Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

Mato Drvenica

Pisati o životu u Queenslandu a ne pisati o Mati Drvenici, bilo bi kao da domaćica kuha jelo bez soli i začina. Gotovo nije bilo dana kad moji zemljaci nijesu spominjali nekakvog starog Drvenicu. Primijetio sam da o njemu isto tako često govore i ostali naši ljudi kad kad se susretnu u gradu. Iz takvih razgovora sam zaključio daje to nekakav interesantan čovjek. Jedni ga obožavaju zbog njegovog velikog patriotizma, zbog toga što seje borio protiv Austro-Ugarske, što je sina Franju poslao da se kao dobrovoljac bori na Solunskom frontu, što iz ljubavi i odanosti prema svom narodu ne dozvoljava da mu se sinovi žene Engleskinjama, što mu unučad u kući mora govoriti ’’rvatskim’’ jezikom. Drugi, oni napredni,mrzili su ga zbog toga što je bio velik pristalica narodnih režima u Beogradu, što oko sebe okuplja režimlije i saradjuje s predstavnicima Jugoslavije u toj zemlji, a isto tako i zbog toga što je bio ’’radnički krvopija’’ i ’’izrabljivač radničke klase’’.
O njemu postoji nekoliko interesantnih anegdota. Navest ću samo nekoliko od njih:
Andrija Papac, Hercegovac, radio je za Drvenicu dvije sedmice i hranio se u familiji. Naviknut da bez kontrole maže maslac po hljebu, Andrija je to činio onako kako bi činio da ga sam plaćaiz vlastitog džepa. Posmatrajući što Papac radi, a da bi spriječio taj ’’veliki trošak’’, stari mu se obratio ovim riječima:
Da li si, bolan, toliko maslaca trošio u tvojoj Ercegovini. Znaš li ti da sa tijem kvariš taj lijepi bijeli kruh, kojega je priroda dala da se jede bez maslaca, a ne samaslacem.
Andrija se nije bunio, jer i ranije je bio čuo o Drvenici. Ostao je još nekoliko dana na poslu, mazao maslac po hljebu kao i obično i, na kraju, kad je završio posao, otišao bez ikakve svadje.
Stari je redovno obilazio radnike i kontrolisao kako rade i koliko rade. Ako neko nije znojav kad on naidje, tome se slabo piše. Da bi ga prevarili i izgledali ’’okupani uznoju’’, oni su koji put, kad bi ga gledali, skakali u potok i poprskali se vodom. Jednom prilikom je Mato naišao na jednoga koji nije imao priliku da se okupa prije nego što stari naidje, jer bio je ’’radi nužde’’ otišao na stranu,pa ga nije vidio kad je dolazio. Kad je gazda Mato naišao i ugledao svoje znojave radnike, on ih je pohvalio i rekao:
- Takvi meni trebaju. Zbilja nema kopača do naših kršnih Dalmatinaca...A, što je tebi, junače, što si tako suh kao kaštradina iznad ognjišta....Ti nijesi za mene. Sjutra ne trebaš dolaziti.
Utom kraju su tolike vrućine, da se često dogodi ne samo ljudima nego i konjima da padnu u nesvijest od sunčanice. Jednog dana, Franjo je orao konjima i, upravo kad je trebao da završi oranje njive, jedan od konja je pao i krepao. Tad je naišao stari i, kad je didio što se dogodilo, bez ikakvog predomišljanja je rekao:
- A, Franjo, bog te ubio, što dozvoli da taj konj crkne prije nego završiš ovu njivu.
Da se ne bi služio samo tim pričama, za koje ne mogu tvrditi da li su stvarne ili izmišljene, ili bar preuveličane, poslužit ću se jednom pričom za koju sam siguran da je istinita:
Na nagovor Jole Tomaševića, a kako nijesu mogli drugdje da se zaposle, Krsto Tomašević i Niko Sjekloća su otišli da traže posao kod Drvenice. On ih je odmah susreo ovim riječima:
- Vi ste već postariji ljudi, a obojica ste, kako mi se čini, gospodskog soja (obojica su išli gologlavi, a to se starom nije svidjelo), pa se bojim da nećete biti dobri za mene.
- Mi smo radili i za bogatije gazde nego što si ti. Radili smo i u Americi i svuda su nas smatrali dobrim radnicima, pa se nadamo da ćemo i tebe zadovoljiti.
