Austrijska lekcija: Kako demokratije umiru u tišini 

Upozorenje da demokratije najčešće ne umiru uz buku i nasilje, već polako i neprimjetno – kroz „razumne“ zakone, propagandu, medijsku manipulaciju i apatiju gradjana. Poredeći današnju Crnu Goru sa Austrijom 1938, autor pokazuje kako država može biti urušena iznutra pod spoljnim uticajima, dok gradjani pasivno posmatraju preuzimanje institucija, medija i javnog prostora. 

Paradoks otpora

U današnjem svijetu smrt demokratije ne mora da prati zvuk oružja. Demokratije umiru tiho; kroz zakone koji zvuče razumno, medije koji prestaju postavljati pitanja i građane previše apatične da bi se borili.

Kada autoritarne snage jednom pobijede na izborima, otpor postaje paradoks. Kako se boriti protiv onih koji su naizgled demokratski došli na vlast samo da bi demokratiju ukinuli? Fašizam ne koegzistira s pluralizmom; on ga proždire, zalogaj po zalogaj, zakon po zakon.

Dok obični ljudi shvate šta se događa, institucije stvorene da ih štite već služe novim gospodarima. Sudovi, policija, mediji — svi postaju oruđa onih protiv kojih je trebalo da budu brana.

Crna Gora danas stoji na tom pragu.
 

1. Beč, 1938: Zemlja koja je prestala da se bori

Austrija tridesetih godina bila je mala država stiješnjena između velikih sila, podijeljena i nemoćna. Nakon godina političkog haosa, kancelar Engelbert Dollfuss 1933. jednostavno je raspustio parlament i počeo vladati dekretima. Nazvao je to "Hrišćanskom korporativnom državom." Štampu je ućutkao. Opozicione partije ugasio. Politika je postala sinonim za moralnu poslušnost.

Pet godina kasnije, kada je Hitlerova Njemačka anektirala Austriju, nije bilo otpora. Nijedan metak nije ispaljen. Nijedna barikada podignuta.

Umjesto toga, ulice su bile okićene zastavama. Građani su dočekivali tenkove kao oslobodioce. Demokratija nije srušena tog dana — bila je već odavno mrtva, sahranjena godinama ranije u tišini pristajanja.

To je lekcija za Crnu Goru: kada srbski nacionalni identitet postane sinonim za crkvu i četništvo, kada religija postane politika, a spoljna propaganda kolonizuje kolektivnu svijest, ne treba vojska za aneksiju. Dovoljni su rezignirani građani koji više ne vjeruju da je otpor moguć.
 

2. Razgrađivanje države

Crnogorske institucije bile su krhke i prije 2020. Decenije jednopartijske vladavine ostavile su iza sebe prazne ljušture, ostavljajući građane cinične, razočarane i spremne da povjeruju bilo kome ko će obećati promjene.

Kada je tadašnja vlast smijenjena, prazninu nisu popunili reformatori. Popunili su je klero-nacionalisti koji obećavaju veće plate, vjeru i osvetu prerušenu u pravdu.

Ovaj novi poredak govori jezikom lažne pravednosti, ali njegova gramatika je čista moć. To nije klasični državni udar; to je konverzija, emocionalna aneksija javne svijesti.
 

3. Mediji finansirani iz Beograda: Meka okupacija

Crnogorski informativni prostor danas nije zaista crnogorski. Dominira njime srpski medijski imperij i njegove ekspoziture: United Media/Vijesti, Pink, Happy TV, Informer, Kurir; uz nekoliko srbskih i ruskih portale (In4S, Borba) koji pojačavaju njihove poruke.

Ovi mediji ne prenose vijesti; oni konstruišu stvarnost.

Crnogorsku nezavisnost predstavljaju kao istorijsku grešku. Građanske aktiviste kao "strane agente." Novinare kao "izdajnike." Crna Gora se prikazuje kao dio nečeg većeg, nečeg što je oduvijek bilo namijenjeno da se vrati u maticu.

