Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CGReagovanja, pisma...Traže se l   Kontakt


 


VUKAŠIN PEROVIĆ  - osvrti na dešavanja u Crnoj Gori




 

ŠTO JE RELIGIJA A ŠTO SEKTA

Kao juče smo svi sa nevjericom gledali vjerske poruke sa zgrada u Iranu. Bili smo šokirani tolikom propagandom i uticajem vjere. Iako je Homeini bio duhovni vođa svih, pozivao na ljubav i odbranu zemlje, to je za nas bio vjerski ekstremizam i fanatizam. Doživljavali smo ih kao zaostale, nepismene i glupe. Kao zaluđene i zavedene. Tada smo mislili da je to definicija sekte i bili smo sto godina ispred njih. Mislili smo da smo pametniji, napredniji i obrazovaniji od naroda koji svog vjerskog lidera kači po zgradama. Zaboravili smo narodnu: “Što vidiš u svijet, nadaj se u vijek”. Posledni događaji nam pokazuju da je “zaigrala mečka i pred našu kuću”.
Nažalost, Amfilohije nije sa sobom ponio mržnju, zavist, zlo, kletve i uvrede, koje je imao prema svim
nesrbima u Crnoj Gori. Duboko je sve to usadio u svoje sljedbenike i to sad polako izbija na površinu. Njegovi nasljednici ga kače po zgradama, jer oće da ožive njegovu ideju. Da ih sa cerade podsjeća da treba da posrbe Crnu Goru, da sruše Mauzolej i da oslobode Kosovo. Da im kaže da njihova crkva nije crkva iz Crne Gore, nego crkva iz Srbije. Da im objasni da im najbliži nijesu rođaci, kumovi i komšije, nego tamo neki iz Rogatice, Surdulice, Bileće ili Požarevca. Da ne zaborave da im je važniji Srpski svet od Crne Gore. Ima li kod nas pameti i snage da se odupremo porukama razdora koje se kače po nikšićkim zgradama? Sada kada nam Homeini izgleda kao puki amater, moramo razdvojiti vjeru od biznisa i politike? Nadam se da ljubav, nada i vjera, neće izgubiti bitku sa slijepim vjerovanjem u svetosavlje, koje propagira crkva iz Srbije.




 

ČIJE SU BRATIĆKINE GLUPOSTI

Od kada se pojavila na političkom nebu, Vesna Bratić je u žiži javnosti. Bili smo šokirani njenim kletvama na fb upućenih policiji i njeno vrijeđanje novinara Dežulovića, koga naziva ustašom i magarcem. Njeno isticanje svog srpskog nacionalizma i pripadnosti četničkom pokretu. Nastavila je sa medijskim blamažama. Najvulgarnije vrijeđanje Crnogoraca i države u koju je došla i koja joj je dala sve. Žalosno je slušati njeno nepoznavanje crnogorske istorije, običaja i tradicije. Sramna konstatacija na okruglom stolu, da ”žene imaju položaj koji same izaberu”, izazvala je kritike normalnih. Slika njenih cipele ispod stola, dok je u kancelariji visoka delegacija, već je obišla društvene mreže. Čitali smo njeno skandakozno “sahranjivanje” Latinke Perović. Njeno kršenje mjera u Baru i neuspjeli pokušaji da izgovori jednu složenu rečenicu, već su svima poznati. Tada iz njenog tima nije bilo komentara na njene gluposti i uvrede. A sada, kada je Bratićka sebe dovela u nokdaun, pojavi se njena karikatura da je postavi na noge. Odma skočiše njeni branitelji da je izvuku iz defanzive. Oni, koji su ćutali ili podgrijavali najprizemnije napade na Mirnu Nikčević, Aleksandru Vuković i Tamaru Nikčević. Oće da Bratićkin crtež (kakav god da je), predstave kao napad na sve žene Crne Gore. Oće da ona, onako neznavena, nepismena, bahata, nezahvalna, neuredna, predstavlja naše žene, majke i sestre. Nećete u tome uspjeti.
Uzaludno branitelji Srpskog sveta, pokušavate da od Bratićke napravite žrtvu. Svak svoje breme nosi. Kad Bratićka prestane da vrijeđa Crnogorce, savlada teške rečenice, pomiri se sa frizerkom i konačno počne da radi svoj posao, mediji i društvene mreže će je ostaviti na miru. A do tada su njena glupost, nekultura i njene uvrede samo njene, kao što je i karikatura samo njena.



