ŠTO JE RELIGIJA A ŠTO SEKTA

Kao juče smo svi sa nevjericom gledali vjerske poruke sa zgrada u Iranu. Bili smo šokirani tolikom propagandom i uticajem vjere. Iako je Homeini bio duhovni vođa svih, pozivao na ljubav i odbranu zemlje, to je za nas bio vjerski ekstremizam i fanatizam. Doživljavali smo ih kao zaostale, nepismene i glupe. Kao zaluđene i zavedene. Tada smo mislili da je to definicija sekte i bili smo sto godina ispred njih. Mislili smo da smo pametniji, napredniji i obrazovaniji od naroda koji svog vjerskog lidera kači po zgradama. Zaboravili smo narodnu: “Što vidiš u svijet, nadaj se u vijek”. Posledni događaji nam pokazuju da je “zaigrala mečka i pred našu kuću”.
Nažalost, Amfilohije nije sa sobom ponio mržnju, zavist, zlo, kletve i uvrede, koje je imao prema svim
nesrbima u Crnoj Gori. Duboko je sve to usadio u svoje sljedbenike i to sad polako izbija na površinu. Njegovi nasljednici ga kače po zgradama, jer oće da ožive njegovu ideju. Da ih sa cerade podsjeća da treba da posrbe Crnu Goru, da sruše Mauzolej i da oslobode Kosovo. Da im kaže da njihova crkva nije crkva iz Crne Gore, nego crkva iz Srbije. Da im objasni da im najbliži nijesu rođaci, kumovi i komšije, nego tamo neki iz Rogatice, Surdulice, Bileće ili Požarevca. Da ne zaborave da im je važniji Srpski svet od Crne Gore. Ima li kod nas pameti i snage da se odupremo porukama razdora koje se kače po nikšićkim zgradama? Sada kada nam Homeini izgleda kao puki amater, moramo razdvojiti vjeru od biznisa i politike? Nadam se da ljubav, nada i vjera, neće izgubiti bitku sa slijepim vjerovanjem u svetosavlje, koje propagira crkva iz Srbije.

ČIJE SU BRATIĆKINE GLUPOSTI

Od kada se pojavila na političkom nebu, Vesna Bratić je u žiži javnosti. Bili smo šokirani njenim kletvama na fb upućenih policiji i njeno vrijeđanje novinara Dežulovića, koga naziva ustašom i magarcem. Njeno isticanje svog srpskog nacionalizma i pripadnosti četničkom pokretu. Nastavila je sa medijskim blamažama. Najvulgarnije vrijeđanje Crnogoraca i države u koju je došla i koja joj je dala sve. Žalosno je slušati njeno nepoznavanje crnogorske istorije, običaja i tradicije. Sramna konstatacija na okruglom stolu, da ”žene imaju položaj koji same izaberu”, izazvala je kritike normalnih. Slika njenih cipele ispod stola, dok je u kancelariji visoka delegacija, već je obišla društvene mreže. Čitali smo njeno skandakozno “sahranjivanje” Latinke Perović. Njeno kršenje mjera u Baru i neuspjeli pokušaji da izgovori jednu složenu rečenicu, već su svima poznati. Tada iz njenog tima nije bilo komentara na njene gluposti i uvrede. A sada, kada je Bratićka sebe dovela u nokdaun, pojavi se njena karikatura da je postavi na noge. Odma skočiše njeni branitelji da je izvuku iz defanzive. Oni, koji su ćutali ili podgrijavali najprizemnije napade na Mirnu Nikčević, Aleksandru Vuković i Tamaru Nikčević. Oće da Bratićkin crtež (kakav god da je), predstave kao napad na sve žene Crne Gore. Oće da ona, onako neznavena, nepismena, bahata, nezahvalna, neuredna, predstavlja naše žene, majke i sestre. Nećete u tome uspjeti.
Uzaludno branitelji Srpskog sveta, pokušavate da od Bratićke napravite žrtvu. Svak svoje breme nosi. Kad Bratićka prestane da vrijeđa Crnogorce, savlada teške rečenice, pomiri se sa frizerkom i konačno počne da radi svoj posao, mediji i društvene mreže će je ostaviti na miru. A do tada su njena glupost, nekultura i njene uvrede samo njene, kao što je i karikatura samo njena.

“PREPUNISTE MJEŠINU GRIJEHA”

Primiču se dani koji pišu istoriju. Svetosavlje odavno otima sve ono što pripada Crnoj Gori. Uzeli su naše vladare, ratove, pisce, nošnju, istoriju, crkve i groblja naših predaka. Sad pokušavaju da to stave u zakon i da uzmu ono jedino što je preostalo, državu. Halapljivi i alavi, kao i svi koji nemaju ništa svoje i oni su bez mjere, obraza i granica. Umislili da su istorija i istina. Tako osilili i obahatili, uradili su ono što nikako nijesu smjeli. Probudili su Crnu Goru.
Napravili ste grešku.
Uspravili ste uspavani narod. Iz letargije trgli one, koji decenijama sve to mirno posmatraju. Udružili ste sve nesrbe, koji hiljadu godina čojstvom brane pravdu, a junaštvom slobodu. Podigli na noge one koji ne trpe nepravdu. Osvijestili one koji su vam oprostili zločine devedesetih, jer sad vide da imate iste namjere. Znate li da uopšte nije važno koliko će nas biti 28-og. Prešli ste sve granice i pokazali vaše pravo lice. Vi, koji sluganstvo i poltrovnstvo tuđoj državi plaćate kostima slavnih predaka. Vi, koji kupujete lažnu srpsku istoriju, dajući za nju suze njihovih majki i nadu njihove đece. Morate znati da su pravda i sloboda za nesrbe u Crnoj Gori svete riječi. Riječi koje kap pretvaraju u bujicu, grudvu u lavinu, dašak u oluju, usamljeni glas u huk, iskru u oganj, a stotine u stotine hiljada. Prevršili ste svaku mjeru. Previše je vaših grehova i zato nećemo više ćutati. Nećete moć ka što ste naumili. Digli ste na noge i mlade i stare. Digli ste na noge sve koji vole Crnu Goru. Ne damo da otmete crnogorska groblja sa kostima naših predaka. Ne damo vam crnogorske crkve u kojima je naš glas pravde, naša vjera i naša sloboda. Ne damo vam ništa što je naše.

BOLJE KASNO NEGO NIKAD

Današnje proćerivanje Božovića iz Crne Gore, trebalo bi sve nas nečemu da nauči. Kako se počinje vršenje dužnosti Ambasadora? Predstavnik Crne Gore u Hrvatskoj treba prvog dana da posjeti Dubrovnik i izvini se za sve u čemu su građani Crne Gore učestvovali devedesetih. Crnogorski Ambasador u Bosni, treba da počne svoj posao izvinjenjem za sramnu deportaciju Bošnjaka. Poslije toga, kad mi sa naše strane učinimo što treba, možemo da očekujemo dobre odnose. Stupanje na dužnost srpskog Ambasadora treba da počne na Cetinju. Kada se pokloni sjenama Zvicera, mora zatražiti crnogorski oprost za spaljenu Crnu Goru, hiljade ubijenih, utamničenih i prognanih.
Tek tada može otići na svoje radno mjesto. Tako mora da počnu dobrosudsjedski odnosi Srbije i Crne Gore. Nije bilo tako, pa smo došli u situaciju da svako malo slušamo uvrede Beograda i njihovog predstavnika. Ni u toku njegovog službovanja nije urađeno što treba. Nije išćeran zbog paljenja zastave u Beogradu, zbog njegovih sramnih komentara u maju, neprimjerenih komentara pred izbore, pokušaja polaganja cvijeća na okupatorsku ploču u Budvi... Davno je on prevšio svaku mjeru.
Višedecenijska popustljiva politika ćutanja na uvrede, podmetanja, prisvajanja i laži Srbije, dovela je Crnu Goru u poziciju sličnu 1918-oj. Da se sa svima koji nasrću na Crnu Goru ovako postupalo, ne bi bili tu đe smo.
Ali, bolje kasno nego nikad. Da konačno pokažemo kako treba.
Tako da gospodin Božović može da potrpa stvari u ceger, uvati voz i pravac Beograd. Ostaće da kukaju petokolonaši, Kvislinzi, četnici i svi ostali ljigavci, kojima je tuđa država milija od svoje. Za nas je najvažnije da smo konačno prelomili da to uradimo. Zato će svaki sledeći put biti lako, kad god to bude trebalo.

