Program | O nama | MEAA u medijima l Prezimena u CG l  Reagovanja, pisma... |  Traže se l   Kontakt

Kad život śedoči pjesmu: Miladin Šobić

Čovjek čiste sreće i čiste tuge


Miladin Šobić je zaćutao u pravo vrijeme. U sam sumrak uoči noći nestanka zemlje i države kojoj je podario svoju poeziju i muziku i čiji je dio istorije. Zamislite da je nastavio da piše stihove i nastupa(o) u (ne)vremenu devedesetih, on, on koji je u svojim pjesmama naslutio, predvidio i vidio, tragični i krvavi zaplet, rasplet i građanski rat, kraj i nestanak jedne velike humanističke (i komunističke!) zemlje i države Nade i Utopije – ‘’...građanstvo se kolje!?’’ (čime kao da je predvidio i aktuelni globalni terorizam) i ‘’Al' medalja svaka zlatna/Ima ono iza plota/Gdje se crna jama kopa/Crno kolo gdje se mota’’


‘’Pjesma – to sam ja’’!

(Miladin Šobić, 12. 07. 2016.g.)


‘’Rasut u komade/Vezan samo pjesmom/Sebi i životu/Tražim smisao i lijek’’ (U pjesmi: ‘’Od druga do druga’’, album ‘’Ožiljak’’,1981.g.)


Pjesnik je biće najośetljivije na svijetu. Zato je Miladin Šobić napisao i ove stihove: ‘’Sa mukom pod rukom/Tražim nadu u padu/A gađa me aplauz,/gađa me smijeh’’ i "A znam da se igram oštrim brijačem" i ". U biti, pjesniku već od njegovog prvog stiha i ne treba ništa ne-pjesnički. Ni aplauza ni smijeha, ni oduševljenja ni podrške, ni slaganja ni nagrada: nagrada Šobiću je zapravo trebala svima nama da, prvo, uklonimo nečistu savjest zato što nijesmo mnogo ranije prepoznali argument za nju i dali je, dakle, na vrijeme, drugo, da i dalje održavamo (samo)obmanu, iluziju i privid o našoj apsolutnoj privrženosti ljudskim vrijednostima i čovjekoljublju o kojima govori pjesnik i, treće, da zaboravimo (kolektivna amnezija) na krucijalnu činjenicu da se i ranije i danas u praksi nedovoljno borimo za njihovo oživotvorenje. Pjesniku je dovoljna samo pjesma: ‘’Ja sam svik’o da ne brine niko, o meni/O meni, o meni, o meni’’ (Naravno da mu ne treba, i to osobito autoru pjevaču, ni ovaj zapis, koji svoje opravdanje može imati samo u pokušaju prenošenja, od strane višedecenijskog slušaoca, doživljaja pojedinih Šobićevih stihova). I zato, kako Šobić lijepo reče ovih dana: ‘’Pjesma – To sam ja’’ (u jednoj pjesmi poput svoje sabraće i najvećih svjetskih pjesnika koji su, kao i on, to takođe dakako ośećali zapisao je i ovo: ‘’Vodi me pjesma/ukleti trag’’), jer zaista on jednom jedinom svojom pjesmom i riječju imenuje ono čemu naučnici i teoretičari posvećuju tomove knjiga! Slušajući Šobića jednostavno znamo – to je ono (pravo dakako)! I čini se, nema boljeg pristupa kada se govori o Šobićevom djelu od jedne ovakve njegove konstatacije, od samog Šobićevog stiha (stila!) i njegovog izgovorenog iskaza, njegovog vjeruju, njegovog kreda, kojega svaki autor pjevač pośeduje, jer on čitavim svojim životom śedoči svoju pjesmu ("Pjesmom pričam život svoj"i "Ja sam čitav stao u vene"). A puno je, prepuno je njegovih stihova koji to jesu, trebaju i mogu biti i koji trajno pripadaju škrinji crnogorske i svjetske riznice poezije i šansone (naravno da jezik određuje pjesmu i u tom smislu i jezik i glas su dokazi onoga što autor pjevač ‘’proizvodi’’, odnosno glas ‘’potpisuje’’ rukopis).

