ŠTO JE RELIGIJA A ŠTO SEKTA
Kao juče smo svi sa nevjericom gledali vjerske poruke sa zgrada u
Iranu. Bili smo šokirani tolikom propagandom i uticajem vjere. Iako
je Homeini bio duhovni vođa svih, pozivao na ljubav i odbranu zemlje,
to je za nas bio vjerski ekstremizam i fanatizam. Doživljavali smo
ih kao zaostale, nepismene i glupe. Kao zaluđene i zavedene. Tada
smo mislili da je to definicija sekte i bili smo sto godina ispred
njih. Mislili smo da smo pametniji, napredniji i obrazovaniji od
naroda koji svog vjerskog lidera kači po zgradama. Zaboravili smo
narodnu: “Što vidiš u svijet, nadaj se u vijek”. Posledni događaji
nam pokazuju da je “zaigrala mečka i pred našu kuću”.
Nažalost, Amfilohije nije sa sobom ponio mržnju, zavist, zlo, kletve
i uvrede, koje je imao prema svim
nesrbima u Crnoj Gori. Duboko je sve to usadio u svoje sljedbenike i
to sad polako izbija na površinu. Njegovi nasljednici ga kače po
zgradama, jer oće da ožive njegovu ideju. Da ih sa cerade podsjeća
da treba da posrbe Crnu Goru, da sruše Mauzolej i da oslobode
Kosovo. Da im kaže da njihova crkva nije crkva iz Crne Gore, nego
crkva iz Srbije. Da im objasni da im najbliži nijesu rođaci, kumovi
i komšije, nego tamo neki iz Rogatice, Surdulice, Bileće ili
Požarevca. Da ne zaborave da im je važniji Srpski svet od Crne Gore.
Ima li kod nas pameti i snage da se odupremo porukama razdora koje
se kače po nikšićkim zgradama? Sada kada nam Homeini izgleda kao
puki amater, moramo razdvojiti vjeru od biznisa i politike? Nadam se
da ljubav, nada i vjera, neće izgubiti bitku sa slijepim vjerovanjem
u svetosavlje, koje propagira crkva iz Srbije.

ČIJE SU BRATIĆKINE GLUPOSTI
Od
kada se pojavila na političkom nebu, Vesna Bratić je u žiži javnosti.
Bili smo šokirani njenim kletvama na fb upućenih policiji i njeno vrijeđanje
novinara Dežulovića, koga naziva ustašom i magarcem. Njeno isticanje svog
srpskog nacionalizma i pripadnosti četničkom pokretu. Nastavila je sa medijskim
blamažama. Najvulgarnije vrijeđanje Crnogoraca i države u koju je došla i koja
joj je dala sve. Žalosno je slušati njeno nepoznavanje crnogorske istorije,
običaja i tradicije. Sramna konstatacija na okruglom stolu, da ”žene imaju
položaj koji same izaberu”, izazvala je kritike normalnih. Slika njenih cipele
ispod stola, dok je u kancelariji visoka delegacija, već je obišla društvene
mreže. Čitali smo njeno skandakozno “sahranjivanje” Latinke Perović.
Njeno kršenje mjera u Baru i neuspjeli pokušaji da izgovori jednu složenu
rečenicu, već su svima poznati. Tada iz njenog tima nije bilo komentara na njene
gluposti i uvrede. A sada, kada je Bratićka sebe dovela u nokdaun, pojavi se
njena karikatura da je postavi na noge. Odma skočiše njeni branitelji da je
izvuku iz defanzive. Oni, koji su ćutali ili podgrijavali najprizemnije napade
na Mirnu Nikčević, Aleksandru Vuković i Tamaru Nikčević. Oće da Bratićkin
crtež (kakav god da je), predstave kao napad na sve žene Crne Gore. Oće da ona,
onako neznavena, nepismena, bahata, nezahvalna, neuredna, predstavlja naše žene,
majke i sestre. Nećete u tome uspjeti.
Uzaludno branitelji Srpskog sveta, pokušavate da od Bratićke napravite žrtvu.