BOŽIĆ, DAN ZA PRAŠTANJE

Juče na Badnji dan ponovo nešto što nas nije iznenadilo. Izvjesni Novo Novović pali, ili ne pali crnogorsku zastavu. Sada više i nije važno što se stvarno desilo. Sada je i nevažno što su crnogorskom inspekroru Kluzou, glavni svjedoci bili oni koji su sa njim učestvovali u paljenju. Pitanje je da li neko ko riječima krije kukavičluk, za to uopšte ima hrabrosti. Dosta je vidjeti njega i jadove sa njim kako pokazuju svoju nemoć, da znaš ko su i što su.
Gledamo ih onako jadne, kako pokušavaju da se narugaju zastavi sa Vučjeg dola, Grahovca, Skadra i Mojkovca. Svjesni da u prisustvu pravog Crnogorca, niko ne bi mogao da skrnavi srpsku ili bilo koju drugu zastavu, miješa nam se doza žaljenja, gađenja i prezira.
Što sa njima?
Kako kazniti N.N. lice i njegove saučesnike? Kako kazniti nekoga ko nema matičnu državu, domovinu, osjećaj patriotizma i ljubav prema svojoj državi. Kako zatvoriti onog ko je već zaključan u svojoj glavi zajedno sa Milošem, Čiča Dražom i kontraverznim svetiteljima? Kako lišiti nečega onoga, ko nema ništa? Što uraditi sa onima, kojima je ostala samo zavist, ljubomora i mržnja. Što su zaslužili oni, koji su samo poltroni, ulizice, oruđe i sluge druge države. Što ćemo sa njim, jer u njegovom slučaju N.N. znači "niko i ništa".
Možda da im oprostimo, jer ne treba da nosimo teret njihovog neznanja, gluposti, bezobrazluka i zablude. Da im oprostimo, jer nijesu svjesni da ustvari nemaju nikoga sem nas. Da im danas oprostimo, jer je danas Božić dan za praštanje, a oni su kažnjeni, da ne mogu više.

DESANT NA CRNU GORU

Jurnuli na Crnu Goru.
Oće da je satru, da joj dušu uzmu, da je ugase.
Navalilo kuso i repato iz Srbije i Bosne. Kidiše sva balkanska bagra, skupljena sa koca i konopca. Navalila sumnjiva udruženja, čudna prezimena i svakakvi pasoši.
Vučić je otimanjem Duklje najavio završni udarac. Komandovao je opšti desant na Nikšić. Jurnuše Obradovići, Šešelji, Marići, Sarape, Dodici…, svi veterani izgubljenih ratova s kraja prošlog vijeka.
Ali sve bi te hijene bile smiješne, da nemaju pomoć iznutra.
U Crnoj Gori su na nogama četnici, petokolonaši, kvislinzi, svetosavci, domaći izdajnici i mrzitelji svega crnogorskog. U prvim redovima su i izbjeglice, koji su već jednom zapalili svoju državu, pa pobjegli.
Sad bi da zapale i ovu, koja ih je prihvatila i dala im sve. I svi imaju zaduženja, od ovih sa funcijama do sitne boranije. Bečić urušava institucije, Dritan bezbjednost, Krivokapić put u Evropu, Bojanić ekonomiju a Bratićka ubija logiku i zdravu pamet. I Jelena Bo Bo ima svoju strategiju. Popovi kunu i prizivaju strašni sud za sve one koji vole Crnu Goru. Obični narod je zadužen za prijetnje nesrbima, pisanje sramnih grafita, mahanje srpskim zastavama i za oslobađanje Kosova (dogodine). Čak ih od pokušaja gašenja svoje države u korist tuđe država, koji se jednostavno zove izdaja, uopšte nije sramota.
Poslije više od 630 godina poraza, Srbi vide svoju šansu. Nije se moglo protiv Turaka, uteklo se od Austrije, protiv Njemaca se nije ni ratovalo, pobjeglo se iz Slovenije, Hrvatske, sa Kosova… Čini im se da je pravi trenutak za slavu. Crnogoraca je malo, a imaju unutra i ove izbjegle, plaćene, neznavene i zavedene.
Misle da je vrijeme za Srpski svet.
Basta li im? Čini mi se da su se zaigrali. Možda je ipak bolje da još jednom razmisle.
Jer mi smo svoji na svome.

NJEGOŠ PO PRVI PUT MEĐU SRBIMA

Komšije okačili Rada Tomova po gradovima.
Od sedam crnogorskih vladara Petrovića, jedino je Kralj Nikola bio u Srbiji.
To ga je na kraju koštalo glave, crkve i države.
Prije njega u doba Petrovića, Srbija nije ni postojala. Izgleda da to muči komšije.
Proradiše kompleksi.
Oće Njegoša i oće na Lovćen. Oće, jer je to sloboda a oni su bili roblje, jer je to mudrost a njihov Knez Miloš je bio nepismen, oće Gorski vijenac jer ga nikada nijesu razumjeli.
Oće Njegoša i Lovćen, jer je to sve ono što oni nijesu. A jesu li dorasli? Znaju li što to nosi? Znaju li što čine? Naravno da ne. Ništa njima tu nije jasno.
Bi da ruše i zidaju na Lovćenu.
Držali glavu sagnutu 500 godina, pa bi sad da gledaju Lovćen. Previše je tu svjetla za oči koje su navikle na mrak. Okuražili se dok ih sa bilborda Njegoš gleda, pa misle da im basta.
Zaboravili da im je njihov Dobrica poručio: “Laž je u samom biću Srbina”.
Skoro da bi i jurnuli da oslobode Crnu Goru od Crnogoraca.
Da ponovo postave Aleksandrovu kapelu, simbol okupacije Crne Gore. No nemaju petlju. I ka vazda kroz istoriju, dobro bi bilo da to neko umjesto njih oposli. Mogli bi ovi posrbljeni u Crnoj Gori. Ovi zaluđeni Kosovom, Milošem, svetosavljem, ovi neznaveni, nenačitani i plaćeni. Ovi koji ne znaju ko su i što su. Ovi kojima je tuđa država milija no svoja.
A Srbi će ih sokolit sa pristojne distance. “Velja kruška u grlo zapane”, reče pjesnik.
Džabe ste ga dovukli prvi put među Srbe. Ne znate vi što sve ide uz Njegoša. Da vam se ne zamanta od Lovćenskih litica? Nijeste vi navikli na toliko mudrosti, junaštva i slobode. Imate vi vaše pjesnike, koji pišu o onome što vam je bliže. Koje možete razumjeti.
Manite se Njegoša i Lovćena, jer im nijeste naredni.

