predanih i nepokolebljivih boraca  za suverenu Crnu Goru i njenu međunarodnu reputaciju, uspijeva da, i pored veoma složenih i zahtjevnih procedura koje su predviđene od strane MOK-a, u relativno kratkom vremenu, poslije trinaest i po mjeseci, 7. jula 2007. godine,  obezbijedi punopravano članstvo u ovu najmnogobrojniju i najautoritativniju sportsku asocijaciju. Tako su stvoreni uslovi da naši reprezentativni sportski savezi otpočnu takmičenja na svim međunarodnim sportskim manifestacijama, a oni  to koriste na najbolji mogući način, donoseći sa mnogobrojnih zvaničnih takmičenja (balkanskih, mediteranskih, evropskih, svjetskih, uključujući i olimpiske igre) brojne medalje od bronzanih do onih najsnajnijih. Ovo ih, s pravom, svrstava u najbolje međunarodne promotere Crne Gore, a u crnogorskim okvirima oni postaju dio crnogorskih modernih junaka i identitetskih vrijednosti, sa kojima se mlade generacijeponose i poistovjećuju, što se najbolje manifestuje preko reprezentativne  opreme sa utisnutim crnogorskim grbom na njoj, koja postaje simbol pripadnosti mladih generacija.

Postignuti rezultati, kako na unutrašnje, tako i na međunarodnom planu, činjenično śedoče, da je Crna Gora postala  jedno sasvim solidno mjesto za život njenih građana, u svakom slučaju neuporedivo bolje nego što je bilo prije deset godina kada je  vrnula državnost. Ta spirala boljeg života neće se zastaviti na ovome, već  će perspektive i standard rasti dinamikom kojom se budemo približavali  NATO savezu i Evropskoj uniji i postali njihov punopravan član. U ovom kontestu je potrebno kazati da je postojalo prostora da se mnoge oblasti brže razvijaju, da se unaprijedi efikasnost državnih organa, ili osnaže zaštitni mehanizmi pravosudnog sistema koji će izdići ljudska prava i slobode na veći stepen, a samim tim doprinijeti smanjivanju organizovanog kriminala i korupcije, ali te slabosti ni izbliza ne mogu umanjiti  rezultate koje smo vrtanjem nezavisnosti ostvarili u ovom desetogodišnjem periodu.

Iz dosad kazanog, možemo konstatovati da je Crna Gora prešla jedan trnovit, a u ne malom broju siuacija vrlo opasan put, ali da je i pored toga, u gotovo svim sferama društvenog života, ostvarila dosta zavidne rezultate. Na žalost, ta činjenica nije umanjila njene današnje izazove i nevolje pred kojim se našla. Naime, indipendističke partije su i danas pred onim istim zadatkom pred kojim su se  nalazile  nakon uspješno završenog referenduma - da pobjedu „ovjere“ na parlamentarnim izborima u septembru 2006! I danas jenjihov imperativ da pobjedom na ovogodišnjim oktobarskim izborima  ovjere državnost, odbrane obnovljene i novostvorene vrijednosti i nastave stabilanput ka EU i NATO integracijama. U suprotnom Crna Gora može biti vraćena, ne u predreferendumski period, kada jepostojala ogromna enrgija koja je garantovala obnovu državnosti, već u daleke  devedesete godine kada je funkcionisala kao jedna izborna jedinica Srbije i bila miljama udaljena, od bilo kakve, a kamoli pune državnosti. Kao i tada, tako i u cjelokupnom post referendumskom periodu, a posebno sada, pred izbore, na desetogodišnjicu obnove njene državnosti, atakuju isti oni politički, vjerski i medijski subjekti koji su to radili pred referendum. Ponovo su tu Socijalistička narodna partija i partije koje iz nje ispiljile (Demokrate Crne Gore i Demokratska narodna partija) , Dražin front (DF) sastavljen od više političkih prosrpskih subjekata koji su prije referenduma samostalno djelovali i nekih novoformiranih  stranaka, Demokratski savez i Demokrate Crne Gore. Dakle, na istom zadatku  urušavanja Crne Gore okupili su se: Milić, četnički vojvoda Mandić sa svojom svitom Medojevićem,  Bulatovićem, Radulovićem, Radunovićem, Pavlovićem kojim se u međuvremenu priključuje i Knežević ...; rehabilitator četničkog pokreta samozvani profesor i ideolog Lekić i njegov „vjerni“ partijski „doglavnik“ Danilović; te mlađani Bečić, čija partija, načinom njegovog liderskog držanja i retoriike, te jednobraznošću odijevanja članstva, više asocira na mladež nekih totalitarnih parija iz prošlosti, nego na savremene, demokratske i evropske političke subjekte. Kada je gođ potrebno, njima u pomoć - savjetodavnu, duhovnu, organizacionu i finansijsku, pritiču: Srpska pravoslavna crkva; antidržavni krugovi iz Srbije oličeni u pojedinim opozicionim političkim partijama, kulturnim i naučnim krugovima koji crnogorsku državnost tretiraju kao privremeno stanje; kao i nekadašnji političari iz Crne Gore, koji su svoje utočište za  borbu protiv crnogorske države našli u Beogradu,  poput A. Jovićevića koji je, kao što smo rekli, bio jedan od najaktivnijih osporavatelja referenduma. Ovoga puta, zbog  crnogorskih  NATO integracija, brojna „antidržavna porodica“ je uvećana uključivanjem zvanične Rusije, koja pružanjem moralne i finansijske podrške osnažuje i osokoljuje ove političke subjekte.  

