Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

Na plantažama šećerne trske

Prošla je već godina dana otkako se nalazim u Australiji. Dakle, jedna od četiri planiranih za boravak u inostranstvu je otpala. Ne samo što u njoj nijesam ništa zaradio nego sam se zadužio za čitavu stotinu novih funti. A to je veliki novac, tim prije što sam izgubio svaku nadu za neko unosno zaposlenje.
Iz sjevernog Queenslandami je pisao moj susjed i prijatelj Jole Tomašević. Piše da se tamo mogu zaposliti sezonski, i to povremeno, danas kod jednog a sjutra kod drugog farmera. Pomislio sam da je bolje i tako nego da ležim bez posla. Tako sam se ponovo uputio u neizvjesnost, tom prilikom na put dalek oko četiri hiljade kilometara, u tropski sjeverni Queensland. Sa mnom je krenuo i moj seljanin Rako Gojnić. Ipak će ovog puta biti nešto lakše, jer putujemo dvojica skupa, a osim toga naučio sam i engleski toliko, koliko mi je potrebno za putovanje.
Kartu smo kupili samo do Broken Hilla. Htio sam da seusput zadržim nekiliko dana kod dvojice rodjaka, a istodobno da još malo porazgovaram sa drugom Katićem. On mi je dao nešto literature da ponesem drugovima i istodobno mi je dao imena nekih ljudi s kojima treba da se upoznam. Iz Broken Hilla smo usput prošli kroz najveći grad Australije – Sydney, pa onda kroz Brisbane, glabni grad države Queensland. U Mackayju smo morali mijenjati voz, pa smo tu ostali nekoliko sati. Pošto smo bili prilično ogladnjeli, predložio sam Raku da kupimo jedan hljeb i nešto konzervi i da to pojedemo u parku. On mi je skrenuo pažnju da je tog dana Djurdjevdan, njegova krsna slava, i da zbog toga hoće da svakako idemo na ’’jedan pošten obrok’’ u hotel. Objed je bio bogat, ali bez hljeba, a to je Raku mnogo nedostajalo. Pošto niko ne traži hljeba u tom restoranu, nijesam želio da se i mi brukamo. Onda mi je Rako dobacio strogi ukor – Sramota! Danas kod nas u selu, svaka sirotinaj ima bogati ručak, a mi u bogatoj Australiji, ni krsnoj slavi da nemamo hljeba da jedemo!
Čitavim putem od Brisbanea do Inisfaila (naše poslednje tačke putovanja), prolazimo kroz zelenu gustu tropsku šumu, tu i tamo isprekidanu pojedinim gradićima, oko kojih su se zelenjela prostrana polja plantaža šećerne trske ili ostalih tropskih kultura. Kad smo stigli u Insfail, iznenadio nas je narod koji je prolazio pokraj nas i govorio mnogobrojne i raznorazne jezike. Osim Evropljana, tu primjećujemo priličan broj Kineza, Hindusa, Malajaca, Indonežana, australskih i drugih urodjenika s pacifičkih ostrva, a isto tako i stanovit broj Japanaca, kojih inače nema drugdje u Australiji. Dakle, došli smo u pravi kosmopolitski grad.
Ne znajući kuda ćemo, stavili smo korpena tle i čekali dok ne naidje neko od naših. Nijesmo dugo čekali, kad su nas dvojica mladića upitali – jeste li vi Jugoslaveni? Poznali su nas po korpama. Kad su doznali kuda smo se uputili, rekli su da je kasno za to veče i predložili nam da prenoćimo u gradu, pa nastavimo put sjutradan ujutro. Poslušali smo njihov prijedlog i pošli smo s njima k jednom našem zemljaku Vicku Braoviću, koji je bio neke vrste prihvatilišta za sve naše ljude što dodju u taj grad.
