Danajski CANU darovi

Piše: Milorad Minjo Ražnatović

Ovih dana sam pomno pratio rasplamsalu polemiku koja se povodom CANU - ovog danajskog dara za destogodišnjicu nezavisnosti Crne Gore - „Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika“ (radi se o prvom tomu u kojem su obrađene leksičke jedinice A, B i V), vodi u Pobjedi i na portalu Analitika. Da oni
nijesu državnički odgovorno, patriotski svjesno i žurnalistički profesionalno otvorila svoje stranice za polemiku, crnogorska javnost bi ostala bez informacije o tome kakva je šteta, njegovim pojavljivanjem, nanijeta Crnoj Gori. Na stranicama ovih medija, profesori Fakulteta za Crnogorski jezik i književnost sa Cetinja i drugi crnogorski intelektualci koji se javiše ovim povodom, argumentovanim, stručnim i naučno fundiranim prilozima, razobličiše neprimjerene greške koje su sadržane u ne malom broju odrednica Rječnika - od pogrešnih leksikografskih definicija, do nevjerovatnih netačnosti koje se odnose na društvena i istorijska objašnjenja značenja određenih riječi i pojmova. U tom kontekstu, posebnu težinu nose anahrona i netačna značenja određenih odrednica kojima se islam izmješta iz okrilja religije, a Albanci islamske vjeroispovijesti predstavljaju kao lukave arnautske poturice, čime se grubo vrijeđaju nacionalna i vjerska ośećanja manjinskih autohtonih naroda u Crnoj Gori – Albanaca, Bošnjaka i Muslimana i atakuje na crnogorsko multinacionalno, multikulturalno i multikonfesionalno biće, kao jednu od najvećih crnogorskih vrijednosti. Ništa manje istorijske netačnosti i grubosti ne sadrži ni odrednica koja je usmjerena na reviziju antifašističkog pokreta, kao jednog od najvećih civilizacijskih dostignuća Crne Gore, prikazujući Dražu Mihailovića kao „pravog“ antifašistu, niti, pak, ona koja kralja Aleksandra - čovjeka koji je puškom, bajonetom, spaljenim kućama i ugašenim domovima, obavio prisajedinjenje Crne Gore Srbiji i dekretom ukinuo Crnogorsku pravoslavnu crkvu - predstavlja „kao nepokolebljivog čuvara narodnog jedinstva i arbitra u političkim trvenjima“. Zanago su Crna Gora i Crnogorci, ośetili, i te dobro, svo njegovo „arbitriranje“, „milosrđe“ i „humanost“. A da ne govorimo o tome da, u godini kada slavimo i hiljadugodišnjicu svoje državnosti, nema ni pomena o našoj prvoj dinastiji - Vojislavljevićima, dok su Balšići tretirani ne kao crnogorska, nego kao dinastija u Crnoj Gori, što ide na ruku srpskim falsifikatorima istorije.

S druge strane, na argumentaciju je odgovoreno neprimjerenim političkim etiketiranjem i diskvalifikacijama, od strane predśednice Savjeta za izradu Rječnika Tanje Bečanović, člana tog Savjeta - kolumniste Vijesti i „postmodernog“ knjževnog „barda“ juniora, kao i od nedavno izabranog akademika CANU – književnog „barda“ seniora, autora kovanice o „najcrnogorskijoj Crnoj Gori“. Biće da je njegovim ulaskom i Akademija uzdignuta do „hrama mudrosti“ i „najcrnogorskije“ institucije, a da objavljivljivanje Rječnika predstavlja „jedan od najznačajnijih datuma u duhovnoj istoriji Crne Gore..., koji se graniči po vrijednosti sa Crnojevića štamparijom i Gorskim vijncom“.