Kroz ovu stalnu narativnu agresiju odvija se suptilna psihološka transformacija: ljudi prestaju da vide svoju zemlju kao suverenu. Počinju da je doživljavaju kao pozajmljenu, privremenu, nepotpunu.

Tako funkcioniše aneksija u 21. vijeku; ne tenkovima, nego medijima koji nevidljivo prelaze granice.
 

4. Društvene mreže i crkva

Na Fejsbuku, Mreži X, Instagramu, hiljade anonimnih naloga ponavljaju iste poruke; veličaju srpski nacionalizam, targetiraju novinare i aktiviste, šire teorije zavjere o zapadnim spletkama.

Algoritme nije briga za istinu. Briga ih je za broj pregleda. A bijes i mržnja uvijek privlače više pažnje od činjenica.

Paralelno, Srpska pravoslavna crkva izrasta kao pravi politički centar gravitacije. Nadopnjava ono što političke partije ne mogu, pruza iluziju: pripadnosti, identiteta, moralne sigurnost. Popovi oblikuju javni diskurs efikasnije od bilo koje građanske kampanje.

U ovom hibridnom okruženju, crnogorska javna sfera više nije nacionalna. Ona se kreira u Beograd.
 

5. Geopolitička oluja

Slabljenje zapadnog liberalnog uticaja otvorilo je prostor alternativnim modelima. Rusija ubacuje dezinformacije i anti-zapadni resentiman. Kina nudi infrastrukturu i tehnologiju nadzora uz političke uticaje.

Srbija, djelujući kao regionalni proksi, koristi ovaj globalni preokret da proširi svoj ideološki domet pod zastavom "Srpskog sveta" — projekta koji tretira crnogorsku nezavisnost kao privremenu.

Obrazac jezivo podsjeća na Austriju tridesetih: mala, fragmentirana država čije moćne komšije eksploatišu njene podjele dok daleki saveznici ostaju oprezno neutralni. Tada su "komšije" bili Njemačka i Italija. Sada je to Srbija sa svojom medijsko-propagandnom mašinerijom.
 

6. Ekonomski očaj i nepodnošljiva lakoća pristajanja

Nezainteresovanost mladih ljudi za ono što se dešava oko njih, ubija nadu. A đe nema nade, cvjeta populizam.

Populisti uspijevaju jer ne nude rješenja; nude utjehu. Ne nude ekonomske programe, već emocionalnu katarzu. Njihova formula je jednostavna: niste vi krivi što ste siromašni; krivi su oni.

Za ljude koji godinama žive pod teretom oskudice, svetosavske bajke nude zavodljivu jasnoću. Fokus nije na izgradnji sistema koji će eliminisati korupciju i obezbijediti jednakost. Problem su uvijek drugi — Turci koji su stigli juče, Crnogorci koji izdaju vjeru, Hrvati koji kradu poslove, muslimani koji mijenjaju kulturu, homoseksualci koji kvare đecu.

Svaka kriza traži svoje žrtvene jarčeve. Svaki demagog zna kako ih servirati narodu.

Kao u Austriji između dva rata, ekonomska kriza postaje idealna kolijevka autoritarizma. Osjecaj da im je nesto uskraceno je mnogo snazniji od demokratskih principa. Nezadovoljni traže krivca i vođu koji će im obećati "pravdu".
 

7. Zašto otpor djeluje tako slabo

Građanski sektor još uvijek postoji. NVO-i drže radionice. Novinari objavljuju istrage. Aktivisti pozivaju na proteste.

Ali njihov glas je slab, fragmentiran, uvijek apologetski. Govore jezikom briselskih izvještaja, dok populisti govore jezikom "nebeskog naroda". Dok jedni citiraju evropske direktive, drugi prizivaju duhove izmišljenih predaka. Nije teško pogoditi ko osvaja srca.

Režim ih je već etiketirao: "strani plaćenici," "milogorci," "izdajnici." I etikete se lijepe. U društvu đe je plemenska pripadnost postala važnija od istine, biti označen kao drugačiji znači društvenu smrt.