- Amerikanci! Bogami sad imam još manje vjere u vas, ali jer vas je Jole doveo, i jer ste Crnogorci, moram povjerovati vašoj riječi. Dodjite sjutra ujutro, pa ćemo vidjeti. Ako budete dobri, biće vam dobro sa mnom.
Medjutim, sukob je nastao odmah ujutro kad su stigli. Naime, stigli su nakon isteka sunca, a kodnjega se radi ’’otkad svane dokle smrkne’’. Smjestio ih je u baraku. Rekao im je da sami kuhaju, ali da će im on donositi meso, hljeb i drugo što im bude trebalo. A kad se uvjeri da su dobri radnici, onda će im otvoriti kredit kod najbliže ’’groserije’’, gdje će po potrebi moći uzimati što ih je volja.
Odveo ih je da okopavaju trsku. Sunce je pržilo kao u paklu. Vodu su stalno pili, a što više piju sve su žedniji. Kako već dugo nijesu radili neke teže poslove, počela su da im klecaju koljena i da im nedostaje vazduha. Skinuli su košulje i ostali u samim gaćicama, ali ništa nije pomoglo. Svakih desetak minuta morali su da sjednu pod jedno stablo, kako bi malo predahnuli. Upravo u tom momentu, kad su oni pušili pod stablom, naišao je stari:
- Pa, kako ste mi, junaci, što je, nijeste još počeli?
- Kako nijesmo,vidiš li koliko smo posla napravili?
- A, boga vam vašega, toliko bi moja stara Jela učinila za jednu uru, koliko ste vi učinili za pola dana. Bogami, ako ne budete bolji, onda za vas kod mene neće biti ljeba.
Budući da su obojica bili ljudi u zrelim godinama, uz to ozbiljni, shvatili su te njegove riječi kao poniženje i, bez prethodnog dogovora, obojica su odjednom zavitlali motikama preko poljane i rekli:
- Hajde u božju mater, ti i tvoj posao. Više nikad kod tebenećemo tražitiposao. Sve što smo čuli o tebi, uvjerili smo se sada da je istina. Odmah nas isplati. Smjesta idemo kući.
Odveo ih je u stan, a da usput nijesu ni jedne riječi uzajamno progovorili:
- Nevjesto – zovnuo je stari svoju snahu Maricu, koja mu je vodila računovodstvo – donesi mi taj ček-buk (knjigu isplatnih čekova). Napiši jedan ček na petnajest šilinga (tri četvrtine funte).
 Uzeo je ček, potpisao ga i predavši ga Tomaševiću rekao:
- Evo vam što ste zaradili. Radili ste pola dana, pojeli ste kruha, maslaca, jaja i slanine u vrijednosti od pet šilinga. Prema tome podmireni ste.
Ironično su se nasmijali jedan drugome. Istodobno su pogledali i Maricu, pa su na njenom licu primijetili neku postidjenost zbog takvog postupka prema ljudima. Iskidali su ček na komadiće, uljudno se pozdravili s domaćicom i otišli.
Stari ih je otpratio do vrata, ali se oni nijesu osvrtali na taj njegov ’’bon-ton’’. Kad su silazili niz stepenice, on je za njima progundjao:
- Hajte, zbogom, vi ste zadnji Amerikanci koji su se ikad zaposlili na Drveničinoj farmi.

Iz Iron Knoba je za nama stigao i Djuro Gojnić. U domovini je ostavio petero djece i ženu, što je za njega bila prava muka.Trebao se zaduživati za vlastitu egzistenciju, a isto tako i za izdržavanje porodice, koja je ostala ’’na ništa, bez ništa’’. Za njega nije bilo izbora. Radiće gdje bilo, kod koga bilo i šta bilo, jer ’’nužda zakon valja’’, rekao je Djuro.
Kad su mu rekli da kod Drvenice sigurno može dobiti posao, odlučio je da ode i da izdrđi ’’samo ako me ne bude bičevao’’.
Djuro je bio niskog rasta, mršav, ali vrlo pokretljiv žilav i spretan, a osim toga i duhovit. Kad mu je bilo najteže, znao je zapjevati, a rado je pričao i o ratovima, jer bioje narednik stare crnogorske vojske. On se je, kao za neko čudo, dopao starome i svim Drvenicama. Osobito staroj Jeli, a i mladoj snaši je bilo zanimljivo slušati njegovo pjevanje i priče iz starog kraja.