Ni najnoviji odgovor autorskog tima Rječnika (čitaj profesorice Glušice), koji se, pritisnut oštrim reagovanjima, argumentovanim kritikama i osudama brojnih intelektualaca, kao i pojedinih institucija, obratio saopštenjem za javnost, nije donio ničeg novog. Pokušaj odgovora na postavljena pitanja sveo se, opet, jednim dijelom na neakademsko i politikantsko etiketiranje i vrijeđanje profesora Fakulteta za Crnogorski jezik i same te institucije, a drugim dijelom, na nevješto odbranaštvo, začinjeno „suvim“ negiranjem i odbacivanjem iznešenih kritičkih osvrta. Najtužnije u svemu tome je, što se u saopštenju, braneći svoje „čedo“, autorski tim koristi neprimjerenim manipulacijama koje se odnose na integralno citiranje pojedinih rečenica, koje su skraćene i kao takve imaju drugačije značenje od onog koje bi imale da su u Rječniku vjerno prenijete, ili se pozivaju na autore koji bi im pomogli u odbrani značenja njihovih rječničkih interpretacija u pojedinim odrednicama potenciranim u polemici, pritom citirajući samo djelove
koji njima odgovaraju, što se, i u jednom i u drugom slučaju, graniči sa falsifikatom. Uz to, maltene, optužuju autore književnih djela iz kojih su preuzeli određene rečenice u svrhu objašnjenja riječi kojima se vrijeđaju manjinski narodi i njihova religija, kao da su ovi krivi za odabir građe kojom su se služili autori Rječnika, i kao da se kod istih, ili drugih autora, nijesu mogli naći ljepši, etičkiji i primjeri koji objektivno karakterišu ove zajednice. Ne zadržavajući se na tome, oni svojim kritičarima spočitavaju nepažljivo čitanje Rječnika i neutemeljenost kritika.

Elem, odavno su ove profesorice-lingvistkinje sa nikšićkog Filološkog fakulteta, njihovi naučni, medijski i politički mentori pročitani, vezano za ulogu u kodifikaciji crnogorskog jezika i baštinjenja bogatog autohtonog jezičkog nasljeđa, što je nedvosmisleno pokazao i ovaj Rječnik. I ne samo to, već je on, ovoga puta, ogolio i dugogodišnju spregu CANU, Vijesti i njihovog političkog satelita URA, u osporavanju i grubom nipodaštavanju standardizovanog crnogorskog jezika. Takođe je ukazao na žalosnu činjenicu da CANU, i pored određenog „osvježenja“, naučnim i kulturnim poslenicima crnogorske, antiratne i antifašističke
provenijencije, nije dalje mrdnula od devedesetih godina prošlog vijeka i njene nacional-šovinističke, hegemonističke i asimilatorske uloge prema Crnogorcima i Crnoj Gori. To nije neočekivano od institucije u kojoj, sva je prilika, glavnu riječ još uvijek vode „stari“ kadrovi iz Miloševićevog zemana, a njome rukovodi čovjek koji je povodom organizovanja refenduma o nezavisnosti poručivao „No pasaran“– neće proći crnogorska nezavisnost, ili grubo kvalifikovao Crnu Goru govoreći da je ona „ staljinistička, nedemokratska i necivilizovana država i kao takva ne može i ne treba da postoji“. Ali jest neočekivano i zdravom razumu nepojmljivo, da se povodom pokušaja revizije antifašizma i davanja neopravdanih zasluga pojedinim
istorijskim ličnostima i događajima, ne oglasiše i ne ogradiše od takve rabote SUBNOR Crne Gore i njegov potpredśednik – akademik CANU i član Savjeta Rječnika, stipendisti Titovog fonda, kojih ima među članovima Akademije, kao i istoričari koji su se bavili temama iz crnogorske istorije. Izgleda da je od svega toga Akademiji, njenom Predśedništvu i akademicima, izuzimajući akademika Pulevića, bilo važnije da „loptu prebači u tuđe dvorište“, osuđujući benigan performans jednog poslanika u Skupštini, zamagljujući time svoju odgovornost za podmetanje ovog „kukavičjeg jaja“, koje nije manje štetno po multietničku, multikulturalnu i multikonfesionalnu Crnu Goru, od onog koje podmetnuto na Rumiji od strane Amfilohija Radovića.