 


“PREPUNISTE MJEŠINU GRIJEHA”

Primiču se dani koji pišu istoriju. Svetosavlje odavno otima sve ono što pripada Crnoj Gori. Uzeli su naše vladare, ratove, pisce, nošnju, istoriju, crkve i groblja naših predaka. Sad pokušavaju da to stave u zakon i da uzmu ono jedino što je preostalo, državu. Halapljivi i alavi, kao i svi koji nemaju ništa svoje i oni su bez mjere, obraza i granica. Umislili da su istorija i istina. Tako osilili i obahatili, uradili su ono što nikako nijesu smjeli. Probudili su Crnu Goru.
Napravili ste grešku.
Uspravili ste uspavani narod. Iz letargije trgli one, koji decenijama sve to mirno posmatraju. Udružili ste sve nesrbe, koji hiljadu godina čojstvom brane pravdu, a junaštvom slobodu. Podigli na noge one koji ne trpe nepravdu. Osvijestili one koji su vam oprostili zločine devedesetih, jer sad vide da imate iste namjere. Znate li da uopšte nije važno koliko će nas biti 28-og. Prešli ste sve granice i pokazali vaše pravo lice. Vi, koji sluganstvo i poltrovnstvo tuđoj državi plaćate kostima slavnih predaka. Vi, koji kupujete lažnu srpsku istoriju, dajući za nju suze njihovih majki i nadu njihove đece. Morate znati da su pravda i sloboda za nesrbe u Crnoj Gori svete riječi. Riječi koje kap pretvaraju u bujicu, grudvu u lavinu, dašak u oluju, usamljeni glas u huk, iskru u oganj, a stotine u stotine hiljada. Prevršili ste svaku mjeru. Previše je vaših grehova i zato nećemo više ćutati. Nećete moć ka što ste naumili. Digli ste na noge i mlade i stare. Digli ste na noge sve koji vole Crnu Goru. Ne damo da otmete crnogorska groblja sa kostima naših predaka. Ne damo vam crnogorske crkve u kojima je naš glas pravde, naša vjera i naša sloboda. Ne damo vam ništa što je naše.




 

BOLJE KASNO NEGO NIKAD

Današnje proćerivanje Božovića iz Crne Gore, trebalo bi sve nas nečemu da nauči. Kako se počinje vršenje dužnosti Ambasadora? Predstavnik Crne Gore u Hrvatskoj treba prvog dana da posjeti Dubrovnik i izvini se za sve u čemu su građani Crne Gore učestvovali devedesetih. Crnogorski Ambasador u Bosni, treba da počne svoj posao izvinjenjem za sramnu deportaciju Bošnjaka. Poslije toga, kad mi sa naše strane učinimo što treba, možemo da očekujemo dobre odnose. Stupanje na dužnost srpskog Ambasadora treba da počne na Cetinju. Kada se pokloni sjenama Zvicera, mora zatražiti crnogorski oprost za spaljenu Crnu Goru, hiljade ubijenih, utamničenih i prognanih.
Tek tada može otići na svoje radno mjesto. Tako mora da počnu dobrosudsjedski odnosi Srbije i Crne Gore. Nije bilo tako, pa smo došli u situaciju da svako malo slušamo uvrede Beograda i njihovog predstavnika. Ni u toku njegovog službovanja nije urađeno što treba. Nije išćeran zbog paljenja zastave u Beogradu, zbog njegovih sramnih komentara u maju, neprimjerenih komentara pred izbore, pokušaja polaganja cvijeća na okupatorsku ploču u Budvi... Davno je on prevšio svaku mjeru.
Višedecenijska popustljiva politika ćutanja na uvrede, podmetanja, prisvajanja i laži Srbije, dovela je Crnu Goru u poziciju sličnu 1918-oj. Da se sa svima koji nasrću na Crnu Goru ovako postupalo, ne bi bili tu đe smo.
Ali, bolje kasno nego nikad. Da konačno pokažemo kako treba.
Tako da gospodin Božović može da potrpa stvari u ceger, uvati voz i pravac Beograd. Ostaće da kukaju petokolonaši, Kvislinzi, četnici i svi ostali ljigavci, kojima je tuđa država milija od svoje. Za nas je najvažnije da smo konačno prelomili da to uradimo. Zato će svaki sledeći put biti lako, kad god to bude trebalo.
 