Ali dublji razlog slabosti otpora nije u nedostatku resursa ili organizacije. Leži u kolektivnoj psihologiji naroda koji je naučio da preživi ćuteći.

Ljudi se više plaše buke nego tiranije. Više se boje sukoba sa komšijom nego gubitka slobode. Radije će živjeti u poznatoj tami nego rizikovati nepoznatu svjetlost.

Kao u Beču 1938, konačni izbor nije između slobode i tiranije. To je izbor između hrabrosti danas i sigurnog kajanja śutra.
 

8. Pogled u budućnost: pet stubova odbrane

Vrijeme čekanja da se narod "osvijesti" i da spas stigne iz EU je prošlo. Pet godina sistemskog uništavanja Crne Gore nije bila haotična tranzicija — bila je to pažljivo orkestrirana priprema za aneksiju. Dok demokratske snage čekaju izbore koji neće biti fer i nadaju se Evropi koja ima svoje prioritete, država nestaje komad po komad.

Brisel obećava članstvo za dvije godine i ne interesuje ga hoće li postojati Crna Gora. Oni žele stabilnog partnera, makar to bila i srpska gubernija. Lakše je imati posla sa autorokratom koji garantuje mir nego sa demokratama koji traže pravdu.

Vrijeme nije kratko — vrijeme ističe. Ovih pet stubova nisu dugoročna strategija, već hitni plan otpora dok se još ima šta braniti.
 

Prvi stub: Dokumentovati izdaju u realnom vremenu

Svaki dan, svaki sat, dokumentujte uništavanje države za istoriju — i za krivične prijave koje će jednog dana doći. Svaka krađa državne imovine. Svaka promjena u obrazovnom sistemu. Svako imenovanje na ključne pozicije. Imena, datumi, odluke, potpisi. Ne za Brisel, već za Hag, za buduće procese, za istoriju koja će suditi.

Napravite digitalnu arhivu van Crne Gore. Backup na serverima koje ne mogu ugasiti. Blockchain zapise koje ne mogu obrisati. Jer kada padne zavjesa, jedino što će ostati su dokazi.

Ovo nije defetizam — ovo je priprema za dan poslije. Jer taj dan će doći, kao što je došao nakon svake okupacije.
 

Drugi stub: Tihi građanski otpor — hiljadu malih NE

Većina ljudi je previše uplašena za velike proteste. Ali baš zato su mali znaci otpora ključni. Ne trebaju svi biti heroji — dovoljno je da budu građani.

Govorite crnogorski, ne srpski. Kažite "śutra" umjesto "sjutra," "đe" umjesto "gdje." Svaka riječ je mala zastava.

Nosite crnogorske simbole — ne provokativno, već dostojanstveno. Majica sa grbom pod sakoom. Privjezak sa zastavom. Naljepnica na laptopu. Kada vas pitaju zašto, kažite: "Zato što je Crna Gora moja država."

Mladima posebno: vi niste političari, vi ste budućnost. Organizujte kulturne večeri koje nijesu političke — ali jesu crnogorske. Koncerti lokalnih bendova. Čitanje crnogorskih pjesnika. Filmske projekcije. Svaki događaj koji okuplja mlade van njihove kontrole je pobjeda.

Napravite WhatsApp i Viber grupe; za koordinaciju. đe kupiti od lokalnih proizvođača. Kako pomoći komšiji kome prijete. đe popiti kafu.

Učite đecu istoriju kod kuće. Pravu istoriju, ne mitove. Pokazujte im stare fotografije. Pričajte im o đedovima koji su bili borci za Crnu Goru. Svako dijete koje zna ko je, izgubljeno je za njihovu propagandu.

Ovo nisu herojski činovi. To su stvari koje može raditi svako — penzioner, student, majka, tinejdžer. Hiljadu malih NE je jače od jednog velikog protesta kojega ugase za dan.
 

Treći stub: Internacionalizacija kroz dijasporu

EU ima svoje prioritete, ali desetine hiljada Crnogoraca u svijetu ima prioritet Crnu Goru. Vrijeme je da dijaspora postane alternativno Ministarstvo spoljnih poslova.