Jedne nedjelje Djuro nas je posjetio i, naravno, odmah smo mu postavili pitanje, kako se slaže sa starim?
- Ako neko jednovremeno može biti zao i dobar, onda je to stari Drvenica. Meni se, na primjer,neke njegove osobine svidjaju. Svidja mi se što voli svoju zemlju, što je veliki slavenofil, što iz dubine duše mrzi švabofile itd., ali ne svidja mi se što je zaista gulikoža za radnike. Medjutim, uvjeravam vas, da sa mnom ne postupa slabo. Primili su me u kuću kao svoje čeljade. Hranim se s njima skupa. Stara je toliko plemenita da su je suze spopale kad sam joj pričao o mojoj sitnoj dječici i odmah je staroga nagovorila da mi dade novaca unaprijed, da pošaljem djeci. Valjda je i ona utjecala na njega,što je prema meni zaista trpeljiv.
Onda se je Djuro (pošto smo bili veliki prijatelji) obratio ličnomeni, i rekao:
- Ja sam starome mnogo pričao o tebi, pa mi je rekao da bi volio da se upoznate. I meni bi bilo drago da dodješ neke nedjelje na razgovor, a posao ne trebaš ni spominjati.
Budući da sam ionako bio bez posla, otišao sam s Jolom Tomaševićem. Kad smo došli na obalu rijeke Johnstone (Djonstron) Jole mi je počeo pokazivati prstom koje su Drveničine farme (jer i on je dosta dugo radio za njega). Ima ih tri. Jedna ovdje, a druge dvije su na drugoj obali rijeke, odmah tamo preko mosta. Stari inajstariji mu sin (takodjer Mato) žive na srednjoj. Tu im je glavna kuća, ali drugi, oženjeni sin Franjo živi na drugoj farmi, takodjer u blizini. Zaista se vidi da je to bogata zemlja, a Drvenica da je bogat farmer. Kad smo pošli preko mosta i skrenuli jednom postupicom uz rijeku da izadjemo kod srednje kuće, ugledasmo pred sobom bijelog konja, a na njemu se razbarušio neki malen čovječuljak, crnih gustih brkova, obješenih niz lice, sa turbanom oko glave, tako dame je odmah podsjetio na nekog nekadašnjeg hercegovačkog bega.
- Evo ga, ovo je stari Drvenica, reče mi Jole.
Stari je teško mucao u govoru, paje koji put trebalo čekati i po nekoliko sekundi dok izgovori pojedinu riječ:
- A dj... dje ... si ti ju . na če. Nema teodavno kod Drvenice. A kkkoje ovo s tobom?
- Ovo je jedan moj zemljak, pa, eto, došao je da se upozna s tobom i tvojima.
- Pa, hajde, derde, bašmije milo. Meni su Crnogorci dragi, iako su zapalili jedno dubrovačko selo, da bi osvetili dva Rusa.
Premda za takvu ’’akciju’’ Crnogoraca čuh prvi put, nasmijao sam se i nijesam reagirao.
Iznenadila me je njegova ljubaznost, jer se bio uputio na obilazak radnika, pa se je ipak vratio s nama kući. Pomislio sam, žrtva je povelika za Drvenicu, ako je onakav kakvog su mi ga prikazali.
Penjući se uz visoke drvene stepenice na sprat njegove velike kuće, on je s vrata zovnuo ženu:
- Dje si Jelo,bona ne bila,izidji, evo su nam došla dva mrkogorca.
Pričali su mi, da se svaki mora izuti ko ulazi u njegov stan, ali nekim čudom, to se od nas nije zahtijevalo.
Upoznao sam se s Jelom i ostalim prisutnim članovima porodice. Jela je bilaprava divota odžene.Hercegovka sa tako lijepim čistim rječnikom da ju je čovjek od miline slušao. Osim toga ispoljavala je sve osobine jednog plemenitog čovjeka, čovjeka kakvogse samo zamisliti može. To mišljenje o njoj kod mene se nikad u životu nije promijenilo.