Svak svoje breme nosi. Kad Bratićka prestane da vrijeđa Crnogorce, savlada teške
rečenice, pomiri se sa frizerkom i konačno počne da radi svoj posao, mediji i
društvene mreže će je ostaviti na miru. A do tada su njena glupost, nekultura i
njene uvrede samo njene, kao što je i karikatura samo njena.

“PREPUNISTE MJEŠINU GRIJEHA”
Primiču se dani koji pišu istoriju. Svetosavlje
odavno otima sve ono što pripada Crnoj Gori. Uzeli su naše
vladare, ratove, pisce, nošnju, istoriju, crkve i groblja naših
predaka. Sad pokušavaju da to stave u zakon i da uzmu ono jedino
što je preostalo, državu. Halapljivi i alavi, kao i svi koji
nemaju ništa svoje i oni su bez mjere, obraza i granica.
Umislili da su istorija i istina. Tako osilili i obahatili,
uradili su ono što nikako nijesu smjeli. Probudili su Crnu Goru.
Napravili ste grešku.
Uspravili ste uspavani narod. Iz letargije trgli one, koji
decenijama sve to mirno posmatraju. Udružili ste sve nesrbe,
koji hiljadu godina čojstvom brane pravdu, a junaštvom slobodu.
Podigli na noge one koji ne trpe nepravdu. Osvijestili one koji
su vam oprostili zločine devedesetih, jer sad vide da imate iste
namjere. Znate li da uopšte nije važno koliko će nas biti 28-og.
Prešli ste sve granice i pokazali vaše pravo lice. Vi, koji
sluganstvo i poltrovnstvo tuđoj državi plaćate kostima slavnih
predaka. Vi, koji kupujete lažnu srpsku istoriju, dajući za nju
suze njihovih majki i nadu njihove đece. Morate znati da su
pravda i sloboda za nesrbe u Crnoj Gori svete riječi. Riječi
koje kap pretvaraju u bujicu, grudvu u lavinu, dašak u oluju,
usamljeni glas u huk, iskru u oganj, a stotine u stotine hiljada.
Prevršili ste svaku mjeru. Previše je vaših grehova i zato
nećemo više ćutati. Nećete moć ka što ste naumili. Digli ste na
noge i mlade i stare. Digli ste na noge sve koji vole Crnu Goru.
Ne damo da otmete crnogorska groblja sa kostima naših predaka.
Ne damo vam crnogorske crkve u kojima je naš glas pravde, naša
vjera i naša sloboda. Ne damo vam ništa što je naše.

BOLJE KASNO NEGO NIKAD
Današnje proćerivanje Božovića iz Crne Gore, trebalo bi
sve nas nečemu da nauči. Kako se počinje vršenje dužnosti
Ambasadora? Predstavnik Crne Gore u Hrvatskoj treba prvog dana
da posjeti Dubrovnik i izvini se za sve u čemu su građani Crne
Gore učestvovali devedesetih. Crnogorski Ambasador u Bosni,
treba da počne svoj posao izvinjenjem za sramnu deportaciju
Bošnjaka. Poslije toga, kad mi sa naše strane učinimo što treba,
možemo da očekujemo dobre odnose. Stupanje na dužnost srpskog
Ambasadora treba da počne na Cetinju. Kada se pokloni sjenama
Zvicera, mora zatražiti crnogorski oprost za spaljenu Crnu
Goru, hiljade ubijenih, utamničenih i prognanih.
Tek tada može
otići na svoje radno mjesto. Tako mora da počnu dobrosudsjedski
odnosi Srbije i Crne Gore. Nije bilo tako, pa smo došli u
situaciju da svako malo slušamo uvrede Beograda i njihovog
predstavnika. Ni u toku njegovog službovanja nije urađeno što
treba. Nije išćeran zbog paljenja zastave u Beogradu, zbog
njegovih sramnih komentara u maju, neprimjerenih komentara pred
izbore, pokušaja polaganja cvijeća na okupatorsku ploču u Budvi...
Davno je on prevšio svaku mjeru.