"STRIJELJANJE" NIKŠIĆA

Pjevao je nekad Kralj Nikola: “… sjevernog mi kraja stražo, zdrav Nikšiću perjanice!“. To je Nikšić za koji mi znamo. Nikšić koji su nosili junaci, pisci, glumci, sportisti, pjevači, žestoki momci… Grad Popa Mila Jovovića, Mićunovića, Mandušića, Ljuba Čupića, Save Kovačevića, Vita Nikolića, Bata Ognjenovića, Miladina Šobića, Mirka Vučinića, Bojana Dubljevića… junački, slavni, slobodni, crnogorski Nikšić.
Sve dok ga crkva iz Srbije nije uzela pod svoje.
Dok mu svetosavski popovi nijesu u prvi plan izbačili neke nove vrijednosti. Crnogorsku istoriju zamijenili su srpskim izmišljotinama. Naše junake zamijenili su izmišljeni Obilići i Kraljevići. Slavnu pobjedu na Grahovcu, zamijenio je poraz na Kosovu. Slavnog Šćepana Mijuškovića, zamijenili su oni što su palili crnogorske kuće. Slavne nikšićke komite, zamijemnila je fukara koja je na nikšićkom trgu “sahranjivala” Sv.Petra Cetinjskog i Sv.Vasilija Ostroškog. Narodne heroje Savu Kovačevića i Ljuba Čupića, zamijeniili su njemačke sluge Čiča Draža i Pavle Đurišić. Uzeli su junaštvo, slavu i pobjede a donijeli izmišljotine, jad, kukavičluk i izdaju. Danas se Nikšićem vuku Vučićevi poslušnici, Dodikovi jurišnici, onaj jad od Boška Obradovića i svakakva muka skupljena s koca i konopca. Sav talog, čija je politika o jadu zabavila cijelu Evropu. Tužno je gledati što se ovih dana radi po Nikšiću. Oni isti što su ubili Ljuba Čupića, danas pokušavaju da ubiju Nikšić. Da mu zadaju završni udarac. Da mu sagnu glavu, okinu kandže i spale krila. Da od grada heroja koji je predvodio Crnu Goru, naprave kasabu koja će služiti srpskim interesima.
Da od crnogorskog gospodara, naprave srpskog slugu. Može li ova pošast "strijeljati" Nikšić? Oće će li ga svetosavska politika pretvoriti u srpsku selendru, ili će junački Nikšić umjeti da odgovori, znaćemo ubrzo.

SVAK U SVOJU BAŠTINU

Isprovocirali su me bilbordi u Srbiji, koji pozivaju na rušenje Mauzoleja. Da podsjetim. Njegoš je pjesnik koji je rođen, živio i umro u Crnoj Gori. Bio je vladar Crne Gore, vladika Crnogorske crkve i crnogorski, odnosno svjetski pjesnik. Koliko je francuski ili ruski, tačno toliko je i srpski, jer je i Srbija dio svijeta. Tako da im ne pripada da određuju koji je spomenik u Crnoj Gori dobar, a koji loš. Koji treba rušiti jer ga je napravio Hrvat Meštrović, a koji podići jer ga je podigao Karađorđević. Pogotovo što je ovaj koji bi oni htjeli, simbol okupirane Crne Gore. Nepristojno, nekulturno i zlonamjerno je to što rade.
Da na primjeru pokušam da objasnim.
Na Kalemegdanu je podignut veliki spomenik “Beogradski pobednik”. Prelijep, grandiozan, dominira Beogradom, đe se prave najljepše fotografije. I tu se završava sva naša priča o beogradskom spomeniku. Bilo bi veoma ružno da mi u Crnoj Gori pozivamo na rušenje spomenika, samo zato što je i njega pravio Hrvat Meštrović. Zar mi treba da se zalažemo da se vrati na Terazije, đe je trebalo da ga postave prije nego je proćeran na Kalemegdan? Da mi tražimo da ga maknu, jer je nepristojno što je bez odjeće? Da protestvujemo da mu vrate ime “Kosovski pobednik”, kako se i zvao prije drugog rata? Da podržimo dio elite u Srbiji, koji kažu da ga treba maći jer je pravljen po liku Albanca i nosi keče, albansku kapu? Da dižemo medijsku hajku, organizujemo skupove i postavljamo bilborde?
Naravno da ne treba. Naše interesovanje za “Beogradskog pobednika” se završilo kod fotografisanja.
To je njihova kulturna baština, koja nama može da se sviđa ili ne sviđa. To je dio koji treba da nauče i naša je poruka njima: brinite o svome i ostavite tuđe. Zato drage komšije, uvijek možete i ne morate doći na Lovćen. Ali da se fotografišete, a ne da rušite.

KAD ZDRAVKO OBJASNI…

Zdravko je poslao pismo.
Nekako je htio da sa svojih pleća skine to breme i podijeli ga sa “vjerujućum” narodom. Pažljivo čitajući, znamo da ga je on pisao. Znamo i da ga je neko lektorisao, jer nema "proskula" i ćeranja na "čistunac". Sve ostalo, nama smrtnicima je ostalo nejasno. Ni kako je imao sve, a nije imao ništa. Ni kako mu ništa nije trebalo, a nije bio slobodan. Ni kako su mu sve uzeli a ostale mu nelegalne kuće, ogromni stanovi, pet firmi, placevi… Nije nam jasno ni ko ga napada, ni ko ga podržava, ni ko ga kleveće, ni ko mu podmeće. Ovoliko konfuzije, nejasnoća, kontradikcije i nelogičnosti, nijesmo čuli još od vremena Sveta Marovića.
Medojević ga stalno šalje u Spuž, Kneževiću služi za pošalice, ali mu je Mandić glavni problem. Ali on kao “Amfilohijev učenik” je: iskren, nepotkupljiv, odgovoran, savjestan… Svi ga mrze, a on istrajan. Svi protiv njega, a on borac za pravdu, srpstvo, svetosavlje. Ne pristaje na ucjene, brani srpsku crkvu, spašava Crnu Goru, drži Vladu... Sve je on sabio zajedno, lopove i pokradene, žrtve i dželate, osvajače i osvojene. Svi će biti zadovoljni. Sve je u njegovim rukama i na njegovim plećima, ali izdržaće on.
Radi za sve nas.
Sam protiv svih. Niko ka on. Zdravko Neustrašivi. Superjunak iz dječije mašte. A mi koji smo u ovom haosu ostali u čistu svijest, shvatamo da ovo pismo nama nije ni upućeno. Mi nijesmo taj “vjerujući” narod kojem se obraća. Mi smo oni koji vjeruju u besmrtnost Crne Gore. Oni koji su joj pomogli da se održi hiljadu godina. Oni kojima se nema što objašnjavat i kojima je konačno sve jasno. Oni koji znaju da su ovakvi šarlatani prolazna pojava i koji vjeruju u istinu i u pravdu. I oni koji vjeruju da njihovo vrijeme tek dolazi.

NOVI JURIŠ NA CRNOGORSKU SLOBODU

Prvi dan u cetinjskoj svetoj stolici i Joanikije poziva na mir i slogu. I taman smo pomislili da se nešto mijenja, kad ono, ne lezi vraže. Oće Joanikije da zida po Lovćenu. Nije to moglo duže ni trajat nako jedan dan. Vjerovatno ga je zvao Vučić da mu prutem po prstićima lijepo objasni da ga nije postavio da miri, no da posrbljava. Da mu stavi do znanja da oni koji su izabrani bez dovoljno škole i mimo zakona, moraju da slušaju bez pogovora. Dodatno je to i predstava za Djedove unučiće, koji su shvatili da su Vučić i Joanikije djavolisali sve ono što je Djedo za 30 godina načinio. Nema Arhiepioskopije, nema pravoslavne crkve, ni ikakvog prava za Mitropoliju crnogorsko - primorsku. Moralo se odma reagovat, tako da se Joanikije odlučio na siguran potez. Najbolje se pokazuje pokornost kapelom, simbolom okupacije. To će umiriti sve one koji su na trenutak posumnjali u njega. Svi će biti zadovoljni. I Vučić sit i ovce na broju. I ranije je bilo onih koji su imali ove nepromišljene i sulude ideje, tako da nije čudno da su se toga sjetili ovi kradljivci crnogorske istorije i okupatori crnogorskih svetinja. Ali, možete li tek tako na Lovćen?
Poslušajte istoriju koja kaže da su Lovćen, sloboda i Crna Gora sinonimi. Mislite li da vam basta? Ne bi se slavna planina iznad Cetinja zvala Lovćen, da može da je osvoji svaki šišnjar kojem to pane na pamet. Imali ste dovoljno opomena. I mnogo jači od vas su vrat slomili kidišući na Crnu Goru. Znate li kako su prošli oni, koji su se prije vas zagonili na Lovćen? Naučite ponešto iz tudjih grešaka. Bolje da ste još jednom razmislili, jer ne postoji način da Crnogorcima uzmete slobodu?