Tu su mu bili sinovi Franjo, Vlado i Ramiro, dokje Mato, najstariji, na putu iz Jugoslavije, gdje je bio otišao da se oženi, a Zvonimir, najmladji je na studiju u Brisbaneu. Bila je tu i Marica, Franjova žena, Slovenka iz Brežica, inače bivša učiteljica i veoma kulturan čovjek. Kao i Jela, i ona je na mene ostavila dobar utisak, pa sam došao do zaključka da kod Drvenica ipak nije ’’sve crno’’ kao što se gotovo svuda u okolini priča.
Stari me je odmah proveo kroz kuću, da mu pogledam stan. Spavaće sobe su bile besprijekorno namještene, ali one me nijesu zainteresovale onoliko koliko velika sala, ili kako se obično kaže – sala za dnevni boravak. Po toj sobi sam upoznao Drveničinu dušu, još prije nego što je počeo sa mnom razgovarati. Po sredini nje je, uza zid, veliki glasovir, a po zidovima vise portreti nekih najistaknutijih ličnosti iz hrvatske istorije, ali tu su i Karadjordje, i Njegoš, i Tolstoj i Gorki.
Sjeli smo za sto i najprije smo bili počašćeni po starokrajskom običaju, rakijom i kafom, a kasnije je došao i obilat ručak. Mene je interesovalo da što više doznam o tom čovjeku, koji je za mene značio nešto više od običnog iseljenika. Počeo je da priča, a ja sam samo slušao:
- Rodio sam se u jednom selu na granici izmedju Dubrovnika i Hercegovine. Selo sezove Trnovica. Neprekidno sam vodio borbu protiv austrougarske monarhije, jer sam u njoj gledao ugnjetače moje nacije. Otuda sam zadržao sve nacionalističke osobine.Ali, taj moj nacionalizam nije uzak i ne odnosi se samo na moj Dubrovnik ili namoju Hrvatsku, nego na cijelu našu ujedinjenu zemlju, pa i dalje na sve Slavene. Otuda i cijenim sve one borcekoji su ma što doprinijeli našoj borbi za oslobodjenje i ujedinjenje. Uz jugoslavenstvo, drago mi je i slavenstvo. Obožavam veliku Rusiju i ruski narod, a naročito njene velikane, koji su dali velik udio svjetskoj kulturi. Neki su me naši ’’crvendaći’’, koji za mene nijesu ništa drugo nego ’’golaći’’, zamrzili i svašta govore protiv mene, što i ja, kao oni, ne vičem po ulicama ’’dolje krvavi Beograd’’. Od Austrije sam pobjegao, pa kako sad da pljujem na ono što sam dobio i na ono za šta sam se borio da bih dobio. Nijesam ja moga Franju poslao na Solunski front da se bori protiv Karadjordjevića, nego da im pomogne. Vi Crnogorci bi to trebali baš najbolje razumjeti i cijeniti.
Iako sam pred sobom vidio jednog protivnika moje klase i mojih ideala, nijesam htio da ga prekidam, jer je iskreno otvorio dušu, pa, rekoh, neka priča.
- U Australiju sam došao početkom ovoga stoljeća. Sve što samimao u Trnovici, prodao sam i došao s Jelom i osmoro djece ovamo. Ovdjeje rodjeno još jedno. Dakle, ukupno šest sinova i tri kćeri. Neka nas, rekao sam Jeli, neka je više nas Drvenica. Nikola je tragično završio život u ovoj rijeci. Ostali su svi živi i zdravi i slišaju me dobro. Isprva je bilo vrlo teško. Potucali smo se, najprije po Viktoriji, a onda smo prešli u Queensland, u blizini Brisbanea. Živjelo se teško. Košara djece oko mene i moje Jele, a zarade male. Nije Drvenica uvijek bio bogat kao sada. Bilo je muke iza mene. Djecu sam učio da budu hrabri i izdržljivi, onako kao što smo bili ja i Jela. Jednom prilikom, bilo je to dolje u okolini Brisbanea, okupili smo se bili oko ’’ognjišta’’, ja i Jela i moja sitna dječica. Odjednom sam bacio jedan ’’ćori’’ metak u ognjište. Djeca su se prepala i pobjegla od ognjišta. Tada sam im rekao kako su nesnalažljivi i rastumačio im, ako metak ne može ubit kada si ga čuo. Eto, tako sam ja razgovarao s mojom djecom i tako sam ih odgajao.