Pridružujući se onima koji su tražili, ne spaljivanje, kako se želi zlonamjerno spočitati, već povlačenje (dovoljno bi bilo da je samo u jednoj odrednici napravljena greška koja nanosi nenadoknadivu štetu crnogorskom multinacionalnom, multivjerskom i multikulturalnom suživotu, pa da zahtjev za povlačenjem bude opravdan), koje bi bilo u funkciji ispravki i dorada Rječnika, iako je mala vjerovatnoća da će se to i desiti - to potvrđuju riječi „akademika“ Šerba Rastodera „da povlačenje Rječnika ne dolazi u obzir“- Pobjeda, 16. jun 2016. godine (u nedoumici smo da li je je to onaj isti Rastoder koji je odbio članstvo u
CANU i tom prilikom rekao „Otpor objedinjavanju naučnog potencijala u Crnoj Gori odraz je straha da bi Crnogorske akademije nauka i umjetnosti konačno mogla postati crnogorska“, i je li poslije ovakvog izričitog odbijanja on zaista akademik, ili su principi nemoćni kad apanaža „zborit počne“), kao i onaj stav predśednice Savjeta T. Bečanović da će se „prije spaliti na trgu, nego dozvoliti da se povuče Rječnik“-Pobjeda, 22. jun 2016. godine, čija je suština ciljano metaforična, dok bi u javnosti taj stav trebao zvučati kao samouvjeren, istinit i odvažan čin žrtvovanja, baš zbog te ambivalentnosti, je svjestan pokušaj prizivanja svojeg pretvaranje u heraklitsku „vječnu živu vatru“ oko koje će se kupiti generacije lingvista
napajajući svoj „logos“ na Rječniku kojem će njena „žrtva“ obezbijediti vječnu trajnost -, ovom prilikom ću podśetiti na moje zalaganje iznijeto u tekstu NOVI ŽIVOT STARE DRŽAVE, kao i aktuelnost tog zalaganja, koje je zasnovano na dvadesetpetogodišnjem kontinuiranom djelovanju CANU. Tada sam zapisao
sljedeće:„Ako je sa ijednom institucijom trebalo napraviti diskontinuitet to je sa ovom filijalom SANU u Crnoj Gori, jer ovako imamo kontinuitet sa politikom Miloševića i sa onim što je ona na ovim prostorima predstavljala. Ovakva djelatnost CANU, kao i činjenica da je Crna Gora vratila svoju nezavisnost, davalo
je potpuno pravo i štoviše obavezivalo Vladu da Zakonom uspostavi novu instituciju sa istim imenom, formirajući pritom matičarsku komisiju sastavljenu od eminentnih naučnih i kulturnih radnika iz Crne Gore, regiona, pa i šire, koja bi na osnovu naučnih i umjetničkih kompetencija birala ne više od tridesetak akademika. S tim, što bi eliminatorni faktor za izbor u novu CANU bio taj - da njen član ne može biti onaj koji je svojim radovima i svojom javnom djelatnošću osporavao crnogorsku državu i njene atribute.“ (tekst je objavljen u Lučindanu, 12. jula 2012. godine, a kasnije publikovano u mojoj knjizi Združeni udar, str. 202). Treba li boljih argumenta koji iznova čine aktuelnim ovaj moj stav i zalaganje, od Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika i nenaučnih, prizemnih i ispolitiziranih reakcija od strane predśednika, pojedinih akdemika CANU, predśednice Savjeta za izradu Rječnika i njene desne ruke profesorice Glušice, koje su uslijedile povodom brojnih argumentovanih kritika i zahtjeva za povlačenje Rječnika, kao i
apologetskog stava Predśedništva i neoglašavanja Skupštine Akademije o pitanju koje je uzburkalo crnogorsku javnost.

Vrati se na početak
 www.montenegro.org.au