Ima, naime, u mnogim Šobićevim stihovima ne samo puno toga lijepoga i duševnoga za čuti, i stihova i
muzike, već i profetski i proročki datog što se danas doživljuje i očituje kao ponajbolji opis i slika savremene
ljudske situacije i to na globalnom planu. Jeste da je Šobić poput Arsena Dedića, pisac, između ostalog, i
lakših i laganijih stihova ljubavne sadržine, ali bogami i opšte (naravno, date bez opštih, obezbojenih mjesta!) životne i društvene suštine, te prije svega ljubavi kao biti i čovjeka i života u cjelini, što bi filozofi rekli onoga po čemu je čovjek čovjek. Čak je to kod Šobića možda i prisutnije nego kod Arsena, pa i bez obzira što je Arsenov opus neuporedivo kvantitativno bogatiji od Miladinovog. Što se tiče kvaliteta, o ukusima se naravno ne raspravlja. Posebno kada su takva dva velikana i majstora stiha i muzike u pitanju.
Arsen je jednom podśetio na neke teškoće koje imaju kantautori uopšte i posebno šansonjeri na našem
zajedničkom jezičkom području bivše SFRJ. Primijetio je malo u šali a malo (više) i u zbilji da je mnogo lakše francuskim šansonjerima kada imaju tako milozvučne, duševne i za ljubav kao stvorene riječi svog jezika. Ali, zapitao se, što da radi naš šansonjer sa domaćim riječima nimalo skovanim za tu vrstu autorskog, poetskog i muzičkog, izraza, čija paradigma može biti jedna – sjekirica? (na crnogorskom jotovanom izrazu djeluje, ipak, nešto ublaženije). A Šobić je i to ‘’riješio’’. Podśetimo se da je u remek-djelu, pjesmi ‘’Žana’’
zapisao ove stihove: ‘’Niko ne zna moja Žana/ da si krčma i kafana/U njedrima bombe dvije/krčmarice
najmilije’’. Eto kako i krčme i kafane (ne samo bistroi i kafei), pa čak i bombe mogu biti milozvučne i drage i
tako daleko od najčešće i prizivanih i upotrebljavanih, i to dakako ne samo na Balkanu, slučajeva kada su one, i ne samo one nažalost, u pitanju. Opore balkanske riječi, dakle, kod Šobića vidimo da postaju melemne i sposobne za šansonjerske note poput slavom ovjenčanih francuskih opjevanih stihova za tu vrstu umjetnosti. Nije zaista Šobić samo lak šansonjer i zabavljač, već ozbiljan i uspješan – kakva protivrječnost u sebi, contadictio in adjecto, "uspješan pjesnik"!?: vezati uspješnost za nekoga ko na ‘’ukletom tragu’’ mora stalno "neuspješno" pisati nove pjesme u nadi da će, ipak, nekako se jednom makar približiti neđe na konačnom, definitivnom, krajnjem, kraju, onoj posljednjoj, savršenoj, uzor-ideal- prvotnoj-iskonskoj- izvornoj-biću(bitku)-pjesmi, koja ga je, naravno nekom tajnom višom silom, i pokrenula na to izuzetno rizično i neizvjesno putovanje – pjesnik, pjesnik od velikog dara i rezultata koji čini čast crnogorskoj umjetnosti, i poeziji i muzici.

Podśetimo se na početku Šobićevih stihova ispjevanih na njegoševskom tragu, uistinu njegoševske jačine i
misaonosti/filozofije: ‘’Što i morskoj pjeni, suđeno je meni/Samo jedan tren ću gledat’ sunca zrak/Što i
morskoj pjeni, suđeno je meni/Jer već me dolje vuku, dubina i mrak.’’ A njegovi stihovi "Svetozara Markovica
trideset devet/za mene lift radi samo na dolje", doimaju se danas kao važeći za čitavo čovječanstvo, sa adresom Planete Zemlje koja se uputila samo u jednom, regresivnom pravcu, pravcu ka "dolje". Savremeno
čovječanstvo danas izgleda kao njegov ‘’otkačeni vagon’’ i moramo istinski podijeliti njegovu zabrinutost
’’da l' će po nas ikad doći iko’’ i "Vidiš li gdje smo/Vidiš li kud je poš'o svijet"...("za kormilom crni vrag"), ali i
svo bogatstvo njegovih ’’željezničkih’’ (oštečovječanskih) tuga darovanih u mnogim pjesmama.

Viđevši kako stvari u svijetu stoje i znajući kakva nas sudbina čeka u eventualnom Trećem svjetskom ratu,
Šobić poručuje: ’’Promjenio bih svijet/al' kako vidim nemam moć’’ i ’’A čovječanstvo kao sizif/Za kamenom
hukće muklo…/Gradi puške gradi bombe/ Dobro znade dok se penje/ U četvrtom ratu svjetskom/ Oružje će bit kamenje.’’