Osim toga učio sam ih da nikad u životu ne zaborave svoje slavensko porijeklo i da tu tradiciju prenose i na svoje potomstvo. Čak,kad bih znao dame neće poslušati, ja bih ih za života prokleo, onako kako su naši sveci u istoriji proklinjali izdajnike. Stoga, razgovaraj smojim sinovima, i vidjet ćeš da je ovo istina što ti govorim. Vidjet ćeš kako govore dubrovačko-ercegovački, ko ja i Jela.
Sad živim dobro. Mnogima je žao što sam ja najbogatiji jugoslavenski farmer u Queenslandu. Oni mi zavidjaju, pa me hude, a ja im poručujem da nijesu ništa drugo nego prave ’’hulje’’. Da nijesam tvrdo radio, da nijesam štedio i da me famelja nije slušala, ne bih ja uspio da steknem ovo bogatstvo.

Iz njegova razgovora sam zaključio da je veoma razborit i inteligentan seljak, da posjeduje neke specifične osebune, da je čvrstog i energičnog karaktera. Nešto od onoga što je govorio, ja sam mu pohvalio, a onda sam počeo da mu pričam pojedinosti o razlikama izmedju one Jugoslavije koju je on zamišljao i one kakvu sam ja ostavio. Poslije duže diskusije, u kojoj je po neki put bio i tolerantan,mi smo ustali da idemo. Tada je on zovnuo Jelu i rekao joj:
- Jelo, spremi ručak i za ove ljude. Oni će danas cio dan biti naši gosti.    

Usprotivili smo se da ostajemo na ručku, ali to nam nije pomoglo. Ostali smo i bilo bi nepošteno od moje strane ako bih išta prigovorio njegovom gostoprimstvu, bar što se tiče u odnosu na nas.

Poslije ručka smo nastavili razgovor, ali tada mi je pričao samo o svom ’’filozofskom’’ i ’’književnom’’ radu. Pokazao mi je kako je strastven pristaša i saradnik bivšeg Vidovićevog etičkog pokreta, koji je u to vrijeme djelovao iz Sarajeva, čiji sam i ja bio dopisni učenik gimnazije. Pročitao mi je neka pisma koja je dobio od profesora Ramira Bujasa iz Zagreba, s kojim je bio velik prijatelj i bili su u stalnoj vezi. Dalje mi je čitao nekoliko svojih članaka, koje mu je povremeno objavljivala štampa u Jugoslaviji. Najzapaženija mi je ostala njegova ’’studija’’ o školskoj djeci, pod naslovom ’’Je li šiba iz raja izišla?’’.
Da bi mi pokazao da je svestran, počeo je da priča o svemu i svačemu. Pričao mi je, na primjer, zašto vo riče ili zašto ovca bleji. Potom meje upitao, znam likako je nastala riječ – voda. Rekao sam da ne znam, a on je tada nastavio:
- Išla su dva Slavena kroz šumu. Kad su naišli na obalu nekog jezera, prepali su se. Jedan od njih je reko ’’Vo;’’, a onaj drugi ’’Da’’ i tako je postala voda.
- A, dobro, to može da važi za nas Slavene, ali kako je s drugima, kako je voda postala kod njih, a pili su je još prije nego što su imali jezik?
Malo se podigao sa sjedalice, a onda, okuražen što će mi i to dokazati, nastavio:
- Isto tako. Išla su, na primjer, dva Talijana. Kad je prvi naišao na vodu, prepao se je i od straha rekao ’’A!’’, a onaj drugi je dodao ’’Kva’’, pa je tako za Talijane nastala akva.
Nasmijao sam se i potvrdio da je zaista duhovit. Pošto je vrijeme već poodmaklo,pozdravili smo se sa svima i otišli. Na ispraćaju me je mnogo zamolio da opet dodjem, da će on, bez obzira na to koliko ima posla, vazda imati vremena da sa mnom razgovara. Obećao sam mu da ću doći.

Drugi put sam poveo sa sobom Ivana Kapovića, s kojim sam takodjer bio prijatelj, iako smo se često svadjali. I on je bio duhovit, filozof na svoj način, zafrkant dozlaboga, pa sam znao da ću uživati kad se njih dvojica uhvate u koštac, iako sam unaprijed znao da ga stari neće mnogo podnositi, ako mu ne bude odobravao njegova ’’naučna’’ postignuća.