Kolika opasnost Crnu Goru vreba od ovih antidržavnih partijamože se zaključiti iz njihovih izbornih  slogana. Najzlokobniji je onaj Dražinog fronta koji porukom MI ili ON, najvljuje borbu „do istrebljenja“, ne isključujući, u slučaju po njih nepovoljnog ishoda izbora, ni sukobe i napade na državne institucije, za što već imaju iskustva, što ovih dana gromoglasno saopštavaju i njihovi visoki funkcioneri. Od takvog scenarija se ne ograđuju niko odostalih prosrpskih subjekata. Štoviše kane sa njima praviti postizbornu koaliciju ukoliko im to izborni rezultat omogući, a u suprotnom ne bi bilo iznenađenje da se njihovom scenariju priključe i ovi iz koalicije Ključ, koji bi da zaključaju „ulazna vrata“ za crnogorske NATO integracije, a „otključaju“ ona sporedna kojima će „curiti“ crnogorska državnost i njene vrijednosti, kao i oni koji bi pobjedama da spriječe podjele. Kao da i političke pobjede ne mogu biti generator  podjela, o čemu najbolje može śedočiti raskolnička djelatnost ovih „pobjedaša“.

Novina u odnosu na predreferendumsku aktivnost je ta što se u ovu suludu antidržavnu i profašističku djelatnost, brzo poslije referenduma uključuje medijski koncern Vijesti i kulturno-politički krug okupljen oko njih. Ova zaokret se dešava kada se mašta i planovi moračko-moravskog vlasničkog dvojca,  zasnivani na ideji njihovog inkorporiranja na najviše državne funkcije i uprezanja državnih kapaciteta u njihovo još veće bogaćenje, pali u vodi. Tada ih obuzima mržnja prema svemu što vlast personifikuje, dakle i prema državi. Uspostavljaju savez sa dotadašnjim ideološkim neprijateljima, srpskim partijama,  Danom, nevladinim organizacijama, vlašću u Srbiji, pa i Srpskom crkvom, koristeći obilatu materijalnu pomoć koja je doticala iz tih izvora, što se, neminovno, moralo izroditi u napade na sva identitetska obilježja koja znače opstojnost crnogorske države, kao što je crkva, crnogorske kulturne institucije o kojima je bilo riječi, crnogorski jezik ... kao i na sve partije i pojedince koji ih nijesu pratili i podržavali.  Zajedno sa opozicijom, već duže godina pokušavaju, po svaku cijenu, promijeniti vlast, a kada im ni to ne uspijeva, osnivaju svoje političke partije (prvo jednu, pa kad je ona otkazala poslušnost, drugu), sastavljene od nekadašnjih suverenista koje bi doprinijele slamanju crnogorske vlasti, što bi bilo propraćeno promjenama crnogorskih identiteskih vrijednosti i neminovno dovelo do urušavanja  državnog bića. O tome najrečitije govore brojke koje pokazuju da bi u toj novo osvojenoj vlasti, politički sateliti ove medijske družine,  bili izrazita manjina koja je, zbog mržnje i ostvarenja sopstvenih interesa, spremna na pristanak svih njihovih zahtjeva, jednom riječju na poslušništvo i po cijenu i nestanka države. U to smo se uvjerili proteklih dana prilikom stvaranja koalicije Ključ kada je Žarko Rakčević, snuždeno čekao da ga udome Milić i Lekić, a po udomljavanju, promijenio političku orjentaciju, povinujući se njihovom zahtjevu da se o ulasku u NATO savez odlučuje na referendumu. Ovaj mlado-miloševićevac, a potom suverenista, koji pet godina prije referenduma „zamrzava“ svoje političko djelovanje, ponovo se vraća svojoj „prvoj ljubavi“, sa najnečasnijim zadatkom, da sa  „moralnog“  pijadestala svojih navodnih zasluga za obnovu državnosti, rehabilituje antidržavnu,  velikosrpsku promiloševićevsku politiku Milića i pročetničku politiku Miloševićevog ambasadora Lekića, predstavljajući njiihove partije kao „građanske i demokratske“. Zato je i „prisiljen“ da ovih dana sluša laži Milića da su na ovim izborima, zbog dobra države Crne Gore, zajedno on kao „iskreni borac za opstanak Jugoslavije“ i Žarko Rakčević „kao iskreni borac za suverenu Crnu Goru“. Ne sumnjamo da bi śutra, kada bi došlo do stvaranja koalicije i sa Dražinim frontom, imao isti zadatak, da i njih abolira za sva nedjela i „proizvede“ ih u građanske partije. Ovakva politička orjentacija njegove URA prisutna je od samog osnivanja, a iskazuje se preko njenih visokih funkcionera. Tako Abazović (D.) prilikom rušilačkih demonstracija Dražinog fronta i kamenovanja albanske ambasade u Podgorici, ispisuje i javnosti predočava, sramne redke podrške ovom nasilnom činu, a dr Šerbo (R.), ideološki, naučni i politički konvertit, koji prelazi put od strastvenog podržavaoca Miloševićeve politike, preko otkrivanja skrivenih strana crnogorske istorije dolazi do rehabilitacije Lekićeve četničke  ideologije i „razumijevanja“  zločina Osmana Rastodera, navodno napravljenih usljed toga što „1941. godine, muslimani iz Bihora ne razlikuju partizane i četnike“. Prirodnu težnju za uspostavljanje više demokratije, pravne države, socijalne i ekonomske pravednosti, boljeg života i suzbijanja pojava koje koče društvo ka bržem ostvarenju evropskih vrijednosti, ovi „suverenisti“ koriste kao manupulativno sredstvo, u pokušaju rehabilitovanja, osnaživanja, medijskog protežiranja i ubjeđivanja javnosti da je koalicija sa milenijumskim crnogorskim neprijateljima dobra za Crnu Goru, što je izdaja crnogorskih interesa koja će ostati zapamćena. Još jedna potvrda antidržavne djelatnosti pojedinih  opozicionih partija koje su ušle u „Vladu izbornog povjerenja“, ispoljava se kroz konstantnu i dobro isplaniranu opstrukciju pojedinih ministara. Ti njihovi motivi su ogoljeni najnovijom „maškarijadom“ sa nepotpisivanjem biračkog spiska u  režijim i izvedbi glavnog „meštera“, četničkog doglavnika, ministra Danilovića. Naivno je bilo i očekivat drugačiji odnos, jer je njegov zadatak u vladi bio, ne da stvara bolje uslove za izbore, već da ih opstrira.