KO SU NAŠI ?

Mala Crna Gora u vječitoj borbi. Kroz istoriju su to bili napadi spolja. Oni napadali, mi se branili. Oni osvajali, mi oslobadjali. I tako 900 godina. Medjutim, prije sto godina su se pojavili novi osvajači sa neobičnom strategijom.
Počelo je osvajanje crnogorske svijesti. Vi Crnogorci nijeste Vi, vi ste Mi. Ali najbolji Mi. Vi ste slobodni Mi, vi ste srpska sparta, vi ste so srpstva… I neki Crnogorci postaše Oni. Novo vrijeme, ista priča. Zašto su neki neinformisani, zavedeni, preplašeni popovskim kletvama i umrtvljeni Crnogorci postali Oni i udružili se sa protivnicima Crne Gore? Neko iz pogrešnog ubjedjenja, neko iz straha, neko iz interesa, a neko iz inata.
Srećom, danas se sve brže shvata i bolje vidi. Narod čita, informiše se, sluša i polako se budi. Nama sve to izgleda sporo, ali crnogorska tvrdoglavost nas drži da se ne mijenjamo, iako znamo da smo pogriješili. A onda kad konačno prelome i kad se vrate Crnoj Gori, dočekaju ih poruke da nijesu trebali ni sad dolazit, da se vrću okle su došli, psovke, kletve… Kakvu poruku šaljemo onima koji razmišljaju da prelome, koji ostavljaju privilegije ili imaju pritiske da ostanu? Od nas im treba podrška, a ne osuda. Ko sjutra dodje Crnoj Gori, kao da je uz nju od Tudjemila. Zašto neko misli da mu pripada pravo da odredjuje ko su prvoborci, iskrene patriote ili pravi rodoljubi. Ko nam daje za pravo da vrijedjamo nekog ko se vratio Crnoj Gori. Ko smo mi da u ime Crne Gore osudjujemo bilo koga. Svi su oni naši. Sto godina propagande je učinjelo svoje. Vraćanje Crnoj Gori je proces kojem pomažu strpljenje, lijepa riječ i podrška, a ne kritike, nerazumijevanje i uvrede. Pomognimo im da uoče opasnost, da shvate, da vide Crnu Goru našim očima, da pokidaju lance zarobljene svijesti i da se vrate kući. Da vide sunce i osjete slobodu. Oprostiće Crna Gora, njima što su bili tvrdoglavi i nama što smo nestrpljivi.

IGRAčKE SRPSKOG SVETA

Juče nam je Vučić poslao namjesnika za Crnu Goru. Doček je bio dostojan robova. Tudja zastava i tudja nošnja. Da se raja što prije navikne. Najbolje je odma oštro. Srpskog poslušnika Joanikija Jovana Mićovića dočekali su njegovi poslušnici. Tu su Zdravko sa apostolima i Aleksa neopredijeljeni. Dritan je bio odsutan zbog ranije preuzetih obaveza.
Mora se poslati poruka gospodaru.
Naravno da Joanikije Jovan mora da sluša, kad ga je Vučič postavio na mjesto koje mu ne pripada. Biču dobar, šalje Jo.Jo. poruku Vučiću iz nove srpske kolonije. Biču dostojan srpskog sveta poručuje, dok narod uzvikuje "Dostojan". Srpska crkva je Zdravka Nejakog postavila na mjesto koje ničim nije zaslužio, pa i on mora da bude ponizan. “Oprosti mi pape”, neću nikad više, uradiću sve što treba, plačljivo Zdravko saopštava novom srpskom namjesniku u Crnoj Gori, moleći ga za oprost. Onda Jo.Jo. o politici, tu pored Amfilohija kojeg su prvo pljunuli, pa zaboravili. Uz krkanluk i bahaćenje, pomiriše se jurišnici na Crnu Goru. A kad je vino iz njih progovorilo “oružani krenuše za Prizren”. Dok svetosavlje podvriskuje, Mali Aleksa izmedju masnih zalogaja pokušava da ufati ritam pjesme “veseli se srpski rode”.
Bilo je loših trenutaka u istoriji Crne Gore, ali ovaj skup će sigurno biti zapamćen kao jedan od sramnijih. Može li grdje i ružnije od ovoga? Nije nam jasno koliko će ovi Vučićevi poslušnici sramotiti Crnu Goru. Teško je predvidjeti kad će ovo blamiranje, ponižavanje i bahaćenje srpskih marioneta prestati. Ipak se nadamo da će sve doći na svoje mjesto.
Do tada, nesrbi i nesvetosavci mogu samo sa tugom i velikom dozom odvratnosti da gledaju potomke slavnih Crnogoraca pretvorene u igračke srpskog sveta.

SVETINJE ILI NELEGALNI OBJEKTI

Dogadjaj koji je odjeknuo regionom je rušenje pravoslavne crkve. Za nekoga je to spora ali dočekana pravda, a za nekog drugog udar na svetinju, odnosno na Boga. Je li ono stvarno bila crkvena svetinja ili samo nelegalan objekat?
A što su to svetinje?
Naivno je misliti da je sagradjeni objekat sam po sebi sveto mjesto. Svetinje ne čine zidovi crkve ili džamije, oltar i minaret. Sveto mjesto čini snaga vjere i ljubavi koju šire ljudi na mjestu na kom se okupe. Zato sveto mjesto može biti livada, kamen, obala ili planina.
Takvo mjesto je bilo iznad Bara na vrhu Rumije, za sve tri vjere. Nije bilo ničega, a ipak je bilo Sveto mjesto. Bilo, dok ga crkva iz Srbije nije osknavila postavljajući na kamen donesen za Vladimira i Kosaru, svoju limenu skalameriju. Tako je sveto mjesto pretvorila u svoju vojnu karaulu.
Crnogorske crkve i manastire koji su za Crnogorce sveta mjesta, pretvorili su u štabove u kojima se kuju zavjere protiv Crne Gore, sklapaju anticrnogorske koalicije, bira Premijer i sastavlja Vlada. Mantije su obukli specijalci i padobranci. Crkva iz Srbije je uvela partije i politiku u crnogorske crkve, a iz njih išćerala religiju, vjeru, slogu, ljubav, suživot, oprost i pomirenje. Kada iz crkve izadje sve ono što je sveto, ostaju mržnja, politički interesi i goli zidovi.
Crnogorske crkve stenju i čekaju crnogorski narod. A narod … Neznaven i neorganizovan ili mudar i strpljiv? Diga je ruke od svega ili čeka pravu priliku da sve, jednom za sva vremena, postavi na svoje mjesto?
Oće li to biti Božija volja, kosmička pravda ili prosto poštovanje zakona, manje je važno. Ali crnogorske svetinje moraju ponovo biti sveta mjesta. A bespravno podignute objekte, tretirati u skladu sa zakonom.

NEĆETE NAS PREVARIT KA 1916-e

Nekako je postalo uvrnuto komentarisati Vučićeve i Dačićeve stavove o Crnoj Gori. Kako bi bilo dobro da oni imaju sluge, koji će umjesto njih obavljati prljave poslove. Dok služe dobri su, ako misle svojom glavom, onda su najgori. Ono što ne smiju sami, mogao bi neko umjesto njih. I kako neko u Crnoj Gori može izdati Srbiju, ako ga ne plaća Srbija? Ništa se tu zadnjih sto godina ne mijenja, pa je bilo iluzorno očekivati da se nešto promijenilo od 5 avgusta prošle godine, kada je napisan ovaj tekst.