- Dobar dan gazda Drvenica, rekao sam starome, jer smo ga našli gdje popravlja nekakve taljige u dvorištu.
- Da si mi zdrrravvo junnnače i ddddobro mi došao!
- Evo sam ti doveo jednog tvog Dalmatinca, Zagorca, koji je isto tako filozofski nastrojen kao ti, jer, kao što znaš, drago mi je da se naši pametni malo upoznaju, kako bismo i mi, možda, s vremenom, oformili jedan naš ’’Trust mozgova’’ u ovom dijelu svijeta.
- Ha..ha..ha.. Bogami si sila. Mnogo ti hvala. Ja sam sretan što sam jedanput već doživio da razgovaram s našim ljudima koji me razumiju.

Poslije uobičajenog upoznavanja, rakije i kafe, počeli smo razgovor.Ja sam dao mali uvod i izazvao staroga, a ovaj je, izmedju ostalog, Kapoviću postavio pitanje:
- Koliko zvijezda ima ima na nebu?
- To ne znam.
- Dobro, a znaš li koliko žitelja ima na kugli zemaljskoj?
- Oko dvije milijarde.
- E, nije, nego fali nekoliko stotina. Ali, to si dosta dobro pogodio, pa mi sad reci, koliko raznih jezika govore ljudi na našoj planeti?
- To ne znam. Ali dosta si ti postavljao pitanja, pa dozvoli da i ja tebi postavim bar jedno:
- De der, samo ti postavljaj – kaže Drvenica.
- Dobro, reci mi, stari, koliko četvornih kilometara ima u jednoj komarčevoj koži?

To je za starog bilo dosta da eksplodira!
- Rdjo, nevaljala rdjo, je si li ti došao da serugašsamnom u mojoj kući.
Znao sam šta će se dogoditi. Kapović je ustao da ide.Ja sam sedržao neutralno i ozbiljno. Pozdravio sam se sa starim i ukućanima i obećao da ću opet doći.
- Dodji, dragi Luka, dodji, ali nemoj mi dovesti ovakvu fukaru više nikad u moju kuću.

U medjuvremenu se povratio njegov najstariji sin Mato iz domovine i doveo jednu kršnu Dalmatinku sa sobom. Ja sam povremeno odlazio da se vidim s Djurom Gojnićem, pa sam svratio i kod njih i vazda su me dobro dočekali i ugostili.
Medjutim, negdje u jesen 1928. godine, dobijem poziv da prisustvujem osnivačkoj skupštini nekog jugoslavenskog društva koje će se osnovati kod Drvenice.
Moram priznati da sam željan organizovanog rada i da bih rado stupio u neko društvo, ali da li je meni mjesto tu, i da li ću ja moći tamo raditi i ostati.
Doduše, ja sam već pripadao jednoj borbenoj grupi, u kojoj su bili u Inisfailu i Cairnesu desetak drugova, ali to su bile ilegalne grupe, koje nijesu imale bogzna kakvu perspektivu. Jedini cilj im je bio da organizuju materijalnu i moralnu pomoć drugovima u domovini, ali sve je to bilo usko.

Pronašao sam druga Alfirova i zatražio njegovo mišljenje. Rekao mi je da svakako moram otići i učlaniti se, i ujedno mi je dao instrukcije kako da radim. Osjećao sam se nelagodno i otvoreno sam mu rekao da nijesam stvoren za takvu politiku. Budući da nije htio da sam donosi odluku, rekao mi je da dodjem sjutradan ujutro, tu u park, pa ćemo se dogovoriti. Tu su, osim njega i mene, bili još drugovi Marko Miljak, Vjaćeslav Franković i Josip Katavić. Dakle, cijela grupa koja djeluje u Inisfailu. Alfirov je dao uvodnu riječ i opširnije govorio o našim zadacimai obavezama, ne samo prema drugovima u domovini nego i prema radničkom pokretu ovdje, u zemlji gdje živimo.