Ne molite ih za donacije, mobilizujte ih za akciju. Protesti pred srpskim ambasadama. Lobiranje u lokalnim parlamentima. Medijske kampanje u njihovim zemljama. Crnogorci u Njujorku, Frankfurtu, Čikagu imaju više uticaja nego svi NVO-i u Podgorici.

Svaki crnogorski doktor u Njemačkoj, svaki inženjer u Americi, svaki preduzetnik u Kanadi je ambasador države koja nestaje. Aktivirajte ih dok se još ima za šta boriti.
 

Četvrti stub: Digitalna samoodbrana

Njihova moć leži u monopolu na informacije. Razbijte ga pametno, legalno, ali efikasno.

Napravite alternativne info kanale — Facebook i Viber grupe đe ljudi mogu dobiti provjerene informacije. Fact-checking njihovih laži u realnom vremenu. Screenshot-ujte sve — njihove postove, izjave, obećanja — prije nego što ih obrišu.

Učite mlade kako prepoznati propagandu. Ne kroz dosadne radionice, već kroz interaktivni sadržaj — kvizove, igre, meme - ove koji razotkrivaju manipulacije. Oni koji razumiju kako funkcionise propaganda postaju imuni na nju.

Koristite humor kao oružje. Satiru koju ne mogu zabraniti. Meme-ovi koji ih ismijavaju. Viralni video koji pokazuje apsurd. Smijeh razgrađuje autoritet brže od bijesa.

Peti stub: Pripremite se za trenutak

Neće biti povratka demokratije na "velika vrata". Ali doći će trenutak — ekonomska kriza, slom režima u Srbiji, unutrašnji raskol — kada će sistem pokazati slabost.

Za taj trenutak morate biti spremni. Mirno građanski, ali organizovano. Ko će koordinisati proteste. Kako mobilisati ljude legalno ali efikasno. Kako dokumentovati njihove reakcije za svijet.

Ovo nije poziv na sukob — to je priprema za trenutak kada njihova kontrola oslabi dovoljno da građani mogu povratiti svoju državu. Mirno, legalno, ali odlučno.

 

9. Cvijeće danas, lanci śutra

Kada su njemačke trupe ušle u Beč u martu 1938, nije bilo otpora. Ulice su bile pune cvijeća.

To cvijeće nije bilo znak radosti. Bio je to simbol poraza—nacije koja je zaboravila zašto je sloboda važna i prestala vjerovati da je vrijedna borbe.

Crna Gora stoji na istoj raskrsnici. Može baciti cvijeće pred one koji dolaze da je anektiraju; ovog puta ne tenkovima, već propagandom, ne vojskom, već crkvom koja mijenja svijest i tradiciju.

Ili može učiti iz iskustva Poljske koja je srušila komunizam, od Baltickih drzava koje su se izborile za nezavisnost, iz issvih malih naroda koji su pokazali da obični ljudi mogu srušiti autoritarne režime kada odluče da više ne ćute.

Demokratija, dakle, ne umire pod napadima neprijatelja. Umire kada građani prestanu vjerovati da je vrijedna odbrane.
 

Epilog

Crna Gora bez iluzija

Austrija nije oslobođena 1945. jer su Austrijanci ustali. Oslobođena je jer je Hitlerova Njemačka poražena spolja. Ali Austrijanci su imali sreću — imali su saveznike koji su došli.

Crna Gora nema tu sreću. EU neće pomoći. NATO neće intervenisati. Amerika ima druge prioritete.

Jedino što imate ste vi sami — i vrijeme koje ističe.

Ovih pet stubova nijesu put u pobjedu. To je strategija preživljavanja dok pobjeda ponovo ne postane moguća. Jer prvo pravilo života pod okupacijom nije heroizam.

To je opstanak. Danas opstati, śutra se boriti, prekośutra pobijediti.

Ali ako ne počnete danas, neće biti prekośutra. Biće samo još jedan dan u istoriji zemlje koja je bila.