Tamo smo na okupu našli mnogo Jugoslavena i nekoliko Talijana. Galama je bila velika. Talijani su za jednim stolom igrali ’’sei-sete’’, a Jugosloveni za nekoliko stolova ’’tresetu’’ i ’’briškulu’’. Kad su doznali da smo nedavno došli iz domovine, naši su se prestali kartati i počeli se raqspitivati kako je u Jugoslaviji, jer mnogi od njih nijesu nikad vidjeli tu (tadašnju) novu Jugoslaviju. Reklismo im: ’’Da je bilo dobro, ne bismo došli ovamo’’.  Nastala je diskusija. Iznenadilo me je kad su neki počeli ispoljavati poštovanje prema ’’pok. Franji’’ i isticati kako je svako zlo došlo u Jugoslaviju otkad je tamo ’’zagospodario gedžo’’. Oštro sam reagovao na takvo prosudjivanje situacije i rekao da je ’’gedži’’ isto toliko teško, kao što bi i njima bilo da su tamo. Diskusija se tad još više zaoštrila.
U pročelju dugog stola sjedio je neki mršav čovjek, blijeda lica i ozbiljna izgleda. Primijetio sam da je to jedan od onih ljudi koji neće da govori dok se drugi ne smire. Samo je ćutao i slušao. Kad se stanje donekle smirilo, on podižeglavu pa kroz svoje otmene naočare baci oštar pogled na ove stare ’’švabofile’’ i odjednom im odbrusi:
- Marvo bez repa, ne bi li bilo mnogo pametnije da ćutite, nego što tako s..... pogrešnim kanalima!’’
- Nemoj tako, Tabo, nijesmo mi marva.
- Da šta ste nego marva. Nijeste vi protiv ’’gedže’’ zato što vam je on slabiji od Franje, nego zbog toga što ste zatrovani nacionalnom mržnjom i vjerskim fanatizmom. Vi pod ’’gedžom’’ nijeste živjeli, a onaj srpski režim koji je vladao u Srbiji dok ste vi bili tamo, bio je mnogo demokratskiji od onog Franjinog, koji poznajete i za kojim toliko plačete. I ja sam došao s Franjinim pasošem u ovu zemlju i jednako mrzim srpskog kralja kao što sam mrzio i bečkog ćesara. Danas, na primjer, velikosrpski vladar jednako ugnjetava srpskog seljaka, kao i onog vašeg siromašnog dalmatinskog Zagorca.
Laknulo mi je kad sam vidio da neko, pametnije odmene, diskutuje na tom skupu. Kad su se oni ućutali, ja sam mu pristupio i započeo s njim razgovor. Predstavio seje kao Ante Alfirov – zvani Tabo. Ja sam već znao s kim razgovaram i svesrdno sam podržao njegove riječi.Bio je toliko inteligentan da mnogi od tih ljudi za stolom nijesu mogli s njim ni razgovarati. Takvi su ga bezobrazno napadali i vrijedjali, ali sam primijetio da ima dosta i onih koji ga cijene i poštuju.
Nije potrebno govoriti da sam se i ja suprotstavio onima što ga napadaju. Tako je Tabo dobio priliku da nesmetano diskutuje. A primijetio sam da voli da nametne svoje stavove, odnosno da ne popušta dok ne vidi da je pobijedio protivnike. Kad se je to dogodilo, oni su ili izišli van, ili se povukli u svoje sobe. Nas dvojica smo ostali razgovarajući do kasno u noć. Dao sam mu literaturu što su mu je drugovi poslali iz Broken Hilla. Bilo mu je drago što se našao tu, jer inače nekad živi u Cairnesu a nekad u Inisfailu. Na kraju smo se dogovorili kad da se opet sastanemo i gdje.