Zna Šobić da i poslije svega mora ostati makar neka ljubav, ljubav koja će učiniti da i ‘’ranjena duša’’ i ‘’do
srca mokar igrač s bolom’’, lagan san’’ usni o svome ‘’krovu’’, o svome ‘’domu’’. Makar poslije svega ostalo
samo jedno "to pseto’’. I to je dovoljno za jednu, veliku, pravu, ljubav. I snove dakako (I život. I smrt.) Jer, "Ne računaj na ljubav više nego na snove." Ipak – uprkos tome što je "ljubav u krizi", i što čak "ruši se ljubav, sprat po sprat/Sve ređe se čuje/Da neko nekom želi biti brat/Rruši se ljubav, zahladnjelo vrijeme" i što‘’Prodaše ljubav, prodaće i tebe(Ismijaše ljubav, ismijaće i tebe)/Da se neko popne da ne vidi/Više ništa ispod sebe’’ – ‘’Ljubav je, ljubav je/Živjet" će dovijek/Vjerujem kako će samo sa njom/Čovjek biti čovjek." Eto odgovora na vječno pitanje filozofa što čovjeka čini čovjekom. Bez ljubavi je čovjek pola čovjeka: ‘’Sunce tebi, Sunce meni/Tebi jedan, meni drugi put…/ A bez tebe sam ko pola čovjeka.’’

Podarivši, skupa sa nekoliko kolega velikana šansone, onoj velikoj jugoslovenskoj zajednici antiratnu mogućnost (koliko je samo divnih i umnih stihova napisao protiv rata kao najbesmislenijeg i najapsurdnijeg
ljudskog fenomena: ‘’Gitarom svjetom odo/Tražit druga tražit brata/I u miru i u ljubavi/Svima pjevat protiv
rata’’;’’Parolu iz mraka dići/Rata neće i ne sme biti/A čovjek se sa čovjekom/Uvijek treba pobratimiti’’), koja
ne samo da nije iskorišćena već nije ni razmatrana, Miladin Šobić je iznenada zaćutao. U pravo vrijeme. U
’’mračnoj noći duše’’(sveti Jovan od Krsta), u sam sumrak uoči noći (’’a u noći su sve krave crne’’ – Helderlin) nestanka zemlje i države kojoj je podario svoju poeziju i muziku i čiji je dio istorije. Zamislite da je nastavio da piše stihove i nastupa(o) u (ne)vremenu devedesetih, on, on koji je u svojim pjesmama ne samo naslutio, predvidio i vidio tragični i krvavi zaplet, rasplet i građanski rat, kraj i nestanak jedne velike humanističke (i komunističke!) zemlje i države Nade i Utopije (i na svjetskoj ravni, a o kojoj je i sam napisao lijepe stihove i note, kao i muziku na stihove drugih poput onih u pjesmi ’’Dok zbori Tito’’ Dušana Kostića) – ‘’Četa luđaka, ne da se rijeci/A batina tuče, bez kičme je bolje/Ljuti se stoka al' bodre me preci/Skupo je voće, građanstvo se kolje’’ (čime kao da je predvidio i aktuelni globalni terorizam) i ‘’Al' medalja svaka zlatna/Ima ono iza plota/Gdje se crna jama kopa/Crno kolo gdje se mota’’ – već je dao i opis, suštinu, dijagnozu i kritiku nadolazećih kriznih vremena globalnog svijeta i čovječanstva u cjelini, neautentičnih života i vrijednosti, kada bez obzira na cijenu vlada isključivo želja za profitom, bogatstvom, vlašću i moći, ’’Kada svako pita,/'Đe je lova’’, kada ’’Jadni čovjek danas svoju sreću novcem mjeri.../I u trci za bogatstvom/ Čovječanstvo hrđu hvata/ Jer ne gleda niko nikog/Drug na druga brat na brata", kada ’’Svijet pjeva pušti fer/Muti, laži, pravi ime/Budi car i milioner...’’ Na sve to pjesnik se smije i viče ’’Ostavi me/Ostavi me/Ostavi me’’ poručujući: ’’A zar ne bi bilo ljepše sad,/Misliti na vinograd,/Kao dragom dičite se njime,/Čuvati ga zime’’ i ‘’A zašto ne bit običan,/Voljet male stvari,/Zašto svako mora biti glavni,/Šta to lijepo ima obraz zakrpljen s flekom,/Zašto s tugom gledam za čovjekom.’’