Višedecenijska popustljiva
politika ćutanja na uvrede, podmetanja, prisvajanja i laži
Srbije, dovela je Crnu Goru u poziciju sličnu 1918-oj. Da se sa
svima koji nasrću na Crnu Goru ovako postupalo, ne bi bili tu đe
smo.
Ali, bolje kasno nego nikad. Da konačno pokažemo kako treba.
Tako da gospodin Božović može da potrpa stvari u ceger, uvati
voz i pravac Beograd. Ostaće da kukaju petokolonaši, Kvislinzi,
četnici i svi ostali ljigavci, kojima je tuđa država milija od
svoje. Za nas je najvažnije da smo konačno prelomili da to
uradimo. Zato će svaki sledeći put biti lako, kad god to bude
trebalo.

BOŽIĆ, DAN ZA PRAŠTANJE
Juče na Badnji dan ponovo nešto što nas nije iznenadilo.
Izvjesni Novo Novović pali, ili ne pali crnogorsku zastavu. Sada
više i nije važno što se stvarno desilo. Sada je i nevažno što
su crnogorskom inspekroru Kluzou, glavni svjedoci bili oni koji
su sa njim učestvovali u paljenju. Pitanje je da li neko ko
riječima krije kukavičluk, za to uopšte ima hrabrosti. Dosta je
vidjeti njega i jadove sa njim kako pokazuju svoju nemoć, da
znaš ko su i što su.
Gledamo ih onako jadne, kako pokušavaju da
se narugaju zastavi sa Vučjeg dola, Grahovca, Skadra i Mojkovca.
Svjesni da u prisustvu pravog Crnogorca, niko ne bi mogao da
skrnavi srpsku ili bilo koju drugu zastavu, miješa nam se doza
žaljenja, gađenja i prezira.
Što sa njima?
Kako kazniti N.N.
lice i njegove saučesnike? Kako kazniti nekoga ko nema matičnu
državu, domovinu, osjećaj patriotizma i ljubav prema svojoj
državi. Kako zatvoriti onog ko je već zaključan u svojoj glavi
zajedno sa Milošem, Čiča Dražom i kontraverznim svetiteljima?
Kako lišiti nečega onoga, ko nema ništa? Što uraditi sa onima,
kojima je ostala samo zavist, ljubomora i mržnja. Što su
zaslužili oni, koji su samo poltroni, ulizice, oruđe i sluge
druge države. Što ćemo sa njim, jer u njegovom slučaju N.N.
znači "niko i ništa".
Možda da im oprostimo, jer ne treba da
nosimo teret njihovog neznanja, gluposti, bezobrazluka i zablude.
Da im oprostimo, jer nijesu svjesni da ustvari nemaju nikoga sem
nas. Da im danas oprostimo, jer je danas Božić dan za praštanje,
a oni su kažnjeni, da ne mogu više.

DESANT NA CRNU GORU
Jurnuli na Crnu
Goru.
Oće da je satru, da joj dušu uzmu, da je ugase.
Navalilo kuso i repato iz Srbije i Bosne. Kidiše sva balkanska bagra, skupljena
sa koca i konopca. Navalila sumnjiva udruženja, čudna prezimena i svakakvi
pasoši.
Vučić je otimanjem Duklje najavio završni udarac. Komandovao je opšti desant na
Nikšić. Jurnuše Obradovići, Šešelji, Marići, Sarape, Dodici…, svi veterani
izgubljenih ratova s kraja prošlog vijeka.
Ali sve bi te hijene bile smiješne, da nemaju pomoć iznutra.
U Crnoj Gori su na nogama četnici, petokolonaši, kvislinzi, svetosavci, domaći
izdajnici i mrzitelji svega crnogorskog. U prvim redovima su i izbjeglice, koji
su već jednom zapalili svoju državu, pa pobjegli.
Sad bi da zapale i ovu, koja ih je prihvatila i dala im sve. I svi imaju
zaduženja, od ovih sa funcijama do sitne boranije. Bečić urušava institucije,
Dritan bezbjednost, Krivokapić put u Evropu,
Bojanić ekonomiju a Bratićka ubija
logiku i zdravu pamet. I Jelena Bo Bo ima svoju strategiju. Popovi kunu i
prizivaju strašni sud za sve one koji vole Crnu Goru. Obični narod je zadužen za
prijetnje nesrbima, pisanje sramnih grafita, mahanje srpskim zastavama i za
oslobađanje Kosova (dogodine). Čak ih od pokušaja gašenja svoje države u korist
tuđe država, koji se jednostavno zove izdaja, uopšte nije sramota.
