RFERAT BROJ 3 SA SKUPA NA CETINJU:

 

 

Crnogorska dijaspora u kontekstu trenutne političke situacije u Crnoj Gori

 

Pripadam, kao jedan od osnivača i predsjednik udruženja Crnogorske etničke zajednice Australije, manjoj grupi koja je u odlučujućem vremenu ustala u odbrani crnogorskih nacionalnih interesa i otvorenoj borbi za crnogorsku nezavisnost. Dio sam, dakle, udruženja koja su organizovali Susrete, Kongrese, slali peticije, saopštenja, podrške, deklaracije, reagovanja itd itd – budili iseljeničku svijest ka crnogorskoj nezavisnosti i jasno slali poruku gradjanima Crne Gore o putu kojeg slijedimo.

I upravo to početno organizovanje crnogorske dijaspore na svjetskom nivou, okrenutih nezavisnoj i medjunarodno priznatoj Crnoj Gori, predstavljao je jedan revolucionarni pokret. U tu borbu, bez ikakve pomoći od strane naše vlasti izuzimajući Maticu crnogorskku, PEN Centar i tadašnje medije koji su bili na istim talasima i koji su objavljivali naše apele, reagovanja, podrške, a koja su sva bila samo i jedino doprinos u borbi za nezavisnu Crnu Goru: Monitor, Liberal, Republika, Crnogorski književni list, Pobjeda (nakon onog huškačkog ratnog perioda) pa u početku list Vijesti i pojedina studentska glasila – mi smo borbu i povezivanje naše dijaspore vodili putem nekoliko web sajtova koji su bili dobro poznati crnogorskoj dijaspori, ali ne i našima ovdje u Crnoj Gori. Čak i oni kojima je dužnost bila da prate rad naših udruženja, nijesu se na pravi način bavili dijasporom, a mnogi ni danas nijesu familijarni sa Internetom.

 

Nakon proglašenja nezavisnosti dolazi do hiperprodukcije crnogorskih i inih udruženja širom svijeta. Zaduženi za dijasporu ne razumiju koliko je jednostavan proces osnivanja udruženja u inostranstvu pa se podržavaju i promovišu pojedinci koji nemaju nikakvih rezultata iza sebe dok se crnogorski orjentisana udruženja i dokazani borci za nezavisnost, računajući na njihovu bezrezervnu podršku, zapostavljaju. Takva politika je na neki način umrtvila mnoga od ovih udruženja i dovela do gubljenja onog entuzijazma koje nas je krasilo.

Prethodna vlast je išla toliko snishodljivo prema svima sa druge strane da je od nas imala sigurne glasove, ali nijesu mogli pridobiti naše povjerenje i razumijevanje. Zavladala je naša pizma, zavist, ljubomora i lažavina! Neozbiljna priprema Kongresa crnogorske dijaspore dodatno je srozala njegov ugled.�I kao da ubijanje Kongresa nije bilo dovoljno, onda se u Savjet dijaspore, zahvaljujući nesposobnosti Uprave za dijasporu, ubacuju pojedinci koji su svojim djelovanjem unijeli nove podjele medju nama.�Takvim odnosom stvorila se jedna tužna umrtvljena klima koju sam na trećoj sjednici Savjeta poredio sa komemorativnim skupom.

Uostalom, mnogima u Crnoj Gori nije bila jasna njegova funkcija koja je trebala da bude u smislu savjetodavnog tijela institucijama sistema u Crnoj Gori, kako bi na osnovi pozitivnih iskustava u zemljama u kojima živimo i radimo i na osnovi problema sa kojima se susrijećemo u Crnoj Gori, nudili drugačija rješenja i odredjena poboljšanja koja se mogu, a i ne moraju prihvatiti. 
 

I umjesto da smo se posvetili konkretnim i bitnim problemima mi smo se bavili pravnim zavrzlamama, kažnjavanjima, omalovažavanjima i prijetnjama što je dovelo do razdora medju našim udruženjima širom svijeta! Tako je tema ozbiljnosti identitetskog pitanja skrenuta u drugi plan. Vlast taj problem nije prepoznala i olako se prelazilo preko mnogih pokušaja obezvredjivanja crnogorskih nacionalnih interesa. Treba li podsjetiti da se nekoliko godina nije vijorila crnogorska zastava u sali gdje smo se okupljali, jer je, zaboga, nekome smetala pa sam lično sa sobom nosio i crnogorsku i australsku zastavu. Smetao je nekima i crnogorski jezik i uvijek su se diskusije razvodnjavale i završavale trulim kompromisima. 
 

Na sjednicama sam navodio i primjere nebrige o podacima i obilježjima važnim po crnogorsku istoriju. Vidjeći kako u Australiji uredno sakupljaju svaki relevantni podatak, sliku ili dokument za bilo kojeg od njihovih značajnih ličnosti pitao sam se zašto i mi ne bismo pokazali slično poštovanje prema ličnostima iz naše istorije.
 