 


BOŽIĆ, DAN ZA PRAŠTANJE

Juče na Badnji dan ponovo nešto što nas nije iznenadilo. Izvjesni Novo Novović pali, ili ne pali crnogorsku zastavu. Sada više i nije važno što se stvarno desilo. Sada je i nevažno što su crnogorskom inspekroru Kluzou, glavni svjedoci bili oni koji su sa njim učestvovali u paljenju. Pitanje je da li neko ko riječima krije kukavičluk, za to uopšte ima hrabrosti. Dosta je vidjeti njega i jadove sa njim kako pokazuju svoju nemoć, da znaš ko su i što su.
Gledamo ih onako jadne, kako pokušavaju da se narugaju zastavi sa Vučjeg dola, Grahovca, Skadra i Mojkovca. Svjesni da u prisustvu pravog Crnogorca, niko ne bi mogao da skrnavi srpsku ili bilo koju drugu zastavu, miješa nam se doza žaljenja, gađenja i prezira.
Što sa njima?
Kako kazniti N.N. lice i njegove saučesnike? Kako kazniti nekoga ko nema matičnu državu, domovinu, osjećaj patriotizma i ljubav prema svojoj državi. Kako zatvoriti onog ko je već zaključan u svojoj glavi zajedno sa Milošem, Čiča Dražom i kontraverznim svetiteljima? Kako lišiti nečega onoga, ko nema ništa? Što uraditi sa onima, kojima je ostala samo zavist, ljubomora i mržnja. Što su zaslužili oni, koji su samo poltroni, ulizice, oruđe i sluge druge države. Što ćemo sa njim, jer u njegovom slučaju N.N. znači "niko i ništa".
Možda da im oprostimo, jer ne treba da nosimo teret njihovog neznanja, gluposti, bezobrazluka i zablude. Da im oprostimo, jer nijesu svjesni da ustvari nemaju nikoga sem nas. Da im danas oprostimo, jer je danas Božić dan za praštanje, a oni su kažnjeni, da ne mogu više.
 



 


DESANT NA CRNU GORU

Jurnuli na Crnu Goru.
Oće da je satru, da joj dušu uzmu, da je ugase.
Navalilo kuso i repato iz Srbije i Bosne. Kidiše sva balkanska bagra, skupljena sa koca i konopca. Navalila sumnjiva udruženja, čudna prezimena i svakakvi pasoši.
Vučić je otimanjem Duklje najavio završni udarac. Komandovao je opšti desant na Nikšić. Jurnuše Obradovići, Šešelji, Marići, Sarape, Dodici…, svi veterani izgubljenih ratova s kraja prošlog vijeka.
Ali sve bi te hijene bile smiješne, da nemaju pomoć iznutra.
U Crnoj Gori su na nogama četnici, petokolonaši, kvislinzi, svetosavci, domaći izdajnici i mrzitelji svega crnogorskog. U prvim redovima su i izbjeglice, koji su već jednom zapalili svoju državu, pa pobjegli.
Sad bi da zapale i ovu, koja ih je prihvatila i dala im sve. I svi imaju zaduženja, od ovih sa funcijama do sitne boranije. Bečić urušava institucije, Dritan bezbjednost, Krivokapić put u Evropu, Bojanić ekonomiju a Bratićka ubija logiku i zdravu pamet. I Jelena Bo Bo ima svoju strategiju. Popovi kunu i prizivaju strašni sud za sve one koji vole Crnu Goru. Obični narod je zadužen za prijetnje nesrbima, pisanje sramnih grafita, mahanje srpskim zastavama i za oslobađanje Kosova (dogodine). Čak ih od pokušaja gašenja svoje države u korist tuđe država, koji se jednostavno zove izdaja, uopšte nije sramota.
Poslije više od 630 godina poraza, Srbi vide svoju šansu. Nije se moglo protiv Turaka, uteklo se od Austrije, protiv Njemaca se nije ni ratovalo, pobjeglo se iz Slovenije, Hrvatske, sa Kosova… Čini im se da je pravi trenutak za slavu. Crnogoraca je malo, a imaju unutra i ove izbjegle, plaćene, neznavene i zavedene.
Misle da je vrijeme za Srpski svet.
Basta li im? Čini mi se da su se zaigrali. Možda je ipak bolje da još jednom razmisle.
Jer mi smo svoji na svome.