Poslije više od 630 godina poraza, Srbi vide svoju šansu. Nije se moglo protiv
Turaka, uteklo se od Austrije, protiv Njemaca se nije ni ratovalo, pobjeglo se
iz Slovenije, Hrvatske, sa Kosova… Čini im se da je pravi trenutak za slavu.
Crnogoraca je malo, a imaju unutra i ove izbjegle, plaćene, neznavene i zavedene.
Misle da je vrijeme za Srpski svet.
Basta li im? Čini mi se da su se zaigrali. Možda je ipak bolje da još jednom
razmisle.
Jer mi smo svoji na svome.

NJEGOŠ PO PRVI PUT MEĐU SRBIMA
Komšije okačili Rada Tomova po gradovima.
Od sedam crnogorskih vladara Petrovića, jedino je Kralj Nikola
bio u Srbiji.
To ga je na kraju koštalo glave, crkve i države.
Prije njega u doba Petrovića, Srbija nije ni postojala. Izgleda
da to muči komšije.
Proradiše kompleksi.
Oće Njegoša i oće na Lovćen. Oće, jer je to sloboda a oni su
bili roblje, jer je to mudrost a njihov Knez Miloš je bio
nepismen, oće Gorski vijenac jer ga nikada nijesu razumjeli.
Oće Njegoša i Lovćen, jer je to sve ono što oni nijesu. A jesu
li dorasli? Znaju li što to nosi? Znaju li što čine? Naravno da
ne. Ništa njima tu nije jasno.
Bi da ruše i zidaju na Lovćenu.
Držali glavu sagnutu 500 godina, pa bi sad da gledaju Lovćen.
Previše je tu svjetla za oči koje su navikle na mrak. Okuražili
se dok ih sa bilborda Njegoš gleda, pa misle da im basta.
Zaboravili da im je njihov Dobrica poručio: “Laž je u samom biću
Srbina”.
Skoro da bi i jurnuli da oslobode Crnu Goru od Crnogoraca.
Da ponovo postave Aleksandrovu kapelu, simbol okupacije Crne
Gore. No nemaju petlju. I ka vazda kroz istoriju, dobro bi bilo
da to neko umjesto njih oposli. Mogli bi ovi posrbljeni u Crnoj
Gori. Ovi zaluđeni Kosovom, Milošem, svetosavljem, ovi neznaveni,
nenačitani i plaćeni. Ovi koji ne znaju ko su i što su. Ovi
kojima je tuđa država milija no svoja.
A Srbi će ih sokolit sa pristojne distance. “Velja kruška u grlo
zapane”, reče pjesnik.
Džabe ste ga dovukli prvi put među Srbe. Ne znate vi što sve ide
uz Njegoša. Da vam se ne zamanta od Lovćenskih litica? Nijeste
vi navikli na toliko mudrosti, junaštva i slobode. Imate vi vaše
pjesnike, koji pišu o onome što vam je bliže. Koje možete
razumjeti.
Manite se Njegoša i Lovćena, jer im nijeste naredni.
"STRIJELJANJE" NIKŠIĆA
Pjevao je nekad Kralj Nikola: “… sjevernog mi kraja stražo,
zdrav Nikšiću perjanice!“. To je Nikšić za koji mi znamo. Nikšić
koji su nosili junaci, pisci, glumci, sportisti, pjevači,
žestoki momci… Grad Popa Mila Jovovića, Mićunovića, Mandušića,
Ljuba Čupića, Save Kovačevića, Vita Nikolića, Bata Ognjenovića,
Miladina Šobića, Mirka Vučinića, Bojana Dubljevića… junački,
slavni, slobodni, crnogorski Nikšić.
Sve dok ga crkva iz Srbije
nije uzela pod svoje.