NIKAD VIŠE 1916-A

Dva događaja koja bi mogla nekome da otvore oči. Da se razumijemo, nemam nikakav stav o tome da li su odluke dobre ili loše. Ako Srbima odgovaraju, meni je u redu. Isto tako, ako Srbi odluče da izađu iz Vlade Kosova ili sledeće godine ne odu u Knin, opet mi je ok. Svaka država uređuje politiku kako joj odgovara. Zašto onda Srbi misle da to pravo ne pripada Crnoj Gori? Zašto litijaši po Crnoj Gori oslobađaju Kosovo i Knin, dok su Srbi u Vladi Kosova i na proslavi u Kninu? Zašto je to “hrabar iskorak” kad to urade Srbi. a “izdaja srpskih interesa” kad to uradi Crna Gora? Zašto mislite da Crna Gora mora da čuva vaše interese? Čime ste nas to zadužili? Možda 1918-om, kad ste popalili, pobili i opljačkali, koliko ste mogli. Zato huškate ove neznavene, posrbljene, naivne, plaćene, nezahvalne… po Crnoj Gori, da ratuju umjesto vas i urade ono što vi ne smijete. Da mi opet ka na Mojkovcu, a vi opet ka dvije godine kasnije. Nećete nas prevarit ka 1916-e, niti ima naivnih Crnogoraca iz 1989-e. Naučili smo lekcije. Što bi reka Rade Tomov: “U glavu nam pamet ućeraste”.

CETINJE – NADA I OPOMENA

Kada progovori zlo. Kada mediji postanu orudje u rukama jurišnika. Kada zapjene zajapureni Vulini, Vučići i Dačići. Kada se treba suprostaviti teroru jednoumlja. Kada je najteže. Kad treba da se digne glas. Tu je Cetinje. Istorija je puna trenutaka, kada je trebalo drugačije mišljenje. Da su 1939. ili 1989. nedje, na nekom mjestu, u tim državama dje se spremalo zlo imali neko svoje Cetinje. Grad koji vidi naprijed, grad koji ima snagu, grad koji opominje. Možda bi neko na vrijeme shvatio, možda bi prepoznao opasnost, zaustavio katastrofu, spriječio patnju i smrt.
Danas Cetinje diže glas protiv propagande Beograda, srpskog juruša na Crnu Goru i svetosavske tiranije. Diže glas i podsjeća da su jedan Joanikije i crkva Srbije 1941. dočekivali fašiste na Cetinju. Da je isto ovo iz Beograda krenulo prije 30 godina, kada je crkva Srbije navodno zabrinuta za Srbe, nosila mošti svetaca po regionu. Rezultat njihove “brige” su stotine hiljada mrtvih i milioni raseljenih.
Vidi li ko što radi Srbija? Je li moguće da je Evropa ponovo slijepa? Jesu li zaboravili zlo koje je svetosavlje donijelo Balkanu. Zna li iko sem Cetinje za jauk izbjeglica, za dim popaljenih kuća, za refalima pokošenu djecu, žene i nedužne, za neobilježene grobove.
Čuje li iko glas razuma, sloge i ljubavi koju šalje Cetinje? Čuje li se cetinjski poziv na oprez? Čuje li se vapaj Cetinja da se zaustave svetosavske devedesete? Shvata li sadašnja vlast, susjedi i Evropa, ozbiljnost situacije?
Zaustavite propagandni rat koji vodi Srbija protiv Crne Gore. Spriječite provokacije crkve Srbije. Zaustavite progon nesrba i nesvetosavaca. Vratite pse rata u kućare. Okanite se otimanja Cetinja i crnogorskih crkava. Cetinje se nada da će se slušat pjesma.

N E D O S T O J A N !

Znaju svi koji oće da znaju. Čuju svi koji umiju slušat. Nije to nešto, što se sakriti može. Naša istorija, naši vladari, crkveni poglavari, naši preci poručuju: NEDOSTOJAN.
Na Rokočima, u prahu Zvicera piše: NEDOSTOJAN.
U mislima potomaka četničkih žrtava je: NEDOSTOJAN.
Kroz plač majki Srebrenice, razaznaje se samo: NEDOSTOJAN.
Neko ko istoriju uči od Rakovića je: NEDOSTOJAN.
Zabrinuti za svoju sudbinu i sudbinu svoje djece opominju: NEDOSTOJAN.
Svi pravi vjernici u Crnoj Gori znaju da je: NEDOSTOJAN.
U košmarnim snovima zlostavljane djece, pojavljuje se samo jedna rijeć: NEDOSTOJAN.
Na lovćenskim liticama, da samo orlovi mogu pročitati, uklesano je: NEDOSTOJAN.
Huči cijela Crna Gora: N E D O S T O J A N.

ZAŠTO BELVEDER NE MOŽE PASTI

Svačega se kod nas nakupilo. Splet okolnosti ili nečiji interesi su na površinu izbačili mulj, kakav nijesmo ni sanjali da postoji u Crnoj Gori. Gledamo se, ne vidimo se. Govorimo istim jezikom, ne razumijemo se. I konačno smo se našli na različitim stranama. Vi koji ste ugrabili vlast i mi koji nemamo svoju politiku. Vi koje dobro plaćamo mi i mi koji sastavljamo kraj sa krajem. Vi kojima su najvažnije fotelje i mi kojima je najvažniji ponos. Vi kojima je gazda Vučić i mi kojima komanduje istorija.
Vidjeli ste djevojke na cesti, pa ste se zalećeli. Mislite djeca i omladina, lako ćete. Vidite Hajdanu, Svetlanu, Ivanu, pa mislite to je to. Ništa vama nije jasno. Tamo su vas čekale sjene slavnih predaka. Te noći na Belvederu i Cetinju su bili Ivan Gospodar, Veliki Vojvoda Mirko, Krsto, Šćepan, Lubo, Sava … svi oni čije duše i junaštvo žive u svakom Crnogorcu. I stalno su tamo. Čekaće, ako se ponovo zaletite. Cetinje nijesu slomila moćna carstva, pa neće ni šaka jada Vučićevih plaćenika.
Znamo da vam nije jasno. Nijeste imali okle naučit. Istorija pognutih glava i bežanije, ne zna za heroje. Što zna sužanj što je sloboda. Ne zna kukavica, kako je moćno poginuti braneći svoje. Kako jadovu objasniti besmrtnost?
Ne znate dje ste došli. Nije vam jasno u što ste se upuštili i kakvog djavoljeg posla ste se prifatili. Ljudi, vladari i politike će proći, a Cetinje će ostat neugasla zublja. Belveder nije lokacija, mjesto, prolaz, ulica … Svaki crnogorski kamen natopljen krvlju je Belveder. Belveder je sinonim prkosa i crnogorske borbe za slobodu. Belveder je misao naroda, ideja otpora i luča nepokorne Crne Gore. Zato Belveder nikada ne može pasti.