Nije htio Miladin Šobić da (u)prlja svoje stihove, svoju muziku. Nije htio da prlja svoje pjesme, samoga sebe,
jer, kako reče: ‘’Pjesma – To sam ja’’. Vidio je veoma dobro kakva je stvarnost na pomolu, kakva se ’’igra’’  igra (prava igra se igra radi sebe same, radi igre kao igre, a ovđe su u pitanju neke druge "igre") i u njoj nije htio da učestvuje. Nije htio da iznevjeri sebe, svoje poštovaoce i poklonike, svoje stihove, htio je da do kraja ostane svoj, da bude bez ostatka u svojim pjesmama, u svojoj muzici, u svojoj glavi. Nije htio da budu "Filmovi tuđi/A ja moja traka". Imao je snage i hrabrosti (reče Arsen da ‘’ne može biti strah, već hrabrost temelj u životu’’, a dokaz za to je upravo Šobić, jer da nije tako ne bi nam ostavio svoje divne pjesme), ljudskosti i časti ("Nema tih para za moje cijene" "Ja nosim kičmu čeličnu šinu/Ne volim kada glava mi pada/S njom spajam zemlju i visinu/I kad se leti i kad se strada"; "Ne pokušavaj mijenjat' me/Ovo je ipak moja glava..."; "Ne daj da tebe mijenja neko/Budi do kraja to što jesi..."), osobenog soja i sojluka ("Kažu da sam čudan soj/Ne valja Šobiću bit' heroj"), poštenja i viteštva ("Ja se pjesmom bunim/Ja ljubavlju borim/Ničeg se ne bojim/Ničeg se ne bojim"), što sve mogu samo uistinu veliki, da shvati i zapjeva, i time, u njegovom slučaju, u isto vrijeme i da sagori jednom za svagda svoj neizmjeran talenat i da razgori opet jednom za svagda svoj neizmjerni humanitet: "Uvijek drugi mirni u zbrci/Uvijek drugi sa srećom svježom/A ja nevičan prljavoj trci/Smijem se čestit nad praznom mrežom/Al' ja imam sebe u sebi/Poštenog druga/ I volim što su tako čiste/Moja sreća, moja tuga."

Filozofi kažu da je čista savjest i moralni sud (a o tome Miladin ovđe pjeva) ono božansko u čovjeku, ono
najviše što čovjek može da učini da bi potvrdio da je božanskog porijekla, kako piše Bela Hamvaš. Eto, zašto sve Miladin Šobić gleda s tugom za čovjekom…Imao je i imali smo velikih razloga za tako nešto, a njih je danas poslije trideset godina i jedne pune ljudske generacije još neuporedivo više i to onih koje i na globalnom planu sve više zatamnjuju bilo koju Nadu i Utopiju, tako potrebnih ipak nepresahloj i vječnoj
čovjekovoj čežnji ka humanoj i boljoj Zemlji budućnosti, čežnji koja dok postoji śedoči da s čovjekom i njegovom istorijskom borbom (bombom!?) nije još uvijek gotovo za svagda kao što su to neki pomislili i knjigama pokušali ovjeriti upravo tamo neđe neposredno nakon što je Miladin Šobić, dakle, u pravo vrijeme, okačio svoje umjetničke ‘’kopačke o klin’’. Jer, podśetimo se, što da ne!, i riječi iz programa nekadašnjeg Saveza komunista Jugoslavije da ‘’ništa što je stvoreno ne sme za nas biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno i da ne bi ustupilo mesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije!’’ Nije valjda da smo zadovoljni današnjim svijetom, čovjekom i životom?! Il' što bi rekao Miladin Šobić: "A zar nije štos/Životu razbit nos"?!

Šobićeva ‘’Duša k'o snijeg čista…’’(‘’Ne može svašta da se gura u moj svijet’’), njegovi stihovi "Što ih svija struna moja" (‘’Gitara mi samo osta/Njene strune moje suze’’), danas su jedina terapija, jedini lijek i
svakako dio onih istinskih suza za svaku dušu koja "ne znade kud da krene/kad je ovi puti lažu". Jer, ‘’Duša
tvoja ako jednom/Mimo volje sama krene/Tražit spokoj, mir i ruke/Dušu moju, tražit' mene/A ne znade kud da krene/Kad je ovi puti lažu/Tad' stihovi nek' joj kažu/Što ih svija struna moja/Da zna, to sam ja, to sam ja’’.

Da, kako reče Miladin Šobić po uručenju Trinaestojulske nagrade, nadamo se ’’tragom svoje poslednje suze’’ – ’’Pjesma – To sam ja’’. Za sva vremena. Vječna vrijednost za vječnu Crnu Goru.

Goran Sekulović