Kod nas je kao član u Australiji bio do svoje smrti bivši ministar inostranih poslova Crne Gore Nikola Samardzić! Niko nas nikada nije kontaktirao i upitao za bilo kakve podatke i detalje o njegovom životu ovdje gdje je i završio svoj zivot! U Antibu sam boravio desetak dana pokušavajući da pronadjem vilu u kojoj je živio kralj Nikola do svoje smrti (vila Lazaret) i nijesam uspio ni putem našeg MIP-a niti iz bilo kojih drugih izvora. Ovo su samo dva primjera nebrige naše vlasti o nama i zato ne treba da nas čudi što smo gdje smo!

Sada vidimo od popovske vlade i njihovih ministara kako se ureduju stvari.

Nijesmo vodili računa o sebi i svojima, sada oni vode računa i o sebi i o našima!

 

Ipak, uprkos svim nesnalaženjima, međusobnim nerazumijevanjima, slučajnim, namjernim ili nehotičnim opstrukcijama i oštrim sukobima koji su oblilježili rad Savjeta za saradnju sa iseljenicima, ostaje neporeciva činjenica da je upravo ovaj Savjet iseljenika prvi koji je Crna Gora imala u svojoj dugoj istoriji.

Ne smijemo zaboraviti ni organizovanje Škole crnogorskog jezika na Ivanovim koritima, redovne sjednice Savjeta za saradnju sa dijasporom ili konkurs za sufinansiranje organizacija dijaspore, a čega se ova vlast jednostavno odrekla.

 

U ovom trenutku, kada smo ostavljeni sami sebi, moramo odrediti konkretne korake koji bi nam pomogli da se zdravo jezgro crnogorske dijaspore organizuje i ujedini u predstojećoj borbi očuvanja gradjanske, sekularne, multikonfesionalne, civilizovane, nezavisne i medjunarodno priznate Crne Gore.

 

Uz svo poštovanje prema predsjedniku Savjeta dr.,  profesoru i filozofu Milenku Peroviću, kao nesumnjivom intelektualcu i borcu za Crnu Goru, moram istaći da sam očekivao daleko aktivniji pristup prema iseljenicima, a što mu je davala pozicija prvog u Savjetu. Na stranu njegovi izvanredni stavovi i prilozi po svim pitanjima kojim nas crkvena braća guše, ali je bilo potrebno odmah nakon ‘osvježenja’ provjeriti raspoloženje udruženja i prema tome se i odrediti. 

 

No sada smo tu gdje smo i trebamo naći najbolji način da se krene sa mrtve tačke.

Ka tom cilju predlažem, u najkraćim crtama, sledeće:
 

* Prihvatimo činjenicu da sami snosimo najveću odgovornost za sve šta nam se dešava
 

* Mnogo toga možemo da naučimo od ove apostolske vlasti kako se beskompromisno odrediti prema vitalnim pitanjima od interesa po naše tradicionalne vrijednosti
 

* Zahvalimo im se što su njihovim djelovanjem ogolili odnos jednih prema drugima i što smo izazvani da se i mi odredimo i odlučimo da li ćemo stati u odbrani Crne Gore kojoj težimo ili ćemo klečati pred njima
 

* Kontaktirati sva udruženja i napraviti procjenu koliko ih podržava novu Upravu i apostolsku vlast pa prema tome napraviti dalju strategiju našeg djelovanja
 

* Dijaspora je moćno oružje i snaga potencijalno intelektualno jača od litijaša, ali da bi to i pokazala mora se konstantno potencirati, u svim prilikama, prenošenje pozitivnih vrijednosti iz zemalja iz kojih se dolazi. Svi smo mi ponosni na te naše druge ili prve države i sa radošću stojimo iza njihovih državnih simbola pa zašto ne bismo i mi bili ovdje primjer jednog takvog tolerantnog međusobnog odnosa, kada smo, pored neznatnih razlika, najbliži jedni drugima. Kad nam ne smeta da budemo Australci, Austrijanci, Amerikanci crnogorskog porijekla ili Crnogorci, zašto bi nam smetalo da u Crnoj Gori budemo Crnogorci pa bilo kojeg da smo porijekla?
 

* Da se najavi i organizuje skup crnogorske dijaspore iduće godine u ovo vrijeme i u tom cilju da se na ovom sastanku inicira organizacioni odbor, a da pokrovitelj bude grad Cetinje
 

* Da se u saradnju opštine Cetinje i FCJ sagleda mogućnost nastavka održavanja škole crnogorskog jezika na Ivanovim koritima. Uvjeren sam da je i dijaspora spremna da pomogne taj projekat
 

Sa institucijama sistema nebi trebalo zvanično prekidati saradnju, ali ne moramo ni komunicirati - jednostavno se ne oglašavati po ovom pitanju.

DA JE VJEČNA CRNA GORA! 

 

Mihailo Mandić

 

Crnogorska etnicka zajednica Australije, predsjednik