GEBELS SRPSKOG SVETA

Možda je Gebelsov fizički nedostatak, opredijelio njegov put. Možda ga je kompleks usmjerio da bude šef Hitlerove propagande. Privatne neuspjehe pretočio je u mržnju, zlo i teror prema milionima nedužnih. Taj mračni um je tražio razloge, smišljao načine i nalazio opravdanja za zločin. Mržnja je tražila povod za smrt.
Da li je Srbija prevazišla Gebelsa? Je li Gebels srpskog sveta projekat, a ne jedna osoba? Srbija je od mržnje napravila ideju, pokret, strategiju i način razmišljanja skoro svake javne ličnosti. Horde nekulturnih gostiju sa srpskih medija siju bezumlje, huškaju i crtaju metu na čelo cijelog jednog naroda. Kada nedostatak znanja zamijene izmišljotine a kulturu zamijeni bahatost, tada poruke razuma zamijene poruke zla.
Srbija želi da satanizuje Crnogorce, govoreći da su izdajnici, komunistička kopilad, ustaše, Vatikanci, srbomrci, nevjernici, zlikovci i ubice. Treba objasniti da Crnogorci smetaju svima i najlakše bi bilo kad bi potpuno nestali. Takav narod i ne treba da postoji. Kad su takvi, treba ih potamaniti. Crnogoraca ustvari nema, pa kad nema tijela, nema ni zločina. Zato svako ima pravo, čak i obavezu da istrijebi Crnogorce.
E sad kad stvore “ovako dobre razloge”, onda je po njima svaka reakcija opravdana. Tada će svetosavlje oprostiti i nagraditi svakoga ko jurne na brata, kuma i komšiju, samo zato što je Crnogorac. Da satre, dokrajči, da učini da nestanu.
Koji li je kompleks usmjerio veliki dio naroda u Srbiji da postanu Gebels za svoje komšije, prijatelje i rodjake. Koji nedostatak imaju i što ih toliko boli, pa moraju nas da vrijedjaju, napadaju i žele da nas unište? Ima li nade da shvate što je stvarno njihov problem? Ili se na ljutu ranu stavlja ljuti lijek?

ŠTO JE TAMNIJE, TO JE JASNIJE

Dani koji popovima pune naslovne strane, polako narodu otvaraju oči. Teško više prolazi populistička priča o destinama hiljada prisutnih, o borbi protiv kriminala, o oslobodjenim medijima, o bržem putu u Evropu.
Na dočeku popa iz Srbije nekih 400-500 najvjernijih. Snimak drona to jasno pokazuje. Vjerovatno dron više neće koristiti. Narod polako shvata da je Amfilohijeva priča bila prevara. Ovo je crkva Srbije koja pokušava da sve svetinje, sva groblja i silnu crnogorsku zemlju, prepiše na Beograd. Neki shvataju pa im smeta, a neki su to znali i prije, ali žele da budu dio srpskog sveta i dio naroda bez istorije. Toliko je dobro, da nam popovi padaju s neba.
U sve to se odlično uklopila RTCG. Rašćerali su sve profesionalne, odgovorne i prave novinare. Koliko je sad smiješno Raonićevo negiranje da je četnik i njegovo pozivanje na profesionalnost. Normalno je da su popovi crkve Srbije na parlamentarnom kanalu. Oni su vladajuća stranka u Crnoj Gori i o svemu odlučuju. Oni su ti preko kojih je Vučić postavio Krivokapića i Raonića. Jadno je bilo gledati onog sužnja od Klikovca, onako poniznog pred Joanikijem.
Mrak koji donosi crkva Srbije, RTCG širi po Crnoj Gori. Sve bi da ugase i zacrne, da mrčni narod ništa ne vidi. Da iz mraka Vučić komanduje ovim nesretnicima, što sve uništavaju i otimaju. Ipak, ne ide to baš tako. Crni popovi i mrak koji širi RTCG, pomaže narodu da bolje vidi. Neugasla crnogorska luča slobode osvjetljava put. A kad svane, a svanuće, drugačiji narod Crne Gore će sve postaviti na svoje mjesto. Neki novi, koji ne zaboravljaju i ne praštaju.

STEPENICE SRAMOTE

Mahmut Paša Bušatlija je u 1784. u pohodu na Crnu Goru zauzeo Cetinje, spalio manastir, porušio grad. Mislio je da može ponovo. Poraz na Martinićima ga nije opametio, nego je došao da na Kruse izgubi glavu. Iza njega su ostala sramna djela po Cetinju.
Srpski major Kecmanović je 1923. godine spalio porodicu Zvicer, dvije žene i petoro djece. Za to je nagradjen od srpskih vlasti. Iza srpskog okupatora su ostale spaljene kuće, ubijeni, utamničeni i prognani Crnogorci. Ostala je i crna mrlja u srpskoj istoriji.
Talijanskog okupatora Birolija je 1941. godine srpski pop Joanikije uveo u Cetinjski Manastir. Teror i zločini su poklopili Cetinje. U utamničenom gradu kažnjavao se svaki glas otpora i razuma. Gojko Kruška i Musa Hodžić na vješalima pjevaju “Oj svijetla majska zoro…”. Oni su prošli, a ostala su sramna djela okupatora.
Danas je neka nova vlast zauzela Manastir i vršlja po Cetinju. Njihova policija guši grad, napada omladinu šok bombama i puca u žene i u stare. I naravno da okupator poslije toga mora ohrabriti teror. Nagraditi ih, da im se makne sramota i osjećaj krivice za ono što su uradili svom narodu. Treba kupiti njihovu savjest i moral, staviti im do znanja da će za teror uvijek biti dobro plaćeni. Već se na Cetinju ide korak dalje, tamniče se glasovi slobode i razuma. Teror se postepeno pojačava.
Ponavlja se istorija i gledamo što se dešava.
Zabrinuti, jer se neki novi okupatori penju stepenicama sramote.
Tužni, jer je vrijeme jatagana i džeferdara koje bi ovo lako riješilo, daleko iza nas.
Drugačiji, jer znamo da se u vremenu evropskih vrijednosti vlast osvaja na izborima.
Puni nade, jer nas istorija uči da se Crna Gora izborila sa puno moćnijim neprijateljem, nego što su ove Vučićeve sluge koje lažu i manipulišu.
Strpljivi, jer čekamo naše političke Martiniće, Kruse, Sutjesku i Neretvu.
Mudri, jer znamo da svi okupatori “biše i minuše”, pa će i ovi sadašnji svetosavski sramotni poslušnici nestati.

RECIKLIRANJE NVO SEKTORA

Lijepo je zamišljena ideja o nevladinom sektoru. Nijesu pod uticajem vlasti, brinu o prirodi, siromašnima, djeci, bolesnima, gradjanskim pravima, implementaciji zakona, trasiranju evropskog puta… Smjernice i finansije im uglavnom daju jake evropske adrese. Dvadeset i više godina u Crnoj Gori egzistiraju hiljade nevladinih organizacija.
Balkanci su sve uspjeli da oštete, tako smo mi NVO sektor uspjeli da pretvorimo u svoju suprotnost. Od svih organizacija znamo samo za desetak. Ovih koji imaju svu medijsku pažnju, kojima su puna usta Evrope, zakona i vladavine prava, uz stalnu kritiku bivše vlasti. Nekako nam je to bilo logično, jer kako da vlast učiniš boljom ako je ne kritikuješ.
Očekivali smo da ovi najžešći kritičari stare vlasti nastave svoj posao. Ali… Nije to bilo onako kako se nama činjelo. Zvanično apolitični, bavili su se isključivo politikom. Prvi dio je završen, Vučićevi poslušnici i crkva Srbije su na vlasti. Sada ih potrošene za prvu fazu, treba reciklirali i naći im neku novu namjenu. Da li su eksperti, ili su zasluge za juriše na prethodnu vlast došle na naplatu? Postali su najbolji prijatelji nove vlasti, po kriterijumu, što žešći jurišnik, to važnije mjesto po dubini. Iz jedne NVO su Zdravko, Bratić i Mitrović, iz druge Dritan, iz treće … . Par preskočenih se još uvijek koprca.
I rade ne patišu. Jedan “NVO” sa svog mjesta izvuče već prepričanu poluistinu. Drugi “NVO” joj sa svog mjesta da značaj. Treći “NVO” joj sa svog mjesta da najveću medijsku eksluzivu. Sigurnim koracima u srpski svet.
Ipak, valjaju li ovako prepravljeni, ili je narod konačno shvatio. Svih ovih godina je hiljade dobrih, vrijednih, korisnih i humanih organizavija, nepravedno poistovjećivao sa ovih nekoliko profesionalnih zagovornika srpske politike.