Sve navedeno nam ukazuje na izuzetan značaj predstojećih izbora po crnogorsko državno pitanje i dalji put ka evropskim i NATO integracijama. To je nalagalo, o čemu sam pisao i u svom zadnjem tekstu objavljenom na portalu Analitika i ovom Sajtu, da crnogorske siverenističke stranke (Socijaldemokrati, Pozitivna Crna Gora i CDU) - mimo Demokratske partije socijalista koja, razumljivo, zbog svoje snage ide smostalno na izbore, formiraju predizbornu koaliciju i tako onemoguće eventualno rasipanje glasova crnogorskih indipendista. To se na žalost nije desilo, već su Socijaldemokrate i Pozitivna odlučili da samostalno nastupe, a CDU je odustao od učešća na izborima, tako da bi se, u teoretsko-matematičkoj  ravni, moglo dogoditi da se raspe od deset (u slučaju da jedna od ovih partija ne uđe u parlament), do dvadeset hiljada glasova (ako ne bi ušla ni jedna od njih), što bi moglo poprimiti katastrofične razmjere po crnogorsku državnost. U pogledu sužavanja prostora eventualnom rasipanju suverenističkih glasova, je vrijedan pažnje, patriotski i politički mudar potez CDU, kada je u situaciji nemogućnosti pravljenja pomenute koalicije, odlučio da odustane od učešća na izborima i tako otvorio prostor  za preostale dvije stranke. Nadati se, da će biti dovoljno i „pravilno“ raspoređenih suverenističkih glasova koji će obezbijediti obijema strankama parlamentarni status, a samim tim i državnu sigurnost i nastavak integracionih procesa.

Sada je pred crnogorskim građanima, posebno onim indipendističke orjentacije, ispit zrelosti kojim trebaju pokazati jesu li naučili „istorijske lekcije“, hoće li na vrijeme shvatiti da su pobjede prosrpskih stranaka i onih „suverenističkih“, koje kane sa njima praviti vlast, zapravo porazi Crne Gore? Hoće li povjerovati izbornim prevarama prosrpskih stranaka u Crnoj Gori i njihovih patrona vani, koji sadašnji državni status Crne Gore doživljavaju kao privremeno stanje, i hoće li prepoznati njihove težnje da je vrate svojoj „srpskoj matici“. Prvi planirani korak na tom putu je osvajanje vlasti na desetogodišnjici nezavisnosti, što bi za Crnu Goru bio težak udarac, koji bi doveo do onog drugog koraka -  ponovnog utapanja u Srbiju 2018. godine, na stogodišnjici njenog prisajedinjenja ovoj državi, jer viševremena za čekanje nema.

Zato, u pamet se Crnogorci i ne pravite greške koje su neke prethodne generacije pravile. Neka vam one budu pouka i poruka!