(Ante Alfirov, rodjen je u Vodicama kod Šibenika. Tamo je završio osnovno i srednje obrazovanje, a bio je počeo da studira teologiju. Kasnije je došao u sukob i s teologijom i s vlastima, pa je emigrirao u Australiju još prije prvog svjetskog rata. Živio je proleterski, nekad gladan, nekad polusit, ali rijetko kad potpuno sit, osim kad ga je neki od drugova odveo na ručak. Jer, prebolivši teške tropske bolesti, toliko je oslabio i bio toliko nježnog zdravlja, da nije mogao izdržati nikakav teži posao. Bio je poznat, ne samo medju nama nego i medju domaćim krugovima, kao najbolji poznavalac marksizma u tom kraju. Umro je relativno mlad – u pedesetim godinama. Ukratko, živio je kao proleter,umro kao proleter i sahranjen proleterski.)

Sjutradan ujutro otišli smo da tražimo Tomaševića. Iako smo znali da treba da pješačimo preko dvadeset kilometara, uputili smo se pješke, jer za australskeprilike pješačiti toliko nije nešto strašno. Stigli smo do Rapensbergove farme, kod koga, kako nam rekoše, žive Jole i drugovi. Pošto smo unaprijed znali da radnici žive samo u barakama, što ih svi iole bogatiji farmeri imaju na svojim farmama, uputili smo se pravo prema baraci. Tu smo našli na okupu Jola i Krista Tomaševića, Mitra i Krsta Todoricu, Nikolu Sjekloću, Laza Andrića i Djura Rakčevića. Po običaju, dobro su nas dočekali i ugostili i rekli nam da ćemo skupa živjeti tu u baraci i zajednički se hraniti, a kasnije, kad se zaposlimo, sve obračunati.
Za mene je ta okolina Inisfaila, odnosno ta džungla u okolini grada bila veoma interesantna To je potpuno različitiji kraj od ostalih dijelova Australije, kuda sam ja prolazio. Dok drugdje kiša ne pada mjesecima i godinama, ovdje pada gotovo svaki dan. Poneki put počne padati prije nego što seje naoblačilo, a tek u toku obilnog padanja stvaraju se oblaci. Ali, od te kiše se niko ne skriva i ne čuva. Radnici, gotovo goli, samo u šorcu, često i bosi, rade pod najtežim pljuskovima i ne škodi im ništa. Oni su i tako stalno mokri od znoja u toj paklenoj vrućini.
Kuda god se okrenem oko sebe, svuda zelenilo. Nedaleko uz polje šećernih plantaža strče u visine brda i planine, obrasle gustom šumom sve do samog vrha. Velike rijeke s pritokama i potocima prosijecaju tu zelenu poljanu. U njima se, naročito bliže ka ušću, često naidje na velikog krokodila ili aligatora. Kad se zadje dublje u džunglu, nailazi se na takve biljke i životinje o kojima je neprijatno pisati, iz straha od prigovora da se pretjeruje. Tamo se, naprimjer, na svakom koraku može naići na paprat, koja se siječe sjekirom kao i svako drugo stablo, ili feferon koji je star možda nekoliko desetaka godina, i koji je za to vrijeme nesmetano rastao i porastao, da se čovjek na njega može popeti kao na drugo drvo i na kojemu tokom cijele godine ima plodova: jedni cvjetaju, drugi su zeleni, a treći zreli i crveni. Jednom riječju, tamo je vječno proljeće ili ljeto. Dalje, tamo se često mogu vidjeti zmijurine duge i do pet metara, a koje nimalo nijesu opasne, ali isto tako i na nešto manje koje su opasne, ili opet još manje, sićušne, koje su smrtonosne. O gušterima, zmijama,mravima,glistama, komarcima i svim nedaćama u toj džungli, imaću prilike da kasnije pišem.