U South Johnstoneu (Sout Džonstone) bio je koncentrisan najveći broj naših zemljaka u sjevernom Queenslandu. Medju njima je bilo nekoliko dobrostojećih farmera. Stoga je tamo radilo, i u njihovim barakama živjelo, dosta naših radnika. Nekolicina, ali malen broj, biloje zaposleno i u fabrici šećera koja je radila u tom mjestu, udaljenom od Inisfaila oko deset kilometara.
Prije otprilike godinu dana, tu je, u kući Korčulanca Balde Fabrisa, osnovana organizacija Hrvatske republikanske seljačke stranke koja je imala i mali tamburaški zbor. Održavala je vezu sa centrom stranke u Kanadi. Predsjednik tog društva u Johnstonu je Mijo Jelkovac (iz Karlovca) a sekretar Josip Katavić (iz okoline Vrgorca). Kao što sam već rekao, on je član naše grupe Borbenog radničkog pokreta, i vrlo aktivan drug.
Medju nama petoricom sada se razvila oštra diskusija o tome šta da radimo i kako. Najteže nam se bilo složiti s prijedlogom druga Miljka. Po njemu je velika sramota što Katavić saradjuje sa HSS-ovcima, a još će veća sramota biti za mene ako budem saradjivao s Drvenicom. Miljak je bio čak i protiv saradnje s australskim drugovima. On je tražio da, skupa s drugovima u Broken Hillu, Cairnesu i Perthu i drugim mjestima gdje postoje naše grupe,osnujemo Sekciju KPJ u Australiji,  te da nam bude isključiva dužnost raditi na pomoći drugovima u domovini.
Alfirov je pokušao da objasni stvar i upitao je Miljka da li ćemo bolje uspjeti u našem radu ako mobilišemo oko našeg pokreta masu naših iseljenikai ako za tu pomoć dobijemo podršku drugova Australaca i uopšte naprednih snaga Australije, ili ako ostanemo tako začahureni u grupicu ekstremnih ilegalaca. On je naveo, kako nas sada u cijelom Queenslandu ima desetak. Pošto je nabrojao grupu u Cairnesu (Andrija Franić, Marko Jelavić, Ante Rešetar i Ivan Cikoje), postavio je pitanje: Ne bi li bilo bolje da nas ima stotina umjerenih, ali naprednih, nego deset ’’pravih’’ ali zadrtih. Franković je, donekle, podržavao Miljka, ali Alfirov, Katavić i ja izjasnili smo se za rad na jednoj široj platformi. Tako sam dobio ’’propusnicu’’ za odlazak na osnivačku sjednicu.
U pozivu je pisalo da na sastanak možedoći svaki naš iseljenik kojega interesuje upis u jedno takvo društvo. Bilo nas je prisutno oko šezdeset. Stari Drvenica je održao pozdravni govor, a Marica je na glasoviru najprije odsvirala ’’Iz bratskog zagrljaja’’, a onda ’’Bože pravde’’ a zatim i ’’Lijepu našu’’. Dakle, sve u duhu vremena. Uz muziku se je zaorila i pjesma, a, bogami, otkotrljala se i po koja suza izazvana nostalgijom. Ja niti sam pjevao, niti sam govorio, niti sam suze prolivao. Samo sam mirno posmatrao kako će se stvar odvijati.
Poslije duže diskusije o potrebi osnivanja jednog takvog društva, svi smo se složili da ga osnujemo i upisali smo se kao članovi osnivači. Bilo je nekoliko prijedloga za ime društva, ali je većinom glasova pobijedio prijedlog simpatične učiteljice Marice da se naša organizacija zove Jugoslavensko pjevačko društvo ’’Jadran’’. Izabran je upravni odbor. Za predsjednika je izabran Ante Polić, za sekretara Joze Vuković, za blagajnika i vodju pjevačkog zbora Marica Drvenica, a na prijedlog staroga Drvenice i ja sam izabran u Upravni odbor.
Na kraju je odlučeno da Marica i Franjo Drvenica, koristeći pravila sličnih domaćih organizacija, izrade Pravila društva i da nam ih podnesu na idućoj sjednici, koja se treba održati za dvije sedmice, tj. Nakon što ih prethodno pretrese Upravni odbor.
Pravila su prihvaćena. Društvo je počelo dafunkcioniše, pjevački zbor se sve više proširuje i intenzivno uči zahvaljujući Marici. Nijesmo imali česte sastanke, osim ako je bila kakva izuzetna potreba. Sve je išlo u redu do februara 1929.