 

NJEGOŠ PO PRVI PUT MEĐU SRBIMA

Komšije okačili Rada Tomova po gradovima.
Od sedam crnogorskih vladara Petrovića, jedino je Kralj Nikola bio u Srbiji.
To ga je na kraju koštalo glave, crkve i države.
Prije njega u doba Petrovića, Srbija nije ni postojala. Izgleda da to muči komšije.
Proradiše kompleksi.
Oće Njegoša i oće na Lovćen. Oće, jer je to sloboda a oni su bili roblje, jer je to mudrost a njihov Knez Miloš je bio nepismen, oće Gorski vijenac jer ga nikada nijesu razumjeli.
Oće Njegoša i Lovćen, jer je to sve ono što oni nijesu. A jesu li dorasli? Znaju li što to nosi? Znaju li što čine? Naravno da ne. Ništa njima tu nije jasno.
Bi da ruše i zidaju na Lovćenu.
Držali glavu sagnutu 500 godina, pa bi sad da gledaju Lovćen. Previše je tu svjetla za oči koje su navikle na mrak. Okuražili se dok ih sa bilborda Njegoš gleda, pa misle da im basta.
Zaboravili da im je njihov Dobrica poručio: “Laž je u samom biću Srbina”.
Skoro da bi i jurnuli da oslobode Crnu Goru od Crnogoraca.
Da ponovo postave Aleksandrovu kapelu, simbol okupacije Crne Gore. No nemaju petlju. I ka vazda kroz istoriju, dobro bi bilo da to neko umjesto njih oposli. Mogli bi ovi posrbljeni u Crnoj Gori. Ovi zaluđeni Kosovom, Milošem, svetosavljem, ovi neznaveni, nenačitani i plaćeni. Ovi koji ne znaju ko su i što su. Ovi kojima je tuđa država milija no svoja.
A Srbi će ih sokolit sa pristojne distance. “Velja kruška u grlo zapane”, reče pjesnik.
Džabe ste ga dovukli prvi put među Srbe. Ne znate vi što sve ide uz Njegoša. Da vam se ne zamanta od Lovćenskih litica? Nijeste vi navikli na toliko mudrosti, junaštva i slobode. Imate vi vaše pjesnike, koji pišu o onome što vam je bliže. Koje možete razumjeti.
Manite se Njegoša i Lovćena, jer im nijeste naredni.

 