Medjutim, tu će čovjek u džungli naići na tako velika stabla limunova i pomorandži, punih plodova, koje nitko ne uzgaja, a isto tako rijetko ko i bere. Slično je i s bananama i drugim tropskim voćem. Za mene je, na primjer, bilo čudnovato, kad sam naišao na visoko razgranato stablo, puno plodova poput duguljastih krušaka. Rekli su mi da je to mango. Njegov plod je, poslije banane, najvažnije voće u tropskim krajevima. Ili, iznenadilo me je kad sam vidio kako ogromni plodovi vise na prirodnim odrinama, koja toliko bogato rode, da bi urodjenici, kad ne bi imali ništa drugo imali za hranu osim tih plodova, ipak bili prilično nahranjeni. Taj plod se zove granadila. Pored tih đto sam spomenuo, tamo veoma uspješno raste i takozvani Paw-Paw (po-po). Ta biljka takodjer raste visoko, a iza svakog lista izbaci po jedan plod veličine dinje koji ima žutu koru i sjeme unutra poput dinje, a i ukus mu je sličan dinji.
More je blizu samo nekoliko kilometara, a i njegovi stanovnici se razlikuju od onih u našem moru. Spomenut ću samo hobotnicu. U našem moru su poznate one koje mogu porasti velike, koje su snažne i koje se jedu. Medjutim, u moru na toj sjevernoj obali Australije postoji jedna minijaturna hobotnica koja nije duža od deset centimetara, a njen ujed je smrtonosan za čovjeka. Ribari je prepoznaju po nizu plavih prstenova što oko njenih krakova svijetle kao neon.
Kad već govorimo o tim prirodnim čudima moje nove postojbine, moram opisati i ovaj slučaj:
Niko Sjekloća, Krsto Tomašević i ja, uputili smo se jednog dana prema luci Mourilyan, da vidimo kako izgleda to pristanište, u koje se utovariva šećer i eksportira po Australiji i svijetu, a usput smo sa sobom ponijeli i pribor za pecanje. Prolazeći preko jednog mostića, ispod kojeg je proticala kao biser čista voda, Niko je svratio iznad mostića da se napije. Mi smo, razgovarajući, nastavili jer smo znali da će nas stići. Ali, on, jadnik nije ni dospio da se napije. Vratio se je zadihan, jedva je mogao i riječi izgovoriti. Lako smo primijetili da se je od nečega uplašio, a po boji lica i znoju, pomislili smo da je nešto slabo i sa srcem. Uhvatili smo ga s obje strane produžili par koraka i sjeli, da se malo odmori. Kad se je malo smirio, onda je počeo da nam, isprekidanim glasom, priča:
- O, braćo, vidio sam strašno čudo, još nevidjeno. Ne znam da li sam vidio zmiju ili aždaju.
Pokušao nas je odvratiti da ne idemo tamo, jer je i njega ’’sami bog spasio’’, ali mi smo se uputili prema mostiću, a onda i on za nama. Išli smo polakše i opreznije, nego što lovac ide kad se primiče patkama. Nama je ipak bilo lakše pristupiti, kad već znamo da je tu, i gdje je, nego što je bilo Niku, koji je iznenada nabasao na to veliko čudovište. Bila je to ogromna zmijurina, smotana u veliko klupko, sa izbočenom glavom u sredini, koja nije bila manja od glave obične mačke. Još strašnije nam je izgledala kad se je počela protezati. E tada smo, iako smo ’’Crnogorci’’, strkli bezglavice jedan preko drugoga, ne okrećući se za sobom od straha da i ona ne juri za nama. Odmah smo se vratili natrag u baraku. Kada smo drugovima ispričali na što smo nabasali i koliko smo se uplašili, oni su jednostavno počeli da se smiju. Tada su nam ispričali kako je to sasvim bezopasna zmija, da se zove Carpet (Karpet), da je zakonom zaštićena, farmeri je hvataju i donose na svoje plantaže, a tamo gdje napravi leglo, leži svaku večer, uvjek ju se može naći na istom mjestu, po danu obično leži, a po noći lovi štakore i druge štetočine, i tako je veoma korisna za farmere. Mi smo kasnije često nailazili na te zmije. Svaki put se čovjek malo protrese kad je opati, ali se brzo smiri kad zna na šta je naišao. Pojedinci je ipak kradomice ubijaju, jer od njene kože se prave skupocjene cipele i tašne.