To je bila glavna skupština na kojoj treba da se podnese izvještaj o dotadašnjem radu. Poslije usvojenog izvještaja, ustao je stari Drvenica i održao nam govor, u kome se odmah osvrnuo na ’’viteškog kralja Aleksandra, tog mudrog Vladara, koji je raspustio onu bandu raspikuća u Beogradu i uzeo kormilo države u svoje ruke’’. Na završetku govora je zatražio od svih nas da mu ’’svi zajedno pomognemo, da budemo s njim u ovim teškim momentima i da mu pošaljemo pozdrav’’.
E, sad sam zapao u nepriliku. Sjetio sam se riječi druga Miljka, a i moj ponos mi, uza sve naklonosti staroga prema meni, ne dozvoljava da šutke prijedjem preko takvog govora. Do tada sam bio neprimijećen, sjedio u jednom ćošku i samo slušao što se govori, ali sad sam ustao i održao govor koji je bio oštar i nervozan. Uglavnom sam istakao da nema nikakve potrebe da se mi iz Australije povezujemo s vojnofašističkom diktaturom u Jugoslaviji, da nam prvenstveno treba biti dužnost da se kulturno uzdižemo u ovoj tudjoj zemlji.
Iznenadio sam se kad sam vidio koliku je podršku dobio moj govor. Prvi je ustao podržao me drug Petar Stanković (rodom iz okoline Vrgorca i poginuo u NOB). On je oštro napao Drvenicu što odmah u početku želi da podvrgne društvo svojoj volji. Slijedili su Lazar Jovetić, Frane Kapović, Mitar Djurašević, Djuro Gojnić i Luka Mitrović. Protuudar je pokušao solunac Frane Drvenica i već je bilo došlo do rasula, ali je spasila situaciju njegova supruga Marica. Ona je rekla da se odloži ta sjednica i nastavimo je u mirnijoj atmosferi, onda kada nas sekretar pozove.
Poslije takve situacije, gdje su snage jedne i druge struje bile približno iste, društvo nije moglo politički djelovati ni u jednom ni u drugom smjeru. Dakle, neutralisali smo ga. A drug Alfirov mi je rekao da je i to ’’naš veliki uspjeh’’. Radile su samo pjevačka i dramska sekcija. Odigrali smo nekoliko komada, i to u dvorani Gradske vijećnice. Osim toga, održavali smo izlete i zabavljali se. Što se toga tiče, to društvo nam je u tome mnogo pomoglo.
Kolikogod sam se često svadjao sa starim Drvenicom, nijesam primjećivao da me je zamrzio. Čini se da smo shvatili i jedan i drugi da nema smisla da se prevaspitavamo. Pod tim dojmom, moram ovdje prikazati još jedan detalj tog njegovog nacionalnog ponosa i osjećaja: Društvo je organizovalo izlet na divnu morsku plažu u blizini Inisfaila. Tu je bila koja stotina naših iseljenika, ali i koja hiljada Australaca i drugih stranaca. Svak se je zabavljao na svoj način. Uglavnom je bilo veoma zabavno za sve. Odjednom dolazi stari k meni i pita me da li bih mogao organizovati naše momke i djevojke da zaigramo neko naše kolo, na primjer dubrovačko. Odgovorio sam mu da mislim kako mi za to nijesmo sposobni i da ne bi bilo lijepo da se obrukamo pred tolikim svijetom.
- Rdjo, ti nijesi Crnogorac, koga se bojiš. Kako znaš da će se ljudi rugati ako nijesi ni pokušao.    

Kad je vidio da neće uspjeti, uhvatio je svoju Jelu i s njom zaigrao dubrovačko kolo. Iako mu je tada bilo oko sedamdeset godina, igrali su kao pelivani, a naročito on. Masa svijeta se je okupila oko njih i, što je masa više aplaudirala – a zaista je aplaudirala , njih dvoje su se sve više razigravali. Kad su se već umorili, prestali su i ponosno došli do mene. Svi smo im čestitali na uspjehu i on je bio veoma zadovoljan.

O Drvenici ću sada prestati, ali ću se, u toku ovog moga pisanja, nekoliko puta morati osvrtati na njega. To je neizbježno.