"STRIJELJANJE" NIKŠIĆA

Pjevao je nekad Kralj Nikola: “… sjevernog mi kraja stražo, zdrav Nikšiću perjanice!“. To je Nikšić za koji mi znamo. Nikšić koji su nosili junaci, pisci, glumci, sportisti, pjevači, žestoki momci… Grad Popa Mila Jovovića, Mićunovića, Mandušića, Ljuba Čupića, Save Kovačevića, Vita Nikolića, Bata Ognjenovića, Miladina Šobića, Mirka Vučinića, Bojana Dubljevića… junački, slavni, slobodni, crnogorski Nikšić.
Sve dok ga crkva iz Srbije nije uzela pod svoje.
Dok mu svetosavski popovi nijesu u prvi plan izbačili neke nove vrijednosti. Crnogorsku istoriju zamijenili su srpskim izmišljotinama. Naše junake zamijenili su izmišljeni Obilići i Kraljevići. Slavnu pobjedu na Grahovcu, zamijenio je poraz na Kosovu. Slavnog Šćepana Mijuškovića, zamijenili su oni što su palili crnogorske kuće. Slavne nikšićke komite, zamijemnila je fukara koja je na nikšićkom trgu “sahranjivala” Sv.Petra Cetinjskog i Sv.Vasilija Ostroškog. Narodne heroje Savu Kovačevića i Ljuba Čupića, zamijeniili su njemačke sluge Čiča Draža i Pavle Đurišić. Uzeli su junaštvo, slavu i pobjede a donijeli izmišljotine, jad, kukavičluk i izdaju. Danas se Nikšićem vuku Vučićevi poslušnici, Dodikovi jurišnici, onaj jad od Boška Obradovića i svakakva muka skupljena s koca i konopca. Sav talog, čija je politika o jadu zabavila cijelu Evropu. Tužno je gledati što se ovih dana radi po Nikšiću. Oni isti što su ubili Ljuba Čupića, danas pokušavaju da ubiju Nikšić. Da mu zadaju završni udarac. Da mu sagnu glavu, okinu kandže i spale krila. Da od grada heroja koji je predvodio Crnu Goru, naprave kasabu koja će služiti srpskim interesima.
Da od crnogorskog gospodara, naprave srpskog slugu. Može li ova pošast "strijeljati" Nikšić? Oće će li ga svetosavska politika pretvoriti u srpsku selendru, ili će junački Nikšić umjeti da odgovori, znaćemo ubrzo.
 


 


SVAK U SVOJU BAŠTINU

Isprovocirali su me bilbordi u Srbiji, koji pozivaju na rušenje Mauzoleja. Da podsjetim. Njegoš je pjesnik koji je rođen, živio i umro u Crnoj Gori. Bio je vladar Crne Gore, vladika Crnogorske crkve i crnogorski, odnosno svjetski pjesnik. Koliko je francuski ili ruski, tačno toliko je i srpski, jer je i Srbija dio svijeta. Tako da im ne pripada da određuju koji je spomenik u Crnoj Gori dobar, a koji loš. Koji treba rušiti jer ga je napravio Hrvat Meštrović, a koji podići jer ga je podigao Karađorđević. Pogotovo što je ovaj koji bi oni htjeli, simbol okupirane Crne Gore. Nepristojno, nekulturno i zlonamjerno je to što rade.
Da na primjeru pokušam da objasnim.
Na Kalemegdanu je podignut veliki spomenik “Beogradski pobednik”. Prelijep, grandiozan, dominira Beogradom, đe se prave najljepše fotografije. I tu se završava sva naša priča o beogradskom spomeniku. Bilo bi veoma ružno da mi u Crnoj Gori pozivamo na rušenje spomenika, samo zato što je i njega pravio Hrvat Meštrović. Zar mi treba da se zalažemo da se vrati na Terazije, đe je trebalo da ga postave prije nego je proćeran na Kalemegdan? Da mi tražimo da ga maknu, jer je nepristojno što je bez odjeće? Da protestvujemo da mu vrate ime “Kosovski pobednik”, kako se i zvao prije drugog rata? Da podržimo dio elite u Srbiji, koji kažu da ga treba maći jer je pravljen po liku Albanca i nosi keče, albansku kapu? Da dižemo medijsku hajku, organizujemo skupove i postavljamo bilborde?
Naravno da ne treba. Naše interesovanje za “Beogradskog pobednika” se završilo kod fotografisanja.
To je njihova kulturna baština, koja nama može da se sviđa ili ne sviđa. To je dio koji treba da nauče i naša je poruka njima: brinite o svome i ostavite tuđe. Zato drage komšije, uvijek možete i ne morate doći na Lovćen. Ali da se fotografišete, a ne da rušite.
 

 

 

 

 

Odštampaj stranicu