Neka nova Crna Gora

Jesmo li konačno naučili?
Cijeli vijek mijenjanja istorije, otimanja, izmišljanja i podmetanja. Sto godina provokacija Srbije, prolazi bez ikakve reakcije od naroda Crne Gore. Ćutali smo zbog mira u Crnoj Gori i “bratske” ljubavi, koja je od komšija bila sve, samo ne bratska.
Kad su okupirali Crnu Goru, pričali su da su nas oslobodili. Kad su ubijali crnogorske patriote, nazivali su ih razbojnicima. Kad su nas ćerali iz Crne Gore, govorili su da je to za naše dobro. Kad su otimali crkve Crnoj Gori, govorili su da su njihove vjekovima.
I ništa se u njihovom ponašanju ne mijenja stotinu godina. Iste laži i izmišljotine. Žele da podignu spomenik kralju Aleksandru. Pokušavaju najvećeg krvnika Crne Gore da proglase za oslobodioca. Onog Aleksandra kojeg je narod nazvao Palikuća. Acu koji je ostavio više od 6 hiljada popaljenih crnogorskih domova, hiljade ubijenih Crnogoraca, stotine silovanih žena, hiljade prognanih i utamničenih. Ono zlo koje je Crnoj Gori donijelo glad, bolest i pustoš.
Taj prijedlog da se ovom zlikovcu, najvećem kojeg smo u prošlom vijeku imali, je obična srpska provokacija. Kao da je neko predložio da se u Beogradu podigne spomenik Antu Paveliću, ili da se Hitleru podigne spomenik u Jerusalimu.
Na ovo je spreman odgovor. Prijedlog da Vlado Georgijev - Černozemski, koji je zlotvora Palikuću lišio života, dobije na Cetinju jednu ulicu. Ipak je on učinio da nestane zlikovac i okupator Crne Gore. Na provokaciju, odgovoriti provokacijom.

Zato dragi Srbi, bolje da živimo složno, kao rodjaci, prijatelji i komšije. Ne izmišljajte, ne manipulišite i ne provocirajte. Nema više onih Crnogoraca koji su ćutali, trpjeli i prelazili preko svega. Sklanjali smo u stranu našu iskrenost, hrabrost i slobodu da se ne uvrijedite, jer vi to kroz istoriju nikada nijeste imali.
Neka nova Crna Gora će od sada uvijek odgovoriti na vaše provokacije.

Vukašin Perović ... OTIMAČI TUDJE ISTORIJE

OTIMAČI TUDJE ISTORIJE
12. Februar 2020.

Niko nije iznenadjen novom kradjom komšija. Odavno se njima ne svidja njihova istorija, pa otimaju iz okruženja sve ono što im nedostaje, a nedostaje im sve. Samo poredjenje Vladimira i Kosare sa Romeom i Julijom, pokazuje koliko oni ništa o njima ne znaju. Jedina dobra paralela u svemu je to što Vladimir i Kosara imaju veze sa Srbima, taman koliko i Romeo i Julija.
Kada su shvatili da je Duklja 200 godina starija od Raške, prestalo je zakivanje Dukljana za vezirov most i "Dukljanin" više nije bila psovka i uvreda. A prvi istorijski crnogorski ep je prelijepa priča, koju je crkva Srbije pokušala da prisvoji.

ZAŠTO JE LIMENA CRKVA NA RUMIJI ?

Često se zapitamo zašto je baš na vrhu Rumije postavljena metalna "crkva ", dužune 3 ipo a širine 2 ipo metra. Imade li dje drugo? Za odgovor se moramo vratiti unazad hiljadu godina.
U ratu sa Vizantijom Knez Duklje Vladimir biva zarobljen od Samuila. Dok je bio u zatvoru u njega se zaljubila Samuilova kćerka Kosara. Ona zamoli oca da Dukljanskog kneza oslobodi iz tamnice. Zatraži da se uda za njega. Car joj ispuni molbu. Pušti Vladimira iz tamnice. Nakon vjenčanja, Vladimir i Kosara se vratiše u Duklju.
Poslije smrti cara Samuila vlast preuzima Vladislav, Kosarin brat od strica. Vladislav je pozvao Vladimira i kao garant njegovih dobrih namjera poslao mu je zlatni krst. Vladimir mu je vratio krst uz obrazleženje, da ako su njegove namjere časne, dovoljno je da mu pošalje krst iz Manastira Prespa. Iako mu je Vladislav poslao krst, Kosara je bila protiv toga da Vladimir ide jer je dobro poznavala svog brata. Kada je na prevaru domamljen u Prespu, Vladimir biva pogubljen i sahranjen u tamošnjoj crkvi. Dogodilo se to 22. maja 1016, godine .
Na njegovom grobu su se, prema popu Dukljaninu, počela dogadjati mnoga čuda, poput ozdravljenja bolesnih, pojave mistične svjetlosti i dr. što je privlačilo hodočasnike. To je, kako se vjeruje, uticalo da car Vladislav, vinovnik svetiteljeve smrti, dozvoli Kosari da prenese tijelo svoga muža i sahrani ga u Krajini na Skadarskom jezeru, u crkvi Prečiste Bogorodice Krajinske. Tu je Kosara provela svoje posljednje dane kao monahinja Teodora. Kult Sv. Vladimira, kao prvog dukljanskog svetitelja, se brzo proširio i izvan Duklje. Narod Duklje je počeo da izlazi na vrh Rumije 22. maja. Na čelu kolone je bio Vladimirov krst iz Prespe i svi su nosili po jedan kamen, uz vjerovanje da će se, kad bude dovoljno kamenja na Rumiji crkva sama napraviti. Na vrh su izlazili svi, oni koji su vjerom ostali okrenuti Rimu, oni koji su prešli na pravoslavlje i oni koji su prihvatili islam. Običaj je trajao 989 godina.
I sada nas priča vraća na početak. Zašto je srušena Njegoševa kapela, zašto je srušena Tablja, zašto je posječen brijest? Zato što je trebalo zatrijeti istoriju Crne Gore. Zašto je metalna sramota na vrhu Rumije? Zato što su Vladimir i Kosara 200 godina stariji od svetosavlja. Treba ugasiti kult i legendu. Mogu li nam izbrisati pamćenje? Mogu li...

Vukašin Perović ... ČUVAJTE SE LOVĆENSKIH LITICA

ČUVAJTE SE LOVĆENSKIH LITICA

Vukašin Perović

“Moga trona je dostojan samo onaj biran na Cetinju, od Crnogoraca”, grmio je Sveti Petar Cetinjski ispred svog Manastira. A danas? Danas je na njegovoj stolici zasio neškolovani, nepametni, zlonamjerni, ratnohuškački kadar, kojeg je u Beogradu izabrao Vučić. Onaj kojeg je NATO helikopter dostavio, jer za njega do Cetinja nije bilo puta.
A on se okružio sebi sličnima. Sav taj skupljeni jad srpskih plaćenika prijeti svome Lovćenu, svojoj Crnoj Gori i svojoj istoriji. Oće da ruše Mauzolej i da postave Karadjordjevića kapelu. Onog zločinca koji je do temelja srušio Njegoševu kapelu i postavio drugu, koju je posvetio svom sinu. Onog Palikuće iza kog je ostala okupirana i popaljena Crna Gora, ubijeni, opljačkani, utamničeni i proćerani narod. Oće Joanikije kapelu koja je simbol okupacije i nestanka Crne Gore.
Zaboravljaju nesretnici ko je sve vrat slomio jurišajući na Lovćen. Ako su zaboravili carstva i vladare, panu li im na pamet oni njihovi. Oni iz vrha crkve Srbije koji su koliko juče s krampama jurišali na Mauzolej. Oni, koji su prije njih kidisali na Lovćen, a sada su prah. Oni, koji su pokušali da dokuče vječnu slavu, a već su zaboravljeni. Ponovo se neki jurišnici njihovim zlim stopama zalijeću na svetu crnogorsku planinu.
Ništa vama nije jasno. Nijesu gore stigli ni oni silni i slavni, a kamo li vi, vječiti gubitnici. Prije nego krenete, znajte da su čudni putevi do vrha planine. Za prijatelja nestvarno lijepi, izazovni, sa magičnim pogledom na Boku. Oni drugi, nijesu dobrodošli. Strme su litice Lovćenske. Krvave stope vode do Jezerskog vrha. Svaki kamen je nečija duša, a svaki grm je dio istorije. Ne može se gore sa lošim namjerama, zlom ćudi i opakom naravi. Razmislite još jednom, jer ste se na djavolji put zaputili.