Dok mu svetosavski popovi nijesu u prvi
plan izbačili neke nove vrijednosti. Crnogorsku istoriju
zamijenili su srpskim izmišljotinama. Naše junake zamijenili su
izmišljeni Obilići i Kraljevići. Slavnu pobjedu na Grahovcu,
zamijenio je poraz na Kosovu. Slavnog Šćepana Mijuškovića,
zamijenili su oni što su palili crnogorske kuće. Slavne nikšićke
komite, zamijemnila je fukara koja je na nikšićkom trgu
“sahranjivala” Sv.Petra Cetinjskog i Sv.Vasilija Ostroškog.
Narodne heroje Savu Kovačevića i Ljuba Čupića, zamijeniili su
njemačke sluge Čiča Draža i Pavle Đurišić. Uzeli su junaštvo,
slavu i pobjede a donijeli izmišljotine, jad, kukavičluk i
izdaju. Danas se Nikšićem vuku Vučićevi poslušnici,
Dodikovi
jurišnici, onaj jad od Boška Obradovića i svakakva muka
skupljena s koca i konopca. Sav talog, čija je politika o jadu
zabavila cijelu Evropu. Tužno je gledati što se ovih dana radi
po Nikšiću. Oni isti što su ubili Ljuba Čupića, danas pokušavaju
da ubiju Nikšić. Da mu zadaju završni udarac. Da mu sagnu glavu,
okinu kandže i spale krila. Da od grada heroja koji je predvodio
Crnu Goru, naprave kasabu koja će služiti srpskim interesima.
Da
od crnogorskog gospodara, naprave srpskog slugu. Može li ova
pošast "strijeljati" Nikšić? Oće će li ga svetosavska politika
pretvoriti u srpsku selendru, ili će junački Nikšić umjeti da
odgovori, znaćemo ubrzo.

SVAK U SVOJU BAŠTINU
Isprovocirali
su me bilbordi u Srbiji, koji pozivaju na rušenje Mauzoleja. Da
podsjetim. Njegoš je pjesnik koji je rođen, živio i umro u Crnoj
Gori. Bio je vladar Crne Gore, vladika Crnogorske crkve i
crnogorski, odnosno svjetski pjesnik. Koliko je francuski ili
ruski, tačno toliko je i srpski, jer je i Srbija dio svijeta.
Tako da im ne pripada da određuju koji je spomenik u Crnoj Gori
dobar, a koji loš. Koji treba rušiti jer ga je napravio Hrvat
Meštrović, a koji podići jer ga je podigao
Karađorđević.
Pogotovo što je ovaj koji bi oni htjeli, simbol okupirane Crne
Gore. Nepristojno, nekulturno i zlonamjerno je to što rade.
Da
na primjeru pokušam da objasnim.
Na Kalemegdanu je podignut
veliki spomenik “Beogradski pobednik”. Prelijep, grandiozan,
dominira Beogradom, đe se prave najljepše fotografije. I tu se
završava sva naša priča o beogradskom spomeniku. Bilo bi veoma
ružno da mi u Crnoj Gori pozivamo na rušenje spomenika, samo
zato što je i njega pravio Hrvat Meštrović. Zar mi treba da se
zalažemo da se vrati na Terazije, đe je trebalo da ga postave
prije nego je proćeran na Kalemegdan? Da mi tražimo da ga maknu,
jer je nepristojno što je bez odjeće? Da protestvujemo da mu
vrate ime “Kosovski pobednik”, kako se i zvao prije drugog rata?
Da podržimo dio elite u Srbiji, koji kažu da ga treba maći
jer
je pravljen po liku Albanca i nosi keče, albansku kapu? Da
dižemo medijsku hajku, organizujemo skupove i postavljamo
bilborde?
Naravno da ne treba. Naše interesovanje za
“Beogradskog pobednika” se završilo kod fotografisanja.
To je njihova kulturna baština, koja nama može da se sviđa ili ne
sviđa. To je dio koji treba da nauče i naša je poruka njima:
brinite o svome i ostavite tuđe. Zato drage komšije, uvijek
možete i ne morate doći na Lovćen. Ali da se fotografišete, a ne
da rušite.