Vukašin Perović ... KO JE ODJE LUD?

KO JE ODJE LUD?
Vukašin Perović

U čudu gledamo što rade predstavnici evropskih država u Crnoj Gori. Ako prije izbora 2020-e nijesu znali ko je ko, ako im tada nijesu bili jasni ciljevi stranaka koje služe Vučiću i crkvi Srbije, poslije izbora su morali da progledaju.
Sada se sve radi neskriveno, direktno i sa zlom namjerom. Joanikije i Vučićevi plaćenici pokušavaju da zaustave ulazak Crne Gore u EU i pripoje je Srbiji. Joanikije bi da bombarduje Crnu Goru, a Mandić bi da ukine granicu prema Srbiji. Javno, otvoreno, direktno, bez rukavica i metafore. I ništa od toga Reinke, Maddocks i Popa ne vide, neće da vide ili im je rečeno da žmure.
Imale su kad to da prostudiraju. Pisali smo o tome prije skoro dvije godine, pa se sa pravom pitamo: koji im je cilj i ko je odje lud?

ZABLUDE EVROPSKE POLITIKE 25 avgust 2020.
Svi znamo povod (ne i razlog) za rat 1914-e. Istorija kaže da Srbija 1914-e i 1915-e povlači vojsku, činovnike, ljekare, muškarce… Svi bježe za Grčku. Vraćaju se krajem 1918-e. Poslije rata Evropa Srbiji koja je bila od Kraljeva do Beograda, dozvoljava da okupira Makedoniju, Crnu Goru i Vojvodinu. Od nekoga ko je rat proveo u Grčkoj, napravili su junake.
U drugom ratu, mali broj Srba je bio u partizanima. U osvajanju Beograda poginulo 6 Njemaca, a samo 2 za četiri godine okupacije Beograda. Drugi rat (sem prvih nekoliko mjeseci) Srbi su proveli u četnicima, baveći se etničkim čišćenjem i pomažući Njemcima u borbi protiv partizana. To im je 1945-e oprošteno i opet su bili pobjednici. Tito je teško kontrolisao veliki otpor u Srbiji.
Zato je devedesetih sve moralo da pukne. I tada se Evropa našla u čudu. Došao je ceh na naplatu za popuštanje Srbima u dva rata. Pa sankcije, pritisci, bombe, pregovori… Nekako se smirilo. Hrvatska je riješila problem, a Bosna ga odložila. Rehabilitacijom četnika, saradnika fašista u drugom ratu, Srbi su ponovo otvorili Pandorinu kutiju i prelili zlo u region.
Došao je red na Crnu Goru. Oćemo li se izboriti sa četnicima, popovima i domaćim izdajnicima ili ćemo kao prije 100 godina platititi ceh pogrešne evropske politike, znaćemo u nedjelju veče.

Vukašin Perović ... KOLIKO SE MRZI ZA 2 MILIONA?

KOLIKO SE MRZI ZA 2 MILIONA

Tenzije u Crnoj Gori. Kako se primiče smjena četničke Vlade kojom upravlja Vučić, provokacije su sve veće. Znali smo da su sljedbenici četnika spremni na sve, ali da će baš djecu poslati da provociraju sukobe, nijesmo očekivali. Ali kad se od Vučića uzmu pare, posao se mora završiti.
Od Kovačevića-Šubare se nijesmo iznenadili. To je onaj sa kokardom koji je učio djecu kako da lažu policiju. Sad je ovo već ozbiljnije. Poslata su djeca na Cetinje na dan kad su srpski žandari spalili dvije žene i petoro djece porodice Zvicer, da sa popovima pjevaju o “srpskoj slobodi i o srpskom barjaku od Prizrena do Rumije”. Za put u Prizren su operisani, pa može na Cetinje. Da provociraju, da vrijedjaju i skrnave. Sve očekujući da će neko da napane djecu. Naravno, da daju izgovor Vučiću da brani “ugroženo srpstvo”.
Po ruskom modelu, Šubara gura Treći rajh na Cetinje. Iako je slobodarsko Cetinje sa 49 Narodnih heroja na suprotnoj strani od fašizma, ne posustaje Šubara. Ko će bolje znat sve o fašizmu, od njihovih najblizih saveznika četnika. Od onih koji su mu služili. Od onih koji su ubijali svoje i one druge vjere. Onih koji su u Kragujevcu dovodili srpsku djecu pred njemačke cijevi. Onih koji su bježali do Zidanog mosta kad je propao Treći rajh. Nažalost, logično je da nesretni Kovačević to zlo najbolje poznaje.
Naravno, 2 miliona koja je poslao Vučić, moraju se zaraditi. Mahanje zastavama, pjesme, kokarde i četnikovanje je malo za tolike pare. Čak ni priča o utapanju Crne Gore u Srbiju nije dovoljna. Vučić i Vulin su komandovali juriš. Zato su se Šubare i Mantije digle na noge u pokušaju da zapale Crnu Goru. Koliko se mrzi za 2 miliona, vidjećemo uskoro.

Vukašin Perović ... DESANT NA CRNU GORU

Kažu da je ponavljanje majka nauke, pa da ponovim dio teksta koji je napisan 14. februara 2021. godine. Nažalost, nijesmo ih ozbiljno shvatili, zato danas imamo problem.

DESANT NA CRNU GORU

Jurnuli na Crnu Goru. Oće da je satru, da joj dušu uzmu, da je ugase. Navalilo kuso i repato iz Srbije i Bosne. Kidiše sva balkanska bagra, skupljena sa koca i konopca. Navalila sumnjiva udruženja, čudna prezimena i svakakvi pasoši. Vučić je otimanjem Duklje najavio završni udarac. Komandovao je opšti desant na Nikšić. Jurnuše Obradovići, Šešelji, Marići, Sarape, Dodici…, svi veterani izgubljenih ratova s kraja prošlog vijeka.
Ali sve bi te hijene bile smiješne, da nemaju pomoć iznutra. U Crnoj Gori su na nogama svetosavci, četnici, petokolonaši, kvislinzi, domaći izdajnici i mrzitelji svega crnogorskog. U prvim redovima su i izbjeglice, koji su već jednom zapalili svoju državu, pa pobjegli. Sad bi da zapale i ovu, koja ih je prihvatila i dala im sve.
Popovi kunu i prizivaju strašni sud za sve one koji vole Crnu Goru. Obični narod je zadužen za prijetnje nesrbima, pisanje sramnih grafita, mahanje srpskim zastavama i za oslobadjanje Kosova (dogodine). A crkva koordinira i komanduje.
Čak ih od pokušaja gašenja svoje države u korist tudje država, koji se jednostavno zove izdaja, uopšte nije sramota. Poslije više od 630 godina poraza, Srbi vide svoju šansu. Nije se moglo protiv Turaka, uteklo se od Austrije, protiv Njemaca se nije ni ratovalo, pobjeglo se iz Slovenije, Hrvatske, sa Kosova… čini im se da je pravi trenutak za slavu. Crnogoraca je malo, a imaju unutra plaćene, neznavene, zavedene i izbjegle. Misle da je vrijeme za Srpski svet.
Basta li im?
Čini mi se da su se zaigrali. Možda je ipak bolje da još jednom razmisle.
Jer mi smo svoji na svome.